Povežite se sa nama

Izdvojeno

SLOBODAN PEJOVIĆ, HEROJ: Čovjek koji nije otišao

Objavljeno prije

na

Primajući jednu od nagrada za ljudskost i humanost koju je pokazivao, Slobodan Pejović se zahvalio: „Uvidjeti i obznaniti da je zločin počinjen, da je neizmjerna nepravda prema nevinima učinjena, ili da smo samo bili ravnodušni na patnje nedužnih, samo je zrno napora koje bi svako morao da uloži da bi svijet bio humanije mjesto sa manje patnje i stradanja”

 

Ima vijesti, poput one prošlonedjeljne o smrti Slobodana Pejovića, koje tjeraju na preispitivanje. I zahvalnost na daru da dijelite vrijeme sa Čovjekom koji je, u vrijeme najvećeg moralnog posrnuća ove zemlje, pokazao da ljudskost nema cijenu. A da je najveće junaštvo sačuvati drugoga. Slabijeg. Nemoćnog.

„Vaša zemlja mora da mu zahvali što je svijetu pokazao drugo lice Crne Gore. I to kakve snažne moralne likove možete odgojiti ovdje“. Ovo su riječi uz koje je, u februaru 2011, Uve Kicinger, član harvardskog Instituta za evropske studije, Slobodanu Pejoviću uručio nagradu Kurt Haris. Jednu od nekoliko nagrada, sa raznih strana svijeta, koju su Pejoviću dodijeljene „za nepokolebljivu moralnu hrabrost”.

Djeca će, jednom, kad se Crna Gora suoči sa sobom, u školama  slušati priču o Čovjeku koji je početkom posljednje decenije prošlog vijeka (o)živio čojstvo i junaštvo iz pripovijetki Marka Miljanova: Policijski inspektor iz Herceg Novog, Slobodan Pejović, odbio je 1991, da učestvuje u napadu na Dubrovnik. Umjesto toga on je, noć uoči pohoda na Konavle, spasio  Hrvata Stipu Perušku, kojeg je vojska htjela da odvede iz Herceg Novog da im bude ,,vodič” kroz minska polja.

Potom su, u proljeće 1992, u Crnu Goru stigle izbjeglice iz ratom zapaljene  Bosne i Hercegovine. Tu ih je  dočekao lov na ljude koji je, u maju iste godine, organizovala crnogorska policija. Muškarci su privođeni  u policijske stanice, a odatle deportovani nazad u BiH, u ruke vojske bosanskih Srba. Gotovo svi su pobijeni.

Slobodan Pejović je bio učesnik te akcije u Herceg Novom. Trojicu muškaraca koje je privela patrola koju je on predvodio pustio je na slobodu. Onda je obavijestio javnost  o zločinu.  Obznanio kako nije riječ o incidentu  već o akciji koju je, u pisanoj formi, naredio tadašnji ministar policije  Pavle Bulatović. Trebalo je čekati 18 godina da njegova priča dobije potvrdu, prvo od tadašnjeg predsjednika Crne Gore, pa potom i policajaca koji su se, kao optuženi ili svjedoci, pojavili na suđenju za deportaciju. Gdje su svi oslobođeni, pošto su tvrdili da su samo izvršavali naređenja nadređenih.

Za sve to vrijeme Pejović je bio na meti onih kojima je njegova ljudskost smetala. I plašila ih.

Golgota počinje već krajem 1992. kada su, do danas nepoznate osobe, pucale na automobil u kome se  vozio sa suprugom i djecom. Naredne godine  je preživio i saobraćajnu nesreću, pošto je upućen na službeni put vozilom kojem su kočnice otkazale jer su prethodno, prema ocjeni mehaničara, namjerno onesposobljene.

Kako je bivalo jasnije da će slučaj deportacije završiti na sudu, tako su rasli i pritisci na Slobodana Pejovića da odustane od svjedočenja. Od 2000. do 2004. automobil mu je, na parkingu, oštećen četiri puta. Policija nijednom nije otkrila počinioca. U  avgustu 2006, specijalci u maskirnim uniformama, pod punom ratnom opremom, Pejoviću donose poziv da svjedoči na suđenju za ratni zločin deportacije izbjeglica.

Naredne godine Pejovića je metalnom palicom napao sugrađanin Vuk Selić. Policija ga je uhapsila pošto nije imala izbora – napadač je zatečen spremnošću žrtve da se brani, pobjegao ostavljajući automobil. Kažnjen je uslovnom kaznom.

Od 2008. do novembra 2010. „nepoznati počinioci” su kamenovali Pejovićev stan, i četiri puta lomili stakla na njegovom automobilu. Jednom su na sjedištu ostavili poruku minirano. Drugi put kamenicu kojom su polomili staklo. Pa lovački metak velikog kalibra. Policija nije otkrila počinioce. Ali su njeni šefovi iz Herceg Novog  tvrdii kako „ne postoje izvori prijetnji prema Pejoviću, posebno ne zbog njegovog svjedočenja o deportaciji tokom 1992. godine”.

Ipak, na preporuku tužilaštva, policija Pejoviću nudi zaštitu. Pod uslovom da pristane da se preseli na tajnu lokaciju i prekine svaki kontakt sa porodicom i prijateljima. „Pod takvim režimom ne bih mogao da živim ni minut, a kamoli 24 sata dnevno”, zahvalio se Pejović.

Kada su shvatili da ga neće uplašiti, režim i njegove sluge pokušavaju kompromitovati Slobodana Pejovića. On  u njihovoj verziji postaje  glavni akter zločina deportacije – on ga je naredio, izvršio, pokušao da ga sakrije optužujući nedužni državni vrh. Iza te priče, stali su neki policajci, neki nekadašnji novinari, pa i pojedini članovi porodica deportovanih i ubijenih.

„I sami znate sa koliko mržnje i prezira projektanti i izvođači ratnih zločina gledaju na ljude koji svjedoče protiv njih, posebno na ljude iz redova njihovog naroda ili službi. Zbog toga njima Slobodan Pejović i smeta, pa pokušavaju na sve načine da ga uplaše ili čak fizički uklone. Kamo sreće da imamo bar još jednog Slobodana Pejovića na prostoru bivše Jugoslavije…”. Ovako je o Pejoviću i njegovim postupcima govorio Šeki Radončić, autor knjige o deportacijama Kobna sloboda. A onda je promijenio ploču. I heroja pokušao preobratiti u zločinca. Bez uspijeha.

Pejović se i sa tom nevoljom nosio ljudski. Monitor se trudi da ga ne ostavi samog. „Kada je vlast počela da me proganja, prvi mi je pritekao u pomoć Monitor. Ostao je na toj stazi i kada je sva medijska ološ – od Podgorice, Sarajeva, Beograda nastavila nasrtaje na mene. Sve to do danas traje… Razočaravajuće je što, poslije toliko vremena, ovdje opstanka nema – ili ćeš biti ubijen, kao na primjer inspektor Šćekić, ili ti preostaje da ideš u inostranstvo, poput Gorana Stankovića ili policajaca sa sjevera, ostaje i ta opcija da se ovdje živi kao ja, a to čak ni svojim progoniteljima ne bih poželio“.

Ovako je o Slobodanu Pejoviću, njegovoj borbi i ljudskoj drami govorio  Slavko Perović: „ Slobodan Pejović i liberali su javnosti razotkrili Đukanovićev zločin deportacije novljanskih Bošnjaka, Pejović je glavni svjedok čije svjedočenje vodi do očiglednog počinioca zločina, a to je činjenica da je takozvanu deportaciju, a suštinski, njihovo izručenje kami Radovana Karadžića, naredio Đukanović. Ima tu i drugih saizvršilaca, ali zar nije čudno da Đukanović nije optužen? Naravno da jeste, ali nije optužen, jer je čitavo suđenje organizovano kako bi se sa njega sprala krv pobijenih Bošnjaka. Još jedna porazna činjenica vidi se u istini da su se porodice pobijenih zadovoljile materijalnom naknadom od strane Đukanovića, te i oni ćute kao ribe! Ja Pejovića duboko poštujem, on pripada najrjeđem soju koji postoji u Crnoj Gori, on pripada herojima našeg doba”.

Profesor Milan Popović, Esad Kočan, glavni urednik Monitora i pokojni Koča Pavlović, tadašnji poslanik PzP-a, podnijeli su krivičnu prijavu protiv Mila Đukanovića i njegovih saizvršilaca za slučaj deportacija. Prijava je odbačena. Bez objašnjenja.

Neprestani napadi na Slobodana Pejovića inspirisali su Savjet Evrope da 2011. donese posebnu rezoluciju kojom su zemlje sa prostora bivše Jugoslavije obavezane da istraže sve slučajeve zastrašivanja, prijetnji i napada na svjedoke u slučajevima ratnih zločina i krupnog kriminala. Autor rezolucije, Žan Šarl Gardeto, naveo je primjer Pejovića „koji je pod stalnim pritiscima i bez zaštite domaćih institucija”.

Primajući jednu od nagrada za ljudskost i humanost koju je pokazivao, Slobodan Pejović se zahvalio: „Uvidjeti i obznaniti da je zločin počinjen, da je neizmjerna nepravda prema nevinima učinjena, ili da smo samo bili ravnodušni na patnje nedužnih, samo je zrno napora koje bi svako morao da uloži da bi svijet bio humanije mjesto sa manje patnje i stradanja”.

Hvala, Čovječe.

SVETLANA BROZ:
Heroj kojeg su bezuspješno rušili

Kao krik ,,Optužujem!” velikog Emila Zole u velikoj Francuskoj, odjeknuo je isti krik velikog Slobodana Pejovića u maloj Crnoj Gori pre tačno dvadeset osam godina.

Zola je ušao u svetsku istoriju ne samo kao pisac, već kao čovek koji se usudio da javno digne svoj glas protiv vlasti u državi zbog progona jednog nevinog čoveka.

Pejović je javno digao svoj glas zbog progona bosanskih Bošnjaka od strane države Crne Gore, čiji su najodgovorniji ljudi naložili i aminovali sistematski progon, hapšenje nesretnih civila koji su se sklonili u Crnu Goru i njihovo isporučivanje ratnom zločincu Radovanu Karadžiću i njegovim koljačima u Foči. Dakle, država Crna Gora time je učestvovala u ratnom zločinu deportacije preko 160 ljudi od kojih je ogromna većina ubijena u Foči. Slobodan Pejović bio je krunski svedok na suđenju optuženim izvođačima naloga vlasti.

Gotovo tri decenije bio je progonjen od strane vlasti, koja je sve pokušavala da ga zaustavi (do atentata) i tako opere biografiju vrhovnog nalagodavca zločina.

Danas je biološki sat Slobodana Pejovića zaustavljen, ali njegovo istorijsko vreme tek dolazi. Ostavio je svojim životom dokumentarni trag o svom čojstvu i junaštvu, na koje ni najveći i najbolje plaćeni duvači u rog velikog kneza nisu uspeli da bace senku.

Ovaj epski heroj opevan je u čestitoj drami odličnog crnogorskog dramskog pisca Željka Vušurovića Deportacija, koja je u režiji velikog Gradimira Gojera imala praizvedbu u Srbiji, gde je prepuna sala frenetičnim aplauzom pozdravila Pejovića.

Stabilan kao Lovćen dobio je 2010. godine Nagradu Curt Harries ustanovljenu u Velikoj Britaniji, kao i Nagradu Duško Kondor za građansku hrabrost, NVO GARIWO iz Sarajeva.

Bio je i ostao heroj i učitelj građanske hrabrosti. Ako Crna Gora uskoro ne podigne spomenik ili ulicu ili trg ne nazove imenom Slobodana Pejovića, to će samo značiti da ga se i dalje plaše mnogi koji u njemu kao  u ogledalu ne žele da vide svoja nakazna lica.

Počivaj u miru, daleko od svakog zla, dragi Slobo, ti koji si se imao rašta i roditi!

 

ESAD KOČAN
Nemoć ništavila

Na Sarajevskom Marindvoru toga 23. februara 2010. godine dodijeljene su Nagarade Duško Kondor za građansku hrabrost NVO GARIWO… Među divovima  Slobodan Pejović, bivši policijski inspektor iz Herceg Novog. Čovjek koji je prkoseći prijetnjama, napadima, izolaciji odbio da šuti o zločinu slanja u smrt Bosanaca koji su vjerovali da je Crna Gora utočište. Slobodan Pejović moli porodice i Sarajevo za oprost. Salom se prolama gromoglasan pljesak. Nade. Za Bosnu? Za Crnu Goru? Za čovjeka?

(Monitor 5. mart 2010.)

******

Ne može to tako: umro Slobodan Pejović. Neka zašume gore i zažubore vode, neka uzlete orlovi u počast onome koji  je u njedrima nosio lavlje srce i koji nikada nije ustuknuo pred čoporima hijena.

Neka zašute ljudi, pred boljim od sebe. Jer, Slobodan Pejović je vječna Crna Gora.Visovi Orijena, krik Vile Lovćena. Neprolazni znak u vremenu. Kao prkos. Kao san o slobodi. Kao norma ljudskosti. Koju će malo ko dosegnuti.

(19. novembar 2020.)

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

FOKUS

VLADA NEVJERNIH TOMA: Klimavo    

Objavljeno prije

na

Objavio:

Neki će se nadati a neki strahovati da buduća vlada, na klimavim nogama podrške nezadovoljnih, neće trajati dovoljno dugo

 

Sljedeće sedmice u (petak) imaćemo vladu. Vjerovatno. Sljedećeg mjeseca  (27. decembar) imaćemo budžet za 2021. godinu. Možda. A naredne godine u ovo doba… Ne, nećemo biti milioneri. Tako nešto jedva da je pošlo za rukom proslavljenoj braći Troter iz BBC-evog serijala Mućke (Only Fools and Horses) i to tek petnaest godina nakon emitovanja prve epizode.

Mi ćemo za 12 mjeseci imati mnogo jasniju predstavu o dometima prve višestranačke vlade u Crnoj Gori koju nije formirao DPS. I (ponovo možda) osnovna saznanja o ekonomskoj cijeni njihove vladavine duge tri decenije. Ne računajući četiri države, tri rata, ubijene, ranjene, silovane, opljačkane, izbjegle, raseljene, deportovane, protjerane, osiromašene…

Bude li kako je najavljeno, Zdravko Krivokapić će, kao mandatar, pred poslanike izaći u srijedu 2. decembra. Tri mjeseca nakon izbora i, zamalo, puna dva mjeseca od kako mu je predsjednik Crne Gore Milo Đukanović 8. oktobra povjerio mandat. Nakon što su ga za premijera predložili svi poslanici koalicija Za budućnost Crne Gore, Mir je naša nacija i Crno na bijelo koje u Skupštini imaju neophodnu većinu (41:40).

Da li je vladu i njen program trebalo pripremiti brže – jeste. Zdravstvena, ekonomska, politička, bezbjednosna kriza sa kojom se suočavamo zahtijevala je hitriju reakciju i preuzimanje odgovornosti. Drugo je pitanje da li je to bilo moguće u postojećim uslovima.

Mandatar se pohvalio, a mediji su to prihvatili i proširili, citirajući Krivokapića i pozivajući se na arhive i sjećanje aktera prethodnih izbora, kako bi buduća vlada još prije formalnog izbora mogla postati najtransparentnija koju pamtimo.  Zaista, mi u ovom trenutku i zvanično znamo imena 10 od najavljenih 12 ministara/ministarki. Nepoznanice su samo osobe koje će se naći na čelu Ministarstva unutrašnjih poslova, Ministarstva odbrane i makar jedan potpredsjednik Vlade.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 27. novembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

PRAVNI STAV VESNE MEDENICE DA SUDOVI NE MOGU PRESUĐIVATI O ODLUKAMA SKUPŠTINE PROTIV TVORACA: Formula za smjenu DPS kadrova

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ukoliko se „ukorijeni“, pravni stav Vesne Medenice mogao bi se kao bumerang obiti o glavu upravo onima koji su ga i osmislili u ratu protiv kritičara –  DPS-u. To može biti model kako da se nova vlast riješi DPS kadrova u nezavisnim tijelima i savjetima imenovanih u Skupštini. Tako bi se pravno nasilje prethodne većine okrenulo protiv svog tvorca

 

Osnovni sud u Podgorici poništio je ovog mjeseca odluku Skupštine kojom je izvršna direktorica MANS-a Vanja Ćalović Marković razriješena sa mjesta članice  Savjeta Agencije za sprečavanje korupcije (ASK). Direktorica MANS-a razriješena je sa te pozicije u parlamentu u julu 2018. godine glasovima tadašnje vladajuće koalicije. Njeno razrješenje bilo je jedno u nizu uklanjanja predstavnika civilnog sektora i kritičara vlasti sa pozicija u važnim državnim institucijama, čime je vlast u stvari obavljala  čistku „nepodobnih“ kadrova. Na isti način, je ranije, pred kraj 2017,  u parlamentu smijenjen i dio članova Savjeta RTCG koji su bili kritički orijentisani: Goran Đurović i Nikola Vukčević.  Takođe, u julu 2018, glasovima većine, sa funkcije viceguvernerke Centralne banke razriješena je i Irena Radović.

Svi oni su potražili sudsku pomoć. Osnovni sudovi nerijetko su odlučivali u njihovu korist. No, vlast je uzvratila. Predsjednica Vrhovnog suda Vesna Medenica  27. juna 2019.  iznijela je  pravni stav – da se odluke Skupštine o izboru, imenovanju ili razrješenju javnih funkcionera ne mogu pobijati  u upravnom sporu niti u parničnom postupku. Taj stav doveo je do toga da su više sudske instance počele da vraćaju na ponovno suđenje presude u korist razriješenih.

Da je pravni stav Medenice, odnosno Vrhovnog suda, sporan ukazala je i Evropska komisija. U izvještaju EK o napretku Crne Gore  iz 2020. navodi se da „pravna situacija koju je izazvao načelni pravni stav Vrhovnog suda zabrinjava jer uskraćuje pravnu zaštitu protiv odluka Skupštine i ugrožava pravo na djelotvoran pravni lijek“. Tako je i Evropska komisija potvrdila stavove dijela ovdašnjih pravnih stručnjaka i civilnog sektora – da je stav Medenice suprotan Ustavu,  i međunarodnoj praksi i konvencijama.

U najnovijoj presudi u slučaju Vanje Ćalović i sutkinja Zekić ponovila je isti stav i odbila kao neosnovan prigovor o nenadležnosti suda u slučajevima koji se odnose na razrješenja i odluke Skupštine. Ona je istakla da preispitivanje zakonitosti odluka Skupštine ni u kom slučaju ne može predstavljati miješanje sudske grane vlasti u autonomna ovlašćenja zakonodavne vlasti već da je riječ o odnosu vlasti, koji počiva na ravnoteži i međusobnoj kontroli.

Advokat Siniša Gazivoda za Monitor ponavlja da je stav Vrhovnog suda prema kojem se odluke Skupštine o razrješenju javnih funkcionera ne mogu pobijati pred sudom „suprotan i shvatanjima Evropskog suda za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda“.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 27. novembra ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

DOGOVORI TUŽILACA SA OPTUŽENIMA MIMO PREPORUKA EK: Mnogo više sporazuma nego lani

Objavljeno prije

na

Objavio:

Crnogorska osnovna i viša tužilaštva su za 11 mjeseci ove godine sklopila gotovo isti broj sporazuma o priznanju krivice koliko sva tužilaštva prošle godine

 

Od tužilačkog procesuiranja porodice Marović i pripadnika njihove organizovane kriminalne grupe, pa do suđenja za pokušaj terorizma, poznatijeg kao „državni udar“,  u javnosti postoje oprečna mišljenja oko upotrebe pravnog instituta sporazuma o priznanju krivice u našem pravosuđu. Dok su tužioci i advokati često isticali da je institut ostvario svoju svrhu bržeg i efikasnijeg rješavanja sudskih sporova, uz smanjenje troškova postupka, mnogi pravni eksperti smatraju da se ovaj institut zloupotrebljava kako bi se nekima pomoglo, a nekima odmoglo.

Upotreba ovog pravnog instituta, koji podrazumijeva dogovor tužioca i optuženog o kazni, koji se pred sudom formalizuje u vidu sporazuma, sve češće se primjenjuje u crnogorskim tužilaštvima. To je primijetila i Evropska komisija (EK), na šta je ukazala u nekoliko posljednjih izvještaja o napretku Crne Gore u pregovaračkim poglavljima. U posljednjem takvom dokumentu, jedna od preporuka za Poglavlje 24 (pravda, sloboda i bezbjednost) bila je da se „preduzmu konkretne mjere kako bi se ograničila upotreba sporazuma o priznanju krivice na izuzetne slučajeve, kako bi se unaprijedila transparentnost i kredibilitet pravosudnog odgovora na organizovani kriminal kroz odvraćajuću i konzistentniju kaznenu politiku“. Na isti način preporučuju da se smanji upotreba sporazuma u slučajevima korupcije.

„Cjelokupni pravosudni sistem mora postati učinkovitiji, operativniji i odvraćajući, uključujući način na koji se predmeti organizovanog kriminala vode na sudovima. Sudski su postupci pretjerano dugi zbog čestih odlaganja ročišta. Ta duga kašnjenja, ali i nedostatak povjerenja između tužilaštva i sudova, nakon nekih kontroverznih oslobađajućih presuda posljednjih godina, dovela su do široke upotrebe sporazuma o priznanju krivice od strane tužilaštva. Osumnjičeni kriminalci, koji u istrazi postanu svjedoci saradnici, izuzeti su iz 46 pravnih postupaka, bez obzira na težinu krivičnog djela. Kao rezultat toga, uprkos nekim primjetnim izuzecima, pravosudni odgovor čini se uopšteno blagim, a kazne, novčane kazne i oduzimanje imovine nesrazmjerno su niski u poređenju sa težinom krivičnog djela“, navodi se u izvještaju.

Istraživanje Monitora pokazuje da se broj sporazuma u crnogorskim tužilaštvima, prema zvaničnim podacima, drastično uvećava. Tokom 2020. godine samo u osnovnim i višim tužilaštvima sklopljeno je, prema podacima do kojih je došao Monitor, 365 sporazuma o priznanju krivice. To je, prema izvještaju Tužilačkog savjeta za prošlu godinu, malo manje od ukupnog broja sklopljenih sporazuma u svim tužilaštvima u 2019. godini (371), a ostalo je više od mjesec do kraja godine.

Na sajtu Specijalnog državnog tužilaštva objavljeno je 15 sporazuma o priznanju krivice, dok je, prema nezvaničnim informacijama, u toj instituciji sklopljeno mnogo više. Prošle godine je ovo tužilaštvo, koje je i bacilo kontroverzu na institut sporazuma o priznanju krivice, sklopilo 49 takvih sporazuma. Ove godine je, prema nezvaničnim informacijama, sklopljeno znatno više.

Osnovno državno tužilaštvo (ODT) u Podgorici potpisalo je ove godine 200 sporazuma o priznanju krivice, što je duplo više u odnosu na prošlu godinu, kada ih je bilo stotinu. Sporazumi su najčešće zaključivani za krivično djelo nepostupanje po zdravstvenim propisima za suzbijanje opasne zarazne bolesti.

Od 200 potpisanih sporazuma, osnovni sudovi u Podgorici i Danilovgradu prihvatili su 179. Tih 21 odbijenih, i još jedan na Cetinju, jedini su sporazumi od 365 sklopljenih, koje su odbili sudovi. Pasivna uloga sudija, koji rutinski prihvataju ponuđene sporazume, glavna je zamjerka pravnih eksperata.

Ove godine su sudije samo tri osnovna suda, gdje se vode postupci za lakša krivična djela, odbili da prihvate sporazume koje su ponudili tužioci. Sudije viših sudova u Podgorici i Bijelom Polju, u kojima se sudi za najteža krivična djela, prihvatili su sve sporazume koje su im ponudili tužioci. Na primjer, Viši sud u Podgorici prihvatio je svih 122 sporazuma o priznanju krivice, koje su ponudili tužioci Višeg državnog tužilaštva u Podgorici. Od tih 122, u 113 slučajeva riječ je bila o krivičnom djelu neovlašćena proizvodnja, držanje i stavljanje u promet opojnih droga.

„Najviše sporazuma o priznanju krivice, nih 113 zaključeno je zbog krivičnog djela neovlašćena proizvodnja, držanje i stavljanje u promet opojnih droga, sa kaznama zatvora u rasponu od šest mjeseci do dvije i po godine, a većina sporazuma sadrži i novčanu kaznu kao sporednu, koja je iznosila do 10.000 eura“, navodi se u odgovoru podgoričkog Višeg tužilaštva.

Ivan ČAĐENOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 27. novembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo