U nedjelju ćemo vidjeti gdje smo i čemu da se nadamo. Ostajemo li u davno iskopanim  rovovima ili se otvaraju mogućnosti za neku drugačiju stvarnost Crne Gore

Koga ćete u neđelju? Ako još nijeste odlučili, događaji vam ne idu na ruku. TV debata predsjedničkih kandidata na RTCG je otkazana. Javni servis jeste dužan da je organizuje, ali kandidati/kandidatkinje nijesu obavezni da u njoj učestvuju. Nakon što su Andrija Mandić i Milo Đukanović, prećutno, odbili dvočasovno druženje sa protivkandidatima, i većina ostalih je zaključila da četvrtak veče može pametnije iskorisititi.

Đukanović i Mandić vlastiti duel upriličili su u podgoričkom Hotelu Hilton. Mandić je kao izazvao aktuelnog predsjednika na televizijsko sučeljavanja. Prvo za dvadesetak godina od kada njih dvojica dijele političku scenu i  Crnu Goru po principima vjerske, nacionalne i državotvorne isključivosti. Onda je Đukanović kao prihvatio izazov svog, pokazuje se iz dana u dan, omiljenog političkog protivnika. Neki bi precizirali –  kolegu opozicionara, pošto DF tvrdi da je u opoziciji. Baš kao i DPS.

Iz te perspektive, djeluje kako su se svi urotili protiv njih. Sad kad im je najteže. Poslanički klubovi DF-a i DPS-a, nije zgorega pomenuti, kao opozicija u parlamentu trenutno imaju 44 poslanika, odnosno većinu. Pridodamo li im i poslanike PzP-a i SNP-a (5 + 5) koji su sa Mandićem u koaliciji nastupali na prethodnim parlamentarnim izborima, a sada podržavaju njegovu predsjedničku kandidaturu, stižemo do 54. Dvotrećinska većina. Idila. Koju bi danas da naruši nekakva Evropa sad, a koliko sjutra Preokret ili neko treći.

Otud ne vara utisak da su lideri DF-a i DPS-a nakon raspisivanja predsjedničkih izbora svoju neformalnu saradnju izdigli na značajno veći nivo. Gotovo su je ozvaničili združenim poduhvatom eliminacije najjačeg konkurenta iz trke za predsjednika. I evo je i precizirali međusobnim favorizovanjem u odnosu na druge kandidate, posebno one koji su ugrozili Mandićevu poziciju izazivača u borbi za predsjedničku titulu. Ne treba zaboraviti da je svojim  lagarijama Milojko Spajić svojski pomagao  Đukanoviću i Mandiću da ozbiljno zaigraju igru.

Ovakvu priliku iskusni majstori  ne prepuštaju: znajući da su  jedan drugome najbolja šansa za politički opstanak  ljuti  protivnici su se dogovorili da  ignorišu ostale kandidate i prozbore koju pred kamerama. Složno su izabrali  televizije na kojima će njihova debata biti emitovana (svako po jednu). Najteže je, kažu upućeni, bilo dogovoriti gdje će se upriličiti „istorijski susret“. Izbor je pao na Hotel Hilton. Razumjećete zašto nije Splendid, ali je šteta što se nijesu sjetili, pa debatu održali u nekoj od hala upokojenog Kombinata aluminijuma. Obojica su  sjetiće se poneko, dio svoje zaostavštine (političke i finansijske) izgradili na aluminijskim ingotima.

Dok čitate ovaj Monitor već znate kako je prošla debata i, najvažnije, koliko smo danas daleko od zlatnog doba dvojice pretendenata na prijesto. A da nijesmo mnogo odmakli to su  ovih dana, pokazala i dešavanja na Cetinju. Tamo se predsjednički kandidat Jakov Milatović  na zakazanu promociju probijao kroz toplog zeca njegovih oponenata. Makar neki od njih su svoj bijes  ispoljavali tako što su kišobranom udarali po neželjenim gostima. Koji su se, suprotno njihovim očekivanjima i zahtjevima, pojavili  na sopstvenoj promociji.

Kad vidimo ovakve scene, a viđamo ih sve češće, sjetimo se onog Beranca (ako sjećanje ne vara zvao se Vuk Vulević) kako, sa sjekirom u rukama, na glavnom gradskom trgu demonstrira vjeru u Boga i jedinu pravu pravoslavnu crkvu u Crnoj Gori. Namjeran da stane na put neistomišljenicima. I nasjekira ih.

Nije život samo predsjednička trka. Da nije dobro to kuda smo krenuli pokazauju razni detalji. Cijena novog državnog zaduženja najveća je  u nezavisnoj Crnoj Gori.  Glasanje u Šavniku još nije završeno, pet mjeseci nakon što je počelo. Ustavni sud ne žuri da odblokira primopredaju vlasti u Podgorici, Plavu i Pljevljima, ni da se izjasni o spornim izmjenama Zakona o predsjedniku, iako su se već stekli tim Zakonom propisani uslovi za raspuštanje Skupštine.

U nedjelju ćemo vidjeti đe smo i čemu da se nadamo. Ostajemo li u davno iskopanim  rovovima ili se otvaraju mogućnosti za neku drugačiju stvarnost Crne Gore. Promjene su moguće u svakom smjeru. Dok Monitor odlazi u štampu, stiže vijest – predsjednik Đukanović donio ukaz o raspuštanju Skupštine. Datum održavanja vanrednih parlamentarnih izbora saopštiće u petak.  Biće veslo.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

Potpuna istraga posljednjeg slučaja nasilja nad maloljetnikom, tek je jedan korak koji sistem mora preduzeti kako bi pokazao da je nasilje nedozvoljeno. Paralelno, nadležni moraju pokazati da sistem neće više štititi nasilnike u svojim redovima.  A oni su i dalje – tu

: Trojici mladih nasilnika, koji su nedavno pretukli maloljetnika u centru Podgorice, samo zbog toga što je nosio majicu koja im se nije dopala, određen je pritvor. To su saopštili nadležni, uz uvjeravanje da se sistem sa nasiljem nosi kako treba.

Teško je povjerovati da je tako, imajući u vidu  činjenicu da je jedan  od mladića kojima je određen pritvor, u februaru ove godine takođe pretukao petnaestogodišnjaka. Snimak tog nasilja objavljen je u medijima, uz informaciju da je mladić nasilnik  sin policijskog inspektora. Samo mjesec dana kasnije ponovio je nasilje, očito bez straha od sistema.

Ni to nije prvi put. Ovih dana u medijima je objavljen  još jedan snimak nasilja nad maloljetnikom. Incident se dogodio prije godinu dana u dvorištu jedne podgoričke osnovne škole.  Na snimku se vidi kako trojica mladića brutalno tuku maloljetnika. Ispostavilo se da su među nasilnicima, dvojica onih koji su u centru Podgorice ovih dana pretukli maloljetnika. Istovremeno, obojica su sinovi policijskih inspektora. Po hapšenju nije im određeno zadržavanje, zbog čega je reagovala javnost i civilne organizacije. Tek potom im je određen pritvor od 30 dana.

Akcija za ljudska prava i Udruženje roditelji  pozvali su nadležne da ispitaju slučaj i da li je bilo pritiska na tužilaštvo. „Imajući u vidu informaciju iz medija da su roditelji dvojice osumnjičenih za nasilničko ponašanje dugogodišnji službenici Uprave policije, tražimo da se ispita da li je nadležni tužilac bio pod pritiskom da osumnjičenog za teško nasilje ne zadrži 72 časa, kao što je u sličnim slučajevima uobičajeno”, saopštili su. „Imajući u vidu nedjelotvorne istrage policijske torture i blagonaklonost sistema prema nasilnicima, neophodno je pod lupom držati i ovaj slučaj, ne dopustiti da se zataška i da se dalje ugrozi bezbjednost još nekog djeteta”.

Ne osjećaju se samo maloljetni nasilnici sigurno u ovdašnjem sistemu. Gotovo istovremeno dok se u javnosti raspravljalo o ovim slučajevima nasilja, u više televizijskih emisija o bezbjednosti sudova u ime Uprave policije govorio je Nemanja Vujošević, kriminalistički inspektor optužen da je učestvovao u brutalnoj torturi prije dvije godine. I zbog toga je reagovala Akcija za ljudska prava, uputivši pismo ministru policije Filipu Adžiću i direktoru Uprave policije Zoranu Brđaninu.

Direktorica HRA Tea Gorjanc Prelević je  ukazala da je to što se ,,Vujošević, a vjerovatno i drugi optuženi, čak 10 mjeseci nakon pokretanja krivičnog postupka zbog krivičnog djela učinjenog na radu ili u vezi sa radom i dalje nalaze u službi, predstavlja direktno kršenje Zakona o unutrašnjim poslovima Crne Gore i međunarodnih standarda zabrane torture”.

Potpuna i nepristrasna istraga posljednjeg slučaja nasilja nad maloljetnikom, tek je jedan korak koji sistem mora preduzeti kako bi pokazao da je nasilje nedozvoljeno. Paralelno, nadležni moraju pokazati da sistem neće štititi nasilnike u svojim redovima kao do sada. Još ne znamo ko je tukao Mija Martinovića, i ostale tokom protesta 2016. godine. Ne znamo ko je brutalno zlostavljao Jovana Grujičića prije dvije godine pokušavajući da mu iznudi iskaz u slučaju Grand. Ti ljudi su i dalje u službi. Zaštićeni nasilnici koji našu djecu treba da  čuvaju od nasilja.

Ne ide.

Milena PEROVIĆ

Komentari

Oporezivanje onih od kojih se još nešto može uzeti djelovalo bi pravednije i, vjerovatno, bilo efikasnije da se Vlada potrudila da uradi nešto konkretno oko suzbijanja sive ekonomije i smanjenja vlastitih troškova. Ili da je, makar, našla za shodno da o svom naumu obavijesti one od kojih planira uzeti još novca

Ne treba biti vidovit da bi sa sigurnošću predvidjeli kako se u Crnoj Gori ne može računati na političku, pravnu, ekonomsku ili neku sličnu vrstu predvidivosti.

Kad se povećaju zarade u javnom zdravstvu – produže se termini zakazivanja i redovi pacijenata koji čekaju na zdravstvene usluge. Država izmiri dugove Fonda za zdravstvo – poveća se broj lijekova koji nedostaju u bolnicama i apotekama. Kad pada snijeg na sjeveru, djeca ne idu u školu (Pljevlja). Kiše na jugu povod je da nema vode za piće (Podgorica). Spremamo se za predsjedničke, a glasanje na lokalnim izborima u Šavniku još nije završeno. Ulazimo u treću godinu javne polemike o navodno nezakonitom državnom zaduženju s kraja 2020, a nadležni još ćute. Premijer objašnjava kako nam nikada nije bilo bolje, dok njegova vlada priprema naplatu kriznog poreza. Retroaktivno.

„Nema namjere za povećanje postojećih poreskih opterećenja, ali ima za intenziviranje saradnje i otvoreniji dijalog između Vlade i poslovne zajednice”, poručio je prošlog ljeta ministar finansija Aleksandar Damjanović. Novo, značajno povećanje zarada u javnom sektoru izgledalo je kao signal da su državne finansije „pod kontrolom”, i pored potrebe za novim zaduženjima. A da privreda, tzv. realni sektor koji dominantno puni državnu kasu, može da se posveti svom razvoju/opstanku.

Onda je, krajem februara, Vlada na javnu raspravu stavila nacrt zakona o solidarnom doprinosu koji predviđa da sve kompanije sa godišnjim prometom (prometom a ne profitom) većim od pet miliona ove i naredne godine plaćaju porez na ekstraprofit, u iznosu trećine dobiti koja je veća od četvorogodišnjeg prosjeka uvećanog za 20 odsto. Ovdašnje kompanije sada plaćaju porez na dobit od devet do 15 odsto.  Prema prvim nezvaničnim računicama, oko 300 preduzeća bi se moglo naći na popisu obveznika novog poreza.

Iz Vlade se baš i nijesu potrudili da ponude detaljnije podatke i tako podstaknu najavljenu javnu raspravu koja će se, vjerovatno slučajno, poklopiti sa kampanjom za predsjedničke izbore (izbori su 19. a rasprava završava 20. marta). Tako iz saopštenja Ministarstva finansija saznajemo da su, „i pored negativnih uslova poslovanja” prošle godine u Crnoj Gori „neki” privredni subjekti uvećali dobit, a da je rast profita primjetan „kod različitih djelatnosti”. Zato su u Vladi došli na ideju da kompanije „koje su tokom ekonomske krize stekle dodatnu dobit, zahvaljujući Vladinim mjerama u vidu brojnih podsticaja, sada pokažu solidarnost i da bi se teret krize ravnomjerno rasporedio i omogućilo Vladi da kreira nove pakete pomoći građanima”. Računica o iznosu koji bi državna kasa mogla prihodovati po osnovu novog poreza nije nam prezentovana. Pa nagađamo da li je napravljena.

Nema sumnje da bi oporezivanje onih od kojih se još nešto može uzeti djelovalo pravednije i, vjerovatno, bilo efikasnije da se Vlada potrudila da uradi nešto konkretno oko suzbijanja sive ekonomije i smanjenja vlastitih troškova. Ili da je, makar, našla za shodno da o svom naumu obavijesti one od kojih planira uzeti još novca. Nakon što je pred njih, podizanjem zarada u javnom sektoru, postavila još jedan ozbiljan poslovni izazov. I po cijenu da i taj trošak, u konačnom, obveznici novog poreza prebace na račun svojih potrošača (tu su banke, telekomunikacione kompanije, trgovački lanci i veledistributeri, energetski sektor…).

Tek čekamo odgovor privrede na najavu novog oporezivanja onih koji, u postojećim uslovima, ostvaruju profit. Da to nije lako svjedoči skoro 20.000 preduzeća koja su u blokadi, sa dugom od približno milijardu eura. Radnicima, državi i poslovnim partnerima. Od kojih će se makar neki naći na popisu obveznika solidarnog doprinosa.

Za sada, stigla je reakcija Američke privredne komore u Crnoj Gori. „Vanredni porez predstavlja nedopustivo opterećenje i svojevrsno kažnjavanje uspješnih”, poručili su. „Opravdano se nameće zaključak da se nedovoljno vodi računa o dalekosežnim posljedicama za poslovnu zajednicu i ekonomiju uopšte, a nametanje novih izdataka samo sankcioniše uspješne kompanije koje regularno vode tržišnu utakmicu”.

Očekujemo izjašnjenje privrednika „sa prve linije fronta”. Dok njihovi radnici strahuju da bi mogli postati uzgredna šteta solidarnog doprinosa.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari