Povežite se sa nama

Reagovanja

Neistine o sudiji Grdiniću

Objavljeno prije

na

Neistine o sudiji Grdiniću
(Štiteći interes Žugića i Medenice do unapređenja i privilegija. Monitor br.1569)       

 

TXT: Očigledno bez pravnog znanja, autor teksta u prethodnom broju “Monitora”, pod naslovom “Štiteći interes Žugića i Medenice do unapređenja i privilegija” je krenuo putem istraživačkog novinarstva i javnosti je ponudio svoju “studiju slučaja” koji se po tužbi Ivana Jovića vodi protiv Centralne banke Crne Gore, u kojem se tužbeni zahtjev temelji na tvrdnji da je tužilac bio žrtva diskriminacije od strane svog poslodavca. U tom poduhvatu, autor svoju analizu gotovo isključivo temelji na mišljenju samog tužioca. Svakako, gospodin Jović ima pravo da slobodno izrazi svoje mišljenje o pitanju koje je za njega lično značajno, pa i putem medija, ali uvažavajući njegovu slobodu, kao i poziciju koju ima u postupku u kojem odlučuje sudija Grdinić, a koji postupak je još uvijek u toku, uzdržaćemo se od komentarisanja teksta u dijelu u kojem je prenijeto njegovo mišljenje. Međutim, protiv svake odluke suda stranka ima pravo da izjavi žalbu, a o pravnoj valjanosti odluke suda odlučuje se u žalbenom postupku pred sudovima viših stepena, a ne na ulici ili u novinama. Ipak, ako novinar već želi da komentariše presudu koja nije pravosnažna, logika i minimalno poštovanje profesionalnih standarda bi podrazumijevao da se u tekstu uz iznošenje svojih komentara i mišljenja stranke, javnosti prenese makar dio obrazloženja presude koja se komentariše, kako bi čitaoci mogli biti upoznati o razlozima zbog kojih je sud donio svoju odluku i tako možda bili u prilici da sami donesu zaključke. Međutim, Monitor se tim stvarima nije želio zamarati. Zapravo, Monitor ni ne pominje da je pročitao sadržinu odluke koju komentariše, ali zato navodi “da je Monitor imao uvid u presudu Vrhovnog suda, u kojoj se konstatuje da je sudija Grdinić prvostepenu presudu donio uz bitnu povredu odredaba parničnog postupka i izostanka razloga o odlučnim činjenicama”. I zapravo, u analizi slučaja kojim se Monitor bavi, ovo je jedini dokument iz predmeta na koji se poziva u svom tekstu. Problem Monitora je što ni ta jedna informacija nije istinita. Jer Vrhovni sud nije ukinuo prvostepenu presudu! Vrhovni sud u svojoj odluci uopšte nije cijenio da li je prvostepeni sud pravilno donio svoju odluku! Vrhovni sud je cijenio isključivo valjanost presude Višeg suda u Bijelom Polju! Da li je Monitor o ovoj činjenici istinito informisao javnost, veoma je lako provjeriti uvidom u rješenje Vrhovnog suda Crne Gore Rev.br.1142/19 od 26.02.2020. godine, koje je dostupno na sajtu Vrhovnog suda. Koji je motiv Monitora da tekst o nepravosnažno presuđenom predmetu bazira isključivo na mišljenju jedne strane u sporu, da ignoriše razloge zbog kojih je sud donio odluku koja se komentariše i da obmane javnost da u rješenju Vrhovnog suda piše nešto čega nema? Ako neko može da napiše da je pročitao nešto što ne postoji, logično je da misli da i drugi rade kako im je rečeno.

Činjenica je da je sudija Mladen Grdinić u svojoj karijeri postupao u više hiljada predmeta. Među njima su i tri predmeta, od kojih je gospodin Radoje Žugić u jednom bio tužilac (protiv osnivača Dnevnih novina “Dan”), u drugom je tuženi zajedno sa Centralnom bankom Crne Gore (po tužbi gospođe Irene Radović), dok je u trećem Centralna banka Crne Gore sama na strani tuženog (po tužbi gospodina Ivana Jovića). Prvi postupak je pravosnažno okončan, dok su druga dva i dalje u toku. Kao i u bilo kojem drugom predmetu, i u tim predmetima sud je svoju odluku donio na osnovu činjenica koje je utvrdio u postupku, brižljivom ocjenom svih dokaza, savjesnom primjenom prava i na osnovu svog slobodnog sudijskog uvjerenja. Presuda kojom je odbijen tužbeni zahtjev gospodina Radoja Žugića donijeta je upravo na osnovu istrajavanja postupajućeg sudije da se pribave svi relevantni dokazi i presudom koja je donijeta u tom predmetu zaštićena je sloboda govora i pravo novinara Dnevnih novina “Dan” da rade svoj posao. Sudija Grdinić prilikom došenja presude nije vodio računa o poziciji koju gospodin Radoje Žugić zauzima u društvu, kojoj politici pripada i ko mu je prijatelj. Ni u situaciji kada je odbio njegov tužbeni zahtjev, a ni u drugim predmetima. Istovremeno, svoje odluke sudija neće donositi ni da bi stekao naklonost javnosti, medija, čitalaca ili bilo koje politike, niti da bi sebe zaštitio od bilo čije kampanje. Da li je sudija Grdinić donošenjem ove presude štitio interese onog čiji je tužbeni zahtjev odbio, javnost može procijeniti uvidom u samu presudu Osnovnog suda u Podgorici P.br.1171/14 od 08.07.2016. godine, koja je dostupna na sajtu ovoga suda.

Ipak, Monitor u jednom jeste u pravu. Profesionalna je privilegija biti sudija i zamjenik predsjednika Osnovnog suda u Podorici. Ali to je privilegija kojom vas uvaže kolege i koju Monitor teško može razumjeti, jer ta priviligija ni formalno ne predstavlja napredovanje u karijeri, a još manje osnov da na osnovu nje stekne materijalna dobit. Zbog toga je indikativno da je Monitor propustio da informiše javnost o činjenici da sudija koji obavlja funkciju zamjenika predsjednika suda, osim dodatnih obaveza, nema pravo na uvećanje zarade ili na umanjenje redovne norme, niti je propisano da se ta okolnost uopšte cijeni prilikom ocjenjivanja sudija, pa samim tim ni prilikom njegovog napretka u višu instancu.

Što se tiče angažovanja sudije Mladena Grdinića u Komisiji za implementaciju Projekta promocije instituta pružanja pravne pomoći po mjeri djeteta, sa kojim se Monitor takođe bavio, upoznajemo javnost sa činjenicom da se radi o projektu čiji su nosioci Advokatska komora Crne Gore i UNICEF, te da se radi o projektu koji je veoma sadržajan i koji traje već duže od godinu dana, a po kojem osnovu je sudiji Grdiniću do danas u dva navrata isplaćen iznos od po 375,00 € (u novembru 2019. godine i julu 2020. godine), a kako se radi o prihodima koji su ispod 5.000,00 € isti se evidentiraju u redovnim godišnjim izvještajima koji se dostavljaju Agenciji za sprječavanje korupcije. Netačni su navodi Monitora i da sudija Mladen Grdinić Agenciji za sprječavanje korupcije nije dostavio podatke o visini naknade koju ostvaruje kao član Upravnog odbora Centra za alternativno rješavanje sporova, budući da je to sudija učinio neposredno nakon što mu je isplaćena prva mjesečna naknada koju ostvaruje po tom osnovu u iznosu od 140,00 €.

Posebno zlonamjernima smatramo navode u tekstu kojim autor pokušava dovesti u vezu postupanje sudije Mladena Grdinića u određenim predmetima sa povećanjem njegove imovine. S tim u vezi, upoznajemo javnost sa činjenicom da imovinu sudije Mladena Grdinića čini jedno vozilo marke “Pežo 508” i stan površine 48 m2 u Podgorici. Navedeni stan sudija Grdinić je kupio 2019. godine, istovremeno kada i preko stotinu drugih sudija, službenika i namještenika radno angažovanih u sudovima sa teritorije Glavnog grada. Ovu imovinu sudija Grdinić je kupio od sopstvenih sredstava, podizanjem kredita kod NLB banke i od iznosa koji je dobio na poklon od majke. Novac koji je sudiji Grdiniću poklonila majka u iznosu od 31.300 €, ista je prethodno dobila prodajom neokretnosti – stana u Kolašinu, a koji je prije prodaje izdavala u zakup, dok je samo zakupnina uplaćivana na žiro račun sudije Grdinića. Zbog toga, netačni su navodi Monitora da je sudija Grdinić 2019. godine stekao 31.300 € bez prijavljivanja porijekla tog novca, jer se prostim uvidom u izvještaj koji je dostupan na sajtu Agencije za sprječavanje korupcije može utvrditi da se radi o novcu koji je sudija Grdinić stekao po Ugovoru o poklonu Ov.br.632/19 od 06.09.2019. godine. Za sve navedeno Agenciji za sprječavanje korupcije dostavljeni su izvještaji zajedno sa svim dokazima koji prate sticanje imovine, uključujući i sticanje imovine majke sudije Grdinića iz koje je učinila poklon prema njemu (ugovore o kupoprodaji nepokretnosti, ugovor o poklonu, ugovor o kreditu, ugovor o kupoprodaji vozila…).

Svi navedeni podaci i dokazi dostupni su uvidom u dokumentaciju Agencije za sprječavanje korupcije. Ustalom, da je stvarni cilj pisanja teksta bilo objektivo informisanje javnosti, sve informacije i dokazi bi bili dostupni autoru da se udostojio zatražiti ih od sudije o kojem se potrudio da napiše tekst.

Osnovni sud u Podgorici, niti smije, niti može izbjegavati opravdane kritike na svoj rad. Sudije, još manje mogu očekivati da kvalitet njihovih odluka ne budu predmet ispitivanja. Ali postoje granice pristojnosti u kojima se to može činiti i što je još važnije, zakoniti okvir u kojem svaka nezadovoljna stranka može da inicira ispitivanje zakonitosti odluke suda. Pokušaj da se donošenje sudskih odluka iz sudnice premjesti na ulicu, da se donosioci sudskih odluka omalovažavaju iznošenjem optužbi koje nisu argumentovane provjerljivim i tačnim činjenicama, za konačnu posljedicu, bez obzira šta je bio osnovni cilj, mogu imati samo dodatnu devalvaciju vrijednosti izgovorene riječi novinara. Na kraju predsjednica Osnovnog suda u Podgorici Željka Jovović nije kuma predsjednici Vrhovnog suda Vesni Medenici o čemu je javnost više puta informisana.

Sudija portparol Osnovnog suda u Podgorici
Ivana Becić
(Odgovor naše novinarke u narednom broju Monitora)

Komentari

Reagovanja

RUSOFOBSKI MODELI

Objavljeno prije

na

Objavio:

RUSOFOBSKI MODELI

Mi u Ambasadi Rusije u Crnoj Gori uvijek sa velikim interesovanjem čitamo nedeljnik „Monitor“, smatramo ga jednim od najboljih informativnih i uglednih listova. Međutim, prinuđeni smo prokomentarisati seriju neprimjerenih rusofobnih objava novinara J. Martinovića, koji se nije gnušao širenja laži o Rusiji, njenom rukovodstvu i Oružanim snagama, koje sprovode specijalnu operaciju u Ukrajini. Zapanjujuće je i da autor, ne stideći se, replicira čak i one „upade“ u zapadnim ili pod kontrolom kijevskog režima medijima, koji su već nekoliko puta bili detaljno opovrgnuti od strane Rusije. U cilju objektivnog informisanja crnogorske javnosti htjeli bismo skrenuti pažnju na činjenice o manipulaciji informacijama u člancima J. Martinovića.

Lako je primijetiti da taj novinar jasno radi po starim rusofobskim modelima, koji se u zapadnoj štampi ne mijenjaju otprilike poslednjih 100–150 godina. Mada u svojim fantazijama da je ukrajinski jezik bio zabranjen u sovjetsko vrijeme, J. Martinović unosi novu riječ u falsifikovanju istorije. Prećutkujući, naravno, to, da su, poslije protivustavnog puča 2014. godine, u Ukrajini zabranili ruski jezik, obrazovanje, medije, masovno su kršili prava ruskog stanovništva, sprovodili su nasilnu ukrajinizaciju, prepisivali istoriju.

Još čudnija otkrića  J. Martinovića su u oblasti ekonomije, da je Rusija jedva izbjegla prvo moguće neispunjavanje obaveza od Oktobarske revolucije 1917. godine, odnosno, o ekonomskoj krizi 1998. godine autor ne zna. Da podsjetimo skromno, sadašnji vanjski dug Rusije je jedan od najnižih u svijetu. Pod isključenjem iz sistema SWIFT kao rezultat nepravnomjernih sankcija SAD i EU se našlo 7 banaka od 330 postojećih u Rusiji. To jasno nije „većina“ kako tvrdi J. Martinović.

Sa pričom J. Martinovića o „tradicionalnim problemima“ sa organizacijom i disciplinom Ruskih Oružanih snaga teško da će se složiti hiljade ukrajinskih vojnika, koji su se predali – samo u Mariupolju prije dvije nedelje 1464 čovjeka. Što se tiče izmišljotina o položaju unutar ruske vojske, prinuđeni smo prokomentarisati da  J. Martinović, koji sebe predstavlja kao „vojnog komentatora“, ne zna ništa o tome, a neosnovane optužbe, jasne glasine i ukrajinska propaganda ne zaslužuju komentare.

Što se tiče situacije sa krstaricom „Moskva“ ruske mornarice, ta saopštenja J. Martinovića očigledno prepisana iz zapadnih medija, o navodno poginulih 300 mornara, su već demantovana na dan objave u „Monitoru“ – 15. aprila rukovodstvo Rusije sastalo se u bazi Crnomorske flote Rusije u g. Sevastopolju sa posadom broda (video je dostupan javnosti), dok je 22. aprila o.g. Ministarstvo Odbrane Rusije objavilo zvanične brojeve gubitka među posadom broda – 1 čovjek je poginuo i 27 su nestali. Ovakav stepen preuveličavanja i podatke autora o gubicima ruskih oružanih sila smatramo ničim potkrijepljenim žongliranjem brojevima o ruskoj vojsci, zasnovano samo na pretpostavkama, što se kosi sa principima  novinarske struke.

Interesantno je gdje je autor primijetio ukrajinsku „tehnološku nadmoć“ – zar u poslatim više puta zastarjelim naoružanjima od strane SAD i drugih natovskih zemalja? Očigledno je da se cilj  Zapada u napumpavanju kijevskog režima oružjem sastoji u tome da bi se maksimalno zategnula ratna dešavanja u Ukrajini i spriječili pregovori o regulisanju konflikta. Istovremeno se rješavaju i naročiti praktični zadaci – pa bi zastarjelo naoružanje trebalo na ovaj ili onaj način uskoro uništiti, štaviše za svoj, zapadni, račun. Zar nije jednostavnije predati to na svojevrstan „autsorsing“ Kijevu kao pomoć? Na primjer, češka vojska predaje Kijevu staru tehniku sovjetskih modela zapravo kao zamjenu za beneficije pri nabavci nove opreme američke i njemačke proizvodnje. To je pomoć ili cinična realizacija ličnih ciljeva? Kako Česi, tako i Amerikanci, američke vojno-industrijske korporacije, u svakom slučaju ostvaruju dobit. Upravo tako reklamirano rješenje SAD o „lend-lize“ za Ukrajinu nije besplatna predaja oružja.

U stvari, kako je istakao ruski Ministar vanjskih poslova S.V. Lavrov, NATO ulazi u rat sa Rusijom preko proksi i naoružava tog proksija. Međutim, kao prvo ove strukture će biti legitimni ciljevi Oružanih snaga Rusije tokom specijalne operacije pa su već više puta postali. Značajni broj zapadnih „poklona“ se baš i našao u rukama Oružanih snaga Rusije, DNR i LNR – ukrajinska vojska ih baca prilikom povlačenja. Kao drugo, ni SAD, a ni drugi natovci ne mogu da prate krajnju destinaciju  za isporuku ovih naoružanja i ne mogu garantovati da će se naći samo u rukama ukrajinskih oružanih snaga. I to je priznao i sam Pentagon. Pored tenkova i oklopnih vozila  isporučeno je hiljade i hiljade prenosivih  protivvazdušnih raketnih sistema, kojima se mogu vršiti teroristički napadi. Niko ni na Zapadu, ni u Kijevu ne može garantovati da neće stići do terorista i kasnije ili već sad se može iskoristiti po drugim regionima, uključujući i Balkan.

Prema situaciji u Buči, koju je u mašti J. Martinovića „oslobodila ukrajinska vojska“ podsjećamo, da je poslije rundi pregovora između delegacija Rusije i Ukrajine u Instanbulu  29. marta o.g. ruska strana najavila korake za deskalaciju konflikta, naročito o kardinalnom smanjenju vojne aktivnosti na kijevskom i černigovskom pravcu – tako ne kao rezultat aktivnosti Oružanih snaga Ukrajine (VSU), ruske trupe su napustile grad Buča Kijevske oblasti još 30. marta o. g. Tokom naredna četiri dana, sve do dolaska u grad pripadnika Službe bezbjednosti Ukrajine, nikakvih saopštenja nije bilo o „masovnim ubistvima“. Do 3. aprila ništa nijesu vidjeli ni gradonačelnik, ni predstavnici ukrajinske policije, koji su se pojavili u Buči 31. marta (video o tome je dostupan javnosti). Na mrežama su procureli  pregovori ukrajinskih vojnika, koji su dobili dozvolu da pucaju u mirne mještane, koji su nosili bijele trake na rukavu.

Kako je poznato, Rusija je odmah zatražila zasijedanje Savjeta Bezbjednosti UN za situaciju u Buči, pri čemu naš zahtjev je bio dva puta odbijen zbog stava Velike Britanije. Očigledno su odugovlačili, kako bi „zakrpili“ rupe u zapadnoj verziji događaja. Podsjećamo, 4. aprila u Pentagonu su proglasili da ne raspolažu nezavisnim potvrdama informacija o događajima u Buči. Predložili bismo J. Martinoviću da obrati pažnju i na intervju bivšeg službenika Pentagona i inspektora UN naoružanja Skotta Rittera i novinarke Rejčel Blevins. Prema njegovim podacima, u tom momentu, kada je Dž. Bajden prebacio krivicu za Buču na rusku vojsku, nije bilo ni jednog dokaza o tome, dok u izvještajima, koje sprema Ministarstvo Odbrane SAD za njihovog predsjednika, piše o nemogućnosti pronalaženja dokaza o učešću Rusa. S. Riter je zaključio da su među žrtvama predstavnici proruskih snaga u gradu, da su ubijeni relativno nedavno, kada se u grad vratila ukrajinska vojska. Pored toga otkriveni su dokazi o čišćenju pristalica Rusije od strane  nacionalne garde  Ukrajine. Čim je S. Riter počeo o tome javno govoriti, njegovi nalozi na društvenim mrežama su bili operativno blokirani. Mada se intervju Ritera Blevinsa može naći na nezavisnim resursima.

Ne znamo čak  treba li se čuditi tome iako se tehnologija mijenja, ali prljave metode i alati dezinformacija prema našoj zemlji ostaju isti kao tokom Drugog svjetskog rata. Tako, jula 1941. godine Poljske ukrajinskogovorne novine „Krakovske novosti“ pripisale su Crvenoj Armiji, koja se povlačila, strijeljanje etničkih Ukrajinaca u Lavovu i Lucku. S obzirom na to da je novine kontrolisao i cenzurisao Treći rajh, nacisti su faktički optužili mnogonacionalni Sovjetski Savez  za genocid. Urednik tih novina bio je kolaboracionista M. Homjak, đed potpredsjednika vlade Kanade H. Friland, koja sada istupa sa optužbama na račun Rusije. Eto, kakva je veza generacija.

Lako je primijetiti paralelu između kampanja oko Buče i provokacije Trećeg rajha u Nemmersdorfu. U oktobru 1944. godine sovjetska vojska je vremenski uzela, a zatim ostavila to naselje. Kasnije, opet pod kontrolom Trećeg rajha, tamo su počeli da rade njemački specijalisti za propagandu, kriveći Crvenu Armiju u „zločinima“ protiv mirnog stanovništva, organizovali su čak i „međunarodnu komisiju“ sa učešćem predstavnika „džepne“ vlade Estonije. Izvještaj, objavljen nedelju dana kasnije od strane ove komisije, sa optužbama na račun Moskve, postao je jedan od najcitiranijih dokumenata Gebelsove propagande. Poslije rata njemački istoričar B. Fiš, i sam učestvujući u borbi za Nimmersdorf, je priznao da  tamo nakon pronalaženja tijela Njemci ih nijesu ni pokušali identifikovati, a na objavljenim snimcima su bila predstavljena specijalno sakupljena tijela žrtava iz nekoliko sela Istočne Pruske. Tek u 21. vijeku MVP Njemačke je priznao da je falsifikate Nemmersdorfa specijalno uradio poručnik tadašnje poljske policije vermahta Pfajffera.

U odnosu na provokacie u Buči Predsjednik Rusije Vladimir Putin je 26. aprila rekao Generalnom sekretaru UN  A. Guterrešu, da ruska strana zna ko je spremao tu provokaciju, kojim sredstvima, kakvi su ljudi radili na tome.

Usput, kada je Dž. Bajden iskoristio termin „genocid“ pres sekretarka Bijele kuće Dž. Psaki je već kroz par sati poslije te izjave objasnila da je obećao svojim biračima da će biti „direktan“… Očigledno američkom lideru je teško obuzdati se zato što se ruši dugoročna strategija Vašingtona da se Ukrajina pretvori u prijetnju Ruskoj Federaciji, i zato što se otkriva umiješanost porodice Dž. Bajdena u veoma neugledne aktivnosti u Ukrajini. Ono što Vašington uopšte ne želi da objašnjava – postojanje bioloških laboratorija u Ukrajini i to što su istraživanja finansirali Amerikanci, uključujući kompanije Bajdena mlađeg. Možda je J. Martinović ili  neko od  stručnjaka koje je citirao mogu objasniti kako bi trebalo kvalifikovati razvoj biološkog oružja, usmjerenog protiv određene etničke grupe?

Lako je primijetiti kako je brzo sa dnevnog reda zapadnih medija nestalo granatiranje taktičkom raketom „Tačka-U“ željezničke stanice u Kramatorsku, očigledno odgovornost kijevskog režima za ovaj vojni zločin, iako su pokušaji da se prebaci krivica na Rusiju bili preduzeti.

Predsjednik Rusije je, takođe, potvrdio Generalnom sekretaru UN, da ovoreni od strane Rusije humanitarni koridori rade. Iz Mariupolja, uz našu pomoć, je izašlo više od 100 hiljada ljudi. Oni sami odlučuju hoće li ići u Rusiju ili u Ukrajinu. Za period od 3. maja sa teritotije fabrike „Azovstalj“ moglo je na kraju izaći 620 građana. I ne, zahvaljujući gospodinu Zelenskom, koji licemjerno pripisuje sebi zasluge otvaranja humanitarnog koridora, već uprkos njemu. Evakuisani sa „Azovstalja“ potvrđuju da su nacisti iz puka „ Azov“ prijetili civilima, krili informacije o otvaranju humanitarnog koridora, faktički ih držali kao taoce. Štaviše, već nakon napuštanja fabrike dio civila, militanti, koje je premijer Ukrajine predstavio kao „herojske zaštitnike“ „Azovstavlja“  tražili su razmjenu civila za namirnice, ljekove, prijetili su da neće „tek tako“ pustiti taoce. Borba na „Azovstalji“ i nespremnost V. Zelenskog da im naredi da se predaju, objašnjava se time što se može potvrditi prisutnost stranih plaćenika, a možda i aktivnih oficira zapadnih armija na strani ukrajinskih radikala.

Koliko mi razumijemo, J. Martinović je toliko usredsređen na zadatak okriviti Rusiju za sve, osim za loše vrijeme, da od njega ne vrijedi očekivati objektivne informacije o svakodnevnom otvaranju humanitarnih koridora u harkovskom i mariupoljskom pravcu za evakuaciju civila – ukupno u Rusiju evakuisano je 1,02 miliona ljudi iz Ukrajine, DNR, LNR, uključujući više od 120 hiljada građana trećih zemalja. I to, uprkos protivljenju ukrajinskih „nacionalnih bataljona“, od kojih kijevski režim zahtijeva da se izbjeglice ne puštaju u Rusiju. U subjektima Ruske Federacije radi više od 9,5 hiljada tačaka privremenog smještaja, gdje ljudi koji dolaze dobijaju sve što im je neophodno, ukazuje im se medicinska i psihološka njega. Istovremeno, od početka specijalne vojne operacije na oslobođenom dijelu Ukrajine, u DNR i LNR je već dospjelo 15 hiljada tona humanitarne pomoći iz Rusije.

Očigledno, nećemo čuti od J. Martinovića ni o stradanju ljudi na Donbasu tokom zadnjih osam godina, niti o tadašnjem i sadašnjem granatiranju od strane VSU i nacionalističkih bataljona civila ne samo u Donbasu, nego i u Kramatorsku, Hersonu. Ni o tome da VSU i nacionalistički bataljoni koriste stanovništvo kao „živi štit“, postavljaju svoje vatrene tačke u stambenim zgradama, vrtićima, bolnicama, koriste za kretanje militanata autobuse na kojima se piše „djeca“. Je li spreman J. Martinović pričati o žestokom suzbijanju 2014. godine protesta protiv politike smjene vlasti u Harkovu, Mariupolju, Odesi? O javnom spaljivanju 48 ljudi koji su protestvovali u Domu sindikata u Odesi 2. maja 2014. godine. O višegodišnjoj sabotaži od strane Kijeva Minskih sporazuma i pokušaja da se iskomplikuje pregovarački proces sa Rusijom sada? Možda Crnogorci treba da znaju i da su ukrajinske diplomate u Podgorici napravile kanal na društvenim mrežama za prikupljanje informacija o onima koji podržavaju Rusiju, među kojim su i građani Crne Gore. U koje svrhe? Upravo, za formiranje kanala su korišćeni simboli ekstremne ukrajinske organizacije „Desni sektor“. Viđena je ista simbolika i na fotografijama sa proukrajinskih marševa, objavljenih na sajtu Ambasade Ukrajine.

Smatrate da crnogorsko društvo ne treba da zna o tome?

Odsjek za odnose sa javnošću Ambasade Rusije u Crnoj Gori

(Odgovor u narednom broju)

Komentari

nastavi čitati

Reagovanja

Uz dužno poštovanje, ostavite novinarima njihov posao

Objavljeno prije

na

Objavio:

Uz dužno poštovanje, ostavite novinarima njihov posao
(Tendenciozno citiranje, arh. Jelena Rabrenović, NVO KANA / ko ako ne arhitekt, Monitor, br. 1637)

 

Suprotno tvrdnjama iz prošlonedjeljnog reagovanja arh. Jelene Rabrenović ispred NVO KANA / ko ako ne arhitekt, u tekstu Tamo gdje je ležala Podgorica stara – niču zgradurine, objavljenog u Monitoru u broju 1636, nema elemenata tendencioznog citiranja.

U prilog tome ide činjenica da se u pomenutom tekstu prevashodno ni ne citira, već parafrazira dio saopštenja objavljen na Fejsbuk stranici KANA / ko ako ne arhitekt 02. 02. 2022. godine: „Pojedini građani, kako navode iz KANE, tvrde da ih uprava Glavnog grada uvjerava da nije bila upoznata sa obimom gradnje koju plan predviđa“.

Ostatak pasusa, koji su iz KANE ocijenili kao sporan, sadrži moju novinarsku interpretaciju i analizu, na koju imam slobodu i pravo. „Kako je plan urađen prije dvije godine, po narudžbi Agencije za izgradnju i razvoj Podgorice (preduzeće Glavnog grada) i po odluci koju je donio tadašnji gradonačelnik Slavoljub Stijepović, to je prosto – laž“ – glasila je ona.

Potpuno je jasno da se ne misli na bilo koje službenike Glavnog grada, već na upravu – dakle, njegove čelnike, jer je prosto nemoguće, kako ste i sami kazali, da sa obimom gradnje oni nijesu upoznati.

Doduše, valja napomenuti da bi svi službenici Glavnog grada koji se bave pitanjima planiranja prostora trebalo da budu upoznati sa planovima Glavnog grada. U reagovanju i Vi to ističete, navodeći da ne mislite „nužno da službenici Glavnog grada koji su na ovu temu komunicirali sa građanima svjesno obmanjuju građane, već da to možda rade, jer lično nijesu dobro upoznati sa planom, mada bi zbog pozicije koju imaju i posla koji obavljaju bili dužni da to budu…“.

Stoga, nije mi baš najjasnije koja je bila svrha Vašeg reagovanja.

Uz dužno poštovanje prema radu i zalaganju KANE, koja je, nesumnjivo, doprinijela tome da građani bolje razumiju planiranje prostora i na koje sve načine ih nadležni obmanjuju, bilo bi isto tako, nesumnjivo, korisno da se nesuvislim komentarima novinarima ne miješate u njihov posao i da ne pokušavate da obavljate posao urednika. Nažalost, Vaš potez drugačije ne mogu da tumačim.

Andrea JELIĆ

Komentari

nastavi čitati

Reagovanja

Nije do Zagarčanina, do činjenica je

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nije do Zagarčanina, do činjenica je
(Dobijena saglasnost Ministarstva finansija, Mladen Zagarčanin, Monitor, br. 1637)

 

Mladen Zagarčanin v. d. direktor  Uprave za zaštitu kulturnih dobra, ništa nije demanatovao u reagovanju na naš  tekst – Direktor Mladen Zagarčanin – ugovor sa samim sobom.

Nije do njega. Do činjenica je. Izvan sumnje je – v.d. direktor Uprave za zaštitu kulturnih dobara sklopio je ugovor sa privatnom agencijom Kadar plus radi revalorizacije kulturnih dobara – onog posla zvog kojeg ta Uprava  i postoji. Ugovoreno je da Uprava agenciji Kadar Plus plaća urađene elaborate. Plaćaće ih iz budžeta  iz kojeg je samo ove godine Upravi za zaštitu kulturnih dobara uplaćeno milion eura. Novca poreskih obveznika. Čim agencija Kadar plus primi novac, ona uzme proviziju i, prema ugovoru, isplaćuju honorare v. d. direktoru Mladenu Zagarčaninu  i ostalim stručnjacima zaposlenim u Upravi. Sve ovo smo potkrijepili vjerodostojnom dokumentacijom.

Dakle, izvan je svake sumnje da su v.d. direktor i službenici Uprave, za redovne poslove, dobijali i plate i honorare. Možda je slučajno – agencija  Kadar plus je vlasništvo Petre Zdravković, rođene sestre pomoćnice v. d. direktora.

U – hajdemo reći demantiju – Zagarčanin tvrdi da je za ovu transakciju dobijena saglasnost Ministarstva finansija. Ako je to tačno, utoliko gore po to ministarstvo i po Vladu.

Zagarčanin je prećutao tužnu vijest – poslije našeg teksta u Monitoru, obustavljena je operacija revalorizacije kulturnih dobara. Zašto ako je sve  bilo po zakonu?

Zaposlenima u Upravi za zaštitu kulturnih dobara v.d. direkor Mladen Zgračanin i dalje prijeti policijskom istragom. Nada se da će mu policija otkriti ko je medijima dostavio ugovor koji svjedoči o očitoj malverzaciji.

U srećnim zemljama, nadležne službe vode istrage protiv onih koji zloupotrebljavaju položaj, rasipaju novac građana i preko posrednika ga trpaju u svoj džep.

Stela KOVAČ

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo