Povežite se sa nama

INTERVJU

ALEKSANDAR TRIFUNOVIĆ, UREDNIK PORTALA BUKA IZ BANJA LUKE: Važni koraci, obazrivo s euforijom

Objavljeno prije

na

Važno je da su se nove partije i nova lica pojavila u dva najveća grada u BiH. Ali je činjenica da su najveći broj glasova u cijeloj BiH uzele partije koje su ih i dosad imale. Osvajanje nekih narednih izbora počinje prvim korakom. Ogroman broj ljudi je dao glas opozicionim partijama, pa je njihova obaveza da na narednim izborima ostvare što bolji rezultat, ne samo u Sarajevu i Banju Luci nego i u ostalim gradovima u BiH

 

MONITOR: Da li su za vas, kao novinara i urednika, neočekivani rezultati lokalnih izbora u BiH, posebno u Banja Luci i Sarajevu, koji će dobiti gradonačelnike iz redova dosadašnje opozicije?

TRIFUNOVIĆ: Za mene nisu neočekivani rezultati ovih izbora. Mi koji pratimo politiku očekujemo da će ljudi početi glasati za partije koje su kontra partija koje su dosad na vlasti, koje su napravile toliko katastrofalne rezultate tako da nikome od nas nije jasno zašto se to nije ranije desilo. Iznenadio me je broj ljudi koji je izašao s obzirom na pandemiju. Ljudi se nisu uplašili, izašli su na izbore i na taj način pokazali veliki interes za svoju budućnost. Predizborne ankete su, barem što se tiče Banjaluke, govrile čas u prilog jednom čas u prilog drugom kandidatu, ali radilo se o razlici u malom postotku. Nekog velikog vođstva ni za jednog kandidata nije bilo i to su rezultati i pokazali.

MONITOR: Kako procjenjujete moguće posljedice ovih pobjeda opozicije u Sarajevu i Banja Luci nad SNSD i SDA Milorada Dodika i Bakira Izetbegovića?

TRIFUNOVIĆ: Bio bih obazriv sa euforijom. Važno je da su se nove partije i nova lica pojavila u dva najveća grada u BiH. Ali je činjenica da su najveći broj glasova u cijeloj BiH uzele partije koje su ih i dosad imale. Naravno da svako putovanje počinje prvim korakom i svako osvajanje nekih narednih izbora počinje tim korakom. I on jeste važan. Ogroman broj ljudi dao je glas opozicionim partijama, pa je, neki način, obaveza opozicionih partija da se potrude i da na narednim izborima ostvare što bolji rezultat, ne samo u ova dva grada nego i u ostalim gradovima u BiH.

MONITOR: Izetbegović je prilično pomirljivo izjavio da su se „desile promjene, mada ne tektonske“. Dodik je prijetio građanima Banja Luke da će im onemogućiti normalnu egzistenciju. Kolika je i njihova faktička moć, institucionalna i vaninstitucionalna, iako su pretrpeli značajan poraz?

TRIFUNOVIĆ: I Izetbegović i Dodik su, po mom mišljenju, ma kako da su reagovali, Izetbegović pomirljivije nego Dodik, zadržali ogromnu moć. Oni, prije svega, imaju moć u ljudima koje su učinili bogatašima, ljudima koji su direktno vezani za njihov partijski rad, koji ih finansiraju, koji su se putem njihovog partijskog rada obogatili. To je njihov glavni razlog zašto se bave politikom i ti ljudi neće hteti da izgube pozicije. Tu su kompanije koje se konstantno pojavljuju oko javnih nabavki, a vrijednosti javnih nabavki su u BiH od pola milijarde do milijardu maraka, što su ogromni novci. Iako smo siromašno društvo i siromašna zemlja, ovdje se isplati baviti javnim poslovima. Najčešće su te velike kompanije vezane sa partijama na vlasti i lično. Njihovi predstavnici su tu i kao članovi.

MONITOR: Pobjedniku u Banjaluci Drašku Stanivukoviću se zamjera da je  i nacionalista. Invektiva „četnik“ može se često vidjeti uz njegovo ime, posebno u reakcijama na društvenim mrežama. Šta ona, u ovom kontekstu,  znači?

TRIFUNOVIĆ: Mislim da je važno što je gradonačelnik Banjaluke iz druge partije, nakon 22 godine i da je važno što je pokazano da je sa ovolikom ekonomskom i političkom silom, potpunom kontrolom javnog servisa, šikaniranjima koje je konstantno doživljavao Draško Stanivuković, on uspio da pobijedi. Ta su šikaniranja bila do te mjere direktna, da mu je Milorad Dodik sa skupštinske govornice rekao da neće nikad pobijediti, da će on lično voditi kampanju, da niko ozbiljan ne bi mogao nikada glasati za Draška Stanivukovića. Tako da je on na neki način porazio samog Milorada Dodika. Što se tiče povezivanja četnika sa Stanivukovićem, malo sam zbunjen kako se to sad tumači na društvenim mrežama. Prije samo godinu dana, Draško Stanivuković je predstavljan od strane sarajevskih medija kao zlatni dečko politike, bio je rado viđen gost u emisijama tamošnjih TV, predstavljan kao buduća nada politike. Činjenica je da se on nikada nije ogradio od četničkog pokreta u kontekstu u kojem su pojedini članovi njegove partije i njegovi saradnici davali vrlo jasna mišljenja da baštine taj pokret. Konkretno to je rekla njegova prva saradnica, da je Draža Mihailović prvi gerilac Evrope. Mislim da Stanivuković nije na talasu promocije četništva dobio izbore u Banjaluci niti je sa kokardom na glavi to uradio, niti je koristeći te simbole osvojio toliki broj glasova. Mislim da mu to nije bilo presudno u kampanji. Šta će on dalje i na koji način govoriti o tome, vidjećemo. U intervjuu koji je dao za naš magazin, u odgovoru na to pitanje dao je popriličan otklon od tih istorijskih tema, on ne misli da su one toliko sada bitne da on zauzima određen stav o njima. Sa njima će on svakako morati da se suoči jer su Banjaluku oslobodili partizani. To je činjenica o kojoj će on kao gradonačelnik morati da razmišlja.

MONITOR: Pominje se i ime Bogića Bogićevića, posljednjeg predratnog člana Predsedništva SFRJ iz BiH, kao mogućeg gradonačelnika Sarajeva. Ima li u tome i nekakve simbolike?

TRIFUNOVIĆ: Bogić Bogićević je bio aktivan političar prije 30 godina. Ja želim da vjerujem da je u Sarajevu, Banjaluci, Mostaru i svim ostalim gradovima, suština političkog života da mladi ljudi počnu da zauzimaju pozicije. Žalosno je ako mi nemamo da ponudimo nikog drugog u tim gradovima do ljudi koji su se bavili politikom 90-ih godina, kada najveći broj mladih ljudi koji sada žive u ovim gradovima još nije bio ni rođen. Želim da mi iznjedrimo mlađa imena, neke lidere budućnosti.

MONITOR: Dio srpske opozicije, posebno dvije građanske stranke,  Zajedno za Srbiju i GDF, čestitali su pobjednicima u Banja Luci i Sarajevu, uz komentar da promene počinju iz prestonice.

TRIFUNOVIĆ: Podsjećam da je Ana Brnabić bila u Banjaluci dan prije početka predizborne ćutnje, posjetila je, vjerovali ili ne, dio grada u kojem živi Draško Stanivuković, i tamo je otvorila objekte koje je finansirala Vlada Srbije. Simbolički, podrška opozicije ima neku snagu, ali ne pretjeranu. Jer se izbori dobijaju na nekim velikim brojevima. Ako pričamo recimo o Srbiji, odatle je uticajna podrška Vučića ili podrška Patrijarha što se ove godine nije desilo. Pretpostavljam zato što je Patrijarh bolestan, jer je on godinama dolazio i direktno ovdje podržavao Milorada Dodika.

MONITOR: Koje su vaše procjene u vezi sa kampanjama koje bi Izetbegović i Dodik mogli voditi za opšte izbore 2022. godine?

TRIFUNOVIĆ: Aktivni animoziteti između Milorada Dodika i Bakira Izetbegovića, koji su u javnom prostoru sveprisutni, su njihova glavna moć. I oni crpe snagu jedan od drugog u toj politici odbrane i zaštite, oni u stvari fantastično sarađuju i ova vrsta statusa kvo-jedne beskonačne privremenosti, njima apsolutno odgovara. I mislim da će dati sve da to tako i ostane. Da se i dalje bore za svoje politike isključivosti: „BiH ili ništa“ – „RS ili ništa“, a da će ispod toga pokušavati da zadrže kontrolu nad ovim prostorom, prije svega materijalno-finansijsku. Ali, mislim i to, da ako se tako nastave ponašati, da će sigurno izgubiti naredne izbore. Da te prazne priče više niko ne želi da sluša. Mogu biti optimista i reći da im sigurno neće biti oprošteno toliko loših poteza – prije svega za vrijeme ove pandemije. Oni će morati da objasne kako su to oni postali jedni od najbogatijih u ovoj zemlji, a da oni koje su predstavljali, nisu ni blizu normalnog života. U jednom momentu oni će morati objasniti ljudima kako se to desilo i ko je napravio tu falinku sa životima ljudi ovdje. Oni već sada moraju pripremati odgovor na ta pitanja jer je sve više ogorčenih ljudi. Sada je sve pod lupom, više nego ikada. U pitanju su životi. Sposobnost države je prikazana kakva zaiste jeste, a to je jedna apsolutna nesposobnost i vi više ne možete šupljim pričama bacati mamce ljudima.

SNSD U PANICI

MONITOR: Dritan Abazović, jedan od pobjednika parlamentarnih izbora u Crnoj Gori, pozdravio je uspjehe opozicije u BiH, tvrdeći da se „talas promjena prelio iz Crne Gore u Bosnu i Hercegovinu“. Koliko su  povezane situacije i uslovi u kojima građani žive u zemljama ex-yu država?

TRIFUNOVIĆ: Zanimljivo mi je oko izjave Dritana Abazovića da je SNSD nakon lokalnih izbora usvojio nekakvu deklaraciju da rezultat tih izbora nema nikakve veze sa rezultatima izbora u regionu. Sad možete zamisliti koliko ih je uplašio taj talas promjena, konkretno u Crnoj Gori, gdje je Milo Đukanović nakon toliko godina pao sa vlasti. Njih je strah da bi se to moglo desiti i ovdje. Mislim da je SNSD u nekoj vrsti panike, jer nisu tolike godine iznjedrili nijedno ime koje bi se moglo približiti Miloradu Dodiku. Tu negdje je bio pominjan Igor Radojičić, koji je sada doživio izborni poraz. Dodik će morati da razmišlja koji su to potencijalni lideri iz njegove stranke koji će privući  ljude, pošto popularnost njegove stranke opada i to se godinama dešava i to će se desiti vjerovatno i nakon ovih izbora. Pogotovo sada pošto ljudi ne idu duboko u političke analize i njima je sada po rezultatima izbora u Banjaluci pobijedio neko drugi a ne Dodik. Biće mu teško da to eliminiše.

Mi smo svi na Balkanu povezani činjenicom da živimo jako loše. Prije neki dan sam pročitao vic čija je poenta da se danas u Norveškoj živi kao prije 30 godina kod nas. Naravno da taj romantičarski pogled na bivšu Jugoslaviju nije tačan, ali govori o nečemu: da mi jesmo bolje živjeli ranije nego što živimo sad i da smo svi mi taoci sadašnjih politika i da smo jednako nesrećni zbog toga.

 

 

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

TEA GORJANC PRELEVIĆ, AKCIJA ZA LJUDSKA PRAVA: Izbori su ključ za stabilnost

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nije dobro što su predsjednički izbori raspisani bez Ustavnog suda, jer je on nadležan za sudsku kontrolu izbornog postupka od momenta raspisivanja izbora. Smatram i da je očigledan promašaj što istovremeno nisu raspisani i vanredni parlamentarni izbori, oni su ključni za stabilnost

 

MONITOR: Najave restriktivnih mjera Crnoj Gori zbog institucionalne krize izostale su nakon sjednice Savjeta za vanjsku politiku SE. Ipak, čule su se ocjene da je Crna Gora „rak rana“, Gabrijel Eskobar definisao je stanje u zemlji kao „institucionalni kolaps“.  Kako to komentarišete?

GORJANC PRELEVIĆ: Sadašnja nestabilna situacija u Crnoj Gori ne odgovara ni Evropskoj uniji ni SAD-u, kao što ne odgovara ni njenom stanovništvu. Crnogorske političke partije i pojedinci aktivno doprinose toj nestabilnosti uz providne politikantske izgovore. Pravo pitanje je za što i za koga oni to rade, da li male partije samo grčevito drže nelegitimnu vlast, a velike se samo plaše izbora ili svi rade za neke strane faktore kojima odgovara poraz Crne Gore kao ozbiljne države.  EU je u Crnu Goru, kao najozbiljnu kandidatkinju za članstvo, već mnogo investirala. Nestabilna država nikako ne odgovara ni SAD-u ni drugim članicama NATO-a, jer ih užasava problem u sopstvenim redovima. Iako ove međunarodne organizacije gledaju istini u oči, koju su njihovi predstavnici i saopštili, još se nadaju proviđenju izbora crnogorskih državnih organa najkasnije tokom februara, i, u perspektivi, uspostavljanju stabilne vlasti s jasnim evropskim i evroatlantskim kursom.

MONITOR: Da li je u zemlji institucionalni kolaps?

GORJANC PRELEVIĆ:  Jeste, zato što nije normalno da Ustavni sud praktično ne funkcioniše, da Vrhovni državni tužilac nije izabran već tri godine, predsjednik Vrhovnog suda već dvije godine, tri člana Sudskog savjeta nisu izabrani već petu godinu, drugim rečima, vrh pravosuđa je u produženom v.d. stanju, uostalom kao i Vlada. Da ne zaboravimo da i predsjedniku države ističe mandat, i da je moguće da sadašnja predsjednica Skupštine preuzme i tu funkciju kao v.d., ako, na primjer, dođe do izbornog spora oko izbora predsjednika, a Ustavni sud ne bude osposobljen da ga reši. Za zemlju koja je istovremeno na ivici bankrota i sa izraženim nacionalnim i verskim podelama ovo je izuzetno veliki problem. Igraju se vatrom svi koji zbog svojih 5 minuta vlasti održavaju i produbljuju ovu krizu.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 27. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SRĐAN DVORNIK, PUBLICISTA I KOMENTATOR IZ HRVATSKE: Vječno pitanje – gdje je crta preko koje i legitimna obrana postaje agresija

Objavljeno prije

na

Objavio:

Onaj ko izumi metodu i tehniku zaustavljanja rata bez upotrebe sile bio bi spasilac ili spasiteljica čovječanstva

 

MONITOR: Dinamika „kohabitacije“ u hrvatskom državnom vrhu, dovela je nedavno do izjave Andreja Plenkovića da je Hrvatska ozbiljno podijeljena i da je katalizator te podjele u odnosu prema ratu u Ukrajini. Kako da to razumijemo?

DVORNIK: Rat u Ukrajini je Plenkovićeva zgodna priča, jer se tu, gledano površinski nalazi na „strani“ koju  za hrvatsku elitu referentna grupa (SAD i EU) smatra ispravnom. Kada je veći dio opozicijskih zastupnika u Saboru odbio glasati za Vladin prijedlog da Hrvatska daje obuku pripadnicima ukrajinske vojske, to nije učinio zbog toga što bi podržavao Rusiju. Plenković je još prije tog glasanja odao da mu je svejedno kako će prijedlog proći, jer ako i padne, to će mu dati municiju protiv opozicije.

Kad bismo se pitali da li ova razmirica u Saboru i na relaciji Vlada-predsjednik zaista govori o podjeli društva, morali bismo objasniti kako to „podijeljeno“ društvo u ispitivanju javnog mnijenja dvotrećinski odbacuje angažman koji je predlagala Vlada. Opoziciji je smetalo to što se Plenkovićev utjecaj proširio mnogo dalje od HDZ-a, pa ga je na ovom pitanju uspjela osujetiti. Plenković i Milanović ne zastupaju bitno različite, pogotovu ne suprotstavljene koncepcije politike RH, nego se bore za to čiji će utjecaj biti veći i tko će gdje namjestiti svoje ljude. Dovoljno je pogledati što zastupaju u odnosu na BiH pa da otpadnu sve iluzije o principijelnim podjelama.

MONITOR: U jednom intervjuu ste rekli da je u EU „kritična zona“ u zemljama koje su u nju ušle iz perioda socijalizma a koje nemaju dovoljno razvijen politički pluralizam i sklone su autoritarnosti. Hrvatska je bila dio SFRJ-a koja je imala „sopstveni put u socijalizam“. Koliko je to danas čini drugačijom od zemalja nekadašnjeg Varšavskog ugovora?

DVORNIK: I danas bih to zaključio. Pa podsjetimo se što je bio socijalizam – sistematsko gušenje i sprečavanje autonomnih odnosa i razvojnih procesa u društvu. Kako se tu pojavila ta famozna demokracija, kad nije bilo nijednog sloja, nijedne – ako hoćete – klase, nijedne značajne grupacije u usponu? Svima je samo bilo dosta starog režima (pa i samim njegovim akterima), a nije bilo mnoštva raznolikih društvenih snaga koje bi se slagale oko demokracije i vladavine prava kao zajedničke osnove. To nije bila kriza, nego logična posljedica vladajućeg modela. Zbog toga se čak i danas, nakon tri i po decenija, ta društva s mukom i jako sporo odvajaju od autoritarnog vladanja.

Postjugoslavenske su se zemlje razlikovale od drugih postsocijalističkih manje nego što bi se očekivalo. Dapače, veći dio postjugoslavenskih se povijesno vratio unatrag, u etničke ratove. U Jugoslaviji je nacionalistički monizam stalno tinjao, polako rastao, od kraja šezdesetih i sa u početku stidljivom, a onda otvorenom podrškom partijskih vodstava po republikama.

MONITOR: Hrvatska je nedavno ponovo osuđena u Sudu za ljudska prava u Strazburu u vezi sa postupanjem prema migrantima. Od početka rata u Ukrajini i solidarnosti koju zemlje  Evrope pokazuju prema ukrajinskim izbjeglicama, postao je još upadljiviji odnos Evrope prema migrantima iz Azije i Afrike. Koliko to ima veze sa recidivima rasizma, ultra desničarskom propagandom ili vjerskim predrasudama?

DVORNIK: Institucije EU i zemalja članica nisu uvijek popustljive prema takvim sentimentima populacije (i sreća je da ECTHR osuđuje državnu ksenofobiju Hrvatske), ali  već duže ta ksenofobija raste. Ovakve se stvari, s usponima i padovima, događaju već barem pola stoljeća. Globalne ekonomske promjene uključuju prvo doseljavanje radne snage (i populacije bivših kolonija) u razvijenije zemlje, a onda seljenje industrijskih investicija van najbogatijeg dijela svijeta. Tako ni u najrazvijenijim zemljama, pogotovu u onima s nerazvijenom socijalnom državom kakve su SAD, nije zajamčena puna zaposlenost.

Najavljena reindustrijalizacija Evrope mogla bi donijeti nove, interesantne promjene – reindustrijalizacija s drukčijom, ekološki uvjetovanom tehnologijom, materijalima, interakcijom sa živim i neživim okolišem. Nisam siguran koliko su društva koja tako uporno njeguju svoje predrasude sposobna bez većih muka – prije svega za najslabije – probaviti predstojeće promjene.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 27. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MIODRAG LEKIĆ, DEMOS: Poslednji čas za reformu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dubina krize, njena tri najurgentnija elementa – neodrživi model ekonomije, kriminal i korupcija, stanje duboko podijeljenog društva zahtijevaju ozbiljnu državnu politiku. Doraslu političku elitu. Konačno pravnu državu. Izgrađivanjem makar minimum kulturno-duhovnog jedinstva zemlje. Kraj pojimanja da u politici političar treba da primarno bude prevarant, veći ili manji

 

MONITOR: Pokušaj formiranja vlade sa vama na čelu, propao je. Rekli ste da je teško razumjeti racionalnim putem miniranje svega od strane URA-e i SNP-a. Odgovornost za neuspjeh tog projekta, dakle, vidite na tim političkim partijama?

LEKIĆ:  Činjenice su poznate i tu nemam šta da dodam. Niti želim da se bavim temom zašto su dvije stranke poslije mnogih dogovora, pa i onih potpisanih, odustali od formiranja nove vlade, opredjeljući se za nastavak aktuelne Vlade u ostavci.

Meni ostaje da se zahvalim na povjerenju većine u parlamentu za dodjeljivanje statusa mandatara, za koji se, kao što je poznato, nisam lično kandidovao. A koji sam pokušao da obavim na ozbiljan, javan i demokratski način. I jedino u interesu zemlje. Bez – i to tvrdim –  uplitanja drugih, iz zemlje ili inostranstva.

MONITOR: Formiranje te vlade nije imalo podršku međunarodnih partnera. Vidite li u tome možda razlog?

LEKIĆ: Ne znam, niti su me interesovale moguće igre iza kulisa.

Znam da smo u usvojenom i potpisanom Programskom sporazumu svih stranka nedvosmisleno naveli otvorenost za međunarodnu saradnju, primarno sa Evropskom unijom i spremnost za poštovanje i ispunjavanje svih ugovornih sporazuma sa međunarodnim partnerima.

Iskren da budem nisam ni čuo stav o nepovjerenju iz inostranstva, barem ne ozbiljan, jer bi se to kosilo sa osnovnim načelima međunarodnih pravila. U suprotnom Crna Gora bi i formalno pristala na status protektorata, drugim rječima na svoje samoponištavanje, posebno statusa suverene države.

Uostalom nova vlada nije bila ni formirana, pa bi najava o nesaradnji na neviđeno, bila dodatno apsurdna.

Ako ste mislili na izjave u nedovoljno ozbiljnom, lobističkom, dakle mešetarskom stilu, one su kao takve irelevantne. Mogle su samo nanijeti štetu ugledu zemalja odakle takvi predstavnici dolaze.

Za nas su mnogo značajnije demokratske vrijednosni tih zemalja, proklamovani prijateljski odnosi bazirani na recipročnom uvažavanju – nego što je neko u stilu specijalnih službi ovdje nešto rekao i impresionirao domaće poltrone. I to suprotno važećim demokratskim pravilima koja se poštuju u njihovim državama.

Uostalom dio gostiju je imao razloga i za zabrinutost zbog utiska da su njihovim izjavama najviše bili zadovoljni u Crnoj Gori nosioci hibridnog režima i mafijaško-korupcionaških struktura.

MONITOR:  Koliko će taj, međunarodni faktor biti značajan u formiranju naredne Vlade?

LEKIĆ: Sve zavisi od domaćih aktera koji budu autonomno ili neautonomno sastavljati takvu vladu.

MONITOR: Kako vidite u tom smislu pokušaj formiranja predizbornih koalicija prije određivanja datuma vanrednih izbora? Demokate su ponudile savez Evropi sad, ali i dogovor oko zajedničkog kandidata za predsjedničke izbore raspisane za mart ove godine.

LEKIĆ: Ne smatram da treba da dajem sugestije, još manje upustva drugima kako da se pozicioniraju u daljim političkim procesima. Svako će preuzeti odgovornost za svoje odluke.

MONITOR: I Vas mediji pominju kao jednog od potencijalnih predsjedničkih kandidata?

LEKIĆ: I ja sam to pročitao u medijima.

MONITOR: Jedan dio stranaka vladajuće većine pozvao je da se nastupi sa zajedničkim kandidatom. Koliko je to realno?

LEKIĆ:  Nije rijetka praksa u demokratskim društvima da stranke kandiduju svoje lidere na predsjedničkim izborima. I to je sasvim legitimno. S druge strane, treba koliko je moguće realno sagledavati šanse za uspjeh, i ne priređivati eventualne poklone protivničkoj strani.

MONITOR: Sa evropskih adresa stižu najave mogućeg zaustavljanja evoprskog procesa ukoliko ne bude odblokiran Ustavni sud.  Ko će biti odgovoran ukoliko se taj proces zaustavi?     

LEKIĆ: Takav scenario bi se mogao vidjeti na dva načina: Kao novi čin u anatomiji crnogorske (auto)destrukcije. Ili kao nova i konkretna odgovornost konkretnih aktera koje treba sankcionisati. Mislim na kažnjavanje od strane  građana, prije svega na izborima.

U ovako teškim situacijama kada u  parlamentu nema konsenzusa, kada je vlada u ostavci, kada predsjednik države nije predsjednik svih građana već jedne stranke i gravitirajućih satelita i zato ga ne intersuje opšti interes, već institucionalne blokade – treba vjerovatno sagledati prava i dužnost i preostaloj, trećoj grani vlasti, dakle nazavisnom sudskom sistemu da na neki način zaštiti pravno funkcionisanje države.

MONITOR:  Kako komentarišete nedavni boravak predsjednika Đukanovića u St. Moricu u jeku krize u zemlji, sa novim troškovima, rekordrnim cijenama soba?

LEKIĆ: S jedne strane ništa novo, potvrđuje se kombinacija visokog stepena otuđenja od realnosti i nezaustavljive skorojevićke motivacije provoda po cijenu blamiranja države i materijalnu cijenu na račun crnogorskih građana.

A sve se dešava – kako je zvanično objavljeno – u vremenu tužilačkog izviđaja o jednoj od mnogih Đukanovićevih afera, takozvanog prvog miliona čije problematične zaplete su izgleda i obični građani savladali.

Građanima možda ostaje da preko privatnih provoda predsjednika male i siromašne države savladaju geografsku razliku između St. Tropea i St. Morica. Razliku između ranijeg Đukanovićevog provoda u St. Tropeu, čak sa javnim slikama baškarenja u bazenu sa kumovima i tajkunima, i ovog provoda u St. Moricu sa skupim hotelskim troškovima.

Povodom iste teme zanimljivo je da se boravak u elitnom St. Moricu dešava u vremenu kada Đukanović u Crnoj Gori poziva građane u šumu, organizuje proteste, sve za odbranu države i njenog istorijsko-etičkog dostojanstva. Proteste koji prijetećim porukama idu i ispred tužilaštva, onog koje danas skoro jedini liči na ozbiljnu i autonomnu državnu instituciju.

Istina, neodgvorna i nedovljno transparentna putovanja, sa takođe visokim finansijskim izdacima se ne završavaju sa Đukanovićem i uopšte sistemom koji je stvorio.

MONITOR: Da li mislite na period nove vlasti, poslije 20. avgusta 2020?

    LEKIĆ:  Da, upravo mislim na taj period, jer je sistem neopravdanog, nekontrolisanog trošenja državnog novca  nastavljen.

U svojstvu poslanika i predsjednika Odbora za međunarodne odnose zatražio sam u periodu Krivokapićeve Vlade – dakle u vremenu kada sam još imao posljednje nade ili iluzije o moguće ozbiljnom zaokretu u vođenju državnih poslova –  izvjestaj o putovanjem i troškovima Vlade i ministartava.

Na osnovu onoga što sam dobio, a nisam sve, uočio sam da se nastavila praksa, nedopustive ležernosti, sa zbirom velikih i nepotrebnih troškova, često bez elemenatnih izvještaja.

Uostalom, dio najgorih praksi DPS-a su nastavljene sve do danas, a možda su neke i prevaziđene.

MONITOR:  Kako komentarišete posjete crnogorskih gradonačelnika iz redova Demokratskog fronta Beogradu, te posjetu dvojice ministara proslavi u Republici Srpskoj?

LEKIĆ:  Bez namjere da relativizujem konkretnu temu, jer je ozbiljna, ona je dio mnogo kompleksnijeg pitanja stanja, pa i sistemskog karaktera naša države.

Odavno se dominantan proces uređenja i funkcionisanja  crnogorskog društva odvija, ne u pravcu integrativno-vrijednosne cjeline, već modelu države kao zbira nacija. Sa takozvanim identitetskim bitkama koje se nerijetko i tragikomično pretvaraju u bitke za bolju prošlost, a ne budućnost. Zapravo nastavak tog procesa vodi federalizovanju zemlje, njenoj  državno-duhovnoj dezintegraciji sa svim daljim posljedicama.

Sada smo u fazi kada nijedna etnička grupa ne želi da odustane od svojih nacionalnih centara u drugim zemljama, koje neko otvoreno zove maticama. A sav taj pravac zapravo postaje matica naše duboke državno-političke krize.

Pritom je država bez institucionalnih i personalnih autoriteta, bez autoriteta javne riječi, pa je problem još izraženiji. Tako izlasci zvaničnika iz naše zemlje, kao i ulasci drugih u nju – sve bez pravila, čini zemlju, najblaže rečeno,  nedovoljno ozbiljnom.

Kako vratiti stanje integrisane zemlje, pritom bez asimilacije bilo koje etničke grupe, kako državnu politiku voditi na poznatim pravilima ozbiljnih i uređenih zemlja jeste jedno od najurgentnijh pitanja u našoj državi.

MONITOR: A pojačanu retoriku devedesetih?

LEKIĆ:  Devedesetih se padom Berlinskog zida mijenjao međunarodni sistem, mjenjao unutrašni sistem našeg društva, i što je najteže – ratovima raspadala zajednička država. Ove dramatične oklonosti ne mogu pravdati mnoge teške vrijednosne poremećaje, pa i retoričke, ali negdje u balkanskim istorijama nisu sasvim nepoznate.

Međutim danas 2023. ponavljanje slične retorike mržnje govore o porazu državne politike. Govore o ,,pobjedi” cinične politike podjela, da bi se na podjelma i njenoj primitivnoj retorici, vladalo. I skrenule teme kriminala i korupcije, te ipak ontološke bolesti crnogorskog društva.

MONITOR:  Kako izaći iz političke i institucionalne krize u Crnoj Gori?

LEKIĆ: Dubina krize, njena tri najurgentnija elementa – neodrživi model ekonomije, kriminal i korupcija, stanje duboko podijeljenog društva zahtijevaju ozbiljnu državnu politiku. Doraslu političku elitu. Konačno pravnu državu. Izgrađivanjem makar minimum kulturno-duhovnog jedinstva zemlje. Kraj poimanja da u politici političar treba da primarno bude prevarant, veći ili manji.

Uprkos svemu, i dalje smatram da konačno zrelom političkom vlasti, ozbiljnom državnom politikom, nezavisnim institucijama, sve uz pomoć Evropske unije, Crne Gora može ostvatiti svoju veliku društvenu i moralnu reformu.

Utisak je, da je posljednji čas za to.

 

    Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo