Povežite se sa nama

INTERVJU

DRAGO PILSEL, NOVINAR I TEOLOG: Borba protiv laži i korupcije kao najteži zadatak

Objavljeno prije

na

Za razgovor o najvažnijim temama koje muče nas na periferiji ali i one u srcu Evrope, izabrali smo kolegu Draga Pilsela, izuzetnog poznavaoca ovih tema. Teško je u par rečenica prepričati njegovu biografiju, ne samo što je neprestano radio i obrazovao se ,već je o svojim uverenjima svedočio životom,kao malo ko od nas.Pilsel je mnogo puta, pred našim očima i ušima, pokazao kolika je važnost i težina ovog našeg posla. MONITOR: Krivac za masovno ubistvo u Norveškoj je svoj zločin objasnio i kao posljedicu svojih dubokih hrišćanskih uverenja i strahova. Postoji li opasnost od „hrišćanskog fundamentalizma”?
PILSEL: Švedski pisac Stieg Larsson posvetio je puno novinarskog vremena proučavanju ekstremne fundamentalističke desnice kršćanske provenijencije u skandinavskim zemljama pa je 1995. napisao: ,,Masakr kao onaj u Oklahomi može se ponoviti kod nas jer imamo sve potrebne sastojke: mržnja, fanatizam, glorifikacija nasilja i sektaški mentalitet”. Tada je već bilo jasno da se klasični antisemitizam pretvara u mržnju prema doseljenicima muslimanima i da neprijatelj zapravo postaje vlast koja žrtvuje iskonski identitet nacije, kršćanske i arijevske, na ,,oltaru multikulturalizma”. Kršćanski fundamentalizam je itekako bio prisutan i na našem terenu, naročito u obračunavanju s muslimanima u BiH od strane Radovana Karadžića, Ratka Mladića i drugih, u izjavama nekih dužnosnika SPC ali i Katoličke crkve, naročito u Hercegovini. Prisutan je među američkim republikancima te u nekim latinoameričkim sredinama. Da, na vaše pitanje odgovaram da je to jedna realna i rastuća opasnost u Europi.

MONITOR: Novostvorene balkanske države pokazuju veliku težnju da se tijesno povežu sa dominantnim crkvama i da tamo gdje je to moguće stvore neku vrstu državne crkve. DPS u Crnoj Gori je saopštio da bi crkva trebalo da više pomaže državi u izgradnji nacionalnog identiteta. Šta se, u stvari, događa?
PILSEL: Imali smo taj isti fenomen i kod Radovana Karadžića i kod Franje Tuđmana i njegovih neoustaša. Hrvatska je to poglavlje stavila ad acta. Konačno postajemo sekularizirano društvo gdje se, kako vidimo ovih dana, usred nezapamčenog imovinskog skandala u Istri, žestoko može polemizirati i s kardinalom Josipom Bozanićem, kojeg se u Večernjem listu naziva veleizdajnikom i mafijašem (vele mu da je Joca Vatikanac!) i samim papom. No, i u nas se i dalje govori o Katoličkoj crkvi kao nositeljici očuvanja nacionalnog identiteta. To su prevaziđene ideje iz XIX. stoljeća. Ovoj ekipi treba javiti da smo u XXI. vijeku i da nitko više nema monopol na nacionalni identitet jer ga stvaraju jednaki pred zakonima i državom, svi građani i sve institucije civilnog društva podjednako.

MONITOR: Vjerujete li da bi za naših života moglo doći do zbližavanja, odnosno ujedinjavanja hrišćanstva?
PILSEL: Ekumenizam se negdje događa malo brže. Na našem terenu se na ekumenizam gleda kao na slabost ili kao na herezu. Nitko ne želi popustiti i svi, netko manje, netko više, nastavljaju šamarati Krista umišljajući da su pravi, najvažniji i ispravni tumači. Ne vjerujem da ćemo doživjeti za naše živote neke spektakularne promjene. Ali ja ne posustajem. Ipak, hajde da prvo u svakoj post jugoslavenskoj državi svakom građaninu budu zagarantirana puna vjerska prava i da sve vjerske zajednice i crkve budu ravnopravne i jednake pred zakonom!

MONITOR: Interesantno je da je porast praktikujućih vjernika sa raspadom Jugoslavije koegzistirao sa ratovima i provalom mržnje koja je objašnjavana i „vjerskim” razlozima. Da li je to bila samo neka vrsta etnofiletizma?
PILSEL: Nisam siguran da je broj prakticirajućih vjernika porastao. Mislim da se smanjio i smanjuje. Još koncem 90-tih su sociolozi u Hrvatskoj i profesori na Bogosloviji u Zagrebu ustvrdili da je realan broj prakticirajućih vjernika 25 od onih nominalnih. Taj je broj porastao, onih koji se politički, etnički, sociološki ili kulturološki identificiraju s određenom crkvom. Vjera je dolaskom demokracije izašla iz nerelevantnosti ali taj povrat je često praćen porastom konfliktnosti, kao da je povratak svetog osuđen napraviti iskorak ka povratku netolerancije. Koje je realno mjesto vjere u našemu društvu? To je pravo pitanje.

MONITOR: Kako komentarišete poruke Jadranke Kosor hrvatskim generalima prvostepeno osuđenim zbog zločina počinjenih tokom „Oluje”?
PILSEL: Dosta je ljudi negodovalo zbog takva neprimjerena ponašanja hrvatske premijerke. Stigla je osuda i iz centrale Amnesty Internationala. Navodim primjerice izjavu Inicijativa mladih za ljudska prava – Hrvatska, koja smatra nedopustivom pozdravljanje na proslavi u Kninu nepravomoćno osuđene za zločine protiv čovječnosti i kršenje zakona i običaja ratovanja, generale Antu Gotovinu i Mladena Markača. Kosor ne samo da šteti odnosima Hrvatske i Srbije i odnosima građana hrvatskog i srpskog etniciteta, već šteti cjelokupnom ugledu RH u svijetu. Ja osobno ne mogu prihvatiti da se u ime službenih institucija RH poriču najteži zločini i kršenja ljudskih prava te zanemaruju osjećaji žrtava. Osim toga, njena izjava nije u skladu s temeljnim vrijednostima demokratskih društava koja počivaju na poštovanju ljudskih prava i vladavini prava. Premijerka Kosor bi morala uputiti službenu ispriku svim žrtvama ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti počinjenima za vrijeme i neposredno nakon VRO Oluja. Ukoliko to ne učini, njena nastojanja ka pomirenju i normalizaciji ostaju prazno laprdanje. To vrijedi i za druge lidere u regiji.

MONITOR: U Crnoj Gori je aktuelan sudski postupak protiv onih koji su deportovali bošnjačke izbjeglice natrag u RS Radovanu Karadžiću, gdje su bili ubijeni. Optuženi su, uglavnom, manje moćni ljudi i neposredni izvršioci depotracija. Da li onda uopšte možemo govoriti o uspješnim političkim tranzicijama u našim državama?
PILSEL: Kada je riječ o malim i velikim ulovljenim ribama treba istaknuti i činjenicu da do sada, recimo za zločine u Vukovaru ili za zlostavljanje, mučenje i ubijanje Hrvata u srbijanskim konc-logorima nije procesuiran nitko iz vrha JNA, a trebalo bi. Padaju izvršitelji, i to relativno malim kaznama, dok se nalogodavci izvlače. Tako da dok se to ne učini, kredibilnost vlasti koju predstavlja predsjednik Boris Tadić ostaje na klimavim nogama. Mi već imamo nekoliko presuda u Hagu prema kojima je hrvatski politički vrh s Tuđmanom na čelu terećen za ratni zločin u Hrvatskoj i u BiH. Nema nikakve sumnje da mnogi hrvatski građani smatraju odgovornima za ratne zločine i za rat i razaranje na jugu Hrvatske i Milu Đukanovića i Momira Bulatovića.

Uvjerljivom pobjedom Ive Josipovića u Hrvatskoj se završava politička ,,tranzicija” budući da će naša država u vrijeme Josipovićeva mandata ući u EU, a pred vratima je i ,,smjena generacija” u hrvatskim političkim elitama.

MONITOR: Da li je hapšenje bivšeg premijera Hrvatske Iva Sanadera dio „velikog spremanja za Evropu” koji čeka i druge zemlje našeg regiona?
PILSEL: Apsolutno! Neće se ponoviti slučaj Rumunjske i Bugarske koje su ušle u Uniju unutar visokog stupnja korupcije. Zamislite da ni Jadranka Kosor, kao osoba koja živi u otetom srpskom stanu, ne može proći u takvoj ,,sređenoj” Europi. I ona će uskoro biti škartirana.

Nakon Slovenije će Hrvatska postati druga država bivše Jugoslavije koja će postati dio EU. To igra vrlo važnu ulogu za stabilnost regije. Sada će političari u trouglu Sarajevo-Beograd-Tirana biti još više pod pritiskom kako bi reformirali svoje države i ispunili preduvjete za članstvo u EU. Samo to ih i tjera da djeluju.

Unija se ipak prvo treba okrenuti Hrvatskoj, jer je tu ostalo još puno posla. Naša zemlja je poduzela velike napore da reformira svoje pravosuđe. Ali najteži zadatak ostaje borba protiv korupcije. Nije dovoljno to što u zatvoru sjedi bivši premijer Ivo Sanader koga mediji opisuju kao ,,glavu korupcijske hobotnice”. Privreda Hrvatske je nakon proglašenja nezavisnosti prije dvadeset godina praktično opljačkana. Pojedini sektori se još uvijek nalaze u rukama oligarha koji su i dalje nedodirljivi. Mnoštvo privrednika i političara je u proteklim godinama uprljalo svoje ruke u močvari korupcije. Mnoštvo njih bi trebalo da se nađe pred sudom – i to po mogućnosti prije ulaska ove zemlje u EU.

MONITOR: Koliko su organizovani kriminal i korupcija u vrhovima vlasti naših država na kojima se toliko insistira u Briselu – specifični, jer su vezani za ubistva i pljačku tokom skorašnjih ratova, objašnjavanih i kao nevažna posljedica borbe za nacionalne ideale?
PILSEL: Moramo se zajedno boriti protiv organiziranog kriminala. Do sada su kriminalci surađivali mnogo bolje nego države, to mora prestati. Moramo priznati da nisu samo drugi počinili ratne zločine. Imamo ratne zločince i među nama. Moramo prema istim kriterijima procesuirati ratne zločine. Znam da ne govorim ništa novo.

MONITOR: Iz afera Hipo-Alpe Adrija banke, Dojče Telekoma i njegovih ogranaka u Mađarskoj vidi se koliko su se i lideri krupnog zapadnog biznisa poistovjetili sa stilom naših političara i tajkuna, radeći ovdje ono što u svojim zemljama ne mogu.
PILSEL: Mnogi govore da ćemo ulaskom u Uniju postati laki plijen tih istreniranih makrolopova. Kriminal je dio naših društava i nije EU opatija s dijevicama u neprestanoj molitvi. Halo, pa zar vam se Silvio Berlusconi čini neki uzoran političar ili pak oni nijemački biznismeni koji su prali novac u Liechtensteinu moralni ljudi?

Međutim, ako želimo ne malo nego puno više reda mi moramo ući u EU i zajedno sužavati prostor kriminalcima i korumpiranim političarima, funkcionerima i gospodarstvenicima.A toga nema bez odgovornoga, profesionalnoga i slobodnoga novinarstva niti bez naše spremnosti da platimo cijenu za takvu vrsnost u profesiji.

Ili ćemo biti novinari ili se toga okanimo. Kulturi laži treba suprotstavljati kulturu istine i života. Istina tu ne znači tek puku točnost, suglasnost. Ona nije nešto što se može konstruirati i čime se može manipulirati. Novinar ne smije pitanje istine ostaviti otvorenim. On stoji pod pritiskom da se suoči s njome. Tako novinarstvo nije tek puko skupljanje podataka, nego kritičko propitkivanje stvarnosti. Nama je valjda jasno da novinarstvo, ako se više ne da razlikovati od organizirane laži, predstavlja zločin.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

NASTAVAK KADROVANJA U RESORU VESNE BRATIĆ – SLUČAJ RADE VIŠNJIĆ: Greška koja nije slučajna

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ministarka  Bratić  očito ne smatra  da je veličanje četništva i  ratnih zločinaca ikkava  smetnja  za obavljanje rukovodećih finkcija u školstvu

 

Slučaj Rade Višnjić, nesuđene v.d. direktorice Osnovne škole (OŠ) „Jugoslavija” u Baru, u žižu javnosti vratio je Ministarstvo prosvjete, nauke, kulture i sporta (MPNKS) na čijem je čelu Vesna Bratić. Kao diplomirana učiteljica, Rada Višnjić je za v. d. direktoricu imenovana na period od šest mjeseci, počev od 12. jula.  Razriješena je samo osam dana kasnije.

Na imenovanje Višnjićeve javnost je burno reagovala. Protiv nje je u januaru 2020. godine pokrenut disciplinski postupak, nakon što je učenicima na času zadala da crtaju trobojku, u vrijeme snažne politizcije upotreba zastava. Tada je dobila uslovni prestatak radnog odnosa. U jesen iste godine, preko Vajber grupe pozvala je učenike na moleban u Hram Svetog Jovana Vladimira u Baru. Uslijedio je definitivan otkaz.

Višnjićeva je na svom Fejsbuk profilu objavila i odu Ratku Mladiću, bivšem komandantu Vojske Republike Srpske, u Hagu doživotno osuđenom ratnom zločincu. U prilog tvrdnji da hvalospjevi Mladiću nijesu smetnja već više preporuka kod ministarke Bratić ide i činjenica da je za novog direktora Doma učenika u Beranama nedavno imenovan Goran Kiković. On je otvoreni podržavalac četničkog pokreta, a aktivno je učestvovao u predlaganju imenovanja ulice u Beranama po Mladiću.

Vesna Bratić je prije par mjeseci Bojanu Đačić, takođe učiteljicu, ideološki blisku koleginici iz Bara, postavila za v.d. direktoricu Osnovne škole (OŠ) „Ristan Pavlović” u Pljevljima. Đačićeva je smijenjena nakon dva dana, jer su njena fotografija, na kojoj na glavi nosi šajkaču sa kokardom, i tekstovi šovinističkog sadržaja, osvanuli na Instagramu. I izazvali snažnu osudu građana.

Ni tada, baš kao ni u slučaju Višnjić, ministarka Bratić se nije ogradila od stavova   izabranica. Đačićeva je smijenjena u tišini, bez izjašnjenja MPNKS-a. Višnjićeva je prošla gore. U pokušaju da se zaštiti, Vesna Bratić je u saopštenju u kom navodi da je promijenila mišljenje o njenom imenovanju, kazala da je do toga došlo nakon što su iz MPNKS-a imali uvid u  privatne materijale opscene prirode profesorice Višnjić – aludirajući na nage fotografije koje su kružile društvenim mrežama, a na kojima je navodno ona. To je i vrhunac opscenosti ministarke Bratić – što su joj pri kadriranju „opscene fotografije” veći problem od podrške Mladiću. I zloupotreba privatnosti pri raskidanju radnog odnosa. Zbog toga su ministarku kritikovali iz Centra za građansko obrazovanje (CGO), skupštinskog Odbora za ravnopravnost, Centra za ženska prava (CŽP), kao i pojedinih političkih partija.

Vesna Bratić je, objašnjavajući odluku o razrješenju Rade Višnjić, nenamjerno otkrila i da u MPNKS-u ne obavljaju nikakve provjere kandidata. „Sva priča o depolitizaciji državnog aparata pala je u vodu sramnim postupkom Vesne Bratić, iza kojeg nesporno stoje partije vladajuće većine. Umjesto da oslobode škole političkog uticaja i da razbiju ćelije za kupovinu glasova, što je nasljeđe koje je ostavio DPS sa svojim koalicionim partnerima, oni su se odlučili da te mehanizme preuzmu. Umjesto partijskih direktora i zamjenika – dobili smo partijske direktore i zamjenike”, konstatuje u svojoj objavi na Fejsbuku dugogodišnji aktivista nevladinog sektora Vuk Maraš.

Ministarka tvrdi da su novoizabrani vršioci dužnosti direktora osnovnih i srednjih škola birani nepartijski. Nije tako, narvano. Monitorovi upućeni izvori tvrde da je Radu  Višnjić imenovala na predlog Socijalističke narodne partije (SNP). Brojni slučajevi upotpunjuju sliku o krugovima iz kojih dolaze kadrovi u kulturi i prosvjeti. Monitor redovno piše o tome.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u ptampanom izdanju Monitora od 23. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ŠERBO RASTODER, ISTORIČAR: Treba nam istina   

Objavljeno prije

na

Objavio:

Na Rezoluciju  o Srebrenici u crnogorskom političkom kontekstu  su se upecali zagovornici zla koji su se sakrivali iza „naroda“ kako bi osporili zlo. Sreća je da su ubjedljivo poraženi na način koji Crnu Goru vraća na stazu kakve – takve normalnosti i civilizacijske vrijednosti što je sa simpatijama prihvaćeno u regionu i svijetu

 

MONITOR: Usvajanje Rezolucije o Srebrenici i sporenja oko nje?

RASTODER:  Srebrenica je postala prepoznatljiva tačka topografije zla u Evropi. To je ,,zasluga” onih koji su počinili genocid ali i međunarodnog  suda  koji je pravno verifikovao tu činjenicu u dokaznom postupku koji je trajao više godina i u kojem je priloženo nekoliko hiljada dokaza (snimaka zločina, iskaza svjedoka, naredbi viših organa vojnih formacija, iskaza  aktera). Neki od počinilaca genocida (Nikolić, Krstić, Erdemović i drugi) priznali su zločin i iskazali kajanje, a neki od njihovih sljedbenika evo to odbijaju da urade. Zašto bi to bilo važno? Ne zbog toga što se mogu promijeniti činjenice vezane za genocid, već zbog nastojanja da se one politički relativizuju i na taj način odgovornost sa pojedinaca (koji su uglavnom priznali) socijalizuje na čitav narod.  To je nepošteno i neljudski prema narodu zato što je individualizacija krivice bio primarni cilj suda. To se radi ne zbog toga što ,,nije bilo” nego zbog odbrane,,ideologije zločina”. Postoji opravdan strah, da će se kad-tad postaviti pitanje o prirodi tvorevine, čiji je predsjednik, vrhovni komandant, predjednik skupštine, vlade itd. osuđen za genocid. Takva tvorevina  može biti samo ,,genocidna”, proizvod najvećeg  zločina u Evropi nakon Drugog svjetskog rata.

Sud u Hagu nije, kao nijedan sud, idealan. Ali u odnosu na onaj u Ninbergu, sud u Hagu je najmanje nekoliko desetina puta uređenija, sređenija i organizovanija institucija. Kako u primjeni prava tako i u dokaznom postupku. Ali tvrditi za sud u Ninbergu da je bio ,,antinjemački“ zato što  je primarno sudio nacistima je jednako stupidno i moguće samo ako ste pobornik nacizma.

Rezolucije o Srebrenici nemaju nikakav značaj za  činjenicu kvalifikovanu kao ,,genocid“ oni  su politička potreba društva da se odredi ,,na kojoj je strani”. U crnogorskom  kontekstu ovo je bio politički mamac na koji su se upecali zagovornici zla koji su se sakrivali iza „naroda” kako bi osporili zlo. Sreća je  da su ubjedljivo poraženi na način koji Crnu Goru vraća na stazu kakve takve normalnosti i civilizacijske vrijednosti, što je sa simpatijama prihvaćeno u regionu i svijetu.

MONITOR: Minuo je još jedan 13. jul. Kako tumačite sve glasnije revizionističke stavove o ulozi četnika u II svjetskom ratu?

RASTODER: Ne postoji ,,revizionizam u istoriji”. Ne može  se promijeniti ,,ono što je bilo”, mijenja se  samo mišljenje  o ,,onom što je bilo”. Tu se ne radi o istorijskom nego o ideološkom revizionizmu. Miješanjem ova dva posve različita pojma omalovažava se istorijska nauka, koja ima precizno definisane obrasce po  kojima dozvoljava naučno legitimne ,,promjene”. Nije svako mišljenje o prošlosti  istorija, niti je isto pričati o istoriji i istorijskoj nauci. Promjena mišljenja o četničkom  pokretu je ideološko konstruisanje novog narativa koje ne počiva na novootkrivenim činjenicama već na diskvalifikaciji postojećih. To može postati naučno prihvatljiv narativ o prošlosti tek kada se novim  dokazima (istorijskim izvorima) dokažu učešća četnika u bitkama sa okupatorom, njihova saradnja sa antifašistima. Treba i dokazati da su glavni programski dokumenti, poput onog Homogena Srbija i mnogi slični,  falsifikati, te zašto su četnike, ako su bili antifašisti, ostavili  saveznici. Sve u svemu, nema revizije istorije, proizvodi se samo idološki i vrijednosni haos.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u ptampanom izdanju Monitora od 23. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

BUDIMIR MUGOŠA, FARMER I BIVŠI MINISTAR POLJOPRIVREDE: To što imamo brzo će nestati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Prethodna vlast osudila je crnogorsku poljoprivredu na smrt, a aktuelni ministar poljoprivrede, gospodin Stijović, formirao je streljački vod

 

MONITOR: Jedan ste od učesnika protesta poljoprivrednika. Ministar Aleksandar Stijović kaže „pitanje je ko su ti ljudi i koje su im namjere“. Evo prilike da razjasnite tu „dilemu“.

MUGOŠA: Bezprimjerno je takvo ponašanje ministra prema ljudima od čijeg rada živi i zbog kojih postoji. Ako ministar ne zna ko su 70 najvećih farmera u Crnoj Gori koji imaju farme od 50 do 200 grla, onda smo svi u velikom problemu. Ovi ljudi su prije svega dobri domaćini, pripadnici svih vjera, nacija i partija, koji imaju dovoljno građanske svijesti, hrabrosti i odgovornosti da iznesu stavove i brane svoje i državne interese. To su ljudi koji su spremni na danonoćan rad da bi obezbijedili sebi i svojim porodicama egzistenciju a građanima kvalitetnu hranu.

Ako bismo govorili brojkama: to su vlasnici nekoliko hiljada najkvalitetnijih muznih grla u Crnoj Gori koji proizvode više od 50 odsto mlijeka koje se predaje mljekarama. Da je izašao jedan čovjek da protestuje trebao je biti uvažen  i primljen na razgovor. Nijesmo mi bravi da nas neko sa prozora prebrojava.

Nas povezuje domaćinsko razmišljanje i zajednički problem. Tražimo od države pomoć da preživimo ovu tešku situaciju a da onda sa institucijama pokušamo naći bolji model agrarne politike. Mi na to imamo pravo a država obavezu. Ne postoji niti jedan zakonski osnov da nam se ne izađe u susret, postoji samo nedostatak volje, znanja i razumijevanja. Bahato ponašanje ministra, njegovih saradnika i premijera su dodatno zakomplikovali situaciju, pa su naši zahtjevi sada radikalizovani i tražimo ostavku ministra Stijovića.

MONITOR: Ministar kaže da ne mogu ispuniti vaše zahtjeve pošto za to treba previše novca. Šta dalje? 

MUGOŠA: Kada nešto nećete onda je lako naći razloge. Poljoprivreda je izuzeta iz Zakona o kontroli državne pomoći što znači da država može pomoći a da pri tome ne krši niti jedan zakon ili međunarodni sporazum (STO, CEFTA). Sve evropske države su pomogle svojim poljoprivrednicima, osim naša.

Mi smo u martu tražili pomoć od pet euro centi po litru i na te naše zahtjeve ministar nije odgovorio, iako su naše kalkulacije govorile da je za to potrebno oko 1,5 miliona. Na posljednjem protestu mi smo preformulisali naše zahtjeve ali je suština ostala ista.

Dobrom argumentacijom na Vladi ta sredstva bi bila obezbijeđena kao što su data mnogim drugim djelatnostima u iznosu od preko 160 miliona. Za nas nema dva miliona iako smo strateška privredna grana.

MONITOR: Zašto u resornom Ministarstvu nemaju sluha za vaše probleme? 

MUGOŠA: Ministar ne zna, a nema ko da mu objasni, kako stvari stoje u ovom sektoru. Kako se, recimo,  kalkuliše cijena mlijeka: troškovi hrane su 65 odsto a onda dolaze troškovi energije, sredstava za higijenu, amortizacija, oprema stada, sitni alat , veterinarske usluge i , konačno, radna snaga.

Ministar neznaveno izvodi računicu da krava svaki dan daje dvadeset litara mlijeka i ispade sve sjajno. Naravno to nije tako. U periodu „pika laktacije“ lako je poslovati sa dobitkom ali što raditi kada se krava ne muze, a to je 50 do 70 dana u godini. Krava za života u dobrim uslovima da 20.000 litara mlijeka. Njena vrijednost na početku je preko 2.000 a na kraju vijeka 500 eura, pod uslovom da ne ugine i da je debela. Kada ovu razliku podijelimo na prinos mlijeka, pokazuje se da u cijenu koštanja mlijeka amortizacija stada učestvuje sa 7,5 centi po litru. A gdje je sve ostalo?

Svakoga ko hoće da se bavi poljoprivredom treba držati kao malo vode na dlanu. To je EU prepoznala i izdvaja polovinu budžeta za poljoprivredu i ruralni razvoj. Ta informacija još nije stigla do naših vlasti.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u ptampanom izdanju Monitora od 23. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo