Povežite se sa nama

FOKUS

Od cara junaka do kraljeva kokaina

Objavljeno prije

na

milo-lidija-djukanovic-sto-

Stogodišnjica proglašenja Kraljevine Crne Gore prošla je bez princa Nikole Petrovića, direktnog potomka dinastije Petrović. Bili su najvažniji: Milo, Filip , Ranko i ,,300 zvanica”. Bez princa bilo je „falično” tek predsjedniku Skupštine Ranku Krivokapiću. Al, ne može ništa, viša sila. Državnicima nije smetalo da po ko zna koji put iskoriste ime prinčevog prađeda za prigodni govor na Cetinju. Vujanović je upozorio Crnogorce da ,,nikada ne smiju prestati da brinu o opstanku svoje države”. Neprijatelj nikad ne spava.

Zbog nedolaska, Đukanović je princa javno ukorio: „Smatrao sam, i dalje smatram da mu je mjesto ovdje. Ne dijelim njegov sud da se Crna Gora neodgovorno odnosi prema dinastiji i njenoj ulozi u istoriji”. Poslije premijera isto su ponovili i dvorski stručnjaci.

PRINC DRUGOG REDA : Princ Nikola prethodno je saopštio da neće prisustvovati nijednoj javnoj manifestaciji, pa ni proslavi jubileja kraljevine, „dok se ne riješi pitanje statusa dinastije i njenih potraživanja”.

On za Monitor otkriva da nije ni dobio pozivnicu za jubilej!

„Bilo mi je veoma teško da odlučim da ne prisustvujem proslavi. Moju odluku diktirao je način na koji je Vlada ignorisala moj zahtjev nekoliko prethodnih godina, posebno pred samu proslavu kada je napravila restriktivni nacrt čiji sadržaj nije bio dogovoren, niti je davao dinastiji mjesto koje joj pripada, a u potpunosti ignorisao moje zahtjeve. Moje prisustvo na tom jubileju bi značilo da se slažem sa takvim tretmanom. To bi bilo protumačeno kao hepi end mog dugogodišnjeg mučnog nastojanja i zahtjeva za rehabilitacijom dinastije”, objašnjava princ Nikola.

Princ Petrović najavljuje da će, ukoliko se ubrzo ne iznađe pravedno rješenje, pokrenuti sudski postupak za povraćaj imovine. „Šta mi preostaje poslije toliko godina čekanja? To bi ipak za mene značilo, ne samo neuspjeh, nego i veliko razočarenje i dalje otuđivanje od Crne Gore. Mislim da je naša zajednička odgovornost da iznađemo zadovoljavajuće rješenje i izbjegnemo dalje polemisanje i povlačenje po sudovima”.

Da podsjetimo: Nacrt zakona o rehabilitaciji dinastije Petrović Njegoš koji je Vlada, bez konsultacija za princom, usvojila neposredno pred jubilej, nudi mu 3.000 eura mjesečno i 450 kvadrata stambenog prostora koji tek treba izgraditi. Za novogradnju i apanažu, princ se uskraćuje ustavno pravo da, kao građanin, učestvuje u političkom životu Crne Gore.

Uz takav zakon, ocijenio je princ, ne bi mogao „osuditi bombardovanje Dubrovnika ili etničko čišćenje u Bosni”. Niti bi „mogao učestvovati u kampanji za nezavisnost”.

Princ je dao aktivan doprinos antiratnom otporu 1990-ih i kampanji za nezavisnost Crne Gore. Tada je Đukanović volio da pomene da „nema časti Crne Gore , dok se ne povrati čast Petrovića”, i tome slično.

U nezavisnoj Crnoj Gori, smatra Vlada, princ bi trebalo da prima platu i ćuti. Istina, ponekad bi mu Milo i Filip dopustili da obavi, „pojedine protokolarne i nepolitičke poslove”. Pojavljivao bi se valjda na svečanostima, prigodno se smješkajući. Kao Đukanovićev živi spomenik.

Princ je još ranije ocijenio da je posebno razočaran time što se u nacrtu ne pominju moralna rehabilitacija i obeštećenje. „Mislim da je i u svim crnogorskim udžbenicima naznačeno da je odluka o konfiskovanju imovine mojih predaka, kralja Nikole i njegove djece, bila motivisana tobožnjom izdajom kralja Nikole. To i jeste razlog zašto su ta dva pitanja moralne rehabilitacije i pravednog obeštećenja vezana”, objašnjava. Znači li to da je svojevremeno svrgavanje dinastije bilo opravdano i da je oduzimanje imovine moje porodice bilo zakonito, legalno?”, upitao je princ.

PRAKSA U OKRUŽENJU: Vlada je ostala pri stavu da je nacrt u skladu sa republikanskim duhom i demokratskim standardima. Nije pomagalo ni što su ih domaći pravnici podsjetili na primjere država iz okruženja, takođe republika, koje su na drugačiji način uredile odnos prema svojim dinastijama.

Branislav Radulović, predsjednik Udruženja pravnika Crne Gore, komentarišući član nacrta koji princu zabranjuje političku aktivnost, podsjetio je da se posljednji bugarski kralj Simeon vratio u zemlju 1999. godine, osnovao partiju i postao premijer, te da je i Konstatin Karamanalis 1974. godine postao prvi premijer u demokratskoj Grčkoj.

Radulović je naveo i primjer rumunske vlade koja je 2005. godine usvojila lex specialis i izvršila novčano obeštećenje i povraćaj većeg dijela nepokretne imovine kralju Mihaelu. Da su albanskom kralju Leki I Zoguu vraćene dvije rezidencije u Tirani i Draču, a da srpski prestolonasljednik Aleksandar II sa porodicom od 2001. godine živi u Kraljevskom dvoru i ima pravo na korišćenje Bijelog dvora, čije se održavanje plaća iz državnog budžeta. Podsjetio je i na slične primjere Portugala i Grčke, te da su se u svim tim republikanskim zemljama građani na referendumu izjasnili protiv monarhije. Konačno, princ Nikola se već izjasnio da je republikanac.

TRAŽI I NEĆE TI SE DATI : Đukanović je na proslavi ocijenio da je ,,politička generacija koja i danas vodi crnogorsko društvo učinila najviše na rehabilitaciji lika i djela Petrovića dinasta”. Lijepo zvuči ovo dinasta!

Po Đukanoviću, jedini problem su prinčeva ,,imovinskih prava”. Istina, ogradio se, to pitanje diktiraju pravni zastupnici princa Nikole, a ne sam princ. Valjda nije htio da uvrijedi princa. Da se ne pomisli da je princ neki nezasiti materijalista kome nije dovoljno što je Crna Gora postala nezavisna država u kojoj se podignuta dva spomenika njegovom prađedu. A ispred jednog je čak sam Đukanović tražio ,,oprost od Gospodara”.

Tu Đukanovićevu ocjenu princ je ocijenio ,,skandaloznom”. Pitao je primijera misli li da on nije u stanju da procjeni da li je nacrt dobar i šta je dobrobit njegove porodice.

A šta zapravo traži princ Nikola?

„Oduvijek isto, rehabilitaciju sa dostojnim statusom dinastije i rješenje pitanja restitucije dobara koja su pripadala mojoj porodici”, objašnjava on za naš list. U posljednjem dopisu crnogorskim zvaničnicima s kraja prošle godine, princ precizno navodi tri zahtjeva: donošenje deklaracije kao specifičnog pravno-političkog akta, kojom se eksplicitno moralno rehabilituje dinastija odnosno uspostavlja dostojanstvo dinastije Petrović – Njegoš; da mu se na raspolaganje stavi bar jedan od visoko-simboličnih objekata koji je pripadao Petrovićima; i konačno – rješavanje pitanja restitucije dinastičke imovine koja bi, u nemogućnosti materijalne restitucuje po crnogorskim važećim propisima, podrazumijevala obeštećenje u dogovorenoj novčanoj sumi.

„Što se tiče visine obeštećenja, pošto me to svi često pitaju, uvijek mi se činilo da je na zvaničnicima Crne Gore da ponude sumu obeštećenja koja uzima u obzir kako ono sto je oduzeto, tako i realne ekonomske uslove u Crnoj Gori”, kaže princ za Monitor. „Moje materijalno potraživanje nije samo po sebi cilj mog zahtjeva. Za mene je to povezano sa mjestom i ulogom koju crnogorska dinastija može imati u Crnoj Gori”

Princ je i ranije napominjao da bi veći dio novca od obeštećenja završio u fondaciji koja bi pomagala kulturne i humanitarne akcije u Crnoj Gori, nezavisno od Vlade. Svoje zahtjeve princ Nikola je Đukanoviću iznio 2004. godine. Đukanović je tada objasnio da se ti zahtjevi ne mogu realizovati dok Crna Gora ne postane samostalna.

Kad je postala samostalna Đukanović je imao novo objašnjenje: „Uvjerenje ukupne, a posebno javnosti Crne Gore koja je bila naklonjena nezavisnosti, da je rezultatima demokratskog referenduma ne samo obnovljena država Crna Gora, nego da je i rehabilitovana dinastija Petrović”.

Princa je u isto vrijeme novinar Boro Krivokapić priupitao misli li da je svojevrsna rehabilitacija dinastije Petrović i to što su kralju Nikoli podignuti spomenici u Podgorici i Nikšiću. Princ Nikola je bio jasan: „Drago mi je zbog toga, ali na Balkanu je tradicija da se spomenici postavljaju, pa skidaju. Nijesam praunuk statue od mermera ili bronze, već čovjeka koji je patio i umro u nemaštini boreći se za Crnu Goru”.

Princ nam kaže da je poslije nezavisnosti i uprkos brojnim dopisima njegovog savjetnika, komunikacija sa Vladom bila faktički nepostojeća. ,,Posljednjih mjeseci ta komunikacija, kao sto vidite ide preko medija”.

„Naše se ime često koristi isključivo u političkim debatama i pri podizanju spomenika koji više služe onima kojih ih podižu nego fundamentalnim vrijednostima koje dinastija i dinastički simboli predstavljaju. Mi, živi nasljednici Petrovića, smo i svjedoci i potomci te istorije. A ne simboli od kamena ili lijeporiječivih fraza”.

SKOROJEVIĆI I PLEMIĆI: Đukanović je nekoliko puta podsjetio javnost kako je „odlukom Vlade Crne Gore princu Nikoli Petroviću data na korišćenje kuća kralja Nikole na Njegušima, sa pripadajućom parcelom zemljišta, te da su obezbijeđena sredstva za njenu adaptaciju”. Džaba što su pravni zastupnici princa Nikole javno tvrdili da je princ od Vlade dobio tek dvije fotografije tog objekta. A da nikada nije dobio tražena uputstva o načinu na koji bi trebao da koristi tu imovinu. Premijer zna najbolje.

„Nikada nijesam dobio odgovor na zahtjev da se konkretno definiše način korišćenja tih objekata”, potvrđuje princ. Kada dođe u Crnu Goru, „odsjeda kod prijatelja”.

Crnogorska vlada poigrala se sa princem i kada je ministar kulture nedavno najavio da će sa Marinom Abramović oživjeti Bijenale. Princ se naknadno oglasio tvrdeći da nikada nije dao pristanak za to.

„Želio bih da crnogorski zvaničnici znaju da ja nijesam ni skorojević ni političar. Čovjek sam od kulture, arhitekta, koji prije svega voli pravičnost. U svemu. I koji želi dobro Crnoj Gori. Odgojen sam u republikanskom i demokratskom duhu. Smatram da mogu biti koristan Crnoj Gori”, kaže princ. „Želio bih da znaju da i moja djeca iskreno vole Crnu Goru. I da su tužna radi ove situacije zbog toga što nemaju nikakvu mogućnost da očuvaju vezu sa zemljom svojih predaka”.

Princ Nikola poručuje: „Ako premijer smatra da nam je mjesto u Crnoj Gori, neka pokaže crnogorskoj javnosti kakvo nam to mjesto nudi. Neka pokaže javnosti na koji način rehabilituje čast Petrovića. I koju konkretnu ulogu vidi za nas u razvoju crnogorskog društva”. Teško da vide ikakvu osim ukrasnu za kraljevstvo Dona.

Milena PEROVIĆ-KORAĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

INTERNA VLADINA DOKUMENTA: SLUČAJ TIVATSKIH SOLILA: Bivša vlast pokušala da ukine zaštitu rezervatu prirode međunarodnog značaja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iz tajnih dokumenata, u koje je Monitor imao uvid, vidi se da je Vlada u proljeće 2016. naložila da se ukine zaštita Tivatskim solilima, međunarodno značajnom rezervatu prirode, pozivajući se prvo na pravne proceduralne razloge, a potom na navodni uticaj ptica na bezbjednost avio-saobraćaja

 

Dok je zvanično pričala o tome kako sve čini da zaštiti ovdašnje rezervate prirode i područja od posebnog značaja, bivša crnogorska vlada na čelu sa Milom Đukanovićem, pokušala je u proljeće 2016. godine da skine zakonsku zaštitu sa Tivatskih solila, koja su i međunarodno važan rezervat prirode. To je jasno iz  dokumenata sa dvije sjednice Vlade u  martu i aprilu  2016, na koje je potom stavljena oznaka interno, a u koje je Monitor imao uvid.

U zaključku sa sjednice Vlade iz marta 2016,  navodi se da se „zadužuje Ministarstvo održivog razvoja i Agencija za zaštitu životne sredine da pokrenu postupak stavljanja van snage Rješenja Republičkog zavoda za zaštitu prirode broj 1-12 od 26.08. 2008. godine o stavljanju pod zaštitu Tivatskih solila kao posebnog rezervata prirode i Rješenja od 4. 11. 2008. godine o upisu u Centralni registar zaštićenih objekata prirode“.

Osim što su bila zaštićena domaćim propisima, u vrijeme kada je Vlada pokušala da im oduzme poseban status i pravnu zaštitu, Tivatska solila su se već tri godine nalazila na međunarodnoj Ramsarovoj listi zaštićenih područja. Ramsar konvencijom štite se močvarna područja, a na toj  listi nalaze se 2.224  staništa od međunarodnog značaja. Na teritoriji Crne Gore to su: Skadarsko jezero, upisano na listu 15. decembra 1995. godine i Tivatska solila, koja su na listi od 31. januara 2013. godine.

Solila su prethodno, 2006, proglašena Emerald staništem Bernske Konvencije, a 2007. je ovo područje dobilo status IBA – područja od međunarodnog značaja za boravak ptica u Crnoj Gori.  Na području Tivatskih solila registrovano je 48 vrsta ptica, od čega su četiri stalno prisutne vrste, 35 zimujućih vrsta i šest gnjezdarica, a zajedno sa ostalim grupama ptica (pjevačicama, grabljivicama) do sada je na ovom lokalitetu registrovano ukupno 112 vrsta ptica. Solila su jedno od najvažnijih preostalih slanih močvarnih staništa na tzv. Jadranskom vazdušnom koridoru.

Baš tog  proljeća, dok je tajno planirala da skine zakonsku zaštitu sa Tivatskih solila, Vlada je organizovala konferenciju na kojoj je javno izrazila brigu i za svjetska močvarna područja, i obećala dodatnu zaštitu za ovdašnja: „Kako je 2016, godina održivog korišćenja resursa, to predstavlja priliku za sve nas da ozbiljno i odgovorno sagledamo sa kakvim se izazovima svijet susreće kada je u pitanju održivo upravljanje istima. Ono što je izvjesno je da naša uloga u očuvanju resursa treba da bude usmjerena na razvijanje mehanizama zaštite i održivog korišćenja vlažnih staništa, kroz zajedničku implementaciju aktivnosti svih subjekata na lokalnom, nacionalnom, regionalnom i međunarodnom nivou“. Dobro zvuči, al ne radi, što bi rekli. Kao i mnoga obećanja prethodnog režima.

U obrazloženju, zbog ćega se traži skidanje statusa zaštićenog područja Tivatskim solilima, Vlada je iznašla proceduralne razloge za ukidanje Rješenja kojim su Tivatska solila 2008. stavljena pod zaštitu. Kako se navodi u zapisniku sa sjednice –  „Rješenje ima proceduralne propuste  u vezi sa rokovima“, ali navodno i „suštinski propust, jer se zahtjev odnosno otpočinjanje procedure zaštite odnosilo na status spomenika prirode, a Rješenje je donijeto o proglašenju rezervata prirode“.

Da bivšoj vladi nije prava briga bila pravna (ne)preciznost dokumenata kojima se štite Solila, već da je imala namjeru da to područje ostavi bez zakonske zaštite, jasno je već i iz zapisnika sa naredne sjednice Vlade, održane u aprilu 2016. godine. Tada se traži da se prethodni razlog ukidanja zaštite Solilima briše, i navodi se novi, zaista nevjerovatan razlog.

„Zadužuju se Ministarstvo saobraćaja i pomorstva i Ministarstvo održivog razvoja i turizma, da u saradnji s Agencijom za civilno vazduhoplovstvo pripreme i Vladi dostave studiju o procjeni rizika i bezbjednosti vazdušnog saobraćaja za aerodrom Tivat zbog revizije stepena zaštite“, navodi se u Zaključku sa aprilske sjednice Vlade, koji potpisuje tadašnji generalni sekretar Žarko Šturanović. Vlada je, u prevodu, naložila da se ispita navodni uticaj ptica na bezbjednost avio-saobraćaja kao mogući razlog ukidanja zakonske zaštite Tivatskim solilima! Nije poznato da je Vlada imala ijedan realan razlog da pomisli da bi ptice negativno uticale na domaći avio-saobraćaj.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte ostatak teksta u štampanom izdanju Monitora od 26. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

KAKO JE POLICIJA SLUŽBENIM ORUŽJEM POMOGLA KATNIĆEVU PRIČU O DRŽAVNOM UDARU: Montiranje stvarnosti po nalogu SDT-a

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor je u posjedu fotoelaborata koji je UP izradila na izborni dan, 16. oktobra 2016. godine „povodom fotografisanja pronađenog oružja i municije u prizemlju kuće, u Ulici Miodraga Bulatovića b.b.“. Danas se zna da su na fotografijama puške i municija koje je za potrebe svoje operacije obezbijedio GST sa saradnicima iz tužilaštva, ANB-a i UP-a koji su bili upućeni u operaciju  „državni udar“

 

Nakon što je Apelacioni sud poništio osuđujuću presudu optuženima u slučaju državni udar i odlučio da se suđenje ponovi „pred potpuno izmijenjenim vijećem“, dio te priče možemo potpunije sagledati. Dodatni kontekst daje  krivična prijava koju je Živko Savović, specijalni državni tužilac (SDT), početkom februara podnio protiv glavnog SDT Milivoja Katnića, SDT Saše Čađenovića i sutkinje Višeg suda u Podgorici Suzane Mugoše zbog njihovog (ne)postupanja u tom slučaju.

Prema dostupnim informacijama, Savović svom kolegi i pretpostavljenom starješini spočitava da su, bez saglasnosti suda, više puta „tajno“ iz pritvora u Spužu dovodili Bratislava Dikića pokušavajući da ga privole na priznanje i saradnju. O tome je Dikić, inače penzionisani general srpske Žandarmerije, već govorio tokom postupka pred Apelacionim sudom, ali su u tužilaštvu tada prečuli njegove tvrdnje.

Sada Savović navodi kako je o nezakonitostima na koje je ukazao krivičnom prijavom saznao iz jednog predmeta koji je zadužio krajem oktobra prošle godine. Riječ je o krivičnoj prijavi  koju su Andrija Mandić i Milan Knežević jesenas podnijeli protiv Katnića, Čađenovića, v.d. vrhovnog državnog tužioca Ivice Stankovića i Sudskog vijeća Višeg suda koje je sudilo državni udar. Taj predmet je prvo dodijeljen Savoviću ali mu je, kako tvrdi, i oduzet nakon prijave koju je podnio protiv glavnog specijalnog tužioca (GST).

Vrhovno državno tužilaštvo je u međuvremenu  Savovićevu prijavu proslijedilo u SDT, i tamo je predmet zadužen i uzet u rad, pored činjenice da se prijava tiče glavnog specijalnog tužioca i njegovog bliskog saradnika. Umjesto očekivanog izuzeća iz tog postupka, Katnić je poradio na javnoj kompromitaciji podnosioca prijave. Prihvatajući rizik da tim postupanjem krši zakon. O tome, ipak, nešto kasnije. Nakon što se pozabavimo detaljima iz presude Apelacionog suda.

Nema dokaza da je Mirko Velimirović, svjedok saradnik u slučaju državni udar, nabavio oružje za potrebe navodno planiranog napada na policiju i građane pred Skupštinom Crne Gore, zaključilo je vijeće Apelacionog suda. Iz iskaza svjedoka Velimirovića proizilazi da je on pomenutog dana kupio oružje sa mecima, koje je odmah nakon toga rasklopio i bacio u jezero, navodi se u presudi. „Međutim, budući da u ovom dijelu iskaz svjedoka M.V. nije potvrđen nijednim drugim izvedenim dokazom, to je pogrešno zaključivanje prvostepenog suda da se odlučna činjenica u vidu nabavke oružja sa municijom može pouzdano izvesti iz iskaza svjedoka M.V“.

Tu se detaljnije objašnjava da sud nije saslušao osobu koju je Velimirović označio kao prodavca oružja i municije (izvjesni Fadilj), da ne postoji video dokumentacija (fotografije ili snimci) koji bi mogli poslužiti kao dokaz da je oružje zaista nabavljeno, rastavljeno i uništeno. Dodatno, Apelacioni sud navodi da se iskazi iz sporazuma o priznanju krivice kakav je Velimirović sklopio sa tužilaštvom ne mogu koristiti kao dokazi protiv drugih lica. „Imajući u vidu navedeno, ni odlučna činjenica koja se odnosi na nabavku oružja koje je trebalo biti unijeto u Crnu Goru ne može se utvrđivati iz pravosnažne presude o priznanju krivice svjedoka M.V.“

Nema, znači, dokaza o postojanju oružja za navodne teroriste. Sjećamo se ipak da su izbore u oktobru 2016. godine, pored svega ostalog, obilježili i snimci oružja zaplijenjenog na Starom aerodromu. Čime je, tvrdio je Katnić,  preduprijeđeno pripremano krvoproliće.

Čitamo, ponovo, presudu Apelacionog suda: „Od značaja je ukazati da revers Uprave policije, kojim je obezbijeđeno oružje na teritoriji Crne Gore, koje je fotografisano u kući koju su iznajmili nadležni istražni organi, ne može predstavljati dokaz o činjenici da je svjedok M.V. nabavio oružje i metke, kako je to zaključio prvostepeni sud, jer se očigledno ne radi o istom oružju i municiji…“.

U prevodu: UP je „obezbijedila oružje“ koje je fotografisano u kući „koju su iznajmili nadležni istražni organi“. I sud je to prihvatio kao dokaz!?

Monitor je u posjedu fotoelaborata koji je Uprava policije izradila na izborni dan, 16. oktobra 2016. godine „povodom fotografisanja pronađenog oružja i municije u prizemlju kuće (garažnom prostoru), u Ulici Miodraga Bulatovića b.b.“.

Ne možemo tvrditi da su autor fotografija S.B i njegove kolege iz UP znale da pronalaze i snimaju oružje dopremljeno iz službene oružarnice, ali vidi se da o tome u Dokumentaciji nema ni pomena.  Umjesto toga, nižu se fotografije sa opisom: ulazna kapija, garažna vrata u prizemlju, unutrašnjost garažnog prostora…  Stižemo do interesantnog dijela.

Fotografija 3. (u elaboratu je nazivaju slika) pokazuje „unutrašnjost garažnog prostora i stvari u istom – fotografisano sa ulaznih vrata“. Dok je  na fotografiji  „bliži izgled horizontalnog frižidera“. Obratimo li pažnju na položaj prekrivke za stolicu sa natpisom tuborg na fotografiji 4. vidjećemo da je neko preturao stvari na zamrzivaču u vremenskom periodu između nastanka foografija 3. i 4. Skoro da se posumnja da je neko nešto pokušavao da podmetne. Kad već ne bi znali da je u sanduku za sladoled uskladištena službena roba pozajmljena „na revers“.

Nasloženo oružje vidi se na fotografiji 7. „bliži izgled pronađenog oružja – automatskih pušaka u frižideru“, da bi nam fotografija 8. detaljnije predstavila vatrenu moć navodnih terorista (prema optužnici: organizovane kriminalne grupe). Javnosti je tada predstavljeno kako su Mirko – Paja Velimirović i drugi svjedok saradnik Aleksandar – Saša Sinđelić napadačima obezbijedili 45 automatskih pušaka, većinom sa preklapajućim kundakom. U elaboratu to je fotografija 8: „izgled oružja – automatskih pušaka četrdeset pet (45) pronađenih u frižideru, fotografisanih u garaži“.

Danas se zna da su na fotografijama puške i municija koje je za potrebe svoje operacije obezbijedio GST sa saradnicima iz tužilaštva, ANB-a i UP-a koji su bili upućeni u te predizborne radnje. Podsjetimo se – tadašnji ministar policije Goran Danilović i ministarka odbrane Milica Pejanović – Đurišić nijesu bili obaviješteni o operaciji državni udar.

Nakon zamrzivača, policajci su fokus uviđaja preselili na baštensku garnituru. I kutiju banana koja je poslužila za skrivanje municije. I te fotografije pokazuju da se raspored zatečenih stvari promijenio između dva snimka. Sreća, pa u pitanju nijesu stvarni dokazi u nekom sudskom postupku.

Odluku Apelacionog suda Katnić objašnjava političkim pritiscima na pravosuđe. O pomenutim propustima i nedostatku materijalnih dokaza – ni riječi. Zato se množe optužbe na račun svih koji posumnjaju u ispravnost rada glavnog SDT i njegovih saradnika.  ,,SDT se našlo u situaciji kada se, od pojedinaca koji su politički angažovani, konstantno napada i izloženo je pritisku kako bi se odluke donosile ne u tužilaštvu nego u političkim partijama“,  navodi se u nedavnom saopštenju SDT-a u kome se posebna pažnja posvećuje predloženim tužilačkim zakonima. „Donošenjem Zakona o tužilaštvu za organizovani kriminal i korupciju i Zakona o Državnom tužilaštvu, ostvario bi se politički uticaj koji je neprimjeren po svim prihvaćenim evropskim standardima”.

Prije nego se složimo sa tom konstatacijom, valjalo bi riješiti dileme o dosadašnjem uticaju (DPS) izvršnih i zakonodavnih vlasti na pravosuđe i tužilačku organizaciju. SDT Živko Savović navodi da je Katnić, kao rukovodilac Specijalnog tužilaštva, svjesno usporavao određene istrage koje se tiču čelnika bivših vlasti Ivana Brajovića i Miomira Mugoše (afere Petlja i Bazar). Pride, Katnić već neko vrijeme tvrdi da nema „ni udaljene sumnje“ u umiješanost Mila Đukanovića u brojne afere u koje ga uvlače nekadašnji saradnici iz politike i biznisa, prije svih Duško Knežević. Kao što se ne žuri da na sudu razriješi sumnje u korupciju u vrhu tužilaštva  – nakon objave telefonskih razgovora Kneževića i bivšeg sekretara VDT Nenada Vujoševića.

Zato se GST ne usteže da ocrni svoje oponente. Makar to, možda, bilo i nezakonito. Počelo je 2015, nedugo po imenovanju Katnića na mjesto GST, objavom djelova razgovora advokata Vladana Bojića sa njegovom tadašnjom klijentkinjom – suprugom budvanskog funkcionera Lazara Rađenovića. Bojić je zbog tog slučaja na sudu, nepravosnažno, dobio odštetu iz državne kase.

Nastavilo se 2016. objavom transkripta razgovora advokata Gorana Rodića sa Milanom Kneževićem, njegovim tadašnjim klijentom. „Jasno se utvrđuje da G.R. i M.K. prevashodno razgovaraju o načinu na koji bi opstruirali krivični postupak, te dalje vršili medijsku propagandu u cilju diskreditacije tužilaštva”, zaključuju u SDT-u. Bez objašnjenja šta bi tu trebalo biti nezakonito.

Da bi došao do ovih materijala, ili da bi prikrio nezakonito prisluškivanje, SDT je naložio Specijalnom policijskom timu da izvrši pretres kancelarije i stan advokata Rodića. Taj pretres je obavljen bez zakonom obaveznog prisustva predstavnika Advokatske komore. Što su, iz nekog razloga, prećutali i oni i VDT Ivica Stanković.

Priča je dobila nastavak prošle nedjelje, objavom skoro četiri godine starih razgovora  dvojice aktuelnih poslanika vladajuće većine. Katnić se pravda interesom javnosti da bude obaviještena o pokušaju političkog uticaja na SDT, ali ne objašnjava zašto prikupljeni materijali nijesu uništeni u zakonom propisanom roku. Kad već nijesu doveli do podizanja optužnice protiv onih koji su bili na meti mjera tajnog nadzora. Ili tu imamo još jedan krak aktuelne priče o nezakonitom prisluškivanju ličnih i političkih oponenata?

VDT i Tužilački savjet ponovo ćute. Oglasila se, zato, Akcija za ljudska prava (HRA). ,,Razgovor je snimljen 2017. godine, a od tada nije pokrenuta istraga protiv bilo kog lica koje je bilo pod tajnim nadzorom, dok je specijalni tužilac Savović i dalje zaposlen u Državnom tužilaštvu, a 2019. godine je i napredovao“, saopštila je Tea Gorjanc  – Prelević. „Prema tome, razumno je zaključiti da je GST u svom ličnom interesu sada objavio transkript koji u negativnom svjetlu predstavlja tužioca koji je protiv njega podnio krivičnu prijavu, kao i poslanike koji predlažu zakone kojima bi se razvlastio GST i Specijalno državno tužilaštvo kome je na čelu”.

Šta slijedi? Dio vladajuće koalicije izašao je u susret Vladinom zahtjevu da se usvajanje tužilačkih zakona odloži dok se ne dobije saglasnost Brisela. Katnić, dakle, do daljnjeg ostaje u sedlu. Da izviđa koga i koliko hoće, ubrzava i koči istrage i preslušava presretnute razgovore.

Zoran RADULOVIĆ      

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

NESTALO RJEŠENJE O SAGLASNOSTI ZA IZGRADNJU NJEGOŠEVOG MAUZOLEJA IZ 1967.: Nema ga ni u Upravi za zaštitu kulturnih dobara, ni u Državnom arhivu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Želja Mitropolije da vrati kapelu na Lovćen, jasna je. Da li bi toj želji, osim raspoloženja u dijelu nove Vlade, pomoglo i to što se prethodna vlast nije potrudila ni da sačuva Rješenje o postavljanju Mauzoleja, dok je tri decenije stajala po strani mirno gledajući nelegalnu gradnju i radove na spomenicima kulture od strane MPC, nije jasno. Jasno je, međutim, da je igra počela

 

Rješenje o saglasnosti za izgradnju Njegoševog mauzoleja iz 1967. godine, nestalo je iz Uprave za zaštitu kulturnih dobara, institucije koja je bila zadužena da ga čuva.

Priča o nestanku ovog važnog dokumenta, počinje 3. februara ove godine, kada je Mitropolija crnogorsko primorska uputila dopis Upravi, tražeći na uvid Rješenje.  Uprava, na čijem se čelu nalazi Božidar Božović, odgovorila je Mitropoliji da taj dokument ne može da im da na uvid jer ga ne posjeduje, tvrdeći da ga je dala na revers Državnom arhivu, što se vidi iz prepiske između Mitropolije i Uprave, u koju je Monitor imao uvid. Problem je, međutim, u tome što ni u Državnom arhivu nema Rješenja. To je Monitoru potvrđeno iz te ustanove.

„Obavještavamo Vas da Državni arhiv Crne Gore nije preuzeo građu Zavoda za zaštitu spomenika kulture SR Crne Gore, kao ni Uprave za zaštitu kulturnih dobara. Iz tog razloga za dostavu traženog Rješenja neophodno je da se obratite Upravi za zaštitu kulturnih dobara”, navodi se u odgovoru Državnog arhiva.

Iz odgovora Državnog arhiva našem nedjeljniku jasno je dakle, ne samo da dokument nije u posjedu Arhiva, već i to da je direktor Božović njegov nestanak pokušao da prikrije, odnosno da Uprava nije dala na revers Državnom organu ovo važno rješenje, kako se to navodi u odgovoru Mitropoliji, a koji je potpisao Božović.

„Postovani, Uprava za zaštitu kulturnih dobara Saglasnost po rjesenju 01-770 koji ste nam u dopisu tražili, dala je na revers Državnom arhivu i nemamo dokument u instituciji. Srdačno, Božidar Božović”, navodi se u odgovoru Mitropoliji, u koji smo imali uvid.

U odgovorima Monitoru, Božović je izbjegao ne samo da odgovori na pitanje kako je moguće da Uprava ne posjeduje to rješenje koje je bila dužna da čuva, već se u cjelosti izbjegava i pominjanje samog dokumenta.

U odgovoru našem nedjeljniku, koji ne potpisuje niko personalno, navodi se da je Mitropolija od Uprva tražila druga dva dokumenta koja se tiču mauzoleja na Lovćenu, i potvrđuje da Uprava nema jedno od njih. Prema odgovorima iz Uprave vidi se da je Mitropolija od njih tražila Rješenje o stavljanju pod zaštitu Kapele na Lovćenu br. 823 iz 1947. godine, kao i Rješenje koje se odnosi na premještanje spomenika culture – Kapele na Lovćenu broj 02-197/2 od 28. februara 1969. godine.

Takođe, navodi se da je Uprava Mitropoliji dostavila dokument iz 1947. godine, ali da je „uvidom u dokumentaciju utvrđeno da je Rješenje br. 02-1972 od 28. 02. 1969. godine Reversom od 14. 04. 1971. godine ustupljeno Pravnoj službi SO Cetinje”. Iz odgovora Monitoru, jasno je, međutim, ne samo da Uprava, nego ni Državni arhiv ne posjeduju ni Rješenje koje se odnosi na premještanje spomenika kulutre – kapele na Lovćenu iz 1969. godine! Državni arhiv je u odgovoru Monitoru bio kategoričan da nije peuzeo građu ni Zavoda za zaštitu spomenika kulture SR Crne Gore, niti Uprave koja mu je pravni nasljednik.

Monitorovi dobro obaviješteni izvori objašnjavaju da bi Rješenje iz 1967. trebalo osim Uprave da ima i Jugoslovenski institut za zaštitu spomenika kulture u Beogradu, ali da ta institucija više ne postoji. Zbog toga su u Upravi, gdje od 3. februara traje pokušaj da se dođe do Rješenja, odustali da ga traže u Beogradu, objašnjavaju naši izvori.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 12. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati
Advertisement

Kolumne

Novi broj

Facebook

Izdvajamo