Povežite se sa nama

OKO NAS

VELIK DIO PROMETA U KOLAŠINSKIM PRODAVNICAMA I DALJE NA VERESIJU: Riječ vrednija od keša

Objavljeno prije

na

grad-decembar-3

U gotovo svim prodavnicama u Kolašinu, koje nijesu dio nacionalnih trgovinskih lanaca, znatan dio prometa obavlja se „na veresiju”. Ta vrsta „odloženog plaćanja”, uglavnom, mimo fiskalnih kasa uobičajena je i u buticima i na kioscima čiji su vlasnici Kolašinci. Veresija se koristi i na pijaci, pri plaćanju zanatskih usluga, pri nabavci drva za ogrijev, kod frizera, kozmetičara… Pritisnuti oštrom konkurencijom od kada su otvoreni marketi Voli, Franca i Roda, vlasnici malih prodavnica tvrde da nemaju drugog načina da zadrže mušterije, jer cijenama i raznovrsnošću artikala u svojim radnjama ne mogu da se upuste u ravnopravnu trku s velikim trgovinama. Zbog toga su, kažu, prinuđeni na „upisivanje u sveske” velikog broja svojih sugrađana. U nekim radnjama je čak 80 odsto dnevnog pazara novac koji će u kasu stići tek za mjesec ili dva.

„Ja ne znam bi li mi troje ljudi dnevno prešlo prag prodavnice da ne dozvoljavam veresiju. Nekad mi se čini da je to jedini motiv da trguju kod mene. Naravno, da ne mogu držati cijene kao u Voli, recimo, pa nemam drugog izbora. Trenutno mi je u svesci u koju upisujem dužnike bar 30 ljudi. Na ‘crtu’ kupuju mnogi, najviše penzioneri, koji su i najodgovorniji kada treba vratiti dug. To obično rade onog dana kad prime penzije. Čim to vrate zadužuju se na račun sljedeće penzije i sve tako godinama”, priča jedan vlasnik manje bakalnice u Kolašinu.

Mnoge dužnike, kaže, mora da čeka i po nekoliko mjeseci, što zbog neredovnih plata, što zbog neodgovornosti. Nekolicina radnika lokalne uprave svoje obaveze izmirili su tek nakon godinu, jer za sve to vrijeme nijesu primali plate. Nijesu rijetki ni oni koji potpuno „zaborave” na dug, pa i uprkos mnogim pozivima i upozorenjima nikad više ne svrate u prodavnicu. Pred sud se u tom slučaju nema kud. No, da ih se dužnici nikad više ne sjete rizik je koji prihvataju gotovo svi kolašinski trgovci.

„Drugi rizik su inspekcije. Krijemo sveske s imenima dužnika, dovijamo se kako znamo i umijemo. Trgovci su solidarni, pa kad inspektori krenu u provjeru, onaj kod kojeg prvo uđu obavijesti ostale. Zatvaramo radnje na nekoliko sati u tom slučaju ili prosto sklonimo dokaze”, kaže dugogodišnji kolašinski bakalin.

„Na riječ” se kupuju, uglavnom, osnovne životne namirnice i bira se najeftinije. Iako na taj način, ipak u trgovinama, na kraju ostave mnogo više novca, nego što bi ih recimo to koštalo u velikim marketima sa znatno nižim cijenama i čestim „akcijama”, Kolašinci kažu da im je veresija spas.

„Zahvalna sam kada mi dozvole veresiju kao da su mi poklonili. Godinama nijesam zaposlena, a imam troje djece, koje sama izdržavam. Zarađujem čisteći tuđe stanove, cijepajući drva, ili od skupljanja pečuraka i šumskih plodova. Ja ovog trenutka ne znam kada ću opet imati novac u rukama, ali znam da ću do tada moći da uzimam u prodavnici hranu. Neće mi djeca biti gladna. Naravno, čim nešto zaradim, prvo mi je da vratim dug”, kaže četrdesetpetogodišnja Kolašinka.

Na veresiju su joj kaže ljetos moleri i okrečili stan, a još nije platila ni drva za ogrijev. Polovinu namještaja i kuhinjskih aprata u svom stanu, takođe, još nije otplatila. Tako živi godinama i tvrdi da nikad nikom nije ostala dužna, to jest da nikad nije izbjegla da plati dug.

„Ne razmišljam ja o tome da li trgovci zaobilaze zakon kada ne daju račune za ono što kupim. Nije ni njima lako, uskoro će ih sve zatvoriti ove velike samoposluge. U Kolašinu je malo onih koji odmah mogu da plate kupljeno, ne znam šta ćemo ako se veresija nekad potpuno ukine”, kaže ona.

No, ne tjera uvijek samo muka na taj način zaduživanja. U svakom trenutku u „dužničkoj” svesci jedne kolašinske frizerke je, kako tvrdi, bar 400 eura duga. Kolašinke se „friziraju” redovno kaže ona, ali plaćaju od prvog do prvog, nekad i rjeđe. Među mušerijama koje imaju najveći dug je i jedna srednjovječna gospođa, koja se hvali da nikada nije sama oprala kosu. Uvijek zbog toga ide u frizerski salon.

„To je žena koja je nekada živjela dobro. Sada više nema ni približno novca kao nekada, promijenila se vremena, ali su joj navike ostale iste. Pamtim dane i kada mi je ostavljala bakšiš višestruko vredniji od onoga koliko je trebalo da plati za pranje i feniranje kose, pa je sada ne mogu odbiti ni kada mjesecima ne plati moje usluge i kad moram da je podsjećam da mi je dužna”, kaže frizerka.

Teško je, uvjeravaju prodavci na kioscima, odbiti i sugrađana koji dođe da traži na veresiju nekoliko kutija cigareta. Zavisnici od nikotina najuporniji su i djeluju najočajnije. Veresija je već dugo uobičajena stvar i u nekoliko kolašinskih kafana. No, u ugostiteljskim objektima na „odloženo” piju uglavnom provjereni gosti, koji redovno plaćaju.

„To su mi i gosti i prijatelji. Redovno su u mojoj kafani. Pitanje časti je da se ‘okrene tura’ ili uzvati onome ko je prvi platio piće, a novca nema uvijek dovoljno. Tada imamo dogovoreni znak da ja donesem piće i upišem dug. Nikada se nije desilo da mi neko ostane dužan”, iskustvo je jednog kafedžije.

Da se piće na „crtu”, ipak, ponekad omakne kontroli nedavno je novinarima potvrdio jedan Kolašinac. On je, tvrdi, uzimajući na veresiju piće za sebe i svoje društvo, ostao bez porodične kuće i šest kosa livade, koje je prodao da bi namirio dugove od nekoliko desetina hiljada eura, potrošenih, uglavnom, na pivo i rakuju.

S druge strane, činjenica je da su zbog neodgovornosti svojih mušterija minule decenije mnogi vlasnici prodavnica zatvorili svoje radnje.

„Zatvarao sam i opet otvarao prodavnice. Kolašinci su mi samo sredinom devedesetih ostali dužni oko 160.000 maraka. Nevjerovatno, ali istinito. Sada niko od tih ljudi sa mnom ne razgovara, kleveću me i ogovaraju po gradu. I sada ‘držim’ prodavnicu i opet ima veresije. Kako odbiti nekoga ko dođe da uzme đeci ‘ljeb i mlijeko. Ne mogu ja to, samo, poučen ranijim iskustvom sada sam ograničio vrijednost kupovine na taj način”, kaže sagovornik Monitora.

Prema njegovim riječima, u malim mjestima, kao što je Kolašin dok je sitnih trgovaca i sirotinje biće i veresije. Iako se na više načina u tom slučaju krši zakon, kaže, da je kupovanje „na crtu” spasilo gladi mnoge porodice i da je jedna vrsta „socijalnog programa”. Upkros rizicima koje snose trgovci, uvjeren je naš sagovornik, veresija je ujedno i pokazatelj da se ljudima još vjeruje, a da je data riječ još uvijek vrednija od keša.

Dragana ŠĆEPANOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

ŠTA ĆE BITI SA ZAPOSLENIMA MONTENEGROERLAJNSA: Ni na nebu, ni na zemlji

Objavljeno prije

na

Objavio:

Radnici MA su u ozbiljnoj nevolji. Lišeni bilo kakve pomoći, a čini se, i razumijevanja nadležnih iz Vlade Crne Gore

 

Nova nacionalna avio-kompanija poletjeće do početka ljeta, najavio je izvršni direktor ToMontenegro Predrag Todorović. Ne zna se gdje će i koliko često ToMontenegro letjeti, na koje aerodrome će slijetati, koliko će imati zaposlenih.

Umjesto toga, član borda nove kompanije Pavle Tripković obavijestio nas je da on i njegove kolege žele raditi besplatno, ukoliko postoji takva zakonska mogućnost. Budu li ipak morali da primaju naknadu, novac će proslijediti u humanitarne svrhe, saopštio je Tripković odluku borda. I obrazložio: „I na ovaj način želimo da se solidarišemo sa radnicima Montenegroerlajnsa (MA)“.

Zgodno zvuči, ali ostaje  strah da se ne potvrdi ona stara – koliko para toliko i muzike. A radnici MA su u ozbiljnoj nevolji. Lišeni bilo kakve pomoći, a čini se, i razumijevanja nadležnih iz Vlade.

Montenegroerlajns, akcionarsko društvo u većinskom vlasništvu Crne Gore (država posjeduje više od 99,98 odsto akcijskog kapitala) zapošljava oko 350 radnika. Dobar dio njih svakodnevno dolazi na posao. I radi. Neko čuva zgrade, radionice, magacine. Neko posprema prostorije ili kuva kafu. Računovođe spremaju završni račun za 2020. godinu… Dok oni koji trenutno nemaju baš nikakvog posla – letačko osoblje, prije svih – čekaju da im isteknu teško stečene licence.

Svi su posljednju platu (septembarsku) primili 15. oktobra (bez letačkog dodatka koji čini između trećine i polovine mjesečne zarade kabinskog osoblja). Penziono i zdravstveno osiguranje nije im plaćeno od 2017.  Ipak, zaposleni MA ne nalaze se na popisu djelatnosti i kompanija čijim radnicima Vlada pomaže da prežive (i bukvalno) tokom epidemije korone, uplaćujući im mjesečni minimalac od 222 eura. Na njih se ne odnosi ni odluka o privremenoj obustavi otplate kredita za one kojima je plata smanjena više od 10 odsto, pošto zaposlenima u MA nije smanjena platu. Samo je ne primaju već pet mjeseci. I to se ne (do)tiče ni njihovog poslodavca (država, odnosno Vlada), ni stanodavca, ni kreditora (banaka).

Avioni MA ne lete od 25. decembra prošle godine, nakon što je postala izvjesna opasnost da neki od njih bude zaplijenjen zbog  dugova.  Dva dana ranije iz nove Vlade je saopšteno da je kompanija osuđena na propast, pošto ne postoji zakonska mogućnost da se nastavi neophodna finansijska pomoć države. Do najavljenog stečaja još nije došlo, iako je račun MA  blokiran za iznos od blizu 20 miliona eura.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ISPOVIJESTI IZ PORODILIŠTA: U porođajnim mukama

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok su društvene mreže preplavljene ispovijestima porodilja koje najviše boli nehuman odnos medicinskog osoblja, u bolnicama žalbi skoro da i nema. Monitor je posjetio Kliniku za ginekologiju u KCCG, u kojoj je tokom prošle godine zabilježena samo jedna žalba na neljubaznost zdravstvenog radnika

 

„Imala sam rizičnu trudnoću i bilo je neophodno da budem prebačena u Klinički centar Crne Gore. Prevoz je bio loš i neuslovan. Vozila sam se starim kolima i potrebno je bilo da ležim i budem mirna u vozilu ali su kola bila stara. Kada sam stigla, porođaj je obavljen dobro, ali tretmanom kasnije nisam bila zadovoljna. Vidjela se razlika u odnosima prema različitim pacijentima”, priča za Monitor svoje iskustvo jedna Bjelopoljka.

Ispovjestima porodilja posljednjih nedjelje preplavljene su društvene mreže. „Oblači se da ti ne napravim treće!“; „Što si stisla noge, hoćeš da ti dođe Bred Pit pa da raširiš?“; „Au, ti kao da si stajala pored puta“; „Što kukaš, nijesi kukala dok si ga pravila“; „Spolja tako lijepa, a iznutra tako kvarna“… neki su od 300 komentara koje su primile administratorice Fejsbuk profila Vala, Ljeposava.

Ministarka zdravlja Jelena Borovinić-Bojović nedavno je odgovorila na pismo grupe građana koji su na društvenim mrežama podijelili svoja iskustva u oblasti ginekologije: „Iskustva u ginekologiji su užasavajuća, učinićemo sve da građankama obezbijedimo najoptimalnije uslove”, obećala je ministarka.

Na ova iskustva, pored ministarke, reagovala je i direktorka Kliničkog Centra Crne Gore Ljiljana Radulović. Najavili su da će na Klinici za ginekologiju i akušerstvo angažovati kliničkog psihologa i uputiti pacijente da se za neprimjereno postupanje medicinskog osoblja prijave zaštitniku prava pacijenata KCCG.

U petak smo posjetili Kliniku za ginekologiju i akušerstvo. Priatno smo izenađeni onim što smo zatekli – novom opremom, uslovima i higijenom.  Direktorica Klinike za ginekologiju i akušerstvo Vesna Čolaković za Monitor je objasnila da je taj dio KCCG renoviran od aprila do avgusta 2020. godine.

Zaštitnica prava pacijenata Alma Mutapšić nije krila iznenađenje iskustvima koja se ovih dana mogu pročitati na internetu. Kaže da ona objašnjava pacijentima da imaju pravo na prigovor. Čak i anonimno, ali  primjedbi skoro da nema.

Mutapšić za Monitor objašnjava da na svakoj klinici u sklopu KCCG obavljaju dobrovoljna i anonimna anketiranja koja sadrže pitanja koja se odnose na dužinu čekanja prijema u bolnici, informisanost o zdravstvenom stanju, informisanost o načinu i mogućnostima liječenja, odnosu ljekara i medicinskih sestara. U toku 2020. godine, od 7.851 pacijenta koji je primljen na Klinici za ginekologiju i akušerstvo, anketirano je 2.582. Žalilo se samo 92 pacijenta a samo jedna od njih se odnosila na neljubaznost zdravstvenih radnika.

U najnovijem izvještaju obrađenom u februaru, u koji je Monitor imao uvid, od 314 ispitanika samo troje su iskazale kritiku: primjedba na neudobnost ležaja, na neukusnu hranu i primjedba na nehigijenske uslove toaleta.

Jovana PETRIČEVIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

PODSTANARSTVO U CRNOJ GORI: Na rubu    

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Crnoj Gori ne postoji registar podstanara. Zbog toga, subvencije koje daje država nemaju smisla niti mnogo efekta, a podstanari su prisiljeni da uglavnom iznajmljuju stanove bez ugovora. Dosadašnja stambena politika ne haje za ko zna koliko ljudi koji u strahu dočekuju jutro – hoće li biti izbačeni na ulicu ili od čega će platiti kiriju

 

„Od podstanarstva je teži samo zatvor, a o tome niko ne govori”, kaže jedan od članova NVO Udruženje podstanara Crne Gore – Moj Dom, novog udruženja, i jedinog te vrste u Crnoj Gori. Za svega par dana priključio mu se veliki broj članova.

,,Dvadeset dvije godine sam podstanar i 15 puta sam se selio. Država ne zna koliko ima podstanara, nema evidencije. Pokušano je da se 2014. godine situacija riješi Zakonom o sprečavanju nelegalnog poslovanja, ali – bezuspješno. Tada je izračunato da država, godišnje, na obračun srednje vrijednosti od samo 150 eura za stanarinu, gubi 3,5 miliona eura. Uglavnom je sve bez ugovora, a tako su svi na gubitku”, kaže za Monitor osnivač udruženja Dragan Živković.

Prema riječima Živkovića, hitno treba uspostaviti registar podstanara u Crnoj Gori. „On mora postojati. Mora se znati ko su podstanari u ovoj državi, jer jedino tako ona može prepoznati najugroženiju grupu i direktno joj pomoći. Samo na taj način će subvencije imati smisla i znatno više efekta. To je jedan od najprečih zadataka našeg udruženja. Nadamo se da ćemo naići na razumijevanje državnih organa. Do tada, držimo se koliko možemo i umijemo”.

„Podstanar sam sa suprugom u Herceg Novom 26 godina. Imamo dvoje djece. Radim u Ministarstvu unutrašnjih poslova. Dva puta su me odbijali kada sam konkurisao za projekat za stanove Hiljadu plus, iako sam ispunjavao sve uslove. Ne može da me zapadne stan od 45 metara kvadratnih po cijeni od hiljadu eura, i to još da ga vraćam dok sam živ. U međuvremenu, supruga je oboljela od karcinoma. Nemam riječi da opišem šta me snašlo i kakve se sve namještaljke čine pri dodjeli stanova po tom projektu”, iskustvo je još jednog od članova Udruženja Moj Dom.

Posljednji dostupni podaci o broju podstanara u Crnoj Gori su iz Popisa stanovništva, domaćinstava i stanova iz 2011. godine, rečeno je Monitoru iz Uprave za statistiku Monstat. Prema tim podacima, u Crnoj Gori ima 192.242 domaćinstava. Prosječno ima tri člana. Od ukupnog broja domaćinstava, 78,2 odsto ili 150.288 su vlasnici ili suvlasnici stana u kome žive, dok kod roditelja, djece ili drugih rođaka stanuje 5,7 odsto ili 10.980.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo