Halid Bešlić je bio oštrouman, radoznao, nezatvoren u svijet svoje profesije pjevača, čovjek ogromne emotivne i socijalne inteligencije. Iz tog osmjeha i plavetnila pogleda izranjao je dječak koji je u romanijskim zorama i sutonima, upijao snagu ljudskosti. I korakom pobjednika krenuo ispod zvijezda sa svoga Knežak izvora da djelom, sred ponora ljudskih, brani to teško, to divno ime – Čovjeka

Prošlo je od tada 15 godina, i malo više. – Imaš li želju, da nešto posebno vidiš u Sarajevu – pitala me je Svetlana Broz . – Nemam – rekoh. – U isti tren se predomislih – U stvari imam, imam. Želim da upoznam Halida Bešlića.- Grohotan smijeh. Bez obećanja.

Dvije godine ranije… S mučninom se budim, jedva razabirem svijet oko sebe. Tek sam dopremljen iz operacione sale. Ishod – neizvjestan. Odjednom ženski usplahiren glas: – Poginuo Halid Bešlić.- Kao da me je neko polio ledenom kišom. Budim se. …Nekoliko minuta kasnije, razaznajem isti glas i drugačiji zvon u njemu: – Nije, nije. Samo je povrijeđen. – Uzdasi radosti mladih medicinskih sestara zatreperiše urgentnom sobom podgoričkog Kliničkog centra. Sasvim zaboravljam na sebe i na ovo mjesto gdje se nalazim i na ono što sam prošao i što me čeka: – Bože samo daj da Halid preživi i da bude dobro – sa tom neizdrživom i jedinom željom tonem opet u polusan.

Čudno je to, nikada tu eksploziiju tuge i radosti nisam sebi razjasnio. Halida Bešlića nikada nisam vidio. Tek nikada nisam bio na njegovom koncertu. Nikada kupio gramofonsku ploču ni kasetu s njegovim pjesmama. Halida slušam, uglavnom dok vozim. Brkam ga sa „onim drugim Halidom“. Legendarna je moja nemuzikalnost. Da me ubiješ ne znam šta je od refrena pjesama Halidovo a šta ja nadopunjujem. Samo znam – sviđa mi se ta boja glasa, snaga i prisnost.

Poslije izlaska iz bolnice i oporavka, redovno slušam Halidove pjesme. I shvatam: svi oko mene slušaju ih. I svi vole Halida: filozofi, novinari, šoferi, konobarice i konobari, pjesnikinje i natmureni pisci. Noćobdije i akademici. Slušaoci teškog roka. I Šopena. Vole ga na način drukčiji, podrazumijevajući – ono, da je svijet nekako ljepši, da se planeta s nekim prisnijim šumom okreće oko sunca zato što postoji Halid i njegova pjesma. Da je ljudskost nešto stvarno, dokučivo, tako obično, tako dodirljivo.

Prepuna ogromna sala, bosanskog kulturnog centra. NVO GARIWO dodjeljuje međunarodnu Nagradu za građansku hrabrost i afirmaciju građanske hrabrosti. Dobitnicima nagrade uručuju poznate Sarajlije. Među prvima primjećujem Josipa Bukala, onog s ekspolozivom u nogama, Željinog bombardera. Odjednom, vidim, bini prilazi Halid. Oporavljen od povrede, ali poneki tragovi još su tu. Svetlana je tajanstvena, ne osvrće se na mene, ni uzgred. Zavjera Broz-Bešlić, izvedena je savršeno. Ništa nijesam naslutio. Da skratim – nagradu mi je uručio Halid Bešlić. Zagrlili smo se prisno, bratski, kao da smo odrastali zajedno.

Ima tu još nešto, sasvim familijarno. Šogor moj, Slavonac od gležnja do tjemena, silno je obradovan događajem u Sarajevu. «Jesi uspio u životu«, poručio mi je. Čast nagradi, ali ovom prigodom nije mislio moj šogor na nju. Druženje i tulumarenje s Halidom je ono dostignće na kojem se zavidi.

Potresni trenuci prate dodjelu nagrada GARIWO. Pred prizorima ljudskih zlodjela ledi se duša; prizori herojstva onih koji su po svaku cijenu stali uz žrtve, uzdižu tu istu ljudsku dušu do beskraja nebesa. Prateći hor – prigušeni jecaji i šapat suza. Da, Halida Bešlića uživo sam prvo vidio kako plače, kako mu se otkidaju suze niz lice, pa tek onda kako pjeva. Oboje – to je on.

Eto, stigla je vijest. Zaplovio je beskrajem duh Halida Bešlića. Onoga koj je činio da uz njega i mi budemo bolji. Bar na tren, da nas ponese ta beskrajna snaga ljudske dobrote. Na vijest o Halidovom odlasku Mišo Marić, mostarski novinar, tvorac legendarnog ansambla Mostarske kiše, koji od devedesetih živi i pati u Londonu, napisao je: Danas bi svaki Jugosloven jedan drugome mogao izjaviti saučešće.

Tuga je preplavila ovo parče planete od Triglava do Đevđelije. Koje je nekada bilo naš dom. Možda posljednji put, s ovolikom snagom i ovolikom iskrenošću.

Halidova normalnost, uživo, je zbunjujuća. Nema toga ko to nije osjetio, čak i pri uzgrednom susretu sa njim. A red je posvjedočiti: Halid Bešlić je bio oštrouman, radoznao, nezatvoren u svijet svoje profesije pjevača, čovjek ogromne emotivne i socijalne inteligencije. Iz tog osmjeha, i plavetnila pogleda izranjao je dječak koji je u romanijskim zorama i sutonima, upijao snagu ljudskosti. I korakom pobjednika krenuo ispod zvijezda sa svoga Knežak izvora da djelom, sred ponora ljudskih, brani to teško, to divno ime – Čovjeka.

Esad KOČAN

Sreten Perović bio je jedan od vodećih crnogorskih intelektualaca, začetnik poslijeratne književne i pozorišne kritike, pokretač kapitalnih izdavačkih edicija, beskompromisni borac za afirmaciju crnogorskoga identiteta, saopšteno je iz PEN centra. Perović je bio  saradnik i prijatelj Monitora u kome je objavio više od 200 kulturoloških i socioloških eseja, studija, publicističkih i polemičkih tekstova

Akademik Sreten Perović preminuo je u nedjelju u Podgorici u 93. godini.

Perović je rođen u Gornjoj Gorici 15. februara 1932. godine. Gimnaziju je završio u Titogradu, a Jugoslovensku i svjetsku književnost na Filozofskom fakultetu u Beogradu.

Za vrijeme studija jedan je od pokretača i urednika književne revije Vidici (1953.) i predśednik Književnoga kluba studenata Beogradskog univerziteta (1954.). Nakon okončanja studija radio je kao profesor književnosti u titogradskoj Srednjoj tehničkoj školi (1956–1961.), a istovremeno je bio i glavni urednik časopisa Susreti (1957–1962.). U titogradskom izdavačko-štamparskom preduzeću Grafički zavod je od januara 1963. urednik više edicija i odgovorni urednik edicije „Luča“, antologijske biblioteke crnogorske književnosti, u okviru koje je od 1963. do 1987. godine publikovano 71 izdanje (od planiranih 100) najznačajnijih djela klasične i savremene crnogorske književnosti.

Za koncipiranje edicije „Luča“ njeni urednici, Milorad Stojović, Branko Banjević i Sreten Perović dobili su 1970. godine Trinaestojulsku nagradu. Od 1975. do 1981. odgovorni je urednik i direktor Izdavačke djelatnosti NIO Pobjeda, a zatim glavni urednik, zamjenik direktora (1981–1983.) i direktor (1983–1991.) Leksikografskoga zavoda Crne Gore i glavni urednik za oblast Kultura i prosvjeta u projektu Enciklopedije Crne Gore. Od početka 90-ih godina XX vijeka jedan je od osnivača crnogorskih kulturnih i naučnih institucija– Crnogorskoga društva nezavisnih književnika, Matice crnogorske, Crnogorskoga PEN centra i Dukljanske akademije nauka i umjetnosti. Bio je saradnik i prijatelj Monitora u kome je objavio više od 200 kulturoloških i socioloških eseja, studija, publicističkih i polemičkih tekstova.Njegove terkstove u našem nedjeljniku devedesetih i čitaoci i članovi redakcije doživljavali su kao neku vrstu udžbenika, o crnogorskom kulturološkom i identitetu.

Perović je bio generalni sekretar, a potom i višegodišnji predsjednik Crnogorskoga PEN centra. Više od tri decenije pozorišni kritičar Susreta i Pobjede, a od velikoga je značaja i njegov rad na prevođenju i prepjevavanju makedonske poezije. Objavio je dvadesetak knjiga lirske poezije, četiri knjige iz domena književne istorije i kritike, četiri teatrološke knjige, priredio desetak, a uredio na stotine izdanja te objavio nekoliko desetina knjiga prijevoda i prepjeva. Kao pjesnik zastupljen je u brojnim antologijama i prevođen na tridesetak jezika.

Dobitnik je brojnih nacionalnih i internacionalnih nagrada i priznanja.

Perović je bio jedan od utemeljivača i predsjednik Dukljanske akademije nauka i umjetnosti.

,,Sreten Perović bio je jedan od vodećih crnogorskih intelektualaca, začetnik poslijeratne književne i pozorišne kritike, pokretač kapitalnih izdavačkih edicija, beskompromisni borac za afirmaciju crnogorskoga identiteta, a pripada i najužemu krugu utemeljitelja savremene književne, jezičke i kulturne montenegristike”, saopšteno je iz PEN centra.

Matica crnogorska saopštila je danas da je akademik Sreten Perović bio ugledni i višestrani stvaralac, neumorni borac za afirmaciju crnogorske kulture, nacionalnog bića i zaštitnik od falsifikovanja, tuđeg prisvajanja i negiranja naše istorije i tradicije.

“Njegova bogata i raznolika stvaralačka karijera, predano angažovanje na polju književnosti i teatrologije, kao i neumorna posvećenost afirmaciji crnogorskog identiteta, kulturnog nasljeđa i Crnogorskog narodnog pozorišta, ostaće trajno svjedočanstvo izuzetnog doprinosa našem društvu i umjetnosti “, piše u saopštenju.

Otišao je čovjek beskrajno odan Crnoj Gori. Njegovo djelo nastavlja da živi i osvjetljava put.

P. NIKOLIĆ

Oko četrdeset njegovih najbližih srodnika stradalo je u logorima Sajmište i Jasenovac.  Rušilačkih devedesetih, Filip David je jedan od najaktivnijih u suprotstavljanju samoubilačkom raspadu zemlje. Oštrog jezika u označavanju uzroka i vinovnika- razbjesnio je i moćne i nemoćne koji su ga označili kao „srbomrsca“ i pripadnika „izdajničke elite“

„Odlazak iz svakodnevice“ Filipa Davida, pisca, dramaturga, scenariste, pedagoga i stamenog „gorkog prosvetitelja“, ostaviće i jednu vrstu „mape puta“ ili amaneta ne samo njegovim mnogim sagovornicima, prijateljima i čitaocima već i istoriji Jugoslavije i Srbije. Ne samo literarnoj već i društvenoj, pa i političkoj.

Od rođenja u julu 1940. godine u Kragujevcu, „mapa puta“ za Davida počinje nevoljnim učešćem u jednoj od najvećih drama i tragedija čovečanstva-koja počinje usponom ubilačkih ideologija, novim svetskim ratom, a trajno obeležena holokaustom. Ova treća kataklizma upravo je najviše pogodila porodicu Davidovih, jevrejskog porekla. Spasen, kao odrastao suočio se sa tragedijom svoje šire porodice-stradanjem oko četrdeset njegovih najbližih srodnika u logorima Sajmište i Jasenovac. Promišljanje tog sunovrata moderne civilizacije, obeležilo je i njegov život i njegovo delo. Preosetljiv, strepeo je od mogućnosti njegovih recidiva i uzaludnosti napora da se najteža iskustva veka ali i ljudske istorije-nikada ne ponove.

Upravo se nešto tako dogodilo na samom kraju 20. veka i to u zemlji čiji su narodi sebe navikli da vide kao dobar primer „istorijskog izuzetka“. U vreme rušilačkih devedesetih, Filip David je jedan od najaktivnijih u suprotstavljanju samoubilačkom raspadu zemlje, oštrog jezika u označavanju uzroka i vinovnika-čime je razbesneo i moćne i nemoćne koji su ga zauvek označili kao „srbomrsca“ i pripadnika „izdajničke elite“…

Jednostavno, David je u Srbiji stalno viđen kao neprijatelj poretka koji je svoj kontinuitet u značajnoj meri održao i posle pada sa vlasti njegovog simbola-Slobodana Miloševića.

„ Slabašna demokratija brzo se i lako izrodi u svoju suprotnost, u opasnu političku diktaturu“, kaže on u intervjuu za Monitor 2011. godine. Na drugom mestu u istom intervjuu-na pitanje o društvenom doprinosu pisaca koji su ušli u politički život kao Đerđ Konrad, Vaclav Havel i Mario Vargas Ljosa, David-posle osvrta na pogubnost podrške  nacionalističke inteligencije politički razornim snagama u Srbiji, kaže: „ Ali to pisce i uopše javne ličnosti ne oslobađa odgovornosti za ono što se u društvu događa. Može se ćutati i to je neki stav. Ali, zatvoriti oči, zapušiti uši, izolovati se od svega da se ne bi videle razmere korupcije, demagogije, netolerancije, porasta nasilja, srljanja u beznađe, znači na posredan način prihvatiti takvo stanje, što je kukavičluk ali i veoma neodgovorno i nepošteno.“

Kada ovaj gotovo predosećaj da Srbiju od krhke demokratije pune nerešenih vitalnih pitanja možda očekuje i nešto gore dobije jasnije obrise, Filip David-referirajući se na Hanu Arent u Monitoru iz 2017-e, govori o pogubnosti zavaravanja i ulozi političke laži i njenog prihvatanja od strane većine u društvu: „ Sve se pretvara u jedno golemo samoobmanjivanje da bi se po svaku cenu stvorio privid istine. Legalizovala laž.“ I objašnjava: „ Osnovni problem sadašnje srpske politike je neiskrenost, odsustvo moralnih načela, nepoštovanje sopstvenih institucija i to neprekidno i besomučno izvrtanje činjenica“.

Dok je beogradski Medija centar bio u Steklencu, često sam sretala Filipa Davida u našem novinarskom klubu, nekoj vrsti modernije opremljene kafane gde je bilo „leglo“ političkog i medijskog otpora u zadnjim godinama režima devedesetih. Filip je tu imao svoj umetničko-politički kružok kojem bih se i ja, ponekad, pridružila. Nije bio nametljiv ni preglasan, nije bio tribun…Ali je, kako je povodom Filipovog „odlaska iz svakodnevice“ i njegovog budućeg odsustva sa redovnih višedecenijskih druženja- napisao moj kolega Dragan Banjac, bio centar svih tih uzbudljivih diskusija. Kao na nekoj savremenoj agori.

Nastasja RADOVIĆ