Povežite se sa nama

MONITORING

NOVI SKUPŠTINSKI POSLOVNIK: Zaboravni lordovi

Objavljeno prije

na

Skupština Crne Gore usvojila je izmjene Poslovnika. Ima da se zna red. O održavanju reda staraće se predsjednik Skupštine, u ovom trenutku, Ivan Brajović.

,,Poslanici i drugi učesnici u pretresu dužni su da poštuju dostojanstvo poslanika i Skupštine i da se jedni drugima obraćaju sa uvažavanjem. Nije dozvoljeno korišćenje uvredljivih izraza ili iznošenje činjenica i ocjena koje se odnose na privatni život poslanika i drugih lica”, jedna je od novina u Poslovniku.

Odmah se vidi nevolja. Uzmimo riječ „satelit”. Niko sigurno ne bi djetetu rekao da je to „ružna riječ”. S druge strane, ne može se računati ni u činjenicu iz privatnog života poslanika. Ipak, ako se stvar posmatra iz ugla Socijaldemokrata uz prstohvat teorije relativiteta – i te kako može biti uvredljivo, a, možda sadrži kakav privatni aranžmančić.

Zbog povrede reda na sjednici, dakle, predsjednik Skupštine, po novome, može da izrekne opomenu, oduzme riječ ili udalji poslanika sa sjednice. Brajović je, koliko se dosad moglo vidjeti, dosta nervozan oko tih davanja i uzimanja riječi.

U Poslovniku je pobrojano u kojim sve slučajevima poslanik može zaraditi opomenu – od uzimanja riječi bez dozvole, preko ometanja drugih do korištenja psovki i uvredljivih riječi. Spisak se završava riječima „ako drugim postupcima narušava red na sjednici”. Drugi postupak mogao bi biti, recimo – poprijeko gleda Obrada Miša Stanišića.

Poslaniku se oduzima riječ ako prethodno dobije dvije opomene i nastavi da narušava red. Ako ne ućuti, isključuje mu se mikrofon. To dugme i dosad je predsjednik parlamenta Ivan Brajović obilato koristio.

Mjera udaljenja sa sjednice izriče se poslaniku koji i poslije oduzimanja riječi ometa ili sprječava rad na sjednici ili ,,u slučaju narušavanja reda ili fizičkog napada na drugo lice u zgradi Skupštine”. Važi 15 dana. Kad se glasa, poslanik može da se vrati.

Svaka opomena koštaće poslanika – deset odsto plate. Kome oduzmu riječ, oduzeće mu i 40 odsto od plate. Ko bude udaljen biće kažnjen oduzimanjem pola plate.

Ipak, da bi govorili u parlamentu, poslanici neće morati da podižu kredite. Propisano je da se, ako je poslaniku izrečeno više mjera za povredu reda na sjednici Skupštine, novčane kazne ne sabiraju, već se primjenjuje samo najviša novčana kazna.

Neće ih ni moriti glađu – poslanik koji je novčano kažnjen zbog opomene ili oduzimanja riječi ima pravo na naknadu troškova prevoza; za ishranu i hotelski smještaj, a poslanik koji je novčano kažnjen zbog udaljavanja sa sjednice ima pravo na naknadu troškova prevoza u skladu sa aktom Administrativnog odbora. Budući da dio opozicionih poslanika ima problema sa kilogramima, predsjednik Odbora Ljuiđ Škrelja mogao bi da predloži da dolaze biciklom.

Povodom izmjena Poslovnika paradržavni mediji su nas obavijestili kako parlament „vraća stari sjaj”. Mlađi posmatrači javne scene i, naravno, predstavnici vlasti u nebo dižu Skupštinu kakvu smo nekad imali. Bio je to, kažu ozbiljno, „dom lordova”. Ma hajde.

Predsjednik prvog parlametarnog saziva od uvođenja višestranačkog sistema Risto Vukčević, sa mjesta predsjedavajućeg je opoziciju nazvao „bandom izdajničkom”. A riječi su tada bile mnogo skuplje.

Rifat Vesković, bivši je poslanik SDA. U prvom sazivu crnogorskog parlamenta SDA je imala devet poslanika u Demokratskoj koaliciji koju su činili sa albanskim partijama. Zajedno su imali 13 poslaničkih mjesta.

,,Početkom devedesetih u Bijelom Polju je bilo 12 nerasvijetljenih ubistava muslimana. Kad smo u parlamentu tražili interpelacijom da se to rasvijetli – Skupština je prekunita. Vladajuća partija je pokrenula inicijativu da nam Administrativni odbor ukine imunitet. Doživjeli smo teške uvrede”, objašnjava Vesković za Monitor.

Uz napomenu da je SDA bila prava opoziciona stranka Vesković kaže kako su uvrede iz vladajuće partije u parlamentu bile sasvim uobičajene. ,,Najekstremniji je bio Miomir Mugoša koji nam je tada pokazivao put za Teheran”, kaže Vesković.

Poslanici, svjedoči on, nijesu ni formalno bili u istom položaju: ,,U prvom sazivu parlamenta poslanici opozicije nijesu bili profesionalci, to je važilo samo za poslanike vladajuće stranke. Tada sam radio u školi i direktor mi je odbijao dnevnice kad sam išao na kolegijum Skupštine. Predstavnici opozicije nijesu mogli da budu predsjednici skupštinskih odbora”.

Vesković kaže da je osim poznate etikete da je opozicija ,,banda izdajnička” tadašnji predsjednik parlamenta Risto Vukčević često koristio termin ,,nedržavna opozicija”, koji od tada do danas vlast redovno koristi.

,,Mi smo doživljavali napade na ulici jer se atmosfera iz Skupštine prenosila na građane. Poslije jedne sjednice Skupštine poslanici Rasim Šahman, Ćazim Lukač i ja pošli smo do robne kuće – napale su nas neke prodavačice, Lukač je jedva živu glavu izvukao”, kaže Vesković.

Prisjeća se još jedne mučne situacije: ,,Jednom prilikom, takođe poslije sjednice parlamenta, ručali smo nas nekoliko poslanika u restoranu nadomak Podgorice kad se pojavila grupa rezervista. Rekli su: ,Mi idemo po Bosni da ih tražimo, a oni ih evo ovdje. Htjeli su da nas linčuju, jedva nas je izveo gazda restorana'”.

Posebna priča je policijska akcija Lim u kojoj je policija 1994. uhapsila i zlostavljala rukovodsto i članove Stranke demokratske akcije. Tačno je da oni u tom trenutku nijesu bili poslanici, jer su, zbor rata u Bosni bojkotovali izbore 1992, ali mnogo govori o demokratiji u Crnoj Gori. ,,Kad sam uhapšen otežavajuća okolnost na sudu mi je bila to što su mi prilikom hapšenja na stolu našli Monitor”, podsjeća Vesković. On je za poslanika ponovo izabran 1996. i tada je, kako kaže, predsjednik parlamenta Svetozar Marović doprinio da Skupština postane profesionalnija.

,,Ovim Poslovnikom krug se zatvara, vraćaju se devedesete. Risto Vukčević se prema poslanicima ponašao kao prema djeci, ućutkujući predstavnike opozicije i slično. Ovim Poslovnikom Brajović dobija moć da uskrati pravo na riječ poslanicima”, kaže Vesković.

Zna se odavno – zaboravan narod živi ovdje. U ,,domu lordova”, ne tako davno ministar policije, današnji predsjednik države Filip Vujanović čitao je anonimne dojave o lideru Liberalnog saveza Slavku Peroviću. Miomir Mugoša jednoj od opozicionih poslanica prebrojavao je ljubavnike. Teško se sjetiti svih gadosti koje je kao predsjednica Skupštine preživjela Vesna Perović. Sve im je smetalo – kako govori, koliko ima prezimena, kakve sandale nosi, što je žensko.

Poslanica DPS-a Aleksandra Vuković objasnila je ovih dana da je dobri duh parlamentarizma u Crnoj Gori proćeran iz Skupštine horskim vrijeđanjem tadašnjeg premijera. To je bilo ono kad su poslanici Demokratskog fronta vikali ,,Milo lopove”, a premijer uzvratio sa ,,Bravo kreteni”. Nekoliko mjeseci ranije premijer je poslanika Dritana Abazovića nazvao „bitangom” i objasnio nam da živimo u „parlamentarnoj diktaturi”. Samo zato što nije kontrolisao dovoljan broj glasova.

,,Dobra praksa je bila da se izmjene Poslovnika donose konsenzusom vlasti i opozicije. Ali očigledno da Sinđin parlament ne vodi računa o dobroj praksi i pokušava dekretom većine disciplinovati poslanike. Najbolje bi bilo da nam napišu govore, a da mi to pročitamo. Izmjene su tragikomične, a ostavljaju isuviše veliki prostor za slobodno tumačenje, tako da će se Administrativni odbor po nalogu predsjednika Brajovića uskoro pretvoriti u prekršajni sud sa ‘sudijom’ Škreljom na čelu, ali bez mogućnosti žalbi okrivljenih”, kaže za Monitor Branka Bošnjak, poslanica Demokratskog fronta.

Ona smatra da nije jasno mogu li se Poslovnikom određivati novčane kazne, jer su primanja poslanika definisana Zakonom o zaradama u javnom sektoru.

Niko ozbiljno ne očekuje da će se išta u ponašanju poslanika zbog izmjena u Poslovniku promijeniti.

Miloš BAKIĆ

Komentari

Izdvojeno

PARTIJSKO ZAPOŠLJAVANJE PRED IZBORE: Stare prakse

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ministar kapitalnih investicija Ervin Ibrahimović i ministar rada i socijalnog staranja Admir Adrović sjetili su se da im pomoćnici trebaju tik pred parlamentarne izbore zakazane za 11. jun

 

Kako se broj dana do parlamentarnih izbora, zakazanih za 11. jun, umanjuje, tako se broj partijski zapošljenih u ionako glomaznom državnom aparatu uvećava.

Ministarstvo kapitalnih investicija, na čijem je čelu Ervin Ibrahimović (Bošnjačka stranka) dvije nedjelje pred izbore traži čak šest direktora i direktorica direktorata na puni mandat od pet godina. Riječ je o pomoćnicima ministra, čiji mandat ne prestaje izborom nove Vlade ili ministra. Ako ministar ili ministarka koji na ovu funkciju dođe nakon izbora bude želio da smijeni svoje prve saradnike, moraće da nađe valjano opravdanje. Uz to, ove, uglavnom partijske zaposlenike, sljeduje, ukoliko je zatraže, i funkcionerska naknada u trajanju od godinu dana.

Traži se rukovodilac Direktorata za kapitalne i IPA projekte, iako je na toj funkciji sada vršiteljka dužnosti Ljubinka Ivanović, kojoj šestomjesečni v.d. mandat ističe 28. juna; direktor Direktorata za energetiku, gdje je nedavno vršiteljka dužnosti podnijela ostavku; direktor Direktorata za vazdušni saobraćaj, funkciju koju ne pokriva niko duže od dvije godine, a koju sada dijele državni sekretar Admir Šahmanović i načelnica Direkcija za vazduhoplovstvo Milica Mićunović. Potražuje se i direktor Direktorata za drumski saobraćaj i homologaciju vozila. Tu je funkciju do početka maja obavljao Miloš Rajković, kojeg je tada Vlada smijenila na zahtjev Ibrahimovića uz obrazloženje da nije ispunjavao uslove u pogledu iskustva za ovo radno mjesto. Rajković je Ibrahimovića optužio za nerad, mobing, diskriminaciju i više primjera nezakonitog postupanja. Konkurs je otvoren i za direktora Direktorata za geologiju i rudarstvo, na čijem je čelu, kao vršiteljka dužnosti Vera Keljanović kojoj, kao i Ivanoviću, mandat ističe krajem juna. Ministarstvo kapitalnih investicija traži i direktora Direktorata za željezničku infrastrukturu i saobraćaj, kojim sada, takođe kao vršilac dužnosti, upravlja Momčilo Jelić, čiji mandat traje do početka novembra ove godine.

Konkursi su otvoreni do 15. juna ili četiri dana nakon završetka izbora, a potom će Uprava za ljudske resurse kandidate koji ispunjavaju uslove obavijestiti o datumu, mjestu, vremenu i načinu provjere kompetencija, znanja i sposobnosti. Članovi komisije koju čine predstavnici Uprave za ljudske resurse i resora za koji je raspisan konkurs u ovom slučaju Ministarstva kapitalnih investicija, vršiće ove provjere. Predstavnike ministarstva u komisiji imenuje ministar.

Direktori direktorata samo se formalno biraju na konkursu na osnovu rezultata i bodovanja. Članovi komisije iz Ministarstva kapitalnih investicija i Uprave za ljudske resurse dijele bodove i na osnovu ličnog utiska. To je, često, presudno.

U tekstu konkursa, paradoksalno, piše da se provjeravaju kompetencije, znanje i sposobnosti kandidata, te da to podrazumijeva izradu pisanog rada, koji sadrži sagledavanje prioriteta i predloga za unapređenje procesa rada, odnosno stanja u oblasti rada za koju se kandidat postavlja.

Nije Ibrahimović jedini koji se sjetio da mu pomoćnici trebaju tik pred izbore.

Na slično se odlučio i ministar rada i socijalnog staranja Admir Adrović (Bošnjačka stranka) koji je za vršioca dužnosti generalnog direktora Direktorata za pristup tržištu rada u tom ministarstvu predložio politikologa Mirsada Azemovića.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 2. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

NOŽ, ŽICA I PODGORICA: Posijano zri

Objavljeno prije

na

Objavio:

Postoji li makar mogućnost da se u Podgorici ne bi klicalo nožu i žici da su građani Crne Gore i njihovi politički predstavnici imali volje i snage da se suoče sa bliskom nam prošlošću. Vremena smo imali. Sada ga je sve manje

 

I to smo dočekali. U nekadašnjem Titogradu, na vrhu ulice Slobode, navijači Sutjeske kliču: Nož, žica, Podgorica! Ne treba se čuditi. Ni nadati se kako će se na ovome završiti.

Nadležni su otpočeli sa izviđajem i saslušanjem pjevača koji sebe zovu vojvode. Političari su, uglavnom, osudili nacističke uzvike, odnosno, neprimjereno skandiranje. Svako prema svojim afinitetima.

Istovremeno do nas je stigla vijest da su nekadašnji čelnici Državne bezbednosti Srbije Jovica Stanišić i Franko Simatović u Hagu osuđeni na po 15 godina zatvora zbog počinjenih zločina protiv čovječnosti u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini: progona, ubistava, deportacija i nehumanih djela (progon i prisilno premještanje stanovništva) i po tački pet – za kršenja zakona ili običaja ratovanja. „Suđenje Stanišiću i Simatoviću trajalo je dve decenije i najduži je postupak koji se vodio pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju. Ovo je i poslednja presuda koju će izreći Rezidualni mehanizam”, izvjestio je N1.

I spora pravda je jedna od kuma ovoga što nam se dešava. Nije jedina.

U pokušaju relativizacije izliva mržnje na crnogorske ulice istakao se predsjednik Opštine Nikšić Marko Kovačević.

Konstatujući da „neprimjereno skandiranje jednog broja navijača Sutjeske zaslužuje osudu”, Kovačević je za krivce proglasio i one kojima to smeta: „Pokušaj da se ta priča izmakne iz navijačke i da postane politička… pokazuje da određene strukture nemaju stida u svom djelovanju”.  Onda je pokušao napraviti svakojake verbalne paralele kojima bi veličanje počinilaca genocida u Srebrenici ili prizivanje nečeg sličnog u Podgorici/Crnoj Gori, relativizovao do banalnosti. Nije mu prvi put.

Marko Kovačević zna ono što nikšićke vojvode možda ne znaju. Ili makar ne znaju dovoljno. U školama o ovome učili nijesu. U julu 1995, nakon zauzimanja Srebrenice, do tada zaštićene zone pod zaštitom UN, pripadnici vojske Republike Srpske ubili su više od 8.370 muškaraca i dječaka. Bošnjaci, od 14 pa naviše. Ubijanje je trajalao danima. Strijeljani su, klani, davljeni bodljikavom žicom… Za posmrtnim ostacima njih oko 1.000 još se traga.

Najveći zločin u Evropi poslije Drugog svjetskog rata službeno je u Hagu presuđen kao genocid zbog koga je, do sada, osuđeno 47 osoba na više od 700 godina zatvora.

Paralelno, među nacionalistima i šovinistima srpske provinijencije, trajao je proces glorifikacije zločinaca iz Srebrenice, predvođenih njihovim komandantom Ratkom Mladićem. Ratnim zločincem pravosnažno osuđenim na doživotnu robiju.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 2. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

DEPORTACIJA BIH IZBJEGLICA 31 GODINU KASNIJE: Priča o zločinu nije završena

Objavljeno prije

na

Objavio:

Porodica Bajrović čiji članovi nisu pristali na novčano obeštećenje od strane crnogorske vlade, dalje (duže od 15 godina) vodi borbu pred crnogorskim sudovima, ali i u Strazburu. „Naša predstavka Evropskom sudu za ljudska prava  je uredno predata i prihvaćena, postupak je u toku i vjerujemo da ne postoji ni jedan razlog – ni proceduralni ni činjenični/dokazni – da konačna presuda ne bude donijeta u korist Osmanove porodice“, kazali su za Monitor iz pravnog tima porodice Bajrović

 

U Herceg Novom je u četvrtak, 25. maja, obilježena 31 godina od početka lova na ljude u kome su pripadnici policije (milicije), izvršavajući zapovijest nadređenih iz tadašnje Vlade (premijer Milo Đukanović, ministar unutrašnjih poslova pokojni Pavle Bulatović), hapsili/zarobljavali bosanske izbjeglice i gurnuli ih u smrt predajući ih vojsci Radovana Karadžića i Ratka Mladića.

Crnogorska policija u maju 1992. je nezakonito uhapsila najmanje 66 civila izbjeglih iz Bosne i Hercegovine (u nekim dokumentima pominje se i dvostruko veći broj žrtava), starosti od 18 do 66 godina, i predala ih vojsci bosanskih Srba.  Svi uhapšeni i deportovani iz Herceg Novog 27. maja 1992. su neposredno nakon toga ubijeni. Pojedinci iz grupe koja je dva dana ranije upućena u koncentracioni logor u Foči imali su više sreće. Nekolicina je preživjela.

Tijela ubijenih još nijesu pronađena. Njihovi egzekutori su nepoznati. U Crnoj Gori niko nije osuđen za taj ratni zločin. Nalogodavcima se nije ni sudilo.

„U crnogorskoj vlasti nema političke volje da se slučaj deportacije bosanskih izbjeglica riješi na pravi način, a u Crnoj Gori na djelu je organizovano izbjegavanje suočavanja sa vlastitom ratnom prošlošću“. Ovo je ocjena sa skupa koje su povodom godišnjice surovog zločina organizovali Monitor i NVO Centar za građansko obrazovanje prije 15 godina, u maju 2008. Malo toga se do danas promijeilo.

Na toj tribini je penzionisanom inspektoru Centra bezbjednosti Herceg Novi, sada pokojnom, Slobodanu Pejoviću uručena zahvalnica Kongresa Bošnjaka Sjeverne Amerike „za iskreno i hrabro svjedočenje o deportaciji BiH izbjeglica“.
Pejović je prvi javno progovorio da je u depeši koju je potpisao tadašnji ministar Pavle Bulatović stajalo da sve Muslimane iz BiH, starosti od 18 do 72 godina, koji se zateknu na teritoriji Crne Gore, treba uhapsiti i predati vlastima Republike Srpske. „To je istina, a sve drugo su laži“, ponavljao je glas savjesti tadašnje Crne Gore.

Institucije su ćutale. Bilo jasno i zašto.

„Mnogo državnih službenika bilo je krvavog maja 1992. godine direktno ili indirektno upleteno u sraman čin izručenja izbjeglica policiji Republike Srpske. Počev od važnih političara – predsjednika države Momira Bulatovića, premijera Mila Đukanovića, članova vlade Zorana Žižića i Pavla Bulatovića, policijskih funkcionera Milisava Markovića, Boška Bojovića, Milorada Ivanovića, Damjana Turkovića, Milorada Šljivančanina sve na kraju do državnog tužioca Vladimira Šušovića…“. Monitor, 2005. godine.

Ne bi li se stvari pokrenule s mrtve tačke, Koča Pavlović, pokojni poslanik PzP-a, Milan Popović, profesor Pravnog fakulteta, i Esad Kočan,  glavni urednik Monitora,  podnijeli su 2012. godine krivičnu prijavu protiv Đukanovića i vrha tadašnje izvršne i pravosudne vlasti u Crnoj Gori zbog ratnog zločina ,,deportacije i pomaganja počiniocima zločina da izbjegnu pravdu”.

Oni kao ključni dokaz za umiješanost državnog vrha u njegovu organizaciju i izvršenje, navode svjedočenje Momira Bulatovića u podgoričkom Višem sudu u novembru 2010. godine, na suđenju grupi policijskih funkcionera optuženih za taj ratni zločin.

Svi su pravosnažno oslobođeni, uz obrazloženje da nijesu bili dio zaraćenih oružanih snaga već su samo izvršavali data naređenja. I da izbjeglice deportovane direktno u smrt nijesu „preseljene“ nego „vraćene“. A to, zaključili su cnogorski sudovi, nije ratni zločin. Nalogodavci se, osim tada već pokojnog Pavla Bulatovića, uglavnom nijesu pominjali.

Popović, Kočan i Pavlović traže istinu. ,,Bulatović je pred sudom nedvosmisleno potvrdio: svi smo sve znali, a Milo Đukanović najviše. U cjelini, svjedočenje Bulatovića bilo je istovremeno i samooptuživanje cjelokupnog crnogorskog državnog vrha 1992, a posebno i najviše Đukanovića, u vrijeme izvršenja zločina prvog ministra, odnosno predsjednika Vlade Crne Gore”, navodi se u prijavi. Podsjetimo, Momir Bulatović je učinjeno priznao i nazvao ,,državnom greškom”. Prijava je odbačena.

Vlast nije sjedjela skrštenih ruku. Nakon što su porodice deportovanih i ubijenih pokrenuli sudsku postupak pred ovdašnjim sudovima, uoči Nove 2009, vlada je odlučila da im ponudi novčano obeštećenje i vansudsko poravnanje. U tu svrhu iz budžeta je, bez najave i objašnjenja, izdvojeno više od četiri miliona eura. Ponudu su prihvatile 193 žrtve – preživjeli i članovi porodica stradalih. Makar troje ponuđenih nijesu pristali na takvu nagodbu. Alen, Adisa i Nadžiba Bajrović – sin, ćerka i supruga deportovanog Osmana Bajrovića, kome se ni danas ne zna grob, od države Crne Gore tražili su znatno više: istinu, odgovornost i posmrtne ostatke njihovog Osmana.

,,Novac nije mogao biti satisfakcija za ono što smo mi preživjeli, a naš otac nije“, ponavlja ovih dana za Monitor Alen Bajrović prisjećajući su 26. maja 1992, kada je kao četvorogodišnji dječak posljednji put vidio svog oca. Na stepeništu porodične kuće u Bijeloj koju je Osman, kao uspješan preduzetnik iz Foče, kupio desetak godiina ranije. I u koju su iz ratom zahvaćene Bosne izbjegli koji dana prije njegovog hapšenja: „Stalno mi se vraćaju slike kako se moj otac okreće prema meni i mojoj sestri, pokušavajući nam nešto reći, a policajac ga gura niz stepenice, udara ga i galami na njega, ne dopustivši mu ni da nas vidi i poljubi poslednji put. Onda ga gura na zadnje sjedište plavo bijele zastave 101. I odlaze…“

Bajrovići i njihov međunarodni pravni tim i dalje (duže od 15 godina) vode  borbu pred crnogorskim sudovima, ali i u Strazburu. „Naša predstavka Evropskom sudu za ljudska prava je uredno predata i prihvaćena, postupak je u toku i vjerujemo da ne postoji nijedan razlog – ni proceduralni ni činjenični/dokazni – da konačna presuda ne bude donijeta u korist Osmanove porodice“, kazali su za Monitor iz pravnog tima porodice Bajrović.

Priča o zločinu deportacije dakle još nije završena, makar su se tome neki ponadali. Posebno nakon što je sud u Strazburu nedavno, uglavnom zbog proceduralnih i formalnih razloga, nakon procedure duge deset godina, odbio predstavku koju je i ime grupe majki, supruga i ćerki stradalih izbjeglica podnijela direktorica HRA Tea Gorjanc Prelević. Još jedna od onih koja ne da da zločin deportacije padne u zaborav.

„Jedina smo porodica, prema našim saznanjima, koja nije prihvatila novčano obeštećenje i koja je ostala da živi u Crnoj Gori nakon onoga što se desilo našem ocu“, kaže za Alen Bajrović. Sad odrastao čovjek, muž, roditelj, preduzetnik, traga za istinom i ne dozvoljava da sudbina uhapšenih/otetih, deportovanih i ubijenih BiH izbjeglica ode u zaborav.

Skupa sa HRA i CGO jedan je od organizatora komemoracije koja se svake godine, krajem maja, održava u Herceg Novom.

Predstavnici izvršne vlasti konačno su se na njoj pojavili 2021. godine, nakon smjene DPS-a. Prošle godine – kada je cvijeće prvi put položeno ispred policijske stanice u kojoj su utamničene izbjeglice, umjesto ispod palme u obližnjem parku – ministar policije Filip Adžić obećao je donijeti spomen ploču. Pa ove godine nije došao. Premijer Dritan Abazović i ministar pravde Marko Kovač jesu.

Predsjednika države još nema. Organizatori skupa iz NVO sektora su nam potvrdili da je Jakov Milatović pozvan na komemoraciju. Bajrović je Monitoru proslijedio i poruke koje je prošle nedjelje poslao na njegovu partijsku i ličnu mejl adresu. Potvrđeno mu je, kaže, da su poruke primljene i da je novi predsjednik države upoznat sa njihovim sadržajem.

Za razliku od Đukanovića, Milatović nema lični razlog da bježi od ovakvih skupova i podsjećanja. Možda predsjednik brine da prisustvom na mjestu obilježavanja državnog zločina ne naljuti koga bivšeg/budućeg glasača?

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo