Povežite se sa nama

Izdvojeno

SLOBODAN PEJOVIĆ, HEROJ: Čovjek koji nije otišao

Objavljeno prije

na

Primajući jednu od nagrada za ljudskost i humanost koju je pokazivao, Slobodan Pejović se zahvalio: „Uvidjeti i obznaniti da je zločin počinjen, da je neizmjerna nepravda prema nevinima učinjena, ili da smo samo bili ravnodušni na patnje nedužnih, samo je zrno napora koje bi svako morao da uloži da bi svijet bio humanije mjesto sa manje patnje i stradanja”

 

Ima vijesti, poput one prošlonedjeljne o smrti Slobodana Pejovića, koje tjeraju na preispitivanje. I zahvalnost na daru da dijelite vrijeme sa Čovjekom koji je, u vrijeme najvećeg moralnog posrnuća ove zemlje, pokazao da ljudskost nema cijenu. A da je najveće junaštvo sačuvati drugoga. Slabijeg. Nemoćnog.

„Vaša zemlja mora da mu zahvali što je svijetu pokazao drugo lice Crne Gore. I to kakve snažne moralne likove možete odgojiti ovdje“. Ovo su riječi uz koje je, u februaru 2011, Uve Kicinger, član harvardskog Instituta za evropske studije, Slobodanu Pejoviću uručio nagradu Kurt Haris. Jednu od nekoliko nagrada, sa raznih strana svijeta, koju su Pejoviću dodijeljene „za nepokolebljivu moralnu hrabrost”.

Djeca će, jednom, kad se Crna Gora suoči sa sobom, u školama  slušati priču o Čovjeku koji je početkom posljednje decenije prošlog vijeka (o)živio čojstvo i junaštvo iz pripovijetki Marka Miljanova: Policijski inspektor iz Herceg Novog, Slobodan Pejović, odbio je 1991, da učestvuje u napadu na Dubrovnik. Umjesto toga on je, noć uoči pohoda na Konavle, spasio  Hrvata Stipu Perušku, kojeg je vojska htjela da odvede iz Herceg Novog da im bude ,,vodič” kroz minska polja.

Potom su, u proljeće 1992, u Crnu Goru stigle izbjeglice iz ratom zapaljene  Bosne i Hercegovine. Tu ih je  dočekao lov na ljude koji je, u maju iste godine, organizovala crnogorska policija. Muškarci su privođeni  u policijske stanice, a odatle deportovani nazad u BiH, u ruke vojske bosanskih Srba. Gotovo svi su pobijeni.

Slobodan Pejović je bio učesnik te akcije u Herceg Novom. Trojicu muškaraca koje je privela patrola koju je on predvodio pustio je na slobodu. Onda je obavijestio javnost  o zločinu.  Obznanio kako nije riječ o incidentu  već o akciji koju je, u pisanoj formi, naredio tadašnji ministar policije  Pavle Bulatović. Trebalo je čekati 18 godina da njegova priča dobije potvrdu, prvo od tadašnjeg predsjednika Crne Gore, pa potom i policajaca koji su se, kao optuženi ili svjedoci, pojavili na suđenju za deportaciju. Gdje su svi oslobođeni, pošto su tvrdili da su samo izvršavali naređenja nadređenih.

Za sve to vrijeme Pejović je bio na meti onih kojima je njegova ljudskost smetala. I plašila ih.

Golgota počinje već krajem 1992. kada su, do danas nepoznate osobe, pucale na automobil u kome se  vozio sa suprugom i djecom. Naredne godine  je preživio i saobraćajnu nesreću, pošto je upućen na službeni put vozilom kojem su kočnice otkazale jer su prethodno, prema ocjeni mehaničara, namjerno onesposobljene.

Kako je bivalo jasnije da će slučaj deportacije završiti na sudu, tako su rasli i pritisci na Slobodana Pejovića da odustane od svjedočenja. Od 2000. do 2004. automobil mu je, na parkingu, oštećen četiri puta. Policija nijednom nije otkrila počinioca. U  avgustu 2006, specijalci u maskirnim uniformama, pod punom ratnom opremom, Pejoviću donose poziv da svjedoči na suđenju za ratni zločin deportacije izbjeglica.

Naredne godine Pejovića je metalnom palicom napao sugrađanin Vuk Selić. Policija ga je uhapsila pošto nije imala izbora – napadač je zatečen spremnošću žrtve da se brani, pobjegao ostavljajući automobil. Kažnjen je uslovnom kaznom.

Od 2008. do novembra 2010. „nepoznati počinioci” su kamenovali Pejovićev stan, i četiri puta lomili stakla na njegovom automobilu. Jednom su na sjedištu ostavili poruku minirano. Drugi put kamenicu kojom su polomili staklo. Pa lovački metak velikog kalibra. Policija nije otkrila počinioce. Ali su njeni šefovi iz Herceg Novog  tvrdii kako „ne postoje izvori prijetnji prema Pejoviću, posebno ne zbog njegovog svjedočenja o deportaciji tokom 1992. godine”.

Ipak, na preporuku tužilaštva, policija Pejoviću nudi zaštitu. Pod uslovom da pristane da se preseli na tajnu lokaciju i prekine svaki kontakt sa porodicom i prijateljima. „Pod takvim režimom ne bih mogao da živim ni minut, a kamoli 24 sata dnevno”, zahvalio se Pejović.

Kada su shvatili da ga neće uplašiti, režim i njegove sluge pokušavaju kompromitovati Slobodana Pejovića. On  u njihovoj verziji postaje  glavni akter zločina deportacije – on ga je naredio, izvršio, pokušao da ga sakrije optužujući nedužni državni vrh. Iza te priče, stali su neki policajci, neki nekadašnji novinari, pa i pojedini članovi porodica deportovanih i ubijenih.

„I sami znate sa koliko mržnje i prezira projektanti i izvođači ratnih zločina gledaju na ljude koji svjedoče protiv njih, posebno na ljude iz redova njihovog naroda ili službi. Zbog toga njima Slobodan Pejović i smeta, pa pokušavaju na sve načine da ga uplaše ili čak fizički uklone. Kamo sreće da imamo bar još jednog Slobodana Pejovića na prostoru bivše Jugoslavije…”. Ovako je o Pejoviću i njegovim postupcima govorio Šeki Radončić, autor knjige o deportacijama Kobna sloboda. A onda je promijenio ploču. I heroja pokušao preobratiti u zločinca. Bez uspijeha.

Pejović se i sa tom nevoljom nosio ljudski. Monitor se trudi da ga ne ostavi samog. „Kada je vlast počela da me proganja, prvi mi je pritekao u pomoć Monitor. Ostao je na toj stazi i kada je sva medijska ološ – od Podgorice, Sarajeva, Beograda nastavila nasrtaje na mene. Sve to do danas traje… Razočaravajuće je što, poslije toliko vremena, ovdje opstanka nema – ili ćeš biti ubijen, kao na primjer inspektor Šćekić, ili ti preostaje da ideš u inostranstvo, poput Gorana Stankovića ili policajaca sa sjevera, ostaje i ta opcija da se ovdje živi kao ja, a to čak ni svojim progoniteljima ne bih poželio“.

Ovako je o Slobodanu Pejoviću, njegovoj borbi i ljudskoj drami govorio  Slavko Perović: „ Slobodan Pejović i liberali su javnosti razotkrili Đukanovićev zločin deportacije novljanskih Bošnjaka, Pejović je glavni svjedok čije svjedočenje vodi do očiglednog počinioca zločina, a to je činjenica da je takozvanu deportaciju, a suštinski, njihovo izručenje kami Radovana Karadžića, naredio Đukanović. Ima tu i drugih saizvršilaca, ali zar nije čudno da Đukanović nije optužen? Naravno da jeste, ali nije optužen, jer je čitavo suđenje organizovano kako bi se sa njega sprala krv pobijenih Bošnjaka. Još jedna porazna činjenica vidi se u istini da su se porodice pobijenih zadovoljile materijalnom naknadom od strane Đukanovića, te i oni ćute kao ribe! Ja Pejovića duboko poštujem, on pripada najrjeđem soju koji postoji u Crnoj Gori, on pripada herojima našeg doba”.

Profesor Milan Popović, Esad Kočan, glavni urednik Monitora i pokojni Koča Pavlović, tadašnji poslanik PzP-a, podnijeli su krivičnu prijavu protiv Mila Đukanovića i njegovih saizvršilaca za slučaj deportacija. Prijava je odbačena. Bez objašnjenja.

Neprestani napadi na Slobodana Pejovića inspirisali su Savjet Evrope da 2011. donese posebnu rezoluciju kojom su zemlje sa prostora bivše Jugoslavije obavezane da istraže sve slučajeve zastrašivanja, prijetnji i napada na svjedoke u slučajevima ratnih zločina i krupnog kriminala. Autor rezolucije, Žan Šarl Gardeto, naveo je primjer Pejovića „koji je pod stalnim pritiscima i bez zaštite domaćih institucija”.

Primajući jednu od nagrada za ljudskost i humanost koju je pokazivao, Slobodan Pejović se zahvalio: „Uvidjeti i obznaniti da je zločin počinjen, da je neizmjerna nepravda prema nevinima učinjena, ili da smo samo bili ravnodušni na patnje nedužnih, samo je zrno napora koje bi svako morao da uloži da bi svijet bio humanije mjesto sa manje patnje i stradanja”.

Hvala, Čovječe.

SVETLANA BROZ:
Heroj kojeg su bezuspješno rušili

Kao krik ,,Optužujem!” velikog Emila Zole u velikoj Francuskoj, odjeknuo je isti krik velikog Slobodana Pejovića u maloj Crnoj Gori pre tačno dvadeset osam godina.

Zola je ušao u svetsku istoriju ne samo kao pisac, već kao čovek koji se usudio da javno digne svoj glas protiv vlasti u državi zbog progona jednog nevinog čoveka.

Pejović je javno digao svoj glas zbog progona bosanskih Bošnjaka od strane države Crne Gore, čiji su najodgovorniji ljudi naložili i aminovali sistematski progon, hapšenje nesretnih civila koji su se sklonili u Crnu Goru i njihovo isporučivanje ratnom zločincu Radovanu Karadžiću i njegovim koljačima u Foči. Dakle, država Crna Gora time je učestvovala u ratnom zločinu deportacije preko 160 ljudi od kojih je ogromna većina ubijena u Foči. Slobodan Pejović bio je krunski svedok na suđenju optuženim izvođačima naloga vlasti.

Gotovo tri decenije bio je progonjen od strane vlasti, koja je sve pokušavala da ga zaustavi (do atentata) i tako opere biografiju vrhovnog nalagodavca zločina.

Danas je biološki sat Slobodana Pejovića zaustavljen, ali njegovo istorijsko vreme tek dolazi. Ostavio je svojim životom dokumentarni trag o svom čojstvu i junaštvu, na koje ni najveći i najbolje plaćeni duvači u rog velikog kneza nisu uspeli da bace senku.

Ovaj epski heroj opevan je u čestitoj drami odličnog crnogorskog dramskog pisca Željka Vušurovića Deportacija, koja je u režiji velikog Gradimira Gojera imala praizvedbu u Srbiji, gde je prepuna sala frenetičnim aplauzom pozdravila Pejovića.

Stabilan kao Lovćen dobio je 2010. godine Nagradu Curt Harries ustanovljenu u Velikoj Britaniji, kao i Nagradu Duško Kondor za građansku hrabrost, NVO GARIWO iz Sarajeva.

Bio je i ostao heroj i učitelj građanske hrabrosti. Ako Crna Gora uskoro ne podigne spomenik ili ulicu ili trg ne nazove imenom Slobodana Pejovića, to će samo značiti da ga se i dalje plaše mnogi koji u njemu kao  u ogledalu ne žele da vide svoja nakazna lica.

Počivaj u miru, daleko od svakog zla, dragi Slobo, ti koji si se imao rašta i roditi!

 

ESAD KOČAN
Nemoć ništavila

Na Sarajevskom Marindvoru toga 23. februara 2010. godine dodijeljene su Nagarade Duško Kondor za građansku hrabrost NVO GARIWO… Među divovima  Slobodan Pejović, bivši policijski inspektor iz Herceg Novog. Čovjek koji je prkoseći prijetnjama, napadima, izolaciji odbio da šuti o zločinu slanja u smrt Bosanaca koji su vjerovali da je Crna Gora utočište. Slobodan Pejović moli porodice i Sarajevo za oprost. Salom se prolama gromoglasan pljesak. Nade. Za Bosnu? Za Crnu Goru? Za čovjeka?

(Monitor 5. mart 2010.)

******

Ne može to tako: umro Slobodan Pejović. Neka zašume gore i zažubore vode, neka uzlete orlovi u počast onome koji  je u njedrima nosio lavlje srce i koji nikada nije ustuknuo pred čoporima hijena.

Neka zašute ljudi, pred boljim od sebe. Jer, Slobodan Pejović je vječna Crna Gora.Visovi Orijena, krik Vile Lovćena. Neprolazni znak u vremenu. Kao prkos. Kao san o slobodi. Kao norma ljudskosti. Koju će malo ko dosegnuti.

(19. novembar 2020.)

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

FOKUS

DRŽAVA I DRŽAVLJANI: Od ljudskih prava do izbornog inženjeringa

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pronio se glas da će nova vlast, izmjenom starih propisa, na mala vrata izbjegle i raseljene iz bivše SFRJ uvesti u birački spisak. Sa barikada i iz medija, patriote su branile Crnu Goru od moguće pošasti. Ne znajući, ili se praveći da ne znaju, kako je DPS taj posao već završio

 

Uoči predstojećih lokalnih izbora u biračkom spisku u Herceg Novom upisano je 2.714 birača koji se, istovremeno, nalaze i u biračkom spisku Republike Srbije, Republike Srpske ili u oba (82 birača). To je u suprotnosti sa važećim propisima u Crnoj Gori.

Do podatka da je neregularan svaki deseti glasač u Novom, Centar za monitoring došao je uporednom analizom tri biračka spiska. Prethodno, nepotpune analize su pokazale da je i na nedavnim izborima u Nikšiću pravo glasa imalo makar hiljadu birača upisanih i u birački spisak Srbije (nijesu provjeravani svi glasači i nije konsultovan birački spisak iz BiH).

Jedan od osnivača organizacije KOD Srđan Perić izjavio je, a sedmicu nakon njegovog javnog nastupa nijesmo čuli ni riječ koja bi ga demantovala, da je u Vladi Zdravka Krivokapića stanje gore nego u Herceg Novom. Tamo, od 12 ministara, makar dvojica imaju registrovano  prebivalište u dvije države – Crnoj Gori i Srbiji. Ministar pravde, ljudskih i manjinskih prava Vladimir Leposavić i njegov kolega, ministar finansija i socijalnog staranja Milojko Spajić  zavjetno ćute, odbijajući da odgovore na Perićeve prozivke. On je, objašnjavajući kako su za upis u birački spisak odlučujuća tri elementa – punoljetstvo, prebivalište i državljanstvo – pojasnio: „Državljanstava možete imati više, prebivališta i godina možete imati samo jedno, ne možete imati i 18 i 42 godine. Znači jedna osoba ne može biti u dva prebivališta upisana. A vi imate dva ministra koji imaju dva prebivališta u Crnoj Gori i Srbiji. Govorim o ministru Spajiću i ministru Leposaviću…”.

Nijesu Leposavić i Spajić ni prvi ni posljednji funkcioneri iz Crne Gore koji, znajući da krše zakon, imaju po neko rezervno prebivalište. A možda i državljanstvo. Njihov slučaj je dobio na značaju od kada je Vlada naumila da izmjenom zakonskih i podzakonskih akata (uredbe, odluke, mišljenja…) zavede red baš tamo gdje dvojica ministara sebi dozvoljavaju bezakonje. Uz prećutnu podršku ostalih.

U danu (četvrtak, 8. april) kada je Vlada, pod pritiskom demonstranata odustala od samovoljnog usvajanja Odluke o izmjeni Odluke o kriterijumima za utvrđivanje uslova za sticanje crnogorskog državljanstva prijemom, iako je na to imala zakonsko pravo, odmetnuti ministar Leposavić pohvalio se učešćem u pripremi zakona o državljanstvu (i zakona o porijeklu imovine). „Koji su inače u isključivoj nadležnosti drugih resora“, konstatovao je ministar pravde, sporeći se sa premijerom: „To sugeriše da moj rad u zakonodavnim stvarima nije bio baš tako nezadovoljavajući“.

O tome bi se, već, dalo polemisati. Uzmimo, recimo, novi Zakon o slobodi vjeroispovijesti kome je Leposavić doprinio, „ulažući nadljudske napore“. A baš takvi su i bili neophodni da bi se, sa prikazanom lakoćom, prešlo preko viševjekovne istorije Crnogorske pravoslavne crkve (CPC) i pravoslavnih Crnogoraca. Da li bi se slična rabota mogla ponoviti i prilikom „liberalizacije“ postojećeg Zakona o državljanstvu? Pod uslovom, a to je još jedna među brojnim nepoznanicama, da izvršna i zakonodavna vlast (parlamentarna većina) krenu u taj rizičan poduhvat. Najave postoje.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 16. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

DOK NASILJE NA ULICAMA RASTE: Ko kontroliše policiju

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iako su smijenjeni svi šefovi sektora u Upravi policije, nakon što je za direktora izabran Zoran Brđanin, ne čini se da nova vlast potpuno drži kontrolu nad tim dijelom bezbjednosnog sektora

 

Mnogi su se nadali da će se nasilje u javnom prostoru smiriti nakon što su završeni lokalni izbori u gradu pod Trebjesom ili „bitke za Nikšić“, kako je ovaj događaj nazvan u srbijanskim tabloidima. Međutim, podjele i tenzije ne jenjavaju.

Takozvane „patriotske“ i „komitske“ snage, koji smatraju da je ugrožena nezavisnost Crne Gore, gotovo svakodnevno nalaze razloge za protestna okupljanja ili demonstrativne organizovane vožnje po crnogorskim gradovima. Opozicione partije svojim saopštenjima ohrabruju ovakva okupljanja, blago zabašureno preuzimaju i zasluge za njih, a poruke podrške često stignu i od samog Đukanovića. Posljednji takav razlog su bile najavljene promjene u primjeni Zakona o državljanstvu.

Svoje razloge za proteste i javna okupljanja, a i za kontraproteste, nalaze i pristalice vlasti nezadovoljne odlukama Vlade. Prosrpske grupacije zamjeraju polciji što ima blaži odnos prema partitoskim snagama nego što je imala prethodna vlast prema demonstrantima. Oni se bune i zbog  najavljene smjene ministra pravde Vladimira Leposavića. Ovi protesti su dobili podršku dijela vladajuće koalicije okupljene oko Demokratskog fronta, ali i dobrog dijela srbijanskih tabloida.

U uskomešanoj atmosferi fizički je napadnuto više građana i novinara, ali i službenih lica. Dok se na protestima „patriota“ mogu čuti pjesme koje šire mržnju prema Srbima, kao što je Boj na Čavnoglave, na protestnim okupljanjima prosrpskih snaga mogu se čuti i vidjeti transparenti koji negiraju genocid u Srebrenici, čime valjda daju podršku Leposaviću i njegovoj izjavi koja je išla u tom pravcu.

Od Uprave policije se očekuje da vrati mir na crnogorske ulice i obezbijedi poštovanje zdravstvenih mjera. Ali primjetan je njen pasivniji odnos prema ovakvim događajima nego što je to bio tokom prethodne godine, koju su obilježili protesti. Iako su smijenjeni svi šefovi sektora u tom organu, nakon što je za direktora izabran Zoran Brđanin, ne čini se da nova vlast drži kontrolu nad tim dijelom bezbjednosnog sektora. Pitanje je da li je riječ o većem stepenu tolerancije prema pravu na slobodu okupljanja, čak i kad se ono zloupotrebljava, ili nova vlast ne želi da reakcijom policije izazove bijes građana kao što je tokom prošle godine učinila prethodna vlast.

Propusti policije naročito su bili uočljivi tokom blokade puta u Bogetićima, na saobraćajnici Podgorica – Nikšić, kada su u sukobu „patriota“ i policije povrijeđeni oficir Vojske Crne Gore (VCG) Rajko Čanjak, vojni doktor Dragan Martinović i službenik Uprave policije Jovan Bijelović. Dogodila se i neodgovorna  reakcija pripadnika Sektora za obezbjeđenje objekata i štićene ličnosti, koji je službenim automobilom prošao kroz blokadu, dok su na vozilu sjedjeli demonstranti. U vozilu se nalazila ćerka premijera Krivokapića i javnosti je saopšteno da je službenik policije tako reagovao jer je procijenio da je njen život u tom trenutku bio ugrožen. Na video snimcima, koji su dospjeli u javnost, nije vidljiv stepen ugroženosti koji bi opravdao takvu upotrebu sile. Sve se ovo dogodilo naočigled pripadnika policije koji su trebali da obezbjeđuju ovaj skup i spriječe narušavanje javnog reda i mira.

Izvršni direktor Centra za građanske slobode Boris Marić smatra da je ponašanje policije „očigledno u skladu sa odlukom da demokratski i tolerantan ptistup treba da bude osnova postupanja policije“. On za Monitor kaže da je to težak zadatak kada imamo forsiranje antagonizama prvenstveno od struktura bliskih Demokratskoj partiji socijalista i Demokratskom frontu.

Ivan ČAĐENOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 16. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

BUDVANI TRAŽE OSLOBAĐANJE UZURPIRANIH JAVNIH POVRŠINA: Investitori samovoljno blokirali javne puteve i staze

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kompanija Beppler&Jacobson primjer je investitora koji  nije doprinio društvenoj zajednici u kojoj posluje, samo joj je oduzeo. Neposredno nakon kupovine Hotela Avala, novi vlasnik ograđuje svoje imanje, postavlja kapije i ograde, presijeca dva javna puta koje su mještani koristili desetinama godina kao komunikaciju ka moru i Starom gradu

 

Privatizacija hotela na teritoriji opštine Budva donijela je građanima mnogobrojne probleme sa kojima se suočavaju posljednju deceniju. Većina novih vlasnika, Vladinih strateških investitora i zakupaca nije uspostavila korektan odnos sa stanovništvom, nisu se integrisali u društvenu zajednicu gdje su započeli  poslovanje. Nakon ulaska u posjed hotela koji su prodati sa velikim zemljišnim kompleksima i parkovima, prvi  potezi vlasnika najčešće su bili podizanje betonskih ograda i gvozdenih kapija kojima su ograđivali novostečene nekretnine.

Poznati budvanski hoteli postali su mali bunkeri, izolovana ostrva na čijim su prilazima podignute stražarske kućice kako niko, osim gostiju hotela, ne bi mogao prići privatnom posjedu. Građane je najviše pogodila prateća uzurpacija javnih puteva i staza, koje su postojale u okviru hotelskih kompleksa od ranije i koje su oduvijek bile u opštoj upotrebi kao komunikacija između naselja i morske obale. Mnogobrojni protesti građana sa zahtjevima za slobodan prolaz pješačkim stazama i šetalištima, za nesmetan pristup moru, uglavnom su bili bezuspješni. Investitori, koji su po pravilu uživali povlastice kod administracije vlasti na čelu sa DPS-om, ostajali su nijemi za potrebe mještana.

Jedan od najbezobzirnijih uzurpatora javnog prostora u Budvi je kompanija Beppler&Jacobson, ruskog biznismena Igora Lazurenka, koja je 2003. godine kupila Hotel Avala sa vilama i velikom zemljišnom parcelom u centru Budve, pored Starog grada. Dug je spisak negativnih efekata ove privatizacije za mještane Budve, čiju zakonitost, od 2016. godine, ispituje Specijalno državno tužilaštvo.

Kompanija Beppler&Jacobson primjer je investitora koji  nije doprinio društvenoj zajednici u kojoj posluje, samo joj je oduzeo. Neposredno nakon kupovine Hotela Avala, vlasnik ograđuje imanje, postavlja kapije i ograde, presijeca dva javna puta kojima su mještani naselja Gospoština, u kome se hotel nalazi, koristili desetinama godina kao komunikaciju ka moru i Starom gradu. Lazurenko je naložio presijecanje javnog puta, ulice naselja Gospoština kojoj gravitira ovo veliko naselje. Dio ulice istog naselja na čijem se kraju nalazi jedina okretnica za vozila,   obreo se  u posjedu hotela, metalnom kapijom odvojen od ostatka ulice, čime je nanijeta ogromna šteta mještanima i turistima,  i napravljen  saobraćajni kolaps koji traje punih 17 godina. Hotel Avala postojao je i ranije, ali do dolaska ruskih biznismena, ova  ulica nikada nije bila prekinuta i blokirana.

Sa druge strane hotelskog kompleksa, na granici pored mora, iznad staze koja vodi ka plaži Mogren, nalazi se staro kameno stepenište, put od Starog grada ka Vidikovcu. Postoji stotinama godina, predstavljalo je jedinu vezu naselja iznad Jadranske magistrale, Seoca, Prijevora i Komoševine sa Starim gradom i morskom obalom.

Branka PLAMENAC
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 16. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo