Povežite se sa nama

DRUŠTVO

O crkvi slavnoj i nestaloj

Objavljeno prije

na

andrijasevic_zivko_faceshoot

Ko god je pročitao član 40 Ustava za Knjaževinu Crnu Goru u kome se kaže da je Crnogorska crkva autokefalna, ne može imati dilemu o njenom položaju. No, ima ljudi kojima je istina neprihvatljiva. To je prepoznatljiv problem u Crnoj Gori, gdje se visoko cijene tvrdoglavost i dosljedna glupost. Da ne budemo pristrasni moramo konstatovati da ima i onih koji, na primjer, kažu da kod Njegoša nema ništa srpsko. U pitanju je ista vrsta gluposti, ali takva je naša porota. Kad imate takvu porotu onda je svako pisanje gotovo uzaludan posao
Pred takvom porotom se nalazi i nedavno objavljena knjiga Crnogorska crkva 1852-1918 dr Živka M. Andrijaševića.  Društvo je postavilo pitanje o autokefalnosti i prošlosti te crkve, stavilo ga pred sud nauke i Andrijašević se javio da odgovori na to pitanje. Nastupio je kao advokat naučne istine, i potrudio se da taj posao profesionalno obavi. Za drugim stolom su sjedili advokati tendencioznih radova o ovom problemu, na koje porota uvijek gleda sa simpatijama. 
Andrijašević se osvrnuo na sve radove o Crnogorskoj crkvi, dajući o njima iscrpne informacije, s naglaskom na njihovu izvornu i činjeničnu osnovanost. Najveća zamjerka istraživačima, posebno onima koji se se datim problemom bavili u posljednjih 20 godina, je ta što nijesu istraživali arhivsku građu, a naročito za period 1852-1918. To je uslovilo njihove pogrešne, a često i ideološki tendencizone tvrdnje o Crnogorskoj crkvi. Andrijašević je na tom planu napravio najveći iskorak. Istražio je i u knjizi objavio prvorazrednu građu iz Državnog arhiva, ali taj posao nije mogao obaviti do kraja, jer Mitropolija crnogorsko-primorska i mitropolit Amfilohije nijesu udovoljili autorovoj molbi da istraži i njihov arhiv. To je bilo podmetanje noge kako se ne bi saznala istina.
Svako ko pročita knjigu steći će utisak da je riječ o temeljnom i nepristrasnom radu, koji konkretizuje sliku o pravoslavnoj crkvi u Crnoj Gori, od osnivanja 1220, i njene transformacije od episkopije i mitropolije u Srpskoj pravoslavnoj crkvi i Pećkoj patrijaršiji, do autokefalne Crnogorske crkve i njenog ukidanja 1918. Ako se ta autokefalnost mnogima, neopravdano, činila kao nedorečena u periodu kada su crnogorski mitropoliti bili i svjetovni vladari, onda istorija Crnogorske crkve od 1852. godine, odnosno od razdvajanja duhovne i svjetovne vlasti u Crnoj Gori, svjedoči o njenoj nedvojbenoj autokefalnosti i podređenosti državi, odnosno vladaru. To su u nekoliko slučajeva potvrdili i predstavnci Ruske, Carigradske i Srpske crkve, o čemu Andrijašević iznosi broje dokaze.
Andrijašević uočava da je od perioda knjaza Danila crnogorski vladar bio faktički upravitelj Crnogorske crkve, a njen mitropolit samo izvršilac vladarevih naredbi. Tako knjaz Danilo sve do 1858. godine nije imenovao crnogorskog mitropolita, odlažući taj čin kako na mitropolitsko mjesto ne bi došao neko od pripadnika njegove opozcije, ali ni od pristalica susjednih zemalja. Tek kada je knjaz sredio unutrašnje prilike u zemlji i završio sa grahovačkom epopejom, na mitropolitski položaj je doveo Nikanora Ivanovića, izvanjca, koji je bio knjaževa marioneta. To pravilo su slijedili vojvoda Mirko i knjaz Nikola, koji su na mitropolitski položaj dovodili izvanjce (Ilarion Roganović, Visarion Ljubiša i Mitrofan Ban), na koje niko nije mogao uticati osim vladara i koji su u svemu zavisili od vladara, a jedna od dužnosti Crnogorske crkve bila je da pomaže vladarski kult u Crnoj Gori. Otkrivajući ovu istinu Andrijašević na upečatljiv način dokazuje da su izbor mitropolita i upravljanje Crnogorskom crkvom bili samo crnogorska stvar. I, što je važno, to nije bio slučaj samo u Crnoj Gori, već u svim pravoslavnim zemljama, a treba dodati da ta pravilo potiče od Vizantije.
Od 1852. godine crnogorska država je uložila velike napore da sredi prilike u Crnogorskoj crkvi. Osnivaju se eparhije i parohije, školuju sveštenici, obezbjeđuju prihodi za mirsko i duhovno sveštenstvo, pokreće stručni časopis Prosvjeta, propisuju pravila ponašanja, a na kraju donose i najviši zakonski akti, Ustav Svetog sinoda (1903) i Ustav pravoslavnih konzistorija (1904), koji su utvrdili vlast države i vladara nad crkvom. Tako nijedna odluka Svetog sinoda nije bila važeća dok je ne potvrdi vladar. Od 1900. godine pravoslavni sveštenici su primali platu iz državnog budžeta, i kako zaključuje Andrijašević, oni su bili državni činovnici, a država je crkvom upravljala kao sa bilo kojom drugom državnom institucijom. Država se jedino nije miješala u crkvenu dogmu, ali to nije bio problem ni tada kao ni danas. Pitanje crkve u Crnoj Gori je uvijek bilo pitanje koji će politički i državni centar sa njom komandovati. U periodu kada su Petrovići vladali Crnom Gorom, crkvom nije mogao da upravlja niko osim vlasti sa Cetinja. Što se tiče imovine crkve Andrijašević kaže: „Crnogorska crkva nije bila nosilac imovinskih prava, već to pravo imaju parohijske crkve i manastiri… crkvama i manastirima ograničeno je pravo raspolaganja imovinom, a država je imala mogućnost da odredi način na koji će se njome upravljati i da odluči o promjeni njenog vlasničkog statusa”.
Andrijašević u posebnom poglavlju govori i o unutrašnoj organizaciji i uređenju Crnogorske crkve, ali je taj dio dosta štur. U njemu se samo prepričavaju najznačajniji akti crkve, pa nema podataka o tome kako su se oni sprovodili u stvarnosti, i kakav je bio vjerski život u Crnoj Gori. Ovaj nedostatak je posljedica zabranjene građe u Mitropoliji crnogorsko-primorskoj, u kojoj se vjerovatno nalaze svjedočanstva o religijskim prilikama u Crnoj Gori.
Crnogorsku crkvu je ukinuo njen Sveti sinod na sjednici održanoj 16. decembra 1918. godine, i donio odluku da se ona ujedini sa pravoslavnom crkvom u Kraljevini Srbiji i tako ujedinjene pristupe Srpskoj pravoslavnoj crkvi u Kraljevini SHS, a regent Aleksandar Karađorđević i vaseljenski patrijarh Meletije IV samo su uvažili tu odluku. Pošto se uviđa terminološka sličnost sa odlukama Podgoričke skupštine, onda je povlačenje paralela između dvije odluke neizbježno. Andrijašević s pravom tvrdi da je odluka Svetog sinoda bila nelegalna jer sinod prema svome Ustavu nije imao pravo na to, a čak i da je imao, tu odluku je morao potvrditi crnogorski vladar, što je u ovom slučaju izbjegnuto. No, treba dodati da se ne može sporiti da su ukidanje autokefalne Crnogorske crkve željeli njeni čelnici, i da tu odluku nijesu, kao u slučaju Podgoričke skupštine, donijeli samozvanci, druga crkva i država. Ali, to ne mijenja nelegalnost te odluke.
Ne postoji sličnost između Crnogorske crkve i današnje Mitropolije crnogorsko-primorske i Crnogorske pravoslavne crkve. Crnogorska crkva je bila državna i bila je dio državnog aparata, imala je specifično uređenje, njen mitropolit je bio virlin poslanik u crnogorskoj skupštini, pa čak je i crnogorski pop bio nešto drugo u odnosu na današnje sveštenike. Mitropoliju crnogorsko-primorsku je uspostavila Srpska crkva, a Crnogorska pravoslavna crkva baštini samo sjećanje na autokefalnost Crnogorske crkve. Jedina veza je pitanje kome pripada imovina nekadašnje Crnogorske crkve. Dr Živko M. Andrijašević je odgovorio na sva važna pitanja iz prošlosti ove crkve. Javnost je dobila vrijedan iskaz, struka to treba da potvrdi, a porotnici svih boja da konačno uvaže moć dokaza. Ostala pitanja treba da rješavaju sekularna država i njeno sudstvo.
Dragutin PAPOVIĆ

Komentari

DRUŠTVO

KONSTITUISANJE VLASTI U SO BUDVA: Povratak u budućnost

Objavljeno prije

na

Objavio:

Komotna većina omogućava novoj vlasti i mogućnost preispitivanja mnogobrojnih afera koje su potresale Budvu, zaključno sa posljedicama nekontrolisane vladavine DPS-a u posljednja dva mjeseca tokom kojih su izvršene brojne aktivnosti koje, po ocjeni pobjednika, nisu bile u skladu sa zakonom

 

Novi odbornički saziv Skupštine Opštine Budva bio je najhitriji u sazivanju konstitutivne sjednice lokalnog parlamenta nakon završenih lokalnih izbora. Na sjednici koja će biti održana u četvrtak, dan prije izlaska ovog broja Monitora, planirana je verifikacija odborničkih mandata i izbor predsjednika budvanskog parlamenta sa liste Demokrata „Budva je naša nacija“, koja je osvojila šest odborničkih mandata ili 2.479 glasova birača. Ovaj izborni rezultat, za jedno odborničko mjesto niži u odnosu na izbore iz 2016. godine, Demokrate preporučuje kao drugu po snazi političku partiju koja će participirati u izvršnoj vlasti u Budvi, čiji će kandidat Krsto Radović, prema postignutom dogovoru, voditi lokalnu Skupštinu u naredne četiri godine.

Pojedinačno najveći broj odborničkih mjesta osvojila je koalicija „Za budućnost Budve“ koju je predstavljao Marko Bato Carević, ukupno 5.786 glasova ili 14 mandata, što joj obezbjeđuje preuzimanje pozicije predsjednika Opštine. Očekuje se da će u fotelju prvog čovjeka turističke prijestonice ponovo sjesti Bato Carević, nakon dvoipomjesečne uzurpacije lokalne uprave od strane Demokratske partije socijalista, Socijaldemokrata i Crnogorske, koje su policijskim pučem u junu ove godine preuzele vlast prekrajanjem izborne volje građana Budve, iskazane na lokalnim izborima 2016. godine.

Neshvatljivo pravno i policijsko nasilje u izvedbi DPS-a i državnih institucija, vratilo se ovoj partiji kao bumerang. Na avgustovskim izborima DPS je u Budvi poražena tako da je po prvi put u svojoj istoriji osvojila jednocifreni broj odborničkih mjesta. Građani Budve dali su koaliciji DPS-SD-Crnogorska „Za Budvu!Za Crnu Goru – Milo Đukanović“, ukupno 4.340 glasova ili 11 mandata koje međusobno treba da podijele.

Izborna lista „Crno na bijelo“ Građanskog pokreta URA, osvojila je u Budvi svega 532 glasa, što joj garantuje jedan odbornički mandat. Zanimljivo je da su građani Budve više povjerenja poklonili listi „Crno na bijelo“ na republičkom nivou dajući joj 865 glasova, 300 više nego što je ta lista osvojila u Budvi. Slično je i sa Demokratama čije su pristalice sa oko 250 glasova više zaokružile listu „Mir je naša nacija“. Budvani su dali 100 glasova više lokalnoj DPS u odnosu na republičku. Dok je DF u Budvi dobio čak 478 glasova više nego njihova lista na republičkom nivou.

Novi skupštinski saziv ima komotnu odborničku većinu od 21 odbornika od postojećih 33, pa se u Budvi očekuje mirno političko more u naredne četiri godine, za razliku od proteklog  perioda u kome je opštinska vlast često bila na meti nerazumnih ucjena i blokade rada parlamenta od strane nezavisnog odbornika Stevana Džakovića, nekadašnjeg člana Pokreta za promjene. Natpolovična većina omogućava novoj vlasti ne samo komfornu vladavinu u centru crnogorskog turizma nego i mogućnost preispitivanja mnogobrojnih afera koje su potresale Budvu, zaključno sa aferom preotimanja vlasti i posljedicama nekontrolisane vladavine DPS- a u posljednja dva mjeseca tokom kojih su izvršene brojne aktivnosti koje, po ocjeni izbornih pobjednika, nisu bile u skladu sa zakonom. Insisitiraće se na procesuiranju lica koja su učestvovala u nasilnoj smjeni vlasti protiv kojih su ranije podnijete krivične prijave, među kojima su ministarka Ministarstva javne uprave Suzana Pribilović i drektor Službenog lista Momčilo Vujošević, zbog nezakonitog objavljivanja odluke o razrješenju predsjednika Opštine Bata Carevića i predsjednika Skupštine Krsta Radovića.

Branka PLAMENAC

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 18. septembra ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

ČELNICI DEMOKRATSKOG FRONTA IZMEĐU VLADE I SUDNICE: Ko se pita

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zamislimo da Apelacioni sud potvrdi osuđujuće presude Mandiću i Kneževiću (po pet godina ztvora). Oni bi onda, zbog dužine dosuđene kazne, bili odmah sprovedeni na njeno izdržavanje. Ili bi nova vlast morala pronaći neki način da spriječi njihovo utamničenje

 

Od 30. avgusta, kada je ujedinjena opozicija uspjela da prekine tri decenije dugu vladavinu DPS-a, traju spekulacije i nagađanja o članovima buduće vlade, čelnicima državnih institucija i regulatornih agencija i onima koji će u parlamentu predstavljati tri (vladajuće) koalicije.

Međutim, ono što nijesu nagađanja jesu činjenice da se, u ovom trenutku, vode krivični postupci protiv tri ključne figure političkog saveza Demokratski front: Andrije Mandića (NOVA), Milana Kneževića (DNP) i Nebojše Medojevića (PzP). Mandić i Knežević su nepravosnažno osuđeni na po pet godina zatvora zbog formiranja i članstva u kriminalnoj organizaciji koja je, prema prvostepenoj presudi, planirala teroristički napad/državni udar u noći nakon parlamentarnih izbora 2016. godine. Postupak po žalbama na osuđujuću presudu je u toku pred sudijama Apelacionog suda Crne Gore.

U istoj zgradi, samo tri sprata niže, traje prvostepeno suđenje lideru Pokreta za promjene Nebojši Medojeviću, koji je označen kao jedan od organizatora kriminalne grupe kojoj većinom pripadaju članovi njegove partije, a koju Specijalno državno tužilaštvo predvođeno Milivojem Katnićem tereti za pranje novca tokom predizborne kampanje 2016. godine.

Iz mnoštva nedoumica koje proizvodi aktuelna situacija izdvajamo neke: Mogu li započeta suđenja uticati na naredne angažmane trojke sa vrha DF-a; Kako će odluke u Višem i Apelacionom sudu uticati na budućnost saveza koji se uveliko priprema za preuzimanje poluga vlasti od DPS-a i njegovih koalicionih partnera? Konačno, da li buduća vlast ima plan za eventualni kontraudar kojim bi mogla preduprijediti neželjeni rasplet u institucijama koje personifikuju Katnić (nedavno reizabran) i Vesna Medenica, predsjednica Vrhovnog suda u trećem mandatu?

Pošto sudski postupci, započeti prije nešto manje od četiri godine, do danas nijesu završeni, došli smo u situaciju da bi, makar teoretski, budući premijer ili čelni čovjek nekog od tzv. ministarstava sile (unutrašnji poslovi, odbrana) mogao postati neko od osoba koje su  nepravosnažno osuđene za djela učinjena protiv države Crne Gore!? Koliko god da zvuči paradoksalno, takva situacija u ovom trenutku uopšte nije nemoguća.

Tako je Milan Knežević, gostujući nedavno na A1, kazao da je čuo da on figurira kao kandidat za prvog čovjeka ANB-a, ali da će to biti isključivo njegova odluka.

„Čuo sam da figuriram kao jedan od kandidata za šefa ANB ali to što ja figuriram ne znači da će to mene opredjeljivati prema tom izboru“, potvrdio je Knežević u razgovoru za Monitor. „Bezbjednost Crne Gore će biti osnovni prioritet moga djelovanja ukoliko dođem na mjesto šefa ANB-a, a kažem da ne mogu da potvrdim niti demantujem takve informacije, što znači da to nije sasvim izvjesno niti sigurno“.

Svetlana ĐOKIĆ

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 18. septembra ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

IZVJEŠTAJ DRI ZA MINISTARSTVO KULTURE: Bahaćenje

Objavljeno prije

na

Objavio:

DRI je potvrdio nepravilnosti u finansijskom poslovanju i usklađenosti poslovanja sa propisima Ministarstva kulture. Kada je Monitor pisao o bahatom trošenju novca iz Ministarstva nijesu odgovarali na pitanja niti su demantovali napisano, branili su se brinući se za naš kredibilitet i pozivajući nas na profesionalizam

 

Ministarstvo kulture nije dobilo prelaznu ocjenu od Državne revizorske institucije (DRI) za finansijsko poslovanje u protekloj godini. Uslovno mišljenje dobijeno je za finansije i usklađenost poslovanja sa propisima.

Monitor je tokom protekle godine pisao da je ministar kulture Aleksandar Bogdanović prošlog proljeća, u toku posjete Rimu, odsjeo u hotelu Grand Hotel de la Minerve, u kome noćenje košta 1.600 eura. Objavili smo i da je samo avio-prevoz devetočlanog tima Ministarstva kulture koji je od 9. do 14. decembra učestvovao na konferenciji Komiteta UNESCO-a za nematerijalnu baštinu u  glavnom gradu Kolumbije, koštao koliko budžet Crnogorske nacionalne mreže za UNESCO. Novac za tu svrhu – 190.000 eura – prethodno je izvučen iz institucija koje su pod upravom Ministarstva kulture 191.000 eura.

Na pitanja Monitora iz Ministarstva tada nijesu odgovorili. Nakon objavljivanja teksta poslali su nepotpisano regovanje u kome su naveli svoju zatečenost navodno netačnim podacima. Umjesto da demantuju podatke koje smo iznijeli, anonimni autor iz Ministarstva kulture lamentovao je nad renomeom Monitora, preporučujući: ,,pozivamo vas da svoj posao obavljate na profesionalan način’’.

O profesionaliznu Ministarstva svjedoči izvještaj DRI koji navodi da je ovo ministarstvo u prošlogodišnjem izvještaju o finansijskom poslovanju pogrešno prikazalo tri pozicije u budžetu i to ostala lična primanja, kapitalne izdatke i transfere institucijama, nevladinim organizacijama i javnom sektoru, da nije redovno uplaćivalo doprinose za zdravstveno i penziono osiguranje umjetnicima koje je angažovalo, da je zaključivalo  polugodišnje ugovore o djelu sa pojedinicima koji su angažovani na poslovima iz redovne djelatnosti… Revizijom pravilnosti poslovanja utvrđene su značajne neusklađenosti poslovanja sa zakonima o državnoj imovini i o obligacionim odnosima, utvrđeno je revizijom kojom su rukovodili članovi Senata Branislav Radulović i Nikola Kovačević.

Za pomenuto putovanje u Bogotu po podacima koji su prezentovani DRI-ju samo Pomorski muzej platio je 15.000 eura. Trošak je zaveden u stavci Transferi institucijama kulture i sporta. Objašnjeno je, u DRI izvještaju, da se ,,uzorkom obuhvaćeni izdaci odnose na uplatu sredstava Pomorskom muzeju Crne Gore za realizaciju učešća predstavnika Crne Gore na sastanku 14. UNESKO Međuvladinog komiteta za nematerijalnu baštinu, povodom nominacije Crne Gore za upis Bokeljske mornarice na UNESKO, koja je održana u Bogoti, Kolumbija”.

Predrag NIKOLIĆ

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 18. septembra ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo