Povežite se sa nama

Reagovanja

Ništa nisu demantovali, najvažnije prećutali 

Objavljeno prije

na

Ništa nisu demantovali, najvažnije prećutali 
(Neistine o sudiji Grdiniću, Monitor br. 1570)

 

Mladen Grdinić, potpredsjednik podgoričkog Osnovnog suda, junački je odgovorio na naš tekst o njemu i njegovom djelu, pod naslovom Štiteći interes Žugića i Medenice do unaprjeđenja i privilegija. Umjesto sebe, ispod štiva je potpisao portparolku tog suda Ivanu Becić. Tako je sudija Grdinić, nehotično, mnogo rekao i o „nezavisnosti“ Osnovnog suda u Podgorici kao institucije, čija funkcija, koliko se zna, nije izigravanje štita potpredsjednika suda od kritike.  Monitor u tom tekstu nije dovodio u pitanje rad kompletnog Osnovnog suda u Podgorici, već isključivo profil jednog njegovog sudije. Mladena Grdinića. Njegovim slučajem smo se bavili, zato što je praktično postao „specijalista” za sudske procese u kojima se kao učesnik pojavljuje guverner Centralne banke Crne Gore (CBCG) Radoje Žugić. 

Sudija Grdinić, kroz glasnogovornicu, u reagovanju komentariše slučaj Ivana Jovića, koji je CBCG i guvernera Žugića tužio za diskriminaciju, tvrdnjom da se „o pravnoj valjanosti odluke suda odlučuje u Žalbenom postupku, a ne na ulici ili u novinama“. Radi se o jednom od tri slučaja protiv guvernera Žugića i/ili CBCG koja su „slučajnom dodjelom“ pripala Grdiniću u jako kratkom periodu od izbora na sudijsku funkciju.

O pravnoj valjanosti odluke sudije Grdinića u tom slučaju govori ishod žalbenog postupka – nakon više od tri godine, odlukama viših instanci slučaj Ivana Jovića vraćen je sudiji Grdiniću na ponovno suđenje. Monitor je upravo ukazao da je poništena odluka sudije Grdinića kojom je on u cjelosti odbio tužbeni zahtjev Jovića kao neosnovan. Tu i takvu presudu sudije Grdinića je djelimično ukinuo Viši sud u Bijelom Polju, a potom Vrhovni sud u cjelosti.

Vrhovni sud Crne Gore je Rješenjem od 26.02.2020. godine jasno ukazao da nezakonitost presude sudije Grdinića u slučaju Ivana Jovića, u dijelu odluke o tužbenom zahtjevu kojim je traženo ponišenje spornih aneksa, povlači i nezakonitost presude u onom dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev za utvrđenje diskriminacije. Navodi iz reagovanja Grdinićeve portparolke su u potpunosti neosnovani, jer je Vrhovni sud Crne Gore analizirajući drugostepenu presudu Višeg suda u Podgorici cijenio da li je prvostepeni sud pravilno donio svoju odluku u pogledu diskriminacije i utvrdio da odluka nije zakonita.

Kako je Viši sud u Bijelom Polju vezan ovakvim ukidnim razlozima Vrhovnog suda Crne Gore, prvostepena presuda sudije Grdinića je novim rješenjem drugostepenog suda ukinuta i u preostalom dijelu, jer je zahvaćena istim ukidnim razlozima kao i u dijelu koji se tiče poništaja aneksa.

Drugi predmet guvernera Žugića, dodijeljen potpredsjedniku podgoričkog Osnovnog suda Grdiniću, odnosio se na guvernerove duševne patnje nastale povredom ugleda zbog teksta čiji je naslov Žugić doktorirao na nepostojećem studiju objavljenom u dnevnom listu Dan. Iako je, kao što i piše u našem tekstu, presudom odbio tužbeni zahtjev Žugića, portparolka sudije Grdinića u regovanju ne negira ono što je uvidom u spise predmeta i sadržaj presude i laiku kristalno jasno – da je interes guvernera zaštitio na način što je iz presude izopštio i u cjelosti marginalizovao u sudskom postupku pribavljene materijalne dokaze da institucija u vlasništvu Atlas banke, koja je Žugiću dodijelila doktorat, nije imala akreditaciju za izvođenje doktorskih studija. Portparolka sudije Grdinića takođe u reagovanju ne negira da spise predmeta o spornom doktoratu guvernera Žugića sudija Grdinić nije uputio tužilaštvu na postupanje po službenoj dužnosti.

I u slučaju bivše viceguvernerke CBCG Irene Radović, koji je takođe „slučajnom dodjelom“ dopao sudiji Grdniću u kratkom periodu od izbora na tu funkciju, dokaze o brojnim nezakonitostima pod okriljem guvernera Žugića, Grdinić je izbjegao da, po službenoj dužnosti, proslijedi tužilaštvu. Iako se radi o hitnom radnom sporu, Grdinić je na zakazivanje prvog ročišta čekao skoro pet mjesecičime je ostavljen prostor da se inscenira smjena Radovićeve i podnese krivična prijava da je navodno podnijela uz tužbu za mobing i diskriminaciju protiv guvernera Žugića povjerljiv dokument i odala tajnu sudu – sudiji Grdiniću.

Grdinić je postupak po tužbi Radovićeve vodio tako da su punomoćnici Radovićeve tražili njegovo izuzimanje zbog pristrasnosti. Posebno je frapantan stav sudije Grdinića da za presudu da li je bilo diskriminacije Radovićeve, nije bilo od značaja da se angažovani vještak izjasni oko diskrepance u primanjima viceguvernerke Radović i viceguvernera Nikole Fabrisa, uprkos nespornim materijalnom dokazima.

Da je slučaj Radovićeve velika mrlja za državu i pravosuđe svjedoči izvještaj Freedom House-a za 2020. godinu, u kom je slučaj Irene Radović zavrijedio pažnju u segmentima koji se odnose na nezavisnost sudstva i vladavinu prava.

O zahtjevu za izuzeće potpredsjednika suda Grdinića zbog pristrasnosti odlučivala je predsjednica Osnovnog suda Željka Jovović, koja u pravosudnim krugovima slovi za jako blisku saradnicu Vesne Medenice, u čijem je mandatu i izabrana za predsjednicu suda. Brojni mediji su u više navrata ukazali da se radi o kumi Medenice, a reagovanja Osnovnog suda koja demantuju te navode do sada nije bilo.

No, mnogo su važniji navodi koje sudija Grdinić, nije ni pokušao da ospori – da ga u pravosudnim krugovima vezuju za Vesnu Medenicu, koja je sa ocem sudije Grdinića blisko sarađivala godinama tokom karijere.

Portparolka sudije Grdinića pokušala je da ospori i navode Monitora koji se tiču munjevitog napredovanja Grdinića do pozicije potpredsjednika Osnovnog suda u Podgorici, stana po povoljnim uslovima od Sudskog savjeta, dva plaćena Upravna obora i višestrukog uvećanja imovine od sredine 2019 godine. Nije uspjela. Upravo uvidom u dokumentaciju Agencije za sprečavanje korupcije (ASK), kako portparolka sudije Grdinića velikodušno savjetuje, Monitor je ustanovio da je, samo godinu ranije, Grdinić bio bez nepokretnosti, bez članstava u upravnim odborima i sa svega 1100 eura na tekućem računu, kako to jasno pokazuje Izvještaj o prihodima i imovini ASK-a od 14.03.2018. Izvještaji ASK-a su dostupni javno i lako provjerljivi.

Prema imovinskom kartonu od 17.09.2019, sudija Grdinić ostvaruje novčani priliv u iznosu 31.300 eura, bez prijavljivanja osnova po kojem je prihod ostvaren, iako u reagovanju na članak Monitora javnost obavještava da je u pitanju poklon od majke. Oko dva mjeseca kasnije, kao uvećanje imovine veće od pet hiljada eura prijavljuje ASK-u vozilo „pežo 508 1.6. HDI“, bez navođenja koji iznos je u pitanju.

Sporna su i članstva Grdinića u upravnim odborima. U imovinskom kartonu podnešenom ASK-u, samo dan kasnije nakon što je prijavio vozilo, Grdinić prijavljuje i članstvo u Upravnom Odboru Komisije za implementaciju Projekta promocije instituta pružanja pravne pomoći po mjeri djeteta, s apanažom od 375 eura. Na sajtu ASK-a i dalje nema izvještaja nakon što je Grdinić imenovan na predlog Sudskog savjeta i u članstvo u Upravnom odboru Centra za posredovanje s mjesečnom apanažom, iako su od imenovanja na novu funkciju odlukom Vlade Crne Gore protekla četiri mjeseca.

U nečemu ćemo se složiti sa portparolkom sudije Grdinića – Osnovni sud u Podgorici niti može, niti smije izbjegavati i bagatelisati opravdane kritike. Dokumentovane, opravdane i utemljene – poput iznesenih u tekstu iz 1569. broja Monitora. Nesporno smo dokumentovano ukazali na brojne sporne aspekte koji okružuju postupanje sudije Grdinića u tri slučaja, kojima se devalvira sudijska funkcija.

Dužnost je medija da pisanjem pomognu stvranje ambijenta kako bi sudije sudile nezavisno i nepristrasno, u skladu sa Ustavom Crne Gore. Postupanje i donošenje presuda radi zaštite interesa moćnika, mora biti pod lupom javnosti. Tako se doprinosi ugledu crnogorskog pravosuđa. To je svrha Monitorovog teksta o slučaju sudije Mladena Grdinića.

Andrea JELIĆ

Komentari

Reagovanja

Kritika režima u Kremlju nije napad na Rusiju i ruski narod

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kritika režima u Kremlju nije napad na Rusiju i ruski narod

(Rusofobski modeli, Odsjek za odnose sa javnošću Ambasade Rusije u Crnoj Gori , Monitor, br. 1647)

 

Kao prvo, želim se zahvaliti Ambasadi Ruske Federacije na komplimentu, pogotovo ako je iskren, koji su dali Monitoru iako list nikada nije odslikavao jednoobraznost i matricu na koju su navikli (neo)komunistički i autokratski režimi uključujući i domaću nomenklaturu koja je na sceni preko 30 godina. Sa druge strane odbacujem optužbe za rusofobiju osim ako poštovana gospoda ne smatraju da je kritika kremaljskog režima istovremeno napad na čitavu rusku državu i narod, sa čime se duboko ne slažem.

Kao državni službenici Ministarstva inostranih poslova i vlade Ruske Federacije osoblje Ambasade ima legitimno pravo (i obavezu) da zastupa i brani zvanične stavove istih. Ti stavovi su redovno prenošeni u mojim tekstovima. Međutim, pravo je svakog građanina, a posebno nekog ko se bavi novinarskim pisanjem da sumnja u date informacije i sagleda određene događaje sa više strana i izvora. Tim više sto smo mi u bivšoj Jugoslaviji prošli sličnu agoniju ratova, sankcija i propagande čija matrica neodoljivo podsjeća na sadašnju situaciju. Ukrajina, kako reče poglavar ruske crkve u Ukrajini (UPC-MP) njegovo visokopreosveštenstvo mitropolit Onufrije, „prolazi kroz tešku golgotu izazvanu napadom na našu zemlju od strane trupa Ruske Federacije“ u kojoj „je poginuo veliki broj civila, uključujući starce, žene i djecu; uništena je humanitarna infrastruktura – bolnice, porodilišta, škole, sirotišta; a preživjeli su primorani da napušte svoje domove“. Prije toga je Rusija mjesecima uvjeravala cijeli svijet da nema namjeru napasti Ukrajinu i zapadne navode o predstojećoj invaziji nazivala histerijom.

Kada bih odgovarao na sve optužbe u dugačkom saopštenju Ambasade trebalo bi puno prostora i vremena kako bi se ušlo u istorijske i svake druge činjenice. Stoga se želim ograničiti na suštinske stvari koje su, po mom skromnom sudu, opšteprihvaćene čak i u Rusiji.

Naime, zvanična istina je u Rusiji veoma fluidna stvar i najviše zavisi od trenutne postave u Kremlju koja artikulira i propagira istinu nezavisno od činjenica. Ono što je bila istina u Lenjinovoj Rusiji i Sovjetskom Savezu nije bila i istina u Staljinovo vrijeme. Svi znamo kakvi su bili narativi i „činjenice“ Staljinovog doba, i po pitanju Drugog svjetskog rata, savezništva sa Hitlerom, „narodnih neprijatelja i izdajnika“ koji su u Lenjinovom dobu bili „narodni heroji“, „ukrajinizacije“ i maltene bilo čega. Sa dolaskom Nikite Hruščova došla je nova zvanična istina koja je bila dijametralno suprotna po mnogim stvarima od Staljinove. Kasnije su Leonid Brežnjev, Juri Andopov i drugi pa do Mihaila Gorbačova, Borisa Jeljcina i sadašnjeg Vladimira Putina zastupali stavove i istine koje su nekad bile oštro suprotstavljene prethodnicima i koje isti nisu smjeli javno iznositi ili kritizirati dok su prethodnici bili na vlasti i dok oni nisu čvrsto sjeli na kremaljski prijesto. Stoga nije nemoguće za očekivati da će neko ko bude naslijedio sadašnjeg vladara jednog dana opet otvoriti arhive kao Hruščov ili Jeljcin i iznijeti stvari koje su potpuno suprotne sadašnjem kremaljskom narativu o „specijalnoj vojnoj operaciji u Ukrajini“ i onda bi javnost u Rusiji ponovo čula nove-stare-buduće zvanične verzije događaja.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Reagovanja

RUSOFOBSKI MODELI

Objavljeno prije

na

Objavio:

RUSOFOBSKI MODELI

Mi u Ambasadi Rusije u Crnoj Gori uvijek sa velikim interesovanjem čitamo nedeljnik „Monitor“, smatramo ga jednim od najboljih informativnih i uglednih listova. Međutim, prinuđeni smo prokomentarisati seriju neprimjerenih rusofobnih objava novinara J. Martinovića, koji se nije gnušao širenja laži o Rusiji, njenom rukovodstvu i Oružanim snagama, koje sprovode specijalnu operaciju u Ukrajini. Zapanjujuće je i da autor, ne stideći se, replicira čak i one „upade“ u zapadnim ili pod kontrolom kijevskog režima medijima, koji su već nekoliko puta bili detaljno opovrgnuti od strane Rusije. U cilju objektivnog informisanja crnogorske javnosti htjeli bismo skrenuti pažnju na činjenice o manipulaciji informacijama u člancima J. Martinovića.

Lako je primijetiti da taj novinar jasno radi po starim rusofobskim modelima, koji se u zapadnoj štampi ne mijenjaju otprilike poslednjih 100–150 godina. Mada u svojim fantazijama da je ukrajinski jezik bio zabranjen u sovjetsko vrijeme, J. Martinović unosi novu riječ u falsifikovanju istorije. Prećutkujući, naravno, to, da su, poslije protivustavnog puča 2014. godine, u Ukrajini zabranili ruski jezik, obrazovanje, medije, masovno su kršili prava ruskog stanovništva, sprovodili su nasilnu ukrajinizaciju, prepisivali istoriju.

Još čudnija otkrića  J. Martinovića su u oblasti ekonomije, da je Rusija jedva izbjegla prvo moguće neispunjavanje obaveza od Oktobarske revolucije 1917. godine, odnosno, o ekonomskoj krizi 1998. godine autor ne zna. Da podsjetimo skromno, sadašnji vanjski dug Rusije je jedan od najnižih u svijetu. Pod isključenjem iz sistema SWIFT kao rezultat nepravnomjernih sankcija SAD i EU se našlo 7 banaka od 330 postojećih u Rusiji. To jasno nije „većina“ kako tvrdi J. Martinović.

Sa pričom J. Martinovića o „tradicionalnim problemima“ sa organizacijom i disciplinom Ruskih Oružanih snaga teško da će se složiti hiljade ukrajinskih vojnika, koji su se predali – samo u Mariupolju prije dvije nedelje 1464 čovjeka. Što se tiče izmišljotina o položaju unutar ruske vojske, prinuđeni smo prokomentarisati da  J. Martinović, koji sebe predstavlja kao „vojnog komentatora“, ne zna ništa o tome, a neosnovane optužbe, jasne glasine i ukrajinska propaganda ne zaslužuju komentare.

Što se tiče situacije sa krstaricom „Moskva“ ruske mornarice, ta saopštenja J. Martinovića očigledno prepisana iz zapadnih medija, o navodno poginulih 300 mornara, su već demantovana na dan objave u „Monitoru“ – 15. aprila rukovodstvo Rusije sastalo se u bazi Crnomorske flote Rusije u g. Sevastopolju sa posadom broda (video je dostupan javnosti), dok je 22. aprila o.g. Ministarstvo Odbrane Rusije objavilo zvanične brojeve gubitka među posadom broda – 1 čovjek je poginuo i 27 su nestali. Ovakav stepen preuveličavanja i podatke autora o gubicima ruskih oružanih sila smatramo ničim potkrijepljenim žongliranjem brojevima o ruskoj vojsci, zasnovano samo na pretpostavkama, što se kosi sa principima  novinarske struke.

Interesantno je gdje je autor primijetio ukrajinsku „tehnološku nadmoć“ – zar u poslatim više puta zastarjelim naoružanjima od strane SAD i drugih natovskih zemalja? Očigledno je da se cilj  Zapada u napumpavanju kijevskog režima oružjem sastoji u tome da bi se maksimalno zategnula ratna dešavanja u Ukrajini i spriječili pregovori o regulisanju konflikta. Istovremeno se rješavaju i naročiti praktični zadaci – pa bi zastarjelo naoružanje trebalo na ovaj ili onaj način uskoro uništiti, štaviše za svoj, zapadni, račun. Zar nije jednostavnije predati to na svojevrstan „autsorsing“ Kijevu kao pomoć? Na primjer, češka vojska predaje Kijevu staru tehniku sovjetskih modela zapravo kao zamjenu za beneficije pri nabavci nove opreme američke i njemačke proizvodnje. To je pomoć ili cinična realizacija ličnih ciljeva? Kako Česi, tako i Amerikanci, američke vojno-industrijske korporacije, u svakom slučaju ostvaruju dobit. Upravo tako reklamirano rješenje SAD o „lend-lize“ za Ukrajinu nije besplatna predaja oružja.

U stvari, kako je istakao ruski Ministar vanjskih poslova S.V. Lavrov, NATO ulazi u rat sa Rusijom preko proksi i naoružava tog proksija. Međutim, kao prvo ove strukture će biti legitimni ciljevi Oružanih snaga Rusije tokom specijalne operacije pa su već više puta postali. Značajni broj zapadnih „poklona“ se baš i našao u rukama Oružanih snaga Rusije, DNR i LNR – ukrajinska vojska ih baca prilikom povlačenja. Kao drugo, ni SAD, a ni drugi natovci ne mogu da prate krajnju destinaciju  za isporuku ovih naoružanja i ne mogu garantovati da će se naći samo u rukama ukrajinskih oružanih snaga. I to je priznao i sam Pentagon. Pored tenkova i oklopnih vozila  isporučeno je hiljade i hiljade prenosivih  protivvazdušnih raketnih sistema, kojima se mogu vršiti teroristički napadi. Niko ni na Zapadu, ni u Kijevu ne može garantovati da neće stići do terorista i kasnije ili već sad se može iskoristiti po drugim regionima, uključujući i Balkan.

Prema situaciji u Buči, koju je u mašti J. Martinovića „oslobodila ukrajinska vojska“ podsjećamo, da je poslije rundi pregovora između delegacija Rusije i Ukrajine u Instanbulu  29. marta o.g. ruska strana najavila korake za deskalaciju konflikta, naročito o kardinalnom smanjenju vojne aktivnosti na kijevskom i černigovskom pravcu – tako ne kao rezultat aktivnosti Oružanih snaga Ukrajine (VSU), ruske trupe su napustile grad Buča Kijevske oblasti još 30. marta o. g. Tokom naredna četiri dana, sve do dolaska u grad pripadnika Službe bezbjednosti Ukrajine, nikakvih saopštenja nije bilo o „masovnim ubistvima“. Do 3. aprila ništa nijesu vidjeli ni gradonačelnik, ni predstavnici ukrajinske policije, koji su se pojavili u Buči 31. marta (video o tome je dostupan javnosti). Na mrežama su procureli  pregovori ukrajinskih vojnika, koji su dobili dozvolu da pucaju u mirne mještane, koji su nosili bijele trake na rukavu.

Kako je poznato, Rusija je odmah zatražila zasijedanje Savjeta Bezbjednosti UN za situaciju u Buči, pri čemu naš zahtjev je bio dva puta odbijen zbog stava Velike Britanije. Očigledno su odugovlačili, kako bi „zakrpili“ rupe u zapadnoj verziji događaja. Podsjećamo, 4. aprila u Pentagonu su proglasili da ne raspolažu nezavisnim potvrdama informacija o događajima u Buči. Predložili bismo J. Martinoviću da obrati pažnju i na intervju bivšeg službenika Pentagona i inspektora UN naoružanja Skotta Rittera i novinarke Rejčel Blevins. Prema njegovim podacima, u tom momentu, kada je Dž. Bajden prebacio krivicu za Buču na rusku vojsku, nije bilo ni jednog dokaza o tome, dok u izvještajima, koje sprema Ministarstvo Odbrane SAD za njihovog predsjednika, piše o nemogućnosti pronalaženja dokaza o učešću Rusa. S. Riter je zaključio da su među žrtvama predstavnici proruskih snaga u gradu, da su ubijeni relativno nedavno, kada se u grad vratila ukrajinska vojska. Pored toga otkriveni su dokazi o čišćenju pristalica Rusije od strane  nacionalne garde  Ukrajine. Čim je S. Riter počeo o tome javno govoriti, njegovi nalozi na društvenim mrežama su bili operativno blokirani. Mada se intervju Ritera Blevinsa može naći na nezavisnim resursima.

Ne znamo čak  treba li se čuditi tome iako se tehnologija mijenja, ali prljave metode i alati dezinformacija prema našoj zemlji ostaju isti kao tokom Drugog svjetskog rata. Tako, jula 1941. godine Poljske ukrajinskogovorne novine „Krakovske novosti“ pripisale su Crvenoj Armiji, koja se povlačila, strijeljanje etničkih Ukrajinaca u Lavovu i Lucku. S obzirom na to da je novine kontrolisao i cenzurisao Treći rajh, nacisti su faktički optužili mnogonacionalni Sovjetski Savez  za genocid. Urednik tih novina bio je kolaboracionista M. Homjak, đed potpredsjednika vlade Kanade H. Friland, koja sada istupa sa optužbama na račun Rusije. Eto, kakva je veza generacija.

Lako je primijetiti paralelu između kampanja oko Buče i provokacije Trećeg rajha u Nemmersdorfu. U oktobru 1944. godine sovjetska vojska je vremenski uzela, a zatim ostavila to naselje. Kasnije, opet pod kontrolom Trećeg rajha, tamo su počeli da rade njemački specijalisti za propagandu, kriveći Crvenu Armiju u „zločinima“ protiv mirnog stanovništva, organizovali su čak i „međunarodnu komisiju“ sa učešćem predstavnika „džepne“ vlade Estonije. Izvještaj, objavljen nedelju dana kasnije od strane ove komisije, sa optužbama na račun Moskve, postao je jedan od najcitiranijih dokumenata Gebelsove propagande. Poslije rata njemački istoričar B. Fiš, i sam učestvujući u borbi za Nimmersdorf, je priznao da  tamo nakon pronalaženja tijela Njemci ih nijesu ni pokušali identifikovati, a na objavljenim snimcima su bila predstavljena specijalno sakupljena tijela žrtava iz nekoliko sela Istočne Pruske. Tek u 21. vijeku MVP Njemačke je priznao da je falsifikate Nemmersdorfa specijalno uradio poručnik tadašnje poljske policije vermahta Pfajffera.

U odnosu na provokacie u Buči Predsjednik Rusije Vladimir Putin je 26. aprila rekao Generalnom sekretaru UN  A. Guterrešu, da ruska strana zna ko je spremao tu provokaciju, kojim sredstvima, kakvi su ljudi radili na tome.

Usput, kada je Dž. Bajden iskoristio termin „genocid“ pres sekretarka Bijele kuće Dž. Psaki je već kroz par sati poslije te izjave objasnila da je obećao svojim biračima da će biti „direktan“… Očigledno američkom lideru je teško obuzdati se zato što se ruši dugoročna strategija Vašingtona da se Ukrajina pretvori u prijetnju Ruskoj Federaciji, i zato što se otkriva umiješanost porodice Dž. Bajdena u veoma neugledne aktivnosti u Ukrajini. Ono što Vašington uopšte ne želi da objašnjava – postojanje bioloških laboratorija u Ukrajini i to što su istraživanja finansirali Amerikanci, uključujući kompanije Bajdena mlađeg. Možda je J. Martinović ili  neko od  stručnjaka koje je citirao mogu objasniti kako bi trebalo kvalifikovati razvoj biološkog oružja, usmjerenog protiv određene etničke grupe?

Lako je primijetiti kako je brzo sa dnevnog reda zapadnih medija nestalo granatiranje taktičkom raketom „Tačka-U“ željezničke stanice u Kramatorsku, očigledno odgovornost kijevskog režima za ovaj vojni zločin, iako su pokušaji da se prebaci krivica na Rusiju bili preduzeti.

Predsjednik Rusije je, takođe, potvrdio Generalnom sekretaru UN, da ovoreni od strane Rusije humanitarni koridori rade. Iz Mariupolja, uz našu pomoć, je izašlo više od 100 hiljada ljudi. Oni sami odlučuju hoće li ići u Rusiju ili u Ukrajinu. Za period od 3. maja sa teritotije fabrike „Azovstalj“ moglo je na kraju izaći 620 građana. I ne, zahvaljujući gospodinu Zelenskom, koji licemjerno pripisuje sebi zasluge otvaranja humanitarnog koridora, već uprkos njemu. Evakuisani sa „Azovstalja“ potvrđuju da su nacisti iz puka „ Azov“ prijetili civilima, krili informacije o otvaranju humanitarnog koridora, faktički ih držali kao taoce. Štaviše, već nakon napuštanja fabrike dio civila, militanti, koje je premijer Ukrajine predstavio kao „herojske zaštitnike“ „Azovstavlja“  tražili su razmjenu civila za namirnice, ljekove, prijetili su da neće „tek tako“ pustiti taoce. Borba na „Azovstalji“ i nespremnost V. Zelenskog da im naredi da se predaju, objašnjava se time što se može potvrditi prisutnost stranih plaćenika, a možda i aktivnih oficira zapadnih armija na strani ukrajinskih radikala.

Koliko mi razumijemo, J. Martinović je toliko usredsređen na zadatak okriviti Rusiju za sve, osim za loše vrijeme, da od njega ne vrijedi očekivati objektivne informacije o svakodnevnom otvaranju humanitarnih koridora u harkovskom i mariupoljskom pravcu za evakuaciju civila – ukupno u Rusiju evakuisano je 1,02 miliona ljudi iz Ukrajine, DNR, LNR, uključujući više od 120 hiljada građana trećih zemalja. I to, uprkos protivljenju ukrajinskih „nacionalnih bataljona“, od kojih kijevski režim zahtijeva da se izbjeglice ne puštaju u Rusiju. U subjektima Ruske Federacije radi više od 9,5 hiljada tačaka privremenog smještaja, gdje ljudi koji dolaze dobijaju sve što im je neophodno, ukazuje im se medicinska i psihološka njega. Istovremeno, od početka specijalne vojne operacije na oslobođenom dijelu Ukrajine, u DNR i LNR je već dospjelo 15 hiljada tona humanitarne pomoći iz Rusije.

Očigledno, nećemo čuti od J. Martinovića ni o stradanju ljudi na Donbasu tokom zadnjih osam godina, niti o tadašnjem i sadašnjem granatiranju od strane VSU i nacionalističkih bataljona civila ne samo u Donbasu, nego i u Kramatorsku, Hersonu. Ni o tome da VSU i nacionalistički bataljoni koriste stanovništvo kao „živi štit“, postavljaju svoje vatrene tačke u stambenim zgradama, vrtićima, bolnicama, koriste za kretanje militanata autobuse na kojima se piše „djeca“. Je li spreman J. Martinović pričati o žestokom suzbijanju 2014. godine protesta protiv politike smjene vlasti u Harkovu, Mariupolju, Odesi? O javnom spaljivanju 48 ljudi koji su protestvovali u Domu sindikata u Odesi 2. maja 2014. godine. O višegodišnjoj sabotaži od strane Kijeva Minskih sporazuma i pokušaja da se iskomplikuje pregovarački proces sa Rusijom sada? Možda Crnogorci treba da znaju i da su ukrajinske diplomate u Podgorici napravile kanal na društvenim mrežama za prikupljanje informacija o onima koji podržavaju Rusiju, među kojim su i građani Crne Gore. U koje svrhe? Upravo, za formiranje kanala su korišćeni simboli ekstremne ukrajinske organizacije „Desni sektor“. Viđena je ista simbolika i na fotografijama sa proukrajinskih marševa, objavljenih na sajtu Ambasade Ukrajine.

Smatrate da crnogorsko društvo ne treba da zna o tome?

Odsjek za odnose sa javnošću Ambasade Rusije u Crnoj Gori

(Odgovor u narednom broju)

Komentari

nastavi čitati

Reagovanja

Uz dužno poštovanje, ostavite novinarima njihov posao

Objavljeno prije

na

Objavio:

Uz dužno poštovanje, ostavite novinarima njihov posao
(Tendenciozno citiranje, arh. Jelena Rabrenović, NVO KANA / ko ako ne arhitekt, Monitor, br. 1637)

 

Suprotno tvrdnjama iz prošlonedjeljnog reagovanja arh. Jelene Rabrenović ispred NVO KANA / ko ako ne arhitekt, u tekstu Tamo gdje je ležala Podgorica stara – niču zgradurine, objavljenog u Monitoru u broju 1636, nema elemenata tendencioznog citiranja.

U prilog tome ide činjenica da se u pomenutom tekstu prevashodno ni ne citira, već parafrazira dio saopštenja objavljen na Fejsbuk stranici KANA / ko ako ne arhitekt 02. 02. 2022. godine: „Pojedini građani, kako navode iz KANE, tvrde da ih uprava Glavnog grada uvjerava da nije bila upoznata sa obimom gradnje koju plan predviđa“.

Ostatak pasusa, koji su iz KANE ocijenili kao sporan, sadrži moju novinarsku interpretaciju i analizu, na koju imam slobodu i pravo. „Kako je plan urađen prije dvije godine, po narudžbi Agencije za izgradnju i razvoj Podgorice (preduzeće Glavnog grada) i po odluci koju je donio tadašnji gradonačelnik Slavoljub Stijepović, to je prosto – laž“ – glasila je ona.

Potpuno je jasno da se ne misli na bilo koje službenike Glavnog grada, već na upravu – dakle, njegove čelnike, jer je prosto nemoguće, kako ste i sami kazali, da sa obimom gradnje oni nijesu upoznati.

Doduše, valja napomenuti da bi svi službenici Glavnog grada koji se bave pitanjima planiranja prostora trebalo da budu upoznati sa planovima Glavnog grada. U reagovanju i Vi to ističete, navodeći da ne mislite „nužno da službenici Glavnog grada koji su na ovu temu komunicirali sa građanima svjesno obmanjuju građane, već da to možda rade, jer lično nijesu dobro upoznati sa planom, mada bi zbog pozicije koju imaju i posla koji obavljaju bili dužni da to budu…“.

Stoga, nije mi baš najjasnije koja je bila svrha Vašeg reagovanja.

Uz dužno poštovanje prema radu i zalaganju KANE, koja je, nesumnjivo, doprinijela tome da građani bolje razumiju planiranje prostora i na koje sve načine ih nadležni obmanjuju, bilo bi isto tako, nesumnjivo, korisno da se nesuvislim komentarima novinarima ne miješate u njihov posao i da ne pokušavate da obavljate posao urednika. Nažalost, Vaš potez drugačije ne mogu da tumačim.

Andrea JELIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo