Povežite se sa nama

LIČNO

LIČNO: DANILO BURZANOVIĆ I MATIJA MILJANIĆ

Objavljeno prije

na

Danilo Burzanović i Matija Miljanić rade na Studentskom radiju Krš i urednici su emisije Pipci hobotnice koja se bavi temama japanske kulture i umjetnosti

Kako ste došli na ideju da realizujete emisiju Pipci hobotnice?

Ideja je nastala uz uzajamnu ljubav ka japanskoj kulturi i umjetnosti, pogotovo za format animea i mange, koji obojica podobno i sa ljubavlju pratimo dugi niz godina. Radio KRŠ, kao medij koji baštini umjetničku kulturu najvećeg stepena, nam je poslužila kao odskočna daska da ovu ideju realizujemo u potpunosti, kao i da pružimo javnosti i ljubiteljima japanske kulture i filma skriveni kutak za uživanje. Emisija se emituje svakog drugog četvrtka sa početkom u 18:00 na 99.00MHz.

O kakvoj emisiji je riječ?

Najkraće rečeno, bavi se analizom različitih umjetničkih ostvarenja iz Japana sa fokusom na pop kulturu Japana. Do sada nam je fokus bio samo na kultnim anime naslovima, ali ćemo ubrzo početi da govorimo o filmovima, mangama i možda i o japanskim  knjigama. Ono što čini japansku kutluru zanimljivom jeste što i pored stereotipa o izaženom socijalnom konformizmu, produkcioni procesi se više oslanjaju na kreativnost individue za razliku od navodno individualističkog Zapada. Pored toga, treba istaći da japanski kulturni prizvodi često ne prate umjetničke, a ni društvene norme koje su ovdje prisutne. Upravo je i cilj emisije da prikaže te specifičnosti japanske kulture, a da ih u isto vrijeme ne predstavimo kao egzotične ili čudne.

Kako je došlo do saradnje sa Studentskim radijom KRŠ?

Do saradnje je došlo sasvim slučajno, kada nas je jedna od osnivačica radija, Iva Malešević, koja je tada bila asistent/saradnik u nastavi na fakultetu na kojem smo i mi studirali, odlučila pozvati da posjetimo prostorije i da damo neke konstruktivne ideje za nove emisije na radiju. Nakon povratka sa studija u inostranstvu, počinjemo sa ozbiljnom realizacijom emisije – kreiranje profila na društvenim mrežama Instagram i Facebook (pipci_hobotnice) kao i YouTube kanal na kojem objavljujemo snimke emisija. Nadamo se i kreiranju prve crnogorske mange.

U pojedinim državama u regionu održavaju se mini sajmovi na kojima se okupljaju japanofili (ljubitelji japanske kulture) i razmjenjuju interesovanja i ideje. Koliko je u Crnoj Gori ta vrsta alternativnog sadržaja razvijena?

U Crnoj Gori ova forma alternativnog sadržaja nije uopšte razvijena. Bilo je nekoliko događaja koje su ljudi iz Beograda pokretali u Crnoj Gori, a koji su vezani za ovu temu, ali ništa u kontinuitetu urađeno. Naša emisija je imala dobar prijem, mnogo bolji nego što smo očekivali, i mislimo da je to upravo indikator da otaku i japanofilska publika u Crnoj Gori vapi za nekim sadržajem. Ipak, smatramo da ima dosta prostora i za neke veće inicijative koje bi bile usmjerene ka istoj publici, jer dolazi do njenog porasta, a jezgro joj se sastoji od grupe tvrdokornih i posvećenih fanova.

Kakvi su vam planovi za emisiju u budućnosti? Koje ćete teme obrađivati? 

Sljedeća emisija koju ćemo realizovati, 03. decembra u 18:00 h, će se ticati jednog popularnog šonen naslova koji nećemo trenutno otkrivati, ali možemo da najavimo gošću, Danicu Kovačević (Oushi Hime), koja preko YouTube platforme promoviše i stvara sadržaj vezan za anime i mangu. Uz to, neki od naslova i tema koje ćemo realizovati će se ticati muzike u animeu, kao jedne od veoma atraktivnih stvari. Uz to, u planu nam je da odradimo i jedno od najvećih anime ostvarenja – Ghost in the Shell.

Andrea JELIĆ

Komentari

LIČNO

LIČNO: Damjan Spasojević

Objavljeno prije

na

Objavio:

Damjan Spasojević jedan je od osnivača i kreatora portala koji je obogatio i osvježio crnogorsku medijsku scenu – Kombinat. Od 2011 je društveni aktivista u svim poljima koja doprinose kolektivnom dobru

 

Koliko dugo se bavite društvenim aktivizmom i kako je sve počelo?

Ako tražimo neki konkretan događaj koji bi bilo početak „bavljenja društvenim aktivizmom” za mene, to bi eventualno bilo učestvovanje u protestima 2011. godine kad sam bio prvi razred srednje škole. Tako da je tu „sve počelo”, a nastavilo kroz niz protesta koji su uslijedili. Ali ne bih da to suzi polje društvenog aktivizma na „ulicu”, jer je to samo jedan vid aktivizma. Za mene je možda najkvalitetniji primjer mog aktivizma bio kada sam za vrijeme studiranja na PMF-u samoinicijativno organizovao posjetu studenata jednoj od najvećih telekomunikacionih kompanija u Crnoj Gori gdje smo imali priliku da u praksi vidimo ono o čemu slušamo na predavanjima, a odsustvo te mogućnosti je u tom trenutku bila stvar na koju se većina kolega žalila. Mislim da je to idealan primjer – onamo gdje sistem zakaže malo aktivizma može da pomogne. U pitanju je bilo samo nekoliko mejlova i malo volje. Vrijeme u kom živimo nas primorava da stvari uzmemo u svoje ruke. E sad, koliko je to dobro, nisam siguran.

Koje Vas teme u sklopu društvenog aktivizma najviše zanimalju?

Ja sam lično zainteresovan sa apsolutno sve. Društveni aktivizam je u najširem smislu borba za pravdu. Bilo da se borite za očuvanje rijeka ili vjerskih prava, u konačnom se borite za pravdu. Ja nisam stručnjak za bilo koju oblast pa da se onda u skladu s tim posvetim aktivizmu iz te oblasti, ali me interesuje pravda. Ako ste, kako se to kaže, pravdoljubivi, onda vam ne treba puno da u određenoj situaciji shvatite gdje je pravda, iako niste stručnjak. Tako da u poslednje vrijeme svoj aktivizam usmjeravam na postavljanje svih tih različitih „aktivizama” u širi društveni kontekst i time njihovo bolje razumijevanje i manje ili više učestovovanje u svakom njih.

Koliko smatrate crnogorski aktivizam prisutnim u društvu i šta su promjene na koje bi trebalo uticati?

Ako sve što za pozadinu ima sticanje neke lične koristi isključimo onda je aktivizam u Crnoj Gori veoma malo prisutan. Ali posle svih protesta koje smo imali prilike da vidimo prethodnih godina, koji su, manje ili više uspješni, na kraju ipak doveli do društvenih promjena, ne možemo reći ni da ga nema.

Jedan ste od osnivača vrlo neobičnog i za ove prostore novog i kreativnog portala “Kombinat” koji u svojoj prirodi ima baš tu društveno aktivnu i buntovnu snagu. Kakav je osjećaj biti dio svega i kako je sve počelo?

Ideja o osnivanju portala je stara više godina, a onda smo ja i Aleksandar Novović odlučili da iskoristimo prošlogodišnji „lock down” period i pokrenemo realizaciju te ideje. Kada se kaže „ovi prostori” ja u glavi imam Jugoslaviju, a na tom prostoru ono što mi radimo ipak ne bih nazvao posebno neobičnim ili inovativnim. Kada je Crna Gora u pitanju možda se možemo pohvaliti da stvaramo nešto novo u medijskom prostoru. Uživamo u radu na portalu, a i reakcije koje dobijamo su ohrabrujuće. Za ovih godinu i nekoliko mjeseci volonterskog rada postigli smo mnogo više nego što smo očekivali, a to je, vjerujem, dobar znak.

Postoji li cilj i energija koju želite da pokrenete uz pomoć portala „Kombinat” i koji su Vaši sledeći koraci?

Ideja je upravo ono o čemu sam govorio u nekom od prethodnih pitanja – da se svi događaji u društvu sagledaju u okviru šireg konteksta i na taj način bolje razumiju, tj objasne. Trudimo se da ponudimo analitički pristup onome što se pojavljuje u javnom prostoru, ali i da prenesemo neke priče koje se rjeđe nalaze u klasičnim medijima.

Jovana PETRIČEVIĆ

Komentari

nastavi čitati

LIČNO

LIČNO: Katica Nišavić

Objavljeno prije

na

Objavio:

Katica Nišavić, svršeni student Fakulteta političkih nauka samouki je fotograf koji nosi iskustva sa jednogodišnjeg Erasmusovog programa

 

Završili ste Fakultet političkih nauka i radite u nevladinoj organizaciji ali se bavite i fotografijom. Otkud interesovanje za fotografiju?

Čak i tokom studiranja nalazila sam vrijeme da se paralelno bavim fotografijom, koja je tada bila i hobi i dodatan izvor zarade. Svijet fotografije me je privlačio još od srednjoškolskih dana, pa je ta pasija kroz godine rasla a uporedo sa njom i želja za nadograđivanjem, usavršavanjem… Ljudi su počeli da prepoznaju moj stil i tako su počele polako da se otvaraju i mogućnosti, prvi angažmani itd. Kako radim i u civilnom sektoru, sama organizacija vremena zna da bude ,,izazov” ali se na kraju zaista sve stigne, s jednakim kvalitetom i trudom.

Vi ste samouki fotograf, na koje ste načine učili o ovoj profesiji?

Fotografija je jedna neiscrpna oblast koja pruža puno sadržaja i to je proces učenja koji stalno traje. Nakon što sam 2011. godine završila kurs osnove fotografije u ateljeu Dejana Kalezića, polako sam prelazila iz analogne u digitalnu fotografiju, eksperimentisala, gradila svoj stil kroz vježbu… Čitala knjige, gledala video tutorijale… Univerzalni načini ne postoje, smatram da sami nekako nađemo ono što nam najviše prija i što nam je najpristupačnije.

Koji su Vaši omiljeni motivi i glavna inspiracija?

Inspiraciju nalazim svuda. Nema pravila. Nekad je to igra svjetlosti koja se prelama preko ograde, nekada umjetnost sadašnjeg trenutka, sami ljudi i njihova priroda, a nekada i unaprijed osmišljeni koncept…

Volim da radim portrete ali volim i da hvatam same trenutke na ulici, pejzaže na putovanjima… Putovanja su zapravo moje glavno napajanje što se fotografisanja tiče i mislim da tu dobijam i najveću inspiraciju. Fotoaparat u ruksaku i ranojutarnja lutanja ulicama nepoznatih gradova su ono što me karakteriše i bez čega ne bih mogla zamisliti sebe.

Preko Erasmus programa boravili ste u umjetničkoj rezidenciji u Belgiji u trajanju od godinu dana. Koliko su sva ta iskustva doprinijela Vašem umijeću i šta su novo donijela?

Mislim da svako, na tom nekom svom putu razvoja, ima prelaznu godinu kada doživi vrhunac, što se tiče inspiracije, doživljaja, iskustava… To je za mene bila 2019. godina. Boravak u umjetničkoj rezidenciji je sam po sebi donio nova znanja ali i nove izazove… Pored toga što sam bila dio tima za komunikacije i kao fotograf bilježila momente u rezidenciji, učestvovala sam i na drugim projektima, bila član Internacionalnig kluba, prošla Ljetnju akademiju umjetnosti, realizovala čak i svoj projekat… Bilo je to iskustvo koje se ne tiče isključivo same fotografije koliko drugih vještina, procesa prilagođavanja, upoznavanja sebe… To je naravno sveukupno uticalo na ono što danas i jesam, kao fotografkinja.

Ko su Vaši uzori i najveće inspiracije među umjetnicima?

Ne mogu reći da imam konkretne uzore. Ponekad su to Bergmanovi filmski klasici, ponekad Peter Lindberghove, Bressonove ili R. Doisneauove fotografije. Nekada su to izložbe slika manje poznatih autora koje spontano posjetim tokom putovanja. A ponekad prosto pročitam Hičkokovu definiciju sreće i to me pokrene.

Na filmskim kadrovima ili fotografijama volim da osjetim emociju, da prepoznam momenat ili u glavi kreiram priču i tad već kreće bujica ideja koja poziva na stvaranje.

Jovana PETRIČEVIĆ

Komentari

nastavi čitati

LIČNO

LIČNO: Ana Rašović

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ana Rašović, mlada je uspješna crnogorska violinistkinja koja nastupa sa kvartetom Allegria u čijoj izvedbi se obrađuju različite vrste muzike

 

Kada i kako je počela Vaša karijera violinistkinje?

Violinu sam počela da sviram sa pet godina, kad su otprilike počeli i moji prvi nastupi, tako da sviram većinu svog života.

Na kojim mjestima ste nastupali i postoji li koncert koji se za Vas izdvaja od ostalih?

U toku i nakon završenih magistarskih studija u klasi prof. Vujadina Krivokapića sam imala prilike da sa pijanistkinjom Ninom Vuleković sviram nekoliko koncerata koji su mi ostali u posebnom sjećanju zbog sjajne saradnje i interesantnog programa koji je obuhvatao djela Baha, Isaija, Debisija, Perta, Stravinskog, Šnitkea, kao i crnogorskih kompozitorki Nine Perović i Slobodanke Dabović – Djurić.

Koliko se razlikuje solistički nastup od nastupa u grupi?

Oduvijek sam voljela da izvodim i slušam djela za violinu solo. Šest sonata za violinu belgijanskog kompozitora Ežena Isaija (Eugène Ysaÿe) su među mojim omiljenim djelima muzike uopšte. One su me i inspirisale na koncept mog YouTube kanala, na kojem objavljujem obrade muzike iz video igara za violinu. Kako su originali najčešće vrlo kompleksna djela pisana za hor i orkestar, kreiranje i izvođenje aranžmana za violinu je vrlo kreativan i izazovan posao u kojem jako uživam.

Član sam gudačkog kvarteta Allegria, kao i Crnogorskog simfonijskog orkestra. Sviranje u kamernom sastavu i u orkestru je izazovno na različite načine i uvijek je interesantno. Sa kvartetom Allegria pored klasičnog repertoara sviramo i obrade pop pjesama, kao i popularne teme iz filmova i serija, a od prošle godine i sjajne aranžmane tradicionalnih pjesama Crne Gore i regiona.

Sa Crnogorskim simfonijskim orkestrom, kao i mnogim međunarodnim orkestrima sa kojim sam imala prilike da nastupam u inostranstvu imala sam prilike da sviram veliki broj simfonijskih djela. Izvođenje ovih remek-djela mi uvijek predstavlja veliko zadovoljstvo.

U izvođenju kojih kompozicija najviše uživate?

Svaka kompozicija je jedinstvena i u svakoj mogu da nađem izvor inspiracije. Naravno, biram djela koja mi intuitivno prijaju, ali kad se posvetim vježbanju, pripremanju i sviranju djela, to je proces koji me obuzima i kroz koji se razvijam.

Rad na pisanju aranžmana i snimanju obrada za moj YouTube kanal su me povela dublje u pravcu istraživanja granica mog izvođenja. Stupila sam u kontakt sa mnogim ljudima iz cijelog svijeta, pa je tako došlo i do toga da me kontaktiraju iz Activision Blizzarda, jedne od najvećih kompanija za video igre. Bili su oduševljeni mojim izvođenjem teme njihove popularne igre Hearthstone i pitali da učestvujem u promociji ekspanzije za ovu igru, pa su moje izvođenje objavili na svojim društvenim mrežama, kao i na njihovom zvaničnom sajtu.

Na kom mjestu biste voljeli da nastupate i zašto?

Internet je postao ogromna pozornica za muzičare i izvođače iz cijelog svijeta. Voljela bih da moj YouTube kanal nastavi da raste jer sam već sad došla do ogromne publike širom svijeta koja se sastoji od ljudi koju su nevjerovatno pozitivni i puni podrške za to što radim.

Osim toga, nadam se da ću, kao do sad, nastaviti da imam prilike da nastupam na različitim scenama po Crnoj Gori, Evropi i šire.

Jovana PETRIČEVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo