Povežite se sa nama

OKO NAS

NOVA ŠANSA ZA SKI CENTAR LOKVE: Duh Švajcarske na Smiljevici

Objavljeno prije

na

Poslije deceniju i po propadanja, hotel Lokve i istoimeni ski centar na planini Smiljevici kod Berana na dobrom su putu da povrate stari sjaj. Po onome što se može čuti od novih vlasnika, kada je riječ o planovima za blisku budućnost, ima izgleda da to bude i više od starog sjaja.

Skijalište je proradilo prošle sedmice nakon što je privatizovano, a hotel još ove zime neće biti u funkciji.

Monitoru je to potvrdio Dejan Guberinić, jedan od vlasnika koji su ski centar kupili polovinom prošle godine.

„Nekoliko mjeseci nam je trabalo da ozbiljno pripremimo skijalište za sezonu i malo smo kasnili. Prva sedmica nam je donijela gubitke, ali ćemo ipak uložiti napor da skijalište održimo otvorenim do polovine marta, odnosno da kraja ove sezone”, kaže Guberinić.

Braća Guberinić iz Berana, od kojih najstariji Dragan ima u Švajcarskoj privatnu firmu za njegu starih osoba koje se oporavljaju od bolesti, registrovali su u Crnoj Gori preduzeće pod nazivom Ski centar Lokve.

„Imamo velike ambicije da napravimo dobar ski centar, ali ne samo to, već i da na ovom mjestu oživimo ljetnji planinski turizam. Već za mjese-dva počećemo s renoviranjem hotela, tako da sljedeću i ljetnju i zimsku sezonu dočekamo s punim kapacitetima”, obećava Guberinić.

On najavljuje plan za izgradnju nove dugačke žičare, od hotela pa sve do vrha Smiljevice, na preko hiljadu i osamsto metara nadmorske visine. To je ono o čemu se, kako kaže, intenzivno razmišlja i na čemu se već radi.

„Želja nam je da ovdje dovedemo stranu klijentelu, tako da računamo najviše na goste iz Švajcarske. Moj brat Dragan ih je i ranije dovodio i pravili smo izlete po Smiljevici. Nećete vjerovati, ali oni su oduševljeni ovom netaknutom prirodom. Kod njih je, naravno, sve uređenije, ali im se neobično dopada ovdašnji ambijent. Ti će se planovi bez sumnje ostvariti”, kaže Guberinić.

Ski centar Lokve, s istoimenim hotelom nalazi se na planini Smiljevici, na nadmorskoj visini od 1350 do 1800 metara. Hotel je lociran odmah pored magistralnog puta za Rožaje, na četrnaestom kilometru od Berana.

Otvoren je u prvoj polovini osamdesetih godina prošlog vijeka i to je bilo vrijeme pravog procvata. Tada je predstavljao tek otkriveni biser, posebno za turiste iz Vojvodine, koji su, skupa s Berancima, podigli i čitavo vikend naselje u njegovoj neposrednoj blizini.

Uspijevao je da radi i devedesetih, u vremenima krize i inflacije, sve do rata na Kosovu, kada su u hotel smještene izbjeglice. Istina, od novca dobijenog izdavanjem hotela na Smiljevici i u Andrijevici, u teškim i siromašnim godinama, preživljavalo je kompletno hotelsko-turističko preduzeće.

Zato je 2003. godine privatizacija ove kompanije dočekana s velikim nadama, ali se ispostavilo da društvo okupljeno oko firme Euroturist GMBH nije bilo ozbiljno. Sve je vrlo brzo otišlo na doboš i bankarske zapljene. Tako je i ski centar Lokve poslije velike agonije, prodat Rusu Alanu Alikovu još 2006. godine.

Nije ni Rus ispunio svoja bajkovita obećanja. Čitav kompleks novih hotela, saune, bazeni s pogledom na planinu… Hotel Lokve samo je djelimično rekonstruisan, ali nije u funkciji sve ove godine.

Od novih vlasnika, braće Guberinić, građani Berana, prije svega, očekuju da ga konačno stave u punu funkciju i da mu vrate staru ljepotu i prepoznatljivost na turističkoj mapi Crne Gore i regiona.

,,Kada smo kupovali hotel, bilo je riječi o tome da je on u dobroj mjeri rekonstruisan. To je djelimično bilo tačno, ali sve to što je učinjeno nije bilo rađeno po standardima, tako da nas čeka veliki posao. Mi imamo ambicije da uredimo hotel sa četiri zvjezdice, a to podrazumijeva da sve radimo iznova, instalacije i sve ostalo. Sobe se moraju proširiti, tako da najmanja ne smije biti ispod dvadeset i dva kvadrata”, kaže Guberinić, ističući da su već doveli stručnjake koji su snimili situaciju pa je prvo idejno rješenje na pomolu.

,,Za sada se nijesmo obraćali za pomoć nikome, pa ni Vladi Crne Gore. Intenzitet i brzina radova zavisiće isključivo od finansija. Radićemo tako da ne upadamo u dubioze, ali sam skoro ubijeđen da ćemo sljedeću sezonu dočekati u sasvim novom ruhu i da ćemo naše planove realizovati”, vjeruje Guberinić.

Ski centar Lokve ima značajne prednosti u odnosu na druge zimske centre, prije svega zbog lokacije, odmah uz magistralni put Berane–Rožaje, i dalje prema Srbiji, koji nikada nije zatvoren za saobraćaj. Do njega se iz Berana stiže za petnaest minuta, koliko je potrebno i iz Rožaja.

Ovaj ski centar za sada je opremljen žičarom dvosjedežnicom koja se na vrhu nastavlja sa dva ski lifta, ukupnog kapaciteta hiljadu skijaša na sat. Dužina postojećih staza je oko pet kilometara. Novi vlasnici imaju mogućnosti da šire kapacitete i otvaraju nove ski staze i uspinjače, ako se posao u koji su ušli pokaže rentabilnim.

Ono što je najbitnije, braća Guberinić iz Berana hotel Lokve i istoimeni ski centar nijesu, kako tvrde, uzeli zbog prepordaje, kao što su to činili kupci prije njih. Njihovi planovi za turističku valorizaciju planine Smiljevice djeluju ubjedljivo i nijesu nerealni.

,,Deset godina smo planirali da napravimo ovaj korak, da kupimo ovaj hotel, ali su nas neke objektivne okolnosti ometale da to ranije učinimo. Sada kada smo ušli u posao, naše namjere su sasvim iskrene. Napravićemo od ovog mjesta i ove planine raj koji će vratiti stare goste i dovesti stranu klijentelu”, kaže Guberinić.

Planine u okruženju Berana do sada nijesu valorozovane ni izbliza koliko zaslužuju i zbog svoje ljepote i atraktivnosti. I blizine gradu, prije svega. Mogu li braća Guberinić prenijeti malo duha Švajcarske, gdje su već dugo u poslu, u ovu netaknutu prirodu?

Dobrih namjera, volje i planova ne fali. Koliko je sve realno izvodljivo u crnogorskom ekonomskom i svakom drugom ambijentu u ovom trenutku, i mogu li u svojim planovima naići na raznorazne birokratske barijere i prepreke, pokazaće se već u godini koja je pred nama.

Tufik SOFTIĆ

Komentari

Izdvojeno

TRI DECENIJE OD PROGLAŠENJA EKOLOŠKE DRŽAVA: Građani prinuđeni da protestima brane prirodu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dan uoči obilježavanja 30. godina od proglašenja ekološke države, ekolozi su najavili protest. Smatraju da se nema što slaviti. I pored silnih obećanja nove vlasti, mještani su i dalje prinuđeni da protestima brane svoju životnu sredinu

 

U ponedjeljak 20. septembra obilježiće se 30 godina od proglašenja Crne Gore za ekološku državu. Biće svečano. A na terenu i nema mjesta za pretjerano slavlje. Veliki zagađivači Termoelektrana Pljevlja, Kombinat aluminijuma, Željezara, i dalje nesmetano truju vazduh i prirodu. A kao i prije promjene vlasti građani su prinuđeni da protestima brane životnu sredinu u kojoj žive.

Desetak mještana potkomovskih sela u Andrijevici su prošlog četvrtka uhapšeni nakon što su blokirali prolaz kamiona preduzeća Bojkomerc. Mještani su poručili da je dosta bilo pljačke njihovog bogatstva i traže od Vlade da što hitnije preispitaju koncesione ugovore i da zaustave svaku dalju sječu šume na tom prostoru.

,,Posebno tražimo da se zaustavi izvođenje bilo kakvih radnji u dijelu Bradavca gdje se nalaze izvori pitke vode s kojih se nekoliko sela napaja vodom. To je naš ultimatum, jer ako dozvolimo da se nastavi dalja sječa šume, onda će naša sela zbog pokretanja strmog terena nestati s lica zemlje”, poručio je mještanin Strado Babović.

I prije i poslije hapšenja, mještani zahtijevaju da se što prije, u cilju sprečavanja daljeg uništavanja šuma, vodoizvorišta i putne infraksture od strane koncesionara, iniciraju izmjene zakona o upravljanju državnim resursima.

Vladi se ne žuri, a važeći zakon je na strani koncesionara. Nakaradni zakoni i ugovori iselili su narod sa ovih prostora, kazao je na protestnom skupu održanom u nedjelju u Konjuhu Rašid Marković, koji je govorio u ime drvoprerađivača. ,,Evidentno je da je šumaska mafija potpomognuta svim institucijama i kapacitetima države. S prirodnim resursima nestaje narod sa sjevera i to je državni udar”, istakao je Marković.

Na protestu je drvoprerađivač iz Plava Edin Šarkinović objasnio: ,,Jedan kamion koncesionara preveze u prosjeku oko 40 kubika balvana. Ta drvena masa se prodaje za oko 4.000 eura i ta sirovina ide preko granice. Kada bi taj jedan kamion građe lokalni drvoprerađivači pretvorili u neku uglačanu dasku, imali bi prihod od 12.000 eura, a ako bi od tog drveta uradili patos imali bi 20.000 eura. Takođe, država bi preradom tog drveta uzela četiri puta veći prihod po osnovu PDV-a, u odnosu na ono što daje koncesionar. Uz to, određenim vidom poluprerade zaposlio bi se značajan broj radnika. Sve zajedno ukazuje da je po srijedi velika pljačka naroda i države”.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

KAKO SE FABRIKA PEŠKIRA NAŠLA U STEČAJNOJ MASI AUTOPREVOZNOG PREDUZEĆA SIMON VOJAŽ: Gume, kočnice, peškiri, dizalice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ispostavilo se da  fabriku peškira u bihorskom selu Savin bor nije gradio ni  turski bisnismen Ismail Arslan, kako se mislilo, niti predsjednik Opštinskog odbora DPS u Petnjici Mehmed Adrović, suvlasnik “Simon vojaža”, prije uvođenja stečaja.

 

Kada je nedavno objavljen oglas za prodaju beranske autoprevozne kompanije “Simon vojaž” kroz stečaj, saznalo se da je u stečajnu masu ušla, i da je zajedno sa cjelokupnom imovinom , na prodaju data i imovina u selu Savin Bor. Tada se i otkrilo da se radi o nesuđenoj fabrici peškira u tom bihorskom selu.

Tako se ispostavilo da ovu fabriku niti je gradio turski bisnismen Ismail Arslan, kako se mislilo, niti predsjednik Opštinskog odbora DPS u Petnjici Mehmed Adrović, koji je bio suvlasnik “Simon vojaža”, prije uvođenja stečaja.

Kada su stupili u štrajk polovinom 2020. godine, radnici “Simon vojaža” su javno pitali zašto je Adrović njihovim novcem pravio fabriku u svom rodnom selu. Tada to niko nije demantovao, a sada se ispostavilo da fabrikazaista  jeste građena novcem “Simon vojaža” i ušla je u stečajnu masu koja će se polovinom oktobra naći na javnoj licitaciji.

Kakvi su samo hvalospjevi ispjevani Ismailu Arslaniju, kome sada nama ni traga, i Mehmedu Adroviću te 2017. godine, neposredno pred lokalne izbore u Petnjici. Četrdesetdvogodišnji Arslani je predstavljen kao suvlasnik kompanije “Euro Bor” u okviru koje je trebalo da radi fabrika peškira i partner Mehmeda Adrovića.

Navodno je tih dana dopremio iz Turske prve metre sirovine za izradu bihorskog peškira koji će, kako je tvrdio „pokoriti“ region.

Arslanov partner u poslu, Mehmed Adrović tada je govorio da je optimizam turskog tekstilca opravdan, a da je njegov portfolio više nego impresivan.

Lokalni mediji pod kontrolom DPS-a potrudili su se i da objave po nešto iz njegove biografije, kao na primjer, da je rođen u Denizliju, turskom gradu poznatom po razvijenoj tekstilnoj industriji. Da je dvadeset godina u poslu sa tekstilom, kao i da je oženjen i da ima troje djece, “koja ga gledaju samo tokom praznika”.

“Moj put je manje-više sličan mnogim biznismenima. Počeo sam kao običan radnik, pekao sam zanat i znao sam svoje sposobnosti. Vrlo brzo sam otvorio fabriku u Denizliju gdje sam zapošljavao 200 radnika” – pričao je Arslani za portal Radio Petnjica.

Ostalo je zapisano i da su njegovi počeci vezani za ogromno tursko tržiše ali je, kako je ispričao, brzo uvidio mogućnosti internacionalnog poslovanja, pa je počeo da osvaja tržišta Francuske, Njemačke, Austrije, SAD, Balkana.

“Već dvije godine radim i za UN. Ne mogu reći o kojim konkretno instituciojama se radi jer je ugovorima to zabranjeno ali mogu reći da je riječ o veoma ozbiljnim poslovima” – tvrdio je Arslani.

Ovaj turski biznismen je ispričao da je sa prijateljem iz Izmira obišao Balkan. Rekao je da zna za Balkan sa istorijskog aspekta kao bitan “ali i to da je sada bitan i kao poželjno tržište”.

“Obišli smo sjever Crne Gore, imali smo puno sastanaka, od kojih su neki bili potpuni promašaji, a neki pun pogodak. Tako sam otkrio i Petnjicu kroz lik i djelo ozbiljnog privrednika Mehmeda Adrovića” – kazao je tada Arslani.

Mehmed mu je navodno u tri sata ujutru, kada su se sastali, rekao da “želi da učini nešto za ovaj narod i da vjeruje u uspjeh”.

“Njegove potrebe i ozbiljnost su se poklopile sa mojim razmišljanjem. Tako je sve krenulo” – pričao je Arslan.

 

Tufik SOFTIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

NOVO OBEĆANJE O BOLJEM GAZDOVANJU SPORTSKOM INFRASTRUKUROM KOLAŠINA: Država opet najavljuje pomoć  

Objavljeno prije

na

Objavio:

Najvažniji  objekti kolašinske sportske  infrastrukture  primjer su nebrige i neuspješnih pokušaja Opštine da brine o njima. Ovih dana iz Vlade opet stižu  obećanja o drugačijem  gazdovanju Domom mladih i sportskom halom

 

Sportska hala i Dom mladih u Kolašinu izgrađeni su prije 20 godina, a nijedan od ta dva objekta nije potpuno stavljen u funkciju. Štaviše,  Dom mladih je već deceniju bez ikave namjene i skoro je ruina.  Prema onome što je nedavno, prilikom posjete Kolašinu,  izjavio ministar ekonomskog razvoja Jakov Milatović, slijedi obiman posao rješavanja i pravnih i infrastrukturnih problema.

Oba objekta se nalaze u tzv. Sportskoj zoni i oba su dio premabicioznih višedecenijskih planova o Kolašinu kao centru za pripreme vrhunskih sportista. Zajedničko im je i to što ni posle dvije decenije od kako su izgrađeni,  nemaju upotrebne dozvole. Dom mladih, prema podacima,  Uprave za katastar i državnu imovinu Crne Gore,   ni građevinsku.

Taj turistički objekat radio je  svega nekoliko godina i bio je dat na upravljanje privatniku, odnosno Košarkaškom klubu (KK) Gorštak.  Nakon toga, Opština,  čije tada bio vlasništvo, prepustila ga je vandalima i zubu vremena.  Iz objekta je   ukraden namještaj, električni aprati,  polomljena vrata i prozori, fasada uništena…

Gradnja sportske hale u neposrednoj blizini, počela je u  maju 1996. godine. Bio je to  kapitalni projekat podrške  ekonomskom i turističkom razvoju Kolašina. Stavljena je u funkciju 13. jula 2001. godine, a već deceniju kasnije započela je njena kompletna rekonstrukcija. Izgradnju tog objekta, preko tadašnje Direkcije javnih radova, finansirala je Vlada.  Opština je samo ustupila zemljište.   Iz državnog budžeta izdvojen je novac i za rekonstrukciju, koja je podrazumijevala zamjenu  parketa, grijanje na plin i modernizovane svlačionice. Međutim, sve do sada nije završena fasada. Za rekonstrukciju je potrošeno  više od million eura.

Oba objekta su sada vlasništvo države. Dio  imovine u Sportskoj zoni,  prije nekoliko godina,   Opština  je ustupila državi i tako kompenzovala dio pozamašnog poreskog duga.

U više navrata propali su pokušaji kolašinske lokalne vlasti da halom i Domom mladih  gazduje domaćinski.  Formirano je bilo i preduzeće koje je trebalo da  upravlja tiim objektima i ostalom sportskom infrastrukturom.  Međutim, jedinu korist od njega je imao direktor Srećko Medenica.  On je, tokom 2011.  godine bio direktor JP Sportski centar i za to primao zaradu, a u preduzeću niti je bilo više  zaposlenih niti je poznata čime se bavilo.

Hala je Opštini postala prevelik teret i zbog tuga za utrošenu struju od skoro 200.000 eura.   Nekoliko godina  tom objektu je bila isključena električna energija. Sportisti trenirali uz svjetlost šterika, a prostorije su zagrijavali ložeći peći na drva.

U međuvremenu je država navila formiranje novog preduzeća Centar  za pripreme sportista. Te planove sugrađanima je 2014. godine prenio tadašnji predsjednik Opštine Darko Brajušković.

„Imam uvjeravanja sa državnih adresa i da će smještajni kapaciteti u Domu mladih biti preuređeni i podignuti na veći nivo, daleko uslovniji za boravak. Sve to, računajući i nadavno završeni fudbalski teren i još neke infrastrukturne investicije, omogućiće Kolašinu da postane konkurentno mjesto za pripreme sportista, za šta je klimatski idealan”, saopštio je tada  Brajušković.

Projektom, kako je najvaljivano, trebalo je da bude  biće obuhvaćena pored dva objekta i zemljište od 30.000 matara kvadratnih.  Planovi se nikad nijesu obistinili, pa su i Opština i država još jednom pokazale da nijesu imale  volje da brine o vrijednom dijelu sportske infrastrukture.  U Kolašinu sada opet imaju velika očekivanja od države.

Dragana ŠĆEPANOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo