Povežite se sa nama

INTERVJU

ALEKSANDAR TRIFUNOVIĆ, UREDNIK PORTALA BUKA IZ BANJA LUKE: Važni koraci, obazrivo s euforijom

Objavljeno prije

na

Važno je da su se nove partije i nova lica pojavila u dva najveća grada u BiH. Ali je činjenica da su najveći broj glasova u cijeloj BiH uzele partije koje su ih i dosad imale. Osvajanje nekih narednih izbora počinje prvim korakom. Ogroman broj ljudi je dao glas opozicionim partijama, pa je njihova obaveza da na narednim izborima ostvare što bolji rezultat, ne samo u Sarajevu i Banju Luci nego i u ostalim gradovima u BiH

 

MONITOR: Da li su za vas, kao novinara i urednika, neočekivani rezultati lokalnih izbora u BiH, posebno u Banja Luci i Sarajevu, koji će dobiti gradonačelnike iz redova dosadašnje opozicije?

TRIFUNOVIĆ: Za mene nisu neočekivani rezultati ovih izbora. Mi koji pratimo politiku očekujemo da će ljudi početi glasati za partije koje su kontra partija koje su dosad na vlasti, koje su napravile toliko katastrofalne rezultate tako da nikome od nas nije jasno zašto se to nije ranije desilo. Iznenadio me je broj ljudi koji je izašao s obzirom na pandemiju. Ljudi se nisu uplašili, izašli su na izbore i na taj način pokazali veliki interes za svoju budućnost. Predizborne ankete su, barem što se tiče Banjaluke, govrile čas u prilog jednom čas u prilog drugom kandidatu, ali radilo se o razlici u malom postotku. Nekog velikog vođstva ni za jednog kandidata nije bilo i to su rezultati i pokazali.

MONITOR: Kako procjenjujete moguće posljedice ovih pobjeda opozicije u Sarajevu i Banja Luci nad SNSD i SDA Milorada Dodika i Bakira Izetbegovića?

TRIFUNOVIĆ: Bio bih obazriv sa euforijom. Važno je da su se nove partije i nova lica pojavila u dva najveća grada u BiH. Ali je činjenica da su najveći broj glasova u cijeloj BiH uzele partije koje su ih i dosad imale. Naravno da svako putovanje počinje prvim korakom i svako osvajanje nekih narednih izbora počinje tim korakom. I on jeste važan. Ogroman broj ljudi dao je glas opozicionim partijama, pa je, neki način, obaveza opozicionih partija da se potrude i da na narednim izborima ostvare što bolji rezultat, ne samo u ova dva grada nego i u ostalim gradovima u BiH.

MONITOR: Izetbegović je prilično pomirljivo izjavio da su se „desile promjene, mada ne tektonske“. Dodik je prijetio građanima Banja Luke da će im onemogućiti normalnu egzistenciju. Kolika je i njihova faktička moć, institucionalna i vaninstitucionalna, iako su pretrpeli značajan poraz?

TRIFUNOVIĆ: I Izetbegović i Dodik su, po mom mišljenju, ma kako da su reagovali, Izetbegović pomirljivije nego Dodik, zadržali ogromnu moć. Oni, prije svega, imaju moć u ljudima koje su učinili bogatašima, ljudima koji su direktno vezani za njihov partijski rad, koji ih finansiraju, koji su se putem njihovog partijskog rada obogatili. To je njihov glavni razlog zašto se bave politikom i ti ljudi neće hteti da izgube pozicije. Tu su kompanije koje se konstantno pojavljuju oko javnih nabavki, a vrijednosti javnih nabavki su u BiH od pola milijarde do milijardu maraka, što su ogromni novci. Iako smo siromašno društvo i siromašna zemlja, ovdje se isplati baviti javnim poslovima. Najčešće su te velike kompanije vezane sa partijama na vlasti i lično. Njihovi predstavnici su tu i kao članovi.

MONITOR: Pobjedniku u Banjaluci Drašku Stanivukoviću se zamjera da je  i nacionalista. Invektiva „četnik“ može se često vidjeti uz njegovo ime, posebno u reakcijama na društvenim mrežama. Šta ona, u ovom kontekstu,  znači?

TRIFUNOVIĆ: Mislim da je važno što je gradonačelnik Banjaluke iz druge partije, nakon 22 godine i da je važno što je pokazano da je sa ovolikom ekonomskom i političkom silom, potpunom kontrolom javnog servisa, šikaniranjima koje je konstantno doživljavao Draško Stanivuković, on uspio da pobijedi. Ta su šikaniranja bila do te mjere direktna, da mu je Milorad Dodik sa skupštinske govornice rekao da neće nikad pobijediti, da će on lično voditi kampanju, da niko ozbiljan ne bi mogao nikada glasati za Draška Stanivukovića. Tako da je on na neki način porazio samog Milorada Dodika. Što se tiče povezivanja četnika sa Stanivukovićem, malo sam zbunjen kako se to sad tumači na društvenim mrežama. Prije samo godinu dana, Draško Stanivuković je predstavljan od strane sarajevskih medija kao zlatni dečko politike, bio je rado viđen gost u emisijama tamošnjih TV, predstavljan kao buduća nada politike. Činjenica je da se on nikada nije ogradio od četničkog pokreta u kontekstu u kojem su pojedini članovi njegove partije i njegovi saradnici davali vrlo jasna mišljenja da baštine taj pokret. Konkretno to je rekla njegova prva saradnica, da je Draža Mihailović prvi gerilac Evrope. Mislim da Stanivuković nije na talasu promocije četništva dobio izbore u Banjaluci niti je sa kokardom na glavi to uradio, niti je koristeći te simbole osvojio toliki broj glasova. Mislim da mu to nije bilo presudno u kampanji. Šta će on dalje i na koji način govoriti o tome, vidjećemo. U intervjuu koji je dao za naš magazin, u odgovoru na to pitanje dao je popriličan otklon od tih istorijskih tema, on ne misli da su one toliko sada bitne da on zauzima određen stav o njima. Sa njima će on svakako morati da se suoči jer su Banjaluku oslobodili partizani. To je činjenica o kojoj će on kao gradonačelnik morati da razmišlja.

MONITOR: Pominje se i ime Bogića Bogićevića, posljednjeg predratnog člana Predsedništva SFRJ iz BiH, kao mogućeg gradonačelnika Sarajeva. Ima li u tome i nekakve simbolike?

TRIFUNOVIĆ: Bogić Bogićević je bio aktivan političar prije 30 godina. Ja želim da vjerujem da je u Sarajevu, Banjaluci, Mostaru i svim ostalim gradovima, suština političkog života da mladi ljudi počnu da zauzimaju pozicije. Žalosno je ako mi nemamo da ponudimo nikog drugog u tim gradovima do ljudi koji su se bavili politikom 90-ih godina, kada najveći broj mladih ljudi koji sada žive u ovim gradovima još nije bio ni rođen. Želim da mi iznjedrimo mlađa imena, neke lidere budućnosti.

MONITOR: Dio srpske opozicije, posebno dvije građanske stranke,  Zajedno za Srbiju i GDF, čestitali su pobjednicima u Banja Luci i Sarajevu, uz komentar da promene počinju iz prestonice.

TRIFUNOVIĆ: Podsjećam da je Ana Brnabić bila u Banjaluci dan prije početka predizborne ćutnje, posjetila je, vjerovali ili ne, dio grada u kojem živi Draško Stanivuković, i tamo je otvorila objekte koje je finansirala Vlada Srbije. Simbolički, podrška opozicije ima neku snagu, ali ne pretjeranu. Jer se izbori dobijaju na nekim velikim brojevima. Ako pričamo recimo o Srbiji, odatle je uticajna podrška Vučića ili podrška Patrijarha što se ove godine nije desilo. Pretpostavljam zato što je Patrijarh bolestan, jer je on godinama dolazio i direktno ovdje podržavao Milorada Dodika.

MONITOR: Koje su vaše procjene u vezi sa kampanjama koje bi Izetbegović i Dodik mogli voditi za opšte izbore 2022. godine?

TRIFUNOVIĆ: Aktivni animoziteti između Milorada Dodika i Bakira Izetbegovića, koji su u javnom prostoru sveprisutni, su njihova glavna moć. I oni crpe snagu jedan od drugog u toj politici odbrane i zaštite, oni u stvari fantastično sarađuju i ova vrsta statusa kvo-jedne beskonačne privremenosti, njima apsolutno odgovara. I mislim da će dati sve da to tako i ostane. Da se i dalje bore za svoje politike isključivosti: „BiH ili ništa“ – „RS ili ništa“, a da će ispod toga pokušavati da zadrže kontrolu nad ovim prostorom, prije svega materijalno-finansijsku. Ali, mislim i to, da ako se tako nastave ponašati, da će sigurno izgubiti naredne izbore. Da te prazne priče više niko ne želi da sluša. Mogu biti optimista i reći da im sigurno neće biti oprošteno toliko loših poteza – prije svega za vrijeme ove pandemije. Oni će morati da objasne kako su to oni postali jedni od najbogatijih u ovoj zemlji, a da oni koje su predstavljali, nisu ni blizu normalnog života. U jednom momentu oni će morati objasniti ljudima kako se to desilo i ko je napravio tu falinku sa životima ljudi ovdje. Oni već sada moraju pripremati odgovor na ta pitanja jer je sve više ogorčenih ljudi. Sada je sve pod lupom, više nego ikada. U pitanju su životi. Sposobnost države je prikazana kakva zaiste jeste, a to je jedna apsolutna nesposobnost i vi više ne možete šupljim pričama bacati mamce ljudima.

SNSD U PANICI

MONITOR: Dritan Abazović, jedan od pobjednika parlamentarnih izbora u Crnoj Gori, pozdravio je uspjehe opozicije u BiH, tvrdeći da se „talas promjena prelio iz Crne Gore u Bosnu i Hercegovinu“. Koliko su  povezane situacije i uslovi u kojima građani žive u zemljama ex-yu država?

TRIFUNOVIĆ: Zanimljivo mi je oko izjave Dritana Abazovića da je SNSD nakon lokalnih izbora usvojio nekakvu deklaraciju da rezultat tih izbora nema nikakve veze sa rezultatima izbora u regionu. Sad možete zamisliti koliko ih je uplašio taj talas promjena, konkretno u Crnoj Gori, gdje je Milo Đukanović nakon toliko godina pao sa vlasti. Njih je strah da bi se to moglo desiti i ovdje. Mislim da je SNSD u nekoj vrsti panike, jer nisu tolike godine iznjedrili nijedno ime koje bi se moglo približiti Miloradu Dodiku. Tu negdje je bio pominjan Igor Radojičić, koji je sada doživio izborni poraz. Dodik će morati da razmišlja koji su to potencijalni lideri iz njegove stranke koji će privući  ljude, pošto popularnost njegove stranke opada i to se godinama dešava i to će se desiti vjerovatno i nakon ovih izbora. Pogotovo sada pošto ljudi ne idu duboko u političke analize i njima je sada po rezultatima izbora u Banjaluci pobijedio neko drugi a ne Dodik. Biće mu teško da to eliminiše.

Mi smo svi na Balkanu povezani činjenicom da živimo jako loše. Prije neki dan sam pročitao vic čija je poenta da se danas u Norveškoj živi kao prije 30 godina kod nas. Naravno da taj romantičarski pogled na bivšu Jugoslaviju nije tačan, ali govori o nečemu: da mi jesmo bolje živjeli ranije nego što živimo sad i da smo svi mi taoci sadašnjih politika i da smo jednako nesrećni zbog toga.

 

 

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

OMER ŠARKIĆ, GRAĐANSKI AKTIVISTA: Vrijeme za promjene curi

Objavljeno prije

na

Objavio:

Da je nova vlast brzo formirana i da je vukla prave poteze, DPS bi već bio na nekih dvadeset odsto, sa tendencijom daljeg slabljenja. Ovako, u nekoj smo poluanarhiji, DPS se stabilizovao umjesto da se raspe ili raspadne, a policija, sudstvo i tužilaštvo hiberniraju

 

MONITOR: Dok nastaje ovaj intervju čekamo novu Vladu, a još nisu poznata sva imena budućih ministara. Kako vidite proces formiranja Vlade, i političku scenu nakon izbora 30. avgusta?

ŠARKIĆ: Umjesto brze reakcije nove vlasti i brzog formiranja Vlade kako bi se iskoristila ogromna nada građana i demontirao grogirani DPS, pokazalo se da je nova vlast bila više iznenađena i zatečena svojom pobjedom od bivše vlasti. Ozbiljna opozicija, ako je ozbiljna i ako je istinski vjerovala u sebe, imala bi pripremljenih više varijanti u slučaju pobjede na izborima, okvirna imena ministara za sastav Vlade, zacrtan redosljed poteza… Poslije prvog, ad hok, ali veoma ohrabrujućeg dogovora lidera tri pobjedničke koalicije o principima djelovanja nove Vlade, nastupile su unutrašnje opstrukcije i neslaganja u koaliciji koja je osvojila najviše mandata, zatim posredovanje Crkve u političkim pregovorima, odustajanja od proklamovanih principa, niz zbunjujućih, neprimjerenih, duboko teokratskih i kontroverznih mandatarovih izjava, sve otvorenijih i brutalniji napada čelnih ljudi koalicije ZBCG na svog nosioca liste… Formiranje Vlade postalo je nalik trećerazrednoj seriji, a skoro tri mjeseca poslije izbora, evo čekamo da bude formirana, dok se nepovjerenje i razočarenje u novu vlast širi, a one prvobitne nade u sveopšti preporod i demontažu postojećeg sistema je sve manje.

MONITOR: Kako ocjenjujete argumentaciju predsjednika parlamenta za odlaganje sjednice za 2. decembar, na zahtjev bivše vlasti, da se datum ne bi poklopio sa Podgoričkom skupštinom?

ŠARKIĆ: Umjesto novog pristupa i součavanja sa gorućim problemima društva, nastavilo se sa starom praksom nacionalizma, nacionalnih i vjerskih podjela. One su čak veće nego u prethodnom periodu. Nijesam od onih koji bi za to optužili samo staru, već i novu vlast.

Ipak, gaf sa traženjem odlaganja zakazane sjednice zbog preklapanja sa spornim datumom je dio iz arsenala „patriotskih“ igara stare vlasti. Mislim da je predsjednik Skupštine pravilno postupio što je odložio sjednicu, da se novoj opoziciji ne bi davao argument da skreće priču na takve teme, a i zbog potrebe drugačijeg pristupa rješavanju problema i nalaženju kompromisa.

MONITOR: Da li je previše prošlosti trenutno na političkoj sceni, a premalo istinskog suočavanja sa njom?

ŠARKIĆ: Ovdje se uglavnom priča o prošlosti a malo misli na budućnost. Zato smo, pored ostalog, tu đe jesmo. Revidiraju se nepobitne istorijske činjenice, veličaju se kvislinški pokreti a narodnooslobodilački pokret, koji je izazvao istinsko divljenje širom svijeta se nipodoštava, pripisujući mu se nerijetko zločinački i nazadni karakter. Ratne zločince iz posljednih ratova većina u nacionalnim zajednicama i dalje slavi kao svoje heroje. Aktuleni političari su postali glavni istoričari, a pravih, nezavisnih i objektivnih istoričara skoro i da nemamo. Istinskog suočavanje sa prošlošću ne može biti bez nezavisnih institucija, istinski nezavisnih intelektualaca i naučnih radnika, bez vladavine prava i sprovedene lustracije.

MONITOR: Kako vidite činjenicu da u novoj vladi neće biti manjina, te da se mnoga imena dovode u vezu sa Crkvom?

ŠARKIĆ: Poražavajuće je da predlog ministara za sastav nove Vlade bude jednovjerski i praktično jednonacionalan, bez ijednog predstavnika manjina, čak i nacionalnih Crnogoraca. Uz dominantno crkvenu retoriku mandatara, te predloženih ministara koji su bar polovina u uskoj vezi sa Crkvom, mandatar radi ono što je radila bivša vlast, samo u obrnutom smjeru. Normalno da to izaziva revolt, nepovjerenje, kod mnogih čak i strah od namjera nove Vlade. Nju dio javnosti, i ja među njima, doživlja kao   izvorište antisekularnih, a po nekim izjavama mandatara i vjersko- fundamentalističkih tendencija u društvu.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 27. novembra ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

OBRAD NENEZIĆ, PISAC: Teatar uživo

Objavljeno prije

na

Objavio:

U međučinovima kovida 19 imamo klasičnu brehtovsku začudnost i gimnastiku uma sa novim mandatarom i njegovim egzibicionizmom o sastavljanju četiri ministarstva, koja su neophodna za duhovni progres naroda i države. Da tu skalameriju napišem u romanu ili postavim na sceni, čitaoci ili gledaoci bi mi to pripisali kao konstrukciju, neznanje ili pretjerivanje

 

MONITOR: U romanu „Deset za jednoga“ pisac iz Londona dolazi u Crnu Goru, otkriva skrivene porodične tajne i zamršenu istoriju zemlje svojih predaka. Priča ima dva toka – jedan u sadašnje vrijeme pandemije i drugi u periodu Drugog svjetskog rata. Kako biste vi opisali vaš novi roman?

NENEZIĆ: Tema koju sam obrađivao u romanu Deset za jednog nastala je prije nekoliko godina kada su me iz Kulturnog centra Bar pozvali da radim predstavu sa motivima iz Bara. Zanosio sam se mišlju da insceniram zločin koji se desio u Drugom svjetskom ratu na barskom Belvederu, kada je  surovo strijeljana barska mladež od strane njemačkih okupatora i njihovih saradnika. Međutim, odustao sam od istorijske priče, jer je istorija obično nedovoljna za složenost umjetničkog djela, pa sam sličnoj temi pristupio iz ugla stranca koristeći elemente istorijske fikcije, dnevničkih zapisa, psihološkog romana, ali i detektivske zanatske trikove… Imajući sve nabrojano u obzir, roman Deset za jednog bih označio kao postmoderni roman. Namjerno sam naraciju prepustio strancu koji bolje i objektivnije sagledava Crnu Goru u čeljustima pluralizma. Ovo je priča o antiherojima, kao što su u mojim djelima obično antiheroji noseći likovi. Vjerujem da je modernom čitaocu previše mitomanije, on želi da se osjeti urbanim stanovnikom ove planete.  I suštinski i formalno. Na taj način želi da pristupi i novim i vječnim temama, jer živi digitalno doba.

MONITOR: U romanu se pominju brojna stradanja u Crnoj Gori tokom 20. vijeka. Da li smo se i koliko odmaknuli od te bratoubilačke prošlosti?

NENEZIĆ: Posljednji događaji pokazuju da nijesmo. Sve se više zvecka oružjem. Međutim, znajući da smo u NATO, ta priča mi je teatralna. A teatralnost se ni u pozorištu ne cijeni, osim ako nijeste Pirandelo. Siguran sam da su posljednje podjele, koje su inicirali SPC i Zakon o slobodi vjeroispovijesti, pravoslavno stanovništvo u Crnoj Gori u etničkom i vjerskom smislu razdvojile za sva vremena. Valjda je trebalo da se desi nešto ovako mučno da se ljudi napokon klone od onog višedecenijskog manira da vas ubjeđuju u ono što jeste ili nijeste ili da vas tjeraju i prisvajaju. Jednostavno su svi izabrali svoje strane. A poslije iskrene ili lažne ljubavi preostaje nam suživot, kakav takav, čiji će kvalitet svakako zavisiti od našeg evropskog puta i ulaska u EU.

MONITOR: Iste identitetske nedoumice muče vaše savremene i junake iz prošlosti, tu nema razrješenja?

NENEZIĆ: Naprotiv, ja i moji književni junaci mislimo da nas je rješenje iznenadilo sve. Iako im je bila druga namjera, pomenuti događaji su riješili vjerske, nacionalne i identitetske zavrzlame. To rješenje neće prihvatiti samo oni koji sjede na dvije stolice i kojima odgovara status kvo.  Čovjek i identitet su kao knjiga i naslov. Ne postoji knjiga sa dva naslova. Čak i ako se naslov izgubi u prevodu, to se zove „nesrećni prevod“. A i vremena su se promijenila. Meni kao crnogorskom piscu više nije cijeli „svijet” isto govorno područje i region, već je moj svijet internet. Međutim, kad se kao stvaralac uhvatim u koštac sa nekom temom, ja moram da zaboravim svoj crnogorski identitet, jer on postaje breme ili sljepilo, a likovi u djelu moraju biti izbalansirani da to ne bi ispao pamflet a ne umjetničko djelo. To se najviše osjeća u ovom romanu gdje su glavni likovi Englez, Italijan i Crnogorac islamske vjeroispovijesti, kroz čije karaktere pričam priču o podijeljenoj ondašnjoj i današnjoj Crnoj Gori.  Takođe, ovim romanom potvrđujem da je moje djelo mnogo angažovanije od mene kao intelektualca. Mene ne zanima instant politika, jer sam svim svojim bićem usmjeren na umjetnost. Ali sam informisan. Tek kad u meni zrene svijest o nečemu ili nekome, to pretvaram u angažovano djelo, bez obzira da li se radi o romanu, drami ili filmu, jer savremenost je nophodna i djelu i konzumentu.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 27. novembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DRAŠKO ĐENOVIĆ, VJERSKI ANALITIČAR: Vučić se može samo nadati „jedinstvu oltara i trona“

Objavljeno prije

na

Objavio:

Rimu su važni odnosi sa pravoslavnim crkvama. Nemojmo da zaboravimo da je upravo Beograd dugo vremena bio „most“ između Vatikana i Moskve

 

MONITOR: SPC je, za samo 20-ak dana ostala bez dva najviša i vjerovatno najuticajnija arhijereja: partijarha Irineja i mitropolita Amfilohija. Hoće li to, i na koji način, ostaviti značajne posljedica na funkcionisanje SPC-a?

ĐENOVIĆ: Iako se možda neki neće složiti sa mnom, ali i Njegova svetost i Visokopreosvećeni mitropolit su bili ljudi. Crkvu vodi Hristos, a patrijarh, arhiepiskopi, mitropoliti i episkopi služe Bogu i narodu.

MONITOR: Kao neformalni predvodnik crnogorske opozicije na izborima, mitropolit Amfilohije je značajno uticao na poraz vladajuće partije. Da li se tu radilo o ličnoj moći mitropolita ili uticaju SPC-a, između ostalog?

ĐENOVIĆ: Mislim da je mitropolit Amfilogije imao harizmu i da su ga vernici slušali. Tu harizmu on nije dobio zbog funkcije već je to dar koji neko ima ili nema. Kao neko ko se bavi verskim pravima i slobodama, meni je bila nezamisliva i pomisao da će vlast pokušati da pomisli ono što je crnogorska vlast uradila – da napravi pravni okvir za konfiskaciju crkvene imovine. Političari moraju da shvate da su prolazni. Partije nastaju i nestaju. Danas su parlamentarne, sutra opozicione. Ali crkva je konstanta. Crkva nisu zidovi već živi ljudi – vernici. Vernici različitih političkih opredeljenja, ali ujedinjeni i sabrani u veri. Znači nije u pitanju bilo čija moć, već bezumlje vlasti koja nije shvatala realnost da Crna Gora 2020. godine nije ona ista CG iz vremena komunizma. Pre godinu dana su pokušali da urade ono što ni komunisti nisu u vrhuncu svoje vlasti.

MONITOR: Mitropolit Amfilohije je, kada je preminuo patrijarh Pavle, važio za jednog od najjačih kandidata za patrijarha. Koliko je uspio kasnije da vodi svoju „politiku“ u Saboru i SPC-u?

ĐENOVIĆ: Mitropolit Amfilohije je formacijski bio čovek broj dva u SPC-u jer je osoba koja je arhijerej Mitropolije crnogorsko-primorske, ujedno i čuvar svešteničkog trona. Mitropolit Amfilohije je bio mjestobljustitelj patrijaršijskog trona jer je u trenutku bolesti i kasnije smrti patrijarha Pavla bio član Svetog arhijerejskog sinoda. Što se favorita za izbor kandidata tiče, ni patrijarh Pavle ni patrijarh Irinej, nisu bili izabrani kao favoriti tako da sva nagađanja i procene ko bi mogao da bude naredni patrijarh ne znače puno. Svaki episkop SPC-a koji je u episkopskom zvanju duže od pet godina, može da bude izabran za patrijarha. Njegova „politika“ se umnogome razlikovala od „politike“ patrijarha Irineja koji se priklonio vlasti. Mitropolit Amfilohije je uvek interese Crkve stavljao na prvo mesto što je često značilo sukob sa vlašću, političarima, policijom…

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 27. novembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo