Povežite se sa nama

MONITORING

ODBAČENE SVE PRIJAVE ZA RATNE ZLOČINE: Tužilaštvo kao saučesnik

Objavljeno prije

na

Specijalno tužilaštvo za ratne zločine odbacilo je tokom prošle godine sve krivične prijave za ratne zločine, a da o tome očito nije obavijestilo ni crnogorsku javnost, ali ni Evropsku komisiju.

U najnovijem Izvještaju EK o napretku Crne Gore za ovu godinu, objavljenom nedavno, navodi se da je u toku šest istraga za ratne zločine. Istovremeno, u Izvještaju o radu tužilaštva za prošlu godinu stoji da je tužilaštvo prošle godine odbacilo sve krivične prijave za ratne zločine – ukupno sedam.

„U izvještajnom periodu nije bilo novoformiranih predmeta zbog krivičnih djela protiv čovječnosti i drugih dobara zaštićenih međunarodnim pravom (ratni zločini). Iz prethodnog perioda ostalo je neriješeno prijava protiv 7 lica, od čega protiv 6 lica zbog krivičnog djela – genocid iz člana 426 Krivičnog zakonika Crne Gore, a protiv 1 lica zbog krivičnog djela – ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 428 Krivičnog zakonika Crne Gore. Sve ove krivične prijave su u ovoj godini riješene odbačajem”, navodi se u Izvještaju tužilaštva. Takođe, u tabelarnim prikazima rezultata tužilaštva na više mjesta u izvještaju stoji da je odbačeno sedam krivičnih prijava za ratne zločine.

Iz Specijalnog tužilaštva do objavljivanja ovog broja Monitora nijesu odgovorili na naše pitanje koje su sve krivične prijave odbijene i zašto.

Sudeći prema Izvještaju VDT samo je jedna istraga rezultirala podizanjem optužnice. „Optužnica je rješenjem suda potvrđena, a suđenje po istoj nije održano u izvještajnom periodu”, navodi se u tom dokumentu.

,,Iz izvještaja se može zaključiti da je jedini predmet ratnih zločina na kome se radi predmet u kome je Vlado Zmajević optužen za ratne zločine protiv civila na Kosovu 1999. Taj predmet je već dobro istražen i dokumentovan serviran crnogorskom tužilaštvu iz Srbije, kao što je iz Hrvatske upućen predmet Morinj, jedini procesuirani slučaj ratnog zločina u Crnoj Gori poslednjih godina u kome je iko kažnjen”, kaže za Monitor direktorica Akcije za ljudska prava (HRA) Tea Gorjanc-Prelević.

Ona ocjenjuje da je takva situacija deprimirajuća: ,,I ne odgovara očekivanjima o proaktivnom nastupu državnog tužilaštva koja je odavno iznio ekspert Evropske komisije Mauricio Salustro i koji komisija ponavlja Crnoj Gori iz izvještaja u izvještaj”, kaže. Direktorica HRA ukazuje i da je to suprotno „ohrabrujućem planu Strategije za istraživanje ratnih zločina, koju je Vrhovni državni tužilac Ivica Stanković donio pre tri godine (8.5.2015)”.

„Još nema nikakvih rezultata preispitivanja predmeta Morinj, Bukovica, Deportacija, Kaluđerski laz i dr. niti bilo kakvih podataka o tome da li je i šta uopšte rađeno da bi se ti predmeti preispitali. Sve u svemu, istraživanje ratnih zločina je očigledno poslednja rupa na svirali postojećeg sastava Specijalnog tužilaštva i za neki pomak na tom planu moraće da se čeka neko novi”, zaključuje ona.

Kada je prije oko tri i po godine stupio na funkciju, aktuelni državni tužilac Ivica Stanković kazao je da će ratni zločini biti prioritet tužilaštva. To je ponavljao tokom cijelog dosadašnjeg mandata kad god bi mu se ukazala prilika.

Stanković je tako u proljeće 2016. po ko zna koji put kazao da je suzbijanje nekažnjivosti ratnih zločina prioritet tužilašztva , ocjenjujući da bez proaktivnog tužioca naoružanog postojanom optužnicom nema pravde u tim slučajevima. „To su zločini koji su, ne tako davno, bili stvarnost na prostoru bivše Jugoslavije, zločini čiji se neki učinioci i danas kriju negdje između nezastarjelosti krivičnog gonjenja i nekažnjivosti krivičnog djela, pri čemu se nezastarjelosti kao pravnoj kategoriji suprotstavlja nekažnjivost kao stvarno stanje”, konstatovao je.

U proljeće 2017. godine Stanković je poručio: „Ratni zločini nijesu cifra, nego svaka pojedinačna sudbina”. Ko bi rekao da će iste godine tužilaštvo odbaciti sve krivične prijave za ratne zločine, u tišini, skrivajući te podatke i od briselske administracije.

„Nakon donošenja Strategije o istraživanju ratnih zločina, koja je ništa drugo do izraz potrebe dokazivanja pred Evropskom komisijom, Specijalno tužilaštvo je tokom 2015. pokrenulo nove istrage i formiralo sedam predmeta zbog krivičnih djela koja se odnose na ratne zločine. To je ocijenjeno pozitivno od strane domaće i međunarodne ekspertske i zainteresovane javnosti i taj pomak je konstatovan i u Izvještaju EK za Crnu Goru za 2016.godinu. Međutim, nije trebalo dugo da se pokaže da su nove istrage pokrenute kako bi se napravio privid u odlučnosti Tužilaštva da se bori protiv nekažnjivosti ratnih zločina”, kaže za Monitor Tamara Milaš iz Centra za građansko obrazovanje (CGO). Ta organizacija je prva upozorila javnost da je tužilaštvo krišom odbacilo krivične prijave za ratne zločine.

,,Ovo je obeshrabrujuće za ukupni proces suočavanja sa prošlošću u kojem Tužilaštvo ima važnu ulogu. Postojeći mehanizmi kojima bi procesi vezani za ratne zločine mogli biti ubrzani se nedovoljno i neefikasno koriste. Ovo je još jedan dokaz simuliranja reformskih zahvata crnogorskih institucija koje umjesto produkcije mjerljivih rezultata statistikom pokušavaju zamaskirati da posvećeno rade na ispunjavanju postavljenih mjerila u okviru Poglavlja 23 (Pravosuđe i temeljna prava)”, kaže ona.

Javnost za sada zna tek samo to da je tužilaštvo prošle godine odbacilo krivičnu prijavu protiv aktuelnog predsjednika države Mila Đukanovića i tadašnjeg vrha vlasti zbog genocida i slučaja Ibrahima Čikića. Samo dan nakon što je u Hagu na doživotnu robiju zbog Srebrenice osuđen Ratko Mladić, na adrese podnosioca krivične prijave poslat je dopis u kom ih obavještavaju da je ta prijava – odbijena.

Obrazloženja zašto je odbijena ova krivična prijava koju su 11. septembra 2014. godine podnijeli profesor Milan Popović, poslanik Koča Pavlović i glavni i odgovorni urednik Monitora Esad Kočan – nije bilo . Samo kratko – „ne postoji osnovana sumnja”.

U krivičnoj prijavi koju je tužilaštvo odbilo krajem obrazlaže se da je neposredan povod za prijavu bila prvostepena osuđujuća presuda Osnovnog suda u Bijelom Polju od 3. juna 2014. godine kojom se Čikić obavezao da na ime nadoknade štete za duševne bolove plati 4000 eura bivšim zatvorskim službenicima bjelopoljskog zatvora u kom je bio pritvoren i mučen. O svom političkom progonu, montiranom procesu i torturi Čikić je pisao u knjizi Gdje sunce ne grije, nakon čijeg je objavljivanja uslijedila tužba bivših čuvara zatvora, a sud u Bijelom Polju presudio u njihovu korist.

Početkom 1994. godine srpske i crnogorske vlasti uhapsile su 45 Bošnjaka, uglavnom aktivista Stranke demokratske akcije (SDA) optužujući ih da su spremali oružani ustanak protiv tadašnje SRJ sa ciljem da odvoje Sandžak. Među njima bio je i Čikić, čija je, kako stoji u nalazu ljekara – ,,vidna sposobnost umanjena za 100 odsto trajno”. Optužnica ga je teretila da je trebalo da bude snajperista tokom navodnog pokušaja otcjepljenja Sandžaka. Krajem 1994. godine osuđen je na dvije godine zatvora, ali je nakon godinu zatvoreništva oslobođen pod pritiskom međunarodne javnosti. Nikada niko za to nije odgovarao. Podnosioci prijave konstatuju da je „odgovornost Đukanovića i crnogorskog tadašnjeg vrha za genocid „komandna, s obzirom na najviše funkcije vlasti koje su u ovom periodu vršili i još uvijek vrše, ali i neposredna”. Takođe, u prijavi se terete za saučesništvo pomaganjem počinioca ovog zločina da izbjegnu pravdu i vrhovni državni tužioci u periodu od 1994. do 2014. godine.

Popović, Pavlović i Kočan nijesu međutim obaviješteni da je tužilaštvo, ako je tačna statistika iz najnovijeg izvještaja VDT, odbacilo drugu njihovu krivičnu prijavu za ratne zločine koju su takođe podnijeli protiv bivšeg premijera Crne Gore Mila Đukanovića i ostalih najodgovornijih u vrhu vlasti za zločin deportacija bosanskih izbjeglica. Nikada ih niko tim povodom nije pozvao u tužilaštvo. Oni su ovu prijavu podnijeli još 2012. godine.

Pokazatelj odnosa crnogorskog pravosuđa prema ratnim zločinima nijesu samo ovih sedam odbačenih krivičnih prijava, niti rezultati samo ovog tužilaštva. Svi dosadašnji postupci koji su vođeni u slučajevima ratnih zločina završili su uglavnom oslobađajućim presudama, a nikada se nije utvrđivala komandna odgovornost. Evropska komisija iz godine u godinu ponavljaju i da su „ dosadašnje sudske odluke sadržale pravne greške i nedostatke”

„Činjenica je da su prethodni postupci, kroz neodržive optužnice i fingirane sudske postupke, rezultirali oslobađanjem najvećeg broja onih koji su bili obuhvaćeni optužnicama za ratne zločine. Inače, po pravilu se radilo samo o malom broju izvršilaca a nikad o onima koji su bili na višem komandnom nivou. Neophodno je preispitati sve dosadašnje odluke, koje su riješene odbačajem, i na pravno adekvatan način procesuirati sve slučajeve ratnih zločina koji su počinjeni u Crnoj Gori ili slučajeva ratnih zločina u kojima su državljani Crne Gore učestvovali na bilo koji način”, zaključuje Milaš.

Da su ratni zločini fakat pokazuje i odšteta koju crnogorske vlasti isplaćuju za ratne zločine. U prošlogodišnjem izvještaju o realizaciji Akci-onog plana za 23. pregovaračko poglavlje – Pravosuđe i temeljna prava , stoji da je žrtvama ratnih zločina dosuđena naknada štete od 1.347.080,41 eura.

Ovakvim postupanjem, tužilaštvo i pravosuđe saučesnici su najodgovornijih za ratne zločine. Oni, međutim ne zastarijevaju. Lista odgovornih se širi.

Milena PEROVIĆ-KORAĆ

Komentari

Izdvojeno

PARTIJSKO ZAPOŠLJAVANJE PRED IZBORE: Stare prakse

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ministar kapitalnih investicija Ervin Ibrahimović i ministar rada i socijalnog staranja Admir Adrović sjetili su se da im pomoćnici trebaju tik pred parlamentarne izbore zakazane za 11. jun

 

Kako se broj dana do parlamentarnih izbora, zakazanih za 11. jun, umanjuje, tako se broj partijski zapošljenih u ionako glomaznom državnom aparatu uvećava.

Ministarstvo kapitalnih investicija, na čijem je čelu Ervin Ibrahimović (Bošnjačka stranka) dvije nedjelje pred izbore traži čak šest direktora i direktorica direktorata na puni mandat od pet godina. Riječ je o pomoćnicima ministra, čiji mandat ne prestaje izborom nove Vlade ili ministra. Ako ministar ili ministarka koji na ovu funkciju dođe nakon izbora bude želio da smijeni svoje prve saradnike, moraće da nađe valjano opravdanje. Uz to, ove, uglavnom partijske zaposlenike, sljeduje, ukoliko je zatraže, i funkcionerska naknada u trajanju od godinu dana.

Traži se rukovodilac Direktorata za kapitalne i IPA projekte, iako je na toj funkciji sada vršiteljka dužnosti Ljubinka Ivanović, kojoj šestomjesečni v.d. mandat ističe 28. juna; direktor Direktorata za energetiku, gdje je nedavno vršiteljka dužnosti podnijela ostavku; direktor Direktorata za vazdušni saobraćaj, funkciju koju ne pokriva niko duže od dvije godine, a koju sada dijele državni sekretar Admir Šahmanović i načelnica Direkcija za vazduhoplovstvo Milica Mićunović. Potražuje se i direktor Direktorata za drumski saobraćaj i homologaciju vozila. Tu je funkciju do početka maja obavljao Miloš Rajković, kojeg je tada Vlada smijenila na zahtjev Ibrahimovića uz obrazloženje da nije ispunjavao uslove u pogledu iskustva za ovo radno mjesto. Rajković je Ibrahimovića optužio za nerad, mobing, diskriminaciju i više primjera nezakonitog postupanja. Konkurs je otvoren i za direktora Direktorata za geologiju i rudarstvo, na čijem je čelu, kao vršiteljka dužnosti Vera Keljanović kojoj, kao i Ivanoviću, mandat ističe krajem juna. Ministarstvo kapitalnih investicija traži i direktora Direktorata za željezničku infrastrukturu i saobraćaj, kojim sada, takođe kao vršilac dužnosti, upravlja Momčilo Jelić, čiji mandat traje do početka novembra ove godine.

Konkursi su otvoreni do 15. juna ili četiri dana nakon završetka izbora, a potom će Uprava za ljudske resurse kandidate koji ispunjavaju uslove obavijestiti o datumu, mjestu, vremenu i načinu provjere kompetencija, znanja i sposobnosti. Članovi komisije koju čine predstavnici Uprave za ljudske resurse i resora za koji je raspisan konkurs u ovom slučaju Ministarstva kapitalnih investicija, vršiće ove provjere. Predstavnike ministarstva u komisiji imenuje ministar.

Direktori direktorata samo se formalno biraju na konkursu na osnovu rezultata i bodovanja. Članovi komisije iz Ministarstva kapitalnih investicija i Uprave za ljudske resurse dijele bodove i na osnovu ličnog utiska. To je, često, presudno.

U tekstu konkursa, paradoksalno, piše da se provjeravaju kompetencije, znanje i sposobnosti kandidata, te da to podrazumijeva izradu pisanog rada, koji sadrži sagledavanje prioriteta i predloga za unapređenje procesa rada, odnosno stanja u oblasti rada za koju se kandidat postavlja.

Nije Ibrahimović jedini koji se sjetio da mu pomoćnici trebaju tik pred izbore.

Na slično se odlučio i ministar rada i socijalnog staranja Admir Adrović (Bošnjačka stranka) koji je za vršioca dužnosti generalnog direktora Direktorata za pristup tržištu rada u tom ministarstvu predložio politikologa Mirsada Azemovića.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 2. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

NOŽ, ŽICA I PODGORICA: Posijano zri

Objavljeno prije

na

Objavio:

Postoji li makar mogućnost da se u Podgorici ne bi klicalo nožu i žici da su građani Crne Gore i njihovi politički predstavnici imali volje i snage da se suoče sa bliskom nam prošlošću. Vremena smo imali. Sada ga je sve manje

 

I to smo dočekali. U nekadašnjem Titogradu, na vrhu ulice Slobode, navijači Sutjeske kliču: Nož, žica, Podgorica! Ne treba se čuditi. Ni nadati se kako će se na ovome završiti.

Nadležni su otpočeli sa izviđajem i saslušanjem pjevača koji sebe zovu vojvode. Političari su, uglavnom, osudili nacističke uzvike, odnosno, neprimjereno skandiranje. Svako prema svojim afinitetima.

Istovremeno do nas je stigla vijest da su nekadašnji čelnici Državne bezbednosti Srbije Jovica Stanišić i Franko Simatović u Hagu osuđeni na po 15 godina zatvora zbog počinjenih zločina protiv čovječnosti u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini: progona, ubistava, deportacija i nehumanih djela (progon i prisilno premještanje stanovništva) i po tački pet – za kršenja zakona ili običaja ratovanja. „Suđenje Stanišiću i Simatoviću trajalo je dve decenije i najduži je postupak koji se vodio pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju. Ovo je i poslednja presuda koju će izreći Rezidualni mehanizam”, izvjestio je N1.

I spora pravda je jedna od kuma ovoga što nam se dešava. Nije jedina.

U pokušaju relativizacije izliva mržnje na crnogorske ulice istakao se predsjednik Opštine Nikšić Marko Kovačević.

Konstatujući da „neprimjereno skandiranje jednog broja navijača Sutjeske zaslužuje osudu”, Kovačević je za krivce proglasio i one kojima to smeta: „Pokušaj da se ta priča izmakne iz navijačke i da postane politička… pokazuje da određene strukture nemaju stida u svom djelovanju”.  Onda je pokušao napraviti svakojake verbalne paralele kojima bi veličanje počinilaca genocida u Srebrenici ili prizivanje nečeg sličnog u Podgorici/Crnoj Gori, relativizovao do banalnosti. Nije mu prvi put.

Marko Kovačević zna ono što nikšićke vojvode možda ne znaju. Ili makar ne znaju dovoljno. U školama o ovome učili nijesu. U julu 1995, nakon zauzimanja Srebrenice, do tada zaštićene zone pod zaštitom UN, pripadnici vojske Republike Srpske ubili su više od 8.370 muškaraca i dječaka. Bošnjaci, od 14 pa naviše. Ubijanje je trajalao danima. Strijeljani su, klani, davljeni bodljikavom žicom… Za posmrtnim ostacima njih oko 1.000 još se traga.

Najveći zločin u Evropi poslije Drugog svjetskog rata službeno je u Hagu presuđen kao genocid zbog koga je, do sada, osuđeno 47 osoba na više od 700 godina zatvora.

Paralelno, među nacionalistima i šovinistima srpske provinijencije, trajao je proces glorifikacije zločinaca iz Srebrenice, predvođenih njihovim komandantom Ratkom Mladićem. Ratnim zločincem pravosnažno osuđenim na doživotnu robiju.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 2. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

DEPORTACIJA BIH IZBJEGLICA 31 GODINU KASNIJE: Priča o zločinu nije završena

Objavljeno prije

na

Objavio:

Porodica Bajrović čiji članovi nisu pristali na novčano obeštećenje od strane crnogorske vlade, dalje (duže od 15 godina) vodi borbu pred crnogorskim sudovima, ali i u Strazburu. „Naša predstavka Evropskom sudu za ljudska prava  je uredno predata i prihvaćena, postupak je u toku i vjerujemo da ne postoji ni jedan razlog – ni proceduralni ni činjenični/dokazni – da konačna presuda ne bude donijeta u korist Osmanove porodice“, kazali su za Monitor iz pravnog tima porodice Bajrović

 

U Herceg Novom je u četvrtak, 25. maja, obilježena 31 godina od početka lova na ljude u kome su pripadnici policije (milicije), izvršavajući zapovijest nadređenih iz tadašnje Vlade (premijer Milo Đukanović, ministar unutrašnjih poslova pokojni Pavle Bulatović), hapsili/zarobljavali bosanske izbjeglice i gurnuli ih u smrt predajući ih vojsci Radovana Karadžića i Ratka Mladića.

Crnogorska policija u maju 1992. je nezakonito uhapsila najmanje 66 civila izbjeglih iz Bosne i Hercegovine (u nekim dokumentima pominje se i dvostruko veći broj žrtava), starosti od 18 do 66 godina, i predala ih vojsci bosanskih Srba.  Svi uhapšeni i deportovani iz Herceg Novog 27. maja 1992. su neposredno nakon toga ubijeni. Pojedinci iz grupe koja je dva dana ranije upućena u koncentracioni logor u Foči imali su više sreće. Nekolicina je preživjela.

Tijela ubijenih još nijesu pronađena. Njihovi egzekutori su nepoznati. U Crnoj Gori niko nije osuđen za taj ratni zločin. Nalogodavcima se nije ni sudilo.

„U crnogorskoj vlasti nema političke volje da se slučaj deportacije bosanskih izbjeglica riješi na pravi način, a u Crnoj Gori na djelu je organizovano izbjegavanje suočavanja sa vlastitom ratnom prošlošću“. Ovo je ocjena sa skupa koje su povodom godišnjice surovog zločina organizovali Monitor i NVO Centar za građansko obrazovanje prije 15 godina, u maju 2008. Malo toga se do danas promijeilo.

Na toj tribini je penzionisanom inspektoru Centra bezbjednosti Herceg Novi, sada pokojnom, Slobodanu Pejoviću uručena zahvalnica Kongresa Bošnjaka Sjeverne Amerike „za iskreno i hrabro svjedočenje o deportaciji BiH izbjeglica“.
Pejović je prvi javno progovorio da je u depeši koju je potpisao tadašnji ministar Pavle Bulatović stajalo da sve Muslimane iz BiH, starosti od 18 do 72 godina, koji se zateknu na teritoriji Crne Gore, treba uhapsiti i predati vlastima Republike Srpske. „To je istina, a sve drugo su laži“, ponavljao je glas savjesti tadašnje Crne Gore.

Institucije su ćutale. Bilo jasno i zašto.

„Mnogo državnih službenika bilo je krvavog maja 1992. godine direktno ili indirektno upleteno u sraman čin izručenja izbjeglica policiji Republike Srpske. Počev od važnih političara – predsjednika države Momira Bulatovića, premijera Mila Đukanovića, članova vlade Zorana Žižića i Pavla Bulatovića, policijskih funkcionera Milisava Markovića, Boška Bojovića, Milorada Ivanovića, Damjana Turkovića, Milorada Šljivančanina sve na kraju do državnog tužioca Vladimira Šušovića…“. Monitor, 2005. godine.

Ne bi li se stvari pokrenule s mrtve tačke, Koča Pavlović, pokojni poslanik PzP-a, Milan Popović, profesor Pravnog fakulteta, i Esad Kočan,  glavni urednik Monitora,  podnijeli su 2012. godine krivičnu prijavu protiv Đukanovića i vrha tadašnje izvršne i pravosudne vlasti u Crnoj Gori zbog ratnog zločina ,,deportacije i pomaganja počiniocima zločina da izbjegnu pravdu”.

Oni kao ključni dokaz za umiješanost državnog vrha u njegovu organizaciju i izvršenje, navode svjedočenje Momira Bulatovića u podgoričkom Višem sudu u novembru 2010. godine, na suđenju grupi policijskih funkcionera optuženih za taj ratni zločin.

Svi su pravosnažno oslobođeni, uz obrazloženje da nijesu bili dio zaraćenih oružanih snaga već su samo izvršavali data naređenja. I da izbjeglice deportovane direktno u smrt nijesu „preseljene“ nego „vraćene“. A to, zaključili su cnogorski sudovi, nije ratni zločin. Nalogodavci se, osim tada već pokojnog Pavla Bulatovića, uglavnom nijesu pominjali.

Popović, Kočan i Pavlović traže istinu. ,,Bulatović je pred sudom nedvosmisleno potvrdio: svi smo sve znali, a Milo Đukanović najviše. U cjelini, svjedočenje Bulatovića bilo je istovremeno i samooptuživanje cjelokupnog crnogorskog državnog vrha 1992, a posebno i najviše Đukanovića, u vrijeme izvršenja zločina prvog ministra, odnosno predsjednika Vlade Crne Gore”, navodi se u prijavi. Podsjetimo, Momir Bulatović je učinjeno priznao i nazvao ,,državnom greškom”. Prijava je odbačena.

Vlast nije sjedjela skrštenih ruku. Nakon što su porodice deportovanih i ubijenih pokrenuli sudsku postupak pred ovdašnjim sudovima, uoči Nove 2009, vlada je odlučila da im ponudi novčano obeštećenje i vansudsko poravnanje. U tu svrhu iz budžeta je, bez najave i objašnjenja, izdvojeno više od četiri miliona eura. Ponudu su prihvatile 193 žrtve – preživjeli i članovi porodica stradalih. Makar troje ponuđenih nijesu pristali na takvu nagodbu. Alen, Adisa i Nadžiba Bajrović – sin, ćerka i supruga deportovanog Osmana Bajrovića, kome se ni danas ne zna grob, od države Crne Gore tražili su znatno više: istinu, odgovornost i posmrtne ostatke njihovog Osmana.

,,Novac nije mogao biti satisfakcija za ono što smo mi preživjeli, a naš otac nije“, ponavlja ovih dana za Monitor Alen Bajrović prisjećajući su 26. maja 1992, kada je kao četvorogodišnji dječak posljednji put vidio svog oca. Na stepeništu porodične kuće u Bijeloj koju je Osman, kao uspješan preduzetnik iz Foče, kupio desetak godiina ranije. I u koju su iz ratom zahvaćene Bosne izbjegli koji dana prije njegovog hapšenja: „Stalno mi se vraćaju slike kako se moj otac okreće prema meni i mojoj sestri, pokušavajući nam nešto reći, a policajac ga gura niz stepenice, udara ga i galami na njega, ne dopustivši mu ni da nas vidi i poljubi poslednji put. Onda ga gura na zadnje sjedište plavo bijele zastave 101. I odlaze…“

Bajrovići i njihov međunarodni pravni tim i dalje (duže od 15 godina) vode  borbu pred crnogorskim sudovima, ali i u Strazburu. „Naša predstavka Evropskom sudu za ljudska prava je uredno predata i prihvaćena, postupak je u toku i vjerujemo da ne postoji nijedan razlog – ni proceduralni ni činjenični/dokazni – da konačna presuda ne bude donijeta u korist Osmanove porodice“, kazali su za Monitor iz pravnog tima porodice Bajrović.

Priča o zločinu deportacije dakle još nije završena, makar su se tome neki ponadali. Posebno nakon što je sud u Strazburu nedavno, uglavnom zbog proceduralnih i formalnih razloga, nakon procedure duge deset godina, odbio predstavku koju je i ime grupe majki, supruga i ćerki stradalih izbjeglica podnijela direktorica HRA Tea Gorjanc Prelević. Još jedna od onih koja ne da da zločin deportacije padne u zaborav.

„Jedina smo porodica, prema našim saznanjima, koja nije prihvatila novčano obeštećenje i koja je ostala da živi u Crnoj Gori nakon onoga što se desilo našem ocu“, kaže za Alen Bajrović. Sad odrastao čovjek, muž, roditelj, preduzetnik, traga za istinom i ne dozvoljava da sudbina uhapšenih/otetih, deportovanih i ubijenih BiH izbjeglica ode u zaborav.

Skupa sa HRA i CGO jedan je od organizatora komemoracije koja se svake godine, krajem maja, održava u Herceg Novom.

Predstavnici izvršne vlasti konačno su se na njoj pojavili 2021. godine, nakon smjene DPS-a. Prošle godine – kada je cvijeće prvi put položeno ispred policijske stanice u kojoj su utamničene izbjeglice, umjesto ispod palme u obližnjem parku – ministar policije Filip Adžić obećao je donijeti spomen ploču. Pa ove godine nije došao. Premijer Dritan Abazović i ministar pravde Marko Kovač jesu.

Predsjednika države još nema. Organizatori skupa iz NVO sektora su nam potvrdili da je Jakov Milatović pozvan na komemoraciju. Bajrović je Monitoru proslijedio i poruke koje je prošle nedjelje poslao na njegovu partijsku i ličnu mejl adresu. Potvrđeno mu je, kaže, da su poruke primljene i da je novi predsjednik države upoznat sa njihovim sadržajem.

Za razliku od Đukanovića, Milatović nema lični razlog da bježi od ovakvih skupova i podsjećanja. Možda predsjednik brine da prisustvom na mjestu obilježavanja državnog zločina ne naljuti koga bivšeg/budućeg glasača?

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo