Povežite se sa nama

INTERVJU

DRAGO PILSEL, NOVINAR I TEOLOG: Borba protiv laži i korupcije kao najteži zadatak

Objavljeno prije

na

Za razgovor o najvažnijim temama koje muče nas na periferiji ali i one u srcu Evrope, izabrali smo kolegu Draga Pilsela, izuzetnog poznavaoca ovih tema. Teško je u par rečenica prepričati njegovu biografiju, ne samo što je neprestano radio i obrazovao se ,već je o svojim uverenjima svedočio životom,kao malo ko od nas.Pilsel je mnogo puta, pred našim očima i ušima, pokazao kolika je važnost i težina ovog našeg posla. MONITOR: Krivac za masovno ubistvo u Norveškoj je svoj zločin objasnio i kao posljedicu svojih dubokih hrišćanskih uverenja i strahova. Postoji li opasnost od „hrišćanskog fundamentalizma”?
PILSEL: Švedski pisac Stieg Larsson posvetio je puno novinarskog vremena proučavanju ekstremne fundamentalističke desnice kršćanske provenijencije u skandinavskim zemljama pa je 1995. napisao: ,,Masakr kao onaj u Oklahomi može se ponoviti kod nas jer imamo sve potrebne sastojke: mržnja, fanatizam, glorifikacija nasilja i sektaški mentalitet”. Tada je već bilo jasno da se klasični antisemitizam pretvara u mržnju prema doseljenicima muslimanima i da neprijatelj zapravo postaje vlast koja žrtvuje iskonski identitet nacije, kršćanske i arijevske, na ,,oltaru multikulturalizma”. Kršćanski fundamentalizam je itekako bio prisutan i na našem terenu, naročito u obračunavanju s muslimanima u BiH od strane Radovana Karadžića, Ratka Mladića i drugih, u izjavama nekih dužnosnika SPC ali i Katoličke crkve, naročito u Hercegovini. Prisutan je među američkim republikancima te u nekim latinoameričkim sredinama. Da, na vaše pitanje odgovaram da je to jedna realna i rastuća opasnost u Europi.

MONITOR: Novostvorene balkanske države pokazuju veliku težnju da se tijesno povežu sa dominantnim crkvama i da tamo gdje je to moguće stvore neku vrstu državne crkve. DPS u Crnoj Gori je saopštio da bi crkva trebalo da više pomaže državi u izgradnji nacionalnog identiteta. Šta se, u stvari, događa?
PILSEL: Imali smo taj isti fenomen i kod Radovana Karadžića i kod Franje Tuđmana i njegovih neoustaša. Hrvatska je to poglavlje stavila ad acta. Konačno postajemo sekularizirano društvo gdje se, kako vidimo ovih dana, usred nezapamčenog imovinskog skandala u Istri, žestoko može polemizirati i s kardinalom Josipom Bozanićem, kojeg se u Večernjem listu naziva veleizdajnikom i mafijašem (vele mu da je Joca Vatikanac!) i samim papom. No, i u nas se i dalje govori o Katoličkoj crkvi kao nositeljici očuvanja nacionalnog identiteta. To su prevaziđene ideje iz XIX. stoljeća. Ovoj ekipi treba javiti da smo u XXI. vijeku i da nitko više nema monopol na nacionalni identitet jer ga stvaraju jednaki pred zakonima i državom, svi građani i sve institucije civilnog društva podjednako.

MONITOR: Vjerujete li da bi za naših života moglo doći do zbližavanja, odnosno ujedinjavanja hrišćanstva?
PILSEL: Ekumenizam se negdje događa malo brže. Na našem terenu se na ekumenizam gleda kao na slabost ili kao na herezu. Nitko ne želi popustiti i svi, netko manje, netko više, nastavljaju šamarati Krista umišljajući da su pravi, najvažniji i ispravni tumači. Ne vjerujem da ćemo doživjeti za naše živote neke spektakularne promjene. Ali ja ne posustajem. Ipak, hajde da prvo u svakoj post jugoslavenskoj državi svakom građaninu budu zagarantirana puna vjerska prava i da sve vjerske zajednice i crkve budu ravnopravne i jednake pred zakonom!

MONITOR: Interesantno je da je porast praktikujućih vjernika sa raspadom Jugoslavije koegzistirao sa ratovima i provalom mržnje koja je objašnjavana i „vjerskim” razlozima. Da li je to bila samo neka vrsta etnofiletizma?
PILSEL: Nisam siguran da je broj prakticirajućih vjernika porastao. Mislim da se smanjio i smanjuje. Još koncem 90-tih su sociolozi u Hrvatskoj i profesori na Bogosloviji u Zagrebu ustvrdili da je realan broj prakticirajućih vjernika 25 od onih nominalnih. Taj je broj porastao, onih koji se politički, etnički, sociološki ili kulturološki identificiraju s određenom crkvom. Vjera je dolaskom demokracije izašla iz nerelevantnosti ali taj povrat je često praćen porastom konfliktnosti, kao da je povratak svetog osuđen napraviti iskorak ka povratku netolerancije. Koje je realno mjesto vjere u našemu društvu? To je pravo pitanje.

MONITOR: Kako komentarišete poruke Jadranke Kosor hrvatskim generalima prvostepeno osuđenim zbog zločina počinjenih tokom „Oluje”?
PILSEL: Dosta je ljudi negodovalo zbog takva neprimjerena ponašanja hrvatske premijerke. Stigla je osuda i iz centrale Amnesty Internationala. Navodim primjerice izjavu Inicijativa mladih za ljudska prava – Hrvatska, koja smatra nedopustivom pozdravljanje na proslavi u Kninu nepravomoćno osuđene za zločine protiv čovječnosti i kršenje zakona i običaja ratovanja, generale Antu Gotovinu i Mladena Markača. Kosor ne samo da šteti odnosima Hrvatske i Srbije i odnosima građana hrvatskog i srpskog etniciteta, već šteti cjelokupnom ugledu RH u svijetu. Ja osobno ne mogu prihvatiti da se u ime službenih institucija RH poriču najteži zločini i kršenja ljudskih prava te zanemaruju osjećaji žrtava. Osim toga, njena izjava nije u skladu s temeljnim vrijednostima demokratskih društava koja počivaju na poštovanju ljudskih prava i vladavini prava. Premijerka Kosor bi morala uputiti službenu ispriku svim žrtvama ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti počinjenima za vrijeme i neposredno nakon VRO Oluja. Ukoliko to ne učini, njena nastojanja ka pomirenju i normalizaciji ostaju prazno laprdanje. To vrijedi i za druge lidere u regiji.

MONITOR: U Crnoj Gori je aktuelan sudski postupak protiv onih koji su deportovali bošnjačke izbjeglice natrag u RS Radovanu Karadžiću, gdje su bili ubijeni. Optuženi su, uglavnom, manje moćni ljudi i neposredni izvršioci depotracija. Da li onda uopšte možemo govoriti o uspješnim političkim tranzicijama u našim državama?
PILSEL: Kada je riječ o malim i velikim ulovljenim ribama treba istaknuti i činjenicu da do sada, recimo za zločine u Vukovaru ili za zlostavljanje, mučenje i ubijanje Hrvata u srbijanskim konc-logorima nije procesuiran nitko iz vrha JNA, a trebalo bi. Padaju izvršitelji, i to relativno malim kaznama, dok se nalogodavci izvlače. Tako da dok se to ne učini, kredibilnost vlasti koju predstavlja predsjednik Boris Tadić ostaje na klimavim nogama. Mi već imamo nekoliko presuda u Hagu prema kojima je hrvatski politički vrh s Tuđmanom na čelu terećen za ratni zločin u Hrvatskoj i u BiH. Nema nikakve sumnje da mnogi hrvatski građani smatraju odgovornima za ratne zločine i za rat i razaranje na jugu Hrvatske i Milu Đukanovića i Momira Bulatovića.

Uvjerljivom pobjedom Ive Josipovića u Hrvatskoj se završava politička ,,tranzicija” budući da će naša država u vrijeme Josipovićeva mandata ući u EU, a pred vratima je i ,,smjena generacija” u hrvatskim političkim elitama.

MONITOR: Da li je hapšenje bivšeg premijera Hrvatske Iva Sanadera dio „velikog spremanja za Evropu” koji čeka i druge zemlje našeg regiona?
PILSEL: Apsolutno! Neće se ponoviti slučaj Rumunjske i Bugarske koje su ušle u Uniju unutar visokog stupnja korupcije. Zamislite da ni Jadranka Kosor, kao osoba koja živi u otetom srpskom stanu, ne može proći u takvoj ,,sređenoj” Europi. I ona će uskoro biti škartirana.

Nakon Slovenije će Hrvatska postati druga država bivše Jugoslavije koja će postati dio EU. To igra vrlo važnu ulogu za stabilnost regije. Sada će političari u trouglu Sarajevo-Beograd-Tirana biti još više pod pritiskom kako bi reformirali svoje države i ispunili preduvjete za članstvo u EU. Samo to ih i tjera da djeluju.

Unija se ipak prvo treba okrenuti Hrvatskoj, jer je tu ostalo još puno posla. Naša zemlja je poduzela velike napore da reformira svoje pravosuđe. Ali najteži zadatak ostaje borba protiv korupcije. Nije dovoljno to što u zatvoru sjedi bivši premijer Ivo Sanader koga mediji opisuju kao ,,glavu korupcijske hobotnice”. Privreda Hrvatske je nakon proglašenja nezavisnosti prije dvadeset godina praktično opljačkana. Pojedini sektori se još uvijek nalaze u rukama oligarha koji su i dalje nedodirljivi. Mnoštvo privrednika i političara je u proteklim godinama uprljalo svoje ruke u močvari korupcije. Mnoštvo njih bi trebalo da se nađe pred sudom – i to po mogućnosti prije ulaska ove zemlje u EU.

MONITOR: Koliko su organizovani kriminal i korupcija u vrhovima vlasti naših država na kojima se toliko insistira u Briselu – specifični, jer su vezani za ubistva i pljačku tokom skorašnjih ratova, objašnjavanih i kao nevažna posljedica borbe za nacionalne ideale?
PILSEL: Moramo se zajedno boriti protiv organiziranog kriminala. Do sada su kriminalci surađivali mnogo bolje nego države, to mora prestati. Moramo priznati da nisu samo drugi počinili ratne zločine. Imamo ratne zločince i među nama. Moramo prema istim kriterijima procesuirati ratne zločine. Znam da ne govorim ništa novo.

MONITOR: Iz afera Hipo-Alpe Adrija banke, Dojče Telekoma i njegovih ogranaka u Mađarskoj vidi se koliko su se i lideri krupnog zapadnog biznisa poistovjetili sa stilom naših političara i tajkuna, radeći ovdje ono što u svojim zemljama ne mogu.
PILSEL: Mnogi govore da ćemo ulaskom u Uniju postati laki plijen tih istreniranih makrolopova. Kriminal je dio naših društava i nije EU opatija s dijevicama u neprestanoj molitvi. Halo, pa zar vam se Silvio Berlusconi čini neki uzoran političar ili pak oni nijemački biznismeni koji su prali novac u Liechtensteinu moralni ljudi?

Međutim, ako želimo ne malo nego puno više reda mi moramo ući u EU i zajedno sužavati prostor kriminalcima i korumpiranim političarima, funkcionerima i gospodarstvenicima.A toga nema bez odgovornoga, profesionalnoga i slobodnoga novinarstva niti bez naše spremnosti da platimo cijenu za takvu vrsnost u profesiji.

Ili ćemo biti novinari ili se toga okanimo. Kulturi laži treba suprotstavljati kulturu istine i života. Istina tu ne znači tek puku točnost, suglasnost. Ona nije nešto što se može konstruirati i čime se može manipulirati. Novinar ne smije pitanje istine ostaviti otvorenim. On stoji pod pritiskom da se suoči s njome. Tako novinarstvo nije tek puko skupljanje podataka, nego kritičko propitkivanje stvarnosti. Nama je valjda jasno da novinarstvo, ako se više ne da razlikovati od organizirane laži, predstavlja zločin.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

STEFAN ĐUKIĆ, GRAĐANSKI AKTIVISTA: Čekanje pravde

Objavljeno prije

na

Objavio:

DPS se konsolidovao, ponovo preuzima kontrolu nad resursima  države. Istovremeno, mislim da je konačno jasno da oni nikad više neće imati snagu kao prije avgusta 2020. DPS neće doživjeti sudbinu SPS-a nakon 5. oktobra ali neće nikad više biti crnogorski autokrata preko Mila Đukanovića. Cijena je vjerovatno to što nećemo doživjeti pravdu, što će u najboljem slučaju funkcioneri te partije odgovarati za samo mali broj afera putem kojih su se bogatili na račun građana

 

MONITOR:  Ove sedmice premijer Dritan Abazović u posjeti je Beogradu. Posjeta se predstavlja kao pokušaj normalizacije odnosa između dvije zemlje. Da li se normalizacija postiže posjetama ili adekvatnim politikama?

ĐUKIĆ: Opravdano je sumnjati u mnoge stvari kada se radi o premijeru Abazoviću ali ne i u to da želi najbolje odnose sa svim državama regiona. Nakon decenija vlasti koja je nedostatak spoljne suverenosti kompenzovala svađanjem sa ,,komšijama” dobro je da na vlasti imamo nekoga ko želi bolje odnose. Normalizacija se naravno ne postiže posjetama i fotografisanjem, ali su međusobni kontakti na vrhu neophodni da bi došlo do donošenja zakona i uredbi koje mogu da olakšaju život običnim građanima – jedinstveni granični prelazi (kao što imamo sa Albanijom i BiH), zajednički poslovni projekti, međusobna ulaganja, otvoren platni promet, to su samo neka od potencijalnih rješenja koja bi građanima značajno pojednostavila mnoge stvari u poslovanju, komunikaciji sa rodbinom i prijateljima i slično. Nadamo se da oni u Vladi koji se, iz njima poznatih razloga, protive normalizaciji odnosa neće biti u prilici da dobra rješenja opstruiraju.

MONITOR: Kao jedna od tema pominje se i potpisivanje Temeljnog ugovora sa SPC-om. Mislite li da je način na koji se do sada govori i rješava taj problem adekvatan?

ĐUKIĆ: Dobar potez Vlade je objavljivanje radne verzije Temeljnog ugovora sa SPC-om. Koliko se može vidjeti njegove odredbe su veoma slične, pa čak i identične kao one u ugovoru sa Islamskom zajednicom i Konkordatom sa Vatikanom. Nesumnjivo je da ovo pitanje treba rješavati, predugo se o njemu priča i previše zaokuplja pažnju javnosti. Naravno da određene strukture, bilo iz istinskih nacionalističkih poriva, bilo iz svijesti da na nacionalizmu mogu profitirati, žele da održe ovo pitanje još mnogo godina u žiži javnosti. Zato se i odmah krenulo sa pričom o ,,izdaji” i o apstraktnim i nikad definisanim interesima ,,građanske Crne Gore”. Neophodno je da iz javnog diskursa ,,istjeramo” tu zapaljivu retoriku forsirane mržnje, vidjeti da li postoje suštinski problemi u pogledu slobode vjeroispovijesti i načela sekularizma i ovo pitanje završiti što prije.

MONTIOR: Koliko se aktuelne vlasti bave suštinskim pitanjima kvaliteta života građana, a koliko temama koje samo pojačavaju polarizaciju u društvu?

ĐUKIĆ: Mislim da ova vlast pokušava dvojako da djeluje. Neki potezi su nesumnjivo povučeni kako bi se spriječio udar na standard građana (kao što je smanjivanje akciza i ograničavanje marže) ali su to za sad prinudne i kratkoročne mjere. Iako je rano za neke dalekosežne poteze, trenutno ih ne vidimo ni u naznakama. Što se tema koje polarizuju tiče, očita je namjera Pokreta URA da neke od njih što prije riješi i stavi ad acta. To je korisno za društvo ali i njih kao partiju, jer nestankom ovih tema smanjuju manevarski prostor partijama starog režima na čije biračko tijelo plediraju.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka prvog jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

VELIMIR VISKOVIĆ, KNJIŽEVNI KRITIČAR I ENCIKLOPEDISTA IZ ZAGREBA: Dolazi teška evropska zima 

Objavljeno prije

na

Objavio:

Bojim se da idemo prema bipolarnom svijetu u kojemu su na jednoj strani Kina i Rusija, na drugoj Amerika i NATO. Zapad je možda nadmoćniji kad su posrijedi avioni, tenkovi, brodovi, ali druga strana je razvila hipersonične projektile kojima Zapad ne može u ovom trenutku parirati. Da nema u rukama taj argument, siguran sam kako se Putin ne bi upustio u ovako neprikriven, otvoren sukob

 

MONITOR: Objavljena je Vaša autobiografija „O drugima, o sebi“. Zašto je važno da se osvrnemo na svoj „lik i djelo“?

VISKOVIĆ: Autobiografski diskurs u ovom trenutku dominantan je trend u svjetskoj književnosti; podsjetio bih samo na planetarni uspjeh norveškog pisca Karla Ove Knausgarda i njegovih šest autobiografskih romana objedinjenih pod naslovom „Moja borba“. Skoro cijelo „žensko pismo“ temelji se na ispovijedanju autobiografskoga iskustva.

Pa i klasici novoštokavskog jezika Danilo Kiš i Mirko Kovač puno su pisali o autobiografskom dokumentarizmu vlastite proze.

Ma, zapravo su vrlo rijetki oni pisci koji zaobilaze vlastito životno iskustvo i pišu isključivo o izmišljenim svjetovima.

A ja sam se odlučio za naslov „O drugima, o sebi“ zato što sam knjigu pisao kao niz zapisa o poznatim i bliskim ljudima, o tome kako su se oni upletali u moj život, kako sam ja prisutan u njihovima. Mislim da zapravo uopće ne postojimo kao nekakve potpuno inokosne jedinke, nas definiraju prije svega relacije s drugima: kako se mi odražavamo u njihovim životima, oni u našima.

MONITOR: Prema dostupnoj on-line evidenciji Nobelovog komiteta, Krleža je godinama bio kandidat državnih institucija i udruženja u Jugoslaviji, a Andrić „stranaca“. Da li su predlagači možda zasmetali Krležinoj šansi za Nobela i koliko i da li vanknjiževni faktori igraju ulogu pri odlučivanju Nobelovog komiteta?

VISKOVIĆ: Ne bih mistificirao ulogu predlagatelja; svake godine Nobelovu komitetu pristignu na stotine prijedloga za Nobelovu nagradu. Nužan preduvjet  da bi netko postao izgledan kandidat za Nobela jest da je preveden na velike svjetske jezike te na one skandinavske. I Krleža i Andrić ispunjavali su početkom 60-ih te preduvjete. Neki tvrde da Krleža nije prošao jer je bio ljevičar. Glupost, jer i Andrić je bio u Partiji, nije bio nikakav disident, a  akademici koji odlučuju o nagradi nisu se ni onda ni danas klonili izbora ljevičara, pa čak i deklariranih komunista. Mislim da je prevladalo to što je Andrić balkanskiji pisac, ali pisac koji je partikularno lokalno iskustvo svojim pripovjedačkim talentom izdigao na univerzalnu razinu. Uostalom, njegovim izborom akademici nisu pogriješili, iako ne bi pogriješili ni da su izabrali i Krležu.

MONITOR: Došlo je do velikog sukoba Zapada i Rusije, nakon njene vojne agresije na Ukrajinu. Kako Vama izgleda odgovor Brisela, ali i Londona i Vašingtona na rat u Ukrajini?

VISKOVIĆ: Putin jest napadom na Ukrajinu počinio flagrantnu povredu međunarodnog prava. To, gledajući pravno, a čak i moralno. Gledajući, pak, pragmatično, on je počinio isto ono što je Amerika godinama činila u  Vijetnamu, Iraku, Avganistanu, Libiji, Siriji, gdje je ili izravno intervenirala ili poticala pobunjeničke snage da promijene legitimnu vlast. To je sve Amerika počinila pretendirajući na položaj globalne velesile, zadnjih tridesetak godina jedine imperijalne sile.

Sad se suočavamo sa situacijom da Putinova Rusija čini to na što je dosad pravo polagala isključivo Amerika. Traži da je se prizna kao globalnu vojnu i političku silu. Zapad to energično odbija te se rat u Ukrajini pretvara u tzv. proksi rat, gdje zapravo Rusija ratuje protiv ujedinjenog Zapada.

Mislim da je unekoliko ova situacija usporedljiva s Kubanskom krizom s početka šezdesetih. Amerika tada nije dopustila instaliranje ruskih projektila na Kubi, u svojoj neposrednoj blizini. Rusija sada ne dopušta prodor NATO-a u svoju neposrednu blizinu.

U svemu tome užasno mi je žao ukrajinskog naroda koji je izložen strašnim patnjama. Ali osim Putina kao nesumnjivog krivca, ja krivca vidim i u SAD-u i Velikoj Britaniji koje su minirale Sporazume iz Minska. Ukrajina se ipak mora suočiti s činjenicom da u njoj živi 17 posto Rusa, još i tridesetak posto  rusofonog stanovništva; ne može se ta stvarnost mijenjati spaljivanjem, ubijanjem i izgonom protivnika radikalno čistog ukrajinskog identiteta, koji se očituje prije svega u svojoj protivruskosti. Bio je nužan kompromis, a nije bilo volje za njega.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka prvog jula ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

GORAN ĐUROVIĆ, MEDIA CENTAR: Nijednoj partiji nije stalo do stručnjaka

Objavljeno prije

na

Objavio:

Državu je uništilo partijsko zapošljavanje koje je patentirala vlast DPS-a i njegovih dugogodišnjih partnera. Državu neće izvući iz problema ponavljanje istog modela upravljanja

 

MONITOR: Politika se opet svodi na priču o „partijskim dubinama“, odnosno partijskoj preraspodjeli državnih pozicija. Šta Vama to govori?

ĐUROVIĆ: Nažalost, još  ne postoji makar jedan subjekat na našoj poltičkoj sceni koji je spreman da slijedi javno proklamovane principe u svom djelovanju i suprostavi se partijskom zapošljavanju. Sve poltičke partije koje participiraju u Skupštini su svoj politički rejting i podršku građana vezali dominantno za broj zaposlenih „po dubini“. U upravne odbore javnih preduzeća i  ustanova se imenuju članovi partija koje imaju često nedogovarajuću stručnu spremu i radno iskustvo. Vlada povjerava upravljanje državnim resursima licima koja su često nekvalifikovana za posao koji obavljaju. Posljedica takve politike je da takvi upravni odbori biraju za funkcije izvršnih direktora ponovo partijske činovnike, po unaprijed dogovorenim kvotama podijeljenim među partijama. Državu je uništilo partijsko zapošljavanje koje je patentirala vlast DPS-a i njegovih dugogodišnjih partnera   iz SDP-a i BS-a. Državu neće izvući iz problema ponavljanje istog modela upravljanja. Da bi se institucije profesionalizovale i počele izgrađivati upravo je potreban diskontinuitet sa lošom tridestogodišnjom praksom a ne njen nastavak. Nažalost, ni predsjednik Vlade a ni potpredsjednici iz SNP-a, SDP-a i BS-a nisu predložili drugačija rješenja od dosadašnje prakse. Očekivao sam da će makar neko od lidera partija koje participiraju u manjinskoj vladi predložiti da se polovina članova upravnih odbora bira putem javnog konkursa i tako stvori mogućnost da se u oporavak našeg društva uključi ljudski potencijal koji je smješten u prostoru van političkih stranaka. Razumljivo je da jedan dio pozicija pokrivaju partijski kadrovi kako bi se mogla sprovoditi politika Vlade ali nije dobro da se ne omogući ljudima koji imaju profesionalno iskustvo i integritet, da pomognu oporavak i suštinsku izgradnju institucija.

Tužna je istina da nijednoj partiji nije stalo do mišljenja onog dijela Crne Gore koji ne očekuje partisjko zaposlenje, koji je progresivan i koji zapravo jedini može dati podršku suštinskim promjenama. Vjerujem da će morati da dođe do novih promjena vlasti u skorijem periodu ali i do formiranja novih političkih subjekata kako bi se konačno stvorio zdravi politički centar od ljudi sa integritetom, koji sebe ne vide u politici do kraja  života, koji su profesionalno ostvareni i jednostavno rečeno-normalni.  Takvi su danas ubjedljva manjina u političkim partijama. Najgori dio crnogoskog društva su političke partije. Naravno, nisu sve jednako loše i jednako odgovorne za stanje u kojem se društvo nalazi. Da su partije bolje nego što jesu ne bi nam država bila u ovakvom stanju. Doskorašnja opozicija je godinama bila nefunkcionalna a najveći subjekti posvađani oko borbe za koji glas više. Slično ponašanje je nastavljeno i nakon promjene vlasti. Da bi nam bilo bolje, partije, kao subjekti koji imaju najveću moć da utiču na razvoj društva, moraju biti demokratičnije, spremne da se mijenjaju i spremne da u svoje upravljačke strukture uključe nove ljude iz svih segmenata društva. Zato se radujem kada se u partijama pojave nova lica koja imaju profesionano iskustvo i prepoznatljivost. Lideri političkih partija bi morali da budu svjesni problema i pomognu da se u njihovim redovima dese promjene. To može makar dijelom da se desi ukoliko se usaglase da promijene što prije izbormi sistem i omoguće građanima da glasaju direktno za sveje predstavnike (otvorene liste).

MONITOR: Mediji pišu i o desantu Demokratske partije socijalista na neke od važnih pozicija po dubini. Tu je i parlamentarna kontrola izvršne vlasti od strane iste partije. Koliko joj to daje moć, i šta to znači za ovo društvo?

ĐUROVIĆ: DPS pokušava da zadrži svoje biračko tijelo zapošljavanjem po dubini. Ipak, crnogorska dubina ima neko dno, postoji krajnja tačka u kojoj više neće biti mjesta u institucijama za sve partijske DPS kadrove. DPS neće moći da ponovo vrati sve one koji su ostali bez posla  nakon 30. avgusta 2020. Ta spoznaja proizvodi nervozu kod značajnog dijela bivših funkcionera DPS-a. Svakako, DPS kadrovi neće, na sreću, imati odlučujuću ulogu u upravljanju javnim preduzećima i ustanovama. Što se tiče Skupštine i kontrole DPS-a, mislim da je ta njihova uloga precijenjena. Siguran sam da DPS neće rušiti Vladu zbog bilo kog razloga jer njima izbori na bilo kom nivou ne odgovaraju. Znaju da će izgubiti vlast u Podgorici i drugim opštinama, a znaju i da će njihova snaga oslabiti nakon sljedećih parlamentanih izbora. DPS je svakim danom sve slabiji koliko se god upinjali njihov predsjednik i funkcioneri da objasne  svom biračkom tijelu kako je sve u redu. DPS odlaže stranačke izbore za predsjednika partije ali se ne može dovijeka odlagati ono što mora da se desi. Ako Milo Đukanović  ostane na čelu te partije ona je osuđena na propast jer niko sa Đukanovićem neće praviti koaliciju nakon sljedećih izbora. Sa druge strane je tužno da među 150.000 članova te partije nema jednoga dovoljno hrabrog da javno kaže Đukanoviću da treba da ode.

Da sam na mjestu predsjednika Vlade zaustavio bih sva zapošljavanja i popunjavanja upravnih odbora dok se u Skupštini ne izglasa novi saziv Sudskog savjeta, izaberu sudije Ustavnog suda,  imenuje vrhovni državni tužilac. To je strateški cilj države i on treba da bude ostvaren prioritetno a zapošljavanja mogu da sačekaju. Vjerujem da bi želja najvećeg broja partija  da zaposle što više svojih kadrova podstakla dogovore u Skupštini i ubrzala ispunjenje ključnog razloga zbog kojeg je formirana manjinska Vlada a koji treba da nas približi EU.

MONITOR: Mnoge stvari od kojih se živi čekaju da dođu na red. Novac za poljoprivrednike iz evropskih fondova još čeka da bude iskorišćen. Čekamo podzakonska akta koja će parovima omogućiti liječenje steriliteta o državnom trošku, i slično. Koliko su ova i prethodne vlade u službi građana?

ĐUROVIĆ: Potrebe i očekivanja građana su veliki. Pojedini procesi mogu sigurno brže da se sprovode. Vjerujem da nakon prvih 100 dana rada nove Vlade mogu da se analiziraju ostvareni rezultati. Nakon prethodne Vlade, u pojedinim resorima ostalo je mnogo zaostalih predmeta, nedovršenih procesa u izradi normativnih akata. Mislim da ipak postoji makar mali pozitivan trend kada je u pitanju odnos prema građanima. DPS je potpuno postao gluv u odnosu na potrebe građana nakon predugog vršenja vlasti. Prethodna Vlada pokazala je neke signale da joj je stalo do građana, ponekad zbog populizma i političkih ambicija pojedih ministara. Nadam se da će ova Vlada biti bolja od prethodnih, kao i svaka naredna. Dobro je da se sve partije nađu u poziciji vlasti i pokažu građanima šta znaju. Dobro je i da sve partije osjete kaznu građana jer ih to može učiniti odgovornijima.

MONITOR: Premijer Dritan Abazović najavio je nestašicu hrane i energenata. Da li je Vlada na tom polju uradila što je mogla?

ĐUROVIĆ: Pitanje nestašice hrane i energenata je veoma složeno pitanje u političkom i ekonomskom smislu. Ne znam šta je sve planirano ali moguće i da najavljeni rebalans budžeta bude jedan od mehanizama za iznalaženje sredstava da se unaprijed kupe neophodne zalihe  hrane  energenata i stvore robne rezerve.

MONITOR: Još čekamo i na ključne reforme u pravosuđu. U međuvremenu pale su važne optužnice, poput afere Telekom i Carine. Kako to komentarišete?

ĐUROVIĆ: Sudska vlast je uništena kao i sve druge institucije u prethodnih 30 godina. Ne iznenađuju pale optužnice ako se zna ko ih je pisao i sa kojom namjerom. Vjerujem da će tužilaštvo ipak u nastavku ovih procesa uspjeti da ponudi dokaze a nadam se i da će ipak doći do formiranja novog Sudskog savjeta i zamjene sudija u višim sudskim instancama koji su prilično kompromitovani brojnim aferama i dodjelama stanova od strane DPS vlasti na držanom nivou ali i na nivou Glavnog grada. Sada stranke u postupku žele da im se vrate usluge i pokloni.

MONITOR: Slučajevi hapšenja Vesne Medenice i Blaža Jovanića, čelnih ljudi pravosuđa, govore i o stanju u pravosuđu. Koliko je potrebno da se takvo stanje reformiše, i da li smo na pravom putu?

ĐUROVIĆ: Nakon 30 godina uništavanja institucija od strane DPS-a potrebno je neko vrijeme da se institucije počnu oporavljati. Brzina reformi zavisi od političkih partija koje mogu ubrzati ili usporiti ovaj proces. Ako ima imalo želje da se poprave stvari, ako je partijama imalo stalo do građana i ove države, onda će ubrzati dijalog oko sudskih instanci. Vjerujem da bi ohrabrenje moglo doći i od SDT-a u vidu nastavka procesuiranja sudija Vrhovnog suda koji su bili izvršioci nekadašnje predsjednice Vesne Medenice. Koliko je uništena ova država svakim danom će se znati sve više, a sve ono na što su ukazivali godinama nekoliko nezavisnih medija i NVO pokazalo se tačnim. Sudovi a i tužilaštvo su imali cjenovnike po kojima se mogla kupiti ,,pravda”. Očistiti pravosuđe od svih korumpiranih je moguće, ali je potrebno vrijeme. Na nižim instancama postoje kadrovi koji brzo mogu biti unaprijeđeni, a time bi počeo proces obnavlajnja ključnih institucija koje treba da pomognu uspostavlanju vladavine prava.

 

Tužilaštvo mora ući i u RTCG

MONITOR: Šta je sa reformom javnog servisa?

ĐUROVIĆ: Nakon smjene DPS-a tek je zapravo započeo proces tranzicije u Crnoj Gori. Kao i prethodna Vlada i trenutno rukovodstvo RTCG-a je dio mučnog perioda koji se morao proći. Reforma javnog servisa započeće kada se Savjet  RTCG-a oslobodi neprimjerenog partijskog uticaja i partjskih mučnih trgovina. I ovdje je potrebno profesionalno tužilaštvo. Savjetu RTCG-a predočeni su dokumenti koji su optužujući za prethodnog generalnog direktora Šundića. Vidjećemo da li će Osnovno tužilaštvo  procesuirati odgovorne ili će okrenuti glavu kao u najboljim godinama DPS-a. Danas je RTCG umjesto DPS-a pod uticajem većeg broja partija ali svaki prostor za uticaj partija će u nekom trenutku postati veoma problematičan. Političari RTCG doživljavaju kao bilo koju drugu instituciju koju treba po dubini pokriti po partijskom ključu. Ne može biti transformacije RTCG-a ako je generalni direktor nezakonito izabran. Reforma se može desiti promjenom zakonske regulative i doglednom primjenom. Neophodna je smjena Savjeta RTCG-a i menadžmenta kao prvi korak u uvođenju profesionalizacije RTCG-a.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo