Povežite se sa nama

INTERVJU

GORAN ĐUKANOVIĆ, ANALITIČAR TRŽIŠTA ALUMINIJUMA: KAP ne bi preživio još jednu krizu

Objavljeno prije

na

Cijena aluminijuma je u četvrtak (11. avgust) pala na 2.409 dolara za tonu, sa preko 2.600 početkom mjeseca, što je najniža vrijednost od januara, kaže za Monitor Goran Đukanović, analitičar tržišta aluminijuma objašnjavajući da je na ta dešavanja uticalo snižavanje kreditnog rejtinga SAD i potencijalno širenje dužničke krize u Evropi na Italiju i Španiju. ĐUKANOVIĆ: Ključno pitanje je da li globalni ekonomski sistem, može da izbjegne novi sunovrat, ili su lančana reakcija, odnosno domino efekat neizbježni. Slično je i sa cijenom aluminijuma – eventualni pad ispod 2.400 $/t izazvao bi strah među investitorima i trgovcima od daljeg pada i slabiju potražnju. Tada više niko sa sigurnošću ne bi mogao da procijeni do koje granice bi cijena padala i koliko bi taj pad trajao. Upravo taj strah je i razlog zašto niko u ovom trenutku ne može da predvidi da li će se trenutna situacija na tržištu prevazići ili svjetska ekonomija klizi u novu recesiju.

MONITOR: Kakva je sudbina KAP-a u slučaju nove krize u aluminijskoj industriji?
ĐUKANOVIĆ: KAP ne smije ni da pomisli na još jednu krizu u narednih 5-6 godina, najmanje. Jednostavno, Kombinat ne bi mogao da izdrži i preživi još jednu ekonomsku krizu i pad cijene ispod 2000 $/t u tom periodu.

MONITOR: Zašto je to tako?
ĐUKANOVIĆ: Činjenica je da ni gotovo šest godina od privatizacije KAP nije izgradio niti jedan sistem zaštite u slučaju krize: nema sopstveni izvor energije, Prerada je zatvorena, Elektroliza i Livnica nijesu modernizovane, troškovi proizvodnje rastu… Jedino su direktori novi. Četvrta garnitura od privatizacije. I umjesto da se nastavi tamo gdje su prethodni stali sada se čeka novi plan razvoja fabrike!?

Za prethodno učinjeno i ne učinjeno nema odgovornosti, niti sankcija, osim smjene. A podatak da za sve ove godine u KAP-u nijesu realizovane ni investicije koje bi u kratkom roku donijele milionske prihode i koje bi se isplatile (povratile) za manje od godinu dana govori sam za sebe. Uprkos čvrstom stavu Vlade da više neće finansijski pomagati KAP-u neminovno se nameće pitanje šta će biti bez pomoći države i bez investicija? Da li postoji plan i rokovi za investicije? Da li postoje sankcije za neispunjenje obaveza investitora? Zar ima smisla privatizacija bez investicija?

Bez pretjerivanja se može reći da je privatizacija KAP-a jedinstvena u aluminijumskoj industriji: nema kapitalnih investicija, čak ni onih koje bi minimalno poboljšale proizvodni program i smanjile troškove, aluminijum se i dalje prodaje ispod tržišne cijene, glinica se kupuje iznad tržišne cijene, a sve do skoro, kad god bi prifalilo novca, država je priskakala u pomoć, često i više nego što je mogla i trebala.

MONITOR: Zašto se sve to što pominjete toleriše sve ove godine?
ĐUKANOVIĆ: Neznanje i neinformisanost sigurno nijesu u pitanju, niti mogu poslužiti kao opravdanje. Kad se ne zna onda se pita. Ostaje jedino sumnja da se nečiji lični interesi ne poklapaju sa nacionalnim.

To mogu pokazati i na ličnom primjeru. Ni nakon skoro četiri godine od odlaska iz KAP-a i dalje nemam ozbiljniji radni angažman u Crnoj Gori, uprkos tome što je predstavljam u svijetu kao ekspert za ovu oblast. Objavio sam preko 100 članaka u vodećim evropskim časopisima za aluminijum, učestvovao kao predavač na najuticajnijim svjetskim konferencijama, jedini sam analitičar iz Jugoistočne Evrope koji je učestvovao u Rojtersovoj anketi za prognozu kretanja cijena metala… Napokon, moje su informacije i nalaženje najjeftinijeg snabdjevača sirovine koja se koristila u procesu proizvodnje u KAP-u doprinijele znatnim uštedama dok sam radio u toj kompaniji, a mogle su da doprinesu milionskim uštedama da su se koristile svih ovih godina.

Napokon, meni je neshvatljivo da nakon pet i više godina od privatizacije Vlada mora da ima svog predstavnika u KAP-u da kontroliše odluke menadžmenta i po potrebi stavi veto. Normalno bi bilo da su interesi vlasnika KAP-a i Vlade identični i da se poklapaju, da povjerenje ne dolazi u pitanje. A kao rezultat svega imamo situaciju da KAP i ove godine, pri cijeni aluminijuma od preko 2500 $ /t u prva dva kvartala, bilježi i gomila gubitke.Eto vam odgovora na pitanje kako je moguće.

A nacionalni interes sigurno nije ni to da privatne kompanije ucjenjuju državu i bukvalno je drže za taoca,u ni jednoj zemlji na svijetu pa ni u Crnoj Gori. Sudeći prema posljednjim potezima Vlade prema Željezari i KAP-u iskreno se nadam da je državni interes prepoznat i da će biti zaštićen u narednom periodu.

MONITOR: Kakva je globalna perspektiva aluminijumske industrije?
ĐUKANOVIĆ: Dugoročno gledajući aluminijumska industrija je sigurna investicija, a dokaz su ogromna ulaganja u zemljama Persijskog zaliva. Ipak, kada je u pitanju alumnijumska industrija u Evropi, perspektivu ima samo prerađivačka industrija, dok se primarna proizvodnja postepeno seli u one regione svijeta koji imaju u izobilju sirovine i jeftinu energiju.Usljed predviđenog smanjenja broja nuklearnih elektrana u Evropi narednih godina i očekivanog rasta cijena električne energije na tržištu, sasvim je realno za očekivati da do kraja ove decenije elektrolize u Evropi budu rijetkost, ako ih uopšte i bude. U Evropi (uključujući i Balkan,bez Rusije) se proizvodi oko četiri miliona tona primarnog aluminijuma godišnje, a uvozi još oko tri miliona tona za potrebe prerađivačke industrije.

Takođe se tokom narednih godina očekuje znatan rast cijena boksita na tržištu.

MONITOR: Šta će, prema tom scenariju, biti sa KAP-om i aluminijskom industrijom u Crnoj Gori?
ĐUKANOVIĆ: Isuviše vremena je izgubljeno, isuviše pogrešnih poteza je napravljeno, interesi države nijesu u dovoljnoj mjeri zaštićeni prilikom privatizacije, i što je najgore – sve se to prebija na kraju preko običnih građana. Ukoliko se hitno i drastično ne promijeni odnos prema KAP-u od strane vlasnika, ma ko to bio, posebno kada su investicije u pitanju, Vlada bi trebala ili da potraži drugog tzv. strateškog partnera/investitora za KAP ili da ga ponovo preuzme u vlasništvo.Tvrdim da Crna Gora ima potencijala i kadrova da vrhunski upravlja tom kompanijom i da joj nije potrebna pomoć sa strane. Ali hronični problem Crne Gore do sada je bio što nije koristila taj svoj potencijal i ljudski kapital već se uglavnom mjesto sposobnosti i znanja forsirala podobnost, po cijenu neznanja. Imam utisak da se to stanje mijenja i da stvari polako kreću na bolje.

Dokle god KAP ne bude imao sopstveni izvor energije njegov opstanak će biti pod znakom pitanja. Možda bi najbolje rješenje tog problema bila elektrana na gas, povezana na regionalni gasovod, koji treba da bude u funkciji do 2016. godine. Zato bi već sada trebalo napraviti strategiju i plan za povezivanje Crne Gore na granu gasovoda planiranu kroz Srbiju ili Albaniju. I ne čekati puštanje u rad gasovoda već uporedo graditi gasnu elektranu, da može početi sa radom istovremeno kad proradi gasovod.

Sve u svemu, KAP je vrlo skupo iskustvo i veliki luksuz za Crnu Goru. Ovakav kakav je danas bio bi luksuz i teret i za mnogo veću ekonomiju od crnogorske. A najskuplje iskustvo bi bilo kada se ne bi izvukla pouka iz KAP-a, Željezare i mnogih drugih preduzeća u Crnoj Gori. Da se više za državni interes ne proglašava nešto što je očigledno na štetu države i njenih građana (a obično u korist pojedinaca). U protivnom, bojim se da sa KAP-om ne bude, po onoj narodnoj, pojeo vuk magarca. I nikom ništa.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

INTERVJU

RATKA JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ, NOVINARKA: Potpis dajem, uspjehu se ne nadam

Objavljeno prije

na

Objavio:

O projektu manjinske vlade znam samo ono što piše u novinama, na osnovu toga ,,potpis dajem, uspjehu se ne nadam”. Citirala sam Lalića, zato što ni prije ni poslije njega niko nije uspio da toliko pronikne u dubinu crnogorskih podjela i težinu njihovih posljedica u prelomnim vremenima…

 

 

MONITOR:  Kako vidite predlog građanskog pokreta URA o formiranju manjinske vlade bez DPS-a i DF-a?

 JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ: Jasno je da manjinska vlada nije optimalno nego iznuđeno rješenje, pokušaj da se izborom – uslovno rečeno – manjeg zla zaustavi nepodnošljivo mrcvarenje Crne Gore i svih nas u njoj.

Premijer Zdravko Krivokapić ili nije htio ili nije umio da ispuni obaveze preuzete Sporazumom lidera tri pobjedničke koalicije. Jedino što mu je pošlo za rukom jeste da održi obećanje dato njegovoj crkvi i njenim vjernicima, i to po cijenu raspirivanja podjela koje je izazvao bivši režim.

Evrope  i većih plata premijer se sjetio tek kad je izgubio podršku poslanika i povjerenje birača, nakon višemjesečne uzajamne blokade izvršne i zakonodavne vlasti.

Alternativa predlogu URA-e mogu biti samo novi izbori. Pošto je sasvim izvjesno da će oni donijeti stare rezultate, jedini izlaz i tada će biti – manjinska vlada…

MONITOR: A je li taj prijedlog realan? Demokrate su se već izjasnile da neće dati podršku manjinskoj vladi.

JOVANOVIĆ -VUKOTIĆ:   Demokrate neće dati podršku ni ulasku FK Zeta u Premijer ligu ako taj projekat predloži Dritan Abazović. Njihov animozitet prema lideru URA-e više je za medicinsku nego za političku analizu. Žali bože partije koja je do ulaska u vlast bila vjesnik moderne Crne Gore…

O projektu manjinske vlade znam samo ono što piše u novinama, na osnovu toga ,,potpis dajem, uspjehu se ne nadam”. Citirala sam Lalića, zato što ni prije ni poslije njega niko nije uspio da toliko pronikne u dubinu crnogorskih podjela i težinu njihovih posljedica u prelomnim vremenima…

Činjenica da URA nikad nije igrala na kartu podjela, da je nacionalne strasti stišavala čak i na svoju štetu, da građanska Crna Gora jeste svrha njenog postojanja, preporučuje tu partiju kao okosnicu projekta manjinske vlade.

To što podrška URA-i ne prelazi desetak posto ne znači da njen kurs nije ispravan. Nijesu devedesetih ni ideje liberala, monitorovaca i esdepeovaca imale više pristalica, a danas najmanje dvije trećine Crne Gore podržavaju njen demokratski evropski put…

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štempanom izdanju Monitora od 21. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

Dr TVRTKO JAKOVINA, ISTORIČAR, FILOZOFSKI FAKULTET SVEUČILIŠTA ZAGREB: Što je više nacionalizma, to je više izjedanja nacionalnog tkiva

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kada bismo znali kako graditi vlastitu sigurnosnu, razvojnu, obrazovnu politiku unutar EU, kako mi možemo pomoći EU da ojača europske vrijednosti, bili bismo korisni svima

 

MONITOR: Kao istoričar koji se posebno bavi 20. vijekom, koje biste momentume izdvojili kao one na koje bi građanke i građani Hrvatske trebalo danas da se oslanjaju kada razmišljaju o boljoj budućnosti?

JAKOVINA: Ja bih birao istinu ili barem najviše što dobra historiografija može učiniti. Svaki istraživač treba biti pošten i navesti koje su njegove vrijednosti kada piše, a ne praviti se da klerikalizam ili nacionalizam nisu ideologije ili da su prihvatljive, kako bi se u Hrvatskoj reklo, „državotvorne“. Što je više nacionalizma, to je više izjedanja nacionalnog tkiva. Hrvatska je jedan od školskih primjera kako se to ne bi trebalo raditi, kada govorite o prošlosti, onda birate samo negativno, namjerno se forsiraju samo loša, jalova zbivanja iz prošlosti. Ne znači to da se treba zaboravljati ili prešutjeti ono što je bilo loše. Takvi su događaji obično zanimljiviji za istraživanje, ali ako namjerno stvarate samo negativan niz, onda nemate volju niti želju da se stvari ikada pomaknu. Primjerice, ja bih volio da se barem jednako onoliko puta koliko su spomenuta ratna epizoda Crnogoraca kod Dubrovnika, navede i da je arhitekt iz Trogira Slade gradio brojne reprezentativne zgrade na Cetinju, da je Baltazar Bogišić stvarao zakonodavstvo Kneževine, da je biskup Strossmayer bio u dobrim odnosima s knjazom Nikolom, da je Veljko Bulajić crnogorski, koliko i hrvatski, da je isto s Dimitrijem Popovićem, da je u Zagrebu desetljećima profesor bio Dragan Lalović… Pa to su valjda primjeri koje treba naglasiti, ako cilj nije novi rat.

Ako će instrukcije za politiku i suživot dolaziti iz Ostroga ili ćete inzistirati da je Miro Barešić, koji je bio razlogom zašto je Švedska donijela svoj prvi antiteroristički zakon, točka slavlja, onda želite sukob.

MONITOR: Prema najnovijem popisu iz 2021, Hrvatska je manja za 400.000 stanovnika. To je premijer Andrej Plenković protumačio kao rezultat negativnog prirodnog priraštaja. Postoji li korelacija između politike restriktivnog nacionalizma zatvorenih društava, relativnog siromaštva i gubljenja stanovništva?

JAKOVINA: Premijer Plenković rezultate popisa komentirao je poput birokrata, bez političke i povijesne odgovornosti, bez traga državništva. Čudi to, jer su pripreme na „loše“ vijesti s popisom krenule davno. Pojavio se najprije niz paničnih tekstova novinara navezanih na Katoličku crkvu, kako tobože unuci namjerno popisuju svoje djedove i bake kao ateiste, pa tako smanjuju broj katolika. Kako su Crkvi bliski novinari to saznali, ostalo je nejasno, jer sve do danas tih podataka nema. Iz onoga što se do sada pojavilo, pad broja stanovnika za 9.25 posto u 10 godina. Kolega iz Zadra Sven Marcelić pokazao je da je tamo gdje je najveći pad broja stanovnika, najviše glasača najdesnijih opcija. Najmanji je pad uz obalu i oko Zagreba. Postavlja to jedno drugo pitanje: izborne jedinice trebale bi se korigirati, jer već i do sada su Slavonci birali s manje glasova saborske zastupnike. To bi moglo djelovati i na političku scenu, no kako je ipak riječ o hrvatskim sudovima i HDZ-u, ne očekujem korekciju.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štempanom izdanju Monitora od 21. januara ili na www.novinarnica.net

 

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MARKO VIDOJKOVIĆ, PISAC: Ljudi nisu svjesni kakav je život nas koji smo u prvom rovu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Knjiga će nadživjeti i svoje junake, i nas, i ova vremena. Ostaće zauvijek kao spomenik dobu u kom smo bili gori čak nego i u vrijeme Slobodana Miloševića

 

MONITOR: Direktan ste očevidac događaja i jedna od najaktivnijih javnih ličnosti u Srbiji… Kakva je bila 2021. u Srbiji što se tiče politike i kulture?

VIDOJKOVIĆ: Da počnemo od kulture, pošto je nepostojeća. Zadnja rupa na bilo čijoj svirali, a kamoli ove vlasti. Sam kraj godine je obeležio kulturni skandal u kome je Jelena Trivan poništila konkurs Kulturnog centra Srbije koji je odobrio sredstva za filmove Gorana Markovića, Želimira Žilnika i Srđana Dragojevića. Konačno se desio pravi staljinistički cenzorski potez. Autori koji ne štede ovu vlast bivaju uskraćivani za novčana sredstva za filmove samo zato što su to ti autori. Dragojević sa istim filmom godinama pokušava da dobije novac i ne ide mu. Markovićev film Doktor D je priča o čoveku optuženom za ratne zločine koji uzima novi identitet i bavi se nadrilekarstvom. Poznata priča. Poznavajući Gorana ne bi me čudilo da je konkurisao sa ciljem da ne dobije pare. Da dokaže sa kakvim staljinistima imamo posla. Žilnik bi možda i vratio pare kada bi ih dobio.

Mislim da režim baš zabole za film o Radovanu Karadžiću. Nisu oni ideološki ostrašćeni. Oni su poslovno i partijski angažovani. Da je neko drugi došao sa idejom da snimi film o doktoru D možda bi dobio pare, ali Goran Marković je pokazao zavidan autoritet kakav nisam video u ovoj zemlji. Ima stvarno puno poznatih ljudi koji laju protiv režima, ali jedini on može policajcu u civilu koji ga legitimiše da kaže – ‘Ne dam ličnu kartu, vodite me u zatvor’ i da se policija povuče. Eto, umjetnost je živa, ali kroz javno izražavanje umjetnika, pre svega. Goran Marković je pokazao da mu ne treba nikakva zaštita. Nikakvi „mi“ mu ne trebamo da pričamo: „Ne damo Gorana“. Čovek je umetnik. A to se ne vidi samo po filmovima već i po tom autoritetu koji poseduje da mu oni ništa ne mogu.

MONITOR: Nedavno ste za naš list komentarisali posljednja dešavanja i ekološke proteste. Izvojevane su neke zanimljive pobjede. Da li su to taktike vladajućih struktura pred izbore ili su se ipak za neka pitanja preračunali?

VIDOJKOVIĆ: Ekološki ustanak sam na početku potcenio. Najviše se bavim organizovanim kriminalom u vrhu države, telima kojima upravlja lično Vučić i njemu najbliži ljudi, pa mi je ekološki ustanak delovao smešno. Međutim, onaj ko je cenio situaciju u Srbiji, ispravno je ocenio da veliki broj naroda ne želi da izlazi na ulice zbog mafije koja seče ruke i noge, valja gudru, ubija, radi najgore stvari… nego da je ekologija koja je naš hronični problem odlična tema za novu političku opciju. To smo na kraju i dobili. Oni sada prema istraživanjima imaju preko 10 odsto. To je fantastičan uspeh srpske opozicije. U Beogradu sigurno, a za Srbiju videćemo. Ono što je još bitno je to da mi ne znamo koliko SPS ima. Prema tome situacija na biralištima će da bude daleko zanimljivija nego što smo mislili. Glavni razlog za to je, po meni, politički događaj godine – američke sankcije.

Dragan LUČIĆ
Pročitajte više u štempanom izdanju Monitora od 21. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo