Povežite se sa nama

SVIJET

ODLAZAK FIDELA KASTRA: Heroj i diktator

Objavljeno prije

na

Krupni bradati muškarac u maslinastoj uniformi, sa puškom i cigarom, uvijek protiv Amerike. Takav će Fidel Kastro Ruz biti zapamćen u svijetu. Jedan od najdugovječnijih vladara s kraja 20. i početka ovog vijeka, koji je čvrstom rukom upravljao ,,crvenim” karibskim ostrvom Kubom, preselio se u istoriju ,,od koje očekuje oslobođenje”, kako je poručio 1954. pred sudom domaćeg diktatora koga će pet godina kasnije oboriti.

Fidel Kastro, bivši predsjednik i vječni revolucionarni vođa Kube, preminuo je prošlonedjeljnog petka u 90-oj godini. Vlasti Kube su saopštile da će poslije devetodnevne žalosti sahrana biti u nedjelju 4. decembra u istorijskom jugoistočnom gradu Santijago de Kuba.

Kuba i Kastro – to su pojmovi za pomorsku i kasnije skupu ekonomsku blokadu koju su prije više od 50 godina zavele Sjedinjene Američke Države, krizu izazvanu namjerom Sovjetskog Saveza da na ostrvu postavi rakete kao odgovor na raspoređivanje američkih u Turskoj, što je bio vrhunac Hladnog rata između dva vojno-politička bloka, veoma opasno doba, koje opet u poređenju sa današnjicom zbog svoje kontrolisanosti djeluje gotovo ugodno.

Kastro je bio jedan od predstavnika nacionalnog i anti-imperijalističkog pokreta koji je predvodio kolonizovane i podjarmljene narode poslije Drugog svjetskog rata i, među ostalima, iznjedrio ličnosti poput Ahmeda Ben Bele u Alžiru, Gamala Anbdela Nasera u Egiptu, Kvame Nkrumaha u Gani ili Patrisa Lumumbe u Kongu. Poput Kastra ili Josipa Broza u ondašnjoj Jugoslaviji oni će pokušati da iskoriste hladnoratovski sukob između Vašingtona i Moskve kako bi obezbijedili nacionalne i svoje interese.

Kastrova pojava treba da bude smještena u istorijski kontekst. Kastro i kastroizam su, u krajnjoj liniji proizvod gorke i krvave istorije Kube, karipskog regiona i Latinske Amerike.

Kastrov politički razvojni put su oblikovali politika imperijalnih SAD na početku 20. vijeka. Tokom jednog vijeka SAD su podržavale mnogobrojne diktatore u Latinskoj Americi odgovorne za smrt stotina hiljada ljudi. Na Kubi, posebno, kao rezultat špansko-američkog rata 1898, SAD su Kubu, četvorovjekovnu špansku koloniju, pretvorili u vlastitu polukoloniju. Na osnovu tzv. Platovog (američki senator Orvil H. Plat) amandmana su SAD sebi garantovale ,,pravo” da intervenišu u kubanskim poslovima i prigrabile do danas Gvantanamo da im služi kao vojna baza.

Prije revolucije koju je predvodio Kastro, mladi advokat iz Havane, tamošnji čovjek Vašingtona bio je nekadašnji narednik Rulhensio Batista, okrutni diktator koji je vladao uz pomoć stranih kompanija, domaće oligarhije i mafije, a ostrvo je bilo pretvoreno u centar kockarske industrije i prostitucije. Pod Batistom je tortura bila uobičajena stvar i ostalo je zapisano da je američki predsjednik Džon Kenedi komentarisao da je taj režim na Kubi bio odgovoran za najmanje 20.000 političkih ubistava.

Kastro je bio odgojen u katoličkom ambijentu i njegov učitelj je tvrdio da je u školi bio duboko religiozan. Kao mladi katolički intelektualac uvijek je pokazivao socijalnu osjetljivost. To što je naglasilo njegovo komunističko opredjeljenje bila je blizina samo 90 milja udaljene obale američke savezne države Floride, interesi američkih kompanija na Kubi i sve intenzivniji Hladni rat. Kako su se odnosi Kube i Amerike zaoštravali, tako su se između Kastra i Sovjetskog Saveza približavali.

,,Maksimo lider” je decenijama bio pojam komunizma kojeg su jedni obožavali, a drugi mrzjeli. Poslije rane smrti daleko harizmatičnijeg Če Gevare, Kastro je naslijedio ulogu simbola kubanske revolucije. Iako nikada nije dospio na majice evropskih i američkih romantičara, uvijek je prenosio najpozitivniju sliku komunizma. Kuba je 1970-ih i 1980-ih odisala čarom tropske opuštenosti, koja je bila veoma privlačna. Tu je bio i imidž Davida protiv Golijata – malo ostrvo u ogromnom okeanu protiv američkog imperijalizma.

Komunizmu na Zapadu ništa nije donijelo tako velike simpatije kao Kuba. I baš zato je ,,socialismo tropical” bio takav trn u oku njegovim protivnicima. Za obožavaoce je Fidel bio razlog više da ga vole – u Latinskoj Americi prije svega je bio i razlog za ponos. Ne treba biti komunista da bi se osjetilo malo potajne zluradosti zbog toga što je mala ostrvska država skoro bacila na koljena velesilu sa sjevera.

Fidelu Kastru se ispunila želja da umre prirodnom smrću u devedesetoj godini. Nadživio je deset stanara Bijele kuće i doživio da Barak Obama posjeti Kubu kao prvi predsjednik SAD u posljednjih osamdeset godina, ali sa njim se nije sastao. Iako bolestan uspio je da primi papu Franju, Vladimira Putina, Si Đinpinga…

Kastro je imao veliko značenje za one koji su gajili iskrene nade u kubansku revoluciju, za koje su socijalizam i komunizam bili povezani s predstavom o boljem životu. To su bili i jesu mnogi u Latinskoj Americi, na kontinentu socijalne nejednakosti. Uostalom, na Kubi nije bilo sve loše: njeno zdravstvo i obrazovanje se i dan danas smatraju među najboljim u Latinskoj Americi, čak i u ovim lošim razdobljima.

Bespogovorna su društvena dostignuća za najsiromašnije slojeve Kubanaca koja je zemlja dostigla od revolucije 1959. Kastro je od početka kontinuirano ulagao u državni sistem obrazovanja i zdravstva. Do danas je on na glasu kao jedan od najboljih u regionu.

Kubancima je bilo bolje nego Haićanima na susjednom ostrvu. Ili u susjednoj Dominikanskoj Republici koja ima otprilike isto stanovnika i ukupan domaći proizvod. Stopa kriminalnih ubistava na Kubi je četvrina onih u Dominikanskoj Republici; životni vijek je šest godina duži (79 prema 73), a stopa smrtnosti novorođenčadi na Kubi je jedna šestina one u Dominikanskoj Republici.

Na Kubi postoji odlična zdravstvena zaštitu „medicina za sve”. Visoko kvalifikovanih ljekara ima 6,12 na 1.000 stanovnika (u Njemačkoj samo 3,73). Ljekara ima i za eksport. Samo u Brazilu radi 11.000 kubanskih doktora. U svoje vrijeme je poslato 5.000 doktora u Venecuelu.

Stopa pismenosti i smrtnosti novorođenčadi su superiorniji i u odnosu na SAD. Kubanci dolaze u red najobrazovanijih, prosjek je završena srednja škola.

Kastrov komunizam je potonuo sa Sovjetskim Savezom. Varijanta novog vijeka zove se ,,bolivarska revolucija”, a novi mecena po imenu Venezuela upravo je bankrotirao. Zato se Kuba već okrenula kapitalističkijem putu, sada se želi približiti SAD. No ni u tom najnovijem modelu za Kubu još nema govora o slobodi.

Istovremeno je Kubancima uskratio slobodu mišljenja i informisanja, političke protivnike je ,,trpao” u zatvoru, a sa svojim se neprijateljima ,,beskompromisno obračunavao”. Na zahtjev pape Argentinca, režim Raula Kastra pustio je na slobodu više od 700 kubanskih zatvorenika koji su bili optuženi po tamošnjim zakonima.

Raul (85) je najavio da će se povući sa političke scene poslije kongresa Komunističke partije 2018. Zapadni analitičari predviđaju borbu između „tvrde linije” Kastrovih pristalica i „naprednijih” članova režima. „Fidelova smrt otvoriće vrata većim sukobima i konfrontacijama između ove dvije struje”.

Jedan zapadni diplomata, koji je nekoliko godina živio u Havani, kazao je da su „Kubanci sahranili Fidela mnogo ranije i odavno gledaju u budućnost. Za njih je Fidel ništa više od veličanstvene uspomene” i da je trenutno bitno šta će se dešavati poslije ere Raula Kastra.

Tito – Kastro

Smrt Fidela Kastra podstakla je i prisjećanje na njegov odnos sa drugom harizmatskom ličnošću – Josipom Brozom Titom. U jednom intervjuu prije 30-ak godina Fidel se upitao: „Ko može da negira izvanrednu ulogu koju je odigrao Tito u istorijskom procesu, sprovođenju revolucije u Jugoslaviji, odbrani njene nezavisnosti”. Sada se pojavljuju tekstovi u kojima se potvrđuje ono o čemu se pričalo u doba dvojice državnika. Oni otkrivaju da odnosi Josipa Broza Tita i Fidela Kastra nisu bili baš tako harmonični kako se to u ,,stara” vremena prikazivalo u javnosti. Tito mu je zamjerao što se mnogo oslonio na Moskvu i nije dopuštao da se Pokret nesvrstanih okrene prema Sovjetskom Savezu. ,,Posebno su odnosi bili poremećeni kada se svijet 1962. godine našao gotovo pred nuklearnim ratom, a Tito je smatrao da Kastro nije na visini i odgovornosti svjetskog igrača. Oštro smo ga kritikovali, a Titu je smetala Kastrova euforičnost i naglašena radikalizacija prema Zapadu. Često je izražavao sumnju hoće li se Kastro držati dogovora, ali je bivša Jugoslavija ipak uvažavala njegov značaj”, objašnjava Budimir Lončar, bivši jugoslovenski diplomata. Lončar je iz prve ruke vidio da među njima nije postojala toliko dobra komunikacija kakvu je bivši jugoslovenski predsjednik imao s drugim svjetskim liderima: ,,Titu je mnogo toga smetalo, nije mu bio drag ni Kastrov odnos prema glavnim zapadnim akterima, ali uvažavao je njegov značaj i ulogu”. ,,Bio je dinamičan političar, ali i autokrata i diktator”, tvrdi bivši diplomata koji se mnogo puta susreo s Kastrom. Nakon brojnih susreta s Fidelom Kastrom Lončar je stekao utisak da je riječ o kontroverznoj ličnosti, ali da mu se ne može osporiti harizma. ,,Iako je bio determinisan hladnim ratom, izvorno je branio nezavisnost svoje zemlje. Bio je pokretač emancipacije od strane dominacije, idealist. Bez obzira na to što se u praksi taj idealizam znao pretvarati u politiku samo jedne strane, ne uvijek dobre i korisne”.

Ogroman uticaj na svijet

Odlazeći predsjednik Obama je saopštio ,,da će istorija zabilježiti i presuditi ogroman uticaj koji je ova pojedinačna ličnost imala na ljude i svijet oko njega”. On je izrekao garancije da „kubanski narod mora da zna da ima prijatelja i partnera u SAD.” No, budući predsjednik Donald Tramp se obradovao smrti „brutalnog diktatora koji je ugnjetavao svoj narod skoro šest decenija”. Tramp je tokom predsjedničke kampanje prijetio da će poništiti dogovor Kube i SAD ukoliko Kuba ne unaprijedi ljudska prava, prije svega religijske i političke slobode za kubanski narod i ne oslobodi političke zatvorenike. Nešto sjevernije, premijer Kanade Žastin Trido ocijenio je da je Kastro gajio „ogromnu posvećenost i ljubav prema Kubancima”, da je to bio „ vođa veći od života”, „legendarni revolucionar i govornik”. I da je uveo napredak u „obrazovanje i zdravstvo”.

Milan BOŠKOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

NOVA VLADA U IZRAELU: Može li koalicija nespojivih donijeti promjene  

Objavljeno prije

na

Objavio:

Jedina koheziona sila koja novu većinu drži na okupu je ubjeđenje da poslije 12 godina na vlasti, Netanjahu mora da ode. Ovaj nestabilni koalicioni miks, sadrži partiju lijevo od centra, radikalne ljevičare i ekstremne desničare, sekularne i ultrareligiozne jevrejske partije, a prvi put u istoriji Izraela, i palestinsku partiju koja je, da bi sve izgledalo jos nestvarnije, ekstremno islamske orijentacije

 

Do koje je mjere Izrael podijeljena zemlja ilustruje i činjenica da su imali četiri parlamentarna izbora u toku dvije godine u kojima nije bilo pobjednika. Prva tri nijesu izrodila većinu u Knesetu, a posljednji izbori u martu su prije nekoliko dana ‘krunisani’ vladom koju je sa jednim glasom prednosti oformio novi premijer Naftali Benet na čelu koalicije od osam partija.

Ideološki raspon članica ove koalicije je takav da se smatra da je jedina koheziona sila koja ih drži na okupu, ubjeđenje da poslije 12 kontinuiranih godina na vlasti, Netanjahu mora da ode.

Nestabilni koalicioni miks, sadrži partiju lijevo od centra, radikalne ljevičare i ekstremne desničare, sekularne i ultrareligiozne jevrejske partije, a prvi put u istoriji Izraela, i Palestinsku partiju koja je, da bi sve izgledalo još nestvarnije, ekstremno islamske orijentacije!

Slijdeći zdravi razum, bilo bi logiočno pretpostaviti da članovi nove izraelske vlade ne mogu opstati dugo zajedno ni u istoj prostoriji, a kamo li voditi drzavu.

Od kada je 2. juna objavljeno formalno sklapanje ove koalicije, podržavali su je oni koji su se brinuli za budućnost Izraela, svjesni da bi dalje ponavljanje izbora bez jasnog ishoda dovelo Izrael do stanja opasne nestabinosti.

Za četvrt vijeka na izraelskoj politickoj sceni Netanjahu je stvorio jaku podršku u ekonomski i politički moćnim krugovima. Očekivalo se da će iza scena uspjeti da atraktivnom političkom ponudom ili svotom novca pridobije nekog od Benetovih koalicionih partnera i dovede do urušavanja njegove koalicije.

Govorilo se i o mogućim brutalnijim metodama, o tome da specijale službe čuvaju Beneta i Lapida od eventualnih pokušaja atentata.

Benet je iz ultradesničarske nacionalističke Jamina partije (Jamina – u prevodu ‘Desnica’). Bliski Netanjahuov politčki saradnik ga je okarakterisao kao jedinog izraelaskog politicara koga on zna, koji ima ‘desničarskija’ ubjeđenja od Netanjahua. Da li između politike Netanjahua i buduće politike Benenta ima dovoljno razlike da bi se uopšte moglo govoriti o promjeni, tek će se vidjeti.

Drugo goruće pitanje je da li će Benetova vlada, sastavljena od partija sa dijametralno suprotnim pozicijama o gotovo svim važnim pitanjima, moći da donese bilo koju bitnu odluku?

Benet, čiji su se roditelji doselili u Izrael iz Amerike, je bogataš koji je svoje milione stekao u SAD baveći se IT tehnologijom.

On je van Izraela malo poznat i nema značajnog iskustva na međunarodnoj areni. Uprkos tome, smatra se da mora biti realista sa izuzetnim pregovarčkim talenatom kad je uspio da dovede na vlast raznorodnu koaliciju i Netanjahua otjera u opoziciju.

Benet je vješto stavio forkus na domaću ekonomiju, koja je u uzdrmana i zbog dvogodišnjeg nedostatka legitimne vlade i državnog budžeta i to u vrijeme pandemije.

Radmila STOJANOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 18. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

PALESTINA I IZRAEL: Održivost primirja uz fitilj okupacije

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kada je predstavnica UN Kanadjanka Lin Hejstings, pitana na nedavnom presu u Gazi, ima li razlike između izraelskog napada iz 2014. i ovog najnovijeg, rekla je da je glavna razlika u intenzitetu raketiranja. U 11 dana ovog napada Izrael je ispalio više raketa nego u prvih 25 dana napada 2014.

 

Najnovija agresija protiv Gaze je zaustavljena u  petak, 21. maja uz posredovanje Egipta,  odlukom predsjednika SAD-a, Džo Bajdena.

Poslije podužeg premišljanja i blokiranja četiri UN odluke o prekidu vatre, pošto je  izgubljeno na desetine života, Bajden je shvatio da ne može ignorisati na-
dolazeći talas osuda Izraela iz redova sopstvene partije.

Zahtjevi glasnog i progre-sivnog podmlatka američkih Demokrata da politička podrška i godišnja vojna pomoć Izraelu od 3,8 milijardi dolara, ne može biti bezuslovna, skratila je pomor i destrukciju u Gazi na ‘svega’ 11 dana.

Kada je predstavnica UN Ka-nađanka Lin Hejstings, pitana na nedavnom presu u Gazi, ima li razlike između izraelskog napada iz 2014. i ovog najnovijeg, rekla je da je glavna razlika u in-tenzitetu raketiranja. U 11 dana ovog napada Izrael je ispalio više raketa nego u prvih 25 dana napada 2014.

Statistike koje je UN pre-zentirao javnosti sa lica mjesta, koji dan poslije sklapanja primirja, su mučne i za čuti, a kamoli za doživjeti.

Ubijenih je u Gazi 248, od kojih je 66 djece i 39 žena, a ranjenih ima oko 2000.

Na Zapadnoj obali je u protestima nenaoružanih Palestinaca koji su buknuli kao reakcija na pokušaje etničkog čišćenja palestinskih porodica iz okupiranog Šeik Džara dijela okupiranog Istočnog Jerusalima i na napade izraelske policije na vjernike i Al Aksa džamiju, je-dno od najsvetijih mjesta islama, ubijen je 31 Palestinac, a ranjenih ima na stotine.

Na izraelskoj strani, rakete iz Gaze su ubile 10 odraslih i dvoje djece.

Brojne UN škole širom Gaze su trenutno jedini smještaj za najmanje 66.000 ljudi koji su se u njih sklonili od izraelskog raketiranja, nadajući se da će tu naći kakvu-takvu zaštitu.

Da bi se dobila puna slika očajne humanitarne situacije u Gazi, treba imati na umu kumulativni efekat četiri velika izraelska vojna napada od 2008, u kojima je izgubljeno na hiljade života civila, a djelovi Gaze su sravnjeni sa zemljom i nikada nijesu obnovljeni. Izrael kontroli-še opsadu Gaze od 2007. i ne dozvoljava ulazak građevinskih i mnogih drugih materijala i namirnica neophodnih za svakodnevni život.

Izrael odbacuje optužbe da je raketiranjem civilnih objekata, koje uključuje i  soliter u kome su bile smještene brojne međunarodne medijske kuće kao što je američki AP i Al Jazeera, potencijalno počinio ratne zločine. Izrael tvrdi da ima sofisticirano, precizno oružje i da je sve pogođene objekte koristio Hamas, koji je na vlasti u Gazi, a koje Izrael, SAD i EU smatraju terorističkom organizacijom.

Ako ovo ikada budu ra-zmatrali sudovi, biće za-nimljivo čuti od Izraela objašnjenje za štetu koju je nanio 51-oj obrazovnoj ustanovi, uključujući 46 škola, dva ob-daništa, UN trening centara i djelova Islamskog univerziteta.

Priliv ogromnog broja po-vrijeđenih i istraumiranih ljudi, predstavlja enorman izazov za zdravstvene službe Gaze. On je i  inače na ivici kolapsa zbog godina blokade i epidemije kovida koja je paralizovala  zdravstvo mnogih modernijih i bogatih zemalja, koje nijesu pod stalnim vojnim napadima.

Zdravstveni objekti su često na meti izraelskih napada i ovaj nedavni nije bio izuzetak. Po podacima UN-a oštećeno je najmanje sest bolnica i 11 domova zdravlja, uključujući i jedinu laboratoriju za Kovid-19 testitanje u čitavoj Gazi.

Kao i u prethodnim napadima, izraelske precizne rakete su oštetile električnu mrežu Gaze, što je onesposobilo vodovodne i kanalizacione sisteme. Trenutno je 250.000 ljudi bez vode za piće, a struja nestaje i po više od 20 sati dnevno.

Dok stanovnici Gaze, oplakuju izgubljene članove porodica i prijatelje i počnju da raščišćavaju solitere koje su izraelske rakete pretvorile u planine razlomljenog betona i gvožđa, anlitičari po-kušavaju da predvide kako će se stvari razvijati u bliskoj i daljoj budućnosti. Kakve će pozicije zauzeti glavni igrači, kao što su SAD u čijim su rukama ključevi i rata i mira.

Pesimisti, koji su nažalost možda i jedini realisti, smatraju da neće proći puno vremena prije nego što se uruši krhki prekid vatre i nastavi se sa nasiljem.

Benjamin Netanjahu je u susretu u utorak sa američkim dr-žavnim sekretarom Antonijem Blinkenom, koga je Bajden otpremio u region ne da se bavi traženjem trajnog rješenja, nego da zaustavi eskalaciju nasilja koje narušava imidž progresivca koji on želi da projektuje u sopstvenoj partiji, poručio je Hamasu da će na eventualni prekid primirja odgovor biti žestok.

Ova izjava ima zlokoban prizvuk jer je lako vidjeti da za primirje nema dovoljno dobre volje i da se razlog za nastavljanje devastacije Gaze može lako upriličiti. Sa ili bez ispaljivanja raketa iz Gaze.

UN-u, Palestincima, a i dugim koji su u toku, je ovo jasno, pa ističu da je bez otklanjanja uzroka, kao sto je 54 godine duga okupacija, i bez implementacije međunarodnih zakona od strane Izraela, svako rješenje privremeno. Raketiranje je prestalo sa obje strane, ali je fitilj okupacije još tu u neokrnjenoj formi.

Izrael i njegovi patroni daju sve od sebe da se okupacija što manje pominje kao uzrok trenutnog ‘konflikta’ ili ako ćemo pravo, agresije Izraela i otpora  Palestinaca.

Kako eliminisati okupaciju iz percepcije javnosti o palestin-sko- izraelskoj realnosti? Izrael i njegovi politički i medijski saveznici u ovome imaju puno iskustva. Jedna SAD analitičarka je opisala da se radi o metodu ,,štoperice”. Izrael i saveznici su u sličaju posljednjeg ‘konflikta’ jednostavno propagandnu što-pericu namjestili tako da sve počinje sa ispaljivanjem prvih Hamasovih raketa na Izrael.

Sve prije toga, 73 godine kolonizacije, 54 godine okupacije, nasilje u Š)eik Džari i ramazansko nasilje u Al Aksi, se jednostavno izbacuju iz priče i predaje mraku zaborava.

Ali, Palestinci ne zab-oravljaju! I da hoće, Izraelci im ne daju. Na-
silje, ubijanje, ranjavanje, otimanje zemlje, ponižavanje je svakodnevica svakog Palestinca i ne vidi im se kraja.

Novina koja se desila u za-dnjih nekoliko nedjelja,  je da su se Palestinci ujedinili ‘odozdo’, ne zahvaljujući, već uprkos zavađenom rukovodstvu Fataha na Zapadnoj obali i Hamasa u Gazi.

Izrael je da bi lakše vladao podijelio Palestince u nekoliko grupa, čiji se stepen obe-spravljenosti znatno razlikuje.

Jedna grupa su Palestinci koji su građani Izraela i koji sačinjavaju 20 posto negove populacije. Oni žive u Izraelu, u kome puna zakonska prava ima samo njegova jevrejska populacija, ali za razliku od Palestinaca sa Zapadne obale ne žive pod vojnom okupacijom i vojnim sudovima, ili za razliku od Gazana ne žive pod opsadom i redovnim vojnim napadima. Palestinci koji žive u okupiranom Istočnom Jerusalimu, koga je Izrael de fakto aneksirao, nijesu građani Izraela, ali imaju slobodu kretanja  i više drugih prava nego njihovi sunarodnici u drugim okupiranim djelovima Palestine.

Prvi put se dešava da su Palestinci u Iraelu izašli na ulice i počeli da traže puna prava i za sebe i za svoje sunarodnike u okupiranim, aneksiranim i opsjednutim djelovima.

Ulice izraelskih gradova ličile su na ulice gradova u okupiranoj Palestini, u kojima ekstremno desničarske nacionalističke grupe i izraelska policija brutalno napadaju svoje građane koji demonstriraju.

Dugogodisnja politika seg-regacije izraelskih i okupiranih Palestinaca je posljednjih  nekoliko nedjelja krahirala i čitava palestinska nacija je 18 maja učestvovala u generalnim štrajku. Pokazalo se, da uprkos decenijama separacije postoji dovoljno jedinstva i zajedničkih političkih aspiracija da se stvori ujedinjeni politički front za oslobođenje i nacionalno samoopredjeljenje.

Ovo je za Izrael bio potpuno novi scenario i jedna od naj-militarizovanijih zemalja na svijetu je doživjela da izgubi kontrolu nad događanjima na sopstvenoj teritoriji.

Superiornost i pola vijeka vojne okupacije Palestinaca, stvorili su kod Izraela refleks da i na najmanji izazov njihovoj supremaciji reaguju dodatnim nasiljem.

Trenutna reakcija Izraela je potpuno u skladu sa oče-kivanjima. Čim je Bajden stavio tačna na destrukciju Gaze krenulo je obuzdavanje otpora Palestinaca protiv okupacije i sistema apartheida koji, kako nedavni izvještaj Hjuman Rajts Voč kaže, Izrael praktikuje prema Palestincima i unutar svojih gra-nica i u okupiranim djelovima.

Izraelski kolonisti u pratnji okupacione vojske su već obnovili posjete vjerskom kompleksu Al Akse, kao i napade na vjernike muslimane. U posljednjih nekoliko dana u policijskim operacijama je uhapšeno preko 1.500 Palestinaca izraelskih državljana, zbog učestvovanja u protestima.

Na Zapadnoj obali napadi od strane ilegalnih jevrejsih kolonista i vojske na zemljoradnike, škole i sela su svakodnevni, kao i vijesti o ubijanju i ranjavanju, uglavnom palestinske omladine.

Kakva budućnost čeka Palestince i Izraelce? No-vinar iz Gaze, kaže da je novi napad Izraela pitanje dana. ‘Naći će razlog’, kaže i svaliće krivicu na Hamas. On govori iz gorkog iskustva i u društvu je sa mnogima koji prate i analiziraju trendove. I ne smatraju da ima puni razloga za optimizam.

Oni smatraju da smo svjedoci suštinske promjene i da povratka na pređašnje stanje nema. Pa-lestinci su ujedinjeni uzaludnim čekanjem na pravdu putem mirovnih pregovora i deklaracija međunarodnih institucija. Sve žešća je opozicija Izraelu od rastućih globalnih pokreta solidarnosti sa Palestinom. Na čelu SAD-a je predsjednik koji je puno podložniji pritiscima  iz svoje partije i javnostii. To je ko-mbinacija koja može primorati Izrael da sa raketa pređe na diplomatiju.
Za one koji ne prestaju da se nadaju, činjenica da su Palestinci raketama iz domaće radinosti uspjeli da se suprotstave vojno daleko superiornijoj sili je razlog za ponos i za optimizam.

Radmila STOJANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ERUPCIJA NASILJA U PALESTINI: Crvena linija je u okupiranom Jerusalimu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Lekcija iz dosadašnje istorije je da puno palestinske krvi treba da se prolije da bi se privukla pažnja vlada i medija Zapadnog svijeta

 

Ljudska prava i životi Palestinaca su ugoroženi svakodnevno, decenijama, od strane izraelskih kolonizatora i vlasti. Ponašanje Izraela, cijenjene organizacije kao što su Hjuman rajts voč i Amnesti internešnal nazivaju aparthejdom a potencijalno i ratnim zlocinima. Ono je rezultiralo gotovo potpunim nedostatkom infomacija o zbivanjima u Palestini ili dominacijom izraelskog narativa kome je cilj da javnost što manje zna o izraelskim napadima na ilegalna naselja na okupiranoj palestinskoj Zapadnoj obali i u istočnom Jerusalemu, položaju Palestinaca koji žive pod okupacijom više od pola vijeka kao građani drugog reda, koji su izloženi etničkom čišćenju, nasilnom iseljavanju, gušenju ekonomije i mogućnosti da prežive na svojoj zemlji…

Trenutno je nasilje nad Palestincima u Istočnom Jerusalimu, a od juče i u Gazi, top političko-medijska tema. To ukazuje da su nasilje i gaženje prava Palestinanca dobili takve razmjere da Zapad ne može zaštititi Izrael velom ćutnje i indiferencijom.

Iskra koja je upalila buktinju je bila brutalnost Izraelske policije i ekstremnih desničara u kraju Šeik Džara, koji se nalazi u okupiranom Istočnom Jerusalimu, nedaleko od Starog grada, unutar čijih zidina su najsvetija mjesta tri glavne svjetske religije – islama, hrišćanstva i judaizma.

Šeik Džara je od strateškog značaja u planovima Izraela da judaizuje Istočni Jerusalim nasilnim iseljavanjem palestinskog stanovništva. Prve palestinske porodice su iz ovog naselja iseljenje prije više od 10 godina, a sada je na red doslo jos 19 domaćinstava sa 87 osoba.

Istčni Jerusalim je 1967. okupiran od strane Izraela, u isto vjeme kad i Zapadna obala i Gaza, koje je UN 1948. dodijelio Palestini. Po međunarodnim zakonima okupacije su uvijek privremene, ali Izrael to odbacuje i ne krije namjeru da od čitavog Jerusalima napravi svoju prijestonicu aneksijom dijela koji po zakonu pripada Palestincima.

Palestinci, koji se više od pola vijeka odupiru okupaciji od vojno nadmoćnog i politički odlično ‘umreženog’ neprijatelja, vide svoju budućnost u slobodnoj Palestini u njenim međunarodno priznatim granicama, sa Istočnim Jerusalimom kao glavnim gradom.

Bivši američki predsjednik Donald Tramp, kome je svaka želja Izraela bila zapovijest, odlučio se na kontroverzni potez priznavanja Jerusalima kao prijestonice Izraela.

To je dalo moćni impuls intenziviraju etničkog čišćenja u Šeik Džari, ali i u drugim palestinskim djelova grada, kao sto su Silvan i Valađa, koje Izrael smatra strateškim djelovima mozaika etničkog inženjeringa na kome uporno radi duže vremena.

Šeik Džara je postalo mjesto na kome su Palestinci odlučili da nema popuštanja. Porodicama kojima prijeti etničko čišćenje pridružili su se Palestinci i međunarodni aktivisti, čiji su mirni protesti solidarnosti sa ugroženim porodicama dočekani nasiljem od strane izraelskih snaga i naoružanih kolonista. Amnesti internešnal ih ovako opisuje na svome vebsajtu:

„Izrael/Okupirane palestinske teritorije: Brutalna represija nad Palestincima  koji protestuju protov nasilnog iseljavanja u Istočnom Jerusalimu, mora da prestane”. Ukazuje se da izraelske snage bezbjednosti kontinuirano koriste neprimjerenu silu protiv palestinskih demonstranata, koju okolnosti ne zahtijevaju i da je kao posljedica 840 Palestinaca povrijeđeno u samo četiri dana.

Temperaturu je dodatno podiglo odbijanje Izraela da prihvati da Palestinci iz okupiranoga Istočnog Jerusalima treba da glasaju na palestinskim izborima. Ti izbori su bili planirani kasnije u maju, ali su ih palestinske vlasti odložile, u velikoj mjeri zbog toga što bi pristanak na isključivanje palestinskih glasača iz Istočnog Jerusalima značilo prihvatanje njegove aneksije od strane Izraela.

Sve ovo se događa u vrijeme ramazana, kada običaj izraelskih vlasti da silom kontrolišu sve aspekte zivota Palestinaca rezultira čestim zabranama ulaska u Al Aksa džamiju na molitve.

Kumulativni efekat je izazvalo beskompromisno odbijanje Palestinaca da se povinuju ponižavajućem diktatu. Došlo je do stapanja grupe okupljene na protestima u Šeik Džari sa desetinama hijada vjernika na ramazanskim molitvalama u Al Aksa dzamiji u kompleksu Haram Šarif.

Fitilj na ovom potencijalo ekplozivnom buretu baruta je bilo svakodnevno, masovno i provokativno prisutvo u svetilištima agresivnih izraeskih snaga koje su djelovale kao oružana pratnja ekstremnim desničarma koji skandiraju – ‘Smrt Arapima’.

Iz noći u noć smo na TV ekranima gledali bitke između teško naoružanih izraelskih policajaca, vojnika i kolonista, sa palestinskom omladinom koja je odgovarala kamenjem. Na stotine povrijeđenih Palestinaca i dvadesetak  povrijeđenih na drugoj strani, nesumnjivo ukazuje na to ko je agresor a ko žrtva.

Posmatrači su sa zebnjom dočekali ponedjeljak 10. maj kada Izraelci obilježavaju ‘Dan Jerusalima’. Tada tradicionalno procesija od 30-ak hiljada esktremista paradira kroz musimanski dio Starig grada i slavi okupaciju Jerusalima iz 1967 godine.

Eskalacija nasilja je bila neizbježna. Vjerovatno pod pritiscima priateljskih moćnih zemalja iz inostranstva, izraelska vlada je sat prije početka odredila  manje zapaljivu rutu procesiji za ‘Dan Jerusalima’ . Istog dana je Izraelski sud odložio donošenje odluke o sudbini porodica iz Šeik Džare za mjesec dana.

Mnogi komentatori, uključujući bivšeg izraelskog visokog vojnog čelnika koji je govrio na Al Džaziri, su reagovanje policije okarakterisali kao neprimjereno, a pristup izraelske vlade kao kontraproduktivan i štetan po Izrael.

Čak i za standarde izraelske policije i vojske, njihovi upadi u Al Aksa džamiju i napadi suzavcem i zvučnim bombama na vjernike u toku molitve, bili su toliko ekstremni da su počele da se čuju, ispočetka šture, a zatim sve glasnije reakcije drzavnika, koji su urgirali na obje strane da se suzdrže od nasilja.

Ogorčenje Palestinaca nije bilo teško zamisliti. Vojne čizme na ćilimima Al Akse i destrukcija izazvana upadima do zuba naoružane policije u najsvetije mjesto islama i to u vrijeme svetog mjeseca ne može proći bez odgovora.

Hamas, koji je na vlasti u Gazi, zaprijetio je Izraelu da neće ostati nekažnjen.  Na realizaciju i prelazak na sljedeći „pred-ratni nivo” konfrontacje nije se dugo čekalo.

U vrijeme pisanja ovog teksta (srijeda uveče) broj raketa koje se na Izrael ispaljuju iz Gaze lici na vatromet. Pvi put, nekada primitivne rakete domaće radinosti, dobacuju do Tel Aviva, a prije neki dan i do okoline Jerusalima.

Žrtve i na izraeskoj strani su, kao i na ovoj drugoj, uglavnom, civili. Izrael, svojom najmodernijom vojnom tehnologijom u Gazi, koja po gustini naseljenosti podsjeća na košnicu, obara solitere, jedan po jedan, koji se ruše kao kula od karata, putem vibracije, zahvaljući nekom novom smrtonsnom vojnom izumu.

Izrael tvrdi da u tim soliterima pored stambenih jedinica, kancelarije imaju i Hamas i Islamik Džihad, čija vojna krila raketiraju Izrael. Takođe tvrde da su stanari uvijek upozoreni time što se krov prvo pogodi manjim raketom koja je upozorenje da oni koji misle da žive moraju velikom brzinom da napuste svoje stanove.

Osude etničkog čišćenja u Šeik Džari, kao i rušenja palestnskih kuća u drugim djelovima grada, počele su da stižu iz nekih zemalja EU kao sto je Italija. Dok  Jozef Borel koji je zadužen za spoljnu politiku EU, uopštenijim tonom konstatuje „znatnu eskalacju nasilja”, koje „hitno mora da prestane”.

Za spoljnopolitičke šefove Amerike i Britanije Antoni Blinkena i Dominika Raba nasilje je počelo ispaljivanjem raketa iz Gaze a ono sto mu je prethodilo nije zavređivalo pomena. Obojica su zahtijevali da Hamas odmah prestane sa nasijem, da bi američki predsjednik Džo Bajden koji dan kasnje dodao uobičajeni refren: „Izrael ima pravo da živi u miru”. I: „Palestinci treba da uživaju ljudska prava.”

Događanja u Palestini su bila na dnevnom redu Savjeta bezbjednosti UN-a, ali je uobičajeno saopštenje izostalo. Čuje se da je ovo rezultat pokušaja Amerike da nađe rješenje djelovanjem iza scene i da se smatralo da bi saopštenje Savjeta bezbjednosti bilo kontraproduktivno.

Generalni sektetar Antonio Gutereš izražava duboku zabrinutost zbog raketiranja od strane Gaze, ali to dovodi u vezu sa događanjima u Jerusalimu, koja su mu prethodila.

Rakcije na ulicama gradova svijeta, a posebno arapskog, su dijametralno suprotne. U Jordanu ogromni broj demonstranata se okuplja ispred izraelske  ambasade tražeći raskidanje ugovora o miru. U Atini su propalestinski protesti završili nakon što su na njih bačeni suzavci.U Londonu se nekoliko hiljada ljudi okupilo u u utorak ispred rezidencije premijera u Dauning stritu zahtijevajući kraj okupacije i etničkog čišćenja ali i embargo na prodaju oružja Izraelu.

Analitičari smatraju da fokus na Izrael i Palestinu pokazuje nedostatak promjene kursa u Bajdenvoj spoljnoj politici, koju je obećavao.

Rekacija Izraela na eksploziju nezadovoljstva Palestnaca bi mogla da sabotira relativno nedavnu normalizaciju odnosa sa ultrabogatim arapsking zemljama koje je ocijenjeno kao spoljnopolitički gejm changer, a što bi zbog napada na Al Aksu moglo da ostane prazno slovo na papiru.

Palestinci reaguju kao ljudi koji nemaju što da izgube. Novinar iz Gaze kaže da je 15 godina opsade i blokade ostavilo stanovnike bez nade, a da ih je nepoštovanje Al Akse ujedinilo u odlučnosti da se na nasilje mora odgovarati.

Radmila STOJANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo