Povežite se sa nama

INTERVJU

OLJA KNEŽEVIĆ, KNJIŽEVNICA: Milena je glas iz pakla

Objavljeno prije

na

Roman Olje Knežević Milena & druge društvene reforme koji je nedavno objavljen u izdanju Vijesti, već je rasprodat. Oni koji su ga pročitali, ali i oni koji nisu, prepričavaju zgode glavne junakinje Milene, pokušavaju čak i da odgonetnu koje ličnosti iz stvarnog života odgovaraju likovima romana. Mnogi forumi prepuni su kritika, analiza i komentara, ali i pitanja kad će da se štampa drugo izdanje, jer ne mogu da nabave roman. Olja Knežević rođena je u Podgorici. Diplomirala je engleski jezik i književnost na Filološkom fakultetu u Beogradu. Živi u Londonu, gdje je magistrirala kreativno pisanje. Objavila je nekoliko priča na engleskom jeziku. MONITOR: Vaš roman je pisan prilično intimističkim tonom. Iako je književno djelo fikcija i „kreativna laž” ono nudi mnoge asocijacije na ličnosti iz crnogorskog političkog života. Da li vam smeta što na raznim forumima čitaoci pokušavaju da nađu vezu između likova romana i stvarnih ličnosti?
KNEŽEVIĆ: Ton je intimistički, kažu svi, i drago mi je da to govore, dok god se zna da intimistički ton ne znači intimnu ispovijest, što, izgleda, mnogi ne razumiju. Dakle, ovo nije intimna ispovijest, a ako tako zvuči, to prosto znači da sam uspješno stvorila Milenu, njen ugao gledanja na život te svijet koji je okružuje. Pisanje kroz kreativnu laž nudi put do istine. Ali, čije istine? Samo autorove? Ako je tako, onda to nije dobra literatura. Međutim, ako se kroz kreativnu laž, pa još pisanu intimističkim tonom, bocka duh i savjest društva, ismijavaju neke slijepo prihvaćene zablude, onda je to književnost, ili barem dobar put ka njoj. I zato bih mogla smatrati komplimentom to što čitaoci prepoznaju likove, prepoznaju sebe i druge u mojim likovima. I ja bih to radila. Ja to i jesam radila. Recimo, čitajući Filipa Rota, uvijek sam se pitala je li on profesor Kepeš, ima li ga ipak više u Zukermanu, Mikiju Sabatu, ko su sve te žene, a zapravo sam nesvjesno uranjala u sve svjetove koje je veoma uvjerljivo gradio.

MONITOR: Vaše pisanje karakteriše lakoća pripovijedanja, a obrađujete surove crnogorske teme. Zanima me kako je roman nastajao, koliko ste ga dugo pisali i da li je on ipak bio svojevrsni „obračun” sa našom stvarnošću?
KNEŽEVIĆ: „Piši o svojoj teritoriji” – bio je prvi savjet mog mentora na postdiplomskim studijama. „Samo ti od trideset upisanih postdiplomaca imaš svoju jasnu teritoriju, neobičnu za ovo podneblje – Crnu Goru”. Tako je nastala moja prva priča na engleskom U Sekinoj zemlji koja obrađuje svakodnevni crnogorski konflikt: država je pokrovitelj kriminala. To nije bio moj obračun sa stvarnošću, već prvi izbor teme koja se u literaturi ne može izbjeći kada je piščeva teritorija pod vladavinom diktature. Priča U Sekinoj zemlji objavljena je u jednoj londonskoj zbirci, pomenuta je kao svježa energija u kritici zbirke u Times Literary Supplement-u, i ja sam je iskoristila kao okosnicu za nastajanje Milene & drugih društvenih reformi. Milena se odmah nametnula kao pripovjedačica koja se od ružne stvarnosti brani humorom i samoironijom. Tako sam ubola tu, najbolju, kombinaciju, lakim pripovijedanjem obraditi surove teme.

MONITOR: U romanu se bavite i jednom vrlo teškom temom – seks trafikingom. Koliko vam je u ovome pomogao rad vaše majke Ljiljane Raičević, direktorke „Sigurne ženske kuće”?
KNEŽEVIĆ: Jako, mnogo. Humanitarni projekat moje majke, Sigurna ženska kuća, bio je mjesto gdje sam se susrela oči u oči sa žrtvom seks-trafikinga, Svetlanom, koja će ubrzo postati čuveni slučaj S.Č. i koja me, naravno, inspirisala. I nakon četiri godine ropstva i ponižavanja, vidjelo se da je ona dobra i inteligentna osoba od koje se mogla naučiti vještina preživljavanja pakla. Sigurna ženska kuća bio je njen otok slobode, gdje je napokon mogla vratiti povjerenje u ljude, odakle je krenula u novi život. I ne samo ona. Mnoge žene i djeca. Žalosno je, što je nauštrb slobode i prava građana Crne Gore, taj skandal zataškan.

MONITOR: Zanimljivo je da ste roman prvo pisali na engleskom. Kako su Englezi, koji su ga čitali u nastajanju, reagovali na dio romana koji se dešava u Crnoj Gori?
KNEŽEVIĆ: Englezima je, mojim kolegama sa studija i profesorima, koji su Milenu čitali u nastajanju, taj crnogorski mizanscen, naravno originalan i interesantan. Uranjali su u jedan novi svijet. Milena ih je u taj svijet uvodila neobičnim pripovjedačkim glasom, glasom iz pakla, istočnoevropskom intonacijom samoironije.

MONITOR: Pošto ste objavili priču u zbirci „Sloboda”, projektu Amnesti internešnala, zanima me Vaše mišljenje – je li obaveza savremenog umjetnika da bude angažovan, da obrađuje teme iz svakodnevice i na taj način pokušava da mijenja stvarnost?
KNEŽEVIĆ: Pretpostavljam da je vaše pitanje retoričko. Amnestijeva zbirka Sloboda, koja je okupila veliki broj svjetski poznatih velikana literature i – mene, upravo je dokaz da se pri obradi važnih društvenih tema i strujanja – u slučaju Amnestija bila su to ljudska prava – poseže za literaturom. Svi su se ti veliki pisci odazvali pozivu Amnestija, i imali već spremnu priču. Da li treba reći išta više od toga? Jedan čitalac iz Kanade bio je posebno dirnut mojom pričom Učionica, te je na svom blogu zahvaljivao sudbini što mu je dodijelila Kanadu za domovinu, jer je, eto, shvatio da ima domovina koje su ljudima slobodnog duha potencijalni neprijatelji, a ne zaštitnici. Toga čitaoca pominjem jer je moja priča kompletirala njegovu sliku o stvarnosti. Znači, nije promijenila njegovo okruženje, ali je promijenila njegov unutrašnji svijet. Ta jedna priča. Tog dalekog čitaoca. Znači, ima nade.

MONITOR: Već neko vrijeme za Art, dodatak Vijesti, pišete kolumnu „Iz Londona, s ljubavlju” koja je izazvala veliku pažnju čitalaca. Iako pišete o životu u Londonu, često se bavite Crnom Gorom i u tekstovima se osjeća nostalgija?
KNEŽEVIĆ: Crna Gora, a možda i svaka domovina, najviše se voli iz daleka. Slično tome, i djetinjstvo i mladost, najljepši su posmatrani sa distance. Ovaj spoj gradi tu specifičnu nostalgiju iseljenika. Ja ga koristim u svojim tekstovima Iz Londona, s ljubavlju. Trenutno nisam u Londonu, a London gori i pljačka se. Na ulicama je ratno stanje. Tužna sam zbog toga. Već sam nekoliko godina osjećala da u podzemlju Londona, grada čiji su stubovi razvitka sagrađeni od međuljudske tolerancije, bruji mržnja. Pitala sam se kako će se to riješiti, gdje je ljudski potencijal koji će riješiti mržnju i siromaštvo. Naivno sam se nadala da će London dokazati da je to moguće uraditi mirnim putem, demokratski. A ipak sam na kraju romana o Mileni stavila da se „svašta u Londonu nakotilo”. Sada osjećam nostalgiju za tim gradom. Iz Londona s ljubavlju do sada je bilo ono dobro dijete koje ne pravi probleme, a Milena ono malo problematičnije. Na kraju se to problematično često izvuče i uspije. A ono dobro dijete u jednom trenutku podivlja. I ja jedva čekam rasplet, otvorena sam za iznenađenja.

Miroslav MINIĆ

Komentari

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Vrijeme je za izbore

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vjerujem da je prva ekspertska vlada kao koncept imala potencijala ali sa našim neodgovornim, pohlepnim i bahatim političarima dodatno je destabilizovala stanje u zemlji. Širiti taj koncept nije logično ni korisno a praviti kompromisni bućkuriš još manje. Po mom mišljenju vrijeme je za nove izbore i nadam se da URA neće pristati na još jedan ustupak

 

MONITOR: Ove sedmice pričamo o uvođenju vjeronauke u škole, a nakon najave tek ustoličenog mitropolita Joanikija da je to „osnovno dječije pravo“, te da samo rijetke zemlje u Evropi nemaju tu vrstu obrazovanja. Kako vidite želju mitropolita, i da li bi nam uvođenje vjeronauke pomoglo da budemo više evropski?

KOVAČEVIĆ: Izjavu  mitropolita shvatam kao znak namjere da povećava tenzije u Crnoj Gori i da one trenutno odgovaraju SPC. Crna Gora je definisana kao građanska i sekularna i to je najoptimalniji okvir za multietničku i multikonfesionalnu zajednicu. Svaka vjerska zajednica ima pravo da organizuje vjersku nastavu i to već funkcioniše. Najslabije funkcioniše građansko obrazovanje u okviru zvaničnih institucija. Podržavalo se djelovanje i razvoj vjerskih zajednica a nipodoštavalo građansko obrazovanje i inicijative. Rezultati su prisutni i vidljivi kroz nizak stepen emancipatorske i kritičke svijesti. To što većina zemalja Evrope ima vjersko obrazovanje ne znači da je dobro za Crnu Goru, malu teritoriju sa malim brojem stanovnika čija je situacija ekonomska, istorijska, obrazovna i politička specifična. U tim zemljama je vjerska odrednica stvar intime i slobodnog izbora, kod  nas se vjerskim odrednicama maše u javnosti i služe za demonstriranje  moći i ugrožavanje drugačijih. Religija je u našim uslovima vrlo opasno oružje u rukama neodgovornih vjerskih vođa i političkih elita i udaljava nas od Evrope.

MONITOR: Kako komentarišete ustoličenje mitropolita Joanikija, te sve što je pratilo taj događaj, ali i prve poteze mitropolita naokon ustoličenja, poput ugošćavanja Milorada Dodika?

KOVAČEVIĆ: Ustoličenje je bilo „silom na sramotu” kako se kaže u narodu. I sila i sramota su očite, izuzimajući  iz toga veliki broj onih koji su protestovali sa  iskrenim ubjeđenjem da brane državu i dostojanstvo, došlo se do „crvene linije” i pružen je otpor. Mislim da su ti građani i građanke, i  razumne  intervencije bezbjednosnih službi obezbijedili da se krizna situacija završi bez žrtava, iako je bilo prekomjerne upotrebe sile. I to se mora preispitati i sankcionisati. Dvije slike koje su za mene vrlo značajne sa Cetinja su dva lica. Lice premijera koje je jasno pokazalo beskompromisnost i odvažnost da po svaku cijenu brani vlastite ciljeve i  spremnost da interese svoje crkve stavi iznad interesa države i ljudi što liči vjerskom fundamentalizmu. U kriznoj situaciju u pomoć su pristigli oni koji dijele ista vjerska ubjeđenja a ne nezavisni eksperti. Nakon ostvarenja cilja logično je očekivati da će pokazati umjerenost i spremnost za dijalog  o pitanjima državnog i društvenog funkcionisanja  uz obavezne „konsultacije“ sa zapadnim saveznicima.  Drugo lice je lice predsjednika države. Jasna je bila neusklađenost sa pozicijom i situacijom. Izlazak na ulicu kao približavanje građanima sa svitom obezbjeđenja bilo je karikaturalno a djelovanje besmisleno. Nakon ove situacije duboke narcističke povrede (možda i ugroženosti drugih interesa), logičan je žešći sukob sa svima onima koje prepozna kao prijetnju. Vidljivo oslabljen računa na sve članove partije i nastaviće  mobilizaciju članstva i sluđivanje stanovništva tzv. ugroženošću države i intenziviraće  „konsultacije”  uz pokušaj mobilizacije  zapadnih saveznika. Obje slike pokazuju autoritarne vođe koje gaje duboko potcjenjivanje i prezir prema onima koji su ih birali i nemaju povjerenja, ni sposobnosti da riješe sukobe koje su proizveli i proizvode u zemlji. Saveznici van zemlje već preuzimaju kontrolu i u skladu sa njihovim interesima dalje diriguju sukobom. Milorad Dodik je znak takvih uticaja, prijetnja primjerom i simbol stvaranja uticaja koji prevazilazi granice i ne priznaje legalne državne granice.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVANA ŽANIĆ, IZVRŠNA DIREKTORKA FONDA ZA HUMANITARNO PRAVO: Vučić neće protiv bivših mentora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nije u Srbiji problem u nepostojanju zakonodavnog okvira već u neprimjenjivanju zakonskih mogućnosti i u opštem neradu oko istraživanja i procesuiranja ratnih zločina. Dakle, naše institucije imaju sve, samo je potrebno da sjednu i da rade, a to izgleda njima najteže pada

 

MONITOR: Ovih dana je u Beogradu održana Regionalna konferencija tužilaštava o saradnji u krivičnom progonu počinilaca ratnih zločina, u organizaciji srpskog Tužilaštva za ratne zločine, a uz podršku UN i vlade Velike Britanije. Kako ocjenjujete ovaj događaj?

ŽANIĆ: O održavanju ovog događaja znamo samo na osnovu šturog saopštenja Tužilaštva za ratne zločine i članaka malobrojnih medija koji još uvek prate ove teme. Osim floskula koje slušamo duži niz godina kako je regionalna saradnja važna i kako mora biti unapređena jer žrtve to očekuju, nismo čuli ništa novo. U stvarnosti je baš sve suprotno od toga. Nema iskrene volje da se sarađuje i veruje pravosudnim organima država u regionu, da se razmenjuju važni predmeti i dokazi, da se radi na otkrivanju masovnih grobnica.

Od vidiljive regionalne saradnje imamo dva medijska članka da je organizovana regionalna konferencija tužilaca u regionu. Koji su zaključci te konferencije i koji su naredni koraci dogovoreni – o tome nema ni reči. Tako da ja ovaj sastank ocenjujem kao potpuno trošenje vremena na razgovor koji je vođen već mnogo puta do sada, a koji nije doveo ni do kakvih pomaka u procesuiranju ratnih zločina niti do poboljšanja regionalne saradnje.

MONITOR: Ministarka pravde u vladi Srbije Maja Popović tom prilikom je naglasila posvećenost Srbije procesuranju optuženih za ratne zločine, pozivajući se na Nacionalnu strategiju za procesuiranje ratnih zločina 2021–2026 i najavljujući skoro usvajanje Akcionog plana za njenu primjenu. Kako komentarišete tvrdnju ministarke o „jakim institucionalnim kapacitetima Srbije“?

ŽANIĆ: Što se tiče institucionalnog i zakonodavnog okvira – Srbija zaista ima sve na raspolaganju. Postoje zakoni na osnovu kojih se sudi, zaključeni memorandumi i protokoli o saradnji sa tužilaštvima u regionu. Imali smo čak i prvu Nacionalnu strategiju za procesuiranje ratnih zločina koja je i usvojena da bi se ubrzalo procesuiranje ratnih zločina. Uskoro ćemo dobiti i drugu strategiju sa propratnim akcionim planom. Nije problem u nepostojanju zakonodavnog okvira već u neprimenjivanju zakonskih mogućnosti i u jednom opštem neradu po pitanju istraživanja i procesuiranja ratnih zločina. Dakle, naše institucije imaju sve, samo je potrebno da sednu i da rade, a to izgleda njima najteže pada. Samo bih podsetila da mi trenutno u TRZ imamo 12 zamenika tužioca i za prošlu godinu samo dve optužnice koje su rezultat isključivo njihovog rada. Dakle, imamo šest puta više zamenika tužilaca nego optužnica.

MONITOR: Za vrijeme trajanja Regionalne konferencije, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić sastao se sa glavnim tužiocem Mehanizma za međunarodne krivične sudove Seržom Bramercom. Vučić je saopštio da je to bio razgovor o poboljšanju regionalne saradnje u vezi sa optužbama za ratne zločine. Imate li saznanja o „konkretnijim“ zahtjevima Bramerca?

ŽANIĆ: Kad god bi dolazio u posetu Srbiji, Serž Bramerc bi dolazio i u FHP kako bismo razgovarali o tome ima li pomaka u procesuiranju ratnih zločina pred domaćim sudovima. Međutim, poslednje dve godine Bramerc razgovara isključivo sa tužiteljkom za ratne zločine Snežanom Stanojković i predstavnicima vlasti, tako da mi nemamo ni tu minimalnu mogućnost da saznamo koji su njegovi konkretni zahtevi. FHP stalno zahteva od Tužilaštva za ratne zločine da na svom web sajtu objavljuje informacije o podignutim optužnicama, donetim presudama,  sastancima, i još važnije, rezultatima sastanaka i da na taj način obaveštava javnost o svom radu. Međutim, ukoliko se informišete isključivo putem sajta TRZ tu gotovo ništa nećete saznati jer se na njemu nalaze dve ili tri rečenice o tome ko je prisustvovao sastanku i koja je bila tema, ali o konkretnim zahtevima nema ni reči. Da zaključim, ne znamo koji je bio konkretan zahtev Bramerca, ali pretpostavljam da se u razgovorima išlo u pravcu iskrenije regionalne saradnje, razmene dokaza, neophodnosti pronalska nestalih i izručenje Radete i Jojića Mehanizmu za krivične sudove u Hagu.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MARIJA ZIDAR, REDITELJKA: To nije moja fikcija, to je nečiji život

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pomirenje je za mene priča o sukobu, sukobu u smislu sistema vrijednosti, ali i sukobu na ličnom, intimnom nivou

 

 

Film Pomirenje u režiji Marije Zidar otvorio je u srijedu veče 12. UnderhillFest, međunarodni festival dugometražnog dokumentarnog filma u Podgorici. Za okosnicu prvog dugometražnog dokumentarnog filma, rediteljka iz Slovenije odabrala je sukob dvije porodice u brdima sjeverne Albanije. Film prati proces pomirenja nakon ubistva osamnaestogodišnje Gjiste u regiji u kojoj se neke porodice još uvijek pridržavaju srednjovjekovnog kodeksa Kanuna i običajnog prava na krvnu osvetu. Pomirenje je nastao u koprodukciji Slovenije, Crne Gore, Srbije i Kosova, a imao je premijeru na jednom od najvažnijih festivala dokumentarnog filma u Evropi – CPH:DOX u Kopenhagenu. Već ima zapažen festivalski život i nekoliko nagrada.

Marija Zidar je završila osnovne studije novinarstva kao i engleski jezik i književnost, a doktorirala je sociologiju na Univerzitetu u Ljubljani. Interesuje je predstavljanje temeljno istraženih društvenih tema kroz intimno, osjetljivo i empatično vizuelno pripovijedanje. Napisala je tri i režirala jedan srednjemetražni dokumentarac za Televiziju Slovenije. Pomirenje, koji je sniman u Albaniji od 2014. godine, je njen debitantski dugometražni dokumentarni film.

MONITOR: UnderhillFest je otvorio dirljiv film „Pomirenje”. Priča o pokušaju pomirenja porodica, ali predstavlja svojevrsni anatomski prikaz patrijarhalnog društva zarobljenog između prošlosti i sadašnjosti. Kada i kako ste se zainteresovali za ovu temu, za ovaj događaj?

ZIDAR: Za mene je to priča o sukobu, sukobu u smislu sistema vrijednosti, ali i sukobu na ličnom, intimnom nivou.  Profesor Martin Berishaj, koji je istraživao i ovu temu, 2013. mi je rekao da je krvna osveta obrađena hiljadu puta, ali nikad pravilno. To me je zaintrigiralo i počela sam da istražujem. To što sam pronašla, bila je veoma aktuelna tema sukoba između različitih sistema vrijednosti, u nekom društvu u tranziciji, a najviše se to odnosilo na državno pravno uređenje, religiju i reinterpretaciju starih zakona, oko kojih u nekim regionima nema društvenog slaganja. U Albaniji se to desilo devedesetih godina kada je pala komunistička diktatura, u kojoj je Enver Hodža pola vijeka progonio i religiju i tradiciju, a slijedio je ekonomski kolaps. Država je bila na granici građanskog rata. U toj praznini vrijednosti, u pojedinim djelovima zemlje vraćali su se stari sistemi vrijednosti, ali bez kontinuiteta, reinterpretirani i ponekad čak zloupotrijebljeni. To me podsjeća na sadašnju situaciju ne samo po Balkanu nego i u Evropi, gdje krajni desni populizam masama obespravljenih ljudi, koji nemaju više povjerenja u državu i pravni red, kao rješenje nudi reinterpretaciju nacionalne tradicije, religije ali i neopatrijarhalne vrijednosti.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo