Povežite se sa nama

OKO NAS

VELIK DIO PROMETA U KOLAŠINSKIM PRODAVNICAMA I DALJE NA VERESIJU: Riječ vrednija od keša

Objavljeno prije

na

U gotovo svim prodavnicama u Kolašinu, koje nijesu dio nacionalnih trgovinskih lanaca, znatan dio prometa obavlja se „na veresiju”. Ta vrsta „odloženog plaćanja”, uglavnom, mimo fiskalnih kasa uobičajena je i u buticima i na kioscima čiji su vlasnici Kolašinci. Veresija se koristi i na pijaci, pri plaćanju zanatskih usluga, pri nabavci drva za ogrijev, kod frizera, kozmetičara… Pritisnuti oštrom konkurencijom od kada su otvoreni marketi Voli, Franca i Roda, vlasnici malih prodavnica tvrde da nemaju drugog načina da zadrže mušterije, jer cijenama i raznovrsnošću artikala u svojim radnjama ne mogu da se upuste u ravnopravnu trku s velikim trgovinama. Zbog toga su, kažu, prinuđeni na „upisivanje u sveske” velikog broja svojih sugrađana. U nekim radnjama je čak 80 odsto dnevnog pazara novac koji će u kasu stići tek za mjesec ili dva.

„Ja ne znam bi li mi troje ljudi dnevno prešlo prag prodavnice da ne dozvoljavam veresiju. Nekad mi se čini da je to jedini motiv da trguju kod mene. Naravno, da ne mogu držati cijene kao u Voli, recimo, pa nemam drugog izbora. Trenutno mi je u svesci u koju upisujem dužnike bar 30 ljudi. Na ‘crtu’ kupuju mnogi, najviše penzioneri, koji su i najodgovorniji kada treba vratiti dug. To obično rade onog dana kad prime penzije. Čim to vrate zadužuju se na račun sljedeće penzije i sve tako godinama”, priča jedan vlasnik manje bakalnice u Kolašinu.

Mnoge dužnike, kaže, mora da čeka i po nekoliko mjeseci, što zbog neredovnih plata, što zbog neodgovornosti. Nekolicina radnika lokalne uprave svoje obaveze izmirili su tek nakon godinu, jer za sve to vrijeme nijesu primali plate. Nijesu rijetki ni oni koji potpuno „zaborave” na dug, pa i uprkos mnogim pozivima i upozorenjima nikad više ne svrate u prodavnicu. Pred sud se u tom slučaju nema kud. No, da ih se dužnici nikad više ne sjete rizik je koji prihvataju gotovo svi kolašinski trgovci.

„Drugi rizik su inspekcije. Krijemo sveske s imenima dužnika, dovijamo se kako znamo i umijemo. Trgovci su solidarni, pa kad inspektori krenu u provjeru, onaj kod kojeg prvo uđu obavijesti ostale. Zatvaramo radnje na nekoliko sati u tom slučaju ili prosto sklonimo dokaze”, kaže dugogodišnji kolašinski bakalin.

„Na riječ” se kupuju, uglavnom, osnovne životne namirnice i bira se najeftinije. Iako na taj način, ipak u trgovinama, na kraju ostave mnogo više novca, nego što bi ih recimo to koštalo u velikim marketima sa znatno nižim cijenama i čestim „akcijama”, Kolašinci kažu da im je veresija spas.

„Zahvalna sam kada mi dozvole veresiju kao da su mi poklonili. Godinama nijesam zaposlena, a imam troje djece, koje sama izdržavam. Zarađujem čisteći tuđe stanove, cijepajući drva, ili od skupljanja pečuraka i šumskih plodova. Ja ovog trenutka ne znam kada ću opet imati novac u rukama, ali znam da ću do tada moći da uzimam u prodavnici hranu. Neće mi djeca biti gladna. Naravno, čim nešto zaradim, prvo mi je da vratim dug”, kaže četrdesetpetogodišnja Kolašinka.

Na veresiju su joj kaže ljetos moleri i okrečili stan, a još nije platila ni drva za ogrijev. Polovinu namještaja i kuhinjskih aprata u svom stanu, takođe, još nije otplatila. Tako živi godinama i tvrdi da nikad nikom nije ostala dužna, to jest da nikad nije izbjegla da plati dug.

„Ne razmišljam ja o tome da li trgovci zaobilaze zakon kada ne daju račune za ono što kupim. Nije ni njima lako, uskoro će ih sve zatvoriti ove velike samoposluge. U Kolašinu je malo onih koji odmah mogu da plate kupljeno, ne znam šta ćemo ako se veresija nekad potpuno ukine”, kaže ona.

No, ne tjera uvijek samo muka na taj način zaduživanja. U svakom trenutku u „dužničkoj” svesci jedne kolašinske frizerke je, kako tvrdi, bar 400 eura duga. Kolašinke se „friziraju” redovno kaže ona, ali plaćaju od prvog do prvog, nekad i rjeđe. Među mušerijama koje imaju najveći dug je i jedna srednjovječna gospođa, koja se hvali da nikada nije sama oprala kosu. Uvijek zbog toga ide u frizerski salon.

„To je žena koja je nekada živjela dobro. Sada više nema ni približno novca kao nekada, promijenila se vremena, ali su joj navike ostale iste. Pamtim dane i kada mi je ostavljala bakšiš višestruko vredniji od onoga koliko je trebalo da plati za pranje i feniranje kose, pa je sada ne mogu odbiti ni kada mjesecima ne plati moje usluge i kad moram da je podsjećam da mi je dužna”, kaže frizerka.

Teško je, uvjeravaju prodavci na kioscima, odbiti i sugrađana koji dođe da traži na veresiju nekoliko kutija cigareta. Zavisnici od nikotina najuporniji su i djeluju najočajnije. Veresija je već dugo uobičajena stvar i u nekoliko kolašinskih kafana. No, u ugostiteljskim objektima na „odloženo” piju uglavnom provjereni gosti, koji redovno plaćaju.

„To su mi i gosti i prijatelji. Redovno su u mojoj kafani. Pitanje časti je da se ‘okrene tura’ ili uzvati onome ko je prvi platio piće, a novca nema uvijek dovoljno. Tada imamo dogovoreni znak da ja donesem piće i upišem dug. Nikada se nije desilo da mi neko ostane dužan”, iskustvo je jednog kafedžije.

Da se piće na „crtu”, ipak, ponekad omakne kontroli nedavno je novinarima potvrdio jedan Kolašinac. On je, tvrdi, uzimajući na veresiju piće za sebe i svoje društvo, ostao bez porodične kuće i šest kosa livade, koje je prodao da bi namirio dugove od nekoliko desetina hiljada eura, potrošenih, uglavnom, na pivo i rakuju.

S druge strane, činjenica je da su zbog neodgovornosti svojih mušterija minule decenije mnogi vlasnici prodavnica zatvorili svoje radnje.

„Zatvarao sam i opet otvarao prodavnice. Kolašinci su mi samo sredinom devedesetih ostali dužni oko 160.000 maraka. Nevjerovatno, ali istinito. Sada niko od tih ljudi sa mnom ne razgovara, kleveću me i ogovaraju po gradu. I sada ‘držim’ prodavnicu i opet ima veresije. Kako odbiti nekoga ko dođe da uzme đeci ‘ljeb i mlijeko. Ne mogu ja to, samo, poučen ranijim iskustvom sada sam ograničio vrijednost kupovine na taj način”, kaže sagovornik Monitora.

Prema njegovim riječima, u malim mjestima, kao što je Kolašin dok je sitnih trgovaca i sirotinje biće i veresije. Iako se na više načina u tom slučaju krši zakon, kaže, da je kupovanje „na crtu” spasilo gladi mnoge porodice i da je jedna vrsta „socijalnog programa”. Upkros rizicima koje snose trgovci, uvjeren je naš sagovornik, veresija je ujedno i pokazatelj da se ljudima još vjeruje, a da je data riječ još uvijek vrednija od keša.

Dragana ŠĆEPANOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

TRI DECENIJE OD PROGLAŠENJA EKOLOŠKE DRŽAVA: Građani prinuđeni da protestima brane prirodu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dan uoči obilježavanja 30. godina od proglašenja ekološke države, ekolozi su najavili protest. Smatraju da se nema što slaviti. I pored silnih obećanja nove vlasti, mještani su i dalje prinuđeni da protestima brane svoju životnu sredinu

 

U ponedjeljak 20. septembra obilježiće se 30 godina od proglašenja Crne Gore za ekološku državu. Biće svečano. A na terenu i nema mjesta za pretjerano slavlje. Veliki zagađivači Termoelektrana Pljevlja, Kombinat aluminijuma, Željezara, i dalje nesmetano truju vazduh i prirodu. A kao i prije promjene vlasti građani su prinuđeni da protestima brane životnu sredinu u kojoj žive.

Desetak mještana potkomovskih sela u Andrijevici su prošlog četvrtka uhapšeni nakon što su blokirali prolaz kamiona preduzeća Bojkomerc. Mještani su poručili da je dosta bilo pljačke njihovog bogatstva i traže od Vlade da što hitnije preispitaju koncesione ugovore i da zaustave svaku dalju sječu šume na tom prostoru.

,,Posebno tražimo da se zaustavi izvođenje bilo kakvih radnji u dijelu Bradavca gdje se nalaze izvori pitke vode s kojih se nekoliko sela napaja vodom. To je naš ultimatum, jer ako dozvolimo da se nastavi dalja sječa šume, onda će naša sela zbog pokretanja strmog terena nestati s lica zemlje”, poručio je mještanin Strado Babović.

I prije i poslije hapšenja, mještani zahtijevaju da se što prije, u cilju sprečavanja daljeg uništavanja šuma, vodoizvorišta i putne infraksture od strane koncesionara, iniciraju izmjene zakona o upravljanju državnim resursima.

Vladi se ne žuri, a važeći zakon je na strani koncesionara. Nakaradni zakoni i ugovori iselili su narod sa ovih prostora, kazao je na protestnom skupu održanom u nedjelju u Konjuhu Rašid Marković, koji je govorio u ime drvoprerađivača. ,,Evidentno je da je šumaska mafija potpomognuta svim institucijama i kapacitetima države. S prirodnim resursima nestaje narod sa sjevera i to je državni udar”, istakao je Marković.

Na protestu je drvoprerađivač iz Plava Edin Šarkinović objasnio: ,,Jedan kamion koncesionara preveze u prosjeku oko 40 kubika balvana. Ta drvena masa se prodaje za oko 4.000 eura i ta sirovina ide preko granice. Kada bi taj jedan kamion građe lokalni drvoprerađivači pretvorili u neku uglačanu dasku, imali bi prihod od 12.000 eura, a ako bi od tog drveta uradili patos imali bi 20.000 eura. Takođe, država bi preradom tog drveta uzela četiri puta veći prihod po osnovu PDV-a, u odnosu na ono što daje koncesionar. Uz to, određenim vidom poluprerade zaposlio bi se značajan broj radnika. Sve zajedno ukazuje da je po srijedi velika pljačka naroda i države”.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

KAKO SE FABRIKA PEŠKIRA NAŠLA U STEČAJNOJ MASI AUTOPREVOZNOG PREDUZEĆA SIMON VOJAŽ: Gume, kočnice, peškiri, dizalice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ispostavilo se da  fabriku peškira u bihorskom selu Savin bor nije gradio ni  turski bisnismen Ismail Arslan, kako se mislilo, niti predsjednik Opštinskog odbora DPS u Petnjici Mehmed Adrović, suvlasnik “Simon vojaža”, prije uvođenja stečaja.

 

Kada je nedavno objavljen oglas za prodaju beranske autoprevozne kompanije “Simon vojaž” kroz stečaj, saznalo se da je u stečajnu masu ušla, i da je zajedno sa cjelokupnom imovinom , na prodaju data i imovina u selu Savin Bor. Tada se i otkrilo da se radi o nesuđenoj fabrici peškira u tom bihorskom selu.

Tako se ispostavilo da ovu fabriku niti je gradio turski bisnismen Ismail Arslan, kako se mislilo, niti predsjednik Opštinskog odbora DPS u Petnjici Mehmed Adrović, koji je bio suvlasnik “Simon vojaža”, prije uvođenja stečaja.

Kada su stupili u štrajk polovinom 2020. godine, radnici “Simon vojaža” su javno pitali zašto je Adrović njihovim novcem pravio fabriku u svom rodnom selu. Tada to niko nije demantovao, a sada se ispostavilo da fabrikazaista  jeste građena novcem “Simon vojaža” i ušla je u stečajnu masu koja će se polovinom oktobra naći na javnoj licitaciji.

Kakvi su samo hvalospjevi ispjevani Ismailu Arslaniju, kome sada nama ni traga, i Mehmedu Adroviću te 2017. godine, neposredno pred lokalne izbore u Petnjici. Četrdesetdvogodišnji Arslani je predstavljen kao suvlasnik kompanije “Euro Bor” u okviru koje je trebalo da radi fabrika peškira i partner Mehmeda Adrovića.

Navodno je tih dana dopremio iz Turske prve metre sirovine za izradu bihorskog peškira koji će, kako je tvrdio „pokoriti“ region.

Arslanov partner u poslu, Mehmed Adrović tada je govorio da je optimizam turskog tekstilca opravdan, a da je njegov portfolio više nego impresivan.

Lokalni mediji pod kontrolom DPS-a potrudili su se i da objave po nešto iz njegove biografije, kao na primjer, da je rođen u Denizliju, turskom gradu poznatom po razvijenoj tekstilnoj industriji. Da je dvadeset godina u poslu sa tekstilom, kao i da je oženjen i da ima troje djece, “koja ga gledaju samo tokom praznika”.

“Moj put je manje-više sličan mnogim biznismenima. Počeo sam kao običan radnik, pekao sam zanat i znao sam svoje sposobnosti. Vrlo brzo sam otvorio fabriku u Denizliju gdje sam zapošljavao 200 radnika” – pričao je Arslani za portal Radio Petnjica.

Ostalo je zapisano i da su njegovi počeci vezani za ogromno tursko tržiše ali je, kako je ispričao, brzo uvidio mogućnosti internacionalnog poslovanja, pa je počeo da osvaja tržišta Francuske, Njemačke, Austrije, SAD, Balkana.

“Već dvije godine radim i za UN. Ne mogu reći o kojim konkretno instituciojama se radi jer je ugovorima to zabranjeno ali mogu reći da je riječ o veoma ozbiljnim poslovima” – tvrdio je Arslani.

Ovaj turski biznismen je ispričao da je sa prijateljem iz Izmira obišao Balkan. Rekao je da zna za Balkan sa istorijskog aspekta kao bitan “ali i to da je sada bitan i kao poželjno tržište”.

“Obišli smo sjever Crne Gore, imali smo puno sastanaka, od kojih su neki bili potpuni promašaji, a neki pun pogodak. Tako sam otkrio i Petnjicu kroz lik i djelo ozbiljnog privrednika Mehmeda Adrovića” – kazao je tada Arslani.

Mehmed mu je navodno u tri sata ujutru, kada su se sastali, rekao da “želi da učini nešto za ovaj narod i da vjeruje u uspjeh”.

“Njegove potrebe i ozbiljnost su se poklopile sa mojim razmišljanjem. Tako je sve krenulo” – pričao je Arslan.

 

Tufik SOFTIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

NOVO OBEĆANJE O BOLJEM GAZDOVANJU SPORTSKOM INFRASTRUKUROM KOLAŠINA: Država opet najavljuje pomoć  

Objavljeno prije

na

Objavio:

Najvažniji  objekti kolašinske sportske  infrastrukture  primjer su nebrige i neuspješnih pokušaja Opštine da brine o njima. Ovih dana iz Vlade opet stižu  obećanja o drugačijem  gazdovanju Domom mladih i sportskom halom

 

Sportska hala i Dom mladih u Kolašinu izgrađeni su prije 20 godina, a nijedan od ta dva objekta nije potpuno stavljen u funkciju. Štaviše,  Dom mladih je već deceniju bez ikave namjene i skoro je ruina.  Prema onome što je nedavno, prilikom posjete Kolašinu,  izjavio ministar ekonomskog razvoja Jakov Milatović, slijedi obiman posao rješavanja i pravnih i infrastrukturnih problema.

Oba objekta se nalaze u tzv. Sportskoj zoni i oba su dio premabicioznih višedecenijskih planova o Kolašinu kao centru za pripreme vrhunskih sportista. Zajedničko im je i to što ni posle dvije decenije od kako su izgrađeni,  nemaju upotrebne dozvole. Dom mladih, prema podacima,  Uprave za katastar i državnu imovinu Crne Gore,   ni građevinsku.

Taj turistički objekat radio je  svega nekoliko godina i bio je dat na upravljanje privatniku, odnosno Košarkaškom klubu (KK) Gorštak.  Nakon toga, Opština,  čije tada bio vlasništvo, prepustila ga je vandalima i zubu vremena.  Iz objekta je   ukraden namještaj, električni aprati,  polomljena vrata i prozori, fasada uništena…

Gradnja sportske hale u neposrednoj blizini, počela je u  maju 1996. godine. Bio je to  kapitalni projekat podrške  ekonomskom i turističkom razvoju Kolašina. Stavljena je u funkciju 13. jula 2001. godine, a već deceniju kasnije započela je njena kompletna rekonstrukcija. Izgradnju tog objekta, preko tadašnje Direkcije javnih radova, finansirala je Vlada.  Opština je samo ustupila zemljište.   Iz državnog budžeta izdvojen je novac i za rekonstrukciju, koja je podrazumijevala zamjenu  parketa, grijanje na plin i modernizovane svlačionice. Međutim, sve do sada nije završena fasada. Za rekonstrukciju je potrošeno  više od million eura.

Oba objekta su sada vlasništvo države. Dio  imovine u Sportskoj zoni,  prije nekoliko godina,   Opština  je ustupila državi i tako kompenzovala dio pozamašnog poreskog duga.

U više navrata propali su pokušaji kolašinske lokalne vlasti da halom i Domom mladih  gazduje domaćinski.  Formirano je bilo i preduzeće koje je trebalo da  upravlja tiim objektima i ostalom sportskom infrastrukturom.  Međutim, jedinu korist od njega je imao direktor Srećko Medenica.  On je, tokom 2011.  godine bio direktor JP Sportski centar i za to primao zaradu, a u preduzeću niti je bilo više  zaposlenih niti je poznata čime se bavilo.

Hala je Opštini postala prevelik teret i zbog tuga za utrošenu struju od skoro 200.000 eura.   Nekoliko godina  tom objektu je bila isključena električna energija. Sportisti trenirali uz svjetlost šterika, a prostorije su zagrijavali ložeći peći na drva.

U međuvremenu je država navila formiranje novog preduzeća Centar  za pripreme sportista. Te planove sugrađanima je 2014. godine prenio tadašnji predsjednik Opštine Darko Brajušković.

„Imam uvjeravanja sa državnih adresa i da će smještajni kapaciteti u Domu mladih biti preuređeni i podignuti na veći nivo, daleko uslovniji za boravak. Sve to, računajući i nadavno završeni fudbalski teren i još neke infrastrukturne investicije, omogućiće Kolašinu da postane konkurentno mjesto za pripreme sportista, za šta je klimatski idealan”, saopštio je tada  Brajušković.

Projektom, kako je najvaljivano, trebalo je da bude  biće obuhvaćena pored dva objekta i zemljište od 30.000 matara kvadratnih.  Planovi se nikad nijesu obistinili, pa su i Opština i država još jednom pokazale da nijesu imale  volje da brine o vrijednom dijelu sportske infrastrukture.  U Kolašinu sada opet imaju velika očekivanja od države.

Dragana ŠĆEPANOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo