Povežite se sa nama

INTERVJU

JAKŠA FIAMENGO, PJESNIK: Pjesnik mora

Objavljeno prije

na

Jakša Fiamengo je bard mediteranske poezije i dalmatinske šansone. Napisao je preko 350 pjesama koje su snimljene i komponovane, a mnoge od njih nagrađene su na brojnim manifestacijama. Autor je tekstova za neke od najpoznatijih numera koje izvode Oliver Dragojević, Meri Cetinić, Arsen Dedić, Tereza Kesovija… Među njima su Nadalina, Piva klapa ispod volta, Infiša san u te, Lastavica, Karoca gre, Vagabundo, Luce mala… ,,Ozbiljnom” književnošću bavi se od 1966. godine, a dobitnik je najvećih hrvatskih književnih nagrada i odlikovan Ordenom Danice hrvatske. MONITOR: Ko je, kad i kako počeo da u muziku ukalupljuje Vaše stihove? Zbog čega ste ušli u priču pisanja pjesama za nastupe na festivalima?
FIAMENGO: Davno već, našlo se na rivi splitskoj društvance, rekli mi da sam već godinama u žiriju Festivala kao motritelj dobrih tekstova, te da je vrijeme da se i ja oprobam u tome. Opirao sam se, jer sam se bojao da će me pretvoriti u lakopišućeg pisca. Krenuo sam u to, ne znajući da ću biti poznatiji po Nadalini, nego po svim ozbiljnim knjigama koje sam napisao, a ima ih oko 40. Nagovarači su bili skladatelj Zdenko Runjić, pa Momčilo Popadić… Polazio sam od pretpostavke – ako skladatelj sklada, pjevač pjeva, onda neka pisac piše stihove, ali da ne podilazi publici, da ne odstupa od poetske žice, da ne piše banalnosti… Ljudi su brži na uhu nego na oku, radije slušaju nego čitaju. Rekao bih da danas u svijetu književnosti ne nedostaje pisaca već čitatelja.

MONITOR: Pjesme nastaju dvojako – ili prvo nastane tekst, pa na njega muzika, ili se u gotovu muziku ubacuje tekst. Vi ste ovaj drugi slučaj nazvali ,,protivprirodnim bludom”?
FIAMENGO: To i je protuprirodni blud. Lakše je napisati muziku na tekst, jer je u obrnutom slučaju to kao posao manovala-radnika, koji mora trpati stihove sa rimom u nešto što je već zadato.

MONITOR: Sudeći po saradnji, Vaša najvjernija i najuspješnija ,,mušterija” bio je Oliver Dragojević. Zbog čega ste se odlučili za njega?
FIAMENGO: Glazbenici me vole, jer vodim računa o njima, jer se kod mene ciklički ponavlja fraza i u kiticama i u glazbi, lakše im je raditi sa mnom jer ipak imam neku muziku u sebi, ali ih puštam da sami dođu do svoje glazbene fraze. Oliver je Mediteranac pair excellence, proglašen je pjevačem milenija, godinu dana je mlađi od mene, otočanin je, ima moje akcente, on može prepoznati moju melodiju. A uz to je još za života postao ikona, trajna vrijednost Dalmacije.

MONITOR: Dobili ste preko 40 nagrada samo za tekstove. Koja bi Vaša pjesma, intimno, na Vašoj top listi bila prva od svih koje ste napisali?
FIAMENGO: Moja knjiga skladane poezije zove se po mojoj najboljoj pjesmi – Karoca. Karoca asocira na Felinija, na tobogan kroz koji prolaze ljudi, životi, sudbine… Cijeli život je ta karoca – kočije koja idu kroz vrijeme. Bilo koja moja pjesma je iz te karoce koju sam dočekao, ušao u nju, izašao…. pod njom mi se može podvesti sve što sam stvorio u poeziji.

MONITOR: Možda je ,,Karoca” zbilja najbolja, ali je ,,Nadalina” svakako Vaša najpoznatija pjesma. Kad se pojavila, 1980. godine, napravila je bum na Splitskom festivalu, a potom i u čitavom regionu. Jeste li pretpostavljali da će ta polukabaretska forma Borisa Dvornika i Olivera Dragojevića ostati nakon toliko godina.
FIAMENGO: Ne opterećujem se time koliko će moja pjesma trajati i koliko će emocija izazvati. Pjesma ima istinite izvore: postojale su dvije Nadaline, a one su moje dvije stare susjede. Imale su po 80 godina, a ja sam pjesmu zamislio kao da se neki naš čudak dalmatinski zaljubi u stariju osobu. On viri u dvor kako ona pere noge, pravi slatko, miješa jaja… I ta pjesma je bila namijenjena Dvorniku, a Oliver je imao za festival Piva klapa ispo’ volta. Kad je Oliver čuo Nadalinu, tražio je da i on uđe u pjesmu, a za Dvornika sam dodavao parlando, mada je i on sam ubacivao neke sadržaje. Meni je drago što je ta pjesma oborila publiku, ali na drugoj strani – zar vam se ne čini da je to vic koji se ispriča tri puta i bude dosadan. Meni je bar tako. Ta pjesma je napisana po zanatu kako valja, ali imam daleko vrijednijih i kompleksnijih pjesama. Nadalina je to što jeste i svaka čast što je ljudi pjevaju, ali je ja više ne mogu slušati. Naravno, ne odričem se nje.

MONITOR: U svim balkanskim državama prisutna je opšta estradizacija društva i medija. Kako gledate na tu pojavu?
FIAMENGO: Estradizacija svega i svačega donosi nevolje. I to ljudima koji to rade, koji slušaju i koji se gube u svemu tome. Estradizacija je posljedica krize vrijednosti.

MONITOR: Puno je pažnje izazvala Vaša svojevremena izjava da ,,radionica manufakture Tončija Huljića ponižava i čovjeka i zdrav razum”. Stojite li još kod toga?
FIAMENGO: Huljić je vrlo sposoban skladatelj, koji ima strašnih pjesama koje prihvata narod, ali se često zanese u tom radu i uđe u konflikt sa gramatikom i ukusom. Kada sam vidio koja je pjesma pobijedila na Splitskom festivalu ove godine, uhvatio sam se za glavu.

MONITOR: Veliki broj Vaših pjesama pjevaju klape, a za neke od njih se čak misli da su narodne, koliko su ušle u svakodnevicu. I dalje je u svijetu aktuelni hit etno-muzika, tzv. world music, sluša se afrička muzika, bugarska, indijska, čija sve ne, a klape, kao autentičan proizvod Dalmacije nisu uspjele da se izbore za taj status. Zašto?
FIAMENGO: Ona se polako izboruje, ali ne koliko bi trebala. Neprijetvorno, klapa je glazbeni endem naših krajeva, specijalnost, zaštitni znak. Klapsku pjesmu treba zaštititi i ministarstvo je predložilo da se ona nađe na listi nematerijalnih dobara UNESCO-a. Klapska pjesma je kopča sa baštinom, sa životom i razgovorom naših predaka, ona je nastala iz gregorijanskog korala – to je prvi izvor, a drugi su ulični kantaduri. Uz to, ima uticaja mediteranske glazbene slike, zatim šlagera. U klapi ne pjevaju samo oni na pozornici, već pjeva i vrijeme s njima. Prava situacija klapskog pjevanja je krug, ljudi pjevaju za sebe, oni se okruže sobom i pjesmom, ne zanima ih ko će ih slušati.

MONITOR: Rođeni ste u Komiži, na ostrvu Visu, uz more i sa morem proveli čitav život. Smatra se da nema pjesnika posvećenijeg moru od vas. Da li Vam pisanje tzv. morskog senzibiliteta donekle zatvara vrata u kontinentalnom dijelu.
FIAMENGO: Svi su ljudi slabi na more. Mnogi ljudi čitavu godinu žive da bi proveli pola mjeseca na moru. More nas je svih odnjihalo. Život je nastao u moru, i izašao na kopno. Ja sam počeo pisati o moru, jer je prva stvar koju sam vidio preko parapeta u uvali moje Komiže bilo more. Ne more samo kao more, već more i kao metafora, u svim svojim nijansama punine života.

MONITOR: Poseban vid odavanja počasti Vašem radu su stihovi uklesani u kamene ploče na Pjaci na Braču, i pored crkve Sv. Jere na Marjanu iznad Splita. Šetate li kad Marjanom, kakav je osjećaj vidjeti tako nešto, svoje stihove u kamenu?
FIAMENGO: Na Braču je festival Cro Patria svih hrvatskih narječja, a ja sam bio prvi dobitnik izvan Brača. Na drugoj ploči stihovi govore o Marjanu, i nalaze se pored eremitaže sv. Jeronima, zaštitnika Dalmacije. Ove godine sam pod tom pločom u tajnovitosti pokopao svog mačka s kojim sam živio 18 godina. Uzeli smo prijatelj i ja lopatu i ukopali ga ispod čempresa. Taj mačak je došao kao mali od mjesec dana i poznavao je mene bolje nego ja samog sebe, to beštije znaju. Životinje su vam najbolji ljudi.

MONITOR: Non-stop pričamo o Vama kao pjesniku. Šta je sa prozom, ne pišete je?
FIAMENGO: Ne, nemam vremena za to. Pisao sam doduše neke prozne zapise, vrzete, nešto za djecu, neke stihove koje imaju proznog teksta, ali ako ikad budem pisao prozu – neću odustati od poetskoga u tim rečenicama.

MONITOR: Dugo ste imali paralelni život novinara i pjesnika. Koliko su novinar i pjesnik smetali jedan drugom, a koliko se dopunjavali?
FIAMENGO: Nisu se dopunjavali, više su smetali. Novinar mora raditi s faktima, mora biti brz, točan, mada danas novinarstvo općenito je na velikoj kušnji i nije onoliko pošteno, dobro i veliko koliko je nekada bilo. Danas dođe dijete u redakciju i umjesto da piše o kupusu, on piše o Kerumu. Pjesnik dođe kući, postane neka druga osoba, a ja sam ta druga osoba koji je ušao iz književnosti u novinarstvo. Doživio sam tako 35 godina radnog staža, bio sam novinar, ne zaboravljajući da u meni čuči pjesnik. I sada u mirovini pišem predgovore, pogovore, zagovore, dogovore, ugovore, sve živo što se može pod sintagmu govor uz odgovarajući prefiks podnijeti.

Željko MILOVIĆ

Komentari

INTERVJU

SRĐA PERIĆ, ORGANIZACIJA KOD: Netaknut sistem vladanja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vlast nije učinila ono što je mogla, a što je ne košta ama baš ništa – decentralizovati sistem i postati mnogo transparentnija. Jasno je da ona neće ići tim putem, a razlog je jasan: želite zadržati poluge moći uz kozmetičke izmjene kojim bi zapravo zamaskirali činjenicu da je sistem vladanja ostao netaknut 

 

MONITOR: Šta je poruka rezultata hercegnovskih izbora? Smatrate li da je to još jedna poruka prethodnom režimu?

PERIĆ: Herceg-Novi je atipičan iz više razloga, kako sa demografske tako i sa političke tačke gledišta, pa je dosta teško izvlačiti dosljedne paralele sa političkom scenom na državnom nivou. Posebnost ovim izborima je dala lokalna Novska lista koja je pokazala i vitalnost i snagu, čime je u praksi dokazala da postoje i drugačije platforme političkog okupljanja u odnosu na stranačke. Ne ulazeću u ideološku profilaciju ove liste, govoreno na ravni principa, kada god je demokratija bliža građaninu, ona je životnija.

MONITOR: Šta je sa novom vlašću? Jasno je da se nijesu mogle očekivati brze promjene i jednostavno demontiranje Đukanovićevog režima, ali da li se ide u dobrom pravcu?

PERIĆ: Nova vlast na samom početku pokazuje zabrinjavajuću tendenciju neuvažavanja i nipodaštavanja onih koji joj ne aplaudiraju. Oni kao da žele da im jedina opozicija bude DPS, koji je veoma lako kritikovati sa stanovišta koruptivnih praksi u prošlosti, a sada je već izvjesno da će biti nemilosrdni ne samo prema partijama, već i prema pojedincima koji ne pripadaju ni ovoj ni prošloj vlasti. Strategija je vrlo prosta: ako želite dugoročno trajanje na vlasti idealno je da imate „počišćen” teren od bilo kakve ozbiljne alternative. Pristup etiketiranja onih koji nisu sa novom vlašću može da dovede do toga da ljude koji bi bili korisni za javni život gurne u apatiju, jer niko ozbiljan ne žudi za tim da ga provlači kroz blato neki zadihani partijski aparatčik koji je u odbrani novostečenih privilegija spreman da ide jako daleko.

MONITOR: Kako vidite prošlonedjeljnu izjavu premijera Zdravka Krivokapića da ne postoji samo ovozemaljski život i da njegova vlada neće kažnjavati sveštenike, pa ni kad krše zdravstvene mjere?

PERIĆ: Premijer se pokazao dosljedan u jednoj stvari: sopstvenoj nedosljednosti. To da li je on vjernik, gnostik, agnostik, ateista, ne bi trebalo da određuje njegov javni diskurs. Kod aktuelnog premijera to nije slučaj. On ima prenaglašenu potrebu da govori o temi vjere, o svojoj etičkoj superiornosti, o tome da je Vlada koju predvodi narodna i slične stvari. Živimo u vremenu profanisanja svega i svačega, pa premijer daje svoj doprinos opštem trendu. Ipak, njegova pozicija je veoma vezana za, njegovim rječnikom rečeno, „zemaljske“ teme i treba insistirati na tome, a svako skretanje sa toga kolosjeka valja tumačiti kao dio političke strategije. Možda i prođe kod određenog broja ljudi, ali dugoročno to ne doprinosi progresu zajednice, a čini mi se da ne kristališe ni duboke teološke misli.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 14. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

JELICA MINIĆ, PREDSJEDNICA EVROPSKOG POKRETA U SRBIJI: Ne možemo pobjeći od Evropske unije

Objavljeno prije

na

Objavio:

Napetosti u regionu rastu, a zaštitni mehanizmi su prilično paralisani. Neko mora da pokaže put i da povede. Da li će EU opet ostaviti region na cjedilu, vidjećemo. Učiniti to dva puta u kratkom periodu bilo bi možda i za nju fatalno

 

MONITOR: Pored opasnosti od novog prekrajanja granica i stava da raspad Jugoslavije još nije završen, postoji i očigledno nezadovoljstvo stanjem u BiH i međunarodne zajednice i građana, ali i zamor, usljed dosadašnjih očiglednih neuspjeha u pregovorima oko Kosova. Kako izaći iz tog ćorsokaka?

MINIĆ: BiH i Kosovo su svojevrsni međunarodni protektorati. Kako stvoriti uslove da protektorati postanu funkcionalne i napredne države? O tome ima puno teorija. Pandemija je usporila mnoge dinamične regionalne mehanizme koji su doprinosili artikulaciji zajedničkih interesa u regionu, stvarali zdrave međuljudske kontakte i obećavali normalizaciju života i rada institucija. Ipak, proces pomirenja kako u regionu, tako i unutar ova dva protektorata ide vrlo sporo. Napetosti u regionu rastu, a pomenuti zaštitni mehanizmi su prilično paralisani. Evropska perspektiva je i dalje maglovita, lovci iz daleka stvaraju svoj politički kapital. Neko mora da pokaže put i da povede. Da li će EU opet ostaviti region na cedilu, videćemo. Učiniti to dva puta u kratkom periodu bilo bi možda i za nju fatalno.

MONITOR: Nova metodologija podrazumijeva i neku vrstu usklađivanja politika sa EU, a ne samo „prepisivanja“ zakonodavstva. Veoma se insistira i na djelotvornosti pravosuđa i odgovarajućoj pravosudnoj praksi… Da li se tu očekuje neki „slučaj Sanader“ kao zalog da pravna država postoji?

MINIĆ: Pa, ako ljudi od najvećeg poverenja, kao Belivuk i njegova banda, čuveni Jutka iz Brusa kome jedna afera smenjuje drugu, verovatno i nezamenjivi Palma iz Jagodine i njima slični budu zaista žrtvovani na oltaru pravde i pravosuđa, ako su učinjeni makar i mali ustupci ljudima koji brane reke, šume, vazduh i zemlju od štetnih projekata bezočnih pojedinaca – znači da su argumenti Brisela bili ubedljivi, pa ćemo i mi građani malo odahnuti. Ako se to ne desi, onda je poruka da smo svi njihove potencijalne žrtve, a onda je to za vlast opasno.

MONITOR: Predsjednik Srbije je povodom Dana pobjede i Dana Evrope izrekao, poslije dužeg vremena, neku vrstu pohvale odnosa EU prema Srbiji i zaključio da je članstvo u EU cilj Srbije koji se može ostvariti uz „kompromis oko Kosova“. Zašto se, međutim, daleko srdačnije obraća predstavnicima i narodima drugih zemalja?

MINIĆ: Pa, evropska integracija dođe kao „nužno zlo“ za obe strane, pa se i jedni i drugi prema njoj tako ophode – bez entuzijazma. Od nje, ipak, ne možemo pobeći. Srbija ekonomski, kulturno, istorijski gravitira ka Centralnoj Evropi.To je znao još Knjaz Miloš. Jednom će oživeti najveće bogatstvo Srbije – Dunav, pa će se to mnogo bolje videti. Može nam se sviđati, biti korisna, možemo je voleti kao mitsku „majku Rusiju“, njenu naftu i gas i vojnu industriju, možemo dobro sarađivati sa Turskom koja nam nije nepoznati partner, možemo koristiti kineske interese u Evropi da od toga i sami profitiramo, ali baš svi ključni parametri ekonomskog, socijalnog, tehnološkog i kulturnog razvoja zavise nam od evropskih zemalja i institucija i tamo živi najveći broj naših građana. Uz to, prognozira se dramatičan uspon Poljske i Turske u ovom veku, a mi smo tačno između.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 14. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MIHAILO JOVOVIĆ, NOVINAR: Novinare biju jer govore istinu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Uvijek me nervira kada političari, pa  i strane diplomate, nakon osude nasilja u sljedećoj rečenici dodaju da novinari moraju poštovati profesionalne i etičke standarde. Treba da znaju da ovdje novinare po pravilu ne biju zato što lažu, već zato što govore i pišu istinu

 

MONITOR: Vlada je osnovala četvrtu po redu Komisiju za praćenje postupanja nadležnih organa u istragama napada na novinare, a Vi ste izabrani za predsjednika. Prethodne tri, konstatovala je i Akcija za ljudska prava, nijesu bile naročito uspješne. Mislite li da ova može biti uspješnija? Šta je to što je remetilo uspješnost prethodnih komisija, i da li je još prisutno?

JOVOVIĆ: Desetak sati nakon što je Đukanovićeva Vlada formirala Komisiju na sjednici u četvrtak 26. decembra 2013, poslije velikog pritiska domaće javnosti i međunarodne zajednice, eksplodiralo je blizu pola kila TNT ispod prozora redakcije Vijesti . Mafija je time pokazala šta misli i o Vladi i o Komisiji. Naravno da počinioci tog napada, a kamoli  nalogodavci, nisu pronađeni. Kao ni najvećeg broja drugih slučajeva teškog nasilja nad novinarima i imovinom medija.

Sramota je ove države i društva da će uskoro biti 17 godina od ubistva Duška Jovanovića,  14 od prebijanja Tufika Softića, tri godine od ranjavanja Olivere Lakić, da nabrojim samo neke slučajeve, a da nema ni uspješnih istraga, ni optužnica, a kamoli presuda.

Nije Komisija u ova tri mandata kriva za to. Ona ne saslušava, ne hapsi osumnjičene, podiže optužnice, ne sudi. Njena nadležnost svodi se na istragu istraga, da pokuša da utvrdi da li je u istragama bilo propusta, namjernih ili iz neznanja, zašto  toliko traju a rezultata nema, kao i da preporuči Vladi, policiji, tužilaštvu i drugima organima šta bi trebalo da urade da istrage krenu sa mrtve tačke.

Komisija je u svojim javnim izvještajima i onima označenim stepenom tajnosti dala veliki broj preporuka za konkretne slučajeve u kojima smo našli propuste u istrazi, ali nijedna nije ispunjena, da ja znam. Tužilaštvo nikad nije ni odgovorilo šta je sa preporukama koje smo im slali. Policija je u odgovorima Komisiji sve prebacila na unutrašnju kontrolu, a unutrašnja kontrola je ćutala.

Niko još nije odgovarao za vođenje nedjelotvornih istraga ili za „istrage“ čiji je cilj bio da se, opravdano sumnjam, nikad ne završe, iako u našim izvještajima postoje i imena ljudi koji su učestvovali u takvim istragama. Većina takvih policajaca, tužilaca i sudija je napredovala u karijeri.
Komisija je sabotirana na razne načine. Godinama smo od policije dobijali  cenzurisane dokumente, čak i bez imena policajaca koji su ih potpisivali, Agencija za nacionalnu bezbjednost je dostavljala dokumentaciju samo prve godine, na dozvole članovima Komisije za pristup tajnim podacima, bez kojih nema pristupa u sobu gdje se oni čuvaju, čekalo se i po pola godine.  Kod prethodne vlasti nije bilo političke volje za rješavanje ovih napada, posebno onih za koje s pravom sumnjam da su povezani sa moćnicima i kriminalcima bliskim vrhu DPS-a, da je bilo te volje ne bi im trebala ni Komisija,  našli bi i napadače i nalogodavce. Odnosno, politička volja je bila da se ti slučajevi ne rješavaju. Dokaz je i to što su lokalne siledžije, koje su bile akteri nekih napada, vrlo brzo otkrivane i hapšene,  dok napadi koji su očigledno bili organizovani čame godinama u tužilačkim i policijskim fiokama.

Sadašnja vlast je iskazala političku volju, naročito imenovanjem državnog sekretara MUP-a za člana Komisije, ministar je došao na dvije sjednice i pružio podršku. Tu volju moraju dokazati i brzim konkretnim pomacima u istragama svih nezavršenih slučajeva.  Oni su sada vlast, ne može biti izgovora, makar za postupanje policije. Dobro bi bilo za početak da nadležni u Vladi i ,,po dubini” pažljivo pročitaju naše dosadašnje izvještaje i postupe po preporukama koje smo dali. Da pokrenu postupke protiv odgovornih za propuste u istragama, ili ako je kasno za to, da ih barem uklone sa svih pozicija sa kojih mogu uticati na buduće istrage.

MONITOR: Od početka godine, u kratko vrijeme,  desilo se više napada na novinare.  Dosadašnji napadi uvijek su bili u vezi sa određenom društveno političkom situacijom, i svjedočenjem o njoj.  Zašto je ovo trenutak pojačanog nasilja nad novinarima?

JOVOVIĆ: Mi smo stalno u čudnim ,,društveno-političkim situacijama“, a sadašnja je tenzičnija nego obično. Atmosfera nekažnjivosti za dosadašnje napade doprinosi da ti ljudi misle da je dopušteno frustracije iskaliti na novinarima, koji su „neprijatelji“ jer im se ne sviđa to što pišu. Nije isključeno ni da su i neki od nedavnih napada organizovani sa ciljem da se napadnuti novinari i njihove kolege zastraše. Jedno je sigurno, ko god da je na vlasti, većinom napadaju nas iz „medijske mafije“. I do sada je najveći broj slučajeva nasilja bio nad novinarima profesionalcima, koji rade važne stvari u javnom interesu, dok one koji nisu takvi gotovo niko i ne dira. Uvijek me nervira kada političari pa čak i strane diplomate, nakon osude nasilja u sljedećoj rečenici dodaju da novinari moraju poštovati profesionalne i etičke standarde. Treba da znaju da ovdje novinare po pravilu ne biju zato što lažu, već zato što govore i pišu istinu, a ta istina nekome nanosi štetu. To ne znači da one koji lažu treba tući.

MONITOR: Kako vidite reakciju nadležnih organa na te napade?

JOVOVIĆ: Prvi utisak je da je to bilo uglavnom korektno, ali rano je za  zaključak.

MONITOR: Ima li se šta proslaviti na ovaj Svjetski dan slobode medija?

JOVOVIĆ: Neriješeni napadi na novinare su glavni razlog  što smo i dalje na začelju regiona. Daleko smo od dobre situacije, ali je dobro što građani u Crnoj Gori i dalje mogu u medijima naći najrazličitija mišljenja, iz gotovo svih segmenata društva. Problem je što je mnogo građana koji ne umiju da razluče činjenice od spina, ili to ne žele, nego vole da čitaju i gledaju samo ono što se poklapa sa onim što  misle. I samo tome vjeruju.

Drago mi je što su novinari iz Đukanovićevih propagandističkih medija, ne svojom zaslugom i željom, dobili priliku da osjete kako je to kad kritikuješ vlast, odnosno ponašaš se kao normalan medij u demokratskom društvu. Oni to sada rade manje ili više uspješno, manje ili više profesionalno, ali se nadam da će im bar nešto od tog osjećaja ostati i ako se DPS vrati na vlast. DF-ovi mediji se nijesu promijenili. Profesionalni mediji i novinari su to uglavnom i ostali, iako je utisak da nekima na početku nije bilo lako da se naviknu da su poslije 30 godina neki drugi ljudi sada najodgovorniji za sve što nam se dešava. Porazno je što mnogi novinari i dalje loše žive.

MONITOR:  Dugo svjedočite o  crnogorskoj zbilji. Jesu li se desile promjene?

JOVOVIĆ: Tek treba da se dese. Crna Gora je 2006. dobila šansu da se promijeni, ali do suštinskih promjena nije došlo i ta šansa je propuštena. Naprotiv, siromaštvo i socijalno raslojavanje su povećani. Novu šansu je društvo dobilo 30. avgusta prošle godine. Nova vlast je obećala korjenite promjene, ali se Vlada u tome još ne snalazi dobro, mislim da je to zbog  političkog neiskustva i ideoloških prepreka u nekim glavama, uključujući i premijerovu. Pored toga, problem joj je ne samo agilni DPS koji sada žestoko kritikuje ono što je sam godinama radio, nego i najmanje pola parlamentarne većine, koja uz zdušnu Vučićevu podršku marljivo priprema teren i  čeka priliku da Vladu obori ili da izdejstvuje njenu rekonstrukciju a sebi fotelje, a da ne bude optužena da daje šansu DPS-u za povratak. Mnoge stvari bitne za život građana tapkaju u mjestu jer se loši zakoni ne mijenjaju a novi ne donose „dok se ne smijeni Katnić“.

Nova šansa za napredak polako  curi i nestaće kada nestane nada velikog broja ljudi da su konačno dočekali bolje dane. Ono malo političara i funkcionera kojima je, vjerujem, preči javni od privatnog interesa, pod najvećim je pritiskom a od toga koliko će još izdržati zavisi i brzina napretka društva. Ali, i da se karte ponovo promiješaju, nestao je istorijski teret nesmjenjivosti vlasti na izborima, pa će napretka od toga sigurno biti.

MONITOR: I dalje su na sceni podjele, identitetska pitanja, tenzije. Koliku odgovornost za to snosi prethodna, a koliku nova vlast?

JOVOVIĆ: Prethodna vlast snosi 30-godišnju odgovornost. Isto toliku i njihovi partneri iz dijela bivše opozicije a sadašnje vlasti koji su taj tango sa DPS-om igrali kad god im je to zatrebalo, i jednima i drugima. Jedni tvrde da brane navodno ugroženu državu i crnogorski identitet, drugi navodno ugroženo srpstvo i da se bore za srpski i ruski svet. DPS mi je jasan, vrh te partije je na razne načine pljačkao Crnu Goru krijući se iza zastave i podstičući podjele uvijek kada im je to trebalo da zadrže vlast i nastave sa pljačkom. Sada to rade da bi se vratili na vlast. Ovi drugi su navodno ginuli u borbi protiv ovdašnjeg diktatora, a istovremeno su podržavali,  i  podržavaju, iste takve ili gore diktature u Srbiji i Rusiji.  I oni sve vrijeme žive bolje od većine građana.

Nije mi jasno zašto toliko glasača ne vidi licemjerstvo i jednih i drugih „patriota“, dok sami jedva spajaju kraj s krajem.  Glasači  DF-a i DPS-a treba da znaju da se nezavisnost NATO članice Crne Gore, njen građanski karakter, državni simboli i gotovo sve drugo oko čega se ove stranke i njihovi mediji glože mogu promijeniti samo izmjenama Ustava kvalifikovanom većinom u parlamentu, koja nije na vidiku, jer većine za to nema ni među građanima. Osim ako se DPS ne predomisli, ne bi im bio prvi put.

MONITOR: Nasleđe prethodnog režima je skoro netaknuto. Institucije zarobljene, kapital  u rukama privilegovanih. Šta to znači za budućnost zemlje?

JOVOVIĆ: Još se nadam da će se to nasljeđe razobličiti, da će se pokradeno vratiti građanima, na ključna mjesta doći pošteni i stručni, da institucije neće zavisiti od toga ko je na vlasti,  iako to i dalje zvuči kao bajka. Nema ništa lakše od toga, mada sam svjestan da neće doći brzo.

MONITOR: Do kad će Crna Gora biti zemlja iz koje se odlazi?

JOVOVIĆ: Dok ne nađemo naftu. Šalim se. Kad većina građana shvati da im plate, penzije, bolnice, škole, auto-puteve itd, ne poklanjaju ni premijer ni predsjednik, već da je to od para koje su zaradili. Kada budu glasali za one za koje misle da će im uz manje poreze omogućiti da zarade veće plate i penzije, naprave nove škole i bolnice, obezbije čistiju vodu i vazduh, da neće krasti, a ne da im bude najbitnije koji su kandidati za premijera ili predsjednika nacije ili vjere. I tako nekoliko puta. Bolje bi nam bilo da do toga dođemo prije nego što Crna Gora uđe u EU, jer ako nas čudom ovakve prime, tek će onda da nastane bježanija.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo