Povežite se sa nama

INTERVJU

VLADIMIR ĐURIŠIĆ: Pristup dobroj muzici je ljudsko pravo

Objavljeno prije

na

Festival Espressivo održan je od 2. do 20. avgusta na Cetinju, a posvećen je svim žanrovima i pravcima klasične – ozbiljne muzike. Festival su zajednički organizovali Muzička akademija sa Cetinja i NVO Muzička omladina Crne Gore, čiji je predsjednik Vladimir Đurišić. Đurišić je studirao kompoziciju na cetinjskoj Muzičkoj akademiji. Piše muziku, poeziju i eseje. Živi u Podgorici. Za zbirku Ništa ubrzo neće eksplodirati, koju je izdao Otvoreni kulturni forum, dobio je nagradu Ratkovićevih večeri poezije 2007. godine. MONITOR: Festival ,,Espressivo” je uspješno realizovan i ove godine. Iako je posvećen klasičnoj – umjetničkoj muzici, koja i nije toliko popularna kod nas, skoro svaki koncert je pratila brojna publika. Zanima me kako ste došli na ideju da na Cetinju i to ljeti napravite ovakav jedan festival koji se pokazao kao veoma ozbiljan?
ĐURIŠIĆ: Ja nemam ništa sa osnovnom idejom o festivalu na Cetinju, priključio sam se tek ove godine, kao koorganizator, u ime naše mlade NVO. Festival je počeo prije četiri godine, kao festival Akademije sa ljetnjim masterklasevima, ali danas je mnogo više od toga, i tu treba nastaviti dalje. Naš ovogodišnji skromni doprinos je širenje repertoarsko, konceptualno ako hoćeš obogaćivanje, produbljivanje sadržaja, veći kontakt sa lokalnom zajednicom, sa građanima, sa samim pojmom grada, kao polisa… Ako nije vezana sa svojim vremenom, makar i infuzijom, muzika ne može disati, čak ni kao muzikološka fikcija. Cetinje nema nikakav kulturni život, nema koncertnu sezonu, nema ni vodu, a zove se kulturnom prijestonicom. Red je da ima dobar festival umjetničke muzike. To je početak.

MONITOR: Jedna od misija festivala je definitno upoznavanje naše publike sa savremenim tokovima umjetničke muzike pa su kao i prethodnih godina nastupili poznati evropski solisti, pedagozi i ansambli. Zanima me kako su svi oni reagovali na našu sredinu i publiku i koliko je ih je teško bilo dovesti na Cetinje?
ĐURIŠIĆ: Neki od njih su naši prijatelji, neki su već bili tu pa im se svidjelo, nekima se toliko svidjelo da sad žele da dolaze svake godine. Tempo rada, u kontrapunktu sa rasterećenim tempom života prijestoničkim, učinili su da se svi naši gosti oduševljeni vraćaju svojim domovima. Ljudi koji predaju na najprestižnijim svjetskim akademijama odsvirali su fenomenalne koncerte, Langgartner, McTier, Bereznitsky, od ozbiljnih recitala do neke vrste sessiona, svirajući u ansamblima, duetima… uglavnom, zajedno. Neki od dragih Cetinjana rekli su mi da ih je atmosfera at its best pomalo podsjećala na Cetinjsko bijenale. To me je dirnulo, ali i zabrinulo: jer kreteni koji se oduvijek za sve ovuda pitaju i bijenale su uspjeli da stopiraju.

MONITOR: Jedan od organizatora Festivala je i NVO Muzička omladina Crne Gore, čiji ste vi predsjednik. Muzička omladina veoma uspješno radi u regionu, pa me zanima od kada ona funkcioniše u Crnoj Gori i kakvo vam je dosadašnje iskustvo, a i planovi?
ĐURIŠIĆ: To je stara NVO na novim osnovama. Postoji u svijetu jaka NVO, svjetska muzička omladina – Jeunesses Musicales International, a mi dođemo kao crnogorska podružnica ove snažne mreže, od septembra punopravna članica. Naša djelatnost je sve što može mladim muzičarima, svih žanrova, pomoći u karijeri, a mladim ljudima napraviti pristup što boljoj muzici. Pristup dobroj muzici, to je ljudsko pravo, a prividna demokratičnost medijskog šarenila zapravo zatvara prostore dobroj muzici, haos i matičarska brzina kojom prelijećemo preko šarenih slika svakodnevno, uskraćuje nam dobru muziku, šireći nam ruke uz cinično dizanje obrva, u fazonu, ima mjesta za sve. E pa to veliko sve postaje jedno veliko ništa, i usred toga paradoksa, koji je ideološki dobrim dijelom, potrebne su nam nove smjernice za pristupe muzici i muzičarima. Potrebne su nove komunikacijske zajednice, da ne ostanemo udavljeni u septičkom prividu lažne medijske polifonije. Tržišni princip ne može ni kapitalizam u životu održati, pa moramo iznaći nove načine da držimo umjetnost živom, naspram alavog marketinškog divljanja. Humanistička civilizacija jest u jednoj vrsti permanentne krize, muzika je njen krhkiji dio.

MONITOR: Ove godine osvježenje u programu je segment posvećen savremenoj i improvizovanoj muzici. Zanimljiv je i projekat ,,Bach in domus”. Kako su reagovali Cetinjani?
ĐURIŠIĆ: Za sad fantastično. Bach in domus to ti je jedna od ideja kako da unesemo muziku u domove ljudi na najbukvalniji način, ka’ kirbi. Sviramo im Bacha u dnevnoj sobi. A jes’ i higijena neka. To je govorio Horovitz, valjda on, da Baha treba slušati iz higijenskih razloga. A tek kad vidiš kako se ovdje sve zaprljalo ogavnom muzikom, može da ti se učini da stvarno nema spasa. Ali ima, uvijek ima, kad sam vidio kako darkeri okrečenih lica u beogradskom Domu omladine gutaju Leibachovu elektronsku verziju Bacha, i to Umjetnost fuge, nešto mi je kliknulo. A programe smo obogatili sa nekoliko premijera novih djela iz Crne Gore i regiona.

MONITOR: Jedan ste od rijetkih crnogorskih umjetnika koji se bavi komponovanjem ozbiljne muzike, koju smo mogli da čujemo u nekoliko predstava, u umjetničkim projektima, a posljednje što ste radili bila je muzika za film Željka Sošića ,,Mali ljubavni bog”.
ĐURIŠIĆ: To sam uradio davno, ima više od godinu, ali nažalost nijesam vidio finalni proizvod. Posljednji javni angažman bila je muzika za video moje drage prijateljice, fenomenalne umjetnice, Natalije Vujošević, kojim se predstavila na Venecijanskom bijenalu. Drago mi je da ponekad radim za druge, ali ne pretjerano.

MONITOR: Moramo se dotaći i poezije. Za zbirku „Ništa ubrzo neće eksplodirati”dobili ste nagradu Ratkovićevih večeri poezije. Iako je vaša poezija na neki način hermetična, odmah je dobila odlične kritike i od čitalaca i od stručne javnosti. Šta je po vama zadatak i odgovornost poezije?
ĐURIŠIĆ: Zadatak i odgovornost poezije jesu da ona izbjegava zadatke i odgovornosti. To jest da prepozna lažne zadatke i odgovore tim implicitnim odgovornostima koje joj nameće zajednica, milje, čak i autosugestija, ili autocenzura. Da je ne interesuje zadovoljavanje ničijeg očekivanja ili ukusa, posebno ne ljudi koji je inače ne čitaju. Poezija je, evo koliko je posvuda ima, i dalje ostala jedan principijelno konzervativni žanr, jedna samozatajna djelatnost, jedan zaludnički hobi, a ipak sa toliko restlova jurodivosti ili nezasluženog tereta, neodbijene počasti koja joj se udjeljuje da joj se ništa drugo ne bi dodijelilo. Čak ni minimalna pažnja. Poezija je umjetnost, njeni zadaci tiču se njene forme, i igre sa njom, tiču se širine njene potencijalne sadržine, proširivanja, a ne sužavanja područja borbe, u umjetničkom smislu. U Crnoj Gori poezija ima poseban status, nekad kao kakav predmoderni, oralni, blebetavi sadizam, ili kao izlizana lirizirana boemija. S koje god strane krenete, nailazite na bolno odsustvo tradicije za koju se možete uhvatiti. Odsustvo erudicije, slobode, komunikacije, loma, hrabrosti. Ako smo i preskočili onaj prvi, banalni, sloj epskog i neznavenog u svojoj kulturi, vreba nas stalno onaj drugi, žilaviji, obmotan u oblande površnog znanja, malograđanštine i tromosti. Ali to odsustvo tradicije ne mora biti tako bolno, jer odgovornost svakog crnogorskog pjesnika bi, recimo, mogla biti, da u stilskom, i mnogom drugom smislu, ne bude crnogorski pjesnik. Ja sebe vidim, recimo, kao američkog pjesnika, i to jednog sasvim određenog dijela američke literarne tradicije, koji piše na crnogorskom jeziku. Mislim da tako rezonuje i ono malo dobrih crnogorskih pisaca koje volim.

Miroslav MINIĆ

Komentari

INTERVJU

GORAN ĐUROVIĆ, DIREKTOR MEDIA CENTRA: Neophodna veća odgovornost

Objavljeno prije

na

Objavio:

Početak procesa profesionalizacije institucija ne obećava jer se na većinu rukovodnih pozicija dovode osobe koje nemaju neophodna znanja, vještine, iskustvo a kojima je jedina preporuka bliskost partijama na vlasti

 

MONITOR: Skupština Crne Gore imenovala je devet novih članova Savjeta RTCG. Može li novi sastav Savjeta donijeti promjene RTCG bez sistemskih promjena?

ĐUROVIĆ: Koliko će novi Savjet RTCG biti efikasan i da li će imati integritet, pokazaće prvi mjeseci njihovog mandata. Pošteno je dati priliku novom Savjetu da svojim djelima pokažu koliko znaju i koliko mogu. Promjene u RTCG su moguće i isključivo zavise od ključnog upravljačkog tijela a to je Savjet. Ukoliko i ovaj Savjet počne da traži opravdanja i izgovore da nemaju nadležnosti, kao što su to pojašnjavali članovi prethodnog Savjeta, građani mogu odmah da znaju da od suštinskih promjena nema ništa. Naravno, i novom Savjetu biće lakše da izvrši neophodne promjene ukoliko sve institucije u Crnoj Gori budu krenule u proces profesionalizacije koji podrazumijeva veću odgovornost za rezultate rada i promjene rukovodilaca koji ne isporučuju rezultate. Početak procesa profesionalizacije institucija ne obećava jer se na većinu rukovodnih pozicija dovode osobe koje nemaju neophodna znanja, vještine, iskustvo a kojima je jedina preporuka bliskost partijama na vlasti.

MONITOR: Šta je u ovoj situaciji potrebno da bi se transformacija RTCG u javni servis omogućila?

ĐUROVIĆ: Da bi počeo proces transformacije RTCG, neophodno je da Savjet izabere za generalnog direktora osobu koja ima menadžersko iskustvo, poznavanje rada medija i koja nije pod uticajem političkih partija ili bilo kojih drugih interesnih grupa. Savjet prema zakonu ima uticaj i kontrolu nad radom generalnog direktora ali ne i nižih nivoa menadžmenta. Savjet može zahtijevati i usloviti ugovorom novog generalnog direktora da svoj radni odnos veže za ostvarene rezultate. Jedan od ključnih rezultata čije ostvarenje može biti predviđeno ugovorom sa generalnom direktrom je rok do kojeg će TVCG biti prva po povjerenju građana. Prema godišnjim istraživanjima koje sprovodi sama RTCG, povjerenje građana danas je na nivou iz 2012. i dramatično je pogoršano od juna 2018. kada je generalni direktor postao Božidar Šundić (umjesto nezakonito smijenjene Andrijane Kadije).

Takođe, neophodno je da bude promijenjen kompletan menadžment i svi rukovodioci organizacionih jedinica a na njihova mjesta imenovani najsposobniji iz RTCG, a ako je potrebno, ne treba izbjeći i dovođenje neophodnih kadrova koji nisu do sada radili u javnom servisu. Neophodna je promjena Stauta i drugih opštih akata kako bi se dodatno precizirala i povećala transparanetnost procesa zapošljavanja u RTCG. Neophhodna je izrada strateškog plana razvoja RTCG… Novi Savjet RTCG, za razliku od prethodnog, mora natjerati generalnog direktora da sprovodi Odluku Savjeta o normama novinara a da one koji ne ispunjavaju normu proglasi tehnološkim viškom ili ih angažuje u eventulanim novim kanalima.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 18. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

EMIR HABUL, NOVINAR IZ SARAJEVA: Šta učiniti s prošlošću

Objavljeno prije

na

Objavio:

Haški tribunal je u suštini ispunio svoju misiju. Brojne kritičare na rad Tribunala iz nevladinog sektora i među Bošnjacima pitam: šta bi bilo da nije  osnovan Međunarodni sud za ratne zločine? Ko bi sudio ratnim zločincima? I da li bi se istina o zločinima počinjenim u BiH ikada nepristrasno utvrdila

 

MONITOR: Ratku Mladiću je potvrđena prvostepena presuda iz 2017. godine. Odbijene su sve žalbe, i Tužilaštva i Mladićeve odbrane. Kako ocjenjujete ovaj događaj?

HABUL: Ovim povodom mogao bih varirati rečenicu koju je CNN plasirao povodom Mladićevog hapšenja u maju 2011, samo što je riječ hapšenje zamijenjena pojmom presuda: „Žrtvama rata u Bosni presuda je pružila izvjestan osjećaj da je ta knjiga najzad zatvorena“. Potvrđivanje prvostepene presude i doživotne robije pokazuje da je pravda stigla do vrha komandnog lanca.

Gledajući ovog generala kojem je sudski potvrđen epitet ratni zločinac,  pitam se gdje nestade sva ona arogancija. Mladića sam imao prilike sresti uživo na jednoj pres konferenciji na sarajevskom aerodromu u proljeće 1994. Svaka njegova riječ i gesta bila je nabijena arogancijom, a izgovorena riječ tvrda i prijeka. Pucao je od samopuzdanja, kao i prilikom zauzimanja Srebrenice 11. jula 1995, kada je „srpskom narodu poklonio oslobođenu Srebrenicu“. I gledam ga 8. juna u vrijeme izricanja presude i njegovih suznih očiju. To su potpuno dva čovjeka. On vjerovatno još nije svjestan šta ga snašlo, uvjeren da je prav-zdrav. Slavenka Drakulić u eseju u Jutarnjem listu piše da je pogrešno nazivati Mladića monstrumom ili pridavati mu neke psihijatrijske kvalifikacije. Referirajući se na Hanu Arent i njenu čuvenu knjigu „Banalnost zla“, Drakulić zaključuje da je i Mladić još uvijek uvjeren da je „samo radio svoj posao“. Biće korisno pročitati cijelu presudu i šta je vojska kojom je komandovao Mladić uradila ne samo u Srebrenici već i u Prijedoru (tri logora), Kotor Varoši, Vlasenici, Foči, Višegradu…

MONITOR: Dok je potvrda prvostepene presude Mladiću očekivana, iznenađenje je da je predsjednica Žalbenog vijeća iz Zambije Priska Matimba Njambe, ne samo izdvojila svoje mišljenje i tražila ponovno suđenje već se suprotstavila i kvalifikacijama o genocidu.

HABUL: Ponašanje predsjedavajuće Žalbenog vijeća ocijenjeno je kao skandalozno. Ona je bila u kontri u devet od deset tačaka. Saglasila se samo sa inkriminacijom uzimanja talaca i njihovog vezivanja za stubove dalekovoda čime je Mladić ponizio vojnike UN-a, što mu Francuzi a posebno predsjednik Širak, nikada nisu oprostili. Sličan stav sudija Njamba je pokazala i prilikom izricanja presude u suđenjima za Srebrenicu u kojima je presuđen genocid. U Sarajevu se među predstavnicima raznih udruženja  strahovalo – pošto se u danima pred izricanje presude na web portalima pojavio tekst američkog novinara – da bi vraćanje procesa Mladiću na ponovno suđenje imalo efekat aboliranja. To bi značilo da se sve vraća iz početka, ponovo izvođenje dokaznog postupka, dovođenje svjedoka, mjeseci i godine sudskih dana… Prognozu takvog ishoda lako je zamisliti: proces se ne bi okončao, presuda bi izostala što bi bila nagrada za počinjenje zločine. Srećom, stavovi ostalih sudija u Vijeću su spriječili takav rasplet. Presuda je donešena. Koliko je ona pravična, uvijek je otvoreno pitanje. Međutim, jako je važno da je donešena uprkos onoj čuvenoj rečenici iz Maestra i Margarite: „Nema pravde, vladaju samo zakoni“.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 18. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DRAGIŠA JANJUŠEVIĆ, ANALITIČAR:  Nema promjena uz iste matrice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ako nagrade i nagrađeni budu projektovani po ideološkoj ili partijskoj matrici, a ne strukovnoj , onda smo jako malo ili gotovo ništa uradili sa očekivanim promjenama nakon 30. avgusta prošle godine

 

MONITOR: Ove sedmice najavljeno je da postoji većina za usvajanje budžeta, sa kojim se kasni više mjeseci. Iako je od početka bilo jasno da nova Vlada neće biti stabilna, odavno se govori o njenoj rekonstruciji, a sada i o novim izborima. Šta to sve znači za crnogorsko društvo i kako vidite dalji ishod ovih procesa?   

JANJUŠEVIĆ: Sva ova dešavanja oko usvajanja budžeta, trvenja unutar parlamentarne većine i Vlade, priča oko rekonstrukcije Vlade poslije šest mjeseci njenog formiranja, govori samo o činjenici da mi prolazimo porođajne bolove demokratije poslije 30 godina simuliranja višestranačja i demokratičnosti. To svakako znači da kao građansko društvo izuzetno sporo sazrijevamo, da je taj plemenski korijen veoma dubok i da su ostaci te svijesti jako prisutni i vidljivi. Sigurno će biti potrebna minimum dva izborna ciklusa da se ustabilimo i konsolidujemo kao demokratija koja će biti servis građana a ne partija.

MONITOR: Prethodne sedmice izabran je novi mitropolit MPC.  Kako vidite događaje koji su prethodili tom izboru, kao i sam doček mitropolita? Da li je dio nove parlamentarne većine, ali i Vlade, u neprimjerenom odnosu sa  SPC u Crnoj Gori, ali i Beogradom,  i šta su posljedice toga?

JANJUŠEVIĆ: Crkva se već duži vremenski period, gotovo 30 godina, svojevoljno ili ne, nalazi u političkom kontekstu, a pogotovo od usvajanja Zakona o slobodi vjeroispovijesti, krajem 2019. Crkva je takođe imala presudan uticaj u parlamentarnim izborima avgusta 2020. Sve to govori da je ona i dalje akter političkih odnosa Vlade i parlamentarne većine, opet možda ne toliko svojim voljom koliko političkom i partijskom inercijom, pogotovo onih subjekata koje je doživljavaju kao nesporan autoritet i čiju bi naklonost željeli da imaju ubuduće. Sve to pomalo baca sjenku na ustavni koncept našeg društva kao građanskog, prije svega. Iskreno vjerujem da će demokratski procesi u Crnoj Gori posložiti sve subjekte u društvu onako kako je Ustav definisao, a to je da su crkva i država odvojeni i da građanski koncept ove države ne smije biti upitan nijednog trenutka.

MONITOR: Da li je crnogorsko društvo od avgusta prošle godine i pada DPS-a, dodatno podijeljeno i zašto? 

JANJUŠEVIĆ: Crna Gora je i dalje podijeljeno društvo iz razloga što se podjele doživljavaju kao odličan instrument za homogenizaciju biračkog tijela, pogotovo u situaciji kada nova vlast otežano funkcioniše i usporenom dinamikom demontira prethodni sistem.

U tom prostoru prethodna vlast, a sadašnja opozicija vidi šansu da se  očuva i homogenizuje kroz identitetska pitanja i produbljivanje podjela kao neko ko ima monopol nad suverenitetom države i tekovinama 21. maja. Nova vlast mora da shvati da je ona generator svih procesa koji su aktuelni u društvu između ostalih i onoga što se zove nacionalno pomirenje. Kako je prethodna vlast radila na produbljavanju podjela, tako bi ova vlast trebala da radi na njihovom prevazilaženju.

MONITOR: Kako vidite neka nova imenovanja, poput izbora Bećira Vukovića za predsjednika Žirija    Trinaestojulske nagrade, ali i kadrovanja nove vasti po dubini? 

JANJUŠEVIĆ: Ako nagrade i nagrađeni budu projektvani po ideološkoj ili partijskoj matrici, a ne strukovnoj , onda smo jako malo iili gotovo ništa uradili sa očekivanim promjenama nakon 30. avgusta prošle godine. Sva kadrovanja od izglasavanja Vlade početkom decembra prošle godine, govore o tome koliko je svako različito vidio koncept rada nove Vlade, od mandatara, parlamentarne većine, nevladinih organizacija, crkve, analitičara medija isl. To samo govori o velikim očekivanjima nakon parlamentarnih izbora, koja se manifestuju kroz razočarenja u kadrovskom pogledu kad je dinamika reformi znatno usporenija od očekivane.

 MONITOR: U posljednjem dokumentu Evropske komisije u kom se mjeri napredak Crne Gore na poljima organizovanog kriminala i korupcije, nijesu konstatovani pomaci, a između ostalog nova vlast kritikovana je jer nije postavila ni šefove i članove radih tijela za ta poglavlja.  Da li je nova vlast na tim poljima mogla uraditi više, bez obzira na zarobljenost institucija te tridesedogodišnje nasljeđe DPS-a?

JANJUŠEVIĆ: Novoj vlasti su definitivno bile svezane ruke u borbi sa korupcijom i organizovanim kriminalom, što govori o trideset godina vladavine jedne iste dominantne strukture u kojoj je kriminal i korupcija srastao sa državom i gotovo progutao sve institucije sistema. E, sad je pitanje koliko se moglo i da li se moglo više i bolje. Prvo je politički pristup i koncept tom problemu, jer  sve tri grupacije iz vladajuće koalicije nijesu jednako vidjele kako treba prići tom problemu, drugo je pitanje da li smo imali stručne i profesionalne ljude koji su mogli da odgovore tim zadacima koji su izuzetno kompleksni. Mislim da su se u ovom polju morala tražiti i konsultovati pozitivna međunarodna iskustva i prakse od Italije, Amerike, Hong Konga, Singapura, itd.

MONITOR: A na drugim poljima? Vaša organizacija uključena je u proces  izbornih reformi. Kako taj proces teče u parlamentu koji je u nekoj vrsti konstantne političke krize?

JANJUŠEVIĆ: Mi kao organizacija u prethodnom periodu  nikada se nijesmo kandidovali za učešće u radu skupštinskih tijela koja su dosad pokazala jednu lošu praksu, a to je da poslije rada svih stručnih tijela na izmjenama izbornog zakonodavstva, naš izborni proces je bio gori od onog kojeg smo željeli da mijenjamo i unapređujemo. Što će reći da smo imali jednu simulaciju reformi i unapređenja izbornog zakonodavstva, od strane prethodne vlasti. Sada kada je vlast promijenjena prvi put na izborima, želimo da damo svoj doprinos, vjerujući da će postojati istinski politički konsenzus svih parlamentarnih  subjekata o neophodnosti unapređenja izbornog zakonodavstva, kojeg nije bilo u proteklih 30 godina. Isto tako vidimo bojazan da se takva praksa nastavi jer većinski dio opozicije bojkotuje rad parlamenta kao i skupštinskih radnih tijela.

MONITOR: Kako vidite procese unutar opozicije? Može li se očekivati reforma najveće opozicione partije, nekadašnje vlasti, dok je na njenom čelu predsjednik Milo Đukanović, i koliko je ta reforma važna za ozdravljenje cjelokupnog društva?

JANJUŠEVIĆ: Tu je situacija jako interesantna. Kada govorimo o DPS-u imamo jednu konstantu da DPS svoju monolitnost i homogenost postiže zahvaljujući predsjedniku partije i države. Sa druge strane taj pristup dobrim dijelom koči unutarstranačke reforme za koje su svjesni da moraju otpočeti, kao i slabi koalicioni potencijal ove partije, upravo zbog takve pozicije. Ove okolnosti  me podsjećaju na nekadašnji SNP koji je gradio svoju snagu i homogenost zahvaljujući lojalnosti prema Slobodanu Miloševiću, a što mu je značajno slabilo koalicioni kapacitet. Kad su napravili otklon od Slobodana Miloševića značajno su podigli koalicioni potencijal ali i otvorili frakcije i „struje“ u stranci. Isto to očekuje i DPS u susret narednim parlamentarnim izborima. Da li će ući u suštinske reforme bez gospodina Đukanovića i otvoriti koalicioni kapacitet prema partijama iz vlasti kojima se  obraćaju od izbora u Nikšiću i Herceg Novom, ili će ostati na simuliranim reformama i autokratskom modelu vođenja partije, ostaje da se vidi.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo