Povežite se sa nama

INTERVJU

OLJA KNEŽEVIĆ, KNJIŽEVNICA: Milena je glas iz pakla

Objavljeno prije

na

Roman Olje Knežević Milena & druge društvene reforme koji je nedavno objavljen u izdanju Vijesti, već je rasprodat. Oni koji su ga pročitali, ali i oni koji nisu, prepričavaju zgode glavne junakinje Milene, pokušavaju čak i da odgonetnu koje ličnosti iz stvarnog života odgovaraju likovima romana. Mnogi forumi prepuni su kritika, analiza i komentara, ali i pitanja kad će da se štampa drugo izdanje, jer ne mogu da nabave roman. Olja Knežević rođena je u Podgorici. Diplomirala je engleski jezik i književnost na Filološkom fakultetu u Beogradu. Živi u Londonu, gdje je magistrirala kreativno pisanje. Objavila je nekoliko priča na engleskom jeziku. MONITOR: Vaš roman je pisan prilično intimističkim tonom. Iako je književno djelo fikcija i „kreativna laž” ono nudi mnoge asocijacije na ličnosti iz crnogorskog političkog života. Da li vam smeta što na raznim forumima čitaoci pokušavaju da nađu vezu između likova romana i stvarnih ličnosti?
KNEŽEVIĆ: Ton je intimistički, kažu svi, i drago mi je da to govore, dok god se zna da intimistički ton ne znači intimnu ispovijest, što, izgleda, mnogi ne razumiju. Dakle, ovo nije intimna ispovijest, a ako tako zvuči, to prosto znači da sam uspješno stvorila Milenu, njen ugao gledanja na život te svijet koji je okružuje. Pisanje kroz kreativnu laž nudi put do istine. Ali, čije istine? Samo autorove? Ako je tako, onda to nije dobra literatura. Međutim, ako se kroz kreativnu laž, pa još pisanu intimističkim tonom, bocka duh i savjest društva, ismijavaju neke slijepo prihvaćene zablude, onda je to književnost, ili barem dobar put ka njoj. I zato bih mogla smatrati komplimentom to što čitaoci prepoznaju likove, prepoznaju sebe i druge u mojim likovima. I ja bih to radila. Ja to i jesam radila. Recimo, čitajući Filipa Rota, uvijek sam se pitala je li on profesor Kepeš, ima li ga ipak više u Zukermanu, Mikiju Sabatu, ko su sve te žene, a zapravo sam nesvjesno uranjala u sve svjetove koje je veoma uvjerljivo gradio.

MONITOR: Vaše pisanje karakteriše lakoća pripovijedanja, a obrađujete surove crnogorske teme. Zanima me kako je roman nastajao, koliko ste ga dugo pisali i da li je on ipak bio svojevrsni „obračun” sa našom stvarnošću?
KNEŽEVIĆ: „Piši o svojoj teritoriji” – bio je prvi savjet mog mentora na postdiplomskim studijama. „Samo ti od trideset upisanih postdiplomaca imaš svoju jasnu teritoriju, neobičnu za ovo podneblje – Crnu Goru”. Tako je nastala moja prva priča na engleskom U Sekinoj zemlji koja obrađuje svakodnevni crnogorski konflikt: država je pokrovitelj kriminala. To nije bio moj obračun sa stvarnošću, već prvi izbor teme koja se u literaturi ne može izbjeći kada je piščeva teritorija pod vladavinom diktature. Priča U Sekinoj zemlji objavljena je u jednoj londonskoj zbirci, pomenuta je kao svježa energija u kritici zbirke u Times Literary Supplement-u, i ja sam je iskoristila kao okosnicu za nastajanje Milene & drugih društvenih reformi. Milena se odmah nametnula kao pripovjedačica koja se od ružne stvarnosti brani humorom i samoironijom. Tako sam ubola tu, najbolju, kombinaciju, lakim pripovijedanjem obraditi surove teme.

MONITOR: U romanu se bavite i jednom vrlo teškom temom – seks trafikingom. Koliko vam je u ovome pomogao rad vaše majke Ljiljane Raičević, direktorke „Sigurne ženske kuće”?
KNEŽEVIĆ: Jako, mnogo. Humanitarni projekat moje majke, Sigurna ženska kuća, bio je mjesto gdje sam se susrela oči u oči sa žrtvom seks-trafikinga, Svetlanom, koja će ubrzo postati čuveni slučaj S.Č. i koja me, naravno, inspirisala. I nakon četiri godine ropstva i ponižavanja, vidjelo se da je ona dobra i inteligentna osoba od koje se mogla naučiti vještina preživljavanja pakla. Sigurna ženska kuća bio je njen otok slobode, gdje je napokon mogla vratiti povjerenje u ljude, odakle je krenula u novi život. I ne samo ona. Mnoge žene i djeca. Žalosno je, što je nauštrb slobode i prava građana Crne Gore, taj skandal zataškan.

MONITOR: Zanimljivo je da ste roman prvo pisali na engleskom. Kako su Englezi, koji su ga čitali u nastajanju, reagovali na dio romana koji se dešava u Crnoj Gori?
KNEŽEVIĆ: Englezima je, mojim kolegama sa studija i profesorima, koji su Milenu čitali u nastajanju, taj crnogorski mizanscen, naravno originalan i interesantan. Uranjali su u jedan novi svijet. Milena ih je u taj svijet uvodila neobičnim pripovjedačkim glasom, glasom iz pakla, istočnoevropskom intonacijom samoironije.

MONITOR: Pošto ste objavili priču u zbirci „Sloboda”, projektu Amnesti internešnala, zanima me Vaše mišljenje – je li obaveza savremenog umjetnika da bude angažovan, da obrađuje teme iz svakodnevice i na taj način pokušava da mijenja stvarnost?
KNEŽEVIĆ: Pretpostavljam da je vaše pitanje retoričko. Amnestijeva zbirka Sloboda, koja je okupila veliki broj svjetski poznatih velikana literature i – mene, upravo je dokaz da se pri obradi važnih društvenih tema i strujanja – u slučaju Amnestija bila su to ljudska prava – poseže za literaturom. Svi su se ti veliki pisci odazvali pozivu Amnestija, i imali već spremnu priču. Da li treba reći išta više od toga? Jedan čitalac iz Kanade bio je posebno dirnut mojom pričom Učionica, te je na svom blogu zahvaljivao sudbini što mu je dodijelila Kanadu za domovinu, jer je, eto, shvatio da ima domovina koje su ljudima slobodnog duha potencijalni neprijatelji, a ne zaštitnici. Toga čitaoca pominjem jer je moja priča kompletirala njegovu sliku o stvarnosti. Znači, nije promijenila njegovo okruženje, ali je promijenila njegov unutrašnji svijet. Ta jedna priča. Tog dalekog čitaoca. Znači, ima nade.

MONITOR: Već neko vrijeme za Art, dodatak Vijesti, pišete kolumnu „Iz Londona, s ljubavlju” koja je izazvala veliku pažnju čitalaca. Iako pišete o životu u Londonu, često se bavite Crnom Gorom i u tekstovima se osjeća nostalgija?
KNEŽEVIĆ: Crna Gora, a možda i svaka domovina, najviše se voli iz daleka. Slično tome, i djetinjstvo i mladost, najljepši su posmatrani sa distance. Ovaj spoj gradi tu specifičnu nostalgiju iseljenika. Ja ga koristim u svojim tekstovima Iz Londona, s ljubavlju. Trenutno nisam u Londonu, a London gori i pljačka se. Na ulicama je ratno stanje. Tužna sam zbog toga. Već sam nekoliko godina osjećala da u podzemlju Londona, grada čiji su stubovi razvitka sagrađeni od međuljudske tolerancije, bruji mržnja. Pitala sam se kako će se to riješiti, gdje je ljudski potencijal koji će riješiti mržnju i siromaštvo. Naivno sam se nadala da će London dokazati da je to moguće uraditi mirnim putem, demokratski. A ipak sam na kraju romana o Mileni stavila da se „svašta u Londonu nakotilo”. Sada osjećam nostalgiju za tim gradom. Iz Londona s ljubavlju do sada je bilo ono dobro dijete koje ne pravi probleme, a Milena ono malo problematičnije. Na kraju se to problematično često izvuče i uspije. A ono dobro dijete u jednom trenutku podivlja. I ja jedva čekam rasplet, otvorena sam za iznenađenja.

Miroslav MINIĆ

Komentari

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Građanstvo je u dubokoj apatiji, potisnutom bijesu i očaju

Objavljeno prije

na

Objavio:

Rješenje su parlamentarni  izbori, pojava novih stranaka sa nepoznatim liderima i svježim idejama. I dva važna uslova: da se prekine sa politikom u kojoj cilj opravdava sredstva  i da se ukinu privilegije koje su  obezbijeđene  iz budžeta političkim partijama i vlastodršcima

 

MONITOR: Opet politička kriza, opet inicijativa za smjenu Vlade?

KOVAČEVIĆ: Sjetih se, bilo je to negdje osamdesetih  kada je Lepa Brena postala hit  pjesmom „Sitnije, Cile, sitnije, nauči me najhitnije… pokaži mi najbitnije“. Tih godina su uz zvuke ove pjesme  i opšte pomame za Brenom (svih naroda i narodnosti ) postavljani temelji  nove političke kulture i kulturne politike na prostoru  SFRJ. Iza leđa stanovništva koje se zanosilo  sjajem u očima i nagovještajima  erotike, pod plaštom opuštenosti  započinjane su   zločinačke politike,  dehumanizacija kulture, zloupotreba erotike. To traje do dan danas.  Najhitnije smo naučeni na rat,  a  najbitnije  je malo ko shvatio. To je asocijacija na vaše pitanje možda zbog  sjaja u očima  premijera ( dobro bi bilo da čuje pjesmu, hit prije njegovog rođenja a i danas njen ton boji političku  svakodnevnicu) kada je shvatio koju je izuzetnu poziciju dobio da zaigra na  promjene, a možda  zbog  opuštenog djelovanja iza  scene kada je došlo do  brkanja  najhitnijeg i najbitnijeg. Poenta  pjesme   je u  zadatku – sitnije. Sitnoća je razvijana (učena  i pokazivana)  na svim poljima,  usavršavala se  laž, licemjerje, podlost,  potkradanje, prebacivanje odgovornosti na druge, sakrivanje od odgovornosti, zgrtanje moći, novca i privilegija.  I taman kad pomislite da sitnije ne može, ponovo ista scena i ista pjesma. Politička scena, uz medijsku dopunu u Crnoj Gori je  zlokobna matrica  sitnog  gdje se nema više što naučiti, ni pokazati. Politička kriza je olakšanje, šansa da se promijeni pjesma, promijeni obrazac.

MONITOR: Demokrate su najavile da će se za deset dana izjasniti o tome da li će glasati za inicijativu, dodajući da ima puno razloga za njen pad. Vjerujete li da će ova Vlada izgubiti povjerenje u parlamentu?

KOVAČEVIĆ: Ima puno razloga za pad Vlade ali kriju one zbog čega ne bi trebala pasti. Jasno  je da neće da daju jasan odgovor. Odlaganje  shvatam kao  povećavanje vlastitog značaja  u dobroj pregovaračkoj  poziciji, čekaju se ponude, moraju se izračunati lični benefiti. Svi ponešto krijuckaju pa ne mogu da procijenim da li će ova  Vlada izgubiti  povjerenje u parlamentu (svi akteri imaju dokazano ogromne  kapacitete za političku trgovinu) ali znam da ga definitivno  nema van njega. Uronjeni  u političko blato teško je iznutra odabrati izlaz u promjenama.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR ŽARKO PUHOVSKI, PROFESOR, GRAĐANSKI AKTIVISTA IZ ZAGREBA: Etnički nacionalizam je postao dosadna ideologija među ideologijama

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iz činjenice da je Putinova Rusija zločinački i idiotski napala Ukrajinu, ne slijedi da su oni koji se s Ukrajinom poigravaju s druge strane, automatski u pravu

 

MONITOR: Opet je, i ovaj 27-i put, podsjećanje na vojno-policijsku akciju Oluja, izazvalo oprečne reakcije u Hrvatskoj i Srbiji. Moglo se čuti i dosta poziva na „mir i stabilnost“ od najviših predstavnika obje države. Otkuda tako napadno referiranje na mirovnu politiku dok se, istovremeno, šalju uznemirujuće poruke drugoj strani?

PUHOVSKI: Mir – u osnovnome, primitivnom značenju ne-rata – na ovome terenu posve je neupitan, i svi to znaju. Zato si politički ovlaštenici posvuda i dopuštaju povremene ispade uznemiravanja susjedstva (koji im, dakako, koriste za homogeniziranje pastve). Javni su povici usporedivi s onima iz 90-ih, ali, srećom, s daleko manjim učincima, jer:

a) međunarodni je složaj posve drukčiji;
b) odnosi su lokalnih snaga mnogo izjednačeniji;
c) „vjerni puk“ je na svim stranama sve više nevjeran, sve više odan boljem životu, sve manje osjetljiv na repetirane parole.

Ukratko: etnički nacionalizam je kroz desetljeća širenja postao elementom političke normalnosti, pa funkcionira „samo“ na izborima, dok je svoju (naizgled) prevratničku ulogu uglavnom izgubio. Ili: grandiozan mu je uspjeh u konačnici došao glave, postao je dosadnom ideologijom među ideologijama.

MONITOR: Vesna Teršelič je primijetila da niko od govornika na proslavi u Kninu nije pomenuo civilne žrtve Oluje. Demokratska stranka u Srbiji izašla je sa prijedlogom da se ubijenima i prognanima da status civilnih žrtava rata. Kako Vi gledate na ove utiske i predloge?

PUHOVSKI: Vesna Teršelič je tek nominalno u pravu, no istina je znatno ružnija – svi su, zapravo, govorili baš o žrtvama (zapravo: Žrtvama), „našima“ dakako. A one su toliko samorazumljive da ih se i ne spominje. Primjerice, iste se (srpske) žrtve na jednoj strani pojavljuju pod naznakom „tragedije koju je izazvala pohlepa i glupost srpskoga vodstva“, na drugoj u formuli „nećemo dopustiti ponavljanje“. O hrvatskim se žrtvama ritualno govori takorekuć svakodnevno – u Hrvatskoj (u Srbiji ih se i ne spominje, jer ona, znano je, službeno nije ni bila u ratu). Baš na simbolu Žrtve čitav ovaj prekogranični polit-folklor i živi, uz predano zanemarivanje jada pravih žrtava (čak i „naših“). Status civilnih žrtava rata ubijenima i prognanima svakako bi pomogao u popravljanju stanja, ali ponovno su na djelu politička predpitanja – u Hrvatskoj, recimo, prognanima službeno smatraju samo one koji su žrtve srpskih snaga i JNA; oni su drugi  naprosto „izbjegli“.

MONITOR: Srbija je otvorila slučaj stradanja na Petrovačkoj cesti. Da li se može očekivati da se hrvatsko pravosuđe zainteresuje za ovaj slučaj?

PUHOVSKI: Ne, ne treba to očekivati, jer hrvatska javnost i dalje počiva u uvjerenju da „smo se branili i obranili“, a „pojedini incidenti“ ne zaslužuju pažnju, posebice nakon toliko vremena. To više što je – s dobrim razlogom – ugled srpskoga pravosuđa (i) u Hrvatskoj mizeran. Podaci o zločinu na Petrovačkoj cesti su kontroverzni, a hrvatsko pravosuđe nije reagiralo ni na mnogo jasnije ustanovljene zločine. Dugoročno je, opasno u konkretnome slučaju to što je političko vodstvo a limine odbilo raspravu o mogućem suđenju, a da dokumentacija i nije stigla do pravosuđa.

MONITOR: I posle 27 godina od kraja rata u Hrvatskoj, ne rješavaju se pitanja nestalih na obje strane. Da li oni koji imaju političku moć kalkulišu sa riješavanjem ovog pitanja?

PUHOVSKI: Vjerojatno, no bitno je sljedeće – vladajućima na obje strane naročito je stalo da se otkrivaju „naše žrtve“, ali ne i po cijenu da se, istovremeno, otkrivaju i zločini „naših“ (indikativno: jezik otkriva dio problema – izraz „naše žrtve“ može označavati one koje su „naši“ pobili, ili i „naše“ koje su drugi pobili). U Hrvatskoj je broj nepronađenih s obje (etničke) strane otprilike podjednak pa to dodatno blokira proces. Iskusili smo to i u (nažalost neuspješnim) nastojanjima da se pokrene REKOM.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

JOVAN SUBOTIĆ, HERCEGNOVSKI STRIP FESTIVAL: Kulturološko čudo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Postali smo jedna od najatraktivnijih stripovskih lokacija u Evropi i sada se umjetnici prijavljuju sami. Imamo reputaciju da smo „festivalski festival“

 

MONITOR: HSF, 16. po redu, je za mjesec dana. Na šta ste posebno ponosni ove godine?

SUBOTIĆ: Ovogodišnje, 16. izdanje HSF-a imaće sigurno najveći broj vrhunskih gostiju do sada. Pored onih koji će ponijeti epitet specijalnih, broj svjetskih zvijezda koje se vraćaju u Herceg Novi i jednostavno ne žele da ga propuste je ogroman. Iako je to bio ogroman izazov, uspjeli smo se organizovati na način da pored 12 specijalnih gostiju, te onih redovnih kao što su Vilijam Simpson, Valter Venturi, Tihomir Tikulin ili Iztok Sitar, ove godine u Herceg Novom ponovo vidimo svjetsku klasu kakva su Glen Fabri, Fernando Danjino, Đorđo Pontreli, Paskvale Del Vekio, Esad Ribić ili Mirko Čolak te sve one evropske i regionalne zvijezde koje su već prilično poznate publici. Preponosni smo i na kvalitet pažljivo probranog muzičkog programa u kojem će učestvovati Prljavi inspektor Blaža i Kljunovi, Kanda Kodža i Nebojša, Počeni Škafi, Gift, Empathy Soul Project, Marko Vlahović…

Konačno, ponosni smo što su svi naši programi i dalje besplatni za sve posjetioce, te što ove godine fantastičan program nosimo sa sobom i na hercegnovsku rivijeru, do rizorta Portonovi, te ponovo u Tivat i na Lušticu.

MONITOR: Kako ste uspjeli izgraditi adresu na koju će rado doći najveća imena umjetnosti kvadrata i oblačića?

SUBOTIĆ: Formula za privlačenje najvećih imena je ne samo jednostavna, već vjerovatno i jedina po kojoj znamo da radimo. Dosadašnji specijalni gosti, za koje se uvijek potrudimo da se osjećaju sjajno u Herceg Novom, naša su najbolja reklama odnosno najefikasniji kanal komunikacije sa svojim kolegama. Dakle, posao svake godine odradite pošteno, svojski, najbolje što možete i dobar glas o vama niko ne može da zaustavi. Posljednjih godina, moramo se pohvaliti, posao je još lakši. Jednostavno, postali smo jedna od najatraktivnijih stripovskih lokacija u Evropi i sada se umjetnici prijavljuju sami, odnosno oni kontaktiraju nas. Imamo reputaciju da smo „festivalski festival“, da smo „kulturološko čudo“.

MONITOR: Drugi se gase ili životare, HSF raste. Kako?

SUBOTIĆ: Za to je zaslužan prije svega temeljan i konstantan rad njegovih organizatora i cijele grupe mladih volontera okupljene oko nas. Ogromnu strast prema stripu pretočili smo u ovaj događaj i nismo se libili da u njega uložimo sate svakodnevnog rada, lične reputacije, sve kanale komunikacije koje imamo na raspolaganju, te kucanje na mnogobrojna vrata. Ukoliko vjerujete u svoj proizvod, a naš je proizvod festival koji se bavi talentom, kulturom, osmijesima, ljepotom, pričanjem priča… dovoljno je da vam neko pruži šansu jednom. Rezultat te pružene šanse je takav da HSF nikada ne gubi sponzore ili prijatelje manifestacije, naprotiv, oni ostaju dugo s nama na obostrano zadovoljstvo. Danas je HSF kompleksan mozaik prijatelja festivala koji dolaze iz svih grana društva i daju doprinos ovoj vrhunskoj fešti. Uz to, organizatori su na vrijeme krenuli u podmlađivanje festivalskog tima, te su djeca koja su stasavala uz festival danas momci i djevojke, koji aktivno učestvuju u organizaciji i koji će ga jednog dana naslijediti.

MONITOR: Objavili ste i jedan broj HSF magazina.

SUBOTIĆ: To ostaje naš nedosanjani san, odnosno projekat koji i dalje čeka na nastavak realizacije. Za taj projekat biće nam potrebna značajnija pomoć u smislu uslova za rad, te izdavačke koncepcije. Izdavaštvo je nešto u šta se još nismo odvažili da krenemo, ali je ideja koja u našim glavama zri već dugo, a pogotovo intenzivno u prethodnoj godini. Recimo da će mnogo zavisiti od reakcije državnih organa kojima smo se obratili u smislu podrške ovom projektu i situacije u kojoj će se neko od nas iz organizacionog tima ekskluzivno morati posvetiti HSF-u puno radno vrijeme. Postali smo izvanredan kulturni i turistički proizvod. Samo malo nas dijeli da od toga cijela ova priča, i dalje bazirana isključivo na entuzijazmu, postane profesionalna, pa i da HSF magazin postane stvarnost, te još jedan način otvaranja vrata mladim crnogorskim stvaraocima ka karijerama u vizuelnoj umjetnosti.

Dragan LUČIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo