Povežite se sa nama

OKO NAS

KRAJINA U KOJOJ JE VRIJEME STALO : Pored vode bez vode i nade

Objavljeno prije

na

Krajina-Ledeni-bunari

Osnovna škola ,,Đerđ Kastrioti Skenderbeg” u Ostrosu, u Krajini, je jedna od najboljih u državi. Dobitnik je najveće nagrade u oblasti obrazovanja, Oktoiha, te niza drugih priznanja. Ima, zaslugom rukovodstva i zapošljenih u toj ustanovi, izvanredne uslove za rad.

Ali, broj učenika u školi, koja će ove godine proslaviti 88 godina od osnivanja, konstantno opada. Prema riječima direktora Bećira Berjaševića, nastavu sada pohađa 102 učenika, a godinu ranije bilo ih je 119.

Još je poraznije ako se zna da je u školskoj 1976/77. godini u toj vaspitno-obrazovnoj ustanovi bilo 530 učenika. Dakle, pet puta je bilo više učenika prije pune četiri decenije nego danas.

Jedno za drugim prestaju sa radom isturena odjeljenja škole. Lane je, na primjer, zatvoreno odjeljenje u podrumijskom selu Tejani (Ftjani), koje je počelo sa radom 1948. godine i koje je tada imalo 58 učenika.

Prije tri godine zatvoreno je odjeljenje u selu Koštajnica (Kështenjë), inače, rodno mjesto Mehmeta Bardhija, predsjednika prve političke stranke Albanaca u Crnoj Gori.

U više od 15 sela i zaseoka u Krajini danas živi oko 1.700 mještana. To je mnogo manje nego što ih ima u Baru i Ulcinju, dijelom i u Skadru, a posebno u SAD, gdje masovno iseljavaju već četiri decenije. U Njujorku i Čikagu ima danas bar tri puta više Krajinjana nego u kraju odakle potiču.

I to je logično ako se zna da je u njihovoj Krajini vrijeme praktično stalo. Pristupni putevi iz pravca Ulcinja i Virpazara su gotovo makadamski, nema vodovoda, nema nijedne fabrike ili značajnijeg privrednog kolektiva, nema javnog prevoza, niskonaponska mreža je stara i često nestaje struje, nikakve nade nema za omladinu.

„Da li je Krajina u nekom vremenskom rukavcu gdje vrijeme stoji? Put i pejzaž kao u filmovima Živka Nikolića. I Jezero blizu. Neka neodređena tuga nesklada između bogatstva koje neštedimice nude priroda i pejzaž i samštine koja se osjeća pri pogledu na predio”, zapisala je bivša poslanica Jelisaveta Kalezić prilikom boravka u Ostrosu, krajem 2013. godine.

Ali, Krajini ne fali obećanja, posebno predizbornih. I ona se uvijek odnose na rekonstrukciju puteva i na rješavanje problema vodosnadbijevanja. Jer, biti pored najvećeg rezervoara slatke vode na Balkanu, odakle se snadbijeva Crnogorsko primorje, a nemati vode, je svojevrsni paradoks.

I ko zna do kada će tako biti. Iz usvojenog budžeta Opštine Bar, kojoj Krajina teritorijalno pripada, izvjesno je da u 2017. godini, voda iz slavina neće poteći u kućama Krajinjana.

Odbornik Demokratskog saveza u Crnoj Gori u lokalnom parlamentu dr Ismail Doda odbio da glasa za taj dokument, iako je formalno dio vladajuće koalicije. „Više sam puta ja podržavao vas, nego vi nas”, poručio je Doda čelnicima Opštine Bar.

On kaže da je Krajina, koju uglavnom naseljavaju Albanci, zapostavljena u investicijama od strane i lokalnih i državnih vlasti, iako se one stalno obećavaju i najavljuju. ,,Vodosnabdijevanje je naš prioritet i zato pitamo postoji li za to rješenje ili ne. Tražimo da nam se to otvoreno kaže, a ne da godinama sve ostaje na obećanjima”, ističe Doda.

Isti je stav donedavnog predsjedniks Skupštine opštine Bar Osmana Subašića. „Treba početi raditi ili pošteno reći narodu da od toga neće biti ništa”, kaže on i prisjeća se da je na predizbornom skupu 2008. godine bilo obećano da će do kraja te godine biti vode u Ostrosu i da će u cen-tru biti postavljena česma. ,,Neko je tada rekao da je naše samo da kupi-mo jagnje i da platimo”, dodaje Subašić.

A narodne fešte u Krajini su samo kada se održava Koštanijada, tradicionalna manifestacija koju organizuje Turistička organizacija u saradnji sa Mjesnom zajednicom. Tako je i na 10. Koštanijadi predsjednik barske Opštine Zoran Srzentić kazao je da je „Ostros uvijek bio most saradnje između susjednih opština Bara i Skadra”.

Međutim, iako se već više od dvije decenije traži da se otvori granični prijelaz prema Albaniji u mjestu Ckla (Skje), koje leži na obali Skadarskog jezera, i brodske linije od Rijeke Crnojevića preko Ckla prema Skadru, to se nije desilo. Da se bar malo olakša kretanje mještanima Krajine.

Nema ni programa za održavanje više od 20 hiljada jedinstvenih stabala kestena, kao što se lani nijedna manifestacija proslave hiljadu godina od smrti kneza Vladimira i knjeginje Kosare nije održala u Krajini, iako su oni upravo tu stolovali. Već godinama nema ni mitropolita Amfilohija Radovića da posjeti ostatke ostataka manastira Prečista Krajinska.

No, vrijedni Krajinjani, navikli na teške uslove života, traju radom, strpljenjem i podrškom svojih najbližih iz Amerike. Oni koji ne žele da dalje trpe, odlaze tamo gdje su na početku trećeg milenijuma pristojni uslovi, gdje ima puta i posla. Gdje ima nade i budućnosti.

Ledeni bunari Krajine

Malo je tako živopisnih predjela u Crnoj Gori kao što Krajina, smještena između Skadarskog jezera i planine Rumije, ali i nebrojeno mnogo priča, mitova i legendi koji se tu mogu čuti. Tako je, na primjer, na konkursu koji je raspisala Turistička organizacija Bar pod nazivom Otkrijte nam skriveno i nepoznato blago prvu nagradu osvojio Naser Kraja iz Krajine. On je predstavio javnosti nepoznate “Ledene bunare Ostrosa”, odnosno 12 bunara vode u selu Boljevići. Njih prati legenda o ljubavi momka i djevojke koji su u braku kasnije imali 12 djece.

Mustafa CANKA

Komentari

Izdvojeno

ŠTA ĆE BITI SA ZAPOSLENIMA MONTENEGROERLAJNSA: Ni na nebu, ni na zemlji

Objavljeno prije

na

Objavio:

Radnici MA su u ozbiljnoj nevolji. Lišeni bilo kakve pomoći, a čini se, i razumijevanja nadležnih iz Vlade Crne Gore

 

Nova nacionalna avio-kompanija poletjeće do početka ljeta, najavio je izvršni direktor ToMontenegro Predrag Todorović. Ne zna se gdje će i koliko često ToMontenegro letjeti, na koje aerodrome će slijetati, koliko će imati zaposlenih.

Umjesto toga, član borda nove kompanije Pavle Tripković obavijestio nas je da on i njegove kolege žele raditi besplatno, ukoliko postoji takva zakonska mogućnost. Budu li ipak morali da primaju naknadu, novac će proslijediti u humanitarne svrhe, saopštio je Tripković odluku borda. I obrazložio: „I na ovaj način želimo da se solidarišemo sa radnicima Montenegroerlajnsa (MA)“.

Zgodno zvuči, ali ostaje  strah da se ne potvrdi ona stara – koliko para toliko i muzike. A radnici MA su u ozbiljnoj nevolji. Lišeni bilo kakve pomoći, a čini se, i razumijevanja nadležnih iz Vlade.

Montenegroerlajns, akcionarsko društvo u većinskom vlasništvu Crne Gore (država posjeduje više od 99,98 odsto akcijskog kapitala) zapošljava oko 350 radnika. Dobar dio njih svakodnevno dolazi na posao. I radi. Neko čuva zgrade, radionice, magacine. Neko posprema prostorije ili kuva kafu. Računovođe spremaju završni račun za 2020. godinu… Dok oni koji trenutno nemaju baš nikakvog posla – letačko osoblje, prije svih – čekaju da im isteknu teško stečene licence.

Svi su posljednju platu (septembarsku) primili 15. oktobra (bez letačkog dodatka koji čini između trećine i polovine mjesečne zarade kabinskog osoblja). Penziono i zdravstveno osiguranje nije im plaćeno od 2017.  Ipak, zaposleni MA ne nalaze se na popisu djelatnosti i kompanija čijim radnicima Vlada pomaže da prežive (i bukvalno) tokom epidemije korone, uplaćujući im mjesečni minimalac od 222 eura. Na njih se ne odnosi ni odluka o privremenoj obustavi otplate kredita za one kojima je plata smanjena više od 10 odsto, pošto zaposlenima u MA nije smanjena platu. Samo je ne primaju već pet mjeseci. I to se ne (do)tiče ni njihovog poslodavca (država, odnosno Vlada), ni stanodavca, ni kreditora (banaka).

Avioni MA ne lete od 25. decembra prošle godine, nakon što je postala izvjesna opasnost da neki od njih bude zaplijenjen zbog  dugova.  Dva dana ranije iz nove Vlade je saopšteno da je kompanija osuđena na propast, pošto ne postoji zakonska mogućnost da se nastavi neophodna finansijska pomoć države. Do najavljenog stečaja još nije došlo, iako je račun MA  blokiran za iznos od blizu 20 miliona eura.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ISPOVIJESTI IZ PORODILIŠTA: U porođajnim mukama

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok su društvene mreže preplavljene ispovijestima porodilja koje najviše boli nehuman odnos medicinskog osoblja, u bolnicama žalbi skoro da i nema. Monitor je posjetio Kliniku za ginekologiju u KCCG, u kojoj je tokom prošle godine zabilježena samo jedna žalba na neljubaznost zdravstvenog radnika

 

„Imala sam rizičnu trudnoću i bilo je neophodno da budem prebačena u Klinički centar Crne Gore. Prevoz je bio loš i neuslovan. Vozila sam se starim kolima i potrebno je bilo da ležim i budem mirna u vozilu ali su kola bila stara. Kada sam stigla, porođaj je obavljen dobro, ali tretmanom kasnije nisam bila zadovoljna. Vidjela se razlika u odnosima prema različitim pacijentima”, priča za Monitor svoje iskustvo jedna Bjelopoljka.

Ispovjestima porodilja posljednjih nedjelje preplavljene su društvene mreže. „Oblači se da ti ne napravim treće!“; „Što si stisla noge, hoćeš da ti dođe Bred Pit pa da raširiš?“; „Au, ti kao da si stajala pored puta“; „Što kukaš, nijesi kukala dok si ga pravila“; „Spolja tako lijepa, a iznutra tako kvarna“… neki su od 300 komentara koje su primile administratorice Fejsbuk profila Vala, Ljeposava.

Ministarka zdravlja Jelena Borovinić-Bojović nedavno je odgovorila na pismo grupe građana koji su na društvenim mrežama podijelili svoja iskustva u oblasti ginekologije: „Iskustva u ginekologiji su užasavajuća, učinićemo sve da građankama obezbijedimo najoptimalnije uslove”, obećala je ministarka.

Na ova iskustva, pored ministarke, reagovala je i direktorka Kliničkog Centra Crne Gore Ljiljana Radulović. Najavili su da će na Klinici za ginekologiju i akušerstvo angažovati kliničkog psihologa i uputiti pacijente da se za neprimjereno postupanje medicinskog osoblja prijave zaštitniku prava pacijenata KCCG.

U petak smo posjetili Kliniku za ginekologiju i akušerstvo. Priatno smo izenađeni onim što smo zatekli – novom opremom, uslovima i higijenom.  Direktorica Klinike za ginekologiju i akušerstvo Vesna Čolaković za Monitor je objasnila da je taj dio KCCG renoviran od aprila do avgusta 2020. godine.

Zaštitnica prava pacijenata Alma Mutapšić nije krila iznenađenje iskustvima koja se ovih dana mogu pročitati na internetu. Kaže da ona objašnjava pacijentima da imaju pravo na prigovor. Čak i anonimno, ali  primjedbi skoro da nema.

Mutapšić za Monitor objašnjava da na svakoj klinici u sklopu KCCG obavljaju dobrovoljna i anonimna anketiranja koja sadrže pitanja koja se odnose na dužinu čekanja prijema u bolnici, informisanost o zdravstvenom stanju, informisanost o načinu i mogućnostima liječenja, odnosu ljekara i medicinskih sestara. U toku 2020. godine, od 7.851 pacijenta koji je primljen na Klinici za ginekologiju i akušerstvo, anketirano je 2.582. Žalilo se samo 92 pacijenta a samo jedna od njih se odnosila na neljubaznost zdravstvenih radnika.

U najnovijem izvještaju obrađenom u februaru, u koji je Monitor imao uvid, od 314 ispitanika samo troje su iskazale kritiku: primjedba na neudobnost ležaja, na neukusnu hranu i primjedba na nehigijenske uslove toaleta.

Jovana PETRIČEVIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

PODSTANARSTVO U CRNOJ GORI: Na rubu    

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Crnoj Gori ne postoji registar podstanara. Zbog toga, subvencije koje daje država nemaju smisla niti mnogo efekta, a podstanari su prisiljeni da uglavnom iznajmljuju stanove bez ugovora. Dosadašnja stambena politika ne haje za ko zna koliko ljudi koji u strahu dočekuju jutro – hoće li biti izbačeni na ulicu ili od čega će platiti kiriju

 

„Od podstanarstva je teži samo zatvor, a o tome niko ne govori”, kaže jedan od članova NVO Udruženje podstanara Crne Gore – Moj Dom, novog udruženja, i jedinog te vrste u Crnoj Gori. Za svega par dana priključio mu se veliki broj članova.

,,Dvadeset dvije godine sam podstanar i 15 puta sam se selio. Država ne zna koliko ima podstanara, nema evidencije. Pokušano je da se 2014. godine situacija riješi Zakonom o sprečavanju nelegalnog poslovanja, ali – bezuspješno. Tada je izračunato da država, godišnje, na obračun srednje vrijednosti od samo 150 eura za stanarinu, gubi 3,5 miliona eura. Uglavnom je sve bez ugovora, a tako su svi na gubitku”, kaže za Monitor osnivač udruženja Dragan Živković.

Prema riječima Živkovića, hitno treba uspostaviti registar podstanara u Crnoj Gori. „On mora postojati. Mora se znati ko su podstanari u ovoj državi, jer jedino tako ona može prepoznati najugroženiju grupu i direktno joj pomoći. Samo na taj način će subvencije imati smisla i znatno više efekta. To je jedan od najprečih zadataka našeg udruženja. Nadamo se da ćemo naići na razumijevanje državnih organa. Do tada, držimo se koliko možemo i umijemo”.

„Podstanar sam sa suprugom u Herceg Novom 26 godina. Imamo dvoje djece. Radim u Ministarstvu unutrašnjih poslova. Dva puta su me odbijali kada sam konkurisao za projekat za stanove Hiljadu plus, iako sam ispunjavao sve uslove. Ne može da me zapadne stan od 45 metara kvadratnih po cijeni od hiljadu eura, i to još da ga vraćam dok sam živ. U međuvremenu, supruga je oboljela od karcinoma. Nemam riječi da opišem šta me snašlo i kakve se sve namještaljke čine pri dodjeli stanova po tom projektu”, iskustvo je još jednog od članova Udruženja Moj Dom.

Posljednji dostupni podaci o broju podstanara u Crnoj Gori su iz Popisa stanovništva, domaćinstava i stanova iz 2011. godine, rečeno je Monitoru iz Uprave za statistiku Monstat. Prema tim podacima, u Crnoj Gori ima 192.242 domaćinstava. Prosječno ima tri člana. Od ukupnog broja domaćinstava, 78,2 odsto ili 150.288 su vlasnici ili suvlasnici stana u kome žive, dok kod roditelja, djece ili drugih rođaka stanuje 5,7 odsto ili 10.980.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo