Povežite se sa nama

INTERVJU

JAKŠA FIAMENGO, PJESNIK: Pjesnik mora

Objavljeno prije

na

Jakša Fiamengo je bard mediteranske poezije i dalmatinske šansone. Napisao je preko 350 pjesama koje su snimljene i komponovane, a mnoge od njih nagrađene su na brojnim manifestacijama. Autor je tekstova za neke od najpoznatijih numera koje izvode Oliver Dragojević, Meri Cetinić, Arsen Dedić, Tereza Kesovija… Među njima su Nadalina, Piva klapa ispod volta, Infiša san u te, Lastavica, Karoca gre, Vagabundo, Luce mala… ,,Ozbiljnom” književnošću bavi se od 1966. godine, a dobitnik je najvećih hrvatskih književnih nagrada i odlikovan Ordenom Danice hrvatske. MONITOR: Ko je, kad i kako počeo da u muziku ukalupljuje Vaše stihove? Zbog čega ste ušli u priču pisanja pjesama za nastupe na festivalima?
FIAMENGO: Davno već, našlo se na rivi splitskoj društvance, rekli mi da sam već godinama u žiriju Festivala kao motritelj dobrih tekstova, te da je vrijeme da se i ja oprobam u tome. Opirao sam se, jer sam se bojao da će me pretvoriti u lakopišućeg pisca. Krenuo sam u to, ne znajući da ću biti poznatiji po Nadalini, nego po svim ozbiljnim knjigama koje sam napisao, a ima ih oko 40. Nagovarači su bili skladatelj Zdenko Runjić, pa Momčilo Popadić… Polazio sam od pretpostavke – ako skladatelj sklada, pjevač pjeva, onda neka pisac piše stihove, ali da ne podilazi publici, da ne odstupa od poetske žice, da ne piše banalnosti… Ljudi su brži na uhu nego na oku, radije slušaju nego čitaju. Rekao bih da danas u svijetu književnosti ne nedostaje pisaca već čitatelja.

MONITOR: Pjesme nastaju dvojako – ili prvo nastane tekst, pa na njega muzika, ili se u gotovu muziku ubacuje tekst. Vi ste ovaj drugi slučaj nazvali ,,protivprirodnim bludom”?
FIAMENGO: To i je protuprirodni blud. Lakše je napisati muziku na tekst, jer je u obrnutom slučaju to kao posao manovala-radnika, koji mora trpati stihove sa rimom u nešto što je već zadato.

MONITOR: Sudeći po saradnji, Vaša najvjernija i najuspješnija ,,mušterija” bio je Oliver Dragojević. Zbog čega ste se odlučili za njega?
FIAMENGO: Glazbenici me vole, jer vodim računa o njima, jer se kod mene ciklički ponavlja fraza i u kiticama i u glazbi, lakše im je raditi sa mnom jer ipak imam neku muziku u sebi, ali ih puštam da sami dođu do svoje glazbene fraze. Oliver je Mediteranac pair excellence, proglašen je pjevačem milenija, godinu dana je mlađi od mene, otočanin je, ima moje akcente, on može prepoznati moju melodiju. A uz to je još za života postao ikona, trajna vrijednost Dalmacije.

MONITOR: Dobili ste preko 40 nagrada samo za tekstove. Koja bi Vaša pjesma, intimno, na Vašoj top listi bila prva od svih koje ste napisali?
FIAMENGO: Moja knjiga skladane poezije zove se po mojoj najboljoj pjesmi – Karoca. Karoca asocira na Felinija, na tobogan kroz koji prolaze ljudi, životi, sudbine… Cijeli život je ta karoca – kočije koja idu kroz vrijeme. Bilo koja moja pjesma je iz te karoce koju sam dočekao, ušao u nju, izašao…. pod njom mi se može podvesti sve što sam stvorio u poeziji.

MONITOR: Možda je ,,Karoca” zbilja najbolja, ali je ,,Nadalina” svakako Vaša najpoznatija pjesma. Kad se pojavila, 1980. godine, napravila je bum na Splitskom festivalu, a potom i u čitavom regionu. Jeste li pretpostavljali da će ta polukabaretska forma Borisa Dvornika i Olivera Dragojevića ostati nakon toliko godina.
FIAMENGO: Ne opterećujem se time koliko će moja pjesma trajati i koliko će emocija izazvati. Pjesma ima istinite izvore: postojale su dvije Nadaline, a one su moje dvije stare susjede. Imale su po 80 godina, a ja sam pjesmu zamislio kao da se neki naš čudak dalmatinski zaljubi u stariju osobu. On viri u dvor kako ona pere noge, pravi slatko, miješa jaja… I ta pjesma je bila namijenjena Dvorniku, a Oliver je imao za festival Piva klapa ispo’ volta. Kad je Oliver čuo Nadalinu, tražio je da i on uđe u pjesmu, a za Dvornika sam dodavao parlando, mada je i on sam ubacivao neke sadržaje. Meni je drago što je ta pjesma oborila publiku, ali na drugoj strani – zar vam se ne čini da je to vic koji se ispriča tri puta i bude dosadan. Meni je bar tako. Ta pjesma je napisana po zanatu kako valja, ali imam daleko vrijednijih i kompleksnijih pjesama. Nadalina je to što jeste i svaka čast što je ljudi pjevaju, ali je ja više ne mogu slušati. Naravno, ne odričem se nje.

MONITOR: U svim balkanskim državama prisutna je opšta estradizacija društva i medija. Kako gledate na tu pojavu?
FIAMENGO: Estradizacija svega i svačega donosi nevolje. I to ljudima koji to rade, koji slušaju i koji se gube u svemu tome. Estradizacija je posljedica krize vrijednosti.

MONITOR: Puno je pažnje izazvala Vaša svojevremena izjava da ,,radionica manufakture Tončija Huljića ponižava i čovjeka i zdrav razum”. Stojite li još kod toga?
FIAMENGO: Huljić je vrlo sposoban skladatelj, koji ima strašnih pjesama koje prihvata narod, ali se često zanese u tom radu i uđe u konflikt sa gramatikom i ukusom. Kada sam vidio koja je pjesma pobijedila na Splitskom festivalu ove godine, uhvatio sam se za glavu.

MONITOR: Veliki broj Vaših pjesama pjevaju klape, a za neke od njih se čak misli da su narodne, koliko su ušle u svakodnevicu. I dalje je u svijetu aktuelni hit etno-muzika, tzv. world music, sluša se afrička muzika, bugarska, indijska, čija sve ne, a klape, kao autentičan proizvod Dalmacije nisu uspjele da se izbore za taj status. Zašto?
FIAMENGO: Ona se polako izboruje, ali ne koliko bi trebala. Neprijetvorno, klapa je glazbeni endem naših krajeva, specijalnost, zaštitni znak. Klapsku pjesmu treba zaštititi i ministarstvo je predložilo da se ona nađe na listi nematerijalnih dobara UNESCO-a. Klapska pjesma je kopča sa baštinom, sa životom i razgovorom naših predaka, ona je nastala iz gregorijanskog korala – to je prvi izvor, a drugi su ulični kantaduri. Uz to, ima uticaja mediteranske glazbene slike, zatim šlagera. U klapi ne pjevaju samo oni na pozornici, već pjeva i vrijeme s njima. Prava situacija klapskog pjevanja je krug, ljudi pjevaju za sebe, oni se okruže sobom i pjesmom, ne zanima ih ko će ih slušati.

MONITOR: Rođeni ste u Komiži, na ostrvu Visu, uz more i sa morem proveli čitav život. Smatra se da nema pjesnika posvećenijeg moru od vas. Da li Vam pisanje tzv. morskog senzibiliteta donekle zatvara vrata u kontinentalnom dijelu.
FIAMENGO: Svi su ljudi slabi na more. Mnogi ljudi čitavu godinu žive da bi proveli pola mjeseca na moru. More nas je svih odnjihalo. Život je nastao u moru, i izašao na kopno. Ja sam počeo pisati o moru, jer je prva stvar koju sam vidio preko parapeta u uvali moje Komiže bilo more. Ne more samo kao more, već more i kao metafora, u svim svojim nijansama punine života.

MONITOR: Poseban vid odavanja počasti Vašem radu su stihovi uklesani u kamene ploče na Pjaci na Braču, i pored crkve Sv. Jere na Marjanu iznad Splita. Šetate li kad Marjanom, kakav je osjećaj vidjeti tako nešto, svoje stihove u kamenu?
FIAMENGO: Na Braču je festival Cro Patria svih hrvatskih narječja, a ja sam bio prvi dobitnik izvan Brača. Na drugoj ploči stihovi govore o Marjanu, i nalaze se pored eremitaže sv. Jeronima, zaštitnika Dalmacije. Ove godine sam pod tom pločom u tajnovitosti pokopao svog mačka s kojim sam živio 18 godina. Uzeli smo prijatelj i ja lopatu i ukopali ga ispod čempresa. Taj mačak je došao kao mali od mjesec dana i poznavao je mene bolje nego ja samog sebe, to beštije znaju. Životinje su vam najbolji ljudi.

MONITOR: Non-stop pričamo o Vama kao pjesniku. Šta je sa prozom, ne pišete je?
FIAMENGO: Ne, nemam vremena za to. Pisao sam doduše neke prozne zapise, vrzete, nešto za djecu, neke stihove koje imaju proznog teksta, ali ako ikad budem pisao prozu – neću odustati od poetskoga u tim rečenicama.

MONITOR: Dugo ste imali paralelni život novinara i pjesnika. Koliko su novinar i pjesnik smetali jedan drugom, a koliko se dopunjavali?
FIAMENGO: Nisu se dopunjavali, više su smetali. Novinar mora raditi s faktima, mora biti brz, točan, mada danas novinarstvo općenito je na velikoj kušnji i nije onoliko pošteno, dobro i veliko koliko je nekada bilo. Danas dođe dijete u redakciju i umjesto da piše o kupusu, on piše o Kerumu. Pjesnik dođe kući, postane neka druga osoba, a ja sam ta druga osoba koji je ušao iz književnosti u novinarstvo. Doživio sam tako 35 godina radnog staža, bio sam novinar, ne zaboravljajući da u meni čuči pjesnik. I sada u mirovini pišem predgovore, pogovore, zagovore, dogovore, ugovore, sve živo što se može pod sintagmu govor uz odgovarajući prefiks podnijeti.

Željko MILOVIĆ

Komentari

INTERVJU

BLAGOJE GRAHOVAC, GENERAL U PENZIJI I ANALITIČAR GEOPOLITIKE: Udaljiti DPS i DF od vlasti

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Crnoj Gori je sve ogoljeno, pa nije teško zaključiti da ovakvu DPS i ovakav DF treba što više udaljiti od bilo kojeg oblika vlasti u Crnoj Gori. To mogu uraditi samo građani, i samo olovkom

 

„Događaji a Cetinju pokazuju da više decenija nismo detektovali pravi uzrok i društvenih, i političkih frustracija crnogorskog društva“, kaže u razgovoru za Monitor Blagoje Grahovac, odgovarajući na pitanje o uzrocima aktuelnih sporenja u Prijestonici.

GRAHOVAC: Uzrok je duboka i vrlo smišljena fašizacija crnogorskog društva. S jedne strane, egzistira agresivna ofanziva srpskog klerofašizma, čiji pokrovitelj je SPC, a politički eksponent je DF. Najnovija klerofašistika politička doktrina o „srpskom svetu“ je sredstvo za ostvarenje hegemonističkih velikodržavnih ciljeva.

S druge strane, višedecenijska vladavina DPS je generisala i formalno (ali i interesno) uobličila vrlo opak pokret, koji ne prikriva crnogorski neofašizam zasnovan na kriminalu, ne manje opasan od onog prvog. Na ravnoteži međusobnog straha, vlast se održavala kako u prethodnom periodu, tako i danas. Eksponirani predstavnici CPC nisu uspjeli da se distanciraju od crnogorskih neofašista. Naprotiv!

MONITOR: Ko su pobjednici, a ko gubitnici u „operaciji ustoličenja“?

GRAHOVAC: Nosioci oba ona fašizma umišljaju da su pobjednici. Oni i dalje istrajavaju na zavađama – da bi vladali! Dugoročni gubitinici su i država Crna Gora, i njeni građani.

Kroz istoriju se svaki oblik fašizma ponašao upravo tako. Crna Gora ima nesreću da ima dvije suprotstavljene frakcije, skoro pa jedinstvenog fašizma. Održavaju se na ravnoteži straha, u koji su uveli i većinu građana.

MONITOR: Dio vlasti zamjera policiji navodno  suviše mek  odnos prema demonstrantima na  Cetinju. Kako to komentarišete?

GRAHOVAC: Normalan vojnik i normalan policajac među prvima prepoznaju nemoral, nekompetentnost i bahatost bilo koje vlasti. Jednostavno, iz razloga što se to najbolje uočava u hijerarhijski ustrojenim državnim institucijama. Nije teško ustvrditi da su u cetinjskim događajima većina učesnika bezbjednosnog sistema postupali i umnije, i odgovornije nego što bi se moglo reći kako za nosioce vlasti, tako i za mnoge predstavnike opozicije. Normalni policajci i normalni vojnici su svjesni da su upravo ti politički predstavnici najveća ugroza Crne Gore.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

HRVOJE JURIĆ, PROFESOR FILOZOFSKOG FAKULTETA U ZAGREBU: Odgovornost se zamjenjuje disciplinom, a solidarnost strahom

Objavljeno prije

na

Objavio:

Jedinu šansu, dugoročno, vidim u prepoznavanju problema u lokalnim zajednicama, u lokalnim inicijativama koje su usmjerene na bitna pitanja

 

MONITOR: Nikada se kao posljednjih  decenija nije govorilo o važnosti odnosa čovjeka i prirode. Nikle su mnogobrojne „zelene“ partije, a i druge u svom programu imaju i svoju „zelenu politiku“. Koliko je to postao „trend“ i neka vrsta političkog pomodarstva, bez obzira na to što neki od njih djeluju iz dubokih uvjerenja da bez realizacije zelenih agendi nema opstanka?

JURIĆ: Više ne treba posebno dokazivati da je ljudski faktor ključan u nastanku ekološke krize koja prijeti Planeti, a prije svega opstanku ljudskog roda. Na to nam sve češće ukazuju ekstremne vremenske pojave, kao što su neobično visoke temperature i požari te neobično velike oborine i poplave, a na to nam je ukazala i pandemija koronavirusa, jer mnogi znanstvenici tvrde i podacima potkrepljuju da su uzroci nastanka i razvoja suvremenih epidemija zapravo ekološki, primjerice, krčenje šuma i prašuma, industrijska poljoprivreda i uzgoj životinja, organizacija i način života u gradovima, mobilnost stanovništva…

Na sve to upozoravaju nas „zelene politike“, pa i „zelene“ ili „ozelenjene“ partije, ali moram biti iskren, ne vidim spasa u tom partitokratsko-političkom „zelenilu“, kao ni u „zelenilu“ korporacija, jer sve zeleno tu je većinom samo sredstvo za postizanje nekih drugih ciljeva. Općenitije gledajući, mislim da je cijela paradigma „održivog razvoja“ nešto što treba kritizirati, jer taj „održivi razvoj“ uglavnom se koristi kao smokvin list za održavanje i razvijanje postojećeg ekonomsko-političkog sistema koji je i doveo čovječanstvo i Planetu do ruba propasti.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVAN VUJAČIĆ, predsjednik Foruma za međunarodne odnose: Zapadni Balkan se jedva primjećuje među krupnim globalnim potresima

Objavljeno prije

na

Objavio:

Svega smo se nagledali sem izgradnje identiteta na osnovu tolerancije, dijaloga i uvažavanja drugoga

 

MONITOR: Kako ocjenjujete geopolitički i ekonomski položaj zemalja Zapadnog Balkana poslije skorašnjih značajnih promjena na globalnom planu: dolaska nove američke administracije, pandemije, promjena u EU, kineskog daljeg osnaživanja?

VUJAČIĆ: Desile su se bitne promene posle finansijske krize 2008. godine, koja je ozbiljno uzdrmala svet. U te promene spada izlazak Velike Britanije iz Evropske unije – takozvani Bregzit koji još uvek u pojedinim aspektima traje, a zatim izbor Donalda Trampa za predsednika SAD. Na to se nadovezala pandemija koja je pokazala koliko je svet istovremeno jako povezan i jako ranjiv. Sve najveće nacije sveta (uključujući tu i Kinu) pokazale su i nespremnost i nekompetentost, iako se već duže vreme  upozorava na mogućnost upravo ovakve pandemije.

Izbor Bajdena i njegova najava „povratka SAD u svet” očigledno je više retorička nego stvarna jer su Bajdenovi očigledni prioriteti ekonomska i socijalna politika na unutrašnjem političkom planu, što je na izvestan (ali bitno drugačiji) način, nastavak Trampove politike sadržane u sloganu „Amerika na prvom mestu”. Izlazak iz Avganistana je, u stvari, potvrda Trampovog sporazuma sa talibanima i uklapa se u stavljanje fokusa na unutrašnju transformaciju SAD. Od Trampa Bajden je nasledio i viđenje Kine kao strateškog konkurenta, pa i tu postoji više kontinuitet nego diskontinuitet. U narednom periodu videćemo u kom pravcu će se ova konkurencija odvijati.

EU sa svojom velikom ekonomskom snagom ima sopstvene probleme. Posle prvobitne katastrofalne reakcije na pandemiju, ona se nekako sabrala i dostigla značajan nivo vakcinisanosti. No, EU ima značajne probleme na unutrašnjem planu od kojih je najveći izazov održavanja ključnih vrednosti EU u svetlu „iliberalnih demokratija“, kako ih je nazvao Orban, u Poljskoj i Mađarskoj, čije vlade svojim otvorenim delovanjem dovode u pitanje samu suštinu EU.

Zapadni Balkan se jedva primećuje na fonu ovih krupnih potresa. On je mnogo manje važan nego što se nama čini. Države Zapadnog Balkana su ekonomski, demografski i geografski male i još uvek uronjene u prošlost i međusobne razmirice. Ako se tome doda neizgrađenost institucija, nivo korupcije i kriminala, te ozbiljno nazadovanje sa aspekta onih karakteristika koje čine društva demokratskim (po oceni bitnih međunarodnih instituta), postavlja se pitanje da li uopšte imaju stvarnu perspektivu članstva u Evropskoj uniji, bez obzira na formalno zaklinjanje da im je to cilj.  Dovoljno je podsetiti da se pre dve godine u opisu stanja u izveštaju Evropske komisije o Zapadnom Balkanu pojavila kategorija zarobljena država.

Bojim se da već dugo vremena političke elite na ovim prostorima svojim delovanjem čine sve da stvore predstavu o ovim prostorima kao mračnom mestu koje je jedino interesantno po mogućnosti stvaranja potencijalnih konflikata. Dobro je jedino što su nam i na tom planu mogućnosti iscrpljene tokom ratova 1990-ih. Ako nam je istinski cilj članstvo u EU, moramo se truditi da se pokažemo kao uzorne zemlje u svakom pogledu i uz to i dobre komšije jedni drugima. Jedino se u tom slučaju možemo, uz podršku i EU i SAD, vratiti na stvarni, a ne fingirani, put ka članstvu u Evropskoj uniji.

MONITOR: Kako kao profesor ekonomije i diplomata sa radnim iskustvom u Vašingtonu, vidite uticaj Kine? Predviđa se da će ona uskoro biti najjača svjetska ekonomija? Na osnovu kojih parametara bi to moglo biti i kako da ih čitamo?

VUJAČIĆ: Kineski dugogodišnji rast je impresivan. Normalno je da Kina kao zemlja sa ubedljivo najvećim stanovništvom i takvim rastom, u narednoj dekadi postane najveća svetska ekonomija merena nominalnim ukupnim BDP-om. Ona je to već sada, ako BDP računamo po kupovnoj moći. Kina nije toliko atipična kako se misli, jer se uklapa u Azijski model strategije rasta koji je već viđen. No, po nominalnom BDP-u po glavi stanovnika ona je još uvek tek na 73. mestu u svetu. Usput budi rečeno, po ovom parametru Kina je pretekla i Srbiju i Crnu Goru. Projekcije ukazuju da će Kina 2050. još uvek biti na polovini BDP-a po glavi stanovnika u SAD.

Ne bi trebalo zanemariti ni ozbiljne probleme sa kojima se Kina susreće. Na prvom mestu je to nejednkost koja je najveća u svetu. Paradokslano je da se to javlja pod vlašću komunističke partije. Drugo, Kina će se sudariti sa starenjem stanovništva, pa i njegovim ozbiljnim smanjenjem do kraja veka. Ovo je rezultat dugogodišnje „politike jednog deteta“. Takvi fenomeni nisu pogodni za ekonomski rast. Navedeno ne umanjuje dosadašnji ekonomski napredak Kine, ali ukazuje da se pred njom nalaze ozbiljni izazovi.

MONITOR: EU nije oduševljena kineskim prisustvom i uticajem na privrede zemalja Balkana, među kojima se ističe i Crna Gora, a još više Srbija. Novi kineski „Put svile“ nazvan Inicijativa „Pojas i put“, obuhvata i značajan broj zemalja članica EU. Neki to zovu „kineskim Maršalovim planom“, a drugi „dužničkom diplomatijom“… Koliko je velika razlika u stepenu i načinu kineskog prisustva ovdje i u zemljama EU? Kakva je budućnost te saradnje?

VUJAČIĆ: Kristijan Lagard koja je sada predsednica Evropske centralne banke, dok je još bila direktor MMF-a, pre par godina je upozoravala zemlje da vode računa o isplativosti projekata infrastrukture u okviru programa „Pojas i put“, te da su neke u ospasnosti da uđu u probleme otplate duga. Tada je nabrojala šest zemalja među kojima je bila i Crna Gora. Nisam sklon da zbog toga optužujem Kinu. Naši političari nose odgovornost za zaduživanje. Izgradnja infrastrukture se predstavlja kao vid ubrzanog razvoja.  Kad bi samo zidanje puteva vodilo brzom razvoju, sve bi zemlje bile razvijene, jer je u današnje vreme gradnja puteva prilično jednostavna.

Ono na čemu bi trebalo da insistiraju vlasti sa ovih prostora  je da prisustvo ekonomskih subjekata iz bilo koje zemje sveta, pa i Kine, bude u skladu sa dobrom praksom EU u svakom pogledu, od tendera do ekoloških kriterija. Očigledno je da oni to ne rade, a to je dugoročno kontraproduktivno.

MONITOR: Hoće li povratak talibana u Avganistanu promijeniti ili potvrditi odnose globalnih sila?

VUJAČIĆ: Avganistan neće promeniti globalne odnose sem ukoliko ponovo postane baza za terorizam, u šta sumnjam. Nije lako obezbediti elementarne uslove za život posle tako dugotrajnog rata. To znači da će talibani morati da se mnogo više prilagode svetu ukoliko žele da uspostave dugoročnu vlast. To znači oslanjnaje na pomoć, kredite, devizne rezerve i još mnogo toga.

 

U krizi na Cetinju su učestvovale sve strane

MONITOR: U Srbiji se pojavila sintagma „srpski svijet“, kao novo-stara „etno-spoljnopolitička“ inicijativa. Bilo je dosta straha u vezi sa ovim događajima na Cetinju. Da li je moguće da posljedice sukoba na Cetinju dovedu do radikalnijih unutarpolitičkih, pravosudnih i diplomatskih izazova?

VUJAČIĆ: Ne znam šta znači „srpski svet“. Vidim da je jedna takva, po mišljenju mnogih, nesrećna, a po mom mišljenju i pretenciozna, floskula dovela do oštrih polemika i u Srbiji. Jedni u njoj vide nacionalizam i srpski hegemonizam, a drugi legitimnu zainteresovanost za položaj, prava i kulturni identitet pripadnika srpske nacionalnosti van Srbije,  koja ne bi trebalo da bude upitna.

Svakako nije dobro što se tom floskulom najglasnije oglašava Aleksandar Vulin poznat po svom konfrontirajućem i agresivnom maniru u raspravama o etnicitetu i tumačenju istorije koje često sam inicira. To što to ne bi trebalo da bude njegov posao u vladi Republike Srbije i što ga niko ne koriguje,  čini da se njegove izjave tumače kao stvarne Vučićeve poruke koje on ne želi da izgovori. To ne može da doprinese ničemu dobrom, a pogotovu ne Vučiću jer je njegova radikalska nacionalistička prošlost i učešće u politici 1990-ih godina naširoko poznata. Mislim da se cela javna polemika oko ove floskule ne vodi o njenom značenju, već se značenje izvlači iz biografije ličnosti koja je propoveda i objašnjava. Vulin je naknadno svojim izjavama dodatno doprineo negativnom tumačenju „srpskog sveta”.

Cela polemika oko ove floskule nam, međutim, govori nešto drugo. Govori nam o stanju u zemljama ovih prostora koje su, kao što sam rekao, uronjene u prošlost i međusobne razmirice, a i u okviru samih sebe jako polarizovane.  Sve će se iskoristiti za produbljivanje podela i raspaljivanje strasti jer na tome opstaju veći delovi političkih i drugih elita.

Slično se i desilo sa ustoličenjem na Cetinju, koje se srećom završilo bez tragičnih posledica. Ono što se dešavalo kroz vekove, da se laički  izrazim, ritual unapređenja jednog sveštenog lica na funkciju, pretvorilo se u krizu na ivici žestokog nasilja koje je moglo da dovede do veoma ozbiljnih posledica. U tome su učestvovale sve strane. Posebno je loše izgledalo organizovano dovođenja protivnika tog ustoličenja koji su se nasilnički ponašali. Još gore, stvorena je percepcija da predsednik Crne Gore podstiče nasilje. To urušava kredibilitet Crne Gore kao države.

 

SAD će na Balkanu podržavati napore EU iz drugog plana

MONITOR: Još se očekuje jasnija politika administracije Džozefa Bajdena prema zemljama Zapadnog Balkana, posebno prema nekim režimima i moćnim pojedincima, prije svega iz političke sfere. Šta bi moglo da se očekuje?

VUJAČIĆ: Očekujem povratak na ranije utvrđenu politiku podrške rukovodećoj ulozi Evropske unije na prostoru na kome se nalaze zemlje  koje imaju aspiracije ka članstvu u EU. Cilj Bajdenove administracije je ponovno uspostavljanje čvrstih veza sa EU koje su u vreme Trampa bile narušene. SAD će podržavati napore EU iz drugog plana, a njihovu nešto veću ulogu očekujem u pregovorima između Beograda i Prištine, iz razloga što imaju daleko veći uticaj na albansku stranu. Predviđam da će se to manifestovati vrlo brzo u nagovaranju Kurtija da zauzme konstruktivniji stav prema ovim pregovorima.

 

Crkve su na našim prostorima previše prisutne u politici

MONITOR: Da li dugo oslanjanje političkih partija i lidera u našem regionu  na dominantne crkve ili namjere da se stvore nove državne crkve (u etno-filetističkoj tradiciji Pravoslavlja), govore i o nemoći politike koja ne može bez „saveza trona i oltara“?

VUJAČIĆ: Mislim da su crkve na ovim prostorima isuviše prisutne u politici, a kad to kažem ne mislim samo na SPC i ne mislim samo na Crnu Goru, već i na sve prostore bivše Jugoslavije. Trebalo bi da su naše državnosti i nacije zasnovane na nečemu drugom, a ne na pripadnosti konfesijama. Politika indentiteta u ektremnom obliku je i dovela do krvavog raspada Jugoslavije. Trebalo je da iz toga nešto naučimo. Svega smo se nagledali sem izgradnje identiteta na osnovu tolerancije, dijaloga i uvažavanja drugoga.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo