Povežite se sa nama

MONITORING

Od čega nije oslobođen Cane

Objavljeno prije

na

Pred Sudom u Bariju 7. februara počinje proces protiv Veselina Barovića, Branislava Mićunovića, Dušanke Pešić i Branka Vujoševića za mafijaško udruživanje i druga krivična djela. Po istoj optužnici je terećen Stanko Subotić, ali će mu, najavljeno je, oslobađajuća presuda biti izrečena 26. februara.

Subotićevi zastupnici Frančesko Paolo Sisto i Vesna Čejović objavili su da je na pretresu 9. januara tužiteljka Eugenija Pontasulja „uvažila argumente odbrane i dala je istovjetan prijedlog – da se za Subotića donese oslobađajuća presuda”.

Optužnica Direkcije za borbu protiv mafije (DIA) iz Barija je teretila Subotića da je osiguravao pranje novca od šverca cigareta, na način da je stavljao na raspolaganje avione za transport keša na Kipar.

Još 2010. Subotićeva odbrana je tražila da mu se sudi po skraćenom postupku, odvojeno od Barovića, Mićunovića, Pešićeve, Vujoševića, te Andrije Draškovića iz Srbije i italijanskih državljana optuženih u istom predmetu. Brojni pretresi su u međuvremenu otkazivani, jer se čekao nalaz vještaka o putevima novca kroz Subotićeve firme. Pretresi protiv njega su vođeni iza zatvorenih vrata.

Subotićev zastupnik jedno vrijeme je bio Frančesko Gala Trinkera, ujedno i počasni konzul Crne Gore u Napulju i član advokatske kancelarije Enrika Tućila, koji sada zastupa Pešićevu a ranije Mila Đukanovića.

Optužnica protiv Đukanovića je maja 2009. arhivirana, usljed nedostatka dokaza ili samo zbog imuniteta koji uživa kao premijer – mišljenja su podijeljena. Godinu kasnije u istom predmetu oslobođen je Miroslav Ivanišević, nekadašnji ministar finansija. Zastupao ga je, kao i Subotića, pomenuti Sisto, a Ivanišević je od Vlade Crne Gore dobio 250.000 eura da plati advokatske usluge.

Ivanišević je oslobođen sa obrazloženjem da je crnogorska vlada imala pravo da propisuje taksu za tranzit i odlučuje u koje će ih svrhe trošiti, te da Italija nema nadležnost da tome sudi. Konkretno, Ivanišević je tužen za falsifikovanje dokumenta, a njegov advokat je tvrdio da za to „ne može odgovarati u Italiji”.

Ako u slučajevima Ivaniševića ili Subotića, možda i Đukanovića, nijesu povrijeđeni italijanski zakoni, ne znači da krivičnih djela u tranzitu ili švercu prema našim zakonima nije bilo.

Upravo je Ivanišević, kao ministar, objavio „da su određeni korisnici budžeta do 2000. godine imali mogućnost da autonomno prikupljaju sopstvene prihode”, što je samo po sebi protivzakonito.

Cigarete su se prodavale na svakom ćošku godinama. Žarko Rakčević, do 2002. vicepremijer, prije nego je dao ostavku, u dva navrata pismeno informiše Vladu da tržištem cigareta upravljaju „veliki interesi organizovanog kriminala” i da budžet „gubi 40-50 miliona DEM godišnje”.

Nekoliko kardinalnih primjera o nezakonitosti utvrdila je Komisija Skupštine Crne Gore za utvrđivanje činjenica, okolnosti i bitnih elemenata u navodima Nacionala. Radila je od jula 2001. do jula 2002. kada je parlamentarnom većinom – DPS je tada imala manjinsku Vladu – usvojen njen optužujući izvještaj.

Na primjer, Uprava carina – koju je nadzirao Ivanišević, tvrdila je da su od 18. avgusta 1999. do 26. septembra 2001. u Luku Bar uplovila 103 broda sa cigaretama, dok je Lučka kapetanija izvijestila da u istom periodu tovara sa cigaretama kao isključivim teretom uopšte bilo nije!

Iako su na Aerodromu Golubovci od decembra 1995. do maja 1998. evidentirana 433 kargo leta sa tovarima cigareta, Uprava carina nije dostavila ni jedan dokument o njihovom carinjenju.

Tadašnji premijer Filip Vujanović je lagao poslanike i javnost kada je tvrdio da je Vlada Cessnu Citation X kupila „kreditnim aranžmanom kod inostrane banke”, a ne, kako se ispostavilo, „beskamatnim kreditom” Subotića i ortaka mu, nedavno osuđenog švercera, Srećka Kestnera

Dokumentovano je da je Služba državne bezbjednosti, sadašnja ANB, marta 1996. u Privrednom sudu registrovala Montenegro tobacco transit (MTT). Ispred SDB-a je delegiran njen funkcioner Ranko Kaluđerović, sa statusom službenog osnivača MTT-a, uz „saglasnost Đukanovića”.

Kaluđerović je pred Komisijom svjedočio da mu je Đukanović rekao da će se komercijalom MTT-a baviti njegov kum Barović i Vujošević a on da „prati i kontroliše bezbjednosne aspekte” i za SDB naplaćuje taksu. Po tom osnovu SDB je prihodovala do 2000. najmanje 14,2 miliona DEM.

Sljedeća mutna rabota je da su Barović i Vujošević, kao privatnici, faktički komandovali špeditersko-skladištarskom kompanijom Zetatrans u državnom vlasništvu. Iako je Barović tvrdio da se „MTT i ja nikada nijesmo bavili tranzitom cigareta”, direktor Zetatransa Žarko Marković je rekao da je njegovo preduzeće „radilo po instrukcijama MTT-a”. O čemu je, uostalom, dostavio telefaks naredbe za postupanje sa cigaretama.

Iako pod kontrolom MTT-a, Ivanišević je saopštio da je Zetatrans „imao ugovor o poslovnoj saradnji sa Ministarstvom finansija”, pa je država po osnovu tranzita duvana 1996-2001. prihodovala 216 miliona USD.

Sume koje je Subotić za sebe – možda i svoje crnogorske drugare – avionima prebačio na Kipar su daleko veće. Samo u periodu 1997-2000, prema dokumentaciji DIA-e, do kiparskog Aerodroma Pafos i dalje u banke u koferima su kuriri iz Podgorice i Tivta prenijeli 1.203.990.940 DEM, 726.061 USD, 136.440 švajcarskih franaka, 64.950 austrijskih šilinga…

Jedan od glavnih Subotićevih alibija oduvijek je bio da je sa dozvolom našeg Ministarstva finansija „iznosio svoj novac na Kipar, uredno ga stavljao u banku i odatle plaćao nove porudžbine”.

No, novac nije iznošen samo na Kipar, već i u Švajcarsku, Njemačku, SAD, Lihteštajn, Monako; dokazne spise čine računi u raznim valutama. Taj dio duvanskog profita je klasifikovan nezavisno od Subotićevih transakcija.

Naime, MTT je osnovan, tvrdi DIA, „sa ciljem da kontroliše, preko firme iz Paname Santa Monica čiji je vlasnik bio Franko dela Tore, količine cigareta koje su ulazile izvana u Crnu Goru i da raspolaže preko Dela Torea naplatom tzv. tranzitne takse”.

Zauzvrat, Dela Toro je uplaćivao enormne sume MTT-u preko povezanih firmi, ali i na inostrane račune ,,jugoslovenskih političara”. Prema procjeni DIA-e, Italijani su u Crnoj Gori plaćali 63 USD po kartonu cigareta a mjesečno je bio planiran promet od 100.000 baksi. Dela Toro, državljanin Švajcarske, 1980-ih je bio uključen u pranje novca u aferi Pica veza kada je američke picerije u vlasništvu tamošnjih mafijaša preplavio heroin sa Sicilije.

Za Dušanku Pešić – koja je bila šefica crnogorske trgovinske misije u Milanu – u preliminaroj optužnici je navedeno da je ,,periodično uzimala veće sume novca” od Dela Toroa i da joj je 1997. kupio i audi A4 za 44,6 miliona lira.

U telefonskom razgovoru sa Italijanom Paolom Savinom, koji je prisluškivala DIA, Pešićeva je početkom 2001. izrazila strahovanje da bi tada uhapšeni Dela Toro mogao reći da je postupao ,,kao predstavnik crnogorske vlade”.

Savino je marta 2012. u Belinzoni (Švajcarska) osuđen na 2,9 godine zatvora zbog pripadanja međunarodnoj kriminalnoj organizaciji za šverc cigareta iz Crne Gore u Italiju, pranje novca i mafijaško udruživanje. Na istom procesu, Dela Toro je oslobođen optužbi.

DIA je za Branka Vujoševića, direktor MTT-a, navela da je „u ime četvorice nosilaca licence za uvoz i transport cigareta inkasirao novac dobijen od taksi”. Licence je crnogorska vlada podijelila Dela Torou i Koradu Biankiju, kasnije još četvorici stranaca – Gerardu Kuomu, Mikelu Antoniju, Garsiji Kankiji i Patriku Monijeru.

Od tih licenciranih dobavljača, cigarete su za gliserski transport u Italiju preuzimali italijanski mafijaši, članovi Sacra corona unite i Camorre, a sve njih je MUP Crne Gore uredno evidentirao kao „turiste”. Navodno, za njih je neposredno bio zadužen Branislav Mićunović.

U dokaznim spisima DIA-e, Mićunovića pominje više od 10 svjedoka ili optuženih. Još 1996. Benedeto Stano na saslušanju u Italiji tvrdi da su mu „za Brana kazali da je ovdašnji mafijaš” i da je „vodio glavnu riječ, izdavao naređenja izvjesnom Bobu, rođaku Mila Đukanovića”.

Taj rođak bi mogao biti sada pokojni Božidar Radović, koji je priznao da se bavio švercom cigareta u intervjuu Nedeljnom Telegrafu februara 1997. Iste godine je Stano dao novi iskaz i opisao i druge svoje i veze Frančeska Prudentina, alijas Don Ćića:

„Kad god su se Prudentino i Đukanović viđeli, razgovarali su. Jednom sam bio ja da pričam o nekim svojim problemima, Đukanović je bio u hotelu Podgorica, ispod kojeg je i kazino. Nakon izvjesnog vremena, došao je i Brano. Mislim da su drugovi, rođaci… ne sjećam se najbolje, ali su bili prilično bliski”.

Još jedan iz branše, Đuzepe Leo, u iskazu iz 2001. opisuje sada relaciju „Brana iz Podgorice” sa Andrijom Draškovićem, čiji je otac Milorad Miša Drašković sebe u jednom intervjuu definisao kao ,,velikog prijatelja sa Đukanovićem”. U doba SFRJ Drašković stariji je predstavnik beogradskog Jugometala u Milanu, a kasnije u istom gradu firme Eurofero– Pešićeva ga je imala u telefonskom imeniku koji je zaplijenila DIA, kao uostalom i Andriju.

Mićunović i Drašković mlađi se terete da su za utočište italijanskim kriminalcima zauzvrat dobili monopol na trgovinu drogom preko Jadrana.

„Brano je bio još jedan od loših likova iz Crne Gore i uvijek sam se nalazio sa njim, Belijem (moguće pokojnim Darkom Raspopovićem – prim.a) i Andrijom Draškovićem”, svjedočio je Leo. „Išao sam u Podgoricu sa Andrijom. Sastajali smo se u hotelu Crna Gora, jeli smo, pričali … Brano je imao tada oko 45 godina. Bio je krupan, nešto viši od mene. Brano je u početku tražio našu saradnju za ove poslove koje smo imali”…

E sad, što je od ovih i-ili drugih činjenica u optužnici ostalo nakon faze tzv. preliminarnih saslušanja zatvorenih za javnost? Advokat Enriko Tućilo tvrdi da je sutkinja Suzana de Feliće „obrazložila da u 160 fascikli spisa istrage manjkaju elementi sigurnog dokaza, ali da bi se tokom suđenja mogli pojaviti novi elementi, pa je zbog toga neophodan nastavak procesa” i da je „dio krivičnih djela, koja se pripisuju optuženima, proglašen zastarjelim”.

Crnogorske državljane u Bariju terete za navodne kriminalne akte od 1994. do 2002, što bi značilo da je možda došlo do zastarijevanja onih krivičnih djela za koje je maksimalna robija manja od 10 godina.

No, prema drugim mišljenjima, članom 416 bis Krivičnog zakonika Italije – po kojem su optuženi – nije uopšte predviđeno postojanje zastarijevanja.

Crna Gora i Italija nemaju sporazum o izručenju svojih državljana.

Vladimir JOVANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

VLADA PREUZIMA PROFITABILNE PRIVATNE POSLOVE: Pare preče od zakona

Objavljeno prije

na

Objavio:

Aktuelna nacionalizacija profitabilnih privatnih biznisa djeluje kao politički revanšizam ili alibi priča odlazeće Vlade. Mnogo je skupa. Nije se bez razloga država početkom mjeseca zadužila uz kamate koje su dvostruko veće od onih koje plaćaju uspješnije crnogorske firme u privatnom vlasništvu

 

Vlada Dritana Abazovića, koja će za koji dan proslaviti šest mjeseci trajanja u tehničkom mandatu, ima naum da nastavi ljetos proces ,,nacionalizacije” privatizovane imovine i preuzimanja profitabilnih poslova koji su se našli u privatnim rukama.

Počelo je preuzimanjem imovine Željezare od strane državne Elektroprivrede,  pa se nastavilo jednako neobrazloženom kupovinom akcija Luke Bar. Uslijedila su,  skoro pa nasilna, preuzimanja trajektnog prevoza na liniji Kamenari – Lepetani, Luka Budva i tivatskog pristanište Pine. Makar neke od tih priča epilog će dobiti na sudu. Nakon toga, predviđaju stručnjaci, uslijediće plaćanje odštete iz državnog budžeta.

,,Postoje kompanije koje su od vitalnog strateškog značaja za Crnu Goru. Država će ( u njima) imati mogućnost ekskluzivnog prava da za svoju kritičnu infrastrukturu bira partnera, uvodi partnera i pravi poslove”, pojasnio je Abazović u Vijestima najavljujući nove trendove. ,,Tajkunska politika mora da se završi. Nemamo ništa protiv privatnog sektora. Naprotiv, mi smo Vlada koja podržava sve privatne inicijative svih investitora koji hoće da rade fer”. Onda, shvatili smo, dolazi ali.

Tako dođemo u (ne)priliku da trajektima u Bokokotorskom zalivu upravlja JP Morsko dobro, državna kompanija koja nije bila registrovana za taj posao, pa nije imala trajekte, pa joj sada nedostaju posade, a karte za prevoz preko zaliva se još ne naplaćuju. To znači da država, uz neplanirane troškove, svakodnevno gubi PDV i koncesionu naknadu koju je dobijala od Pomorskog saobraćaja, dok se putnici prevoze na vlastiti rizik, bez obaveznog osiguranja i mogućnosti da nadoknade nastalu štetu. Koja na trajektu Vasilije  nije bilo rijetka.

Slično je i sa kupovinom akcija Luke Bar. Država je do sada za taj posao izdvojila preko 10 miliona eura, akcija ponuđenih za otkup ima još pa će i troškovi rasti, a javnost još nije upoznata sa Vladinim motivima za ulazak u taj posao. U trenutku kada nedostaje novca za oživljavanje preduzeća koja su u državnom vlasništvu, ili bi to morala biti: Too Montenegro, Plantaže, bolnica u Meljinama… Ako već iz Vlade u taj posao nijesu ušli sa ciljem da namire pojedine manjinske akcionare Luke, odnosno, omoguće dobru zaradu onima koji su ljetos kupovali njene akcije i po cijeni tri puta manjoj od one koju je ponudila država.

Dosadašnje upravljanje Lukom i njena segmentacija se pokazala katastrofalnom, poručio je premijer. ,,Pretpostavljam da je razlog takvog odnosa to što je trebalo da služi kao i do prije godinu dana – isključivo za šverc i za neke nelegalne aktivnosti, a da sve ostalo što ona radi bude samo nekakva potpora da se potpuno ne ugasi”, precizirao je Abazović naglašavajući da je prava trgovačka luka u Crnoj Gori postala slijepo crijevo.

Preciznije bi, ipak, bilo reći da je Luka Bar svojevrsno pusto ostrvo pošto, bez saobraćajne infrastrukture koja je povezuje sa većim privrednim centrima u ovom dijelu Evrope, tereti u značajnijim količinama ne mogu ni u nju ni iz nje. Toga su svjesni i u odlazećoj Vladi. ,,Luka Bar sama po sebi ne znači ništa. Ona mora da ima povezanost željeznice i auto-puta”, zna Abazović.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 17. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

SLUČAJ MONTENEGRO PETROLA PRED USTAVNIM SUDOM: Zaštićeni uzurpatori

Objavljeno prije

na

Objavio:

Osnovni sud u Podgorici preinačio je svoju prvobitnu odluku u slučaju Montenegro petrola, kada je toj kompaniji zabranjeno da preduzima sve radnje na uzurpiranom državnom zemljištu, i odredio privremenu mjeru, po kojoj može da nastavi sa proizvodnjom šljunka i betona. Na tu odluku žalbu je uložio Zaštitnik države, koji insistira da Ustavni sud što prije reaguje

 

Uz najviše državne zvaničnike 13. februara su srušeni nelegalni objekti za proizvodnju šljunka Montenegro petrola. Javno vidljivi početak borbe protiv, kako premijer Dritan Abazović kaže, građevinske mafije, ima svoju sudsku predistoriju koja trenutno čeka razrješenje pred Ustavnim sudom.

Naime, Zaštitnik imovinsko pravnih odnosa Crne Gore podnio je ove sedmice Ustavnom sudu žalbu na odluku Vijeća Osnovnog suda u Podgorici, od 6. februara, u slučaju Montenegro petrola.

Sudska zavrzlama počinje kada je Osnovni sud u Pogorici, sudija Vesna Banjević, 21. decembra 2022, donijela rješenje kojim se određuje privremena mjera zabrane Montenegro petrolu da preuzima sve radnje na dvije državne  katastarske parcele u Mahali. Državu je u sporu zastupao Zaštitnik imovinsko pravnih interesa Crne Gore, a Montenegro petrol advokat Nikola Martinović.

Sud je utvrdio da je država vlasnik spornih parcela, da to ne spori ni zastupnik Montenegro petrola, isto tako da tužena kompanija nije dostavila „dokaz da za državinu ima bilo kakvog pravnog osnova, a posebno ne zasnovanog na ugovoru o kupoprodaji ili (produženom) zakupu“.

U obrazloženju se navodi izvještaj Uprave za katastar i državnu imovinu o uzurpaciji na državnim parcelama na kojima s vrši iskop-eksploatacija. Montenegro petrol, dodaje se, nijednim navodom ne spori ovu činjenicu, osim uopštenih navoda da je svaki tužbeni zahtjev kojim bi se dokazalo njihovo nesavjesno ili nezakonito poslovanje lišen pravnog osnova.

Rješenje se poziva i na zaključke okruglog stola o regionalnom vodovodu koji je održan u oktobru, na kome su članovi državnih institucija, lokalnih samouprava, vodovodnih društava, stručne, akademske zajednice, nevladinih porganizacija, upozorili na alarmantno stanje vodoizvorišta Bolje sestre. „S tim u vezi, sud je posebno imao u vidu da su prema zaključcima sa tog događaja sve naučne analize pokazale da, pored evidentnih klimatskih promjena, direktan uticaj na trend pada izdašnosti vodoizvorišta Bolje sestre imaju radovi koji se izvode u koritu i na obalama rijeke Morače“. Citirana je i naučna studija Monitoring, kontrola i zaštita vodoizvorišta Bolje sestre koju je uradio Geoprojekt, u kojoj je zaključeno da je neophodno zaustaviti svaku eksploataciju pijeska i šljunka, kako u koritu rijeke Moraće, tako i u njenom priobalnom dijelu, kao i sve radove na regulaciji korita rijeke Morače…

U kontekstu toga sud je zabranio Montenegro petrolu da preduzima sve radnje na uzurpiranom državnom zemljištu. Privremena mjera je određena na teret i rizik države.

Nakon ove odluke sudiji Vesni Banjević, zamjenica imovinsko pravnih interesa Marija Božović, krajem januara piše i dostavlja joj dopunu dokumentacije. U njoj se navodi da je pred Specijalnim državnim tužilaštvom formiran predmet zbog aktivnosti Montenegro petrola, čijim radnjama se nanosi šteta državnoj imovini, vodoizvorištu Bolje sestre i životnoj sredini. Obavještava se sud da je zaštitnica, početkom januara, dobila dopis od Specijalnog tužilaštva za dostavljanje dokumantacije i obavještenja o novim saznanjima. Sud se obavještava i da je Agencija za zaštitu životne sredine pokrenula postupak procjene štete u životnoj sredini.

Nakon što se advokat Martinović žalio na rješenje sudije Banjević, Vijeće Osnovnog suda u Podgorici u sastavu – Branko Dujović, predsjednik vijeća i članovi Dijana Rovčanin i Radovan Vlaović, donosi rješenje kojim se preinačuje prvobitna odluka Osnovnog suda.

Vijeće ne spori da je „privremena mjera potrebna radi zaštite vodoizvorišta Bolje sestre, te sprječavanja eventualne situacije da Regionalni vodovod ili bilo koji drugi subjekat ne može da garantuje uredno vodosnabdijevanje Crnogorskog primorja u ljetnjoj sezoni, što bi uzrokovalo nastanak nenadoknadive štete“. Međutim, vijeću je zasmetala odluka o zabrani „svih radnji“, zato vijeće odeređuje privremenu mjeru zabrane radova na nasipanju i eksploataciji prirodnog materijala. „Dostavljeni dokazi, u ovoj fazi postupka, nijesu takvog dokaznog kvaliteta da upućuju na zaključak i da aktivnosti protivnika obezbjeđenja na proizvodnji betona i preradi šljunka (onog koji ne potiče sa predmetnih kat. parcela) direktno utiču na devastaciju izvorišta“.

Nakon ovakve odluke zamjenica Zaštitnika 13. februara piše Komisiji za pritužbe Sudskog savjeta Crne Gore. Navodi da preinačena privremena mjera omogućava Montenegro petrolu da nastavi sa protivpravnim aktivnostima kojima se nanosi šteta.

Zaštitnik postavlja pitanje kako su sudije mogle „omogućiti rad na proizvodnji betona i preradi šljunka a bili su upoznati da isti nemaju građevinsku i upotrebnu dozvolu, da isti nijesu upisani u list nepokretnosti, da nemaju ekološku saglasnost i da je ekološka inspekcija predala zahtjev Agenciji za zaštitu životne sredine za pokretanje postupka utvrđivanja štete u životnoj sredini, već se pozivaju na to da nema izričite konstatacije u zaključcima sa okruglog stola da rad postrojenja utiče na vodoizvorište“.

Naglašava se da su sudije „zaboravile“ da je svrha privremene mjere da se otkloni opasnost od štete a ne utvrđivanje štete.

„Ovakvim postupanjem vijeća narušava se vladavina prava i nanosi se šteta predlagaču obezbjeđenja (državi). Na osnovu navedenog postoji osnov sumnje u pristrasnost vijeća, usljed nedozvoljenih pritisaka pojedinih moćnika“, zaključuje se u obraćanju Zaštitnika Sudskom savjetu.

Zaštitnik se nije zaustavio na pritužbi Sudskom savjetu, već je početkom ove nedjelje uputio Ustavnu žalbu. U njoj se navodi da Osnovni sud nije bio nepristrasan već se direktno stavio na stranu Montenegro petrola.

„Vijeće je donijelo odluku da se u radnjama rada za proizvodnju šljunka i betona ne ugrožava vodoizvorište. S obzirom na ovakav stav vijeća, nije potrebno voditi parnični postupak“, navodi se u žalbi i dodaje da je vijeće direktno uzelo u svoje ruke odlučivanje o tužbenom zahtjevu što nikako nije smjelo.

O predmetu tužbenog zahtjeva odlučivaće se u parničnom postupku gdje će se izvesti svi potrebni dokazi, i vještačenje koje je predložio tužilac jer se tužbeni zahtjev može riješiti samo na osnovu stručnog znanja, navodi se u žalbi.

Napominje se da privremena mjera nije presuda već sredstvo obezbjeđenja, te da je za donošenje privremene mjere dovoljno da tužilac učini vjerovatnim svoje potraživanje i postojanje vjerovatne opasnosti.

„Suština ove ustavne žalbe što se vijeće koje ne posjeduje stručno zanje a nije sprovodilo vještačenje u postupku odlučivanja upustilo u utvrđivanju činjenica i osnovanosti tužbenog zahtjeva što nikako nije smjelo da učini“, zaključuje se u žalbi, uz napomenu da se u konkretnom slučaju radi o „nastanku nenadoknadive štete za sve građane Crne Gore i za ugled države. Naime, u 21. vijeku nedostatak vode turistima i građanima predstavlja kompromitaciju o kojoj će pričati međunarodna zajednica“.

Kako protiv odluke vijeća nije dozvoljena žalba, Zaštitnik insistira da  Ustavni sud što prije uzme u razmatranje njegovu žalbu. U suprotnom Montenegro petrol bi, nakon tuženja, a na osnovu rješenja vijeća Osnovnog suda, kojim mu je dozvoljena proizvodnja šljunka i betona,  mogao da tuži državu.

Ustavni sud je, za sada, urgentno rješavao žalbu Petra Lazovića i izborne nedoumice, a snadbijevanje Primorja vodom, kad dođe na red.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

NEZAŠTIĆENO PRAVOSUĐE: Bomba koja je eksplodirala

Objavljeno prije

na

Objavio:

Sudovi i tužilaštva godinama traže sredstva za formiranje vlastite službe bezbjednosti, ali nijedna Vlada nije odobrila sredstva da se nešto učini u vezi sa  bezbjednošću zaposlenih u pravosuđu

 

Bilo je skoro podne, minulog petka, kada je tridesetdevetogodišnji Podgoričanin Mladen Bulatović ušao u zgradu Osnovnog suda u Podgorici. Otvorio je prva staklena vrata suda, ali ne i druga koja vode do hola gdje se nalaze šalteri i sto za kojim obično sjede službenici Uprave policije. Bio je sam u hodniku između dva ulaza kada je aktivirao ručnu bombu. Od ekspolozije bombe Mladen Bulatović je poginuo. Još pet osoba, koje su se u tom trenutku nalazile u blizini je povrijeđeno.

Od svih lažnih dojava u posljednje vrijeme ova bomba je eksplodirala. Bez najave, i bez prijetnje. Usred bijela dana. Ovaj slučaj je ponovo pokrenuo pitanje bezbjednosti zaposlenih u sudovima i tužilaštvima, kroz čije prostorije mjesečno prođe stotine osoba osumnjičenih za najteža krivična djela. Sličan događaj ovom dogodio se prije više od dvije godine u zgradi Osnovnog tužilaštva na Cetinju, kada je stanovnik prijestonice takođe izvršio samoubistvo ručnom bombom. Niko drugi nije stradao u ovom slučaju.

U sudovima i tužilaštvima zabilježena su i ubistva. U novembru 2002. godine u hodniku Suda za prekršaje u Podgorici Rajko Stajović je usmrtio Miomira Ćetkovića iz Podgorice i teško ranio Smiljanu Jovićević. Tri godine kasnije u barskom Osnovnom sudu ubijena je sutkinja Milorija Pejović. Nju je usmrtio Baranin Batrić Đuković, a nakon toga je ranio advokata Đorđa Jankovića. Poslije ubistva Đuković je otrčao do kancelarije sudije Željka Šupljeglava, pištolj nije opalio, pa ga je izudarao po glavi.

Od 2015. godine zakon predviđa plan formiranja Službi obezbjeđenja sudova i tužilaštava, ali te službe unutar pravosuđa nikada nijesu zaživjele. Većinu sjedišta sudova i tužilaštava obezbjeđuju službenici Uprave policije, ali je to decenijama rađeno na neadekvatan način i bez dovoljno kadra i tehničkih sredstava – detektora metala, na loše uređenim pozicijama unutar sudova i tužilaštava. Uprava policije je još 2013. godine namjeravala da povuče policiju iz zgrada sudova i tužilaštava kada je došlo do izmjene Zakona o unutrašnjim poslovima, jer im to više nije bila izričita zakonska obaveza, nakon čega je Ministarstvo pravde imalo plan da angažuje privatne agencije za obezbjeđenje.

Do povlačenja policije iz pravosudnih institucija nikada nije došlo zbog prećutnih dogovora između tadašnjih čelnika policije i pravosuđa. Formiranje službi obezbjeđenja kočile su brojne vlade koje tokom određivanja novca za te budžetske jedinice nijesu od 2015. godine odobravale ništa za formiranje sudskih i tužilačkih straža. Inače, vladina Uredba o određivanju ličnosti, objekata i prostora koje obezbjeđuje UP, predviđa da policija treba da obezbjeđuje samo objekte u kojima privatno ili službeno borave štićene ličnosti.

Sudski savjet kasnije i Tužilački savjet gotovo su svake godine, kako se vidi u izvještajima o radu, dostavljali predlog da im se odobri novac za formiranje službi za obazbjeđenje, ali to nijedna vlada nije učinila. Uprava policije, na osnovu vladine uredbe, godinama adekvatno prema planu obezbjeđenja, štiti samo sjedišta Vrhovnog, Višeg i Apelacionog suda u Podgorici, i zgradu u centru Podgorice u kojoj su smještene kancelarije Višeg državnog tužilaštva, SDT-a i vrhovnog državnog tužilaštva. U tim institucijama službenici UP koriste detektore i  legitimišu svaku stranku.

Direktor UP Zoran Brđanin objašnjava da bi policajci pretresli Bulatovića koji je aktivirao bombu da je stigao do njih. Kaže da je u ovom slučaju upitno da li bi bilo dovoljno i da je postojala služba obezbjeđenja sa svim sredstvima i opremom, jer se sve desilo na samom ulazu, prije dolaska do mjesta kontrole na kojem se nalaze službenici policije.

Ministar pravde Marko Kovač kaže da je pojačano prisustvo policije u Osnovnom sudu u Podgorici, a i na ostalim mjestima „gdje je neophodno“. Ocjenjuje da je o prevenciji slučaja koji se dogodio prošle sedmice u Podgorici teško govoriti sa aspekta bezbjednosti koliko god da je bilo prisutno obezbjeđenje i kakve god mjere da su bile. Tvrdi da ova osoba tehnički nije ni ušla u zgradu da bi mogla biti kontrolisana.

Ministar Kovač je najavio da će Palata pravde biti građena u podgoričkom naselju Stari aerodrom. Rekao je da je predviđeno da ta zgrada bude izgrađena u naredne četiri godine.

„Plan je da se u roku od 30 dana urade određene procjene i da se obezbijedi adekvatan broj ljudi za tužilaštva i sudove kako bi se pokrile sve neuralgične tačke“, kaže Kovač

Predsjednica podgoričkog Osnovnog suda Željka Jovović smatra da je ono što se desilo ispred Osnovnog suda „poražavajuće za državu, društvo i sistem“. Kazala je da redovno sa predstavnicima vlasti razgovaraju o bezbjednosti sudija i zaposlenih u sudovima.

„Više puta smo tražili rendgen na vratima, povećanje prostornih kapaciteta, pisala sam zahtjeve i ja i moji prethodnici, imala sam mnogo sastanaka sa predstavnicima Uprave za imovinu i Glavnog grada. I uvijek je bio problem novčanih sredstava“, objašnjava Jovović.

Rukovoditeljka Višeg državnog tužilaštva u Podgorici Lepa Medenica tvrdi da u zgradi koju koristi Specijalno državno tužilaštvo, Više i Vrhovno državno tužilaštvo četiri godine ne radi rendgen aparat. Kaže da se aparat ne može popraviti, jer je riječ o starom dotrajalom modelu. Pojašnjava da policijsko obezbjeđenje kontroliše osobe koje ulaze u tu zgradu. Više državno tužilaštvo u Bijelom Polju i još sedam tužilaštva, imaju bar po jednog policijskog službenika koji obezbjeđuje zgrade.

„Tužilaštva u Kotoru, Nikšiću, Kolašinu, Plavu i Pljevljima nemaju ni tog jednog policajca. Nema kontrole i bezbjednosti. Sa tim je upoznato Vrhovno državno tužilaštvo, Tužilački savjet…“, rekla je Medenica.

Vijeće za nacionalnu bezbjednost donijelo je na posljednjoj sjednici odluku da zaduži Upravu policije (UP) i Agenciju za nacionalnu bezbjednost (ANB) da u saradnji sa pravosudnim institucijama i radnom grupom za implementaciju zakona o sudovima i državnom tužilaštvu, nastave sa aktivnostima obezbjeđivanja pravosudnih institucija. To će, kako je saopšteno, sprovoditi uz „moguće izmjene radnih procesa, prilagođavanja načina rada i obima angažovanja policijskih službenika, u periodu preduzimanja srednjoročnih i dugoročnih aktivnosti i potpune implementacije odredbi koje se odnose na bezbjednost pravosudnih institucija“.

Direktor Uprave policije Zoran Brđanin posebno naglašva da je policija dovedena u situaciju da nekoliko godina obezbjeđuje uslove za bezbjedan rad u sudnicama, iako za to ne postoje zakonski uslovi.

Ivan ČAĐENOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo