Povežite se sa nama

HORIZONTI

NI U CRNOJ GORI NEMA MJESTA ZA LUKAŠENKOVE KRITIČARE: Za naš MUP Bjelorusija je demokratska država

Objavljeno prije

7 mjeseci

na

U rješenju MUP-a Crne Gore koje je potpisao Radovan Popović, pomoćnik ministra Danila Šaranovića i šef Direktorata za upravne poslove, državljanstvo i strance izgleda da je Bjelorusija demokratska država u kojoj je život bezbjedan i prepun mogućnosti. U Popovićevom rješenju UP I-132/23-6651/3 od 5.juna ove godine, odbija se zahtjev za međunarodnu zaštitu bjeloruskom državljaninu V.I jer „ne postoji opravdan strah od progona“ u matičnoj zemlji

 

Nedavno je Viši sud u Beogradu ponovo presudio da se Andrej Gnjot, bjeloruski reditelj, novinar i opozicioni aktivista treba izručiti totalitarnom režimu u Minsku na osnovu Interpolove potjernice koje su bjeloruske vlasti raspisale za njim. Uhapšen je na beogradskom aerodromu 30. oktobra prošle godine gdje je sletio iz Tajlanda. Bjelorusiju je napustio u junu 2021. godine nakon što je doznao da mu Lukašenkova zloglasna tajna služba sprema procesuiranje zbog veza sa opozicijom. Gnjot se formalno tereti za utaju poreza od oko 300 hiljada eura. U zemlji nikada nije dobio poziv za saslušanje po tom osnovu. Utaju je navodno vršio između 2012. i 2018. godine na osnovu zakona koji je donešen tek 2019.  Gnjot je te optužbe odbacio kao “politički motivirane”. Jedan je od osnivača Slobodnog udruženja sportista Bjelorusije (SUSB) osnovanog nakon pokradenih predsjedničkih izbora u ljeto 2020.,  koji su doveli do masovnih protesta građana i krvave represije režima čiji najbliži saveznik je Putinova Rusija. SUSB je svojom kampanjom uspio da se Bjelorusiji oduzme status domaćina Svjetskog prvenstva u hokeju i da Međunarodni olimpijski komitet obustavi finansije bjeloruskom Nacionalnom olimpijskom komitetu, na čijem je čelu bio predsjednik Lukašenko, o čemu je Monitor već pisao. Diktator se osvetio SUSB-u tako što ga je proglasio za „ekstremističku organizaciju“. Advokat udruženja Aleksandar Danilevič je osuđen na deset godina zatvora, a odmazda je uslijedila i prema drugim članovima udruženja osim Gnjota koji je pobjegao.

U prvoj presudi Višeg suda od 7. decembra 2023. odlučeno je da Gnjot bude izručen. Sud je odbio da Gnjota uopšte i sasluša na optužbi protiv njega.  Početkom marta ove godine Apelacioni sud je poništio odluku i vratio je na ponovno odlučivanje. Ipak, 13. juna je pročitana ista presuda na koju je novinar već najavio žalbu. Jedina dobra vijest je što je Gnjotu početkom juna sedmomjesečni boravak u CZ-u zamijenjen kućnim pritvorom i nanogicom u garsonjeri od 20 kvadrata na Vračaru. Međunarodne i domaće organizacije za ljudska prava su osudile presudu i pozvale vlasti srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića da prekinu progon političkih protivnika Minska i Moskve koji su potražili utočište u Srbiji.

Bilo bi realno očekivati da stvari u Crnoj Gori bolje stoje, pogotovo nakon pada 30-godišnje autokratske vlasti Mila Đukanovića i DPS-a koja se značajno ugledala na Vladimira Putina i Lukašenka. Ili je bar tako mislio Bjelorus V.I. (ime poznato redakciji). U rješenju Ministarstva unutrašnjih poslova (MUP) Crne Gore koje je potpisao Radovan Popović pomoćnik ministra i šef Direktorata za upravne poslove, državljanstvo i strance izgleda da je Bjelorusija demokratska zemlja u kojoj je život bezbjedan i prepun mogućnosti. Ne pominje se agresija na Ukrajinu kojoj se Bjelorusija indirektno pridružila stavivši svoje vojne baze, naoružanje, logistiku i teritoriju Putinu na raspolaganje kao odskočnu dasku za napad na Kijev. U Popovićevom rješenju UP I-132/23-6651/3 od 5.juna ove godine se odbija zahtjev za međunarodnu zaštitu bjeloruskom državljaninu jer „ne postoji opravdan strah od progona“ u matičnoj zemlji.

V.I., čija porodica već živi u Crnoj Gori, ima uređen boravak kao i uspješan privatni biznis, tražio je zaštitu po dolasku u Crnu Goru 27.07.2023. jer je postojala opasnost da ga Lukašenkove vlasti zatvore zbog političkog aktivizma.  Nakon spornih predsjedničkih izbora u ljeto 2020. godine su buknuli veliki protesti u zemlji. Supruga V.I. je učestvovala,  on nije plašeći se za svoju privatnu građevinsku firmu. Međutim, kada je vlast krenula nasilno razbijati proteste V.I je u avgustu 2020, snimio video post na Youtube-u“ od 20 minuta koji je podržao one „koji se bore za slobodnu Bjelorusiju“ i „pobjedu demokratije“. Rekao je da je „Lukašenko ugušio proteste prolivanjem krvi“ i da „narod treba na isti način da uzvrati“.

Nakon što je snimak zapao vlastima u oči na proljeće 2023. godine počinju problemi sa poslovanjem firme V. I. . Česte poreske inspekcije i državne kontrole su postale svakodnevica. Banka sa kojom je sarađivao preko 10 godina mu je uskratila kreditne linije bez obrazloženja. Od poznanika iz KGB-a dobio je informaciju da oni znaju za njegov video i da problemi sa poslovanjem firme nisu slučajni. U julu prošle godine je dobio telefonski poziv u kome je traženo da dođe u prostorije KGB-a. Na pitanje zbog čega, rečeno mu je da će saznati kad dođe. Odmah je kupio kartu za Istanbul i preko Turske pobjegao za Crnu Goru ostavivši svoj mobilni telefon sa sim karticom u Minsku za slučaj da mu je državna bezbjednost pratila kretanje preko baznih stanica. Kasnije je od susjeda saznao da je Lukašenkova policija dolazila kući da ga traži. Kasnije je policija kontaktirala njegovu suprugu i raspitivala se za njega. Odgovorila je da nisu zajedno i da je otišao za Rusiju.

V.I. je uvjeren da bi  se , ako bi se vratio u Bjelorusiju našao u zatvoru, gledajući kako se vlasti odnose prema drugim preduzetnicima koji se iskazali svoj stav. To se može potkrijepiti brojnim međunarodnim dokumentima UN-a, Sjedinjenih američkih država, EU, HRW, Amnesty-ja i mnogih drugih koji su dokumentirali brojne slučajeve torture.

Uobičajena praksa je da se neistomišljenici optuže za izdaju domovine ili optužbe za mito/korupcije kako bi lakše pile vodu pred javnošću, domaćom i stranom. Pritvorenici se onda primoravaju da pred kamerama „priznaju svoje zločine“ kao u slučaju Romana Protaševiča novinara i opozicionog aktiviste koji se „javno pokajao“ pred kamerama Lukašenkove televizije nakon što je otet iz aviona irskog Ryanair. Protaševič je bio na letu na letu Atina – Viljnus broj 4978 kada je skrenut 23. maja 2021. od bjeloruskih vlasti pod izgovorom da je u avionu postavljena bomba. Uz prisustvo lovca – presretača MIG-29 avion je prinudno sletio u Minsk. Novinar i njegova ruska djevojka su uhapšeni i odvedeni dok nikakva bomba nije nađena.

Za pomoćnika ministra Danila Šaranovića iz redova Demokrata CG primjer Protaševiča, Gnjota i preko 1400 političkih zatvorenika u privatnoj državi Lukašenka „ne ispunjava uslove iz člana 3“ zakona o azilu. Tako ni strah V.I. šta će mu se desiti ako se vrati kući „nije bio preovlađavajući motiv“ da mu se pruži međunarodna zaštita jer „nedostaje i elemenat progona“. Zamjera mu se i što nije tražio azil u prvoj zemlji tranzita Turskoj koja je primila 3,5 miliona izbjeglica iz Sirije, vjerovatno namjerno, previdjevši da je porodica podnosioca već živjela u Crnoj Gori sa uređenim boravkom i uspješnim porodičnim biznisom čime Crnoj Gori ne bi bili na finansijskom teretu.

Po Popoviću, u skladu sa Ženevskom konvencijom i Direktivom o postupcima azila „zemlja se smatra sigurnom kada u okviru njenog demokratskog sistema generalno i trajno nema progona, nema mučenja ili nehumanog postupanja…prijetnje nasiljem“ pa „iako u određenoj mjeri postoje kršenja ljudskih prava u Bjelorusiji“ državni organ je utvrdio da se V.I. „može nesmetano vratiti u zemlju porijekla, te da mu povratkom ne bi bili ugroženi život, sloboda i bezbjednost“. Popović navodi i da je Bjelorusija „industrijski razvijena“ i kako je njen glavni partner Rusija, posebno za prirodni gas i jedna od najvećih tranzitnih teritorija za ruski gas do EU.

Popović naglašava i da je izgradnja Sjevernog toka 2…iz Rusije u Njemačku ispod Baltika završena 2021. i  da je „faktor je koji ima direktan uticaj na bjelorusku ekonomiju“. Popović je očigledno zaboravio da je Sjeverni tok 2 zatvoren i miniran nakon početka agresije na Ukrajinu i ne objašnjava kakve veze gasovod ima sa eventualnom sudbinom V.I. ako bi se vratio kući.

Popović još hvali Bjelorusiju da je primila 2.915 izbjeglica pod mandatom UNHCR-a, 143 tražilaca azila i preko 6 hiljada apatrida. Ističe uspjehe Lukašenkovog režima u borbi protiv trgovine ljudima. Popović hvali Bjelorusiju da je jedna od 152 zemlje koje su glasale za usvajanje Globalnog dogovora za bezbjednost. Tako da je „shodno navedenom ovaj organ zaključio da nijesu ispunjeni uslovi potrebni da se neko djelo smatra proganjanjem u smislu člana 1A Ženevske konvencije“ a iz izjave V.I. je „jasno da isti nije doživio progon jer djela koja navodi nisu dovoljno ozbiljna“ da bi predstravljala ozbiljno kršenje ljudskih prava. Izgleda da bi bolje bilo za V.I. da je prvo proživio torturu i onda možda uvjerio ovog predavača na Policijskoj akademiji u Danilovgradu da je ugrožen.

O ovakvom postupanju MUP-a je obaviještena i liderka bjeloruske opozicije Svetlana Tsikanuskaja koja je, nakon od režima nepriznate pobjede na predsjedničkim izborima 2020. god., morala pobjeći u inostranstvo da bi se spasila zatvora u kome se njen muž već nalazio. U odsustvu je osuđena na 15 godina zatvora od strane Lukašenkovog suda, dok je mnoge demokratske vlade priznaju za legitimnog lidera zemlje. Iz njenog štaba je Monitoru rečeno da je opozicija u egzilu predložila predsjedniku Jakovu Milatoviću i premijeru Milojku Spajiću da se sretnu sa Tsikanuskajom nekoliko puta nakon što se ranije srela sa vladama Grčke i Albanije. Iz Crne Gore nije stigao nikakav odgovor.

Na ovakvo „detaljno obrazloženo rješenje“ Radovana Popovića je dozvoljena tužba Upravnom sudu Crne Gore. V.I. još ostaje nada  da neće morati da osjeti demokratičnost i pravednost Lakušenkove vlasti.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

POVEZANE VIJESTI:

HORIZONTI

VUČIĆEV PREMIJER U MOJKOVCU MIMO PROTOKOLA: Novo sijanje magle i nepoštovanja

Objavljeno prije

3 dana

na

10 Januara, 2025

Objavio:

Kao i mnogi drugi sporni datumi i događaji koji se u Crnoj Gori i šire različito tumače i politički rabe, tako je i komemoracija Mojkovačke bitke poslužila za novo političarenje. Vijence na spomenik nespornim junacima Mojkovačke bitke položili su predsjednik Skupštine Crne Gore i lider Nove srpske demokatratije (NSD) Andrija Mandić i formalni premijer Srbije Miloš Vučević koji je navodno došao na poziv Mandića. Premijer Spajić Vučevića nije pozvao u Mojkovac, niti se vidio sa njim dok je bio u Crnoj Gori

 

Obilježen  je dan mojkovačke opštine koji pada na Božić po julijanskom kalendaru i koji se poklopio sa komemoracijom Mojkovačke bitke (6-7 januara 1916.) iz Prvog svjetskog rata. Tada je oko 6500 slabo naoružanih i opremljenih vojnika kraljevske crnogorske vojske pod zapovjednikom generalom Jankom Vukotićem zaustavilo prodor tri puta brojnije austro-ugarske vojske generala Vilhelma von Rajnera. Kao i mnogi drugi sporni datumi i događaji koji se u Crnoj Gori i šire različito tumače i politički rabe, tako je i ova komemoracija poslužila za novo političarenje i poentiranje. Vijence na spomenik nespornim junacima Mojkovačke bitke položili su predsjednik Skupštine Crne Gore i lider Nove srpske demokatratije (NSD) Andrija Mandić i formalni premijer Srbije Miloš Vučević koji je navodno došao na poziv Mandića. Prisutni su bili i NSD-ov predsjednik opštine Mojkovac Vesko Delić, predsjednik Skupštine opštine Marko Janketić i Marko Kovačević, javnosti poznati Mandićev nacionalno ostrašćeni gradonačelnik Nikšića.

Mandić je istakao da “želimo da gradimo budućnost Mojkovca, Crne Gore i boljih odnosa sa bratskom Srbijom sa kojom smo sto godina bili u istoj državi”. U tih “100 godina nismo imali ni najmanjih sukoba ni nesporazuma” izjavio je, ne trepnuvši. Potom je napomenuo da u našoj zemlji “živi više od trećine građana koji su Srbi, isti narod kao i u Srbiji, većina građana govori srpskim jezikom a to su važne niti koje nas povezuju“. Onda se Mandić okrenuo pohvalama gradonačelniku (kojim osim partijske pripadnosti i tvrdnje da je Srbin nema nikakvu drugu zvaničnu biografiju) rekavši da je Delić “izložio važne projekte a nadam se da će ovo o čemu smo pričali biti podržano od strane Vlade Republike Srbije“.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 10. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

HORIZONTI

CRNA GORA I NJENI SUSJEDI NA KRAJU 2024. GODINE: Uzor i podrška ili noga za spoticanje 

Objavljeno prije

2 sedmice

na

27 Decembra, 2024

Objavio:

Aktuleni  protesti studenata, poljoprivrednika i intelektualaca u Beogradu šalju sliku da postoji i druga Srbija koja je okrenuta budućnosti. Rasplet u Srbiji će biti od strateškog značaja za Crnu Goru i njenu budućnost

 

 

Ove godine Crna Gora se konačno može pohvaliti da je napravila, kako se žargonski kaže, korak od jedne milje. Krajem juna je Evropska komisija (uz neophodnu saglasnost svih članica EU) dala prelazne ocjene za IBAR (Interim Benchmark Assessment Report) što prevedeno znači da je kao kandidat ispunila privremena mjerila u poglavljima 23 – Pravosuđe i temeljna prava i 24 – Pravda sloboda i bezbjednost.

Nakon IBAR-a je krenula druga faza – dobijena su završna mjerila za konačno zatvaranje poglavlja, na šta Crna Gora čeka, ili se pravila da čeka (pod režimom Đukanovićevog DPS-a), još od 2012. godine. Iako je Vlada Milojka Spajića imala ambiciozni plan zatvoriti čak 10 pregovaračkih poglavlja do kraja ove godine, ipak je Evropska komisija (EK) ocijenila da su moguća samo četiri. U završnici je Hrvatska  blokirala zatvaranje jednog poglavlja (31 – vanjska, sigurnosna i odbrambena politika).

Premijer Andrej Plenković je rekao da je to njegova vlada “dala do znanja i partnerima unutar EU i Crnoj Gori”. Razlozi su brojni po hrvatskom premijeru, a “osobito događaji koji su se dogodili ovog ljeta“.   Tu se prvenstveno cilja na politikantsku Rezoluciju o genocidu u Jasenovcu koju je donijela  skupštinska većina na inicijativu srpskog predsjednika Aleksandra Vučića, preko bloka stranaka (NSD-DNP-SNP), pod kontrolom njegovih službi. Oni su uslovili dalju podršku Vladi Milojka Spajića usvajanjem te rezolucije. Njen formalni inicijator  je bio predsjednik Skupštine i lider Nove srpske demokratije (NSD) Andrija Mandić.

Nakon što je Hrvatska blokirala zatvaranje poglavlja 31,  vanjski ministar Gordan Grlić Radman ocijenio je da „ovdje ne treba govoriti o blokadi”.  „Hrvatska je svih ovih godina snažno podržavala Crnu Goru od trenutka kada je započela pregovore s EU,“  kazao je. Ocjenivši da se moraju riješiti neka univerzalna pitanja, kao što je kompenzacija hrvatskim zarobljenicima u logoru Morinj u Boki, i rješavanje pitanja nestalih (njih 14). Grlić Radman je dodao da Crnogorci na primjeru Makedonije i Bugarske trebaju vidjeti šta znači blokada.

Bugarska osim niza uslova identitetske prirode (jezik, nacija i gledanje na povijest) traži od Makedonije i promjenu ustava kako bi cementirala svoje zahtjeve ukoliko/kad budu prihvaćeni. Hrvatski zahtjevi za dalji napredak na EU putu, makar kako stoje sada stvari, su daleko od ucjenjivačkih i rješivi su – bilo bilateralno ili međunarodnom arbitražom (kao pitanje morske granice kod Prevlake i školskog broda Jadran). Da je Crna Gora pod Milom Đukanovićem uspjela napraviti potpun istorijski otklon od Slobodana Miloševića i njegove politike 90-tih, sada bi se i pitanja obeštećenja hrvatskih logoraša i nestalih mogla prebaciti na Beograd čiji poslušni vazal je bila tadašnja crnogorska vlast.

Sadašnja Hrvatska, osim i dalje ozbiljnih problema sa korupcijom, ipak ima puno toga pokazati uspješnog na šta se Crna Gora može ugledati. Prije svega – bivši premijer Ivo Sanader i 32 ministra zadnjih nekoliko vlada završilo u zatvoru. Hrvatski građani mogu slobodno živjeti i raditi diljem EU i putovati bez viza po maltene čitavom slobodnom dijelu svijeta. Hrvatski pasoš se trenutno kotira  kao peti u svijetu u grupi sa Češkom, Slovačkom i Južnom Korejom, što ga čini bolje rangiranim i od američkog i britanskog pasoša.

Kako god,  može se smatrati velikim uspjehom to što  je Crna Gora zatvorila tri poglavlja i tako ušla u novu ozbiljnu dinamiku pristupanja EU ispred svih ostalih balkanskih zemalja na čekanju.

Još jedna lijepa vijest koja je došla krajem ove godine je da će Crna Gora zajedno sa Albanijom ući u SEPA sistem 15. aprila iduće godine. SEPA je jedinstvena zona plaćanja u eurima koja omogućuje jednostavna bezgotovinska plaćanja bilo gdje u EU, Britaniji, Švajcarskoj, Norveškoj i Islandu uz puno manje provizije nego sada. Time će čitav kontinent postati pristupačan kao da se radi o nacionalnom prometu, što analitičari smatraju takođe velikom prekretnicom na putu za EU.

Međutim, Albaniji se i pored ulaska u SEPA sistem smiješi veliko čekanje zbog problema sa Atinom oko grčke etničke manjine. Kosovo kao samostalnu državu još nije priznalo pet članica EU dok neriješeni odnosi sa Srbijom ostaju teg na vratu Prištini.  Bosna i Hercegovina je zarobljena političkim blokadama i nepostojanjem konsenzusa između bošnjačko- hrvatske Federacije i Republike Srpske, čija vlast, za razliku od Crne Gore, je pod potpunom kontrolom Beograda.

Crna Gora nema više neriješenih pitanja sa Albanijom, Kosovom i BiH. Ostaje  Srbija sa čijom strateškom politikom se mora nositi i ova i sve buduće vlade. I istorija i javno deklarisani stavovi i potezi sadašnje srbijanske vlasti jasno stavljaju do znanja da zvanični Beograd neće pristati da crnogorska granica bude i granica sa EU. U Skupštini Srbije se i dalje mogu čuti optužbe vučićevske Srpske napredne stranke (SNS) protiv opozicije da su oni krivi što sada Srbija nema izlaz na more i što se Crna Gore “otcepila”.

Projekat Srpskog sveta iza kojeg konceptualno i ideološki stoji načelnik operative srpske UDBE (sada BIA) i Vučiču lojalni Marko Parezanović se pojavio kao alternativa ranijim krvavim velikodržavnim projektima. Ovoga puta Beograd i njegove službe koriste meku silu širenja svog uticaja. Velikosrpska ideja je strateški poražena u Hrvatskoj, Makedoniji i na Kosovu, i Beograd to zna.  Sjever Kosova takođe djeluje izgubljen za srpsku stvar od kada je otkriveno ubacivanje diverzanata predvođenih jednim od narko bosova (kako ga opisuju procurjeli bezbjednosni izvještaji) i oružja iz magacina Vojske Srbije u Banjskoj, i od kada je kosovska policija uspostavila punu državnu vlast i suverenitet u opštinama sa srbijanskom većinom. U BiH su i dalje prisutne međunarodne trupe i svaki nasilni pokušaj otcjepljenja entiteta Vučićevog protežea Milorada Dodika bi se mogao tragično završiti po bosanske Srbe i Srbiju.

Stoga je vidno da je glavno težište Srpskog sveta malena i opustošena Crna Gora (nakon trodecenijske vlasti Đukanovića) u koju Vučić i Parezanović dugoročno investiraju. To uključuje i “niz specijalnih operacija koje su obezbedile trajan uticaj na političku i kulturnu scenu Crne Gore”,  kako su objasnile režimske Novosti u hagiografskom tekstu o Parezanoviću objavljenom 29. avgusta ove godine. Jedna od tih operacija je i “sve veći broj onih koji se opet izjašnjavaju kao Srbi”.  “Ovaj proces nije slučajan, već je posledica dobro organizovanih aktivnosti” , navode Novosti.

Režim u Beogradu nije štedio resurse. Kupovina ljudi, instrumentalizacija episkopa i patrijarha Srpske crkve (SPC) za nacionalističku mitomansku propagandu, duhovno zagađenje i vulgarizacija stanovništva kroz TV rijalitije i tabloide bliske porodici Vučić su dali vidne rezultate u propagiranju takve vrste srpstva. Ali mnogi će reći i nedovoljne. Broj Srba u Crnoj Gori je porastao sa 28 na 33 odsto stanovništva što je jedinstven slučaj u regionu.  Taj broj pada  svuda u ostatku regiona, kako zbog katastrofalne situacije sa natalitetom,  ali i bijega velikog broja Srba “trbuhom za kruhom” usljed ekonomske i političke situacije pod režimom porodice Vučić. Srbija je sa 7.5 miliona koje je imala na popisu 2002. spala na ispod 6,7 miliona u 2022. godini.  Srbi u Hrvatskoj su takođe u padu.  Prema popisu iz 2021.,  čine 3.2 odsto stanovništva,  što je manje od 4.4 odsto u odnosu na 2011.  Na popisu 2013.,  Republika Srpska je imala gotovo 1,2 miliona stanovnika. Po sadašnjoj statistici, RS gubi pet hiljada stanovnika godišnje samo na osnovu negativnog prirodnog priraštaja,  dok zajedno sa odlascima, prevashodno mladih i obrazovanih ,ovaj BiH entitet gubi 20 hiljada stanovnika godišnje.

Vučićevski blok u Crnoj Gori (NSD-DNP-SNP), iako formalno podržava EU integracije stalno potencira identitetske teme oko nacije, jezika, kapele na Lovćenu i propagira ideologiju njemačkih i talijanskih kvislinga iz Drugog svjetskog rata kao da on i dalje traje.

Srećom Srbiju  ne predstavljaju samo BIA, njeni narko karteli i privatizovane državne institucije porodice Vučić je koja vidno iskopirala i usavršila model trodecenijske vladavine porodice Đukanović u Crnoj Gori.  Sadašnji protesti studenata, poljoprivrednika i intelektualaca šalju sliku da postoji i druga Srbija koja je okrenuta budućnosti. Rasplet u Srbiji će biti od strateškog značaja za Crnu Goru i njenu budućnost.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

HORIZONTI

NOVI ŠPIJUNSKI SOFTVERI U BORBI PROTIV NEPRIJATELJA PRIVATNE DRŽAVE: BIA cilja novinare i građanske aktiviste

Objavljeno prije

3 sedmice

na

20 Decembra, 2024

Objavio:

Izvještaj Amnesty international je dokumentirao, preko digitalne forenzike, prisustvo malignih softvera na telefonima nekoliko srpskih novinara i aktivista koji su privedeni od strane policije i/ili BIA-e na informativne razgovore. Da su neprijatelji privatne države porodice Vučić pod prismotrom nehotice je otkrio i šef države rekavši da on „zna koje zapadne službe su preko kojih opozicionih stranaka“  uticale na studente da ne razgovaraju sa njim

 

Nije tajna da policije i obavještajne službe koriste prislušne uređaje i softvere u borbi protiv kriminalaca i onih koji ugrožavaju državni poredak. Podaci o javnim nabavkama MUP-a Srbije pokazuju da ovaj organ i Bezbedonosno-informativna agencija (BIA) imaju na raspolaganju širok spektar opreme – izraelski Cellebrite, britanski Oxygen, švedski MSAB, kanadski Magnet, ruski Elcomsoft itd.  Ti proizvodi omogućavaju da čitav sadržaj mobilnog telefona ili računara bude dostupan policiji i tajnoj službi maltene na jedan klik.

Neke kompanije (Cellebrite, MSAB…) nude i tzv. napredne ili „laboratorijske“ usluge otključavanja telefona tako što će stručnjaci iz centrale kompanije daljinskim putem pristupiti telefonu koji se „vještači“ i otključati ga. Ovakvi softveri omogućavaju i najdublji nivo izvlačenja podataka koji uključuju i skrivene i obrisane datoteke, listing Wi-fi mreža na koje se korisnik povezivao, GPS lokacije, istoriju internet pretraga, unose na tastaturi, emailove, notifikacije i metapodatke fotografija i video materijala. Nekad je moguće sve ovo izvući za manje od pet minuta. Kompanije Cellebrite i MSAB jamče da njihov softver može uraditi i istoriju kretanja vlasnika telefona i pronaći sve osobe sa kojima je vlasnik imao kontakt ukoliko imaju fizički pristup datom telefonu.

Srbija je, prema istraživanju Balkanske istraživačke reporterske mreže (BIRN), od 2017. godine intenzivirala nabavku ovakve opreme. Na žalost, meta te opreme nije galopirajući organizovani kriminal i korupcija, već oni koji se bore protiv istog. U do sada objavljenim transkriptima nekada kodirane Sky ECC aplikacije, može se pročitati kako načelnik operative BIA-e Marko Parezanović dogovara sa vrhom države i predsjednikom Apelacionog suda povoljnu presudu i puštanje na slobodu Darka Šarića i drugih pripadnika narko klana koji služe režimu. Parezanović daje upute i kritike za akcije narko klanova i prenosi informacije svemoćnom Oskaru (kako se naziva šef u Sky komunikaciji). Parezanović je i jedan od kreatora Srpskog sveta i rukovodi obavještajnim operacijama u Crnoj Gori po javnom priznanju Vučićevskih Novosti koje vodi nekadašnji Miloševićev ratni propagandista Milorad Vučelić. I drugi narko bosovi i pripadnici kriminalnih organizacija, po do sada objavljenoj procurjeloj dokumentaciji i svjedočenjima smijenjenih inspektora policije, rade za režim i vladajuću porodicu. U poslove sa drogom su po istim izvještajima upleteni i bivši šefovi BIA-e i MUP-a koji su sada ministri i potpredsjednici na jednako osjetljivim pozicijama.

MUP i BIA ne štede resurse kada treba pratiti, uhoditi i zastrašivati nezavisne novinare, opoziciju, građanske aktiviste i sve koje režim smatra prijetnjom. Takođe se ulaže i u opremu za masovno nadgledanje stanovništva. Srpske službe su još 2016. godine investirale  u tzv. IMSI-hvatače (International Mobile Subscriber Identity-Catcher) koji se koriste u kriminalističkim istragama i potragama ali takođe omogućavaju i neselektivni nadzor velikih grupa ljudi u određenim područjima. IMSI hvatači oponašaju bazne stanice za mobilne telefone, identificiraju i geolociraju korisnike i neselektivno prikupljaju komunikacije sa svih mobilnih telefona u rasponu od nekoliko stotina metara. Varijacije uključuju stacionarne jedinice velikog kapaciteta, mobilne verzije ruksaka, modele veličine akten tašne, pa čak i dronove koji nose „hvatače“. Sve varijante su gotovo sigurno nevidljive za mete. Veoma su pogodni za urbane zone gusto pokrivene baznim stanicama mobilne telefonije. Prema nalazima BIRN-a, Srbija je zadnjih godina uvezla više od 20 ovih uređaja. Samo u protekloj godini, prema podacima dobijenim od vanjskih ministarstava Švajcarske i Finske, izdato je 16 dozvola za izvoz IMSI hvatača u Srbiju. Uređaji koje  MUP Srbije kupuju u Švajcarskoj koštaju nešto više od dva miliona eura po komadu.

Po pravilu policijski nadzor mobilnih komunikacija zahtijeva sudski nalog i mobilnog operatera kao posrednika. Međutim, pravni stručnjaci upozoravaju da istovremeno nije zakonski uređena upotreba ovih „hvatača“ tako da oni mogu nesmetano prikupljati podatke – pogotovo za identifikaciju učesnika u antivladinim protestima koji dobijaju sve veći zamah ovih dana. Trenutno je preko 50 fakulteta u zemlji pod blokadom zbog protesta studenata. Ekoloških aktivisti i poljoprivrednici su takođe aktivni zbog planova vlasti da kopaju litijum.

Pored IMSI hvatača, švajcarski NeoSoft nudi globalne geolokacijske sisteme koji (tzv. SS7 protokol) koji omogućava precizno praćenje elektronskih uređaja širom planete uz podršku izraelske kompanije Circles. Istraživanje BIRN-a i Amnesty International-a pokazuje da je i ova firma isporučivala svoje proizvode srbijanskim vlastima. Srbija je u maju 2016. kupila i tzv. NetHawk seriju opreme kanadskog proizvođača EXFO koja se koristi za presrijetanje i geolociranje mobilnih i Wi-Fi komunikacija, skeniranje radio frekvencija, ometanje signala i otkrivanje suparničkih IMSI hvatača.

Nedavno usvojen budžet Republike Srbije je opredijelio oko 84 miliona eura BIA-i, što je povećanje od gotovo 15 miliona u odnosu na godinu ranije. Ovolika suma novca je prema „ekspertskom mišljenju“ predsjednika Srbije Aleksandra Vučića i dalje mala. Nezavisni mediji u Srbiji pišu da veliki dio tog novca iz legalnih tokova odlazi na nabavku špijunske opreme ali specijaliziranih softvera za penetraciju mobilnih telefona poput programa Pegasus i Predator.  Vučićeve službe, kao pokrovitelji organizovanog kriminala imaju i ogromne crne fondove na raspolaganju. Po Sky transkriptima, Prvi brat Srbije i Zvonko Veselinović (koga procurjeli srpski policijski izvještaj iz 2011. opisuje kao narko bosa koji posluje sa albanskom mafijom) su početkom 2021. godine slavili prvu „zarađenu“ milijardu eura. Predsjednik je to negirao dok je Prvi Brat tužio Vijesti.

Pegasus je špijunski program izraelske kompanije NSO Group koji ima mogućnost daljinskog pristupa telefonu kroz tzv. nulti klik – što znači da vlasnik aparata ne mora ništa kliknuti da bi bio inficiran i stavljen „pod mjere“ kako se to kod nas popularno kaže. Veoma je popularan kod autoritarnih režima. U regionu je već ranije forenzički dokazano da ga je koristila vlada sve autokratskijeg mađarskog premijera Viktora Orbana protiv istraživačkih novinara i advokata koji su osumnjičeni za antidržavne stavove. Stoga nije neko iznenađenje da ga posjeduju i režim Orbanovog prijatelja Vučića. Monitoru je par neformalnih diplomatskih izvora reklo da je i režim Mila Đukanovića 2019. godine pokušavao kupiti Pegasus radi špijuniranja opozicije i novinara, navodno bezuspješno. NSO Group je pod američkim sankcijama zbog poslova sa režimima diljem svijeta poznatim po gaženju ljudskih prava.

Ministar unutrašnjih poslova Ivica Dačić je za TV Pink prije tri dana izjavio je da su tvrdnje međunarodne organizacije za zaštitu ljudskih prava Amnesty International, da srbijanska policija i obaveštajne službe koriste špijunske softvere da nadziru telefone novinara i aktivista, neosnovane i da predstavljaju napad na bezbjedonosnu praksu u Srbiji. „Mi smo te tehnološke alate inače dobili kao donaciju sa Zapada i sve to koristimo po zakonu“, kazao je. BIA je takođe negirala izvještaj BIRN-a i Amnesty-ja.

Izvještaj je dokumentirao, preko digitalne forenzike, prisustvo malignih softvera na telefonima nekoliko srpskih novinara i aktivista koji su privedeni od strane policije i/ili BIA-e na informativne razgovore. Od njih je traženo da predaju telefone i druge lične stvari tokom ispitivanja koja su trajala onoliko dugo koliko je trebalo režimskim operativcima da probiju zaštitu telefona i instaliraju spajver (špijunski softver). Nakon toga bi im telefoni bili vraćeni. Osim inostranih sofvera, Amnesty je otkrio i domaći NoviSpy softver koji je instaliran na telefone četiri građanska aktivista.

Da su neprijatelji privatne države porodice Vučić pod prismotrom nehotice je otkrio i šef države rekavši da on „zna koje zapadne službe su preko kojih opozicionih stranaka“  uticale na studente da ne razgovaraju sa njim. Isto to su, kaže Vučić radili i sa poljoprivrednicima. „Naše službe to imaju na merama i  znaju preko kojih opozicionih predstavnika rade takve stvari“, kazao je.  Srpski studenti tokom protesta odbijaju razgovarati sa predsjednikom države koji po Ustavu nema te nadležnosti već se ciljano „obraćaju institucijama sistema“. Time šalju jasnu poruku da su institucije zarobljene i da Vlada, koja po Ustavu vodi spoljnu i unutrašnju politiku, je obični servis vladajuće porodice. To je jasno pokazao i sam predsjednik, koga je formalni premijer Miloš Vučević pozvao da prisustvuje televizijski prenošenoj sjednici Vlade. Vučić je dijelio lekcije ministrima i davao upute i objašnjenja šta i kako da se radi po pitanju studentskih protesta i svega drugog.

Ranije su režimski mediji optužili hrvatsku Sigurnosnu obavještajnu agenciju (SOA) da plaće studente po 1000 dinara (manje od 10 eura) da vrše blokadu fakulteta. Istovremeno, Vučićev režim ima pomoć i hrvatskih kompanija. Pretragom portala javnih nabavki novinari BIRN-a su našli  porudžbu za kurs obuke za rad na alatima za digitalnu forenziku iz 2021. godine. Posao je dobila   hrvatska grupacija IN2, IN2 Informatički Inženjering i Insig2 vrijedan 8 miliona dinara (skoro 70 hiljada eura). Hrvati su trebali na osnovnom i srednjem nivou obučiti policijske službenike korišćenje Cellebrite, XRY, Magnet Axiom itd.

U Crnoj Gori tri parlamentarne stranke (NSD-DNP-SNP) i članice vladajuće koalicije, kao i dva pravoslavna episkopa  ne kriju svoju lojalnost Vučićevom režimu i sistemu vrijednosti. Logično proizilazi pitanje kako se ovakvo djelovanje srpskih službi i kriminalnih organizacija očituje u Crnoj Gori i drugim zemljama prema kojima Beograd ima pretenzije.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo