Povežite se sa nama

MONITORING

OD SAMOPOSLUGE DO RADNOG MJESTA – KAKO PREŽIVJETI PANDEMIJU: Halapljivog niko nenahrani

Objavljeno prije

na

Crna Gora je jedna od rijetkih zemalja koja nema robne rezerve osnovnih životnih namirnica, lijekova i naftnih derivata u državnom vlasništvu koje bi mogla iskoristiti u slučaju potrebe – nestašice ili nekontrolisanog rasta cijena. Baš onog sa čime se sada suočavamo. I ne samo mi

 

U Crnoj Gori ima dovoljna količina osnovnih životnih namirnica i lijekova da zadovolji višemjesečne potrebe njenih građana. Nevolja bi mogla biti to što su postojeće zalihe nepravilno raspoređene, nakon što se dobar dio njih u minulih desetak dana preselio sa rafova i iz veletrgovačkih magacina u podrume i špajze domaćina i domaćica koji su, u strahu od nadolazeće pandemije, napravili višenedjeljne, a ponegdje, i višemjesečne zalihe.

Zvanični podaci nijesu dostupni, ali se čini kako je dosta toga još ostalo i u magacinima. „Crnogorski trgovinski lanci poručuju da su im magacini puni“, objavila je Vlada krajem prošle nedjelje na svom tviter nalogu. „To potvrđuje i naš večerašnji snimak distributivnog centra vodećeg crnogorskog maloprodajnog lanca Voli“. Onda je, sredinom ove nedjelje, iz  Volija potrošačima upućen apel da racionalizuju kupovinu, kako ne bi došlo do, makar privremenih,  problema u snabdijevanju.

Nije običaj da država  građane hrabri tv snimcima iz privatnih magacina. Pa makar to bili i, za naše prilike, veliki trgovački lanci. Crna Gora je, međutim, jedna od rijetkih zemalja koja nema robne rezerve osnovnih životnih namirnica, lijekova i naftnih derivata u državnom vlasništvu koje bi mogla iskoristiti u slučaju potrebe – nestašice ili nekontrolisanog rasta cijena. Baš onog sa čime se sada suočavamo. I ne samo mi.

Samo nekoliko dana bilo je dovoljno da od relativno normalnog stanja na međunarodnim tržištima stignemo u situaciju u kojoj pare ne pomažu. Prvo je Srbija objavila zabranu izvoza hrane i lijekova. Pošto se približno trećina hrane potrošene u Crnoj Gori uveze iz Srbije, postalo je jasno da se, nalik na period 1999-2000., moraju tražiti alternativni snabdjevači i dobavljači. Onda je slična zabrana uvedena na nivou EU, što je manevarski prostor za hitnu dopunu zaliha prehrambenih proizvoda svelo na Albaniju i Bosnu i Hercegovinu. Makar u nekom kraćem vremenskom periodu, pošto je u ovom trenutku, zbog zatvorenih granica i usvojenih ograničenja, hranu teško i kupiti i dopremiti u Crnu Goru.

Jedan od naših sagovornika se požalio, za ilustraciju aktuelnih problema sa prekograničnim transportom, da je kamion sa robom koju je poručio i platio,  još prošlog petka prošao kroz Ljubljanu ali bi u Crnu Goru mogao stići tek po zaključenju ovog broja Monitora, u četvrtak poslije podne. I to pod uslovom da se „ponovo nešto ne zakomplikuje“. Naredne porudžbine biće još komplikovanije pošto je troškove transporta nemoguće predvidjeti i ukalkulisati u cijenu, kaže naš sagovornik.

Pravi posao za državu. Ali…

Nekadašnja Direkcija za robne rezerve ukinuta je prije više od 15 godina (2004.) nakon donošenja Zakona o interventnim nabavkama. Vlast je tada, prema riječima nekadašnjeg ministra a aktuelnog ambasadora u Beogradu Tarzana Miloševića,  „pravila računicu“da li je isplativije nabavljati i čuvati određene količine brašna, žita, ulja, šećera, soli, deterdženata… ili finansijski pomagati one koji se bave nekom proizvodnjom i preradom. „Mislimo da je veći efekat ovo drugo“, objasnio je Milošević. Kome to nije bilo jasno ranije, sada vidi da su tada u vladi sabirali babe i žabe.

Uglavnom, crnogorske robne rezerve prestale su da postoje nakon stupanja na snagu Zakona o interventnim nabavkama (usvojen krajem 2003.). Tim propisom od samo 12 članova uređuje se „postupak obezbjeđenja kontinuiteta snabdijevanja tržišta proizvodima koji su neophodni za zadovoljenje osnovnih potreba stanovništva u uslovima ozbiljnih poremećaja na tržištu“ (član 1). Postupak je sledeći: na početku godine, a naše vlade to obično rade u martu, donosi se Plan interventnih nabavki u uslovima ozbiljnih poremećaja na tržištu. On podrazumijeva: vrstu robe (od 2015. do prošle godine spisak je proširen za negaziranu flaširanu vodu za piće i prirodni gas), količine (prema podacima Monstata o prosječnoj potrošnji), cijene koje se izračunavaju na osnovu prosječne nabavne cijene sa uračunatim PDV- om i spisak privatnih preduzeća kojima će biti povjerena nabavka i distribucija potrebne robe po opštinama.

Iz Plana interventnih nabavki saznajemo da se na popisu hrane koju će „u slučaju ozbiljnih poremećaja na tržištu“ obezbijediti država svojim novcem nalaze: pšenica i pšenično brašno, kukuruz, šečer, ulje, kuhinjska so i deterdžent. Da ne bi mi procijenjivali da li je to malo, mnogo ili taman  – uporedimo ovaj popis sa spiskom prehrambenih proizvoda koji se već nalaze pohranjeni u hrvatskim Strateškim robnim zalihama: žitarice (pšenica, kukuruz, riža), tjestenina, meso, mesne i riblje konzerve, voda za piće u bocama, cjelodnevni suvi obroci, so, šećer, ulje, sir, mlijeko u prahu, dječja hrana i ostalo (jaja u prahu, džem, smrznuto i konzervirano povrće).

To,  otprilike, pokazuje i trenutnu razliku između poslednje primljene i prve naredne članice EU.

Sam Plan interventnih nabavki nije dovoljan da Vlada krene u nabavku onoga bez čege ne možemo a već nam nedostaje ili bi moglo zafaliti. Prije toga ona  mora donijeti Odluku o postojanju ozbiljnih poremećaja na tržištu. Tek onda se nedostajuće robe traže na međunarodnom tržištu, pa se potom ugovara njihova kupovina i transport. Zapravo, sav taj posao radi neko od Vladinih partnera iz privatnog sektora.

Iz zvanično objavljenih podataka o aktivnostima kabineta Duška Markovića može se zaključiti da Vlada još nije donijela Odluku kojom konstatuje poremećaje na tržištu ali, sva jeprilika, ni ovogodišnji Plan interventnih nabavki. Sve to smo pokušali provjeriti u resornom Ministarstvu ekonomije, ali od ministarke Dragice Sekulić i njenih saradnika – ni pisma ni razglednice. I pored svih uvjeravanja o transparentnosti Vlade i zajedničkoj borbi na prevazilaženju posljedica pandemije koje danima slušamo.

Ako ne znamo ko i kako, onda nam je makar poznato šta i koliko hrane i neprehrambenih proizvoda moramo uvesti kako bi zadovoljili osnovne potrebe građana Crne Gore. Prema podacima Monstata, svakog mjeseca potrošimo oko 8.100 tona pšenice. Za njen transport potrebno je 325 šlepera od 25 tona nosivosti. Samo jednu osminu (oko 40 šlepera) potrebne pšenice proizvedemo sami. Kukuruza još manje, svega 10 odsto potrebne količine. Šećera, ulja i soli – nimalo. Uz ulcinjsku Solanu staru više od 90 godina, postali smo zemlja koja nije u stanju da proizvede ni kilogram kuhinjske soli.

Više detalja o mjesečnim i godišnjim projekcijama iz prošlogodišnjeg Plana interventnih nabavki možete vidjeti u priloženoj tabeli. Mimo toga, valja pomenuti da je, prema tom planu, nabavka projektovanih količina osnovih životnih namirnica trebalo da košta nešto više od 40 miliona. Ili približno dvanaesti  dio onoga što je Crna Gora prošle godine potrošila na uvoz hrane (480 miliona). To potvrđuje da je tim planom obuhvaćen samo mali dio stvarno potrebnih namirnica.

Na kraju, ali kako bi rekli – ne i najmanje važno, oba Plana interventnih nabavki koja smo uporedili, prošlogodišnji i onaj iz 2015. godine, sadrže istu rečenicu: „Okolnost da su zalihe roba u domaćinstvima i kod trgovačkih preduzeća na nivou približno mjesečnih potreba stanovništva daje mogućnost da se u roku od 30 dana izvrši nabavka definisanih roba i obavi njihova distribucija do mjesta prodaje, u skladu sa Planom“. Da li je ova procjena dobra, to tek treba da vidimo.

 

Trećina za Podgoricu

U prošlogodišnjem Planu interventnih nabavki potrebne količine proizvoda planirane su za 622.373 stanovnika Crne Gore. Njihova prosječna potrošnja je izračunata na bazi Monstatovih normativa godišnje potrošnje: pšenica 157 kilograma (kg); kukuruz 9,5kg; šećer 14 kg; jestivo ulje 9 litara; kuhinjska so 1,5 kg; deterdžent (praškasti-tečni) 9 kilograma.

Gledano po opštinama, najveći potrošači su Podgorica, Nikšić, Bijelo Polje i Bar (ukupno 57,1 odsto projektovanih količina) dok se manje od 1,5 odsto ukupne potrošnje osnovnih životnih namirnica bilježi u čak devet opština: Andrijevica, Gusinje, Kolašin, Mojkovac, Petnjica, Plav, Plužine, Šavnik i Žabljak (Tuzi su u prošlogodišnji Plan interventnih nabavki ušle kao dio opštine Podgorica).

 

 

Ko ne radi – boji li se gladi?

Veče pred zaključenje ovog broja Monitora stiže vijest o novim mjerama koje je, radi sprječavanja širenja korona virusa, donijelo Nacionalno koordinaciono tijelo za sprječavanje zaraznih bolesti. Roditeljima (jednom od njih) djece mlađe od 11 godina, vaspitačicama u vrtićima, nastavnicima i profesorima, ugostiteljskim radnicima, vozačima autobusa, mašinovođama i kondukterima, zaposlenima u kladionicama i kazinima, prodavcima i prodavačicama u tržnim centrima, pridružili su se i taksisti, prodavci obuće, garderobe, bijele tehnike… Svi oni će, umjesto na poslu, od kuće čekati da prođe epidemije. I da se ukinu mjera koje su ih odvojile od radnog mjesta. Da li i od zarade?

Da se razumijemo: iskustvo zemalja koje je aktuelna pandemija pohodila prije nas, ukazuje da se sa ovakvim mjerama ne može prenagliti već samo zakasniti. Ali, to ne znači da one nijesu donijele mnoštvo problema čije rješavanje još nije došlo na dnevni red. Ako, makar za neke, rješenje uopšte postoji.

Broj onih koji trenutno ne idu na posao nije poznat, ali neke procjene možemo napraviti na osnovu statističkih podataka. U obrazovanju radi oko 15 hiljada zapošljenih. Najviše radno angažovanih ima u trgovinama na veliko i malo, oko 40 hiljada. Firme koje se bave uslugama i smještajem broje oko 18 hiljada radnika, dok u sektoru skladištenja ima oko 13 hiljada zapošljenih. Nešto više ih je u sektoru građevinarstva (14 hiljada) koji, za sada, nije direktno pogođen mjerama za suzbijanje epidemije.

Počnimo od onih koji su privremenu obustavu radnih aktivnosti dočekali u zoni sive ekonomije, kao neprijavljeni radnici ili, u nešto boljem slučaju, sa dijelom zarade koji im se isplaćuje na ruke, bez zvaničnih tragova i plaćanja poreza i doprinosa. Oni će sada ostati bez očekivane zarade, a to što su radili na crno, bez ugovora, oslobađa njihove poslodavce obaveze da im pomognu na bilo koji način. Ni država nema dokaz o njihovom radnom angažmanu, pe ne može ni registrovati štetu koju oni trpe ovih dana. I nadoknaditi makar njen dio.

Sledeći na skali egzistencijalno ugroženih su zapošljeni na određeno vrijeme, posebno oni kojima će ugovor isteći ovih dana, dok svi poslovi stoje. Da li će oni ostati bez posla i zarade dok traje epidemija, a time i mogućnosti da plaćaju račune, kupuju hranu, lijekove…? Ili će nadležni donijeti odluku o nekoj vrsti moratorijuma na otkaz. U tom slučaju postavlja se pitanje ko će plaćati zaradu za radnike kojima je istekao ugovor dok je njihov poslodavac spriječen da radi?

Stižemo do radnika koji primaju minimalac, ili tek nešto više od njega, ali računaju na dodatnu zaradu po osnovu obima posla (rad „na procenat“) ili dobijenog bakšiša. I oni su sada bez najvećeg dijela zarade na koju su računali.

Možemo stvari postaviti i ovako: imate stalan i pristojno plaćen posao. Ali, kao i velika većina zapošljenih u privatnom sektoru, radite za firmu/poslodavca koji se tek oporavljaju od posljedica prethodne ekonomske krize i recesije. Koliko će gazda željeti, a koliko moći, da vas plaća dok mu vi ne donosite profit. Zapravo, dok mu donosite samo trošak. U međuvremenu, drugi posao ne možete naći. Ni vi ni on.

Važeći propisi omogućavaju poslodavcu da radnicima sada ne isplaćuje punu zaradu.  Zakon o radu propisuje (član 103) da tokom prekida rada koji je nastao bez krivice zaposlenog, njemu pripada naknada od 60 odsto prosječne zarade iz prošlog polugodišta. Ta naknada ne može biti manja od minimalne zarade  (222 eura). I ova mjera, prema Zakonu usvojenom krajem prošle godine, ne može trajati duže od četiri mjeseca godišnje. Ne zna se da li će pandemija proći za to vrijeme.

Izgleda kako se vraćamo na priču o zlatnoj državnoj službi. I čuvenome –  nije mnogo ali je sigurno. Valja imati na umu kako ni državna kasa, posebno naša, nije nepresušan izvor. Država će tokom narednih nedjelja imati ekstremno visoke troškove zdravstvene zaštite i poprilično smanjenje prihode. Od carina i PDV-a, sigurno. A možda i od poreza na zarade i doprinosa. Zato sama da se nadamo kako će panzije i plate koje se isplaćuju iz državnog i lokalnih budžeta ustati redovne.

Svi sa nestrpljenjem očekujemo da Vlada predoči plan akcije sa ciljem da se predstojeći gubici, koliko je god moguće, smanje a onda i podijele na podnošljiv način između države, poslodavaca i zapošljenih. Manevarski prostor nije preširok, a u ovom trenutku je ugrožena ekonomska egzistencija desetinama hiljada ljudi.

Ukoliko se ubrzo ne riješe problemi sa dopremom neophodnih roba iz uvoza, podugačkom spisku zaposlenih na „prinudnom odmoru“ mogli bi se pridružiti i građevinski radnici. Pa turistički poslenici koji se još nadaju čudu koje bi moglo spasiti dolazeću sezonu. Sezonske radnike nijesmo ni pomenuli, iz prostog razloga što oni u ovom trenutku ne mogu izgubiti ono što nemaju – posao i platu.

I ponovimo opet: zdravlje je najvažnije. Ali imajmo na umu kako oni koji žive od dnevne nadnice ne mogu sebi dozvoliti luksuz višenedjeljne samoizolacije. Ili rade ili gladuju. Ako ne nađemo način da im pomognemo.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

VLAST I OPOZICIJA TRAŽE NOVU VLADU: Gladne oči

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok su se članice vladajuće koalicije borile za preraspodjelu „osvojenih” resursa, Đukanović je utvrdio poziciju predvodnika opozicije i preuzeo inicijativu. Učvrstio je saradnju sa manjinskim partijama, povratio starateljstvo nad SDP-om i, raspisivanjem lokalnih izbora na Cetinju, Mojkovcu i Petnjici, doveo u pitanje najavljeni novembarski popis

 

Bliži se kraj 42. Vlade Crne Gore. Ono što se do sredine nedjelje slutilo, sada postaje izvjesno. Makar u mjeri u kojoj bilo šta na ovdašnjoj političkoj sceni može biti predvidvo. O tome smo, u srijedu, obaviješteni odvojenim saopštenjima sa sastanka predstavnika dvije najveće koalicije unutar vladajuće većine (DF i Demokrate) i sa zajedničkog susreta zvaničnika opozicionih partija.

Da ovakvoj Vladi Zdravka Krivokapića ističe rok upotrebe, saglasili su se DF i Demokrate. „Potrebno je rekonstruisati postojeću Vladu na način da umjesto dosadašnjih 12 ima 18 ministarstava i tri potpredsjednika”, navedeno je u saopštenju u kome se naglašava da bi partije većine u novu vladu kandidovale svoje predstavnike „saglasno propisanim procedurama i demokratskim standardima”.

Koji sat ranije, medijima je proslijeđeno saopštenje sa sastanka partija parlamentarne opozicije u kome se kaže da se „dramatično stanje“ u zemlji može prevazići samo formiranjem prelazne Vlade „ograničenog mandata sa zadatkom organizovanja vanrednih parlamentarnih izbora”.

Sabiranjem poslanika iz poslaničkih klubova koji su u srijedu oglasili potrebu rekonstrukcije postojeće, odnosno, formiranje prelazne vlade, dolazimo do podatka da Vlada, u ovom sastavu, nema podršku više od dvije trećine parlamenta. Pošto 40 poslanika opozicije i makar 26 poslanika vladajuće koalicije (poslanički klub DF-a bez Pokreta za promjene – 16 poslanika, Demokrate – 10) traži promjene u izvršnoj vlasti.

Mnogo je teže pronaći formulu prema kojoj će neka od strana dobiti podršku 41 poslanika kako bi realizovala svoj naum. Sve uz pretpostavku da poslanici PzP (pet mandata), SNP (pet mandata) i nezavisni poslanik Marko Milačić podržavaju plan koji su osmislili DF i Demokrate.  Glavna nepoznanica je stav poslaničkog kluba Koalicije Crno na bijelo (tri poslanika GP URA i jedan poslanik Saveza građana CIVIS).

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

STUDIJA FONDACIJE FRIDRIH NOJMAN O RUSKOJ PROPAGANDI U SRBIJI: Podgrijavanje podjela u Crnoj Gori

Objavljeno prije

na

Objavio:

Studija Tomasa Braja se ne bavi detaljno Crnom Gorom ali naglašava da Vučićevi toksični tabloidi vode veliku kampanju u smislu afirmacije srpskog identiteta Crne Gore i demoniziraju posrnulog Mila Đukanovića koji se skoro isključivo napada zbog odnosa prema Srbima i Kosovu

 

Nedavno objavljena studija Tomasa Braja (bivšeg dugogodišnjeg beogradskog šefa dopisništva Njemačke novinske agencije DPA) o dometima ruske propagande na Balkanu sa posebnim osvrtom na Srbiju je već izazvala reakcije i kontraoptužbe. Studija je objavljena pod naslovom „Ruski mediji na Balkanu – studija slučaja, kako moskovska propaganda utiče na Srbiju“ u izdanju Fondacije Fridrih Nojman.  Nakon što je beogradski dnevnik  Danas rezimirao i prenio glavne navode studije prije nedjelju dana se oglasio Sputnjik Srbija koji je napao Braja da se obrušio na Rusiju samo iz razloga što su Srbi „neizlečivo“ vezani za Rusiju. Sputnjik u svom odgovoru citira istraživanje iz 2019. godine u kome 80 odsto ispitanika podržava proširenje kontakta sa Rusijom. Takođe se spočitava Braju da „stvara konfuziju“, da je paranoičan, promašen, nedorečen i amater. Sputnjik se na samu studiju i njene argumente nevoljno i trivijalno osvrće i fokus drži na ad hominem napade protiv Braja.

Međutim Braj u svojim analizama konstatuje da „Rusija briljantno igra na terenu mekih instrumenata moći kako bi osvojila srca Srba“ te da Zapad, koji i sam ima velikih problema sa ruskom propagandom, taj isti uticaj ne primjećuje na Balkanu ili ga nipodaštava svodeći ga „samo“ na izvještavanje Sputnjika. Braj osim Sputnjika navodi čak 11 portala sa izrazito nacionalistički srpskim i pro-ruskim narativima. Međutim, razlopg za  brigu je to što  maltene svi glavni mediji u Srbiji, uključujući i B92 preuzimaju sadržaje Sputnjika i objavljuju ih bez  provjere ili ikakvog ograđivanja. Navodno se Sputnjik citira između 200 i 300 puta dnevno u srpskim medijima. Sputnjikova glavna urednica Ljubinka Milinčić ovaj uspjeh objašnjava time što Sputnjik „nikada ne falsifikuje, ne laže i ne stoji ni na čiju stranu“ kao i da „nikada nisu bili uhvaćeni u laži“.

Braj navodi da otvorena ruska propaganda u regionu ima tri glavna fokusa – Srbija, Rusija i Amerika.

O Srbiji se izvještava maksimalno pozitivno kao lideru u regionu kada je u pitanju privredni razvoj i pristupanje EU. Čak iako postoje problemi u zemlji oni su puno manji nego u okolnim zemljama kao što je  Hrvatska koja „u novu deceniju ulazi kao treća najgora članica EU“ i „prezadužena je za razliku od Srbije“. Takođe se naglašava srpsko liderstvo u nabavci ruskih vakcina, sama vakcinacija i srpska humanitarna pomoć regionu. Kosovo je i dalje među glavnim temama i uvijek se pozdravlja stav i politika srpskog rukovodstva kada je u pitanju „južna srpska pokrajina“ i „mudrost predsednika Vučića u upravljanju zemljom“.

Izvještavanje o Rusiji je zapravo model po kom se izvještava o Srbiji s dodatnim naglaskom na kompleks tema vojska/oružje. Tu se hvali superiornost ruske vojne tehnologije nad zapadnom. Glavna urednica Milinčić kroz rubriku „Moj pogled na Rusiju“  ističe „Ruski odgovor na zapadnu šizofreniju – Oružje kakvo niko u svetu nema“ i „Ruska vojska se već priprema za vojnu pobedu“.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ANKETA:  Svi smo izgubili

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pitali smo: Kako vidite događaje na Cetinju, njihove uzroke i posljedice

 

PAULA PETRIČEVIĆ, MIROVNA I FEMINISTIČKA AKTIVISKINJA
Besramna instrumentalizacija

Događaji na Cetinju reflektuju žalosno stanje u kom se nalazi Crna Gora, razapeta zaoštrenim identitetskim politikama među kojima se neprestano produbljuju rovovi. U ovakvoj situaciji nema sigurne i lagodne pozicije, odbijanje da se svrstamo na neku od sukobljenih strana procjenjuje se kao izdaja, što i jeste – ali ne ‘naših’ ili ‘njihovih’ već identitarne logike koja počiva na mehanizmima isključivanja, a nerijetko i nasilja.

Nesporno je, naravno, kako pravo na slobodu vjeroispovjesti, tako i pravo na protest, sporno je međutim što se SPC nikada, a najmanje sada, nije bavila isključivo pitanjima vjere. Potrebna je posebna vrsta, ja bih rekla – namjernog sljepila da se previdi notorna činjenica političkog djelovanja ove vjerske institucije. S druge strane, nema niti može biti opravdanja ni za nasilne proteste, niti za pretjeranu upotrebu sile od strane policije, a posebno je otužna besramna instrumentalizacija protesta od strane potrošenih političara koje mislim da ni građanski rat više ne bi mogao da reanimira.

 

OMER ŠARKIĆ, GRAĐANSKI AKTIVISTA
Problem su političke elite

Sve ono što se događalo na Cetinju je samo posljedica podjela koje je vješto podsticala prošla vlast, a aktuelna ih nevješto još više produbila, dovela do pucanja. Poslije pobjede na izborima Vlada se, umjesto reformi sistema, pravosuđa, državne uprave, oporavka ekonomije, donošenja novih zakona među kojim je možda najvažniji onaj o porijeklu imovine, bavila uglavnom Crkvom, vjerom i revizijom istorije. Pored permanentnih sukoba u vladajućoj većini, svi osim URA-e su gledali da baš oni budu miljenici i dobiju podršku Crkve, a time i „poštovanog naroda, braće i sestara“ a ne građana. Crkva je – da se ne lažemo, postala ključni politički faktor u zemlji. Time je dat kiseonik bivšoj vlasti, ogrezloj u korupciji i kriminalu, da sebe opet predstavi kao zaštitnika sekularne države, Crnogoraca i manjinskih naroda. Znajući većinsko raspoloženje građana Cetinja prema SPC, DPS je u ustoličenju mitropolita Joanikija vidio odličnu priliku da „odbrani Cetinje i Crnu Goru“, a Crkva svojim nespornim pravom da ustoličenje obavi u Cetinjskom manastiru, to predstavi kao čin definitivne pobjede. Protestu protiv ustoličenja, iz sjenke, očito je upravljao Veselin Veljović, dok su mitropolit Joanikije, premijer Krivokapić, ali i potpresjednik Vlade Abazović svojim izjavama svjesno ili nesvjesno dolivali ulje na vatru. Idealna atmosfera za kontrolisani sukob u kome će se Crna Gora totalno podijeliti na dva pola. Ne znam što je bilo žalosnije, način na koji je ustoličenje obavljeno – helikopterskim desantom uz duge cijevi uz PR(!) fotografiju premijera kako to na TV-u posmatra zavaljen u fotelji, ili snimak iz Gradske kafane na kojem se vidi kako se „glavne patriote“ goste na stolu prepunom raznih pića, dok se protestanti ali i svi građani Cetinja guše u obalcima suzavca. Poslije svega, iako svi slave svoju pobjedu, svi smo izgubili, za dugo. Podjele i međusobna mržnja su nikad veće, Vlada još nestabilnija, a građanski pokret URA je sebe jednostavno ugasio. Nikakvog kompromisa nema, niti ko radi na njemu, a mislim da ga sa postojićim političkim „elitama“ ne može ni biti, tako da su novi izbori na proljeće neminovni.

 

GORAN ĐUROVIĆ, MEDIA CENTAR
Izgubila je Crna Gora

Događaji na Cetinju pokazali su još jednom neodgovornost najvećeg dijela političkih partija prisutnih na našoj političkoj sceni. Današnje opozicione partije su u različitim formama i periodima bile 30 godina na vlasti, DPS u cijelom periodu od 30 godina uz asistenciju SDP – SD, koja je trajala 17 godina. Pitanja vjerskih organizacija i slobode vjeroispovijesti su mogla biti riješena do sada da je nekadašnja vlast (a danas opozicija) imala želju da išta uradi za stvaranje uslova za nesmetano obavljanje i zadovoljenje vjerskih potreba građana.  DPS–SDP vlast je kontrolisala sve institucije u Crnoj Gori pa su upravo oni odgovorni ukoliko je bilo nezakonitih radnji prilikom upisa vjerskih objekata u katastarske knjige. Upravo DPS–SDP vlast nije stvorila zakonski osnov da se registruju vjerske organizacije već se npr. Crnogorska pravoslavna crkva registrovala kao NVO. Današnja opozcija, nažalost, ne može ništa da ponudi građanima osim podjela i navodne brige o zaštiti nacionalnih interesa jer ove partije vode potrošeni poltičari. Naravno, kao i u proteklih 30 godina DPS–SDP–SD nacionalnim interesima smatraju samo ono što je njihova politička platforma zanemarijući sve potrebe i raznolikosti crnogorskog društva.

S druge strane u novoj vlasti dominiraju partije kojima rejting zavisi od podrške Srpske pravoslavne crkve i zato su nespremne da razumiju osjećanja Cetinjana i onog dijela Crne Gore koji ima potrebu da zadovolji svoje vjerske potrebe u Crnogosrkoj pravoslavnoj crkvi i koji se nacionalno izjašnjavaju kao Crnogorci. Tokom mučnog vikenda i događaja na Cetinju imao sam utisak da je najveći dio vlasti imao isključivo želju da se izvrši vjerski obred na Cetinju bez obzira na moguće žrtve. Manji dio vlasti, po mom mišljenju, imao je racionalan odnos prema kriznoj situaciji i jednako je cijenio živote vjerskih poglavara kao i živote Cetinjana i protestanata. Na taj manji dio vlasti, koji je imao namjeru da osigura Ustavom garantovano pravo na ostvarvanje vjerskih sloboda ali i da spriječi teže posljedice po život onih koji su protestvovali protiv ustoličenja, okomili su se danas obje radikalne strane poltičke scene.

Istorijski procesi, koji su po pravilu puni nepravdi, ne mogu se rješavati nasiljem osim ako ne želite da Crna Gra bude zauvijek izgubljena u podjelama. Jedini način za rješavanje svih problema u društvu je dogovor oko principa koji se moraju poštovati. Ključni mora biti vladavina prava i primjena svih propisa, pa čak i onda kada nam se ne sviđaju.

Nakon događaja na Cetinju svi smo izgubili, izgubila je Crna Gora. Baviti se opservacijom ko je više izgubio, da li DPS, Srpska pravolsavna crkva, Cetinje, partije na vlasti, je gubljenje vremena.

 

SAMIR KAJOŠEVIĆ, KOLUMNISTA VIJESTI
Loše vrijeme za građanske stranke

Dešavanja na Cetinju radikalno su pomjerila političku scenu i vratila je na pozicije koje najmanje odgovaraju građanskim stranakama. Iako su pod pritiskom međunarodnih partnera, u DPS-u obećavali kohabitaciju sa novim vlastima i saradnju u ključnim reformama, stranka je radikalizovala politiku i pokazala se kao faktor koji može destabilizovati prilike u državi. Iako će i zvaničnim profilisanjem  u nacionalističku stranku okupiti dio crnogorskog biračkog tijela i održati rejting među biračima, Đukanovićeva stranka mogla bi da izgubi i ono malo kredibiliteta kod međunarodnih partnera. Time je dodadno smanjena mogućnost političkog dijaloga, bez jače intervencije stranog faktora.

Iako insistiranjem na smjenama u bezbjednosnom sektoru Zdravko Krivokapić i Demokratska Crna Gora rizikuju gubitak međunarodne podrške, mislim da su najnoviji pritisci na čelnike MUP-a i UP-a pokušaj rekonstrukcije Vlade u kojoj bi tražili veći udio. Insistirajem na SPC u cijeloj priči oni zapravo koriste uticaj koji ona već ima na Vladu, ali i pokušavaju da povrate povjerenje birača razočaranih nakon smjene ministra Leposavića i Rezolucije o Srebrenici.

U takvoj političkoj postavci, u najgoroj poziciji je URA koja je od tasa na vagi, postala stranka na udaru dvije desničarske politike. Njena pozicija će biti još teža ukoliko čelnici MUP-a i UP-a budu smijenjeni, jer bi svako otkazivanje povjerenja Vladi bilo tretirano kao izdaja volje birača 30. avgusta. Ukoliko ćutke prihvate smjene i dodatnu klerikalizaciju Vladine politike, rejting stranke Dritana Abazovića biće dodatno poljuljan u građanskom dijelu birača. S druge strane, DPS i ostale opozicione partije potrudiće se da je predstave kao antidržavnu stranku i smanje joj podršku među procrnogorskim biračima, koju su već poljuljala dešavanja na Cetinju.

 

DUŠKO VUKOVIĆ, NOVINAR
Opasne prijetnje Crnoj Gori

Događaji na Cetinju su pokazali da predmoderne političke konfrontacije predstavljaju opasnu prijetnju Crnoj Gori kao državi i kakvim-takvim pokušajima izgradnji moderne političke i institucionalne integrativne armature. Nekadašnji gospodstveni otpor izvornih antiratnih suverenista srpskoj militarističko-crkvenoj desnici na jučerašnjem Cetinju se transformisao u neartikulisanu galamu koja je, u praktičnoj izvedbi, neodoljivo podsjećala na onu koju su početkom devedesetih emitovali krajiški Srbi.

Ako je pretekla i šaka političke pameti u ovoj zemlji, iz ovih događaja se moraju izvući pouke. Ja bih sugerisao ove: Crna Gora je nezamisliva bez Cetinja, ama ni Cetinje bez Crne Gore; Crna Gora se kao demokratsko društvo ne može ukazivati kroz maglu i mamurluk cetinjskih pivnica, već kroz razgovor razboritih i dobromislećih predstavnika svekolike crnogorske raznolikosti.

 

ZARIJA PEJOVIĆ, BIVŠI POSLANIK
Licemjerno je bunt na Cetinju vezivati samo za DPS

Događaji na Cetinju otvaraju mnoga pitanja i  pobuđuju  emocije. Činjenica  je da „postoji  Crna Gora i van Cetinja”, ali je i činjenica da je prijestonica Crne Gore njena moralna vertikala. Sjetimo se ratne histerije ‘91 godine kada se  Cetinjem na antiratnom skupu orila pjesma  „Sa Lovćena vila kliče oprosti nam Dubrovniče”. I na taj skup od prije 30 godina, kao i na onaj u nedjelju, Srpska pravoslavna crkva je gledala istim očima. Znamo kome je istorijska dijalektika dala za pravo.

Dešavanje u nedjelju sam lično, emocionalno, doživio kao skrnavljenje prijestonice, i osjećam duševnu bol. Pitam, imaju li Cetinjani kao građani pravo da protestvuju a da se na njih ne baca onoliki suzavac? Na drugoj strani, barikade jesu radikalan iskaz političke borbe. Licemjerno je bunt i protest u prijestonici iskjučivo  povezivati sa organizacijom DPS-a i Đukanovićem, mada su najodgovorniji za stanje u državi. Takođe pitam, imaju li pravoslavni crnogorci koji se ne osjećaju vjernicima SPC pravo na hramove, na sveštenstvo, i u krajnjem pravo na priznanje od pravoslavnog svijeta?  Da li je pošteno da jedni imaju sve, a drugi ništa!?

Da li u vrhu vlasti Crne Gore postoji svijest o tome da je Srpska pravoslavna crkva institucija države Srbije, u sprovođenju politike, koju otvoreno treba nazvati asimilacijom Crnogoraca? Zar cilj te politike nije promjena demografske strukture Crne Gore, odnosno  inkoporiranje Crne Gore u „srpski svet”? Lavovski dio posla u korist te politike odradio je DPS kroz stvaranje države socijalne nepravde i „guranje” građana u pravcu crkve, jer im druge nade u pravedniju egzistenciju očigledno nije ostajalo. Takođe, prethodna vlast nije otvorila na vrijeme pitanje statusa pravoslavne crkve (koja bi u nezavisnoj državi trebala biti samostalna), već se bavila onim što njih prioritetno interesuje, imovinom.

Aktuelni vrh države Crne Gore je bio svjestan rizika da se u policijskoj akciji  izgube ljudski životi. Zašto je čin hirotonije važniji od života ljudi?

Crnoj Gori je potreban dijalog o vjerskim pravima. Pitanje je imaju li naši lideri volje i kapaciteta da takav dijalog pokrenu.

                                                                                                               Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo