Povežite se sa nama

INTERVJU

VUKAŠIN ŠIMRAK, ADVOKAT IZ HERCEG NOVOG: Političari biraju predsjednika Vrhovnog suda

Objavljeno prije

na

Vukašin Šimrak, advokat iz Herceg Novog, bio je, pored ostalog, sudija Osnovnog suda u Kotoru, i u tri mandata predsjednik Osnovnog suda u Herceg Novom i sudija tog suda. Dakle, čovjek sa bogatim iskustvom u sudskoj vlasti. To je i jedan od povoda da sa njim razgovaramo o crnogorskom pravosuđu nakon što je ovih dana Skupština Crne Gore usvojila izmjene zakona iz oblasti sudstva i tužilaštva, koje, kako je zaključeno, treba da doprinesu većoj nezavisnosti i profesionalnosti pravosuđa. – Postojeća ustavna regulativa ne dozvoljava normativni iskorak, koji bi značajno promijenio sadašnja zakonska rješenja iz oblasti pravosuđa. Prvenstveno mislim na Ustavom utvrđeni način izbora predsjednika Vrhovnog suda, spojivost funkcije predsjednika Vrhovnog suda i predsjednika Sudskog savjeta, te ustavnu poziciju Sudskog savjeta, odnosno njegov sastav i izbor članova. Ustavom je predviđeno da izabrani predsjednik Vrhovnog suda, po funkciji postaje i predsjednik Sudskog savjeta. Mislim da je u tom pogledu neophodno izmijeniti Ustav, o čemu je i bilo govora u sklopu ispunjavanja obaveza u pristupnim pregovorima prema Evropskoj uniji. U sadašnjoj pravnoj regulativi predsjednik Vrhovnog suda je istovremeno predsjednik Sudskog savjeta i predsjednik Konferencije sudija. Takav primjer ne postoji bilo gdje u okruženju, a to na izvjestan način derogira i funkciju predsjednika Vrhovnog suda, pa makar to bila i neka idealna ličnost u stručnom, intelektualnom i svakom drugom pogledu. Sa druge strane Ustav propisuje da predsjednik suda ne može biti član Sudskog savjeta, što je uočljivo kontradiktorno sa odredbom da predsjednik Vrhovnog suda po funkciji postaje i predsjednik Sudskog savjeta. Mislim da predsjednika Vrhovnog suda treba da bira parlament, po predlogu Sudskog savjeta, (jednog ili više kandidata), a po prethodno objavljenom javnom oglasu, što je uglavnom i evropska praksa, kaže Šimrak.

MONITOR: Pored činjenice da političari odlučuju o izboru predsjednika Vrhovog suda često se tvrdi da sudovi sude pod jakim uticajem politike.
ŠIMRAK: O tome je bez stvarnih pokazatelja teško dati realnu ocjenu, ali mogu reći da za vrijeme koje sam proveo u sudstvu nikada niko na mene nije pokušao da utiče u tom smislu. Međutim, niko ne može osporiti činjenicu da predsjednika Vrhovnog suda biraju tri predsjednika, koji su nedvosmisleno političari, a da je izabrani predsjednik Vrhovnog suda po funkciji predsjednik Sudskog savjeta i konferencije sudija. Zbog toga sam i naglasio da je neophodno mijenjati Ustav, bez obzira na to da li postoji ili ne postoji bilo kakav stvarni uticaj politike na sudove, kako bi se i formalno otklonile takve sumnje.

MONITOR: Predsjednica Vrhovnog suda pohvalila se da su crnogorski sudovi u prvih šest mjeseci zabilježili značajnu efikasnost, ali i pad kvaliteta sudskih presuda za dva odsto u odnosu na kraj prošle godine.
ŠIMRAK: Pad kvaliteta je očekivan kad su sudije koncentrisane prema postizanju povećane godišnje orijentacione norme. U prethodnih petnaestak godina na opštim sjednicama Vrhovnog suda predlagano je da te norme treba utvrditi drugačije, tj. u obzir uzeti vrstu postupka, složenost i značaj pojedinih predmeta… Odnosno kroz pojedinačno bodovanje predmeta. Sada je upravo obrnuto, jer je sudiji, što se tiče vrednovanja rada, potpuno svejedno koji će predmet završiti, složeni ili lakši. Prostim, samo nominalnim povećanjem norme došlo je do brzopletosti u radu, neminovno i u složenijim postupcima, a to utiče na kvalitet, odluke se ukidaju i vraćaju na ponovni postupak, dakle ponovo se radi ono što je u tekućoj godini evidentirano kao urađeno.

MONITOR: Može li se kvalitet rada sudova mjeriti samo procentima?
ŠIMRAK: Nikada nisam bio pristalica statističkih podataka kao mjerila stvarnog učinka, bilo pojedinca bilo u opštem smislu, jer, kako kažu, statistika predstavlja skup tačnih podataka koji prikazuje netačno stanje. Dakle, nije moguće uopšteno, kroz brojke, iskazati pouzdano kvalitet i kvantitet rada sudova. Među tim iskazanim hiljadama predmeta nalazi se veliki broj jednostavnih predmeta, koji ne mogu biti valjan parametar ocjene rada sudova. Nasuprot tome, u crnogorskim sudovima nalazi se izvjestan broj složenih i značajnih predmeta, bilo da se radi o predmetima iz građanske ili krivične materije. To su predmeti koji obuhvataju teška krivična djela i svojinski predmeti velikih vrijednosti iz građanske materije, koji su uglavnom koncentrisani u primorskim sudovima. Učinak sudova u ovim predmetima je prava mjera rada sudova.

MONITOR: Najavljeno je da će od septembra svi veći sudovi imati odjeljenja sudske prakse – sudska odluka neće moći biti predata strankama dok ne dobije potvrdu da je odluka zakonita.
ŠIMRAK: Dobro je da se konstituišu odjeljenja sudske prakse, ali takva praksa biće vrlo diskutabilna. Sudska praksa je promjenljiva i nije izvor prava u klasičnom smislu, pa bi to moglo biti shvaćeno kao povreda autonomije sudije u donošenju odluke u postupku koju je sproveo.

MONITOR: Vrhovni državni tužilac Ranka Čarapić najavila je da će uskoro tužilaštvo okončati dva važna slučaja iz oblasti kriminala, a na osnovu te izjave moglo bi se zaključiti da će pred lice pravde dospjeti i neke ,,krupne ribe”.
ŠIMRAK: Nije profesionalno prejudicirati ishode bilo kog započetog, a kamoli postupka koji još nije ni počeo. Svakako da bi bilo dobro, kako kažete, da pred lice pravde dospiju svi oni koji su se ogriješili o zakon, ali do pravosnažnog okončanja krivičnog postupka, neophodno je poštovati prezumpciju nevinosti.

MONITOR: Ima li političke volje da se reformiše crnogorsko pravosuđe ili se radi o kozmetičkim prepravkama da ostane sve u suštini kako i jeste?
ŠIMRAK: Ne bi bilo dobro da pet godina nakon mukotrpno obnovljene državnosti polemišemo o političkoj volji ne samo da se reformiše crnogorsko pravosuđe, nego pravni sistem uopšte. Mislim da je to neminovno nezaustavljiv proces u sadašnjim globalnim okolnostima, te da ga ni jedna politička volja ne može suštinski ugroziti.

MONITOR: Kako sudovi mogu iskorijeniti korupciju, pa i političku koja je sve očiglednija.
ŠIMRAK: Svaka se korupcija jedino može iskorijeniti korišćenjem punih zakonskih kapaciteta organa otkrivanja i organa gonjenja, tj. policije i tužilaštva, a koja se, imajući u vidu sadašnju tehnologiju i normativnu regulativu u krivičnom zakonodavstvu u pogledu preduzimanja mjera, može i te kako uspješno osujetiti.

MONITOR: Evropska komisija traži da se nezakonito stečena imovina oduzima. Imaju li sudovi snage da to urade?
ŠIMRAK: Ukoliko državni tužilac podnese zahtjev za trajno oduzimanje imovine pravosnažno osuđenog za krivično djelo za koje krivični zakonik propisuje oduzimanje imovine, sudovi će morati da donose takve odluke. Nemam dilemu o tome da sud mora tako odlučiti, posebno imajući u vidu javnost postupka pred sudovima.

MONITOR: Zašto se po Vašem mišljenju prenosi iz godine u godinu veliki broj neriješenih sudskih predmeta?
ŠIMRAK: Opšta neažurnost sudova nije prisutna samo u Crnoj Gori. Primjera radi, važna članica Evropske unije Italija grca u neažurnosti. Imao sam priliku da se upoznam sa jednim svojinskim parničnim postupkom u Kanadi, koji nije završen ni nakon punih jedanaest godina. Stoga smatram da je opšta neažurnost sudova u Crnoj Gori prenaglašen problem, ali Crna Gora kao mala država ima šansu da ga lakše riješi nego drugi i to vrlo jednostavno, osnivanjem višeg suda za područje primorja, što se bez argumenata godinama izbjegava. Mislim da stalno insistiranje na opštoj neažurnosti prikriva druge probleme. Ono što je važno, a čini mi se da nije uspostavljeno u praksi – treba implementirati kriterijume rješavanja predmeta po složenosti i značaju.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

TEA GORJANC PRELEVIĆ, AKCIJA ZA LJUDSKA PRAVA: Izbori su ključ za stabilnost

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nije dobro što su predsjednički izbori raspisani bez Ustavnog suda, jer je on nadležan za sudsku kontrolu izbornog postupka od momenta raspisivanja izbora. Smatram i da je očigledan promašaj što istovremeno nisu raspisani i vanredni parlamentarni izbori, oni su ključni za stabilnost

 

MONITOR: Najave restriktivnih mjera Crnoj Gori zbog institucionalne krize izostale su nakon sjednice Savjeta za vanjsku politiku SE. Ipak, čule su se ocjene da je Crna Gora „rak rana“, Gabrijel Eskobar definisao je stanje u zemlji kao „institucionalni kolaps“.  Kako to komentarišete?

GORJANC PRELEVIĆ: Sadašnja nestabilna situacija u Crnoj Gori ne odgovara ni Evropskoj uniji ni SAD-u, kao što ne odgovara ni njenom stanovništvu. Crnogorske političke partije i pojedinci aktivno doprinose toj nestabilnosti uz providne politikantske izgovore. Pravo pitanje je za što i za koga oni to rade, da li male partije samo grčevito drže nelegitimnu vlast, a velike se samo plaše izbora ili svi rade za neke strane faktore kojima odgovara poraz Crne Gore kao ozbiljne države.  EU je u Crnu Goru, kao najozbiljnu kandidatkinju za članstvo, već mnogo investirala. Nestabilna država nikako ne odgovara ni SAD-u ni drugim članicama NATO-a, jer ih užasava problem u sopstvenim redovima. Iako ove međunarodne organizacije gledaju istini u oči, koju su njihovi predstavnici i saopštili, još se nadaju proviđenju izbora crnogorskih državnih organa najkasnije tokom februara, i, u perspektivi, uspostavljanju stabilne vlasti s jasnim evropskim i evroatlantskim kursom.

MONITOR: Da li je u zemlji institucionalni kolaps?

GORJANC PRELEVIĆ:  Jeste, zato što nije normalno da Ustavni sud praktično ne funkcioniše, da Vrhovni državni tužilac nije izabran već tri godine, predsjednik Vrhovnog suda već dvije godine, tri člana Sudskog savjeta nisu izabrani već petu godinu, drugim rečima, vrh pravosuđa je u produženom v.d. stanju, uostalom kao i Vlada. Da ne zaboravimo da i predsjedniku države ističe mandat, i da je moguće da sadašnja predsjednica Skupštine preuzme i tu funkciju kao v.d., ako, na primjer, dođe do izbornog spora oko izbora predsjednika, a Ustavni sud ne bude osposobljen da ga reši. Za zemlju koja je istovremeno na ivici bankrota i sa izraženim nacionalnim i verskim podelama ovo je izuzetno veliki problem. Igraju se vatrom svi koji zbog svojih 5 minuta vlasti održavaju i produbljuju ovu krizu.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 27. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SRĐAN DVORNIK, PUBLICISTA I KOMENTATOR IZ HRVATSKE: Vječno pitanje – gdje je crta preko koje i legitimna obrana postaje agresija

Objavljeno prije

na

Objavio:

Onaj ko izumi metodu i tehniku zaustavljanja rata bez upotrebe sile bio bi spasilac ili spasiteljica čovječanstva

 

MONITOR: Dinamika „kohabitacije“ u hrvatskom državnom vrhu, dovela je nedavno do izjave Andreja Plenkovića da je Hrvatska ozbiljno podijeljena i da je katalizator te podjele u odnosu prema ratu u Ukrajini. Kako da to razumijemo?

DVORNIK: Rat u Ukrajini je Plenkovićeva zgodna priča, jer se tu, gledano površinski nalazi na „strani“ koju  za hrvatsku elitu referentna grupa (SAD i EU) smatra ispravnom. Kada je veći dio opozicijskih zastupnika u Saboru odbio glasati za Vladin prijedlog da Hrvatska daje obuku pripadnicima ukrajinske vojske, to nije učinio zbog toga što bi podržavao Rusiju. Plenković je još prije tog glasanja odao da mu je svejedno kako će prijedlog proći, jer ako i padne, to će mu dati municiju protiv opozicije.

Kad bismo se pitali da li ova razmirica u Saboru i na relaciji Vlada-predsjednik zaista govori o podjeli društva, morali bismo objasniti kako to „podijeljeno“ društvo u ispitivanju javnog mnijenja dvotrećinski odbacuje angažman koji je predlagala Vlada. Opoziciji je smetalo to što se Plenkovićev utjecaj proširio mnogo dalje od HDZ-a, pa ga je na ovom pitanju uspjela osujetiti. Plenković i Milanović ne zastupaju bitno različite, pogotovu ne suprotstavljene koncepcije politike RH, nego se bore za to čiji će utjecaj biti veći i tko će gdje namjestiti svoje ljude. Dovoljno je pogledati što zastupaju u odnosu na BiH pa da otpadnu sve iluzije o principijelnim podjelama.

MONITOR: U jednom intervjuu ste rekli da je u EU „kritična zona“ u zemljama koje su u nju ušle iz perioda socijalizma a koje nemaju dovoljno razvijen politički pluralizam i sklone su autoritarnosti. Hrvatska je bila dio SFRJ-a koja je imala „sopstveni put u socijalizam“. Koliko je to danas čini drugačijom od zemalja nekadašnjeg Varšavskog ugovora?

DVORNIK: I danas bih to zaključio. Pa podsjetimo se što je bio socijalizam – sistematsko gušenje i sprečavanje autonomnih odnosa i razvojnih procesa u društvu. Kako se tu pojavila ta famozna demokracija, kad nije bilo nijednog sloja, nijedne – ako hoćete – klase, nijedne značajne grupacije u usponu? Svima je samo bilo dosta starog režima (pa i samim njegovim akterima), a nije bilo mnoštva raznolikih društvenih snaga koje bi se slagale oko demokracije i vladavine prava kao zajedničke osnove. To nije bila kriza, nego logična posljedica vladajućeg modela. Zbog toga se čak i danas, nakon tri i po decenija, ta društva s mukom i jako sporo odvajaju od autoritarnog vladanja.

Postjugoslavenske su se zemlje razlikovale od drugih postsocijalističkih manje nego što bi se očekivalo. Dapače, veći dio postjugoslavenskih se povijesno vratio unatrag, u etničke ratove. U Jugoslaviji je nacionalistički monizam stalno tinjao, polako rastao, od kraja šezdesetih i sa u početku stidljivom, a onda otvorenom podrškom partijskih vodstava po republikama.

MONITOR: Hrvatska je nedavno ponovo osuđena u Sudu za ljudska prava u Strazburu u vezi sa postupanjem prema migrantima. Od početka rata u Ukrajini i solidarnosti koju zemlje  Evrope pokazuju prema ukrajinskim izbjeglicama, postao je još upadljiviji odnos Evrope prema migrantima iz Azije i Afrike. Koliko to ima veze sa recidivima rasizma, ultra desničarskom propagandom ili vjerskim predrasudama?

DVORNIK: Institucije EU i zemalja članica nisu uvijek popustljive prema takvim sentimentima populacije (i sreća je da ECTHR osuđuje državnu ksenofobiju Hrvatske), ali  već duže ta ksenofobija raste. Ovakve se stvari, s usponima i padovima, događaju već barem pola stoljeća. Globalne ekonomske promjene uključuju prvo doseljavanje radne snage (i populacije bivših kolonija) u razvijenije zemlje, a onda seljenje industrijskih investicija van najbogatijeg dijela svijeta. Tako ni u najrazvijenijim zemljama, pogotovu u onima s nerazvijenom socijalnom državom kakve su SAD, nije zajamčena puna zaposlenost.

Najavljena reindustrijalizacija Evrope mogla bi donijeti nove, interesantne promjene – reindustrijalizacija s drukčijom, ekološki uvjetovanom tehnologijom, materijalima, interakcijom sa živim i neživim okolišem. Nisam siguran koliko su društva koja tako uporno njeguju svoje predrasude sposobna bez većih muka – prije svega za najslabije – probaviti predstojeće promjene.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 27. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MIODRAG LEKIĆ, DEMOS: Poslednji čas za reformu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dubina krize, njena tri najurgentnija elementa – neodrživi model ekonomije, kriminal i korupcija, stanje duboko podijeljenog društva zahtijevaju ozbiljnu državnu politiku. Doraslu političku elitu. Konačno pravnu državu. Izgrađivanjem makar minimum kulturno-duhovnog jedinstva zemlje. Kraj pojimanja da u politici političar treba da primarno bude prevarant, veći ili manji

 

MONITOR: Pokušaj formiranja vlade sa vama na čelu, propao je. Rekli ste da je teško razumjeti racionalnim putem miniranje svega od strane URA-e i SNP-a. Odgovornost za neuspjeh tog projekta, dakle, vidite na tim političkim partijama?

LEKIĆ:  Činjenice su poznate i tu nemam šta da dodam. Niti želim da se bavim temom zašto su dvije stranke poslije mnogih dogovora, pa i onih potpisanih, odustali od formiranja nove vlade, opredjeljući se za nastavak aktuelne Vlade u ostavci.

Meni ostaje da se zahvalim na povjerenju većine u parlamentu za dodjeljivanje statusa mandatara, za koji se, kao što je poznato, nisam lično kandidovao. A koji sam pokušao da obavim na ozbiljan, javan i demokratski način. I jedino u interesu zemlje. Bez – i to tvrdim –  uplitanja drugih, iz zemlje ili inostranstva.

MONITOR: Formiranje te vlade nije imalo podršku međunarodnih partnera. Vidite li u tome možda razlog?

LEKIĆ: Ne znam, niti su me interesovale moguće igre iza kulisa.

Znam da smo u usvojenom i potpisanom Programskom sporazumu svih stranka nedvosmisleno naveli otvorenost za međunarodnu saradnju, primarno sa Evropskom unijom i spremnost za poštovanje i ispunjavanje svih ugovornih sporazuma sa međunarodnim partnerima.

Iskren da budem nisam ni čuo stav o nepovjerenju iz inostranstva, barem ne ozbiljan, jer bi se to kosilo sa osnovnim načelima međunarodnih pravila. U suprotnom Crna Gora bi i formalno pristala na status protektorata, drugim rječima na svoje samoponištavanje, posebno statusa suverene države.

Uostalom nova vlada nije bila ni formirana, pa bi najava o nesaradnji na neviđeno, bila dodatno apsurdna.

Ako ste mislili na izjave u nedovoljno ozbiljnom, lobističkom, dakle mešetarskom stilu, one su kao takve irelevantne. Mogle su samo nanijeti štetu ugledu zemalja odakle takvi predstavnici dolaze.

Za nas su mnogo značajnije demokratske vrijednosni tih zemalja, proklamovani prijateljski odnosi bazirani na recipročnom uvažavanju – nego što je neko u stilu specijalnih službi ovdje nešto rekao i impresionirao domaće poltrone. I to suprotno važećim demokratskim pravilima koja se poštuju u njihovim državama.

Uostalom dio gostiju je imao razloga i za zabrinutost zbog utiska da su njihovim izjavama najviše bili zadovoljni u Crnoj Gori nosioci hibridnog režima i mafijaško-korupcionaških struktura.

MONITOR:  Koliko će taj, međunarodni faktor biti značajan u formiranju naredne Vlade?

LEKIĆ: Sve zavisi od domaćih aktera koji budu autonomno ili neautonomno sastavljati takvu vladu.

MONITOR: Kako vidite u tom smislu pokušaj formiranja predizbornih koalicija prije određivanja datuma vanrednih izbora? Demokate su ponudile savez Evropi sad, ali i dogovor oko zajedničkog kandidata za predsjedničke izbore raspisane za mart ove godine.

LEKIĆ: Ne smatram da treba da dajem sugestije, još manje upustva drugima kako da se pozicioniraju u daljim političkim procesima. Svako će preuzeti odgovornost za svoje odluke.

MONITOR: I Vas mediji pominju kao jednog od potencijalnih predsjedničkih kandidata?

LEKIĆ: I ja sam to pročitao u medijima.

MONITOR: Jedan dio stranaka vladajuće većine pozvao je da se nastupi sa zajedničkim kandidatom. Koliko je to realno?

LEKIĆ:  Nije rijetka praksa u demokratskim društvima da stranke kandiduju svoje lidere na predsjedničkim izborima. I to je sasvim legitimno. S druge strane, treba koliko je moguće realno sagledavati šanse za uspjeh, i ne priređivati eventualne poklone protivničkoj strani.

MONITOR: Sa evropskih adresa stižu najave mogućeg zaustavljanja evoprskog procesa ukoliko ne bude odblokiran Ustavni sud.  Ko će biti odgovoran ukoliko se taj proces zaustavi?     

LEKIĆ: Takav scenario bi se mogao vidjeti na dva načina: Kao novi čin u anatomiji crnogorske (auto)destrukcije. Ili kao nova i konkretna odgovornost konkretnih aktera koje treba sankcionisati. Mislim na kažnjavanje od strane  građana, prije svega na izborima.

U ovako teškim situacijama kada u  parlamentu nema konsenzusa, kada je vlada u ostavci, kada predsjednik države nije predsjednik svih građana već jedne stranke i gravitirajućih satelita i zato ga ne intersuje opšti interes, već institucionalne blokade – treba vjerovatno sagledati prava i dužnost i preostaloj, trećoj grani vlasti, dakle nazavisnom sudskom sistemu da na neki način zaštiti pravno funkcionisanje države.

MONITOR:  Kako komentarišete nedavni boravak predsjednika Đukanovića u St. Moricu u jeku krize u zemlji, sa novim troškovima, rekordrnim cijenama soba?

LEKIĆ: S jedne strane ništa novo, potvrđuje se kombinacija visokog stepena otuđenja od realnosti i nezaustavljive skorojevićke motivacije provoda po cijenu blamiranja države i materijalnu cijenu na račun crnogorskih građana.

A sve se dešava – kako je zvanično objavljeno – u vremenu tužilačkog izviđaja o jednoj od mnogih Đukanovićevih afera, takozvanog prvog miliona čije problematične zaplete su izgleda i obični građani savladali.

Građanima možda ostaje da preko privatnih provoda predsjednika male i siromašne države savladaju geografsku razliku između St. Tropea i St. Morica. Razliku između ranijeg Đukanovićevog provoda u St. Tropeu, čak sa javnim slikama baškarenja u bazenu sa kumovima i tajkunima, i ovog provoda u St. Moricu sa skupim hotelskim troškovima.

Povodom iste teme zanimljivo je da se boravak u elitnom St. Moricu dešava u vremenu kada Đukanović u Crnoj Gori poziva građane u šumu, organizuje proteste, sve za odbranu države i njenog istorijsko-etičkog dostojanstva. Proteste koji prijetećim porukama idu i ispred tužilaštva, onog koje danas skoro jedini liči na ozbiljnu i autonomnu državnu instituciju.

Istina, neodgvorna i nedovljno transparentna putovanja, sa takođe visokim finansijskim izdacima se ne završavaju sa Đukanovićem i uopšte sistemom koji je stvorio.

MONITOR: Da li mislite na period nove vlasti, poslije 20. avgusta 2020?

    LEKIĆ:  Da, upravo mislim na taj period, jer je sistem neopravdanog, nekontrolisanog trošenja državnog novca  nastavljen.

U svojstvu poslanika i predsjednika Odbora za međunarodne odnose zatražio sam u periodu Krivokapićeve Vlade – dakle u vremenu kada sam još imao posljednje nade ili iluzije o moguće ozbiljnom zaokretu u vođenju državnih poslova –  izvjestaj o putovanjem i troškovima Vlade i ministartava.

Na osnovu onoga što sam dobio, a nisam sve, uočio sam da se nastavila praksa, nedopustive ležernosti, sa zbirom velikih i nepotrebnih troškova, često bez elemenatnih izvještaja.

Uostalom, dio najgorih praksi DPS-a su nastavljene sve do danas, a možda su neke i prevaziđene.

MONITOR:  Kako komentarišete posjete crnogorskih gradonačelnika iz redova Demokratskog fronta Beogradu, te posjetu dvojice ministara proslavi u Republici Srpskoj?

LEKIĆ:  Bez namjere da relativizujem konkretnu temu, jer je ozbiljna, ona je dio mnogo kompleksnijeg pitanja stanja, pa i sistemskog karaktera naša države.

Odavno se dominantan proces uređenja i funkcionisanja  crnogorskog društva odvija, ne u pravcu integrativno-vrijednosne cjeline, već modelu države kao zbira nacija. Sa takozvanim identitetskim bitkama koje se nerijetko i tragikomično pretvaraju u bitke za bolju prošlost, a ne budućnost. Zapravo nastavak tog procesa vodi federalizovanju zemlje, njenoj  državno-duhovnoj dezintegraciji sa svim daljim posljedicama.

Sada smo u fazi kada nijedna etnička grupa ne želi da odustane od svojih nacionalnih centara u drugim zemljama, koje neko otvoreno zove maticama. A sav taj pravac zapravo postaje matica naše duboke državno-političke krize.

Pritom je država bez institucionalnih i personalnih autoriteta, bez autoriteta javne riječi, pa je problem još izraženiji. Tako izlasci zvaničnika iz naše zemlje, kao i ulasci drugih u nju – sve bez pravila, čini zemlju, najblaže rečeno,  nedovoljno ozbiljnom.

Kako vratiti stanje integrisane zemlje, pritom bez asimilacije bilo koje etničke grupe, kako državnu politiku voditi na poznatim pravilima ozbiljnih i uređenih zemlja jeste jedno od najurgentnijh pitanja u našoj državi.

MONITOR: A pojačanu retoriku devedesetih?

LEKIĆ:  Devedesetih se padom Berlinskog zida mijenjao međunarodni sistem, mjenjao unutrašni sistem našeg društva, i što je najteže – ratovima raspadala zajednička država. Ove dramatične oklonosti ne mogu pravdati mnoge teške vrijednosne poremećaje, pa i retoričke, ali negdje u balkanskim istorijama nisu sasvim nepoznate.

Međutim danas 2023. ponavljanje slične retorike mržnje govore o porazu državne politike. Govore o ,,pobjedi” cinične politike podjela, da bi se na podjelma i njenoj primitivnoj retorici, vladalo. I skrenule teme kriminala i korupcije, te ipak ontološke bolesti crnogorskog društva.

MONITOR:  Kako izaći iz političke i institucionalne krize u Crnoj Gori?

LEKIĆ: Dubina krize, njena tri najurgentnija elementa – neodrživi model ekonomije, kriminal i korupcija, stanje duboko podijeljenog društva zahtijevaju ozbiljnu državnu politiku. Doraslu političku elitu. Konačno pravnu državu. Izgrađivanjem makar minimum kulturno-duhovnog jedinstva zemlje. Kraj poimanja da u politici političar treba da primarno bude prevarant, veći ili manji.

Uprkos svemu, i dalje smatram da konačno zrelom političkom vlasti, ozbiljnom državnom politikom, nezavisnim institucijama, sve uz pomoć Evropske unije, Crne Gora može ostvatiti svoju veliku društvenu i moralnu reformu.

Utisak je, da je posljednji čas za to.

 

    Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo