Povežite se sa nama

INTERVJU

JAKŠA FIAMENGO, PJESNIK: Pjesnik mora

Objavljeno prije

na

jaksa

Jakša Fiamengo je bard mediteranske poezije i dalmatinske šansone. Napisao je preko 350 pjesama koje su snimljene i komponovane, a mnoge od njih nagrađene su na brojnim manifestacijama. Autor je tekstova za neke od najpoznatijih numera koje izvode Oliver Dragojević, Meri Cetinić, Arsen Dedić, Tereza Kesovija… Među njima su Nadalina, Piva klapa ispod volta, Infiša san u te, Lastavica, Karoca gre, Vagabundo, Luce mala… ,,Ozbiljnom” književnošću bavi se od 1966. godine, a dobitnik je najvećih hrvatskih književnih nagrada i odlikovan Ordenom Danice hrvatske. MONITOR: Ko je, kad i kako počeo da u muziku ukalupljuje Vaše stihove? Zbog čega ste ušli u priču pisanja pjesama za nastupe na festivalima?
FIAMENGO: Davno već, našlo se na rivi splitskoj društvance, rekli mi da sam već godinama u žiriju Festivala kao motritelj dobrih tekstova, te da je vrijeme da se i ja oprobam u tome. Opirao sam se, jer sam se bojao da će me pretvoriti u lakopišućeg pisca. Krenuo sam u to, ne znajući da ću biti poznatiji po Nadalini, nego po svim ozbiljnim knjigama koje sam napisao, a ima ih oko 40. Nagovarači su bili skladatelj Zdenko Runjić, pa Momčilo Popadić… Polazio sam od pretpostavke – ako skladatelj sklada, pjevač pjeva, onda neka pisac piše stihove, ali da ne podilazi publici, da ne odstupa od poetske žice, da ne piše banalnosti… Ljudi su brži na uhu nego na oku, radije slušaju nego čitaju. Rekao bih da danas u svijetu književnosti ne nedostaje pisaca već čitatelja.

MONITOR: Pjesme nastaju dvojako – ili prvo nastane tekst, pa na njega muzika, ili se u gotovu muziku ubacuje tekst. Vi ste ovaj drugi slučaj nazvali ,,protivprirodnim bludom”?
FIAMENGO: To i je protuprirodni blud. Lakše je napisati muziku na tekst, jer je u obrnutom slučaju to kao posao manovala-radnika, koji mora trpati stihove sa rimom u nešto što je već zadato.

MONITOR: Sudeći po saradnji, Vaša najvjernija i najuspješnija ,,mušterija” bio je Oliver Dragojević. Zbog čega ste se odlučili za njega?
FIAMENGO: Glazbenici me vole, jer vodim računa o njima, jer se kod mene ciklički ponavlja fraza i u kiticama i u glazbi, lakše im je raditi sa mnom jer ipak imam neku muziku u sebi, ali ih puštam da sami dođu do svoje glazbene fraze. Oliver je Mediteranac pair excellence, proglašen je pjevačem milenija, godinu dana je mlađi od mene, otočanin je, ima moje akcente, on može prepoznati moju melodiju. A uz to je još za života postao ikona, trajna vrijednost Dalmacije.

MONITOR: Dobili ste preko 40 nagrada samo za tekstove. Koja bi Vaša pjesma, intimno, na Vašoj top listi bila prva od svih koje ste napisali?
FIAMENGO: Moja knjiga skladane poezije zove se po mojoj najboljoj pjesmi – Karoca. Karoca asocira na Felinija, na tobogan kroz koji prolaze ljudi, životi, sudbine… Cijeli život je ta karoca – kočije koja idu kroz vrijeme. Bilo koja moja pjesma je iz te karoce koju sam dočekao, ušao u nju, izašao…. pod njom mi se može podvesti sve što sam stvorio u poeziji.

MONITOR: Možda je ,,Karoca” zbilja najbolja, ali je ,,Nadalina” svakako Vaša najpoznatija pjesma. Kad se pojavila, 1980. godine, napravila je bum na Splitskom festivalu, a potom i u čitavom regionu. Jeste li pretpostavljali da će ta polukabaretska forma Borisa Dvornika i Olivera Dragojevića ostati nakon toliko godina.
FIAMENGO: Ne opterećujem se time koliko će moja pjesma trajati i koliko će emocija izazvati. Pjesma ima istinite izvore: postojale su dvije Nadaline, a one su moje dvije stare susjede. Imale su po 80 godina, a ja sam pjesmu zamislio kao da se neki naš čudak dalmatinski zaljubi u stariju osobu. On viri u dvor kako ona pere noge, pravi slatko, miješa jaja… I ta pjesma je bila namijenjena Dvorniku, a Oliver je imao za festival Piva klapa ispo’ volta. Kad je Oliver čuo Nadalinu, tražio je da i on uđe u pjesmu, a za Dvornika sam dodavao parlando, mada je i on sam ubacivao neke sadržaje. Meni je drago što je ta pjesma oborila publiku, ali na drugoj strani – zar vam se ne čini da je to vic koji se ispriča tri puta i bude dosadan. Meni je bar tako. Ta pjesma je napisana po zanatu kako valja, ali imam daleko vrijednijih i kompleksnijih pjesama. Nadalina je to što jeste i svaka čast što je ljudi pjevaju, ali je ja više ne mogu slušati. Naravno, ne odričem se nje.

MONITOR: U svim balkanskim državama prisutna je opšta estradizacija društva i medija. Kako gledate na tu pojavu?
FIAMENGO: Estradizacija svega i svačega donosi nevolje. I to ljudima koji to rade, koji slušaju i koji se gube u svemu tome. Estradizacija je posljedica krize vrijednosti.

MONITOR: Puno je pažnje izazvala Vaša svojevremena izjava da ,,radionica manufakture Tončija Huljića ponižava i čovjeka i zdrav razum”. Stojite li još kod toga?
FIAMENGO: Huljić je vrlo sposoban skladatelj, koji ima strašnih pjesama koje prihvata narod, ali se često zanese u tom radu i uđe u konflikt sa gramatikom i ukusom. Kada sam vidio koja je pjesma pobijedila na Splitskom festivalu ove godine, uhvatio sam se za glavu.

MONITOR: Veliki broj Vaših pjesama pjevaju klape, a za neke od njih se čak misli da su narodne, koliko su ušle u svakodnevicu. I dalje je u svijetu aktuelni hit etno-muzika, tzv. world music, sluša se afrička muzika, bugarska, indijska, čija sve ne, a klape, kao autentičan proizvod Dalmacije nisu uspjele da se izbore za taj status. Zašto?
FIAMENGO: Ona se polako izboruje, ali ne koliko bi trebala. Neprijetvorno, klapa je glazbeni endem naših krajeva, specijalnost, zaštitni znak. Klapsku pjesmu treba zaštititi i ministarstvo je predložilo da se ona nađe na listi nematerijalnih dobara UNESCO-a. Klapska pjesma je kopča sa baštinom, sa životom i razgovorom naših predaka, ona je nastala iz gregorijanskog korala – to je prvi izvor, a drugi su ulični kantaduri. Uz to, ima uticaja mediteranske glazbene slike, zatim šlagera. U klapi ne pjevaju samo oni na pozornici, već pjeva i vrijeme s njima. Prava situacija klapskog pjevanja je krug, ljudi pjevaju za sebe, oni se okruže sobom i pjesmom, ne zanima ih ko će ih slušati.

MONITOR: Rođeni ste u Komiži, na ostrvu Visu, uz more i sa morem proveli čitav život. Smatra se da nema pjesnika posvećenijeg moru od vas. Da li Vam pisanje tzv. morskog senzibiliteta donekle zatvara vrata u kontinentalnom dijelu.
FIAMENGO: Svi su ljudi slabi na more. Mnogi ljudi čitavu godinu žive da bi proveli pola mjeseca na moru. More nas je svih odnjihalo. Život je nastao u moru, i izašao na kopno. Ja sam počeo pisati o moru, jer je prva stvar koju sam vidio preko parapeta u uvali moje Komiže bilo more. Ne more samo kao more, već more i kao metafora, u svim svojim nijansama punine života.

MONITOR: Poseban vid odavanja počasti Vašem radu su stihovi uklesani u kamene ploče na Pjaci na Braču, i pored crkve Sv. Jere na Marjanu iznad Splita. Šetate li kad Marjanom, kakav je osjećaj vidjeti tako nešto, svoje stihove u kamenu?
FIAMENGO: Na Braču je festival Cro Patria svih hrvatskih narječja, a ja sam bio prvi dobitnik izvan Brača. Na drugoj ploči stihovi govore o Marjanu, i nalaze se pored eremitaže sv. Jeronima, zaštitnika Dalmacije. Ove godine sam pod tom pločom u tajnovitosti pokopao svog mačka s kojim sam živio 18 godina. Uzeli smo prijatelj i ja lopatu i ukopali ga ispod čempresa. Taj mačak je došao kao mali od mjesec dana i poznavao je mene bolje nego ja samog sebe, to beštije znaju. Životinje su vam najbolji ljudi.

MONITOR: Non-stop pričamo o Vama kao pjesniku. Šta je sa prozom, ne pišete je?
FIAMENGO: Ne, nemam vremena za to. Pisao sam doduše neke prozne zapise, vrzete, nešto za djecu, neke stihove koje imaju proznog teksta, ali ako ikad budem pisao prozu – neću odustati od poetskoga u tim rečenicama.

MONITOR: Dugo ste imali paralelni život novinara i pjesnika. Koliko su novinar i pjesnik smetali jedan drugom, a koliko se dopunjavali?
FIAMENGO: Nisu se dopunjavali, više su smetali. Novinar mora raditi s faktima, mora biti brz, točan, mada danas novinarstvo općenito je na velikoj kušnji i nije onoliko pošteno, dobro i veliko koliko je nekada bilo. Danas dođe dijete u redakciju i umjesto da piše o kupusu, on piše o Kerumu. Pjesnik dođe kući, postane neka druga osoba, a ja sam ta druga osoba koji je ušao iz književnosti u novinarstvo. Doživio sam tako 35 godina radnog staža, bio sam novinar, ne zaboravljajući da u meni čuči pjesnik. I sada u mirovini pišem predgovore, pogovore, zagovore, dogovore, ugovore, sve živo što se može pod sintagmu govor uz odgovarajući prefiks podnijeti.

Željko MILOVIĆ

Komentari

INTERVJU

ILIJA VUKČEVIĆ, PRIVREDNIK I STRUČNJAK ZA PORESKO PRAVO: Država lakše troši nego što zarađuje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Za tri mjeseca rada Vlade očigledno je da je fokus stavljen na smanjenje i kontrolu rashodne strane budžeta. I tu aktivnost treba podržati. Ono na šta se još uvijek čeka odgovor, a što predstavlja teži zadatak, jeste reforma poreskog sistema na način da isti proizvede više prihoda u budžetu

 

Tri mjeseca su nedovoljna za iznošenje decidnih stavova, međutim daju prostor za određena razmišljanja. Ono što je neminovno je da se nova vlast, usljed užasnog stanja u javnim finansijama i cjelokupnom privrednom sistemu, susrela sa ogromnim brojem problema. Od njih nije mogla pobjeći već je bila primorana da donosi brze odluke. Dovoljno je pomenuti situacije sa Montenegroairlinesom ili zaduženje na Londonskoj berzi. Naravno, poslije bitke svi su generali i lako je pametovati da li je nešto moglo drugačije, za šta smo mi inače šampioni. Ono što je jasno je da su odluke morale biti donijete, što je i učinjeno, a vrijeme će pokazati njihove dugoročne efekte“, kaže u razgovoru za Monitor profesor Ilija Vukčević, doktor poreskog prava, direktor preduzeća Mermer AD i nekadašnji v.d. direktora Uprave za igre na sreću, odgovarajući na pitanje da li su se, promjenom vlasti u Crnoj Gori, promijenili i uslovi poslovanja, te kako ocjenjuje dosadašnje Vladine ekonomske poteze?

VUKČEVIĆ: Osim tih neizbježnih odluka, Vlada je ušla u redefinisanje nekih veoma složenih i osjetljivih ekonomskih pitanja. Kao primjer možemo uzeti povećanje minimalne zarade. Treba istaći da je, načelno, riječ o dobrom potezu jer crnogorski minimalac spada u grupu najnižih na svijetu. Međutim, postavlja se pitanje da li su donosioci ovako brze odluke vodili računa o svim njenim konsekvencama: isključenje privrednika koji, kao jedan od partnera kroz Socijalni savjet na osnovu važećih propisa, moraju učestvovati u postupku ovih izmjena; Predmetno povećanje zarade bi imalo daleko veći efekat ukoliko bi bilo praćeno smanjenjem fiskalnog opterećenja ličnih primanja oko čega tek treba da započnu pregovori sa poslodavcima; itd.

Dakle, ova tri mjeseca donijela su značajan broj važnih ekonomskih mjera koje karakteriše povišen nivo hazarda te nam ostaje da se nadamo što boljim rezultatima.

MONITOR: Da li su Vas iznenadili izvještaji o lošem stanju u dijelu državnih preduzeća?

VUKČEVIĆ: Loše stanje u mnogim od privrednih društava u većinskom vlasništvu države je nešto što se već duži vremenski period naslućivalo, dok sada samo dobija precizne konture izražene negativnim ciframa. Pogrešno rukovođenje proizašlo iz političkog kadriranja menadžmenta, uz korišćenje ovih subjekata za zapošljavanje politički podobnih građana, neminovno ih je vuklo u loš scenario.

Iskreno, uopšte ne zavidim licima koja sada moraju da rješavaju godinama nagomilane probleme jer ne postoje popularna rješenja za ogromna dugovanja ili višak zaposlenih radnika. Svaki mogući potez nosi sa sobom negativne konsekvence. Kao primjer može poslužiti rješavanje pitanja viška zaposlenih.

Sa jedne strane, ukoliko se krene sa otpuštanjem radnika – oni su zaštićeni kolektivnim ugovorima koji im omogućavaju velike otpremnine pa je država suočena sa paradoksalnom situacijom da, i pored zatečenog katastrofalnog stanja u privrednom subjektu, mora izdvojiti dodatna sredstva da bi se oslobodila istih onih koji su ga doveli u ovo stanje. Sa druge strane, kao što je to učinjeno sa Montenegroairlinesom, moguće je privredno društvo uvesti u stečaj i na taj se način osloboditi viška zaposlenih bez plaćanja otpremnina. Međutim, na taj način se pravi socijalni problem.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte ostatak teksta u štampanom izdanju Monitora od 26. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

VLADIMIR VELJKOVIĆ, PUBLICISTA I VJERSKI ANALITIČAR: Za crkvu je opasno postavljanje svjetovnih ciljeva

Objavljeno prije

na

Objavio:

Smatram da je saradnja Gospodina Porfirija sa režimom u Srbiji donekle iznuđena i da je on ipak svjestan sa kakvim ljudima ima posla

 

MONITOR: Da li je vas iznenadio ulazak u najuži izbor mitropolita Porfirija Perića koji je i u tom krugu (preciznije je reći „prvom krugu“) imao najviše glasova, da bi „apostolskim izborom“ bio izabran za partijarha SPC?

VELJKOVIĆ: Fotografije bivšeg mitropolita zagrebačko-ljubljanskog, a sadašnjeg patrijarha, Gospodina Porfirija, redovno su izlazile na naslovnim stranama režimskih tabloida (zajedno sa fotografijama episkopa bačkog) uz prateće tekstove u kojima je čitaocima stavljano do znanja koja su crkvena lica iz SPC poželjna za režim. Zato i nisam bio iznenađen kada sam čuo da je izabran za novog patrijarha, a u kontekstu toga koje je sve crkvene ličnosti režim ponudio, otvoreno mogu reći da sam zapravo bio prijatno iznenađen. Ipak se radi o ličnosti od integriteta, a to se videlo i u prethodnom periodu, kada je kao mitropolit, ne može se poreći, istupao u korist režima u određenim prilikama, ali se nije poveo za istupima svog duhovnog oca episkopa bačkog – kojem je, nažalost, prešlo u naviku da ne samo verbalno progoni sve one koji su kritički ili opoziciono raspoloženi prema aktuelnom Vučićevom režimu. Stoga smatram da je saradnja Gospodina Porfirija sa režimom u Srbiji donekle iznuđena i da je ipak svestan toga sa kakvim ljudima ima posla.

MONITOR:  Čuli smo besjedu patrijarha Porfirija koja je naišla na dosta dobar prijem. Rekao je da je Hrvatska njegova druga otadžbina. Može li se pretpostaviti da je ovaj najviši arhijerej, mlad po godinama s obzirom na doživotnu funkciju koju će obavljati, i izrazito diplomatičan kao ličnost, sem podmlađivanja Sabora i unutar-crkvene reforme, željeti i da SPC učini autonomnijom od uticaja državne politike?

VELJKOVIĆ:  Približavanje države i crkve je u Srbiji započelo ubrzo nakon političkih promena 2000. godine, i u tom procesu su se stranke nekadašnjeg DOS-a razlikovale samo u intenzitetu, ali model crkveno-državne saradnje nije dovođen u pitanje. Svim političkim strankama je odgovaralo da pokažu bliskost sa predstavnicima SPC. Sadašnji je patrijarh u tome takođe imao ulogu, pošto je jedno vreme bio član i Predsednik RRA, a ispred Sabora SPC je bio izabran i da organizuje svešteničku službu u Vojsci Srbije. Patrijarh Porfirije je, dakle, crkvena ličnost koja ima jako dobre praktične uvide u funkcionisanje takvog sistema iznutra. I nadam se da je svestan svih dugoročnih loših posledica koje iz toga proizilaze. A da li će za vreme svog patrijarhovanja krenuti u preispitivanje dosadašnjih odnosa između crkve i države, ostaje da se vidi.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 26. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DEJAN MILOVAC, MANS: Moglo se uraditi mnogo više

Objavljeno prije

na

Objavio:

I pored nesporne činjenice da se nova vlast po izboru susrela sa mnogim problemima, smatram da se za proteklo vrijeme moralo uraditi mnogo više, naročito kada govorimo o zakonodavnoj vlasti

 

MONITOR:  Saopštili ste da je posjetom farmi Marka Carevića na Krimovici ministar poljoprivrede Aleksandar Stijović iznova afirmisao bezakonje i otimanje državne imovine kao recept za nezakonito lično bogaćenje. Na koji način?

MILOVAC: Slučaj Krimovica se trenutno razmatra u Osnovnom državnom tužilaštvu u Kotoru zbog sumnje da je predsjednik Opštine Budva, Marko Carević uzurpirao blizu pola miliona kvadrata državnog zemljišta na kome je bez građevinske dozvole podigao preko 6.000 m2 poslovnih objekata za uzgoj stoke. Uzurpacija i nelegalna gradnja su zakonom prepoznata kao krivična djela koja povlaće višegodišnje zakonske kazne. MANS je još prošle godine upoznao javnost Crne Gore sa obimnom dokumentacijom koja dokazuje da je Carević počinio pomenuta krivična djela, a sasvim sam siguran da je ministar poljoprivrede, Aleksandar Stijović jedan od građana ove zemlje koji su čuli za taj slučaj.

Posjeta Stijovića, ili kako su naveli u ministarstvu ,,prvi ministar koji je posjetio to poljoprivredno gazdinstvo na Krimovici”, je imala afirmatvini karakter, što je u potpunoj koliziji sa onim što nova Vlada javno deklariše kao svoju najveću vrijednost – raskid sa dosadašnjom praksom koju je uspostavio DPS, maksimalna transparentnost i jednakost svih pred zakonom.

Pri činjenici da Carević na Krimovici već šest godina uzurpira državno zemljište, da je potpuno nesmetano gradio bez dozvole, te da je nakon svega dobio i subvencije od resornog ministarstva, nije teško zaključiti kako je izgledala ta ,,jednakost” za vrijeme vladavine DPS-a.

Zbog toga je apsolutno neprihatljivo da se jedno takvo ponašanje afirmiše i prezentuje kao primjer uspješnog poslovanja i to sa pozicije resornog ministra. Smatram da se time poslala izuzetno loša poruka, naročito onom dijelu javnosti koji je očekivao i stvarni raskid sa katastrofalnom politikom DPS-a u mnogim sferama našeg društva, a naročito kada je u pitanju vladavina prava.

Stijović je svojom posjetom poslao direktnu poruku da je Carević iznad zakona, te da umjesto da odgovara za njegovo očigledno kršenje, ima privilegiju posjete ,,na visokom nivou”.

MONITOR:   MANS je početkom prošle godine podnio krivičnu prijavu protiv Carevića zbog zloupotrebe službenog položaja, odnosno uzurpacije državnog zemljišta na Krimovici. Ta prijava međutim ,,preživljava” i staru i novu vlast. Zašto?

MILOVAC: Iz prostog razloga što, iako je došlo do promjene vlasti, i dalje imamo tužilaštvo koje je nastavilo da funkcioniše po istom principu i pored privida ,,pojačane aktivnosti” koji se u posljednje vrijeme forsira. Svakako, nije uzurpacija državne imovine na Krimovici najgora stvar koja se desila Crnoj Gori u posljednjih 30 godina iako govorimo o pojedinačno najvećem slučaju te vrste. Slučaj Marka Carevića je važan zbog toga što predstavlja test političke volje, ne samo za tužilaštvo jer smo tu već vidjeli kakva je situacija, već prije svega za novu vlast koja je posljednje izbore dobila, između ostalog, i na obećanju da će borba protiv korupcije i kršenja zakona biti bezkompromisna i lišena upliva političkog uticaja.

Afirmacija Carevića na način na koji je to uradio ministar poljoprivrede ne korespondira sa tim obećanjima, niti doprinosi opštem osjećaju da je nakon 30. avgusta otpočeo proces korjenitih promjena. Više od dva mjeseca od formiranja, nova Vlada je mogla da uradi mnogo toga, ne čekajući da ovakvo tužilaštvo reaguje. Umjesto toga, imamo afirmaciju poslovanja koje počiva na bezočnoj otimačini i pljački državnih resursa, kršenju zakona i vrlo je moguće – na korupciji. To je model koji je decenijama iscrpljivao resurse ove zemlje, zbog čega se domaća ekonomija danas nalazi pred kolapsom.

Favorizovanje pojedinaca u odnosu na javni interes, tolerancija korupcije i aboliranje od zakona nije put ka vraćanju povjerenja građana u državne institucije koje je prijeko potrebno kako bi se iz korijena promijenila svijest o tome šta mora da bude suština odnosa između građana i vlasti koju oni biraju.

Posmatrajući sa strane, slučaj Carević pokazuje da se tu još uvijek ništa nije ozbiljno promijenilo, te da taj pojedinac i dalje uživa, ne samo zaštitu, već evo vidimo i javnu podršku državnih organa, bez obzira ko je na vlasti.

MONITOR:   Da li još negdje primjećujete selektivnost u pristupu nove vlasti?

MILOVAC: I pored nesporne činjenice da se nova vlast po izboru susrela sa mnogim problemima, smatram da se za proteklo vrijeme moralo uraditi mnogo više, naročito kada govorimo o zakonodavnoj vlasti. Podsjetiću vas da i dalje čekamo na izmjene zakona o slobodnom pristupu informacijama koji predstavlja ključni alat za borbu protiv korupcije i odličan način da se ta borba proširi na što veći broj aktera u društvu, u prvom redu nevladin sektor i medije.

Kada su mediji u pitanju, još uvijek ne postoji čak ni razgovor o potrebi da se gebelsovski Zakon o medijima koji je usvojila prethodna vlast promijeni i time stvori povoljniji ambijent za istraživačko novinarstvo, oslobođeno od konstantnih pritisaka i prijetnji. Ista situacija je i sa Zakonom o borbi protiv korupcije, zakonima koji uređuju porijeklo imovine, Zakon o izgradnji objekata, Zakon o energetici i čitavom nizu zakonske regulative koji je donijet u prethodnom periodu a koji je poslužio za zarobljavanje ove zemlje.

Poseban problem predstavlja način na koji se donose oni zakoni koji jesu usvojeni ili se trenutno nalaze u skupštinskoj proceduri, a koji su mahom lišeni bilo kakve, da ne govorimo kvalitetne, javne rasprave. Vjerujem da je nedostatak široke društvene diskusije jedan od razloga i za to što se spolja sa nelagodom gleda na predložene izmjene zakona koji se tiču Specijalnog državnog tužilaštva.

Kada je u pitanju izvršna vlast, svakako je dobro da možemo da vidimo da postoji kontinuitet u smjenama kadrova prethodnog režima iako se i u toj oblasti gubi dragocjeno vrijeme. Ono što ostavlja gorak ukus jeste što se nerijetko tim smjenama pravda takozvani drugi talas partijskog zapošljavanja po dubini gdje se ponovo ključne kvalifikacije ne nalaze u expertizi, već dominantno u partijskim knjižicama. Nisam siguran koliko su istinite tvrdnje da Vlada na taj način održava klimavu podršku u parlamentu, ali svakako to ne može biti riješenje na dugi rok, a nikako ne bi bilo dobro da postane modus operandi nove izvršne vlasti.

Sa druge strane, pohvalno je to što je formiran Savjet za borbu protiv korupcije na visokom nivou pred kojim svakako neće biti lak zadatak imajući u vidu količinu opstrukcija i hroničan nedostatak informacija i dokumentacije za koju se sumnja, kako smo čuli, da je uništavana tokom perioda tranzicije vlasti. Zbog toga i smatram da je dosta vremena izgubljeno na političke nesuglasice među konstituentima nove vlasti, što je prethodna vlast vrlo vjerovatno koristila da uništi ili sakrije dokaze nezakonitih poslova. Ono što je jako važno u ovom trenutku, jeste da to tijelo zadrži nezavisnost u svom postupanju jer bez toga borba protiv korupcije ne može biti održiva na dugi rok, niti dati rezultate koji mogu da potvrde da smo kao zemlja spremni za naredni korak u EU integracijama.

MONITOR:   Kazali ste nedavno da će ,,u narednom periodu, i pored smjene višedecenijske vlasti DPS-a,  ključni problem biti crnogorsko pravosuđe “. Jasno je da ta reforma neće ići lako, ali da li vidite da se u tom smjeru prave pravi potezi?

MILOVAC: Borba protiv korupcije, kao početna osnova za najvažnije reforme u državi mora da rezultira u konkretnim istragama, jakim optužnicima, transparetno vođenim sudskim postupcima i presudama koje su lišene bilo kakvog tužilačkog ili sudskog javašluka. Zadnjih godina smo došli u situaciju da su ,,cijenu” borbe protiv korupcije na način kako je to radilo crnogorsko tužilaštvo, plaćali isključivo građani kroz odštetne zahtjeve zbog palih optužnica i presuda. I dok se borba protiv organizovanog kriminala i velike korupcije širom svijeta koristi kako bi se opljačkani novac vratio u budžet, u Crnoj Gori imamo proces takozvanog pranja biografija koji već podosta košta građane.

Imajući to u vidu, jasno je da je korjenita promjena potrebna i u pravosudnom sistemu, ali moramo biti svjesni da do nje nećemo doći lako. Ono što se trenutno predstavlja kao reforma pravosuđa, debelo je obojeno i opterećeno politikom, lišeno široke javne rasprave koja je potrebna bez obzira na to koliko je jaka javna svijest o tome da je ta promjena neophodna. Smatram da je od septembra prošle godine bilo i više nego dovoljno vremema da se neophodne konsultacije urade, ne samo unutar zemlje, već i sa međunarodnim partnerima, te da smo danas mogli da imamo već pripremljenu osnovu za jednu takvu reformu.

Generalno, preskakanje koraka koji jesu postulat demokratke vladavine, ma koliko cilj bio legitiman, na dugi rok ne smiju biti usvojen obrazac za izgradnju demokratskih institucija u Crnoj Gori.

MONITOR:  Kako komentarišete situaciju u tužilaštvu, i gdje sve ona može odvesti?

MILOVAC: Jasno je da je postojeća situacija neodrživa, te da je politički uticaj na tužilačku organizaciju do kraja ogoljen. To je svojim posljednjim javnim nastupom potvrdio i sam SDT Katnić i pokazao da su političke kalkulacije sastavni dio procesuiranja slučajeva. U posljednih nekoliko godina smo imali prilike da čujemo vrlo ozbiljne optužbe na račin VDT-a SDT-a na koje javnost još uvijek nema odgovor koji bi uvjerio građane da ove dvije institucije i dalje postoje kao nezavisne.

MANS već dvije decenije u kontinutetu radi na otkrivanju konkretnih slučajeva korupcije i organizovanog kriminala i vjerovatno smo pojedinačno najveći podnosilac krivičnih prijava za slučajeve visoke korupcije u Crnoj Gori. Nikada do sada nismo uspjeli da ostvarimo uvid u ono što je tužilaštvo radilo po našim prijava, bilo da su one bile odbačene ili procesuirane. Po pravilu je izgovor bio zaštita istražnog postupka ili privatnosti lica koje je predmet istrage. Ipak u slučaju navodne kupovine tužioca Savkovića od strane funkcionera Demokrata, Katnić nije imao problem da u sred istražnog postupka u javnosti objavi transkripte prisluškivanih razgovora iz 2017. godine. Dakle iz predmeta koji se ,,procesuira” čitave četiri godine i to baš u momentu kada raste javni pritisak za njegovu smjenu. Nema sumnje da se radi o političkom djelovanju SDT-a i pravnom nasilju koje za cilj ima zadržavanje trenutne situacije u tužilaštvu. Samo taj posljedni slučaj, a bilo ih je sasvim dovoljno i u prethodnom periodu, dovoljan je kao dokaz da reforma tužilaštva mora početi sa njegovog vrha.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati
Advertisement

Kolumne

Novi broj

Facebook

Izdvajamo