Povežite se sa nama

MONITORING

Od čega nije oslobođen Cane

Objavljeno prije

na

Pred Sudom u Bariju 7. februara počinje proces protiv Veselina Barovića, Branislava Mićunovića, Dušanke Pešić i Branka Vujoševića za mafijaško udruživanje i druga krivična djela. Po istoj optužnici je terećen Stanko Subotić, ali će mu, najavljeno je, oslobađajuća presuda biti izrečena 26. februara.

Subotićevi zastupnici Frančesko Paolo Sisto i Vesna Čejović objavili su da je na pretresu 9. januara tužiteljka Eugenija Pontasulja „uvažila argumente odbrane i dala je istovjetan prijedlog – da se za Subotića donese oslobađajuća presuda”.

Optužnica Direkcije za borbu protiv mafije (DIA) iz Barija je teretila Subotića da je osiguravao pranje novca od šverca cigareta, na način da je stavljao na raspolaganje avione za transport keša na Kipar.

Još 2010. Subotićeva odbrana je tražila da mu se sudi po skraćenom postupku, odvojeno od Barovića, Mićunovića, Pešićeve, Vujoševića, te Andrije Draškovića iz Srbije i italijanskih državljana optuženih u istom predmetu. Brojni pretresi su u međuvremenu otkazivani, jer se čekao nalaz vještaka o putevima novca kroz Subotićeve firme. Pretresi protiv njega su vođeni iza zatvorenih vrata.

Subotićev zastupnik jedno vrijeme je bio Frančesko Gala Trinkera, ujedno i počasni konzul Crne Gore u Napulju i član advokatske kancelarije Enrika Tućila, koji sada zastupa Pešićevu a ranije Mila Đukanovića.

Optužnica protiv Đukanovića je maja 2009. arhivirana, usljed nedostatka dokaza ili samo zbog imuniteta koji uživa kao premijer – mišljenja su podijeljena. Godinu kasnije u istom predmetu oslobođen je Miroslav Ivanišević, nekadašnji ministar finansija. Zastupao ga je, kao i Subotića, pomenuti Sisto, a Ivanišević je od Vlade Crne Gore dobio 250.000 eura da plati advokatske usluge.

Ivanišević je oslobođen sa obrazloženjem da je crnogorska vlada imala pravo da propisuje taksu za tranzit i odlučuje u koje će ih svrhe trošiti, te da Italija nema nadležnost da tome sudi. Konkretno, Ivanišević je tužen za falsifikovanje dokumenta, a njegov advokat je tvrdio da za to „ne može odgovarati u Italiji”.

Ako u slučajevima Ivaniševića ili Subotića, možda i Đukanovića, nijesu povrijeđeni italijanski zakoni, ne znači da krivičnih djela u tranzitu ili švercu prema našim zakonima nije bilo.

Upravo je Ivanišević, kao ministar, objavio „da su određeni korisnici budžeta do 2000. godine imali mogućnost da autonomno prikupljaju sopstvene prihode”, što je samo po sebi protivzakonito.

Cigarete su se prodavale na svakom ćošku godinama. Žarko Rakčević, do 2002. vicepremijer, prije nego je dao ostavku, u dva navrata pismeno informiše Vladu da tržištem cigareta upravljaju „veliki interesi organizovanog kriminala” i da budžet „gubi 40-50 miliona DEM godišnje”.

Nekoliko kardinalnih primjera o nezakonitosti utvrdila je Komisija Skupštine Crne Gore za utvrđivanje činjenica, okolnosti i bitnih elemenata u navodima Nacionala. Radila je od jula 2001. do jula 2002. kada je parlamentarnom većinom – DPS je tada imala manjinsku Vladu – usvojen njen optužujući izvještaj.

Na primjer, Uprava carina – koju je nadzirao Ivanišević, tvrdila je da su od 18. avgusta 1999. do 26. septembra 2001. u Luku Bar uplovila 103 broda sa cigaretama, dok je Lučka kapetanija izvijestila da u istom periodu tovara sa cigaretama kao isključivim teretom uopšte bilo nije!

Iako su na Aerodromu Golubovci od decembra 1995. do maja 1998. evidentirana 433 kargo leta sa tovarima cigareta, Uprava carina nije dostavila ni jedan dokument o njihovom carinjenju.

Tadašnji premijer Filip Vujanović je lagao poslanike i javnost kada je tvrdio da je Vlada Cessnu Citation X kupila „kreditnim aranžmanom kod inostrane banke”, a ne, kako se ispostavilo, „beskamatnim kreditom” Subotića i ortaka mu, nedavno osuđenog švercera, Srećka Kestnera

Dokumentovano je da je Služba državne bezbjednosti, sadašnja ANB, marta 1996. u Privrednom sudu registrovala Montenegro tobacco transit (MTT). Ispred SDB-a je delegiran njen funkcioner Ranko Kaluđerović, sa statusom službenog osnivača MTT-a, uz „saglasnost Đukanovića”.

Kaluđerović je pred Komisijom svjedočio da mu je Đukanović rekao da će se komercijalom MTT-a baviti njegov kum Barović i Vujošević a on da „prati i kontroliše bezbjednosne aspekte” i za SDB naplaćuje taksu. Po tom osnovu SDB je prihodovala do 2000. najmanje 14,2 miliona DEM.

Sljedeća mutna rabota je da su Barović i Vujošević, kao privatnici, faktički komandovali špeditersko-skladištarskom kompanijom Zetatrans u državnom vlasništvu. Iako je Barović tvrdio da se „MTT i ja nikada nijesmo bavili tranzitom cigareta”, direktor Zetatransa Žarko Marković je rekao da je njegovo preduzeće „radilo po instrukcijama MTT-a”. O čemu je, uostalom, dostavio telefaks naredbe za postupanje sa cigaretama.

Iako pod kontrolom MTT-a, Ivanišević je saopštio da je Zetatrans „imao ugovor o poslovnoj saradnji sa Ministarstvom finansija”, pa je država po osnovu tranzita duvana 1996-2001. prihodovala 216 miliona USD.

Sume koje je Subotić za sebe – možda i svoje crnogorske drugare – avionima prebačio na Kipar su daleko veće. Samo u periodu 1997-2000, prema dokumentaciji DIA-e, do kiparskog Aerodroma Pafos i dalje u banke u koferima su kuriri iz Podgorice i Tivta prenijeli 1.203.990.940 DEM, 726.061 USD, 136.440 švajcarskih franaka, 64.950 austrijskih šilinga…

Jedan od glavnih Subotićevih alibija oduvijek je bio da je sa dozvolom našeg Ministarstva finansija „iznosio svoj novac na Kipar, uredno ga stavljao u banku i odatle plaćao nove porudžbine”.

No, novac nije iznošen samo na Kipar, već i u Švajcarsku, Njemačku, SAD, Lihteštajn, Monako; dokazne spise čine računi u raznim valutama. Taj dio duvanskog profita je klasifikovan nezavisno od Subotićevih transakcija.

Naime, MTT je osnovan, tvrdi DIA, „sa ciljem da kontroliše, preko firme iz Paname Santa Monica čiji je vlasnik bio Franko dela Tore, količine cigareta koje su ulazile izvana u Crnu Goru i da raspolaže preko Dela Torea naplatom tzv. tranzitne takse”.

Zauzvrat, Dela Toro je uplaćivao enormne sume MTT-u preko povezanih firmi, ali i na inostrane račune ,,jugoslovenskih političara”. Prema procjeni DIA-e, Italijani su u Crnoj Gori plaćali 63 USD po kartonu cigareta a mjesečno je bio planiran promet od 100.000 baksi. Dela Toro, državljanin Švajcarske, 1980-ih je bio uključen u pranje novca u aferi Pica veza kada je američke picerije u vlasništvu tamošnjih mafijaša preplavio heroin sa Sicilije.

Za Dušanku Pešić – koja je bila šefica crnogorske trgovinske misije u Milanu – u preliminaroj optužnici je navedeno da je ,,periodično uzimala veće sume novca” od Dela Toroa i da joj je 1997. kupio i audi A4 za 44,6 miliona lira.

U telefonskom razgovoru sa Italijanom Paolom Savinom, koji je prisluškivala DIA, Pešićeva je početkom 2001. izrazila strahovanje da bi tada uhapšeni Dela Toro mogao reći da je postupao ,,kao predstavnik crnogorske vlade”.

Savino je marta 2012. u Belinzoni (Švajcarska) osuđen na 2,9 godine zatvora zbog pripadanja međunarodnoj kriminalnoj organizaciji za šverc cigareta iz Crne Gore u Italiju, pranje novca i mafijaško udruživanje. Na istom procesu, Dela Toro je oslobođen optužbi.

DIA je za Branka Vujoševića, direktor MTT-a, navela da je „u ime četvorice nosilaca licence za uvoz i transport cigareta inkasirao novac dobijen od taksi”. Licence je crnogorska vlada podijelila Dela Torou i Koradu Biankiju, kasnije još četvorici stranaca – Gerardu Kuomu, Mikelu Antoniju, Garsiji Kankiji i Patriku Monijeru.

Od tih licenciranih dobavljača, cigarete su za gliserski transport u Italiju preuzimali italijanski mafijaši, članovi Sacra corona unite i Camorre, a sve njih je MUP Crne Gore uredno evidentirao kao „turiste”. Navodno, za njih je neposredno bio zadužen Branislav Mićunović.

U dokaznim spisima DIA-e, Mićunovića pominje više od 10 svjedoka ili optuženih. Još 1996. Benedeto Stano na saslušanju u Italiji tvrdi da su mu „za Brana kazali da je ovdašnji mafijaš” i da je „vodio glavnu riječ, izdavao naređenja izvjesnom Bobu, rođaku Mila Đukanovića”.

Taj rođak bi mogao biti sada pokojni Božidar Radović, koji je priznao da se bavio švercom cigareta u intervjuu Nedeljnom Telegrafu februara 1997. Iste godine je Stano dao novi iskaz i opisao i druge svoje i veze Frančeska Prudentina, alijas Don Ćića:

„Kad god su se Prudentino i Đukanović viđeli, razgovarali su. Jednom sam bio ja da pričam o nekim svojim problemima, Đukanović je bio u hotelu Podgorica, ispod kojeg je i kazino. Nakon izvjesnog vremena, došao je i Brano. Mislim da su drugovi, rođaci… ne sjećam se najbolje, ali su bili prilično bliski”.

Još jedan iz branše, Đuzepe Leo, u iskazu iz 2001. opisuje sada relaciju „Brana iz Podgorice” sa Andrijom Draškovićem, čiji je otac Milorad Miša Drašković sebe u jednom intervjuu definisao kao ,,velikog prijatelja sa Đukanovićem”. U doba SFRJ Drašković stariji je predstavnik beogradskog Jugometala u Milanu, a kasnije u istom gradu firme Eurofero– Pešićeva ga je imala u telefonskom imeniku koji je zaplijenila DIA, kao uostalom i Andriju.

Mićunović i Drašković mlađi se terete da su za utočište italijanskim kriminalcima zauzvrat dobili monopol na trgovinu drogom preko Jadrana.

„Brano je bio još jedan od loših likova iz Crne Gore i uvijek sam se nalazio sa njim, Belijem (moguće pokojnim Darkom Raspopovićem – prim.a) i Andrijom Draškovićem”, svjedočio je Leo. „Išao sam u Podgoricu sa Andrijom. Sastajali smo se u hotelu Crna Gora, jeli smo, pričali … Brano je imao tada oko 45 godina. Bio je krupan, nešto viši od mene. Brano je u početku tražio našu saradnju za ove poslove koje smo imali”…

E sad, što je od ovih i-ili drugih činjenica u optužnici ostalo nakon faze tzv. preliminarnih saslušanja zatvorenih za javnost? Advokat Enriko Tućilo tvrdi da je sutkinja Suzana de Feliće „obrazložila da u 160 fascikli spisa istrage manjkaju elementi sigurnog dokaza, ali da bi se tokom suđenja mogli pojaviti novi elementi, pa je zbog toga neophodan nastavak procesa” i da je „dio krivičnih djela, koja se pripisuju optuženima, proglašen zastarjelim”.

Crnogorske državljane u Bariju terete za navodne kriminalne akte od 1994. do 2002, što bi značilo da je možda došlo do zastarijevanja onih krivičnih djela za koje je maksimalna robija manja od 10 godina.

No, prema drugim mišljenjima, članom 416 bis Krivičnog zakonika Italije – po kojem su optuženi – nije uopšte predviđeno postojanje zastarijevanja.

Crna Gora i Italija nemaju sporazum o izručenju svojih državljana.

Vladimir JOVANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

EKONOMIJA VLASTI: Državna preduzeća – partijsko vlasništvo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Službena saopštenja iz državnih kompanija, nerijetko, otkrivaju i najnovija pomjeranja na ovdašnjoj političkoj mapi. Neke ljubavi se gase, neke razbuktavaju. A neke traju

 

Još ne postoji zvaničan podatak o broju preduzeća koja su u većinskom vlasništvu države Crne Gore ili neke od ovdašnjih 25 opština. Iz Instituta alternativa potrudili su se i napravili svoju listu. Ona, u stvarnosti, ne može biti kraća. Samo duža. Prema njihovim podacima, imamo 55 državnih i 123 lokalna preduzeća sa, makar, 20.515 zapošljenih. Čiji broj u kontinuitetu raste.

Makar neki od donosioca odluka u prebrojanim državnim  preduzećima ne osjećaju se kao dio tog sistema. Odnosno, ne prihvataju pripadajuće obaveze o javnosti rada. Tako su iz pljevaljskog Rudnika uglja (dio sisetama EPCG) odbili da NVO MANS dostave podatke o zapošljavanju i poslovnim aranžanima vezanim za prodaju uglja kompanijama iz Srbije. Poslovna tajna, objasnili su.

„Kada smo tražili kopiju pravilnika o poslovnoj tajni, odgovoreno nam je da ova kompanija nije obveznik Zakona o slobodnom pristupu informacijama (SPI), jer Rudnik nije u vlasništvu države“, objasnili su iz MANS-a novinarima Vijesti. I predočili dokument – odgovor koji su dobili iz Rudnika uglja. Tamo stoji: „U smislu citirane zakonske odredbe (dio Zakona o SPI, primjedba Monitora), a imajući u vidu činjenicu da je Rudnik uglja, kao jednočlano akcionarsko društvo u 100 odsto vlasništvu EPCG, a ne države Crne Gore, smatramo da ne postoji zakonska obaveza Rudnika uglja za postupanje“.

To što je EPCG skoro pa u sto postotnom vlasništvu države – nema veze. Da je važno, valjda bi neko od nadležnih iz izvršne vlasti ili regulatornih i nadzornih agencija reagovao na objavljene tvrdnje. Ovako, stvari su sada postavljene na sledeći način: Rudnik uglja nije državno nego vlasništvo Elektroprivrede, pa se na njega ne odnosi Zakon o slobodnom pristupu informacijama. Pride, pošto im je resorni ministar Saša Mujović to završio, ubuduće će „sva nabavka uglja EPS-a od RUP-a ići na osnovu bilateralne saradnje dvije kompanije“. Tako će se, pojasnili su iz Ministarstva energetike dogovor Mujovića i izvršnog direktora EP Srbije Dušana Živkovića, „izbjegnuti nepotrebni troškovi trećih lica, posrednika u trgovini, smanjiti mogućnost manipulacija i postigli maksimalni benefiti za kompanije“. Možda. Ali će se tako takođe izbjeći i javno oglašavanje prodaje, nadmetanje potencijalnih kupaca koje bi moglo donijeti bolju cijenu prodavcu (iz perspektive Crne Gore to nam je u interesu) i bilo kakva kontrola poslova ugovorenih bilateralnom saradnjom. Čija se tajnost, vrlo je vjerovatno, podrazumijeva.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

NOVO VRIJEME, STARI NAČIN: Posao sa malim HE cvjeta

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vlasnici  33 mHE koje su sagrađene po osnovu šeme podsticaja koju plaćaju građani ubiraju milionske profite. Oni kojima je spriječena gradnja traže od države milionski odštetu. Nacrtom zakona o obnovljivim izvorima predviđaju se brojne olakšice, pa se prekaljeni biznismeni već  organizuju da prigrabe nove subvencije

 

 

Deset firmi koje gazduju sa 22 male hidroelektrane (mHE), od biznisa prodaje struje u prethodnim godinama, pa do kraja prošle godine, prikazalo je dobit od preko 21,5 miliona eura, saopštili su iz Akcije za socijalnu pravdu (ASP).

Iz ove organizacije podsjećaju da su biznis mHE razvile vlade Demokratske partije socijalista. Do poslova su došli uglavnom bliski vrhu te partije po političkom, rodbinskom, kumovskom-prijateljskom ključu.

Podsticaj za mHe, kao obnovljive izvore energije, plaćaju građani. Prema zvaničnim podacima na terenu imamo 33 mHE koje su sagrađene po osnovu šeme podsticaja. Biznis šema je obuhvatala dodjelu koncesija za proizvodnju struje iz mHE na period od 27 do 30 godina, a koncesionar dobija pravo na subvencije u prvih 12 godina, koje plaćaju potrošači kroz račune na struju, a dio se izdvaja iz državne kase, naveli su iz ASP.

Male HE uglavnom se nalaze na nerazvijenom sjeveru, gdje mještani godinama ukazuju da su im uništile rijeke. Ilustrativan je primjer Andijevice na čijoj teritoriji se nalazi deset malih HE, devet privatnih i samo jedna opštinska. Godišnje vlasnici mHE sa područja ove opštine od njih zarade oko četiri miliona eura, a budžet Andijevice je 2,5 miliona. No u ovoj opštini su donekle zadovoljni jer su se izborili za procenat od šest odsto koje naplaćuju malim HE za koncesuju na vode. U drugim opštinama taj je procenat svega 0,5 odsto. Koncesije se naplaćuju preko Ministarstva finansija, a 70 odsto pripada lokalnim samoupravama, dok 30 odsto ide u državni budžet. Prema projekcijama mHE će u tri decenije, koliko će biti u privatnom vlasništvu, zaraditi oko 120 miliona eura. Opštini Andijevica će u tom periodu pripasti samo devet miliona eura.

U susjednim Beranama Hidroenergija Montenegro je razgranala posao sa  malim hidroelektranama. ,,Hidroenergija Montenegro, koja gazduje sa osam mHE, a do kraja prošle godine je nagomilala dobiti oko devet miliona eura“, navode iz ASP-a.

Ova kompanija je u vlasništvu Olega Obradovića i Ranka Radovića, kome su vlasništvo ustupili Ranko Ubović i Aleksandar Mijajlović, nezvanični vlasnici kompanije Bemaks.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

VLAST, ZAKON I LOGIKA: Čudesa

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ministar policije tuži Vladu zbog nezakonitih odluka. Sud poništava Vladina  rješenja koja, kažu, nijesu obrazložena. Predsjednik smatra da Vlada donosi odluke koje mogu dovesti do “narušavanja pravnog poretka i prave sigurnosti u zemlji”. Za sada sve ide po planu, kaže premijer

 

 

Ministar tužio Vladu.

Brojni domaći i strani mediji pod sličnim naslovima prenijeli su vijest da je ministar unutrašnjih poslova Danilo Šaranović Upravnom sudu podnio tužbu protiv Vlade čiji je član. Razlog je nedavno imenovanje Aleksandra Radovića za vršioca dužnosti direktora Uprave policije.

U tužbi ministar MUP-a ponavlja tvrdnje da je Vlada nezakonito ovlastila premijera Milojka Spajića da predloži v. d. direktora UP, nakon što su odbili njegov prijedlog da na to mjesto dođe Lazar Šćepanović. I od Upravnog suda traži da poništi, po njemu, nezakonito rješenje.

Mnogima se po glavi motala misao koju je Amer Smailović, poslanik Bošnjačke stranke, sažeo u jednu prostoproširenu rečenicu: „To je jedinstven slučaj u svijetu gdje ministar tuži Vladu, čiji je dio”. Onda je premijer nadogradio tu tezu. “Nekako je malo čudno da neko sam sebe tuži”, komentarisao je Spajić tužbu za koju je, navodno, saznao iz medija. Pošto, tvrdio je početkom nedjelje, nema informaciju da je njegova Vlada primila tužbeni zahtjev njegovog ministra unutrašnjih poslova.

Ne znamo da li je Spajić bio u prilici da na tu temu razgovara sa, recimo, potpredsjednikom Vlade za bezbjednost, unutrašnju politiku, evropske i vanjske poslove Aleksom Bečićem. Kako je Bećić, uz sve pomenuto, i predsjednik stranke iz koje dolazi ministar Šaranović (Demokrate), nije isključeno da je on o podnijetoj tužbi znao nešto više od premijera.

Danilo Šaranović je osjetio potrebu da pojasni : “Niti mogu, niti sam utužio samog sebe, već Rješenje o postavljenju v.d. direktora UP, protiv kog sam glasao zajedno sa još šest članova Vlade (među njima je bio i ministar pravde – prim. Monitora), a na čiju nezakonitost sam ukazao prije samog donošenja. U zemlji koja se zalaže za evropske vrijednosti, demokratiju i vladavinu prava, svaki član Vlade bi trebalo da afirmiše rješavanje sporova pred sudom.”

U takvoj zemlji bi, vjerovatno, imali jasniju ideju o tome treba li ministar da sjedi u vladi koju tuži zbog nezakonitog rada u njegovom resoru, ili se očekuje da u nekom takvom slučaju podnese ostavku. Odnosno, da li se od vlade koju je utužio njen ministar očekuje da pokaže političku toleranciju i ljudsku širinu, ili da pokrene postupak njegovog razrješenja. Dileme ne bi bilo po pitanju trenutne političke sudbine onoga kome sud ne bi dao za pravo. Taj bi spakovao stvari i krenuo kući. Prije nego ga spakuju oni kojima u uređenim demokratijama pripada pravo da imenuju i razrješavaju članove vlade.

Kako govorimo o današnjoj Crnoj Gori, možda je ipak najvjerovatnije da se ništa od pomenutog neće dogoditi. Moguće je, čak, da nikada ni ne saznamo šta sudije u Upravnom sudu misle o postupku imenovanja Aleksandra Radovića. Ova priča, naime, ima još jednu malu začkoljicu,   jer  je prethodno smijenjeni direktor Uprave policje Zoran Brđanin od suda zatražio ocjenu zakonitosti te odluke. Po treći put Brđanin tuži, sada drugu, Vladu. Sud mu je u dva ranija postupka dao za pravo, a pravnici kažu da ima elemenata da se isto ponovi i treći put. Ukoliko se Brđanin još jednom vrati na čelo UP, o (ne)zakonitosti imenovanja njegovog v.d. nasljednika bilo bi bepsredmetno raspravljati.

Upravni sud već je poništio rješenje Spajićeve Vlade kojim je Artan Kurti razriješen sa mjesta Generalnog inspektora Agencije za nacionalnu bezbjednost (ANB). U obrazloženju predsjednice sudskog vijeća Ljiljane Šoškić piše da Vlada nije navela ni jedan razlog za Kuritijevu smjenu. Samo je citarala član zakona kojim joj se daje za pravo za postavlja i razrješava Generalnog inspektora ANB-a. Premijer Spajić još od 2021. muku muči da nauči kako su pravni osnov i razlozi/valjano obrazloženje za nečiju smjenu dvije različite stvari. Ne ide mu da utuvi kako  poslu kojim se sada bavi, bez poštovanja forme nema ni suštine.

Kada se, citirajući ministra Šaranovića, dotakosmo evropskih vrijednosti, da zaokružimo priču: Od kako je Vlada odbila njegov prijedlog o imenovanju Lazara Šćepanovića za v.d. direktora Uprave policije, ministar Šaranović ne prisustvuje njenim sjednicama. Prisustvo je inače obavezno za sve ministre, izuzev kada su opravdano spriječeni da budu na sjednici. “Član Vlade dužan je da prisustvuje sjednici Vlade i učestvuje u njenom radu. Samo izuzetno, kad je član Vlade opravdano spriječen da prisustvuje sjednici Vlade, sjednici prisustvuje njegov pomoćnik ili sekretar ministarstva, uz prethodnu saglasnost predsjednika Vlade”, piše u jedinom postojećem propisu (Poslovnik) koji reguliše rad i ponašanje članova Vlade. Crna Gora nema zakon o vladi i, kako stvari stoje, neće ga ni dobiti u dogledno vrijeme.

Da slika bude kompletna – još jedna nezvanična informacija. Bolje rečeno javna tajna: od imenovanja Radovića ministar Šaranović ne komunicira sa prvim čovjekom Uprave policije. Kao što od svog imenovanja i povratka zakonitog direktora na čelo UP, nije komunicirao ni sa Zoranom Brđaninom.

Kao posljedicu takvog odnosa izvršne vlasti i Uprave policije imamo krajnje neobičnu, vanrednu situaciju. Prošlog ponedjeljka obaviješteni smo da su šumokradice kod Berana pucale na policajce koji su im oduzeli kamion sa bespravno posječenom oblovinom. Jedan policajac je, navodno, ranjen u tom obračunu. Premijer Spajić javno je zatražio kompletnu informaciju o tom događaju.

“Država će zaštititi svakog policajca, carinika, inspektora i bilo kojeg državnog službenika…”, napisao je Spajić na društvenoj mreži X, svom omiljenom kanalu komunikacije sa javnošću. I ministar Šaranović je, javno (opet preko X-a), naložio hitnu i temeljnu istragu “kako bismo razjasnili činjenično stanje i utvrdili istinu.”

Istog dana oglasio se i advokat Aleksandar Šćekić, iznoseći bitno drugačiju verziju spornog događaja. “Potpuna je neistina da je neko od građana pucao na policiju. Istina je obrnuta – policajac koji je čekao švercere, naišao je na grupu mladića koji su automobilom pretekli kamion. Za upravljačem je bio policajac koji je u tom momentu izvadio pištolj i ispalio ka njima pet ili šest metaka. Nakon toga svi su privedeni, a moj punomoćnik i momak koji je bio sa njim u automobilu pušteni su čim su dali izjave. Policajac je prvobitno zadržan u Odjeljenju bezbjednosti Berane, ali je i on pušten. Dakle, ne stoji premijerova opaska da moramo štiti policiju od građana, već obratno – u ovom slučaju treba da čuvamo građane od policije. Nadam se da će premijer, jer je obmanut, nakon sprovedene istrage donijeti zakonite odluke”, kazao je Šćekić.

Deset dana od tada, i još se ne zna ko je pucao na koga, da li je neko zaista ranjen u tom okršaju, sa koje strane obarača se nalazio eventualno povrijeđeni… Da li je crnogorski sistem bezbjednosti toliko nesposoban da ne može da dođe do osnovnih informacija o tom slučaju? Ili su neki od aktera obračuna toliko moćni da im ni Vlada ni UP ne smiju ići uz dlaku? Od koga tražiti neophodne odgovore?

Vlada ima preča posla. Kako saveznicima dokazati proklamovanu evroatlansku opredijeljenost vladajućih, kada Maja Vukićević (DNP) poslanica u Skupštini Crne Gore i Parlamentu Savjeta Evrope,  u ime Crne Gore glasa protiv prijema Kosova u tu organizaciju. A onda, dok ministarka evropskih integracija Maida Gorčević objašnjava kako to nije stav Vlade, potpredsjednik Vlade Vladimir Joković se glasne da kaže kako bi on isto glasao da je bio na mjesti poslanice Vukićević. Za kompletan utisak valja imati i, za sada nezvaničnu, informaciju da će, kada i ukoliko ukoliko dođe do najavljene rekonstrukcije vlade, upravo poslanica Maja Vukićević biti kandidatkinja partije Milana Kneževića za mjesto potpredsjednice Vlade zadužene za infrastrukturu. U čijem razvoju očekujemo ozbiljnu finansijsku  pomoć EU.

Još malo o domaćim nevoljama. Nekako u isto vrijeme svi su se dosjetili da lokalni izbori u Šavniku, započeti u jesen 2022. (dakle  prije 18 mjeseci) još nijesu završeni. Pošto bi taj posao valjalo privesti kraju, lokalne vlasti u tehničkom mandatu su, na elektronskoj sjednici, izmijenile sastav opštinske izborne komisije i donijeli odluku o skraćenju davno isteklog mandata odbornicima u lokalnom parlamentu. Očekujući da predsjednik Jakov Milatović utvrdi datum novih izbora, na koje bi oni izašli sa pozicija vlasti. Paralelno, Vlada je uvela privremene mjere u Šavniku i, takođe, donijela odluku o skraćenju mandata Skupštini SO Šavnik. Jednako očekujući da Milatović, kao što je to ovih dana uradio u slučaju SO Budva i Andrijevica, raspiše lokalne izbore i utvrdi datum njihovog održavanja. A da Šavnikom do izbora upravlja tim povjerenika naklonjen aktuelnoj većini u državnom parlamentu.

Potom je iz Vlade stiglo obavještenje da je donijeta odluka povučena, pošto je ona iz Šavnika prva stupila na snagu. Milatović je onda odbio da raspiše izbore ustvrdivši da mu odluka lokalne većine u Šavniku, predvođene DPS-om, “ne pruža pravno valjan osnov” za traženu odluku. Zatim je “povučena” odluka Vlade ipak izašla u Službenom listu i stupila na snagu. Predsjednik je ponovo odbio da postupi po njoj, analizirajući kako Vlada ne može lokalnom parlamentu skratiti mandat koji je već istekao. A i da on ne može raspisati nove izbore kad ni prethodni nijesu završeni.

Stručnjaci vijećaju kako izaći iz tog pravno-političkog galimatijasa. Laička javnost čeka ishod: da li će u Šavniku biti nijedan, jedan ili čak dva izborna procesa. Možda i oba istovremeno, pošto ne mogu donijeti veće nevolje od postojećih.

Milojko Spajić ostaje optimista. Čeka da sredinom juna dobijemo Izvještaj o ispunjenosti privremenih mjerila (IBAR).”Za sada sve ide po planu. Postoje neke teškoće, ali ih u hodu rješavamo”, poručuje premijer, “Nadam se da će nas držati duh zajedništva i fokusa na evropske integracije.“

Ako je ovo “sve po planu”, možemo samo da zamislimo kakva bi nam se tek čuda dešavala da nešto skrene s puta.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo