Povežite se sa nama

INTERVJU

OLJA KNEŽEVIĆ, KNJIŽEVNICA: Milena je glas iz pakla

Objavljeno prije

na

Roman Olje Knežević Milena & druge društvene reforme koji je nedavno objavljen u izdanju Vijesti, već je rasprodat. Oni koji su ga pročitali, ali i oni koji nisu, prepričavaju zgode glavne junakinje Milene, pokušavaju čak i da odgonetnu koje ličnosti iz stvarnog života odgovaraju likovima romana. Mnogi forumi prepuni su kritika, analiza i komentara, ali i pitanja kad će da se štampa drugo izdanje, jer ne mogu da nabave roman. Olja Knežević rođena je u Podgorici. Diplomirala je engleski jezik i književnost na Filološkom fakultetu u Beogradu. Živi u Londonu, gdje je magistrirala kreativno pisanje. Objavila je nekoliko priča na engleskom jeziku. MONITOR: Vaš roman je pisan prilično intimističkim tonom. Iako je književno djelo fikcija i „kreativna laž” ono nudi mnoge asocijacije na ličnosti iz crnogorskog političkog života. Da li vam smeta što na raznim forumima čitaoci pokušavaju da nađu vezu između likova romana i stvarnih ličnosti?
KNEŽEVIĆ: Ton je intimistički, kažu svi, i drago mi je da to govore, dok god se zna da intimistički ton ne znači intimnu ispovijest, što, izgleda, mnogi ne razumiju. Dakle, ovo nije intimna ispovijest, a ako tako zvuči, to prosto znači da sam uspješno stvorila Milenu, njen ugao gledanja na život te svijet koji je okružuje. Pisanje kroz kreativnu laž nudi put do istine. Ali, čije istine? Samo autorove? Ako je tako, onda to nije dobra literatura. Međutim, ako se kroz kreativnu laž, pa još pisanu intimističkim tonom, bocka duh i savjest društva, ismijavaju neke slijepo prihvaćene zablude, onda je to književnost, ili barem dobar put ka njoj. I zato bih mogla smatrati komplimentom to što čitaoci prepoznaju likove, prepoznaju sebe i druge u mojim likovima. I ja bih to radila. Ja to i jesam radila. Recimo, čitajući Filipa Rota, uvijek sam se pitala je li on profesor Kepeš, ima li ga ipak više u Zukermanu, Mikiju Sabatu, ko su sve te žene, a zapravo sam nesvjesno uranjala u sve svjetove koje je veoma uvjerljivo gradio.

MONITOR: Vaše pisanje karakteriše lakoća pripovijedanja, a obrađujete surove crnogorske teme. Zanima me kako je roman nastajao, koliko ste ga dugo pisali i da li je on ipak bio svojevrsni „obračun” sa našom stvarnošću?
KNEŽEVIĆ: „Piši o svojoj teritoriji” – bio je prvi savjet mog mentora na postdiplomskim studijama. „Samo ti od trideset upisanih postdiplomaca imaš svoju jasnu teritoriju, neobičnu za ovo podneblje – Crnu Goru”. Tako je nastala moja prva priča na engleskom U Sekinoj zemlji koja obrađuje svakodnevni crnogorski konflikt: država je pokrovitelj kriminala. To nije bio moj obračun sa stvarnošću, već prvi izbor teme koja se u literaturi ne može izbjeći kada je piščeva teritorija pod vladavinom diktature. Priča U Sekinoj zemlji objavljena je u jednoj londonskoj zbirci, pomenuta je kao svježa energija u kritici zbirke u Times Literary Supplement-u, i ja sam je iskoristila kao okosnicu za nastajanje Milene & drugih društvenih reformi. Milena se odmah nametnula kao pripovjedačica koja se od ružne stvarnosti brani humorom i samoironijom. Tako sam ubola tu, najbolju, kombinaciju, lakim pripovijedanjem obraditi surove teme.

MONITOR: U romanu se bavite i jednom vrlo teškom temom – seks trafikingom. Koliko vam je u ovome pomogao rad vaše majke Ljiljane Raičević, direktorke „Sigurne ženske kuće”?
KNEŽEVIĆ: Jako, mnogo. Humanitarni projekat moje majke, Sigurna ženska kuća, bio je mjesto gdje sam se susrela oči u oči sa žrtvom seks-trafikinga, Svetlanom, koja će ubrzo postati čuveni slučaj S.Č. i koja me, naravno, inspirisala. I nakon četiri godine ropstva i ponižavanja, vidjelo se da je ona dobra i inteligentna osoba od koje se mogla naučiti vještina preživljavanja pakla. Sigurna ženska kuća bio je njen otok slobode, gdje je napokon mogla vratiti povjerenje u ljude, odakle je krenula u novi život. I ne samo ona. Mnoge žene i djeca. Žalosno je, što je nauštrb slobode i prava građana Crne Gore, taj skandal zataškan.

MONITOR: Zanimljivo je da ste roman prvo pisali na engleskom. Kako su Englezi, koji su ga čitali u nastajanju, reagovali na dio romana koji se dešava u Crnoj Gori?
KNEŽEVIĆ: Englezima je, mojim kolegama sa studija i profesorima, koji su Milenu čitali u nastajanju, taj crnogorski mizanscen, naravno originalan i interesantan. Uranjali su u jedan novi svijet. Milena ih je u taj svijet uvodila neobičnim pripovjedačkim glasom, glasom iz pakla, istočnoevropskom intonacijom samoironije.

MONITOR: Pošto ste objavili priču u zbirci „Sloboda”, projektu Amnesti internešnala, zanima me Vaše mišljenje – je li obaveza savremenog umjetnika da bude angažovan, da obrađuje teme iz svakodnevice i na taj način pokušava da mijenja stvarnost?
KNEŽEVIĆ: Pretpostavljam da je vaše pitanje retoričko. Amnestijeva zbirka Sloboda, koja je okupila veliki broj svjetski poznatih velikana literature i – mene, upravo je dokaz da se pri obradi važnih društvenih tema i strujanja – u slučaju Amnestija bila su to ljudska prava – poseže za literaturom. Svi su se ti veliki pisci odazvali pozivu Amnestija, i imali već spremnu priču. Da li treba reći išta više od toga? Jedan čitalac iz Kanade bio je posebno dirnut mojom pričom Učionica, te je na svom blogu zahvaljivao sudbini što mu je dodijelila Kanadu za domovinu, jer je, eto, shvatio da ima domovina koje su ljudima slobodnog duha potencijalni neprijatelji, a ne zaštitnici. Toga čitaoca pominjem jer je moja priča kompletirala njegovu sliku o stvarnosti. Znači, nije promijenila njegovo okruženje, ali je promijenila njegov unutrašnji svijet. Ta jedna priča. Tog dalekog čitaoca. Znači, ima nade.

MONITOR: Već neko vrijeme za Art, dodatak Vijesti, pišete kolumnu „Iz Londona, s ljubavlju” koja je izazvala veliku pažnju čitalaca. Iako pišete o životu u Londonu, često se bavite Crnom Gorom i u tekstovima se osjeća nostalgija?
KNEŽEVIĆ: Crna Gora, a možda i svaka domovina, najviše se voli iz daleka. Slično tome, i djetinjstvo i mladost, najljepši su posmatrani sa distance. Ovaj spoj gradi tu specifičnu nostalgiju iseljenika. Ja ga koristim u svojim tekstovima Iz Londona, s ljubavlju. Trenutno nisam u Londonu, a London gori i pljačka se. Na ulicama je ratno stanje. Tužna sam zbog toga. Već sam nekoliko godina osjećala da u podzemlju Londona, grada čiji su stubovi razvitka sagrađeni od međuljudske tolerancije, bruji mržnja. Pitala sam se kako će se to riješiti, gdje je ljudski potencijal koji će riješiti mržnju i siromaštvo. Naivno sam se nadala da će London dokazati da je to moguće uraditi mirnim putem, demokratski. A ipak sam na kraju romana o Mileni stavila da se „svašta u Londonu nakotilo”. Sada osjećam nostalgiju za tim gradom. Iz Londona s ljubavlju do sada je bilo ono dobro dijete koje ne pravi probleme, a Milena ono malo problematičnije. Na kraju se to problematično često izvuče i uspije. A ono dobro dijete u jednom trenutku podivlja. I ja jedva čekam rasplet, otvorena sam za iznenađenja.

Miroslav MINIĆ

Komentari

INTERVJU

BLAGOJE GRAHOVAC, ANALITIČAR GEOPOLITIKE I GENERAL U PENZIJI: Na sceni je politička prostitucija

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ako bi Đukanović postao počasni predsjednik DPS-a, to bi isklomplikovalo lični život Đukanoviću, ali i politički život Crne Gore. Tri su moguća razloga za Đukanovićev povratak. Prvo, strah je od gubitka slobode zbog nečega učinjenog na prethodnim dužnostima; drugo, interes je jer političke funkcije donose benefite; i treće, to pokazuje deficit moralnog kredibiliteta

 

 

MONITOR: Kako cijenite sadašnju društvenu i političku situaciju u Crnoj Gori?

GRAHOVAC: Komplikovanom ali i rješivom. Najveći problem je nedostatak moralnog kredibiliteta nekih osoba  koje obavljaju javne funkcije. U takvoj situaciji epidemijski se urušava moral cjelokupnog društva. Ovo nije samo specifikum  Crne Gore, problem je regionalni pa čak i globalni. Nema niti jedan politički subjekt (sve tobože zbog zaštite ljudskih prava) koji se bavi moralnim kredibilitetom svojih članova. Ali se zato oni otimaju za funkcije u državi. Na sceni imamo tipičnu političku prostituciju.

MONITOR: Kako je to nekada bilo?

GRAHOVAC: Kada od nekih političkih funkcionera čujete da koriste termin „komunizam“ aludirajući na sistem u bivšoj SFRJ znajte da se radi, bar što se tiče političkih teorija, o neznalicama i potencijalnim lopovima. Pojam „komunizam“ u bivšoj državi nije postojao niti u ustavu, niti u programu SKJ, niti u bilo kom državnom dokumentu. SKJ je bio na vlasti a programski i akciono se borio za izgradnju samoupravnog socijalizma Čovjeku primjerenom. Do izražaja je došla stručna i moralna kompetencija a ne kao danas promovisanje arogantnog partijskog diletantizma koji nije ništa drugo nego je politička pa i ona ljudska prostitucija. Ne sporim da je i u bivšem sistemu bilo protežiranja i zloupotreba, ali to nije produkovalo partijsko porobljavanje čitavog društva i države.

MONITOR:  Na primjer?

GRAHOVAC: Imam na hiljade primjera. Evo jednog. U JNA je u svakoj jedinici  djelovala partijska organizacija koju su činili svi članovi SKJ od vojnika do komandanta brigade. Na svakom sastanku organizacije, pored ostalog, bila je tačka dnevnog reda koja se zvala „moralni i radni lik članova organizacije“. Poznata su mi dva slučaja gdje su na sastanku vojnici, članovi SKJ iznijeli ocjenu o pukovniku -komandantu brigade. Jedan na teritoriji Srbije a jedan na teritoriji Crne Gore. Te ocjene su glasile: „Vi druže pukovniče narušavate moralni lik člana SKJ…“ navodeći konkretne razloge. Koliko sjutra u jedinicu su došli najprije bezbjednjaci iz više komande a nakon njih članovi komiteta iz pretpostavljenih komandi. Epilog je bio isti – komandanti brigada su prekomandovani u druge garnizone na niže dužnosti i završili su vojničku karijeru a vojnicima članovima SKJ nije falila „dlaka s glave“.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 14. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DEJAN ATANACKOVIĆ – PISAC, UMJETNIČKI PEDAGOG I AKTIVISTA (BEOGRAD-FIRENCA): Građanska Srbija prvo mora da shvati može li sama na sebe da računa

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pobune bukte svuda i samo je pitanje – kada će se i na koji način, sve to politički uobličiti u platformu koja preuzima državu 

 

 

MONITOR: Predsjednik Srbije je konačno osnovao Pokret za narod i državu….Koja je glavna populistička karta na koju sada igra Aleksandar Vučić?

ATANACKOVIĆ: Građani Srbije su u poslednja tri meseca jasno videli s čime on raspolaže. Jedino što je izvesno “njegov narod” je ona gomila bitangi koje je slao na blokade i podsticao ih da gaze ljude kolima. Ostalo su plaćeni, ucenjeni, uplašeni ljudi izgubljenog moralnog kompasa-i naravno da je trajanje ove vlasti dovelo do velikog porasta broja takvih ljudi. Ovaj režim jeste proizveo teške moralne poremećaje u društvu, ali ne može se ta poremećenost uobličiti u politički pokret. Vučić vlada isključivo silom, a to teško da može da bude dovoljno kada ljudi postanu svesni svoje slobode. Njegove karte su uvek iste. Pokušao je da preti kobrama i lojalistima, da podmiti studente kreditima za stanove, da sebe predstavi kao žrtvu… Ništa od toga nije prošlo. Pobune bukte svuda i samo je pitanje – kada će se i na koji način, sve to politički uobličiti u platformu koja preuzima državu.

MONITOR: Predsjednik se nedavno pohvalio pismom njemačkog kancelara Olafa Šolca. I dalje nema ozbiljnije javne kritike a kamoli pritisaka na zvanični Beograd iz EU centara moći. Da li se procjenjuje da je Vučić i dalje u stanju da garantuje „mir i stabilnost“ ili se radi o zaokupljenosti EU krupnijim problemima –kao što su prijetnje iz Vašingtona?

ATANACKOVIĆ: Dirljivo je videti da jedan odlazeći režim dobija podršku od odlazećeg kancelara. Nikom normalnom u Evropi ne može da odgovara da u svom komšiluku ima kriminalni režim-niti da se vlade država u kojima žive, prema tom režimu odnose kao prema nečem normalnom. I naše prethodno spomenuto pismo imalo je, između ostalog, i svrhu da obavesti evropsku javnost o prirodi naprednjačke vlasti, pa i da se ponudi uvid u odnos evropskih država prema tom režimu. Građani Evrope morali bi da znaju kada njihove vlade-posebno u sumanutom trenutku u kojem se svet nalazi, učestvuju u održavanju opasnog režima koji ugrožava bezbednost ne samo građana Srbije već i cele Evrope. Dobio sam informaciju da je jedan važan evropski dnevni list odbio da objavi naše pismo jer je vlasnik lista umešan u prodaju oružja Srbiji.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 14. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

STEFAN ĐUKIĆ, POLITIČKI ANALITIČAR I GRAĐANSKI AKTIVISTA: Rovovi još nijesu premošćeni

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pripadnicima naše političke klase nije stalo do principa, do zakona ili Ustava, oni idu od situacije do situacije i njihovo mišljenje se zasniva na tome da li će neko rješenje biti dobro “za njihovog” a loše za “tuđeg”. Sa takvim političarima, društvu je teško da napreduje

 

 

MONITOR: Nakon buke i bijesa u metropoli crnogorskog turizma, koja je zatrpana smećem, izabrana je nova vlast. Kako gledate na dešavanja u Budvi?

ĐUKIĆ: Na događanja u Budvi, uz moju veliku žalost, gledam kao na nešto što je standardno u crnogorskoj političkoj realnosti. Grad koji, da se blago izrazim, nestandardno, funkcioniše već više od jedne decenije, čiji su predsjednici opština iza rešetaka ili pod istragom, a postoji i čitav niz drugih neregularnosti, nam priređuje nešto na što smo navikli. Samim tim ni neočekivane koalicije, ni ružne riječi, ni blokade nije nešto što nas iznenađuje. Sve to je prosto naša politička realnost nad kojom treba da se zapitamo.

A što se političara tiče, ponovo dolaze u situaciju da moraju ići zajedno sa partnerima o kojima su govorili sve najgore, a da je pritom to najgore nešto iz domena izdaje, kriminala, ozbiljnih prekršaja. Krajnje je vrijeme da shvate da postoji odgovornost za izrečeni stav i da ih držimo za riječ. U ovom slučaju niko od birača nije prevaren time da su formirane neke neprincipijelne koalicije, ali javnost ne smije zaboraviti šta su budući koalicioni partneri govorili jedni za druge, kao što je to bilo u nekim drugim slučajevima, konkretno vezano za vlast na državnom nivou.

MONITOR: U državnom parlamentu, sa sve zastavicama EU, opozicija je na 15 dana odstranjena iz plenarne sale. Da li  je ovo  rješenje ili početak još dublje krize?

ĐUKIĆ: Vjerujem da se radi o privremenom rješenju i da je vlast konačno demonstrirala da ima mehanizme kojima će spriječiti blokadu i privoliti opoziciju da se napravi neka vrsta sporazuma, neki dogovor. Ne možemo reći da se radi o idealnom rješenju, ali je svakako bolje od uvođenja bilo kakvih organa prinude u sam Parlament čemu smo svjedočili u prošlosti.

Cijela situacija je inače veoma neozibljna. Ne morate biti pravni ekspert da biste vidjeli da su se svi politički činioci ponašali drugačije u pogledu toga kada sudije Ustavnog suda idu penziju vezano za to da li se sudija preziva Gogić, Drašković i Đuranović. Pogotovo je to očigledno u slučaju Gogić i Đuranović jer je vremenski razmak svega par mjeseci. Tako je najveći dio vlasti, s izuzetkom ministra Koprivice, smatrao da sudija Gogić može u penziju tek sa navrešnih 66 godina, a opozicija tražila da se on penzioniše sa 65. Sada, kada je sutkinja Đuranović u istoj situaciji, vlast želi da je što prije penzioniše a opozicija govori o ustavnom puču. To treba da nas nauči pameti – pripadnicima naše političke klase nije stalo do principa, do zakona ili Ustava, oni idu od situacije do situacije i njihovo mišljenje se zasniva na tome da li će neko rješenje biti dobro “za njihovog” a loše za “tuđeg”. Sa takvim političarima, društvu je teško da napreduje.

MONITOR: Vjerujete li u postizanje nekog kompromisa između vlasti i opozicije zarad EU integracija za koje se svi deklarativno zalažu?

ĐUKIĆ: Ne vidim kod političara bilo kakav pokušaj vođenja dijaloga. Sumnjam da oni vode dijaloge i u samim partijama, kao ni među sobom u koalicijama. Svaki njihov istup djeluje kao monolog, kao nastup u kome se deklamuju fraze i floskule, u kojem se troši vrijeme građana u beskrajnom ponavljanju “ja, mi, oni”.

Kompromis će uslijediti, ali nije pravi kompromis. To će biti samo jedan prekid vatre do prve sljedeće krivine koja će omogućiti novu buku, novo ekstremizovanje situacije, nov način da se zamajavaju građani i da se nerad političara izmjesti u drugi plan. Najbolje se to vidi u deklamovanju fraze o “prevazilaženju podjela” ili o ostavljanju sa strane identitetskih pitanja. Svima je jasno da oni najviše vole da prave podjele, najviše vole da se bavi identitetskim pitanjima jer tu nije potrebno nikakvo posebno znanje, nisu potrebne činjenice ili argumenti. Dovoljno je da zauzmete sopstvenu busiju i da krenete s paljbom.

MONITOR: Imamo li mi, sa ovakvim političkim elitama, uopšte kapacitet da ostvarimo većinsku želju građana za ulazak u EU?

ĐUKIĆ: Naša politička klasa je suviše zagledana u sebe, u svoje rejtinge. Njih jedino interesuje da budu konstantno u kampanji i da zapošljavanju gdje god i koliko god mogu sopstveni kadar. Paradoksalno, EU integracije su jedino što možemo od njih očekivati da će ispuniti, jer strani faktor konstantno pritiska političare da ispune ono što su njihovi zahtjevi.

Najgore prolaze građani čiji se drugi, veoma legitimni zahtjevi, ne ispunjavaju, njihov život se ne olakšava, ne postoji nikakva politička volja da regularni, dnevni problemi i izazovi sa kojima se prosječan stanovnik Crne Gore suočava. A kako ne postoje nikakvi modeli stvarnog pritiska i prinude, zahtjevi građana ostaju neispunjeni. Djeluje da će EU agenda nastaviti sa ispunjavanjem jer postoji namjera i pritisak sa strane Evropske Unije da se taj proces okonča te da to ne zavisi više od naše spremnosti.

MONITOR: Koliko studentski protesti i oštra kritika dijela vlasti na njihov račun utiču na politička dešavanja? Da li smatrate da će zahtjevi studenata biti ispunjeni?

ĐUKIĆ: Čini mi se da politička atmosfera nije pogodna za ispunjavanje zahtjeva sa protesta. Veća je šansa bila da Danilo Šaranović podnese ostavku prije samih protesta nego sada. Živimo u polarizovanom društvu i neke rane još nisu zarasle, neki rovovi još nisu premošćeni. U takvoj klimi, političari (a i dobar dio javnosti) percipiraju svaki zahtjev plemenski, svaki zahtjev smještaju u nečiji “tor”. Zato sam ubijeđen da sada u Demokratama bilo kakav zahtjev za smjenu shvataju kao nešto što od njih ne traže studenti ni građani u cijelini, već Demokratska partija socijalista. I baš zato će oni veoma teško pristati na to.

Ne postoji dilema oko toga da je Šaranović morao podnijeti ostavku kao moralni čin zbog gubitka povjerenja javnosti u rad policije. Time bi i relaksirao situaciju i ubrzao neophodne reforme u samoj policijskoj organizaciji. Nažalost, kako se udaljavamo od same tragedije, to je sama mogućnost ostavke manja, zbog pomenute političke percepcije. Očekujem da ostali zahtjevi budu ispunjeni kao način da vlast pokaže svoju “širinu”.

MONITOR: Prošlo je mjesec dana od tragedije na Cetinju, a mi kao i tokom prošle tragedije u Medovini, imamo neodgovornost i ćutanje institucija. Šta nam to govori?

ĐUKIĆ: Kada god se desi nešto nepredviđeno i strašno, nešto što i ne mora biti veliko već je samo neprijatno i onemogućava standardno fotografisanje i poziranje pojedinaca na vlasti, a ne tek kad su u pitanju ove dvije ogromne tragedije, političari ne znaju kako da se ponašaju. Kao da čitav sistem funkcioniše po inerciji a oni su tu da sjede na lovorikama i ubiraju plodove uspjeha.

Čim je potrebno mijenjati, zapeti, čim je potrebno preuzeti odgovornost netragom nestaju, skrivaju se, pozivajući se na to da predano rade ili da je nečija druga odgovornost u pitanju. Niko nije spreman da presječe i prizna da nešto ne zna, da nešto ne umije, da je nešto objektivno teško. A potrebno je drugačije, potrebno je da oni koji su spremni da se fotografišu uz tuđe uspjehe, prihvate krivicu i za tuđu propust. Moramo tako nešto zahtijevati i ići ka razvoju takve svijesti, kako bismo napredovali kao društvo.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo