Povežite se sa nama

DRUŠTVO

O crkvi slavnoj i nestaloj

Objavljeno prije

na

Ko god je pročitao član 40 Ustava za Knjaževinu Crnu Goru u kome se kaže da je Crnogorska crkva autokefalna, ne može imati dilemu o njenom položaju. No, ima ljudi kojima je istina neprihvatljiva. To je prepoznatljiv problem u Crnoj Gori, gdje se visoko cijene tvrdoglavost i dosljedna glupost. Da ne budemo pristrasni moramo konstatovati da ima i onih koji, na primjer, kažu da kod Njegoša nema ništa srpsko. U pitanju je ista vrsta gluposti, ali takva je naša porota. Kad imate takvu porotu onda je svako pisanje gotovo uzaludan posao
Pred takvom porotom se nalazi i nedavno objavljena knjiga Crnogorska crkva 1852-1918 dr Živka M. Andrijaševića.  Društvo je postavilo pitanje o autokefalnosti i prošlosti te crkve, stavilo ga pred sud nauke i Andrijašević se javio da odgovori na to pitanje. Nastupio je kao advokat naučne istine, i potrudio se da taj posao profesionalno obavi. Za drugim stolom su sjedili advokati tendencioznih radova o ovom problemu, na koje porota uvijek gleda sa simpatijama. 
Andrijašević se osvrnuo na sve radove o Crnogorskoj crkvi, dajući o njima iscrpne informacije, s naglaskom na njihovu izvornu i činjeničnu osnovanost. Najveća zamjerka istraživačima, posebno onima koji se se datim problemom bavili u posljednjih 20 godina, je ta što nijesu istraživali arhivsku građu, a naročito za period 1852-1918. To je uslovilo njihove pogrešne, a često i ideološki tendencizone tvrdnje o Crnogorskoj crkvi. Andrijašević je na tom planu napravio najveći iskorak. Istražio je i u knjizi objavio prvorazrednu građu iz Državnog arhiva, ali taj posao nije mogao obaviti do kraja, jer Mitropolija crnogorsko-primorska i mitropolit Amfilohije nijesu udovoljili autorovoj molbi da istraži i njihov arhiv. To je bilo podmetanje noge kako se ne bi saznala istina.
Svako ko pročita knjigu steći će utisak da je riječ o temeljnom i nepristrasnom radu, koji konkretizuje sliku o pravoslavnoj crkvi u Crnoj Gori, od osnivanja 1220, i njene transformacije od episkopije i mitropolije u Srpskoj pravoslavnoj crkvi i Pećkoj patrijaršiji, do autokefalne Crnogorske crkve i njenog ukidanja 1918. Ako se ta autokefalnost mnogima, neopravdano, činila kao nedorečena u periodu kada su crnogorski mitropoliti bili i svjetovni vladari, onda istorija Crnogorske crkve od 1852. godine, odnosno od razdvajanja duhovne i svjetovne vlasti u Crnoj Gori, svjedoči o njenoj nedvojbenoj autokefalnosti i podređenosti državi, odnosno vladaru. To su u nekoliko slučajeva potvrdili i predstavnci Ruske, Carigradske i Srpske crkve, o čemu Andrijašević iznosi broje dokaze.
Andrijašević uočava da je od perioda knjaza Danila crnogorski vladar bio faktički upravitelj Crnogorske crkve, a njen mitropolit samo izvršilac vladarevih naredbi. Tako knjaz Danilo sve do 1858. godine nije imenovao crnogorskog mitropolita, odlažući taj čin kako na mitropolitsko mjesto ne bi došao neko od pripadnika njegove opozcije, ali ni od pristalica susjednih zemalja. Tek kada je knjaz sredio unutrašnje prilike u zemlji i završio sa grahovačkom epopejom, na mitropolitski položaj je doveo Nikanora Ivanovića, izvanjca, koji je bio knjaževa marioneta. To pravilo su slijedili vojvoda Mirko i knjaz Nikola, koji su na mitropolitski položaj dovodili izvanjce (Ilarion Roganović, Visarion Ljubiša i Mitrofan Ban), na koje niko nije mogao uticati osim vladara i koji su u svemu zavisili od vladara, a jedna od dužnosti Crnogorske crkve bila je da pomaže vladarski kult u Crnoj Gori. Otkrivajući ovu istinu Andrijašević na upečatljiv način dokazuje da su izbor mitropolita i upravljanje Crnogorskom crkvom bili samo crnogorska stvar. I, što je važno, to nije bio slučaj samo u Crnoj Gori, već u svim pravoslavnim zemljama, a treba dodati da ta pravilo potiče od Vizantije.
Od 1852. godine crnogorska država je uložila velike napore da sredi prilike u Crnogorskoj crkvi. Osnivaju se eparhije i parohije, školuju sveštenici, obezbjeđuju prihodi za mirsko i duhovno sveštenstvo, pokreće stručni časopis Prosvjeta, propisuju pravila ponašanja, a na kraju donose i najviši zakonski akti, Ustav Svetog sinoda (1903) i Ustav pravoslavnih konzistorija (1904), koji su utvrdili vlast države i vladara nad crkvom. Tako nijedna odluka Svetog sinoda nije bila važeća dok je ne potvrdi vladar. Od 1900. godine pravoslavni sveštenici su primali platu iz državnog budžeta, i kako zaključuje Andrijašević, oni su bili državni činovnici, a država je crkvom upravljala kao sa bilo kojom drugom državnom institucijom. Država se jedino nije miješala u crkvenu dogmu, ali to nije bio problem ni tada kao ni danas. Pitanje crkve u Crnoj Gori je uvijek bilo pitanje koji će politički i državni centar sa njom komandovati. U periodu kada su Petrovići vladali Crnom Gorom, crkvom nije mogao da upravlja niko osim vlasti sa Cetinja. Što se tiče imovine crkve Andrijašević kaže: „Crnogorska crkva nije bila nosilac imovinskih prava, već to pravo imaju parohijske crkve i manastiri… crkvama i manastirima ograničeno je pravo raspolaganja imovinom, a država je imala mogućnost da odredi način na koji će se njome upravljati i da odluči o promjeni njenog vlasničkog statusa”.
Andrijašević u posebnom poglavlju govori i o unutrašnoj organizaciji i uređenju Crnogorske crkve, ali je taj dio dosta štur. U njemu se samo prepričavaju najznačajniji akti crkve, pa nema podataka o tome kako su se oni sprovodili u stvarnosti, i kakav je bio vjerski život u Crnoj Gori. Ovaj nedostatak je posljedica zabranjene građe u Mitropoliji crnogorsko-primorskoj, u kojoj se vjerovatno nalaze svjedočanstva o religijskim prilikama u Crnoj Gori.
Crnogorsku crkvu je ukinuo njen Sveti sinod na sjednici održanoj 16. decembra 1918. godine, i donio odluku da se ona ujedini sa pravoslavnom crkvom u Kraljevini Srbiji i tako ujedinjene pristupe Srpskoj pravoslavnoj crkvi u Kraljevini SHS, a regent Aleksandar Karađorđević i vaseljenski patrijarh Meletije IV samo su uvažili tu odluku. Pošto se uviđa terminološka sličnost sa odlukama Podgoričke skupštine, onda je povlačenje paralela između dvije odluke neizbježno. Andrijašević s pravom tvrdi da je odluka Svetog sinoda bila nelegalna jer sinod prema svome Ustavu nije imao pravo na to, a čak i da je imao, tu odluku je morao potvrditi crnogorski vladar, što je u ovom slučaju izbjegnuto. No, treba dodati da se ne može sporiti da su ukidanje autokefalne Crnogorske crkve željeli njeni čelnici, i da tu odluku nijesu, kao u slučaju Podgoričke skupštine, donijeli samozvanci, druga crkva i država. Ali, to ne mijenja nelegalnost te odluke.
Ne postoji sličnost između Crnogorske crkve i današnje Mitropolije crnogorsko-primorske i Crnogorske pravoslavne crkve. Crnogorska crkva je bila državna i bila je dio državnog aparata, imala je specifično uređenje, njen mitropolit je bio virlin poslanik u crnogorskoj skupštini, pa čak je i crnogorski pop bio nešto drugo u odnosu na današnje sveštenike. Mitropoliju crnogorsko-primorsku je uspostavila Srpska crkva, a Crnogorska pravoslavna crkva baštini samo sjećanje na autokefalnost Crnogorske crkve. Jedina veza je pitanje kome pripada imovina nekadašnje Crnogorske crkve. Dr Živko M. Andrijašević je odgovorio na sva važna pitanja iz prošlosti ove crkve. Javnost je dobila vrijedan iskaz, struka to treba da potvrdi, a porotnici svih boja da konačno uvaže moć dokaza. Ostala pitanja treba da rješavaju sekularna država i njeno sudstvo.
Dragutin PAPOVIĆ

Komentari

DRUŠTVO

PROPAST VEKTRE MONTENEGRO: DRŽAVI RADNICIMA I OPŠTINAMA OSTAVILA MILIONSKE DUGOVE

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dragan Brković postao je sinonim za crnogorske novokomponovane biznismene koji uprkos privilegijama, izdašnoj podršci bivšeg režima i državnih institucija, nisu bili u stanju da uspješno posluju koristeći vrijedne prirodne i izgrađene resurse kojih su se domogli

 

U jednoj od najvećih privatnih kompanija u Crnoj Gori, Vektri Montenegro, koja je donedavno bila u vlasništvu podgoričkog biznismena Dragana Brkovića, proglašen je bankrot. Potpuna finansijska propast odnosi se kako na glavnu kompaniju tako i na ćerke firme u čijem su posjedu bila mnoga privredna preuzeća i vrijedne nekretnine, „sakupljene“ tokom procesa kumovske privatizacije crnogorske privrede. Konačni bankrot proglasio je Privredni sud 31. marta. Određen je i stečajni upravnik Radojica Grba, koji će pokušati da izmiri milionske dugove mnogobrojnim povjeriocima prodajom imovine ili cijele firme kao pravnog lica.

Sedam mjeseci nakon što je Demokratska partija socijalista izgubila vlast, kao kula od karata srušila se poslovna imperija Dragana Brkovića, kuma predsjednika Mila Đukanovića. Spektakularno je propao posao biznismena čije je djelovanje obilježilo prošlu deceniju, koji je posjedovao šume, fabrike, hotele, zemljišne posjede, poslovne zgrade, restorane,  na najatraktivnijim lokacijama Crne Gore, od sjevera pa do mora. Podizao je na stotine miliona kredita u raznim domaćim i stranim bankama. Kupovao avione, kamione, stanove i vile, i ostalo što spada u život na visokoj nozi. Do jednog trenutka, posljednjeg stečaja u kome je sve nestalo.

Brković je postao sinonim za crnogorske novokomponovane biznismene koji uprkos privilegijama, izdašnoj podršci bivšeg režima i državnih institucija, nisu bili u stanju da uspješno posluju koristeći vrijedne prirodne i izgrađene resurse kojih su se domogli.

Kompanija Vektra Montenegro promijenila je vlasnika na neslavan način. U januaru ove godine javni izvršitelj oduzeo je kompaniju od Brkovića i ona je prešla u vlasništvo švajcarske banke NLB Inter Finanz iz Ciriha, zbog kreditnog duga od 55 miliona eura. Brković je u medijima nazivan i „kralj stečaja“ jer  je sve privatizovane firme odveo u sigurni stečaj.

Dragan Brković ostavio je firmu Vektra Montenegro u dugovima do guše. Kratkoročne i dugoročne obaveze kompanije iznose oko 170 miliona eura. Državi na ime poreza duguje oko 20 miliona. Opštinama na čijim je teritorijama poslovao takođe duguje milionske iznose. Na stotine zaposlenih ostavio je bez posla i bez plata i godinama im nije uplaćivao doprinose za zdravstveno i socijalno osiguranje.

Brković je postao tranzicioni bogataš kupovinom mnogih državnih preduzeća. Kupio je najveći šumsko-industrijski kombinat Velimir Jakić u Pljevljima za 1,6 miliona eura, koji je tada zapošljavao oko 700 radnika. Preduzeće mijenja naziv u Vektra Jakić i godinu kasnije dobija koncesije za eksploataciju šuma na 30 godina. Danas je to uništena firma u kojoj je proizvodnja obustavljena a radnicima koji su ostali bez posla, Vektra Jakić duguje i do 30 mjesečnih zarada.

U svoj poslovni portfolio upisuje i autoprevoznike i špeditere, Moračatrans i Rumijatrans, od kojih osniva firmu Horizon Logistic u Baru, koja je u stečaju od 2012.

Najveći poslovni poduhvat Brković realizuje kupovinom većinskog paketa akcija najznačajnijeg hotelskog preduzeća u Herceg Novom, Hotelsko-turističkog preduzeća Boka, nosioca turističke privrede grada. Krajem 2007. godine HTP Boka je privatizovana od strane Brkovićeve Vektre Montenegro, prodajom 59,4 odsto od ukupnog broja upisanih akcija, za sumu od 22 miliona eura. To je 50 miliona manje od procijenjene vrijednosti kapitala prebogate hotelske kuće koja je dominirala Novim i cijelom Bokom.

Branka PLAMENAC
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 9. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

NA SJEVERU SVE MANJE POLJOPRIVREDNIH OSIGURANIKA: Neke opštine  prepolovljene

Objavljeno prije

na

Objavio:

Razvoj poljoprivrede na sjeveru ometaju loša ruralna i katunska infrastruktura i negativni demografski trendovi. Tu su i  nepovoljna starosna i kvalifikaciona struktura poljoprivrednog stanovništva, nerazvijeni prerađivački sektor, poteškoće u marketingu proizvoda…

 

Uprkos tome što je u većini opština sjevernog regiona poljoprivreda definisana kao jedna od strateških grana razvoja,  statistika pokazuje da tokom minule decenije u toj oblasti nije bilo mnogo napretka. Broj  poljoprivrednih osiguranika, prema zvaničnim podacima, na sjeveru države od 2011. do 2018. godine  smanjen je za skoro četiri odsto.

Lokalne uprave na sjeveru su, mahom, u strategijama zapošljavanja, koje važe za naredne četiri godine, ponovo planirale mjere za unaprjeđenje poljoprivrede, odnosno povećanje broja poljoprivrednika. Definisani su i ambiciozni planovi intenzivnog razvoja stočarstva, ratarstva, voćarstva,  proizvodnja autohtonih proizvod, te njihovo brendiranje…

U nekoliko lokalnih uprava Monitoru su kazali da jedan od mogućih  razlog  smanjenja broja poljoprivrednih osiguranika može biti i formalne prirode.

„Ministarstvo poljoprivrede plaća doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje za poljoprivredne osiguranike mlađe od 35 godina.  Prelaskom starosne granice, obaveza plaćanja doprinosa pada na teret osiguranika. Gubitkom povoljnosti, osiguranici se preregistruju ili se više ne registruju što, je, vjerovatno,  jedan od razloga koji  utiče na smanjenje ukupnog broja poljoprivrednih osiguranika. Ipak, to ne može biti jedini ili presudan razlog“, objašnjavaju u plavskoj Opštini.

Razvoj poljoprivrede na sjeveru, kako je navedeno u strateškim razvojnim planovima, ometaju loša ruralna i katunska infrastruktura i negativni demografski trendovi u ruralnim područjima. Takođe i nepovoljna starosna i kvalifikaciona struktura poljoprivrednog stanovništva, nerazvijeni prerađivački sektor, poteškoće u marketingu proizvoda…

Broj osiguranih poljoprivrednika  u plavskoj opštini od 2011. do 2019. godine smanjio se za čak 44 odsto. Tako ih je  2019. godine bilo svega 18. Iste godine u Kolašinu je  bilo registrovano 231 poljoprivredno gazdinstvo.  Broj osiguranika u toj oblasti smanjio se, tokom sedam godina, čak za 45 odsto.

Osnovni preduslov za dalji razvoj poljoprivrede, kažu u beranskoj  lokalnoj upravi,  su dodatna ulaganja koja bi omogućila intenzivniji početak poljoprivredne proizvodnje. Time bi, pojašnjavaju,  bio povećan i procenat  zaposlenih među  radno sposobnim na selu.

U toj opštini je 3.156 poljoprivrednih gazdinstava, ali, prema zvaničnim podacima , od prije dvije godine, bilo je svega 91 poljoprivredni osiguranik. To je čak za 34 odsto manje nego 2011.

U lokalnoj upravi  tvrde da je neophodno jačanje kapaciteta za veći stepen obrade poljoprivrednih proizvoda, kao i za organsku proizvodnju.  Kažu  i da je potrebno uspostaviti čvršće veze između poljoprivrede i turizma i industrije.

Dragana ŠĆEPANOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 9. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

BUDŽET KONAČNO U SKUPŠTINI: Između euforije i straha

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok vladini zvaničnici govore o najboljem budžetu ikad, predstavnici parlamentarne većine koja ih je izabrala tvituju da je predloženi budžet dobar samo za premijera i ministra finansija. Na prvo listanje, novi budžet je neočekivano detaljan i previše optimističan

 

osljednjeg dana Ustavom propisanog roka (31. mart) Vlada je Skupštini dostavila prijedlog zakona o budžetu za 2021. godinu. Sada je na potezu Skupština.

„Mi smo ustavnu obavezu završili u predviđenom vremenskom periodu“, odahnuo je premijer Zdravko Krivokapić, ipak svjestan da problemima tu nije kraj. Pošto, kaže, u odnosima između izvršne i zakonodavne vlasti dominira – ucjena. „Moramo da shvatimo da je zakon bitan za funkcionisanje građana, a ne za naše nadgornjavanje“.

A šta o tome ima da kaže druga strana tek ćemo čuti. Ali, vjerovatno, ne tako brzo. I, sudeći po prvim komentarima Nebojše Medojevića („Kradem od siromašnih da bih dao bogatima“, citirao je predsjednik PzP jednog od junaka stripa Alan Ford), taj odgovor se Vladi možda neće svidjeti. I pored njihovog optimizma s kojim su predstavili svoj prvijenac.

„Siguran sam da ne postoji nijedan razlog da ovakav budžet ne bude usvojen“, kazao je ministar finansija Milojko Spajić, „ovo je najbolji budžet u istoriji Crne Gore“. Svoje tvrdnje ministar potkrepljuje konstatacijom da bi (ako ga i kada usvoji parlament) po prvi put mogli imati budžet koji je transparentan, socijalan i razvojan.

Kao veliki uspjeh svog tima ministar je naveo to što neće biti smanjenja plata i penzija, odnosno, dodatnog oporezivanja tih primanja. I demantovao pisanje Vijesti da je, u nacrtu budžeta za ovu godinu, bila razrađena opcija oporezivanja penzija većih od prosječne plate u državi (524 eura) po stopi od 15 do 95 odsto. Na ministrovu nesreću, Vijesti su objavile i faksimil stranice sa spornim tekstom koji nije uvršten u konačnu verziju vladinog prijedloga. A nama ostaje nada da je ministar bolji ekonomista nego što je političar. I saznanje da je, što se tiče predstavljanja rada svog tima, zaslužio čistu jedinicu.

Na sajtu Vlade možete naći predlog novog budžeta koji broji 306 strana. I u kome ne možete, bez mnogo napora i unakrsnog iščitavanja, pronaći ništa od onoga čime se hvali ministar Spajić i njegovi saradnici.

Tu ćete pročitati da će država ove godini raspolagati budžetom vrijednim 2,46  milijarde eura, što je za nekih 180 miliona manje od posljednjeg budžeta vlade Duška Markovića (prije epidemije korone i rebalansa). Da su izvorni prihodi planirani na 1,88 milijardi ili nekih 100 miliona manje od prošlogodinjih (planiranih), dok su tekući rashodi, bez budžeta državnih fondova, sredstava za otplatu dugova i kapitalnih investicija, manji za 20 miliona… Brojke su i posložene na način sličan onome kako su to radile prethodne DPS vlade.

Tek finese razlikuju prvi Krivokapićev/Spajićev od poslednjeg Markovićevog/ Radunovićevog (Darko, bivši ministar finansija) budžeta. Recimo da je za službena putovanja Službe predsjednika Crne Gore ove godine planirano 48, spram prošlogodišnjih 250.000 eura. Da su troškovi reprezentacije u kabinetu Mila Đukanovića smanjeni za tri puta – sa 60 na 20.000 eura. Ili podatak da će Savjet za privatizaciju imati budžet od 140.000. Više od osam puta manje u odnosu na prošlogodišnjih 1,2 miliona. Na samo jednoj stavci iz troškovnika Savjeta uštedjelo se skoro 995.000 eura. Konsultantske usluge, projekti i studije skresane su sa (okruglo) milion na 5,6 hiljada eura. Pa će neko, očito, morati da se odrekne popriličnog prihoda.

Tako bi, stavku po stavku, stigli do posljednje stranice budžeta i konstatacije da on stupa na snagu danom objave u Službenom listu a primjenjuje se od prvog dana ove godine. Retroaktivna primjena zakona o budžetu nije dozvoljena, zaključili su poslanici SD. Dok je dobronamjernima jasno da su autori prijedloga pokušali da razriješe rebus izlaska iz trenutnog moda privremenog finansiranja države, i prebace se u redovno stanje koje bi trebalo da uslijedi nakon usvajanja budžeta. Što se, tek da pomenemo, i ne mora desiti. Pošto ne postoji propis koji predviđa rok u kome se Skupština mora izjasniti o predloženom zakonu o budžetu. Jasna pravila igre dobićemo tek kada budu usvojeni zakoni o vladi i Skupštini. A nema naznaka da se time neko ozbiljno pozabavio.

A kada smo kod Skupštine – juče je (srijeda, 31. mart) Aleksa Bečić spasio budžet tako što su njegove službe, za razliku od vladinih, na sajtu parlamenta objavile svih 1.600 stranica koje je pripremilo ministarstvo finansija. I tek se tu vidi (odnosno nazire, na prvo čitanje) ono o čemu pričaju premijer i njegov ministar finansija.

Spajić je na konferenciji za medije rekao kako, nakon prošlogodišnjeg strmoglava od 15 odsto, Vlada ove godine očekuje rast bruto društvenog proizvoda veći od 10 odsto. Ta projekcija je zasnovana na očekivanju da će ovogodišnja tursitička sezona donijeti 65 odsto prihoda u odnosu na rekordnu 2019. U Obrazloženju zakona o budžetu, koga nema na sajtu Vlade, čitamo: „Očekivanja u turizmu u 2021. temelje se na dostupnim informacijama i najavama iz turističkog sektora, dok najvažnija pretpostavka podrazumijeva imunizaciju stanovništva kroz dostupne vakcine u zemlji tokom 2021. godine, koja do početka ljetnje sezone uključuje target od 70 odsto odraslog stanovništva koje je vakcinisano, ili je već preležalo virus Covid-19. Ovo je i u skladu sa ekonomskim projekcijama Evropske komisije…“.

Teško je poverovati u ponuđena objašnjenja i brojke. Ali, one su tu. Lako provjerljive u svakom momentu. Skupa s podatkom da je Vlada pripremala projekcije rasta BDP i uz pretpostavku (kažu pesimističku) da će turistička sezona donijeti „samo“ 55 odsto prihoda iz ‘19. Odnosno svih 75 odsto u hrabrijoj, i potpuno nerealnoj, varijanti. „Pretpostavke kretanja u turizmu zasnivaju se i na velikom interesovanju glavnih emitivnih tržišta za turizam u Crnoj Gori, povoljnim epidemiološkim mjerama i otvorenim granicama za ulazak u zemlju, te povećanim kapacitetima turističkog sektora i najavi početka operativnog rada novoosnovane avio-kompanije, ToMontenegro, do početka sezone“, čitamo u Obrazloženju budžeta. Istovremeno dok dnevna štampa izvještava o propasti ljetnje predsezone.

A tu je i podatak, prethodna vlast bi pokušala da ga sakrije, da međunarodne finansijske institucije (MMF, Svjetska banka, Evropska komisija) projektuju sporiji oporavak crnogorske ekonomije, uz ovogodišnji rast od 5,5 do 6,8 odsto.

Prilozi predloženog zakona o budžetu pokazuju nam i kako Vlada planira, povećanjem postojećih i uvođenjem novih akciza, da dodatno popuni državnu kasu. Prema tim projekcijama, povećanje akcize na duvan i duvanske proizvode treba da donese 16,8 miliona; povećanje akcize na gazirana pića sa dodatkom šećera i uvođenje akcize na slatkiše (proizvodi od šećera, kakaoa i sladoled) još 10,2 miliona; povećanje akcize na alkolohol i alkoholna pića – 4,2 miliona; Markiranje (obilježavanje, kako bi se suzbio šverc) mineralnih ulja i njihovih derivata – 14 miliona; prihod od nelegalno stečene imovine – 40 miliona.

Iskustvo nas uči da su te projekcije nerealne. I prethodna vlada, mnogo iskusnija od sadašnje, pokušala je uvećati budžetske prihode na isti način. Pa je odustala kada su shvatili da se šverc nije smanjio nego povećao što je, zapravo, dovelo do smanjenja prihoda. A možda nova izvršna vlast pokaže više snage i volje da suzbije sivu ekonomiju.

Za pohvalu je pokušaj izrade „srednjoročnog budžetskog okvira“ (vidjeti tabelu). Tako saznajemo za vladine planove da do 2023. godine značajno uveća budžet za programe poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede (sa sadašnjih 43 na 71 milion naredne godine) javne bezbjednosti i odbrane (sa 154 na 182 miliona u 2023) i zdravstva (sa ovogodišnjih 307 na 334 miliona za dvije godine).  Dok bi, istovremeno, smanjila izdatke za saobraćaj (sa skoro 200 na manje od 90 miliona), prostorno planiranje i zaštitu životne sredine (sa sadašnjih 19,5 na 17,1 milion u 2023).

Nov način pripreme budžeta omogućio nam je i da jasnije, zbog programski objedinjenih podataka, shvatimo gdje ide naš novac. Iznenadilo je saznanje da će nas planirana „sredstva za izradu i održavanje softvera“ ove godine koštati skoro 13 miliona. Najveći dio tih sredstava otići će MUP-u (5,59 miliona) „za održavanje sistema video-nadzora na graničnim prelazima; za izradu i održavanje softvera za ID dokumenta; na održavanje sistema INFOSTREAM, AFIS, za projekat Integrisanog upravljanja granicom, kao i nabavku licenci i održavanje postojećih softverskih rješenja“. Sljedeći potrošač, po veličini, je  Ministarstvo javne uprave, digitalnog društva i medija. Njima će, planirano je, pripasti iznos od 2,10 miliona.

Ostaje da se vidi da li je lakše bilo napraviti budžet ili obezbijediti neophodnu podršku za njegovo usvajanje. Uz predstavnike parlamentarne većine vladinim zvaničnicima, vjerovatno, predstoje i ozbiljni razgovori u Socijalnom savjetu, posebno sa predstavnicima poslodavaca. Pošto bi se moglo pokazati da dogovor o povećanju minimalne zarade na 250 eura nije tako jednostavno realizovati u momentu kada se mnogi, s mukom, bore da sačuvaju što više postojećih radnih mjesta i po sadašnjim uslovima. Samo da premijer u Savjetu ne zagalami onako kako je to uradio na sastanku sa prosvjetarima.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo