Povežite se sa nama

INTERVJU

ALEKSANDAR TRIFUNOVIĆ, UREDNIK PORTALA BUKA IZ BANJA LUKE: Važni koraci, obazrivo s euforijom

Objavljeno prije

na

Važno je da su se nove partije i nova lica pojavila u dva najveća grada u BiH. Ali je činjenica da su najveći broj glasova u cijeloj BiH uzele partije koje su ih i dosad imale. Osvajanje nekih narednih izbora počinje prvim korakom. Ogroman broj ljudi je dao glas opozicionim partijama, pa je njihova obaveza da na narednim izborima ostvare što bolji rezultat, ne samo u Sarajevu i Banju Luci nego i u ostalim gradovima u BiH

 

MONITOR: Da li su za vas, kao novinara i urednika, neočekivani rezultati lokalnih izbora u BiH, posebno u Banja Luci i Sarajevu, koji će dobiti gradonačelnike iz redova dosadašnje opozicije?

TRIFUNOVIĆ: Za mene nisu neočekivani rezultati ovih izbora. Mi koji pratimo politiku očekujemo da će ljudi početi glasati za partije koje su kontra partija koje su dosad na vlasti, koje su napravile toliko katastrofalne rezultate tako da nikome od nas nije jasno zašto se to nije ranije desilo. Iznenadio me je broj ljudi koji je izašao s obzirom na pandemiju. Ljudi se nisu uplašili, izašli su na izbore i na taj način pokazali veliki interes za svoju budućnost. Predizborne ankete su, barem što se tiče Banjaluke, govrile čas u prilog jednom čas u prilog drugom kandidatu, ali radilo se o razlici u malom postotku. Nekog velikog vođstva ni za jednog kandidata nije bilo i to su rezultati i pokazali.

MONITOR: Kako procjenjujete moguće posljedice ovih pobjeda opozicije u Sarajevu i Banja Luci nad SNSD i SDA Milorada Dodika i Bakira Izetbegovića?

TRIFUNOVIĆ: Bio bih obazriv sa euforijom. Važno je da su se nove partije i nova lica pojavila u dva najveća grada u BiH. Ali je činjenica da su najveći broj glasova u cijeloj BiH uzele partije koje su ih i dosad imale. Naravno da svako putovanje počinje prvim korakom i svako osvajanje nekih narednih izbora počinje tim korakom. I on jeste važan. Ogroman broj ljudi dao je glas opozicionim partijama, pa je, neki način, obaveza opozicionih partija da se potrude i da na narednim izborima ostvare što bolji rezultat, ne samo u ova dva grada nego i u ostalim gradovima u BiH.

MONITOR: Izetbegović je prilično pomirljivo izjavio da su se „desile promjene, mada ne tektonske“. Dodik je prijetio građanima Banja Luke da će im onemogućiti normalnu egzistenciju. Kolika je i njihova faktička moć, institucionalna i vaninstitucionalna, iako su pretrpeli značajan poraz?

TRIFUNOVIĆ: I Izetbegović i Dodik su, po mom mišljenju, ma kako da su reagovali, Izetbegović pomirljivije nego Dodik, zadržali ogromnu moć. Oni, prije svega, imaju moć u ljudima koje su učinili bogatašima, ljudima koji su direktno vezani za njihov partijski rad, koji ih finansiraju, koji su se putem njihovog partijskog rada obogatili. To je njihov glavni razlog zašto se bave politikom i ti ljudi neće hteti da izgube pozicije. Tu su kompanije koje se konstantno pojavljuju oko javnih nabavki, a vrijednosti javnih nabavki su u BiH od pola milijarde do milijardu maraka, što su ogromni novci. Iako smo siromašno društvo i siromašna zemlja, ovdje se isplati baviti javnim poslovima. Najčešće su te velike kompanije vezane sa partijama na vlasti i lično. Njihovi predstavnici su tu i kao članovi.

MONITOR: Pobjedniku u Banjaluci Drašku Stanivukoviću se zamjera da je  i nacionalista. Invektiva „četnik“ može se često vidjeti uz njegovo ime, posebno u reakcijama na društvenim mrežama. Šta ona, u ovom kontekstu,  znači?

TRIFUNOVIĆ: Mislim da je važno što je gradonačelnik Banjaluke iz druge partije, nakon 22 godine i da je važno što je pokazano da je sa ovolikom ekonomskom i političkom silom, potpunom kontrolom javnog servisa, šikaniranjima koje je konstantno doživljavao Draško Stanivuković, on uspio da pobijedi. Ta su šikaniranja bila do te mjere direktna, da mu je Milorad Dodik sa skupštinske govornice rekao da neće nikad pobijediti, da će on lično voditi kampanju, da niko ozbiljan ne bi mogao nikada glasati za Draška Stanivukovića. Tako da je on na neki način porazio samog Milorada Dodika. Što se tiče povezivanja četnika sa Stanivukovićem, malo sam zbunjen kako se to sad tumači na društvenim mrežama. Prije samo godinu dana, Draško Stanivuković je predstavljan od strane sarajevskih medija kao zlatni dečko politike, bio je rado viđen gost u emisijama tamošnjih TV, predstavljan kao buduća nada politike. Činjenica je da se on nikada nije ogradio od četničkog pokreta u kontekstu u kojem su pojedini članovi njegove partije i njegovi saradnici davali vrlo jasna mišljenja da baštine taj pokret. Konkretno to je rekla njegova prva saradnica, da je Draža Mihailović prvi gerilac Evrope. Mislim da Stanivuković nije na talasu promocije četništva dobio izbore u Banjaluci niti je sa kokardom na glavi to uradio, niti je koristeći te simbole osvojio toliki broj glasova. Mislim da mu to nije bilo presudno u kampanji. Šta će on dalje i na koji način govoriti o tome, vidjećemo. U intervjuu koji je dao za naš magazin, u odgovoru na to pitanje dao je popriličan otklon od tih istorijskih tema, on ne misli da su one toliko sada bitne da on zauzima određen stav o njima. Sa njima će on svakako morati da se suoči jer su Banjaluku oslobodili partizani. To je činjenica o kojoj će on kao gradonačelnik morati da razmišlja.

MONITOR: Pominje se i ime Bogića Bogićevića, posljednjeg predratnog člana Predsedništva SFRJ iz BiH, kao mogućeg gradonačelnika Sarajeva. Ima li u tome i nekakve simbolike?

TRIFUNOVIĆ: Bogić Bogićević je bio aktivan političar prije 30 godina. Ja želim da vjerujem da je u Sarajevu, Banjaluci, Mostaru i svim ostalim gradovima, suština političkog života da mladi ljudi počnu da zauzimaju pozicije. Žalosno je ako mi nemamo da ponudimo nikog drugog u tim gradovima do ljudi koji su se bavili politikom 90-ih godina, kada najveći broj mladih ljudi koji sada žive u ovim gradovima još nije bio ni rođen. Želim da mi iznjedrimo mlađa imena, neke lidere budućnosti.

MONITOR: Dio srpske opozicije, posebno dvije građanske stranke,  Zajedno za Srbiju i GDF, čestitali su pobjednicima u Banja Luci i Sarajevu, uz komentar da promene počinju iz prestonice.

TRIFUNOVIĆ: Podsjećam da je Ana Brnabić bila u Banjaluci dan prije početka predizborne ćutnje, posjetila je, vjerovali ili ne, dio grada u kojem živi Draško Stanivuković, i tamo je otvorila objekte koje je finansirala Vlada Srbije. Simbolički, podrška opozicije ima neku snagu, ali ne pretjeranu. Jer se izbori dobijaju na nekim velikim brojevima. Ako pričamo recimo o Srbiji, odatle je uticajna podrška Vučića ili podrška Patrijarha što se ove godine nije desilo. Pretpostavljam zato što je Patrijarh bolestan, jer je on godinama dolazio i direktno ovdje podržavao Milorada Dodika.

MONITOR: Koje su vaše procjene u vezi sa kampanjama koje bi Izetbegović i Dodik mogli voditi za opšte izbore 2022. godine?

TRIFUNOVIĆ: Aktivni animoziteti između Milorada Dodika i Bakira Izetbegovića, koji su u javnom prostoru sveprisutni, su njihova glavna moć. I oni crpe snagu jedan od drugog u toj politici odbrane i zaštite, oni u stvari fantastično sarađuju i ova vrsta statusa kvo-jedne beskonačne privremenosti, njima apsolutno odgovara. I mislim da će dati sve da to tako i ostane. Da se i dalje bore za svoje politike isključivosti: „BiH ili ništa“ – „RS ili ništa“, a da će ispod toga pokušavati da zadrže kontrolu nad ovim prostorom, prije svega materijalno-finansijsku. Ali, mislim i to, da ako se tako nastave ponašati, da će sigurno izgubiti naredne izbore. Da te prazne priče više niko ne želi da sluša. Mogu biti optimista i reći da im sigurno neće biti oprošteno toliko loših poteza – prije svega za vrijeme ove pandemije. Oni će morati da objasne kako su to oni postali jedni od najbogatijih u ovoj zemlji, a da oni koje su predstavljali, nisu ni blizu normalnog života. U jednom momentu oni će morati objasniti ljudima kako se to desilo i ko je napravio tu falinku sa životima ljudi ovdje. Oni već sada moraju pripremati odgovor na ta pitanja jer je sve više ogorčenih ljudi. Sada je sve pod lupom, više nego ikada. U pitanju su životi. Sposobnost države je prikazana kakva zaiste jeste, a to je jedna apsolutna nesposobnost i vi više ne možete šupljim pričama bacati mamce ljudima.

SNSD U PANICI

MONITOR: Dritan Abazović, jedan od pobjednika parlamentarnih izbora u Crnoj Gori, pozdravio je uspjehe opozicije u BiH, tvrdeći da se „talas promjena prelio iz Crne Gore u Bosnu i Hercegovinu“. Koliko su  povezane situacije i uslovi u kojima građani žive u zemljama ex-yu država?

TRIFUNOVIĆ: Zanimljivo mi je oko izjave Dritana Abazovića da je SNSD nakon lokalnih izbora usvojio nekakvu deklaraciju da rezultat tih izbora nema nikakve veze sa rezultatima izbora u regionu. Sad možete zamisliti koliko ih je uplašio taj talas promjena, konkretno u Crnoj Gori, gdje je Milo Đukanović nakon toliko godina pao sa vlasti. Njih je strah da bi se to moglo desiti i ovdje. Mislim da je SNSD u nekoj vrsti panike, jer nisu tolike godine iznjedrili nijedno ime koje bi se moglo približiti Miloradu Dodiku. Tu negdje je bio pominjan Igor Radojičić, koji je sada doživio izborni poraz. Dodik će morati da razmišlja koji su to potencijalni lideri iz njegove stranke koji će privući  ljude, pošto popularnost njegove stranke opada i to se godinama dešava i to će se desiti vjerovatno i nakon ovih izbora. Pogotovo sada pošto ljudi ne idu duboko u političke analize i njima je sada po rezultatima izbora u Banjaluci pobijedio neko drugi a ne Dodik. Biće mu teško da to eliminiše.

Mi smo svi na Balkanu povezani činjenicom da živimo jako loše. Prije neki dan sam pročitao vic čija je poenta da se danas u Norveškoj živi kao prije 30 godina kod nas. Naravno da taj romantičarski pogled na bivšu Jugoslaviju nije tačan, ali govori o nečemu: da mi jesmo bolje živjeli ranije nego što živimo sad i da smo svi mi taoci sadašnjih politika i da smo jednako nesrećni zbog toga.

 

 

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

ALEKSANDAR VUJOVIĆ, REDITELJ: Trenutak spoznaje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Priča se odvija iz junakovog doživljaja svijeta koji ga okružuje, djeteta koje sredinom dvadesetog vijeka odrasta u malom mediteranskom selu. U pitanju je doživljaj i iskustvo sa kojim se dječak uzrasta između pet i šest godina prvi put susrijeće i u tom kontekstu nije „kontaminiran” bilo kakvim uticajem odraslih

 

Višestruko nagrađivani film Duga reditelja Aleksandra Vujovića, početkom jula imao je crnogorsku premijeru u Lustica Bay-u. Od svjetske premijere krajem oktobra 2020. godine, Vujovićev film je dobio ukupno 21 međunarodnu nagradu i priznanja. Izabran  je na oko 40 festivala u takmičarskim kategorijama na međunarodnim festivalima u Italiji, Španiji, Turskoj, Češkoj, Kini, Indiji, Grčkoj, Slovačkoj, Velikoj Britaniji, Rusiji, Ukrajini, Sjedinjenim Američkim Državama, Srbiji, Brazilu i Francuskoj.

Film Duga čiju režiju, montažu i izvršnu produkciju potpisuje Vujović, nastao je po motivima istinite priče iz knjige Dipingo dunque esisto!, italijanskog umjetnika Gaetana Grila. Scenario je po ideji i sinopsisu Vujovića napisala Jelena Lela Milošević, direktor fotografije je Vladimir Vučinić, dok pored Vujovića izvršni producent je i Anja Sekulić. Uloge u filmu tumače: Nikša Radojičić, Miloš Pejović, Ana Vučković i Đorđije Tatić. Film je realizovan u okviru međunarodnog projekta CIRCE, finansiran je iz evropskih fondova u produkciji Apulia Film Commission, u izvršnoj produkciji Boka F i uz podršku Filmskog centra Crne Gore.

Aleksandar Vujović je docent na Fakultetu za dizajn i multimediju Univerziteta Donja Gorica.

MONITOR: Film ,,Duga” je nastao po motivima istinite priče. Bavite se trenutkom kada šestogodišnje dijete prepoznaje svoju životnu vokaciju. Otkuda je došla ideja da baš ovo bude tema kratkometražnog filma?

VUJOVIĆ: Tematika koja je sama po sebi prilično atipična u odnosu na teme koje se obično tretiraju u filmovima na ovom prostorima bila mi je jako zanimljiva, tim prije što je priča koncipirana iz vizure djeteta. Dakle, priča se odvija iz junakovog doživljaja svijeta koji ga okružuje, djeteta koje sredinom dvadesetog vijeka odrasta u malom mediteranskom selu. U pitanju je doživljaj i iskustvo sa kojim se dječak uzrasta između pet i šest godina prvi put susrijeće i u tom kontekstu nije „kontaminiran” bilo kakvim uticajem odraslih koji bi u bilo kom smislu mijenjao njegovu percepciju. Zbog toga je događaj potpuno jedinstven, pritom zauvijek određuje životni put jednog djeteta  u čovjeka koji će postati. Upravo iz takve vizure sam koncipirao cijeli film i to su glavni elementi koji su me inspirisali da ovoj priči udahnem filmski život.

MONITOR: U Milanu ste upoznali Gaetana Grila, autora knjige prema kojoj ste napravili film. Kažite nam o tom poznanstvu i da li je on zadovoljan kako ste priču pretočili u film?

VUJOVIĆ:  Gaetana Grila upoznao sam kada sam imao osamnaest godina. Tada sam otišao na studije u Milano, upisao sam milansku Breru. Naše poznanstvo sticaj je različitih i slučajnih okolnosti, ako slučajnost uopšte postoji! Čovjek koji je postao moj mentor, imao veoma značajnu ulogu, pogotovo u toj prvog godini mog života u Milanu. Iako ne tako davno, za razliku od danas, 2005. godine bilo je značajno teže otići na studije u inostranstvo. Naša zemlja tada nije bila ni u Šengen zoni, samo putovanje u Evropu bilo je značajno komplikovanije nego što je to slučaj danas… U tom periodu, Gaetano je bio dominantno vezan za Torino, bio je šef katedre na Albertini u Torinu, u Milanu je živio i imao svoj studio. Nekoliko godina kasnije postao je jedan od direktora milanske Brere.
Tokom niza godina mog stalnog života i rada u Milanu, i nakon završenih studija, stvoreno je jedno doživotno prijateljstvo sa Gaetanom koji je postao i moj vjenčani kum.
Negdje 2017. godine, Gaetano mi poklonio svoju autobiografsku knjigu Dipingo dunque esisto!. U prvom poglavlju te knjige, Gaetano govori o tome kako je postao umjetnik. Već na prvom čitanju, na mom omiljenom mjestu, u kultnoj biblioteci Braidense u Milanu, znao sam da ću u odnosu na taj događaj snimiti film.
Gaetano je znao da su neophodna određena oblikovanja originalne priče, kako se bi se narativna struktura prilagodila mediju kakav je film, i u tom kontekstu veoma je zadovoljan rezultatom i filmom u konačnom.

MONITOR:  U filmu se komunikacija među likovima temelji na filmskom jeziku koji nadilazi verbalni, a on je i omaž umjetnosti i stvaralačkom procesu. Da li ste to htjeli otpočetka, od prvobitne zamisli?

VUJOVIĆ:  Od samog početka, to mi je bila odrednica. Kao što svi znamo, film je prvenstveno audiovizuelna umjetnost, koristeći isključivo te karakteristike, sliku i muziku, bez korišćenja bilo kakvog dijaloga, od samog početka želio sam da na taj način ispričam film. Cijenim da se u takvoj postavci ostvaruje mnogo snažniji doživljaj priče koju tretira film, a to je doživljaj priče sa stanovišta petogodišnjeg dječaka. Mislim da bi u konkretnom slučaju, bilo kakav dijalog između likova, umanjio taj doživljaj filma koji predstavljam kroz vizuru glavnog junaka. S druge strane, i konceptualno i simbolično-metaforički se takav tip kreativnog rješenja potpuno uklapa u tematiku filma. To je svakako bio dodatni izazov i rizik u procesu stvaranja filma. Vjerujem da je teže ispričati priču samo slikom u pokretu nego kada to radite verbalnom komunikacijom.

MONITOR:  Protagonista Nikša Radojičić je tokom snimanja imao šest godina. Da li je rad sa djetetom bio najveći izazov u procesu snimanja?

VUJOVIĆ:  Rad sa djetetom tog uzrasta bio je jedan u nizu izazova u procesu stvaranja Duge, zbog cijelog niza karakteristika koje su prilično atipične, pogotovo za ovaj prostor i koje su vezane za ovaj film. To mi je kao autoru bila primarna intencija – napraviti film koji će i tematski i vizuelno biti drugačiji, a da te karakteristike budu u potpunosti stavljene u službu filma i njegove priče.

MONITOR: U čemu je prednost kratkometražnog filma naspram dugometražnog? Da li je slobodniji i kritičniji od dugometražnog?

VUJOVIĆ:  Razlika je samo u formatu i karakteristikama. Ne bih mogao da kažem da jedan format ima više ili manje prednosti u odnosu na drugi. Nerijetko je značajno teže ispričati priču u formi kratkometražnog filma, nego u formi dogometražnog, iz razloga što vladaju ista plavila narativne strukture. Samo što u kratkoj formi od početka morate biti skoncentrisani na suštinu. Kod dugog metra možete da dozvolite da nekada napravite digresiju koja opet mora imati makar simboličku konekciju sa nukleusom. Dakle, film je film, bez obzira na tip formata, njegova umjetnička vrijednost data je kvalitetom i poetikom rada, a ne dužinom trajanja.

MONITOR:  Film je od svjetske premijere krajem oktobra 2020. godine imao ogroman uspjeh. Da li ste pozvani na još festivala i mislite li da film tek očekuju nova priznanja?
VUJOVIĆ:
  Film je od oktobra 2020. godine, do ovog trenutka, dobio 21 nagradu na međunarodnim festivalima i selektovan je na više od 40 festivala širom svijeta u takmičarskim kategorijama. Imao je špansku premijeru na 32. izdanju Aguilar Film Festivalua – festival sa GOYA licencom. Regionalnu na 68. Izdanju Martovskog festivala u Beogradu gdje je otvorio međunarodni takmičarski program kao jedini film iz Crne Gore u takmičarskim programima, na jednom od najstarijih evropskih i svjetskih festivala. Kako je u pitanju i dalje relativno mlad film, očekujem da kulminacija međunarodnog festivalskog života tek predstoji i nadam se da će biti uspješna kao od oktobra mjeseca kada je film zvanično izašao.

Miroslav MINIĆ
Foto: Monika PARKOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SONJA DRAGOVIĆ, ISTRAŽIVAČICA IZ OBLASTI URBANIZMA NA UNIVERZITETSKOM INSTITUTU LISABON I ČLANICA GRUPE KANA: Temeljno nerazumijevanje planiranja prostora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Mi – čitavo društvo – godinama pokušavamo da se snađemo u sistemu planiranja prostora određenom kombinacijom starih planova koji su i dalje na snazi, i novih propisa koji su neproduktivni, ako ne i sasvim beskorisni

 

MONITOR: Vidite li naznake da nova vlast ima volju da poboljša prostorno planiranje i da spriječi dalji urbanistički i graditeljski haos u Podgorici i na Primorju?

DRAGOVIĆ: Nosimo se sa temeljnim nerazumijevanjem problema u prostornom planiranju od strane nadležnih za ovu oblast. Uzmimo za primjer to što se dešava, ili bolje rečeno ne dešava, sa zakonskim okvirom. Zakon o planiranju prostora i izgradnji objekata iz 2017. je i dalje na snazi, iako je poguban za održiv i ujednačen prostorni razvoj Crne Gore;  o predlogu za izmjene opet treba da raspravljamo usred ljeta – kažem opet, jer je tako bilo i prošle godine, kada je ovaj Zakon posljednji put izmijenjen. Evidentan je nedostatak shvatanja važnosti zakonskog okvira i hitnosti temeljnog preispitivanja modela koji je do sada bio na snazi, a to je nužno za bilo kakav napredak u ovoj oblasti.

MONITOR: Koliko povjerenje uliva ministar Mitrović?

DRAGOVIĆ: Ministar Mitrović ne uliva povjerenje, nego  pruža razloge za zabrinutost. Njegove izjave pokazuju nerazumijevanje povezanosti prostornog planiranja, ekonomske situacije i održivog razvoja, što je veliki hendikep za nekog ko vodi ovako važan resor. Primjera je mnogo, ali navešću jedan iz emisije Načisto, kada je Mitrović rekao da je jedan od razloga za sadašnje stanje prostornog razvoja to što prije 15 godina ekološka svijest nije bila razvijena i da bi bilo dobro da se ekolozi uključe u procese planiranja. Niko ne poriče da smo danas svjesniji ekoloških problema nego što smo bili ranije – i u Crnoj Gori, i globalno – i da je neophodno veće učešće stručnjaka za ovu oblast u svim procesima koji se tiču budućeg razvoja. No od suštinske je važnosti da ministar koji se bavi ovom oblašću razumije da korijen problema leži u nečemu drugom: u ekonomskom modelu zasnovanom na stalnoj ekspanziji gradnje, u permisivnosti zakonskog okvira, i u nemoći vlasti da artikuliše i sprovede viziju razvoja zasnovanu na opštem, zajedničkom dobru, umjesto na privatnoj dobiti. Ministar je pokazao da ovo ne razumije i sopstvenim postupcima, kada je odlučio da mu to što posjeduje zemlju na kojoj može da gradi i novac za izgradnju daje pravo da gradi kuću mimo planova – kada je, dakle, odlučio da mu to što je u privilegovanoj imovinskoj poziciji daje pravo da ne poštuje plan. Zabrinjavajuće je da neko sa takvim razumijevanjem sistema planiranja sada vodi resor koji bi trebalo da donese i sprovede progresivne promjene, i ne znam da li se tome možemo nadati.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 30. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

VESNA PEŠIĆ, SOCIOLOŠKINJA: Srbija da okrene drugi list

Objavljeno prije

na

Objavio:

Za mene je pitanje zašto je veliki dio srpskog naroda u Bosni i Srbiji izgubio svaku ljudsku empatiju i saosjećanje prema preko osam hiljada pobijenih dječaka, muškaraca, sinova, očeva i muževa

 

MONITOR: Valentin Incko je na samom kraju mandata nametnuo dopunu Krivičnog zakona BiH, propisujući kazne za poricanje zločina genocida. Kako komentarišete tu odluku?

PEŠIĆ: Ne mogu da se upuštam u poteze Incka da li su dobri i koliko će biti uspešni da se u BiH kažnjava poricanje genocida u Srebrenici (reakcije Dodika su već poznate). Za mene je to pitanje zašto je veliki deo srpskog naroda u Bosni i Srbiji izgubio svaku ljudsku empatiju i saosećanje prema preko osam hiljada pobijenih dečaka, muškaraca, sinova, očeva i muževa. Zar ne osećamo ljudsku tugu prema tolikim ljudskih žrtvama koje su iskasapljene od ruke srpskog vođstva u RS. Kao da nam na pamet ne pada da se izvinimo za tolike pokolje, zatražimo  opraštaj i većno sećanje na te žrtve i sopstvenu bruku. Kakvo je to preganjanje da li je u Srebrenici bio genocid ili „strašni zločin“, kao da nije bilo suda i presuda. Srbija je jedina koja ne priznaje genocid u Srebrenici. Čestitam Crnoj Gori koja je uspela da donese Rezuluciju o genocidu u Srebrenici.

MONITOR: Jedan od mojih skorašnjih sagovornika iz BiH postavio je pitanje: Šta ćemo sa prošlošću? Svakodnevno svjedočimo prepucavanju političkih elita u tzv. regionu. REKOM proces se, izgleda, pokazao neizvodljivim. Šta je izvodljivo?

PEŠIĆ: Istoričar Markovina iz Hrvatske je konstatovao da je suočavanje sa prošlošću na tlu bivše Jugoslavije propalo, ili jednostavno nije uspelo. REKOM je postavio visoke zahteve u tom pogledu, a da ih je postavio i manje ambiciozno, opet i najskromnije zamišljeno suočavanje sa prošloću kao uslov pomirenja – ne bi uspelo. Time smo pokazali da nismo važni ni sebi ni drugima. Nema ovde kapaciteta za razumevanje događaja  i tragedije iz devedestih. Podgreva se balkanska „večna mržnja“, održava se ta vatra, bilo da je reč o vlastima ili opoziciji. Šta može umesto toga?  Markovina predlaže „miroljubivu koegzistenciju“, pa se i meni učinilo da bi to već bio veliki skok, ako zaista ne možemo da skočimo više od toga. Da bi to bio skromniji vid pomirenja, ali za nas značajan, da živimo u miru i koegzistenciji, i možda usmereni u istom pravcu, vrednostima i  saradnji.

MONITOR: Većinu zemalja Zapadnog Balkana opterećuju teški oblici organizovanog kriminala. Najčešće se u vezu dovode Srbija i Crna Gora. Kako ćemo izaći iz takvog „bratskog zagrljaja“?

PEŠIĆ: Pa tako što ćemo uvesti pravnu državu i ustavnu demokratiju, drugačiji sistem vrednosti, transparentnost vlade, umesto korupcije i ličnih odnosa – „ja tebi ti meni“ koji vladaju u našim plemenskim društvima u kojima su lični odnosi na prvom mestu, pa šta onda ostane za zakone koji se po pravilu olako krše. Samo u državama uređenim na vladavini prava možemo stići do normalne države, a mafija i kriminal ne mogu biti sistemski njen deo, nego se moraju  uredno goniti i kažnjavati. Kad država ne može da izađe na kraj sa klanovima, to je samo izgovor. To govori da su klanovi povezani sa državom ili su te države totalno nefukcionalne. Imam utisak da su neke bivše jugoslovenske republike to uspele, to da mafija nije u državi nego van nje – protiv koje se država bori i eliminiše je legitimnim i zakonskim sredstvima. I Hrvatska je jedno vreme bila mafijaška država, ali je uspela da mafiju izbaci iz države, što ne značći da mafije nema, nego je nema u državi. Srbija i Crna Gora u tome nisu uspešne države, a nisu ni na putu da do toga stignu, jer vidimo da se vlast održava i funkcioniše korišćenjem i uvlačenjem mafije u državu. Bez mafije ne uspevaju da se održe na vlasti, nego od mafije traže usluge koje moraju da se vrate. Eto to sada gledamo sa uhapšenim Belivukom, Miljkovićem i drugima koji u svojim iskazima  svedoče koliko i na koji način su bili angažovani od vrhova vlasti. To je tek početak i nisu sve rekli. Da bi se to sakrilo, Vučić danima prikazuje leševe, iskasapljene ljude, čisto smo zaplivali u nekrofiliju da bi se nekako skrenula pažnja sa toga šta ta družina radi na vlasti.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 30. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo