Povežite se sa nama

INTERVJU

VLADIMIR ĐURIŠIĆ: Pristup dobroj muzici je ljudsko pravo

Objavljeno prije

na

Festival Espressivo održan je od 2. do 20. avgusta na Cetinju, a posvećen je svim žanrovima i pravcima klasične – ozbiljne muzike. Festival su zajednički organizovali Muzička akademija sa Cetinja i NVO Muzička omladina Crne Gore, čiji je predsjednik Vladimir Đurišić. Đurišić je studirao kompoziciju na cetinjskoj Muzičkoj akademiji. Piše muziku, poeziju i eseje. Živi u Podgorici. Za zbirku Ništa ubrzo neće eksplodirati, koju je izdao Otvoreni kulturni forum, dobio je nagradu Ratkovićevih večeri poezije 2007. godine. MONITOR: Festival ,,Espressivo” je uspješno realizovan i ove godine. Iako je posvećen klasičnoj – umjetničkoj muzici, koja i nije toliko popularna kod nas, skoro svaki koncert je pratila brojna publika. Zanima me kako ste došli na ideju da na Cetinju i to ljeti napravite ovakav jedan festival koji se pokazao kao veoma ozbiljan?
ĐURIŠIĆ: Ja nemam ništa sa osnovnom idejom o festivalu na Cetinju, priključio sam se tek ove godine, kao koorganizator, u ime naše mlade NVO. Festival je počeo prije četiri godine, kao festival Akademije sa ljetnjim masterklasevima, ali danas je mnogo više od toga, i tu treba nastaviti dalje. Naš ovogodišnji skromni doprinos je širenje repertoarsko, konceptualno ako hoćeš obogaćivanje, produbljivanje sadržaja, veći kontakt sa lokalnom zajednicom, sa građanima, sa samim pojmom grada, kao polisa… Ako nije vezana sa svojim vremenom, makar i infuzijom, muzika ne može disati, čak ni kao muzikološka fikcija. Cetinje nema nikakav kulturni život, nema koncertnu sezonu, nema ni vodu, a zove se kulturnom prijestonicom. Red je da ima dobar festival umjetničke muzike. To je početak.

MONITOR: Jedna od misija festivala je definitno upoznavanje naše publike sa savremenim tokovima umjetničke muzike pa su kao i prethodnih godina nastupili poznati evropski solisti, pedagozi i ansambli. Zanima me kako su svi oni reagovali na našu sredinu i publiku i koliko je ih je teško bilo dovesti na Cetinje?
ĐURIŠIĆ: Neki od njih su naši prijatelji, neki su već bili tu pa im se svidjelo, nekima se toliko svidjelo da sad žele da dolaze svake godine. Tempo rada, u kontrapunktu sa rasterećenim tempom života prijestoničkim, učinili su da se svi naši gosti oduševljeni vraćaju svojim domovima. Ljudi koji predaju na najprestižnijim svjetskim akademijama odsvirali su fenomenalne koncerte, Langgartner, McTier, Bereznitsky, od ozbiljnih recitala do neke vrste sessiona, svirajući u ansamblima, duetima… uglavnom, zajedno. Neki od dragih Cetinjana rekli su mi da ih je atmosfera at its best pomalo podsjećala na Cetinjsko bijenale. To me je dirnulo, ali i zabrinulo: jer kreteni koji se oduvijek za sve ovuda pitaju i bijenale su uspjeli da stopiraju.

MONITOR: Jedan od organizatora Festivala je i NVO Muzička omladina Crne Gore, čiji ste vi predsjednik. Muzička omladina veoma uspješno radi u regionu, pa me zanima od kada ona funkcioniše u Crnoj Gori i kakvo vam je dosadašnje iskustvo, a i planovi?
ĐURIŠIĆ: To je stara NVO na novim osnovama. Postoji u svijetu jaka NVO, svjetska muzička omladina – Jeunesses Musicales International, a mi dođemo kao crnogorska podružnica ove snažne mreže, od septembra punopravna članica. Naša djelatnost je sve što može mladim muzičarima, svih žanrova, pomoći u karijeri, a mladim ljudima napraviti pristup što boljoj muzici. Pristup dobroj muzici, to je ljudsko pravo, a prividna demokratičnost medijskog šarenila zapravo zatvara prostore dobroj muzici, haos i matičarska brzina kojom prelijećemo preko šarenih slika svakodnevno, uskraćuje nam dobru muziku, šireći nam ruke uz cinično dizanje obrva, u fazonu, ima mjesta za sve. E pa to veliko sve postaje jedno veliko ništa, i usred toga paradoksa, koji je ideološki dobrim dijelom, potrebne su nam nove smjernice za pristupe muzici i muzičarima. Potrebne su nove komunikacijske zajednice, da ne ostanemo udavljeni u septičkom prividu lažne medijske polifonije. Tržišni princip ne može ni kapitalizam u životu održati, pa moramo iznaći nove načine da držimo umjetnost živom, naspram alavog marketinškog divljanja. Humanistička civilizacija jest u jednoj vrsti permanentne krize, muzika je njen krhkiji dio.

MONITOR: Ove godine osvježenje u programu je segment posvećen savremenoj i improvizovanoj muzici. Zanimljiv je i projekat ,,Bach in domus”. Kako su reagovali Cetinjani?
ĐURIŠIĆ: Za sad fantastično. Bach in domus to ti je jedna od ideja kako da unesemo muziku u domove ljudi na najbukvalniji način, ka’ kirbi. Sviramo im Bacha u dnevnoj sobi. A jes’ i higijena neka. To je govorio Horovitz, valjda on, da Baha treba slušati iz higijenskih razloga. A tek kad vidiš kako se ovdje sve zaprljalo ogavnom muzikom, može da ti se učini da stvarno nema spasa. Ali ima, uvijek ima, kad sam vidio kako darkeri okrečenih lica u beogradskom Domu omladine gutaju Leibachovu elektronsku verziju Bacha, i to Umjetnost fuge, nešto mi je kliknulo. A programe smo obogatili sa nekoliko premijera novih djela iz Crne Gore i regiona.

MONITOR: Jedan ste od rijetkih crnogorskih umjetnika koji se bavi komponovanjem ozbiljne muzike, koju smo mogli da čujemo u nekoliko predstava, u umjetničkim projektima, a posljednje što ste radili bila je muzika za film Željka Sošića ,,Mali ljubavni bog”.
ĐURIŠIĆ: To sam uradio davno, ima više od godinu, ali nažalost nijesam vidio finalni proizvod. Posljednji javni angažman bila je muzika za video moje drage prijateljice, fenomenalne umjetnice, Natalije Vujošević, kojim se predstavila na Venecijanskom bijenalu. Drago mi je da ponekad radim za druge, ali ne pretjerano.

MONITOR: Moramo se dotaći i poezije. Za zbirku „Ništa ubrzo neće eksplodirati”dobili ste nagradu Ratkovićevih večeri poezije. Iako je vaša poezija na neki način hermetična, odmah je dobila odlične kritike i od čitalaca i od stručne javnosti. Šta je po vama zadatak i odgovornost poezije?
ĐURIŠIĆ: Zadatak i odgovornost poezije jesu da ona izbjegava zadatke i odgovornosti. To jest da prepozna lažne zadatke i odgovore tim implicitnim odgovornostima koje joj nameće zajednica, milje, čak i autosugestija, ili autocenzura. Da je ne interesuje zadovoljavanje ničijeg očekivanja ili ukusa, posebno ne ljudi koji je inače ne čitaju. Poezija je, evo koliko je posvuda ima, i dalje ostala jedan principijelno konzervativni žanr, jedna samozatajna djelatnost, jedan zaludnički hobi, a ipak sa toliko restlova jurodivosti ili nezasluženog tereta, neodbijene počasti koja joj se udjeljuje da joj se ništa drugo ne bi dodijelilo. Čak ni minimalna pažnja. Poezija je umjetnost, njeni zadaci tiču se njene forme, i igre sa njom, tiču se širine njene potencijalne sadržine, proširivanja, a ne sužavanja područja borbe, u umjetničkom smislu. U Crnoj Gori poezija ima poseban status, nekad kao kakav predmoderni, oralni, blebetavi sadizam, ili kao izlizana lirizirana boemija. S koje god strane krenete, nailazite na bolno odsustvo tradicije za koju se možete uhvatiti. Odsustvo erudicije, slobode, komunikacije, loma, hrabrosti. Ako smo i preskočili onaj prvi, banalni, sloj epskog i neznavenog u svojoj kulturi, vreba nas stalno onaj drugi, žilaviji, obmotan u oblande površnog znanja, malograđanštine i tromosti. Ali to odsustvo tradicije ne mora biti tako bolno, jer odgovornost svakog crnogorskog pjesnika bi, recimo, mogla biti, da u stilskom, i mnogom drugom smislu, ne bude crnogorski pjesnik. Ja sebe vidim, recimo, kao američkog pjesnika, i to jednog sasvim određenog dijela američke literarne tradicije, koji piše na crnogorskom jeziku. Mislim da tako rezonuje i ono malo dobrih crnogorskih pisaca koje volim.

Miroslav MINIĆ

Komentari

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Vrijeme je za izbore

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vjerujem da je prva ekspertska vlada kao koncept imala potencijala ali sa našim neodgovornim, pohlepnim i bahatim političarima dodatno je destabilizovala stanje u zemlji. Širiti taj koncept nije logično ni korisno a praviti kompromisni bućkuriš još manje. Po mom mišljenju vrijeme je za nove izbore i nadam se da URA neće pristati na još jedan ustupak

 

MONITOR: Ove sedmice pričamo o uvođenju vjeronauke u škole, a nakon najave tek ustoličenog mitropolita Joanikija da je to „osnovno dječije pravo“, te da samo rijetke zemlje u Evropi nemaju tu vrstu obrazovanja. Kako vidite želju mitropolita, i da li bi nam uvođenje vjeronauke pomoglo da budemo više evropski?

KOVAČEVIĆ: Izjavu  mitropolita shvatam kao znak namjere da povećava tenzije u Crnoj Gori i da one trenutno odgovaraju SPC. Crna Gora je definisana kao građanska i sekularna i to je najoptimalniji okvir za multietničku i multikonfesionalnu zajednicu. Svaka vjerska zajednica ima pravo da organizuje vjersku nastavu i to već funkcioniše. Najslabije funkcioniše građansko obrazovanje u okviru zvaničnih institucija. Podržavalo se djelovanje i razvoj vjerskih zajednica a nipodoštavalo građansko obrazovanje i inicijative. Rezultati su prisutni i vidljivi kroz nizak stepen emancipatorske i kritičke svijesti. To što većina zemalja Evrope ima vjersko obrazovanje ne znači da je dobro za Crnu Goru, malu teritoriju sa malim brojem stanovnika čija je situacija ekonomska, istorijska, obrazovna i politička specifična. U tim zemljama je vjerska odrednica stvar intime i slobodnog izbora, kod  nas se vjerskim odrednicama maše u javnosti i služe za demonstriranje  moći i ugrožavanje drugačijih. Religija je u našim uslovima vrlo opasno oružje u rukama neodgovornih vjerskih vođa i političkih elita i udaljava nas od Evrope.

MONITOR: Kako komentarišete ustoličenje mitropolita Joanikija, te sve što je pratilo taj događaj, ali i prve poteze mitropolita naokon ustoličenja, poput ugošćavanja Milorada Dodika?

KOVAČEVIĆ: Ustoličenje je bilo „silom na sramotu” kako se kaže u narodu. I sila i sramota su očite, izuzimajući  iz toga veliki broj onih koji su protestovali sa  iskrenim ubjeđenjem da brane državu i dostojanstvo, došlo se do „crvene linije” i pružen je otpor. Mislim da su ti građani i građanke, i  razumne  intervencije bezbjednosnih službi obezbijedili da se krizna situacija završi bez žrtava, iako je bilo prekomjerne upotrebe sile. I to se mora preispitati i sankcionisati. Dvije slike koje su za mene vrlo značajne sa Cetinja su dva lica. Lice premijera koje je jasno pokazalo beskompromisnost i odvažnost da po svaku cijenu brani vlastite ciljeve i  spremnost da interese svoje crkve stavi iznad interesa države i ljudi što liči vjerskom fundamentalizmu. U kriznoj situaciju u pomoć su pristigli oni koji dijele ista vjerska ubjeđenja a ne nezavisni eksperti. Nakon ostvarenja cilja logično je očekivati da će pokazati umjerenost i spremnost za dijalog  o pitanjima državnog i društvenog funkcionisanja  uz obavezne „konsultacije“ sa zapadnim saveznicima.  Drugo lice je lice predsjednika države. Jasna je bila neusklađenost sa pozicijom i situacijom. Izlazak na ulicu kao približavanje građanima sa svitom obezbjeđenja bilo je karikaturalno a djelovanje besmisleno. Nakon ove situacije duboke narcističke povrede (možda i ugroženosti drugih interesa), logičan je žešći sukob sa svima onima koje prepozna kao prijetnju. Vidljivo oslabljen računa na sve članove partije i nastaviće  mobilizaciju članstva i sluđivanje stanovništva tzv. ugroženošću države i intenziviraće  „konsultacije”  uz pokušaj mobilizacije  zapadnih saveznika. Obje slike pokazuju autoritarne vođe koje gaje duboko potcjenjivanje i prezir prema onima koji su ih birali i nemaju povjerenja, ni sposobnosti da riješe sukobe koje su proizveli i proizvode u zemlji. Saveznici van zemlje već preuzimaju kontrolu i u skladu sa njihovim interesima dalje diriguju sukobom. Milorad Dodik je znak takvih uticaja, prijetnja primjerom i simbol stvaranja uticaja koji prevazilazi granice i ne priznaje legalne državne granice.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVANA ŽANIĆ, IZVRŠNA DIREKTORKA FONDA ZA HUMANITARNO PRAVO: Vučić neće protiv bivših mentora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nije u Srbiji problem u nepostojanju zakonodavnog okvira već u neprimjenjivanju zakonskih mogućnosti i u opštem neradu oko istraživanja i procesuiranja ratnih zločina. Dakle, naše institucije imaju sve, samo je potrebno da sjednu i da rade, a to izgleda njima najteže pada

 

MONITOR: Ovih dana je u Beogradu održana Regionalna konferencija tužilaštava o saradnji u krivičnom progonu počinilaca ratnih zločina, u organizaciji srpskog Tužilaštva za ratne zločine, a uz podršku UN i vlade Velike Britanije. Kako ocjenjujete ovaj događaj?

ŽANIĆ: O održavanju ovog događaja znamo samo na osnovu šturog saopštenja Tužilaštva za ratne zločine i članaka malobrojnih medija koji još uvek prate ove teme. Osim floskula koje slušamo duži niz godina kako je regionalna saradnja važna i kako mora biti unapređena jer žrtve to očekuju, nismo čuli ništa novo. U stvarnosti je baš sve suprotno od toga. Nema iskrene volje da se sarađuje i veruje pravosudnim organima država u regionu, da se razmenjuju važni predmeti i dokazi, da se radi na otkrivanju masovnih grobnica.

Od vidiljive regionalne saradnje imamo dva medijska članka da je organizovana regionalna konferencija tužilaca u regionu. Koji su zaključci te konferencije i koji su naredni koraci dogovoreni – o tome nema ni reči. Tako da ja ovaj sastank ocenjujem kao potpuno trošenje vremena na razgovor koji je vođen već mnogo puta do sada, a koji nije doveo ni do kakvih pomaka u procesuiranju ratnih zločina niti do poboljšanja regionalne saradnje.

MONITOR: Ministarka pravde u vladi Srbije Maja Popović tom prilikom je naglasila posvećenost Srbije procesuranju optuženih za ratne zločine, pozivajući se na Nacionalnu strategiju za procesuiranje ratnih zločina 2021–2026 i najavljujući skoro usvajanje Akcionog plana za njenu primjenu. Kako komentarišete tvrdnju ministarke o „jakim institucionalnim kapacitetima Srbije“?

ŽANIĆ: Što se tiče institucionalnog i zakonodavnog okvira – Srbija zaista ima sve na raspolaganju. Postoje zakoni na osnovu kojih se sudi, zaključeni memorandumi i protokoli o saradnji sa tužilaštvima u regionu. Imali smo čak i prvu Nacionalnu strategiju za procesuiranje ratnih zločina koja je i usvojena da bi se ubrzalo procesuiranje ratnih zločina. Uskoro ćemo dobiti i drugu strategiju sa propratnim akcionim planom. Nije problem u nepostojanju zakonodavnog okvira već u neprimenjivanju zakonskih mogućnosti i u jednom opštem neradu po pitanju istraživanja i procesuiranja ratnih zločina. Dakle, naše institucije imaju sve, samo je potrebno da sednu i da rade, a to izgleda njima najteže pada. Samo bih podsetila da mi trenutno u TRZ imamo 12 zamenika tužioca i za prošlu godinu samo dve optužnice koje su rezultat isključivo njihovog rada. Dakle, imamo šest puta više zamenika tužilaca nego optužnica.

MONITOR: Za vrijeme trajanja Regionalne konferencije, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić sastao se sa glavnim tužiocem Mehanizma za međunarodne krivične sudove Seržom Bramercom. Vučić je saopštio da je to bio razgovor o poboljšanju regionalne saradnje u vezi sa optužbama za ratne zločine. Imate li saznanja o „konkretnijim“ zahtjevima Bramerca?

ŽANIĆ: Kad god bi dolazio u posetu Srbiji, Serž Bramerc bi dolazio i u FHP kako bismo razgovarali o tome ima li pomaka u procesuiranju ratnih zločina pred domaćim sudovima. Međutim, poslednje dve godine Bramerc razgovara isključivo sa tužiteljkom za ratne zločine Snežanom Stanojković i predstavnicima vlasti, tako da mi nemamo ni tu minimalnu mogućnost da saznamo koji su njegovi konkretni zahtevi. FHP stalno zahteva od Tužilaštva za ratne zločine da na svom web sajtu objavljuje informacije o podignutim optužnicama, donetim presudama,  sastancima, i još važnije, rezultatima sastanaka i da na taj način obaveštava javnost o svom radu. Međutim, ukoliko se informišete isključivo putem sajta TRZ tu gotovo ništa nećete saznati jer se na njemu nalaze dve ili tri rečenice o tome ko je prisustvovao sastanku i koja je bila tema, ali o konkretnim zahtevima nema ni reči. Da zaključim, ne znamo koji je bio konkretan zahtev Bramerca, ali pretpostavljam da se u razgovorima išlo u pravcu iskrenije regionalne saradnje, razmene dokaza, neophodnosti pronalska nestalih i izručenje Radete i Jojića Mehanizmu za krivične sudove u Hagu.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MARIJA ZIDAR, REDITELJKA: To nije moja fikcija, to je nečiji život

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pomirenje je za mene priča o sukobu, sukobu u smislu sistema vrijednosti, ali i sukobu na ličnom, intimnom nivou

 

 

Film Pomirenje u režiji Marije Zidar otvorio je u srijedu veče 12. UnderhillFest, međunarodni festival dugometražnog dokumentarnog filma u Podgorici. Za okosnicu prvog dugometražnog dokumentarnog filma, rediteljka iz Slovenije odabrala je sukob dvije porodice u brdima sjeverne Albanije. Film prati proces pomirenja nakon ubistva osamnaestogodišnje Gjiste u regiji u kojoj se neke porodice još uvijek pridržavaju srednjovjekovnog kodeksa Kanuna i običajnog prava na krvnu osvetu. Pomirenje je nastao u koprodukciji Slovenije, Crne Gore, Srbije i Kosova, a imao je premijeru na jednom od najvažnijih festivala dokumentarnog filma u Evropi – CPH:DOX u Kopenhagenu. Već ima zapažen festivalski život i nekoliko nagrada.

Marija Zidar je završila osnovne studije novinarstva kao i engleski jezik i književnost, a doktorirala je sociologiju na Univerzitetu u Ljubljani. Interesuje je predstavljanje temeljno istraženih društvenih tema kroz intimno, osjetljivo i empatično vizuelno pripovijedanje. Napisala je tri i režirala jedan srednjemetražni dokumentarac za Televiziju Slovenije. Pomirenje, koji je sniman u Albaniji od 2014. godine, je njen debitantski dugometražni dokumentarni film.

MONITOR: UnderhillFest je otvorio dirljiv film „Pomirenje”. Priča o pokušaju pomirenja porodica, ali predstavlja svojevrsni anatomski prikaz patrijarhalnog društva zarobljenog između prošlosti i sadašnjosti. Kada i kako ste se zainteresovali za ovu temu, za ovaj događaj?

ZIDAR: Za mene je to priča o sukobu, sukobu u smislu sistema vrijednosti, ali i sukobu na ličnom, intimnom nivou.  Profesor Martin Berishaj, koji je istraživao i ovu temu, 2013. mi je rekao da je krvna osveta obrađena hiljadu puta, ali nikad pravilno. To me je zaintrigiralo i počela sam da istražujem. To što sam pronašla, bila je veoma aktuelna tema sukoba između različitih sistema vrijednosti, u nekom društvu u tranziciji, a najviše se to odnosilo na državno pravno uređenje, religiju i reinterpretaciju starih zakona, oko kojih u nekim regionima nema društvenog slaganja. U Albaniji se to desilo devedesetih godina kada je pala komunistička diktatura, u kojoj je Enver Hodža pola vijeka progonio i religiju i tradiciju, a slijedio je ekonomski kolaps. Država je bila na granici građanskog rata. U toj praznini vrijednosti, u pojedinim djelovima zemlje vraćali su se stari sistemi vrijednosti, ali bez kontinuiteta, reinterpretirani i ponekad čak zloupotrijebljeni. To me podsjeća na sadašnju situaciju ne samo po Balkanu nego i u Evropi, gdje krajni desni populizam masama obespravljenih ljudi, koji nemaju više povjerenja u državu i pravni red, kao rješenje nudi reinterpretaciju nacionalne tradicije, religije ali i neopatrijarhalne vrijednosti.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo