Povežite se sa nama

MONITORING

Opasni savez moći i novca

Objavljeno prije

14 godina

na

srecko-kestner

  Poslovnog partnera Vlade Crne Gore i prijatelja Mila Đukanovića osudili 28. oktobra u matičnoj državi na robiju i globu. Stanku Subotiću je Specijalni sud u Beogradu odrezao šest godina i novčanu kaznu od oko 750.000 eura plus zateznu kamatu zbog „zloupotrebe službenog položaja” u firmi Mia, gdje je bio osnivač i direktor.

Tako formulisana optužnica i prvostepena presuda je svojevrsni nonsens, jer se radi o krivičnom djelu zakonodavstva iz epohe socijalističke privrede, kada su postojala uglavnom društvena preduzeća. Pošto je optužen po paragrafu koji ne poznaje većina evropskih država, Subotić je, uprkos poćernici Interpola, svih ovih godina ostao na slobodi, sa prijavljenim mjestom boravka u Švajcarskoj.

Optužnica je činjenično opisala krivično djelo krijumčarenja, ali u periodu izvršenja inkriminisanih radnji (1995-1996) za koje je Subotić osuđen, krijumčarenje zakonski nije bilo definisano kao posebno krivično djelo. Odbrana Subotića je tvrdila da je do 2006. nastupila zastarjelost gonjenja za krijumčarenje i da srpsko specijalno tužilaštvo „nezakonito insistira na zloupotrebi službenog položaja baš zbog toga što za to krivično djelo nije nastupila zastara”.

Subotić je u više navrata tvrdio kako je jedan od ciljeva procesa protiv njega da se prikrije uloga drugih moćnika povezanih sa švercom cigareta, uključujući ondašnje šefove tajne službe, policije i vladajućih (SPS – JUL) političkih stranaka u Srbiji. Objasnio je da šverc cigareta nije bio moguć bez države.

Zbog toga je presuda Specijalnog suda u predmetu Subotić i ostali djelimično sankcionisanje odgovornosti za šverc cigareta iz 1990-ih, kada su zgrtani enormni profiti u sintezi dilera, poput Subotića – a tvrdi se da je bio najveći – i establišmenta u Beogradu i Podgorici.

I dok je stanovništvo tadašnje SRJ ekonomski propadalo pod teretom ratova i međunarodnih sankcija, vlast i Subotić su organizovali švercerski netvork koji je uključivao servisnu podršku državnog aparata: tajnih službi, carine, policija, poreskih organa, zatim infrastrukturu sa transportnim preduzećima, lukama i brodovima, aerodromima i avionima, stovarištima, itd.

Iako je tačno da je švercom djelimično finansiran i državni budžet, osnovano se pretpostavlja da veliki dio obrta nije knjižen na zakonom propisan način – ukratko, profit je uz odobrenje ili znanje vlasti nelegalno završio i u privatnim džepovima.

Stanko Subotić je u drugoj polovini 1990-ih bio regionalni diler nekih od najpoznatijih brendova multinacionalne duvanske industrije. Najkasnije od sredine 1994. on je poslovni ortak sa Đukanovićem i njegovom Vladom. No, poznanstvo, objasnio je marta prošle godine Subotić u intervjuu za TV IN, seže još od 1990, kada je bio samo krojač i proizvođač konfekcije sa lancem butika u Beogradu.

Oficijelne veze Subotića sa Crnom Gorom donekle je moguće utvrditi preko dostupne dokumentacije. On je 1994. u Privrednom sudu u Podgorici registrovao (Rješenjem Br.Fi-2464/1) poslovnu jedinicu svoje firme Mia iz Uba. Upravnik Carinarnice Podgorica Miodrag Radusinović je 1995. odobrio da Mia otvori centralno skladište. Rješenjem upavnika Carinarnice Bar dozvoljeno je da Mia otvori fri-šop na Gatu V Luke Bar. Subotić je uredno platio takse za ovaj basnoslovni posao – par desetina jugoslovenskih dinara.

Godinu-dvije kasnije Subotić je posao sa duvanom potpuno prebačio u Crnu Goru, jer je u Srbiji imao problema. ,,Taj izbor je bio na meni”, kazao je Subotić u intervjuu za TV IN. ,,Znači ja sam to mogao da prodajem Srbiji. Zašto su u Srbiji uostalom i ljuti na mene? Zato što su me ucjenjivali, tražili su od mene da prodajem Marku Miloševiću, da prodajem kompanijama koje su bile po volji tadašnjeg režima. Ja to nisam htio da radim”.

Očigledno je da je imao razloga da posluje samo u Crnoj Gori. Na koji način? Đukanovićevi prijatelji ili kumovi, Dušan Ban i Željko Mihajlović, radili su u firmi Mia, preregistrovanoj na D-Trejd. Subotićev ovdašnji partner bio je i Srećko Kestner, imali su zajedničke of-šor firme na Kipru, na čije je račune navodno deponovan novac od šverca. Kestner je 2001. kazao da su Ban i Mihajlović imali zaduženje da ,,ubiraju velike procente”. Dobit se dijelila, procenat tamo-ovamo, procenat onom-ovom, a procenat, svjedočio je Kestener i za – Mila Đukanovića. ,,I to u gotovini; doslovno u torbama”, kazao je.

Kestner je skicirao šemu raspodjele profita firme Mia: on je zarađivao 35 odsto, 15 odsto ,,Đukanovićevi kumovi” a 50 odsto išlo je Subotiću. Objasnio je da je od propisanog poreza na jedan karton cigareta u iznosu od 36 dolara, u državnu kasu Crne Gore uplaćivano svega 20 dolara. Prema njegovim tvrdnjama, od preostalih 16 dolara, koji su trebali da završe u državnom budžetu, 6 je išlo ,,za sport” a 10 dolara ,,za čovjeka”, naime Đukanovića lično. Aktuelni potpredsjednik DPS-a, Svetozar Marović, tvrdi, dobijao po ,,100.000 maraka mjesečno”.

Koliki se novac tih godina valjao u zatvorenom krugu oko Subotića i Đukanovića, ilustruje Kestnerova tvrdnja da je i njemu nemoguće procijeniti: ,,Pogriješiću za pedesetak miliona”. Kao Subotićev ortak, objasnio je da je u kampanju Mila Đukanovića 1997. za predsjedničke izbore ,,potrošio tri-četiri miliona njemačkih maraka svoga novca”.

Vjerodostojnost Kestnerovih tvrdnji je provjerena u dijelu da nije lagao kada je tvrdio da je, novcem of-šor firme u kojoj je bio Subotićev partner, dao Vladi Crne Gore ,,beskamatni kredit” od ukupno oko 17 miliona dolara za kupovinu aviona tipa Cesna Citation X!

Nacional je pisao kako je Subotićeva of-šor firma Kodeks ltd. iz Lihtenštajna namirivala račune od oko tri miliona njemačkih maraka za nabavku automobila, namještaja i blindiranih prozora za Đukanovića.

Subotić tvrdi kako je godinama finansirao Demokratsku stranku (DS), najprije dok je njom predsjedavao Zoran Đinđić a onda i Boris Tadić, sa najmanje ,,oko 10 miliona eura”. Navodno je, nakon obaranja Miloševića, ,,žrtva političkog obračuna” Vojislava Koštunice sa Đinđićem i Đukanovićem, jer je sa njima ,,održavao prijateljske odnose”. Ostaje otvoreno pitanje: da li je, poput DS-a, Subotić finansirao i DPS?

Jedan od švercerskih krakova, u Crnoj Gori pod službenom egidom ,,tranzita”, vodio je 1990-ih preko Makedonije. Insert iz te epizode, za godine 1995. i 1996, bio je tema procesa protiv Subotića pred Specijalnim sudom u Beogradu. U presudi se navodi da je Subotić kao direktor preduzeća Mia iz Uba ugovorio kupoprodaju cigareta od dobavljača i iz Makedonije (preduzeća Makedonija tabak) bez evidentiranja na carini; cigarete su skladištene u magacinima, odakle su prodavane za gotov novac bez knjigovodstvenog evidentiranja.

Crnogorski pionir u duvanskom poslu sa Makedonijom bio je Srećko Kestner, raniji titogradski časovničar, sada u egzilu. U Skoplju živi između 1993. i 1994. O tome je svjedočio: „Tranzitni poslovi obavljali su se preko Makedonije koja je bila središte za promet cigaretama. Za uvoz i izvoz naplaćivala se taksa od pet odsto. Makedonskoj državi plaćalo se 10.000 dolara po kamionu cigareta. Taj posao tada je u Makedoniji kontrolisao Danče Šuturkov, ‘legendarni’ zamjenik direktora Makedonija tabaka”.

Šuturkov je posredno upravljao Kreditnom bankom u Skoplju. Iz Podgorice je keš, kojim je za makedonske cigarete plaćao Subotić, helikopterima MUP-a Crne Gore navodno transportovan do Skoplja i pohranjivan u sefovima Kreditne banke.

Preko Makedonije su, tvrdi se, sklopljeni i aranžmani sa ruskim i ukrajinskim kargo kompanijama za iznajmljivanje transportnih aviona Iljušin-76 koji su sa skopskog aerodroma Petrovec za Golubovce prenosili 40-50 tona cigareta; navodno, ukupno je bilo 68 letova.

Prema optužnici koja je podignuta u Italiji, dio novca od ovakvih poslova pohranjivan je na računima u Švajcarskoj, Lihtenštajnu, Kipru i drugim zemljama. Kada je počela privatizacija, vjeruje se kako je taj novac vraćen u Crnu Goru i iskorišćen za kupovine nekretnina.

Istog dana kada je u Beogradu izrečena kazna Subotiću i članovima njegove grupe, u Bariju je za januar odloženo ročište suđenja za šverc cigareta preko Crne Gore 1990-ih. Osim Subotića, terete se i crnogorski državljani bliski Milu Đukanoviću: Veselin Barović, Branko Vujošević, Branislav Mićunović i Dušanka Jeknić.

I nakon epohe duvanskog šverca, Subotić je nastavio poslovanje u Crnoj Gori, vjeruje se preko veza sa kompanijom Bepler i Džejkobson, koja je privatizovala hotel Avala u Budvi.

Saradnja je kasnije proširena kroz sumnjive transakcije. Na primjer, Subotić je 2007. kupio 37.000 metara kvadratnih na ostrvu Sveti Nikola kod Budve. Potom je, tvrdi se, lokaciju ponudio grčkoj Restis grupi koja je zakupila grad-hotel Sveti Stefan. Transakcija je finansirana kreditom Prve banke u većinskom vlasništvu familije Đukanović.

Nakon što Subotić nije vratio kredit na vrijeme, Prva banka bezuspješno je oglašavala prodaju zemljišta. Kanije je objavljeno da je Subotić navodno vratio kredit Prvoj banci u iznosu od 15 miliona eura.

Prethodno je Ministarstvo finansija, na čijem se čelu nalazio sadašnji premijer Igor Lukšić, uvažilo Subotićevu žalbu i vratilo mu na raspolaganje Vilu Montenegro na Svetom Stefanu koja mu je bila oduzeta na zahtjev srpskog tužilaštva.

 

Vladimir JOVANOVIĆ

Komentari

POVEZANE VIJESTI:

Izdvojeno

FINANSIRANJE CRNOGORSKOG SPORTA: Lavirint politike, tajni i privilegija

Objavljeno prije

3 dana

na

14 Februara, 2026

Objavio:

U Crnoj Gori sport je dominantno oslonjen na novac iz državnog i opštinskih budžeta i na sponzorstva od strane državnih i privatnih kompanija. Tržište (karte, TV prava, prodaja igrača…), koji je glavni izvor prihoda na Zapadu, kod nas je na zanemarljivom nivou

 

 

Budžetom Glavnog grada Podgorice za 2026. godinu je opredijeljeno četiri miliona i 260 hiljada eura za sufinansiranje programa rada sportskih klubova čiji je osnivač Glavni grad Podgorica, saopšteno je prošle sedmice. To su muški i ženski rukometni klub Budućnost, kao i košarkaški, fudbalski, odbojkaški i plivački vaterpolo klub.

FK Budućnost, koji je prošle godine proslavio vijek postojanja, je dobio najveći dio novca – dva miliona eura. Košarkaški klub Budućnost Voli, koji je jedini gradski reprezent na regionalnim i evropskim klubskim takmičenjima, dobio je 700.000 eura.

,,Smatram da 700 hiljada eura nije dovoljno za klub koji pravi rezultate na regionalnom i evropskom nivou. Razumijem potrebe FK Budućnost, želim im da izađu iz krize i da se stabilizuju. Naš projekat je ipak najznačajniji, pravimo dobre rezultate, a onda izostane podrška vlasnika. Smatram da je 700 hiljada malo, jer bi bilo pogubno da se KK Budućnost vrati na nivo da igra samo domaća takmičenja“, kazao je nakon raspodjele iz gradske kase predsjednik KK Budućnost Dragan Bokan, dodajući da – „niko u Evropi ne igra bolje sa manjim budžetom.

Bokanova kompanija Voli je generalni sponzor ovog kluba. Sredinom prošle godine gradonaćelnik Podgorice Saša Mujović govoreći o finansijskoj podršci KK Budućnost izjavio je: ,,Grad je ove godine opredijelio sredstva koja će ići u smislu podrške klubu — do nekih milion eura. Ja znam da je to nedovoljno. Imamo kvalitetnog sponzora Voli, koji daje oko dva miliona eura, ali treba značajnija podrška države, odnosno državnih kompanija. Planirali smo naredne godine da damo 1,5 milion — što je istorijski budžet za klub”.

Ipak, sredstva od grada su ove godine značajno manja. Pored finansiranja od strane osnivača i kompanije Voli, KK Budućnost ima još preko 20 sponzora. Sve to nije dovoljno jer se sa godišnjim budžetom od oko 5,5 miliona eura, takmiči sa klubovima čiji budžeti su daleko veći – Crvene zvezda (20 miliona), Partizan (23 miliona), dok najbolji košarkaški klubovi iz Španije i Turske imaju budžete od preko 30 i 40 miliona eura.

U Crnoj Gori sport je dominantno oslonjen na novac iz državnog i opštinskih budžeta, zatim na sponzorstva od strane državnih i privatnih kompanija. Tržište (karte, TV prava, prodaja igrača…) koji je glavni izvor prihoda na Zapadu kod nas je na zanemarljivom nivou.

,,Crnogorski sport se finansira uglavnom iz ‘državnog novca’. Za finansiranje sportskih saveza, Crnogorskog olimpijskog komiteta i Paraolimpijskog komiteta Crne Gore iz državnog budžeta izdvaja se oko 0,20 odsto. To je najmanje od svih zemalja iz okruženja i apsolutno je nedovoljno za realizaciju svih programa naših nacionalnih selekcija, kao i pojedinačnog sporta. Finasiranje sporta se konstantno predstavlja kao izdvajanje Vlade i ponavlja matrica da je ‘ova ili ona Vlada do sada izdvojila najviše od svih’, a ne kao nešto što bi trebalo da bude ‘opšta stvar’ i da ne zavisi od političkih odluka”, kaže za Monitor dugogodišnji sportski novinar Aleksandar Radović.

Iz državnog budžeta novac se izdvaja za nacionalne sportske saveze, Crnogorski olimpijski i paraolimpijski komitet, sportsku infrastrukturu, organizaciju međunarodnih takmičenja, programe za djecu i mlade. Izdvajanja za sport na nacionalnom nivou su simbolična i daleko od prosjeka EU od jedan odsto iz budžeta.

,,Nije novina ukazati da se crnogorski sport nalazi u najtežem trenutku, a da donosioci odluka i dugogodišnji predstavnici sportskog pokreta, posebno rukovodstvo Crnogorskog olimpijskog komiteta i dalje izbjegavaju da preuzmu odgovornost’’, kaže za Monitor Marko Begović, doktor sportskih nauka i univerzitetski profesor u Norveškoj. On navodi da su sportisti i sportski radnici pod ozbiljnim pritiskom i u stalnom raskoraku između njihovih osnovnih potreba i načina na koji stranačka politika i pojedinci raspodjeljuju javna sredstva. ,,Iako se budžeti kako na državnom tako i na lokalnom nivou kontinuirano uvećaju, rezultati, efikasnost i transparentnost izostaju pokazujući suštinski slabost. Sistem ne funkcioniše u korist onih kojima je najpotrebniji, sportista i sportskih radnika, već kupovini i očuvanju pozicija u sportskim organima odlučivanja’’, navodi Begović.

Na čelu COK-a je preko 20 godina Duško Simonović, a za novi četvorogodišnji mandat izabran je krajem 2024. Begović smatra da ova krovna organizacija prednjači sa sistemom dvostrukog finansiranja, koji godinama traži i dobija novac za troškove koje zapravo pokrivaju međunarodne organizacije, poput smještaja sportista i sportskih radnika ili troškova prevoza. ,,Takođe COK godinama dobija novac za pripremu aktivnosti, što je u direktnoj nadležnosti nacionalnih sportskih saveza. Takav model kreira ambijent u kojem se sport finansira radi održavanja pozicija, a ne razvoja i sportskih postignuća’’, smatra Begović.

Pored novca iz budžeta, državne kompanije su te koje finansiraju sportske saveze. Elektroprivreda Crne Gore je najveći sponzor sportskih saveza i klubova, slijede Morsko dobro, Luka Bar, Pošta CG, CEDIS, Aerodromi, Rudnik uglja…

Od privatnih kompanija pored Volija koji je vezan za KK Budućnost, Bemax sponzoriše Rukometni savez, sponzori Fudbalskog saveza su kladionice Meridianbet, CKB banka…

U Crnoj Gori nema državnog registra sportskih sponzorstava pa većina sponzorskih ugovora privatnih firmi nije javno dostupna, osim kada kompanije same objave na svojim sajtovima ili u medijima.

,,Rijetko kada se javnosti saopšte detalji, odnosno visina tih sponzorskih ugovora, ali riječ je uglavnom o ‘simboličnim’ iznosima u poređenju sa ugovorima kakve potpisuju najjači sportski klubovi čak i iz zemalja okruženja”, kaže Radović.

On navodi da se spekuliše da je godišnji ugovor koji je FK Budućnost potpisala sa jednom od kompanija koje se bave igrama na sreću dovoljan da se ,,pokrije” jedna mjesečna plata igračkog i trenerskog kadra.  Odnosno, da je sedam puta manji od dva miliona eura, koliko je Glavni grad nedavno obezbijedio klubu čiji je vlasnik.

Pojedine sportske organizacije i klubovi nerijetko funkcionišu u okviru ad hoc sistema finansiranja, pri čemu se kroz mehanizme diskrecionih ovlašćenja pojedinim subjektima gotovo daje gotovo monopolski položaj, u okviru određene grane sporta, tvrdi Begović. ,,Takav pristup je u suprotnosti sa komunitarnim pravom Evropske unije, na što je i Agencija za zaštitu konkurencije ukazala u svom mišljenju. Zbog takvih i sličnih odluka ostaje nejasno šta se zapravo finansira, razvoj masovnog sporta, što predstavlja evropski standard, ili plate i naknade, najčešće inostranih sportista i donosilaca odluka’’, objašnjava Begović.

Kao ogledalo nefunkcionalnosti sistema, Begović navodi kontinuirano urušavanje radnih i drugih prava sportistima i sportskim radnicima, za što kao primjer ističe slučaj rukometašice Milene Raičević. Nakon što je 2023. tužila ŽRK Budućnost zbog neisplaćenih plata tokom trudničkog bolovanja, klub je prebacio u drugi tim, a zatim je izostavljena i sa spiska reprezentativki.

,,Ovaj konkretan slučaj samo je dio šireg sistem problema dugogodišnjeg zapostavljanja ustavom zagarantovanih prava sportista i sportskih radnika, ali i onih djela vezanih za utaju poreza i neplaćanje obaveznih doprinosa. Tako dolazimo do činjenica da večina naših sportista i sportskih radnika nemaju odgovarajući radno-pravni status shodno Zakonu o sportu ali i Zakonu o radu’’, ističe Begović.

Da je ovakav sistem finansiranja sportskih kolektiva i klubova davno prevaziđen u razvijenom svijetu, navodi Radović. On smatra da je neminovno stvaranje uslova za uključivanje privatnog kapitala, odnosno privatizaciju.  ,,Ne da bi se država distancirala od sporta kao javnog interesa, već kao pokušaj izlaska iz začaranog kruga zavisnosti od budžeta i političkih odluka. Dok su klubovi formalno ‘gradski’ ili ‘državni’, odgovornost za rezultate i poslovanje je nejasna. Privatni vlasnik ili strateški partner, uz jasno definisana pravila, obaveze i kontrolne mehanizme, imao bi interes da ulaže, razvija infrastrukturu, omladinske škole i tržišnu vrijednost kluba, umjesto da sport funkcioniše kao godišnji trošak lokalnih ili državnog budžeta”, zaključuje Radović.

Begović nije otimista da će se nešto promijeniti: ,,Postavlja se pitanje da li će se novac građana i dalje trošiti na održavanje zatvorenog sistema, privilegija i nepotizma kao u slučaju Crnogorskog olimpijskog komiteta, ili će se, po uzoru na evropske standarde, uspostaviti sistem finansiranja zasnovan na javnom interesu, potrebama građana i sportskim postignućima’’.

U lavirintu manjka novca, nemanja strategije i viška politike, svaki sportski uspjeh je dragocjen.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

LICENCIRANJA I KADROVANJA U ENERGETSKOM SEKTORU: Struka u magli ličnih interesa

Objavljeno prije

3 dana

na

14 Februara, 2026

Objavio:

Partijska preraspodjela menadžerskih snaga, tehnički problemi sa tek realizovanim investicijama, sporenja unutar regulatorne agencije s naglaskom na konflikt interesa u koji je involvirana EPCG. Ko mari za mogućih 100 miliona gubitaka u prošloj godini. Prioriteti se znaju

 

 

Konačno je u Termoelektrani Pljevlja pušten u industrijski probni rad sistem za odsumporavanje dimnih gasova. Dobrim vijestima pohvalili su se, prošlog petka, iz EPCG. Ustvrdivši da su prva mjerenja pokazala vrijednosti emisija “bolje od projektovanih”.

“Prema inicijalnim mjerenjima, koncentracija sumpor-dioksida (SO₂) na izlazu iz postrojenja svedena je na oko 61 mg/m³, što predstavlja višestruko niži nivo u odnosu na ranije vrijednosti emisija, koje su u martu 2025. godine iznosile oko 4.544 mg/m³, odnosno poslije adaptacije kotla i dimnjaka 3.249 mg/m³ u decembru 2025. godine”, stoji u saopštenju najveće državne kompanije. “Ukoliko se ovi rezultati zadrže, postrojenja za smanjenje emisija azotnih i sumpornih oksida radiće u skladu sa strogim direktivama EU koje se odnose na rad postrojenja sa industrijskim emisijama”.

Šta biva ukoliko se rezultati ne održe, to nam iz EPCG još nijesu kazali. Da ne remete značaj aktuelnog podatka po kome je emisija sumpor-dioksida iz TE Pljevlja u februaru skoro 55 puta manja nego u decembru. O mogućnosti da TE Pljevlja bude ugašena zbog nemogućnosti da se uklopi u ekološke standarde EU,pričaćemo drugom prilikom. Kad za druge opcije  bude kasno. Ukoliko se, prije toga, Termoelektrana ne zaustavi/ugasi iz nekog drugog razloga. Recimo, zbog nedostatka uglja.

Bez mnogo pompe i (ne)zasluženog publiciteta, prošla je vijest da Ćehotina ponovo teče starim koritom. Onim što je, uporedo sa ekološkom rekonstrukcijom TE, izmještano tokom prošle godine. Pa je svečano pušteno u probni rad 23.decembra, kao “kapitalni projekat koji ima izuzetan značaj za energetsku stabilnost države”.

Prema planu, očekivalo se da nedležne komisije potvrde da je projekat (novo korito rijeke) ispravno izveden, nakon čega je trebalo zatvoriti tunel starog korita rijeke i intenzivirati radove na otkrivci obližnjeg rudokopa. Međutim, prije nego su stručnjaci rekli svoje, pale su januarske kiše. Pokazalo se kako novo betonsko korito  ne drži vodu. “U međuvremenu su evidentirani i neki tehnički problemi na novom koritu, pa zbog otklanjanja uočenih nedostataka koje je trebalo riješiti, sva voda iz rijeke teče starim koritom”. A to bi, upozoravaju verzirani, moglo aktivirati klizišta i ugroziti radove na novom nalazištu uglja. Bez koga dalji rad Termoelektrane postaje organizaciono i ekonomski upitan.

Kao da novonastali problem nije dovoljan za glavobolju čelnicima energetske kompanije u Nikšiću i njene ćerke firme u Pljevljima, pojavili su se i zahtjevi da se objelodani kompletna dokumentacija o izvedenim radovima, finansijska konstrukcija, projektna dokumentacija i cijena dopunskih radova…

Mora da je u pitanju još jedna DPS ujdurma. Ili  ipak javni interes? Prilično je izvjesno da tu dilemu neće razriješiti Regulatorna agencija za energetiku i regulisane komunalne djelatnosti (REGAGEN). Imaju dovoljno svojih briga.

Poslanički klubovi u Skupštini nedavno su dobili dopis s prijedlogom da pokrenu inicijativu za razrješenje Veljka Vasiljevića, predsjednika Odbora Agencije.

U obrazloženju prijedloga navodi se da je Vasiljević prekršio odredbe Zakona o energetici koje zabranjuju da se za člana ili predsjednika Odbora bira lice koje “ima lični interes, interes preko bračnog, odnosno vanbračnog supružnika ili neposredan porodični interes u energetskom subjektu kome Agencija izdaje licencu za obavljanje energetske djelatnosti…”. Miomir Škopelja, autor obraćanja poslaničkim klubovima i član Odbora REGAGEN (uz Vasiljevića jedini “operativni” član tog tijela, pošto je treća članica na porodiljskom odsustvu) tvrdi da je prvi čovjek Agencije prekršio taj propis.

Vasiljević je primao naknade od EPCG i povezanih subjekata (Solar gradnja, RT Željezara, RT Ćehotina) u periodu izbora i nakon stupanja na funkciju, tvrdi Škopelja, konstatujući kao nesporno da je “postojao lični i finansijski interes u subjektu kome Agencija izdaje licencu”.

Dovoljno da se u Skupštini pokrene postupak za Vasiljevićevo razrješenje? Ili mogu prevagnuti neki drugi interesi, poput onoga da je, prema saznanjima Monitora, Vasiljević uticajan član NSD u Nikšiću. Kadar naklonjen Milutinu Đukanoviću, predsjedniku Odbora direktora EPCG, do mjere da je krajem prošle godine kroz tijela REGAGEN pokušao progurati odluku da se za TE Pljevlja izda licenca za rad do kraja 2035. godine, bez obzira na to što je ona u tom trenutku bila u probnom radu koji su pratile kontroverze po pitanju obima i kvaliteta (ne)završene ekološke rekonstrukcije.

Član 26 Zakona o energetici koji propisuje da član/predsjednik Odbora REGAEGEN ne smije imati “neposredan porodični interes u energetskom subjektu kome Agencija izdaje licencu”. Iako u Škopeljinom dopisu nema tog podatka, nije tajna da je nakon imenovanja  Vasiljevića na čelo regulatorne Agencije, u EPCG zapošljen njegov sin Momčilo Vasiljević. Krajem prošle godine primljen je na određeno vrijeme (12 mjeseci), na novoustanovljeno radno mjesto referenta za FC Snabdijevanje.

Monitor je nedavno pisao da je broj zaposlenih u sistemu EPCG (ojačan za dvije nove kompanije – Solar gradnja i Željezara) od 2018. do 2023. porastao za približno 50 odsto. Sa 2.600 na 3.800 uposlenih. I na tome se nije stalo, o čemu svjedoče učestale sistematizacije radnih mjesta u sistemu EPCG.

Intenzitet upošljavanja zaslužnih članova NSD, rođaka i potencijalnih glasača zasmetao je i  koalicionim partnerima. Zato su Milojko Spajić i njegov PES, prema nezvaničnim informacijama insajdera, insistirali da se u EPCG napravi preraspodjela resursa za animiranje glasača. Čime je potvrđena teza da je najvrjednije državno preduzeće nezaobilazan plijen partija na vlasti.

Krenulo se sa vrha. Oktobarskom smjenom tadašnjeg izvršnog direktora EPCG Ivana Bulatovića i izborom Zdravka Dragaša na tu funkciju započet je novi krug partijskog kadriranja u Elektroprivredi Crne Gore. Nezvanično:  Bulatović je smijenjen zbog inertnog odnosa prema kadrovskim interesima PES-a. Iako ga je taj pokret, logikom raspodjele funkcija po dubini, doveo na mjesto izvršnog direktora. Da mu se ne bi desilo isto, Dragaš je krenuo u proces unutarkompanijskog razgraničenja  sa Đukanovićem i njegovom NSD.

Prema navodima insajdera, NSD zadržava stečeno pravo da imenuje menadžere i zapošljava u dijelu kompanije koji se bavi obnovljivim izvorima (računajući Solar gradnju), tgovinu energijom i finansije. Dragaš i PES raspolažu ostatkom EPCG.

Prvi potezi su povučeni: dugogodišnji direktor Direkcije za trgovinu energijom Darko Krivokapić razriješen je dužnosti. Na njegovo mjesto imenovan je Luka Prodanović. Njemu će biti dodijeljena i dva savjetnika sa menadžerskim ugovorima. Uz jednog zatečenog.  Sa druge strane smijenjen je Tomaš Damjanović, doskorašnji rukovodilac sektora za korporativne komunikacije. Na njegovo mjesto imenovana je Milica Abramović.  Ponovo, plus jedno novootvoreno savjetničko mjesto.

Partijska kadriranja unutar EPCG biće nastavljena na prvoj narednoj sjednici Odbora direktora EPCG. Sjednica je  iz nekog razloga odložena već dva ili tri puta. Teren je pripremljen i tako što su budući menadžeri sa partijskom prohodnošću, preko nedavno realizovanih konkursa o zapošljavanju, primljeni na radna mjesta u EPCG, tako da se njihov napredak u službi može obaviti bez javnog oglašavanja.

Partijska preraspodjela menadžerskih snaga, tehnički problemi sa tek realizovanim investicijama, sporenja unutar regulatorne agencije s naglaskom na konflikt interesa u koji je involvirana EPCG. Ko mari za mogućih 100 miliona gubitaka u prošloj godini. Lični/partijski interesi odavno su postali preči od sadašnjosti i budućnosti državnih kompanija. Makar na njima počivala i ekonomska održivost Crne Gore.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

VLAST I NAŠE PARE: Da ih nije sramota

Objavljeno prije

3 dana

na

14 Februara, 2026

Objavio:

U nadahnutim govorima prije i nakon izborne pobjede sadašnjih vlastodržaca nezaobilazno obećanje je bilo da će raskrstiti sa luksuzom korištenja službenih automobila. Sad se ministar poljoprivrede crveni u Skoplju „kakvim je autom došao“. Nije precizirao je li ga je ubila sramota zbog starijeg audija ili skoro novog hyundaia. Sigurno je samo da se za ministrovo auto izdvojilo novih 70 hiljada eura

 

 

Početkom ove sedmice poslanici Skupštine nijesu se, kako je bilo najavljeno, izjašnjavali o kandidatu za sudiju Ustavnog suda. Imaju kad.

Umjesto toga bavili su se važnijim stvarima – osjećajem sramote. Opozicija je pitala ministra poljoprivrede Vladimira Jokovića koja je bila preša da se 70.000 eura pomoći seoskom stanovništvu, preusmjeri na nabavku službenog automobila za njegove – ministarske potrebe.

Odgovor ministra Jokovića, o neadekvatnom voznom parku, zaslužuje istaknuto mjesto u analima ovdašnjeg parlamentarizma: ,,Kad sam došao u Skoplje, sramota me bila kakvim sam autom došao, a sa kakvim su moje kolege. Vjerujte mi, htio sam da idem u rent a car da ljudi ne gledaju, ili da uzmam taksi”, izjavio je u Skupštini. Da preduprijedi osjećaj eventualne buduće nacionalne sramote, Joković se zarekao da će ubuduće tražiti adekvatno vozilo. I ne samo to: ,,Pa i ako ja ne budem ministar diću ruku, ako bi odlučivao i bio u situaciji”.

Kako je Joković još uvijek u ministartskoj situaciji, problem će biti riješen – 70.000 hiljada eura uzeće se od poljoprivrednika, da više ne bi pucala regionalna i međunarodna ministarska bruka. Joković nije pecizirao zbog kojeg automobila ,koji kao ministar koristi, se crvenio u Skoplju, starijeg audija ili skoro novog hyundaia.

Da ministra nije prevladao osjećaj sramote pred voznim parkom kolega, mogao se sjetiti i da je premijer Zdravko Krivokapić prvi dan, nakon promjena, simbolično na posao došao taksijem. Prođe taj jedan dan.

Da je vladajuća većina za relativno kratko vrijeme skroz potonula u komfor vlasti za koje je oštro kritikovala prethodnike, govore i novonajavljene promjene u Skupštini.

Novim Pravilnikom o organizaciji i sistematizaciji Službe Skupštine biće otvoreno 107 novih radnih pozicija u najvećem zakonodavnom domu. U tu svrhu kreiran je i budžet Skupštine za ovu godinu, koji iznosi 15.6 miliona eura, i koji je za preko milion i 100 hiljada veći nego prošlogodišnji. Od predviđenog budžeta za ovu godinu, gotovo osam miliona eura (7.951.911) namijenjeno je za upravljanje i administraciju parlamenta – povećanje od skoro milion i 600 hiljada eura u odnosu na 2025. (6.356.741) za iste potrebe.

Novim aktom propisano je da će parlament odsad imati tri zamjenika generalnog sekretara, umjesto dosadašnjih dva. Čelnik parlamenta Andrija Mandić (Nova srpska demokratija) sad će, osim šefa kabineta, imati i njegovog zamjenika, dok mu broj savjetnika ostaje isti – devet.

Potpredsjednici Skupštine Boris Pejović (Pokret Evropa sad), Zdenka Popović (Demokrate), Nikola Camaj (Albanski forum), Mirsad Nurković (Bošnjačka stranka) i Nikola Rakočević (Demokratska partija socijalista) sad će imati pravo na ukupno 10 savjetnika – dva više nego što je bilo predviđeno ranijim planom.

Prema pisanju Vijesti na najvećem ,,dobitku” je Sektor za pravne, kadrovske, finansijske i opšte poslove, u kom će, umjesto dosadašnjih 61, moći da se zaposli 99 osoba. Osim određenog broja samostalnih savjetnika kojima su potrebne fakultetske diplome, u tom sektoru se zapošljava i veliki broj referenta kojima je za obavljanje poslova poput vozača, kurira, operatera za štamparske poslove, portira, tehničara, domara, higijeničara, namještenika – potrebna diploma srednje škole ili niže.

Odsjek za pripremu i obradu sjednica parlamenta mogao bi dobiti dodatnog savjetnika (sa šest na sedam zaposlenih), a Odsjek fonografskih i štampanih zapisa još tri zaposlena (s 14 na 17).

U Skupštini planiraju i nove odsjeke, biroe, sekreterijate i odjeljenja u kojima će moći  da zaposle 34 osobe.

Odsjek za sajber bezbjednost i digitalnu otpornost mogao bi da ima pet zaposlenih, kao i Odsjek za zakonodavsto.

Sekreterijati Ženskog kluba i Zelene poslaničke grupe mogli bi da dobiju po četiri zaposlena (sekretar i tri savjetnika), a uveden je i Biro za planiranje i koordinaciju razvojne i projektne saradnje koji će zapošljavati četiri osobe (šefa i tri samostalna savjetnika). Novoformirano Odjeljenje za međunarodne odnose moglo bi da ima 12 zaposlenih.

Još nema računice  koliko je to novih službenih autobomila, kancelarija i fotelja…

Monitor je prošle godine pisao da je za tri godine Skupština na kupovinu novih automobila potrošila blizu 600 hiljada eura. U stopu su je pratile i druge institucije.

Institut Alternativa je početkom 2024. godine izračunao, da je, po nepotpunim podacima, vrijednost državnog voznog parka u to vrijeme bila blizu 20 miliona eura. U odnosu na vijeme prije promjena 2020., veća za 13,3 miliona eura. Ako se uračuna i broj automobila koji se kupio u međuvremenu, broj službenih automobila je premašio brojku od 5.000.

U nadahnutim govorima prije i nakon izborne pobjede sadašnjih vlastodržaca  bilo je nezaobilazno  obećanje da će raskrstiti sa luksuzom korištenja službenih automobila. Tim ,,simbolom bahatosti” bivše vlasti, kako su govorili.  Prošlost je i dalje tu.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo