Povežite se sa nama

OKO NAS

NOĆNI IZLASCI, PODGORICA I BEZBIJEDNOST: Divlji zapad at night

Objavljeno prije

na

4-vilenjaka-2

Ako je jedna stvar u glavnom gradu sigurna, to je da lokala ne može da fali. Neupućene bi čak to moglo prevariti da je Podgorica jedan topao i druželjubiv grad. Ništa od toga. Crne hronike pune su vijesti o krvavim obračunima i nasilju. Prije desetak dana grupa mladića se u strogom centru grada sukobila sjekirom i letvama, dok se samo dan ranije, opet u samom centru, desio vatreni obračun.

Noćni izlasci nerijetko se završavaju tučama, povredama, policijskim intervencijama, pa i fatalnim ishodima.

,,Podgorica je odavno postala nesigurno mjesto”, kaže za Monitor dvadesettrogodišnji Balša Lubarda. ,,U lokalima noću sam doživio veliki broj neprijatnosti, od ‘običnih’ verbalnih incidenata, preko fizičkih sukoba, pucnjava, pa čak i ranjavanja kojima sam svjedočio “, kaže on.

On kaže da se s obzirom na broj incidenata koji se desi u toku jedne večeri, stiče utisak da je sve manje mjesta na kojima se može provesti bez strepnje da će svjedočiti nekom incidentu. ,,Sve to umnogome utiče i na doživljaj provoda, s obzirom da je neophodno voditi računa o tome pored koga sjedite/stojite, kao i gdje je najbliži izlaz”, kaže.

On ukazuje na činjenicu da u podgorički lokal možete da unesete bilo koje oružje, s obzirom da pretresa nema: ,,A glavni problem, ne samo u ovoj, već i u mnogim drugim pričama je činjenica da zakon ne važi jednako za sve. Zato ko zna, možda ćete baš ovo veče piti piće pored nekog prestupnika koji je na slobodi. I da, nijesam već rekao da su naoružani? “.

I student Ekonomskog fakulteta u Podgorici koji je želio da ostane anoniman smatra da je sve opasnije izaći uveče: „Poznata su mjesta koja su na lošem glasu, a sve je manji broj ‘bezbjednih lokala’, sigurnih od učestalih tuča ili još gorih stvari. Ekonomska propast je dovela i do društvene propasti, a poremećeni sistem vrijednosti koji slavi uličare i problematične individualce podstiče veliki broj neostvarenih ljudi na pravljenje incidenata”.

Ističe da je većini postalo normalno da se zapuca u centru grada, ali da to ne znači da treba da se smatramo bezbjednim: „Naravno da ne prija kada ne možemo da izađemo gdje želimo nego moramo da biramo između par mirnih lokala, i da bismo se osjećali ljepše kada ne bismo razmišljali da li ćemo stići kući u jednom komadu, ali šta je tu je”.

Kao najrizičniju situaciju u kojoj je bio navodi pucnjavu u Buda baru, u julu prošle godine. „Kako sam bio neposredni svjedok događaja i proživio ovo traumatično iskustvo, česte tuče u Bokeškoj ulici (koja je jako mirna u odnosu na ostale djelove grada), napadanje bakljama i noževima, postale su mi priče za laku noć. Naravno, ovakve stvari se skoro uvijek odigraju u udarnim terminima za izlaske – petkom i subotom – jer zašto biste pravili incidente ako nema ko o njima da priča.”

Ističe da reakcije i profesionalnost obezbjeđenja variraju od mjesta do mjesta, da policija kasni sa intervencijom i da definitivno ne sankcioniše prestupnike u dovoljnoj mjeri. Kaže da su sankcije koje oni primjenjuju u praksi očigledno neefikasne, ako uopšte išta i primjenjuju, jer primjećuje da Podgorica sve više poprima oblik Divljeg zapada.

Ubijeđen je da bi ovaj problem mogao da se riješi. Možda ne u potpunosti, ali je siguran da je moguće uticati na ponašanje ljudi u kafićima i tako značajno smanjiti broj incidenata. Kaže da je siguran da policija ima podatke o ljudima koji bi mogli nositi vatreno oružje, kao i da bi rigorozne kazne prevaspitale neposlušne.

Za odgovorne smatra one koje propisuju sankcije, i institucije koje ih sprovode. „Na kraju, odgovorni su i vlasnici lokala koji gledajući isključivo na profit, i ne vode računa o ljudima koje puštaju, čime ugrožavaju bezbijednost. Obezbjeđenje bi u ovakvim mjestima trebalo da na vratima kontroliše ko su ljudi koji ulaze, kao i šta nose sa sobom.”

Naši se sagovornici slažu da se većina incidenata dešava u ranim jutarnjim časovima, ali i da u Podgorici i dalje postoji mjesto u kom se može provesti bez nevolja, a radi do kasno. Kao primjer navode Irski Pab Četiri Vilenjaka, koji se nalazi u Hercegovačkoj ulici, zbog čega smo razgovarali i sa gazdom tog lokala, Zoranom Stanićem.

On ističe da je primjetno da je bezbjednost u noćnom životu značajno opala u posljednjih par godina, a kao primjere navodi sve češće pucnjave, potezanja pištolja, noževa, prebijanja itd. Navodi i da je poražavajuće da se situacija konstantno pogoršava.

Kaže da kao gazda lokala daje sve od sebe da prije svega sačuva bezbjednost svojih gostiju, kao i prijateljsku atmosferu: „Incidenti u mojoj kafani su jako rijetki, ali ne bih bio iskren kada bih rekao da se nikada ne dešavaju, jer je ovaj rizik nemoguće otkloniti. Na svakoga alkohol utiče drugačije, ali se uvijek potrudimo da na civilizovan način riješimo konflikte koji s vremena na vrijeme nastanu”.

Kao glavni faktor dobre atmosfere navodi da uvijek bira svoje goste, koji su društveni i prijateljski nastrojeni. Kaže da veliku ulogu u smanjenju rizika od incidenata ima i muzika od koje ne želi da odustane: „Iako ukus za dobru muziku iščezava, tri puta nedjeljno organizujem svirke kvalitetne zabavne i ex-Yu rok muzike. Zbog ovoga imam veliki broj stalnih, muzički obrazovanih gostiju”.

Navodi da je konstantno urušavanje društva i napeta situacija rezultat finansijskih nevolja, ali i kulturnog propadanja, jer je jakim marketingom i pritiskom određenih medija ljudima nametnuta nekvalitetna muzika, razne rijaliti šou emisije i ostala trovanja uma normalnih ljudi, koji ne mogu da izbjegnu ovaj napad.

Rješenje problema koji se svakodnevno dešavaju ne vidi uskoro i smatra da će do njega jako teško doći. Zaključuje da je problem u nama i da je prije svega našem društvu potreban kulturni preporod.

A dok ne dođe do kulturnog preporoda, ili sistema koji funkcioniše, ne ostaje nam ništa sem da stvari gledamo sa vedrije strane, kroz tragi-komične dosjetke koje savršeno opisuju situaciju u našem društvu: Ulazi grupa Podgoričana u lokal, a konobar prilazi i pita: „Izvolite momci, šta ćete da popijete?” ,,Ništa brate, mi došli samo da se pobijemo”.

Filip Đ. KOVAČEVIĆ

Komentari

Izdvojeno

ŠTA ĆE BITI SA ZAPOSLENIMA MONTENEGROERLAJNSA: Ni na nebu, ni na zemlji

Objavljeno prije

na

Objavio:

Radnici MA su u ozbiljnoj nevolji. Lišeni bilo kakve pomoći, a čini se, i razumijevanja nadležnih iz Vlade Crne Gore

 

Nova nacionalna avio-kompanija poletjeće do početka ljeta, najavio je izvršni direktor ToMontenegro Predrag Todorović. Ne zna se gdje će i koliko često ToMontenegro letjeti, na koje aerodrome će slijetati, koliko će imati zaposlenih.

Umjesto toga, član borda nove kompanije Pavle Tripković obavijestio nas je da on i njegove kolege žele raditi besplatno, ukoliko postoji takva zakonska mogućnost. Budu li ipak morali da primaju naknadu, novac će proslijediti u humanitarne svrhe, saopštio je Tripković odluku borda. I obrazložio: „I na ovaj način želimo da se solidarišemo sa radnicima Montenegroerlajnsa (MA)“.

Zgodno zvuči, ali ostaje  strah da se ne potvrdi ona stara – koliko para toliko i muzike. A radnici MA su u ozbiljnoj nevolji. Lišeni bilo kakve pomoći, a čini se, i razumijevanja nadležnih iz Vlade.

Montenegroerlajns, akcionarsko društvo u većinskom vlasništvu Crne Gore (država posjeduje više od 99,98 odsto akcijskog kapitala) zapošljava oko 350 radnika. Dobar dio njih svakodnevno dolazi na posao. I radi. Neko čuva zgrade, radionice, magacine. Neko posprema prostorije ili kuva kafu. Računovođe spremaju završni račun za 2020. godinu… Dok oni koji trenutno nemaju baš nikakvog posla – letačko osoblje, prije svih – čekaju da im isteknu teško stečene licence.

Svi su posljednju platu (septembarsku) primili 15. oktobra (bez letačkog dodatka koji čini između trećine i polovine mjesečne zarade kabinskog osoblja). Penziono i zdravstveno osiguranje nije im plaćeno od 2017.  Ipak, zaposleni MA ne nalaze se na popisu djelatnosti i kompanija čijim radnicima Vlada pomaže da prežive (i bukvalno) tokom epidemije korone, uplaćujući im mjesečni minimalac od 222 eura. Na njih se ne odnosi ni odluka o privremenoj obustavi otplate kredita za one kojima je plata smanjena više od 10 odsto, pošto zaposlenima u MA nije smanjena platu. Samo je ne primaju već pet mjeseci. I to se ne (do)tiče ni njihovog poslodavca (država, odnosno Vlada), ni stanodavca, ni kreditora (banaka).

Avioni MA ne lete od 25. decembra prošle godine, nakon što je postala izvjesna opasnost da neki od njih bude zaplijenjen zbog  dugova.  Dva dana ranije iz nove Vlade je saopšteno da je kompanija osuđena na propast, pošto ne postoji zakonska mogućnost da se nastavi neophodna finansijska pomoć države. Do najavljenog stečaja još nije došlo, iako je račun MA  blokiran za iznos od blizu 20 miliona eura.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ISPOVIJESTI IZ PORODILIŠTA: U porođajnim mukama

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok su društvene mreže preplavljene ispovijestima porodilja koje najviše boli nehuman odnos medicinskog osoblja, u bolnicama žalbi skoro da i nema. Monitor je posjetio Kliniku za ginekologiju u KCCG, u kojoj je tokom prošle godine zabilježena samo jedna žalba na neljubaznost zdravstvenog radnika

 

„Imala sam rizičnu trudnoću i bilo je neophodno da budem prebačena u Klinički centar Crne Gore. Prevoz je bio loš i neuslovan. Vozila sam se starim kolima i potrebno je bilo da ležim i budem mirna u vozilu ali su kola bila stara. Kada sam stigla, porođaj je obavljen dobro, ali tretmanom kasnije nisam bila zadovoljna. Vidjela se razlika u odnosima prema različitim pacijentima”, priča za Monitor svoje iskustvo jedna Bjelopoljka.

Ispovjestima porodilja posljednjih nedjelje preplavljene su društvene mreže. „Oblači se da ti ne napravim treće!“; „Što si stisla noge, hoćeš da ti dođe Bred Pit pa da raširiš?“; „Au, ti kao da si stajala pored puta“; „Što kukaš, nijesi kukala dok si ga pravila“; „Spolja tako lijepa, a iznutra tako kvarna“… neki su od 300 komentara koje su primile administratorice Fejsbuk profila Vala, Ljeposava.

Ministarka zdravlja Jelena Borovinić-Bojović nedavno je odgovorila na pismo grupe građana koji su na društvenim mrežama podijelili svoja iskustva u oblasti ginekologije: „Iskustva u ginekologiji su užasavajuća, učinićemo sve da građankama obezbijedimo najoptimalnije uslove”, obećala je ministarka.

Na ova iskustva, pored ministarke, reagovala je i direktorka Kliničkog Centra Crne Gore Ljiljana Radulović. Najavili su da će na Klinici za ginekologiju i akušerstvo angažovati kliničkog psihologa i uputiti pacijente da se za neprimjereno postupanje medicinskog osoblja prijave zaštitniku prava pacijenata KCCG.

U petak smo posjetili Kliniku za ginekologiju i akušerstvo. Priatno smo izenađeni onim što smo zatekli – novom opremom, uslovima i higijenom.  Direktorica Klinike za ginekologiju i akušerstvo Vesna Čolaković za Monitor je objasnila da je taj dio KCCG renoviran od aprila do avgusta 2020. godine.

Zaštitnica prava pacijenata Alma Mutapšić nije krila iznenađenje iskustvima koja se ovih dana mogu pročitati na internetu. Kaže da ona objašnjava pacijentima da imaju pravo na prigovor. Čak i anonimno, ali  primjedbi skoro da nema.

Mutapšić za Monitor objašnjava da na svakoj klinici u sklopu KCCG obavljaju dobrovoljna i anonimna anketiranja koja sadrže pitanja koja se odnose na dužinu čekanja prijema u bolnici, informisanost o zdravstvenom stanju, informisanost o načinu i mogućnostima liječenja, odnosu ljekara i medicinskih sestara. U toku 2020. godine, od 7.851 pacijenta koji je primljen na Klinici za ginekologiju i akušerstvo, anketirano je 2.582. Žalilo se samo 92 pacijenta a samo jedna od njih se odnosila na neljubaznost zdravstvenih radnika.

U najnovijem izvještaju obrađenom u februaru, u koji je Monitor imao uvid, od 314 ispitanika samo troje su iskazale kritiku: primjedba na neudobnost ležaja, na neukusnu hranu i primjedba na nehigijenske uslove toaleta.

Jovana PETRIČEVIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

PODSTANARSTVO U CRNOJ GORI: Na rubu    

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Crnoj Gori ne postoji registar podstanara. Zbog toga, subvencije koje daje država nemaju smisla niti mnogo efekta, a podstanari su prisiljeni da uglavnom iznajmljuju stanove bez ugovora. Dosadašnja stambena politika ne haje za ko zna koliko ljudi koji u strahu dočekuju jutro – hoće li biti izbačeni na ulicu ili od čega će platiti kiriju

 

„Od podstanarstva je teži samo zatvor, a o tome niko ne govori”, kaže jedan od članova NVO Udruženje podstanara Crne Gore – Moj Dom, novog udruženja, i jedinog te vrste u Crnoj Gori. Za svega par dana priključio mu se veliki broj članova.

,,Dvadeset dvije godine sam podstanar i 15 puta sam se selio. Država ne zna koliko ima podstanara, nema evidencije. Pokušano je da se 2014. godine situacija riješi Zakonom o sprečavanju nelegalnog poslovanja, ali – bezuspješno. Tada je izračunato da država, godišnje, na obračun srednje vrijednosti od samo 150 eura za stanarinu, gubi 3,5 miliona eura. Uglavnom je sve bez ugovora, a tako su svi na gubitku”, kaže za Monitor osnivač udruženja Dragan Živković.

Prema riječima Živkovića, hitno treba uspostaviti registar podstanara u Crnoj Gori. „On mora postojati. Mora se znati ko su podstanari u ovoj državi, jer jedino tako ona može prepoznati najugroženiju grupu i direktno joj pomoći. Samo na taj način će subvencije imati smisla i znatno više efekta. To je jedan od najprečih zadataka našeg udruženja. Nadamo se da ćemo naići na razumijevanje državnih organa. Do tada, držimo se koliko možemo i umijemo”.

„Podstanar sam sa suprugom u Herceg Novom 26 godina. Imamo dvoje djece. Radim u Ministarstvu unutrašnjih poslova. Dva puta su me odbijali kada sam konkurisao za projekat za stanove Hiljadu plus, iako sam ispunjavao sve uslove. Ne može da me zapadne stan od 45 metara kvadratnih po cijeni od hiljadu eura, i to još da ga vraćam dok sam živ. U međuvremenu, supruga je oboljela od karcinoma. Nemam riječi da opišem šta me snašlo i kakve se sve namještaljke čine pri dodjeli stanova po tom projektu”, iskustvo je još jednog od članova Udruženja Moj Dom.

Posljednji dostupni podaci o broju podstanara u Crnoj Gori su iz Popisa stanovništva, domaćinstava i stanova iz 2011. godine, rečeno je Monitoru iz Uprave za statistiku Monstat. Prema tim podacima, u Crnoj Gori ima 192.242 domaćinstava. Prosječno ima tri člana. Od ukupnog broja domaćinstava, 78,2 odsto ili 150.288 su vlasnici ili suvlasnici stana u kome žive, dok kod roditelja, djece ili drugih rođaka stanuje 5,7 odsto ili 10.980.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo