Povežite se sa nama

MONITORING

Opasni savez moći i novca

Objavljeno prije

na

  Poslovnog partnera Vlade Crne Gore i prijatelja Mila Đukanovića osudili 28. oktobra u matičnoj državi na robiju i globu. Stanku Subotiću je Specijalni sud u Beogradu odrezao šest godina i novčanu kaznu od oko 750.000 eura plus zateznu kamatu zbog „zloupotrebe službenog položaja” u firmi Mia, gdje je bio osnivač i direktor.

Tako formulisana optužnica i prvostepena presuda je svojevrsni nonsens, jer se radi o krivičnom djelu zakonodavstva iz epohe socijalističke privrede, kada su postojala uglavnom društvena preduzeća. Pošto je optužen po paragrafu koji ne poznaje većina evropskih država, Subotić je, uprkos poćernici Interpola, svih ovih godina ostao na slobodi, sa prijavljenim mjestom boravka u Švajcarskoj.

Optužnica je činjenično opisala krivično djelo krijumčarenja, ali u periodu izvršenja inkriminisanih radnji (1995-1996) za koje je Subotić osuđen, krijumčarenje zakonski nije bilo definisano kao posebno krivično djelo. Odbrana Subotića je tvrdila da je do 2006. nastupila zastarjelost gonjenja za krijumčarenje i da srpsko specijalno tužilaštvo „nezakonito insistira na zloupotrebi službenog položaja baš zbog toga što za to krivično djelo nije nastupila zastara”.

Subotić je u više navrata tvrdio kako je jedan od ciljeva procesa protiv njega da se prikrije uloga drugih moćnika povezanih sa švercom cigareta, uključujući ondašnje šefove tajne službe, policije i vladajućih (SPS – JUL) političkih stranaka u Srbiji. Objasnio je da šverc cigareta nije bio moguć bez države.

Zbog toga je presuda Specijalnog suda u predmetu Subotić i ostali djelimično sankcionisanje odgovornosti za šverc cigareta iz 1990-ih, kada su zgrtani enormni profiti u sintezi dilera, poput Subotića – a tvrdi se da je bio najveći – i establišmenta u Beogradu i Podgorici.

I dok je stanovništvo tadašnje SRJ ekonomski propadalo pod teretom ratova i međunarodnih sankcija, vlast i Subotić su organizovali švercerski netvork koji je uključivao servisnu podršku državnog aparata: tajnih službi, carine, policija, poreskih organa, zatim infrastrukturu sa transportnim preduzećima, lukama i brodovima, aerodromima i avionima, stovarištima, itd.

Iako je tačno da je švercom djelimično finansiran i državni budžet, osnovano se pretpostavlja da veliki dio obrta nije knjižen na zakonom propisan način – ukratko, profit je uz odobrenje ili znanje vlasti nelegalno završio i u privatnim džepovima.

Stanko Subotić je u drugoj polovini 1990-ih bio regionalni diler nekih od najpoznatijih brendova multinacionalne duvanske industrije. Najkasnije od sredine 1994. on je poslovni ortak sa Đukanovićem i njegovom Vladom. No, poznanstvo, objasnio je marta prošle godine Subotić u intervjuu za TV IN, seže još od 1990, kada je bio samo krojač i proizvođač konfekcije sa lancem butika u Beogradu.

Oficijelne veze Subotića sa Crnom Gorom donekle je moguće utvrditi preko dostupne dokumentacije. On je 1994. u Privrednom sudu u Podgorici registrovao (Rješenjem Br.Fi-2464/1) poslovnu jedinicu svoje firme Mia iz Uba. Upravnik Carinarnice Podgorica Miodrag Radusinović je 1995. odobrio da Mia otvori centralno skladište. Rješenjem upavnika Carinarnice Bar dozvoljeno je da Mia otvori fri-šop na Gatu V Luke Bar. Subotić je uredno platio takse za ovaj basnoslovni posao – par desetina jugoslovenskih dinara.

Godinu-dvije kasnije Subotić je posao sa duvanom potpuno prebačio u Crnu Goru, jer je u Srbiji imao problema. ,,Taj izbor je bio na meni”, kazao je Subotić u intervjuu za TV IN. ,,Znači ja sam to mogao da prodajem Srbiji. Zašto su u Srbiji uostalom i ljuti na mene? Zato što su me ucjenjivali, tražili su od mene da prodajem Marku Miloševiću, da prodajem kompanijama koje su bile po volji tadašnjeg režima. Ja to nisam htio da radim”.

Očigledno je da je imao razloga da posluje samo u Crnoj Gori. Na koji način? Đukanovićevi prijatelji ili kumovi, Dušan Ban i Željko Mihajlović, radili su u firmi Mia, preregistrovanoj na D-Trejd. Subotićev ovdašnji partner bio je i Srećko Kestner, imali su zajedničke of-šor firme na Kipru, na čije je račune navodno deponovan novac od šverca. Kestner je 2001. kazao da su Ban i Mihajlović imali zaduženje da ,,ubiraju velike procente”. Dobit se dijelila, procenat tamo-ovamo, procenat onom-ovom, a procenat, svjedočio je Kestener i za – Mila Đukanovića. ,,I to u gotovini; doslovno u torbama”, kazao je.

Kestner je skicirao šemu raspodjele profita firme Mia: on je zarađivao 35 odsto, 15 odsto ,,Đukanovićevi kumovi” a 50 odsto išlo je Subotiću. Objasnio je da je od propisanog poreza na jedan karton cigareta u iznosu od 36 dolara, u državnu kasu Crne Gore uplaćivano svega 20 dolara. Prema njegovim tvrdnjama, od preostalih 16 dolara, koji su trebali da završe u državnom budžetu, 6 je išlo ,,za sport” a 10 dolara ,,za čovjeka”, naime Đukanovića lično. Aktuelni potpredsjednik DPS-a, Svetozar Marović, tvrdi, dobijao po ,,100.000 maraka mjesečno”.

Koliki se novac tih godina valjao u zatvorenom krugu oko Subotića i Đukanovića, ilustruje Kestnerova tvrdnja da je i njemu nemoguće procijeniti: ,,Pogriješiću za pedesetak miliona”. Kao Subotićev ortak, objasnio je da je u kampanju Mila Đukanovića 1997. za predsjedničke izbore ,,potrošio tri-četiri miliona njemačkih maraka svoga novca”.

Vjerodostojnost Kestnerovih tvrdnji je provjerena u dijelu da nije lagao kada je tvrdio da je, novcem of-šor firme u kojoj je bio Subotićev partner, dao Vladi Crne Gore ,,beskamatni kredit” od ukupno oko 17 miliona dolara za kupovinu aviona tipa Cesna Citation X!

Nacional je pisao kako je Subotićeva of-šor firma Kodeks ltd. iz Lihtenštajna namirivala račune od oko tri miliona njemačkih maraka za nabavku automobila, namještaja i blindiranih prozora za Đukanovića.

Subotić tvrdi kako je godinama finansirao Demokratsku stranku (DS), najprije dok je njom predsjedavao Zoran Đinđić a onda i Boris Tadić, sa najmanje ,,oko 10 miliona eura”. Navodno je, nakon obaranja Miloševića, ,,žrtva političkog obračuna” Vojislava Koštunice sa Đinđićem i Đukanovićem, jer je sa njima ,,održavao prijateljske odnose”. Ostaje otvoreno pitanje: da li je, poput DS-a, Subotić finansirao i DPS?

Jedan od švercerskih krakova, u Crnoj Gori pod službenom egidom ,,tranzita”, vodio je 1990-ih preko Makedonije. Insert iz te epizode, za godine 1995. i 1996, bio je tema procesa protiv Subotića pred Specijalnim sudom u Beogradu. U presudi se navodi da je Subotić kao direktor preduzeća Mia iz Uba ugovorio kupoprodaju cigareta od dobavljača i iz Makedonije (preduzeća Makedonija tabak) bez evidentiranja na carini; cigarete su skladištene u magacinima, odakle su prodavane za gotov novac bez knjigovodstvenog evidentiranja.

Crnogorski pionir u duvanskom poslu sa Makedonijom bio je Srećko Kestner, raniji titogradski časovničar, sada u egzilu. U Skoplju živi između 1993. i 1994. O tome je svjedočio: „Tranzitni poslovi obavljali su se preko Makedonije koja je bila središte za promet cigaretama. Za uvoz i izvoz naplaćivala se taksa od pet odsto. Makedonskoj državi plaćalo se 10.000 dolara po kamionu cigareta. Taj posao tada je u Makedoniji kontrolisao Danče Šuturkov, ‘legendarni’ zamjenik direktora Makedonija tabaka”.

Šuturkov je posredno upravljao Kreditnom bankom u Skoplju. Iz Podgorice je keš, kojim je za makedonske cigarete plaćao Subotić, helikopterima MUP-a Crne Gore navodno transportovan do Skoplja i pohranjivan u sefovima Kreditne banke.

Preko Makedonije su, tvrdi se, sklopljeni i aranžmani sa ruskim i ukrajinskim kargo kompanijama za iznajmljivanje transportnih aviona Iljušin-76 koji su sa skopskog aerodroma Petrovec za Golubovce prenosili 40-50 tona cigareta; navodno, ukupno je bilo 68 letova.

Prema optužnici koja je podignuta u Italiji, dio novca od ovakvih poslova pohranjivan je na računima u Švajcarskoj, Lihtenštajnu, Kipru i drugim zemljama. Kada je počela privatizacija, vjeruje se kako je taj novac vraćen u Crnu Goru i iskorišćen za kupovine nekretnina.

Istog dana kada je u Beogradu izrečena kazna Subotiću i članovima njegove grupe, u Bariju je za januar odloženo ročište suđenja za šverc cigareta preko Crne Gore 1990-ih. Osim Subotića, terete se i crnogorski državljani bliski Milu Đukanoviću: Veselin Barović, Branko Vujošević, Branislav Mićunović i Dušanka Jeknić.

I nakon epohe duvanskog šverca, Subotić je nastavio poslovanje u Crnoj Gori, vjeruje se preko veza sa kompanijom Bepler i Džejkobson, koja je privatizovala hotel Avala u Budvi.

Saradnja je kasnije proširena kroz sumnjive transakcije. Na primjer, Subotić je 2007. kupio 37.000 metara kvadratnih na ostrvu Sveti Nikola kod Budve. Potom je, tvrdi se, lokaciju ponudio grčkoj Restis grupi koja je zakupila grad-hotel Sveti Stefan. Transakcija je finansirana kreditom Prve banke u većinskom vlasništvu familije Đukanović.

Nakon što Subotić nije vratio kredit na vrijeme, Prva banka bezuspješno je oglašavala prodaju zemljišta. Kanije je objavljeno da je Subotić navodno vratio kredit Prvoj banci u iznosu od 15 miliona eura.

Prethodno je Ministarstvo finansija, na čijem se čelu nalazio sadašnji premijer Igor Lukšić, uvažilo Subotićevu žalbu i vratilo mu na raspolaganje Vilu Montenegro na Svetom Stefanu koja mu je bila oduzeta na zahtjev srpskog tužilaštva.

 

Vladimir JOVANOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

EKONOMIJA VLASTI: Državna preduzeća – partijsko vlasništvo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Službena saopštenja iz državnih kompanija, nerijetko, otkrivaju i najnovija pomjeranja na ovdašnjoj političkoj mapi. Neke ljubavi se gase, neke razbuktavaju. A neke traju

 

Još ne postoji zvaničan podatak o broju preduzeća koja su u većinskom vlasništvu države Crne Gore ili neke od ovdašnjih 25 opština. Iz Instituta alternativa potrudili su se i napravili svoju listu. Ona, u stvarnosti, ne može biti kraća. Samo duža. Prema njihovim podacima, imamo 55 državnih i 123 lokalna preduzeća sa, makar, 20.515 zapošljenih. Čiji broj u kontinuitetu raste.

Makar neki od donosioca odluka u prebrojanim državnim  preduzećima ne osjećaju se kao dio tog sistema. Odnosno, ne prihvataju pripadajuće obaveze o javnosti rada. Tako su iz pljevaljskog Rudnika uglja (dio sisetama EPCG) odbili da NVO MANS dostave podatke o zapošljavanju i poslovnim aranžanima vezanim za prodaju uglja kompanijama iz Srbije. Poslovna tajna, objasnili su.

„Kada smo tražili kopiju pravilnika o poslovnoj tajni, odgovoreno nam je da ova kompanija nije obveznik Zakona o slobodnom pristupu informacijama (SPI), jer Rudnik nije u vlasništvu države“, objasnili su iz MANS-a novinarima Vijesti. I predočili dokument – odgovor koji su dobili iz Rudnika uglja. Tamo stoji: „U smislu citirane zakonske odredbe (dio Zakona o SPI, primjedba Monitora), a imajući u vidu činjenicu da je Rudnik uglja, kao jednočlano akcionarsko društvo u 100 odsto vlasništvu EPCG, a ne države Crne Gore, smatramo da ne postoji zakonska obaveza Rudnika uglja za postupanje“.

To što je EPCG skoro pa u sto postotnom vlasništvu države – nema veze. Da je važno, valjda bi neko od nadležnih iz izvršne vlasti ili regulatornih i nadzornih agencija reagovao na objavljene tvrdnje. Ovako, stvari su sada postavljene na sledeći način: Rudnik uglja nije državno nego vlasništvo Elektroprivrede, pa se na njega ne odnosi Zakon o slobodnom pristupu informacijama. Pride, pošto im je resorni ministar Saša Mujović to završio, ubuduće će „sva nabavka uglja EPS-a od RUP-a ići na osnovu bilateralne saradnje dvije kompanije“. Tako će se, pojasnili su iz Ministarstva energetike dogovor Mujovića i izvršnog direktora EP Srbije Dušana Živkovića, „izbjegnuti nepotrebni troškovi trećih lica, posrednika u trgovini, smanjiti mogućnost manipulacija i postigli maksimalni benefiti za kompanije“. Možda. Ali će se tako takođe izbjeći i javno oglašavanje prodaje, nadmetanje potencijalnih kupaca koje bi moglo donijeti bolju cijenu prodavcu (iz perspektive Crne Gore to nam je u interesu) i bilo kakva kontrola poslova ugovorenih bilateralnom saradnjom. Čija se tajnost, vrlo je vjerovatno, podrazumijeva.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

NOVO VRIJEME, STARI NAČIN: Posao sa malim HE cvjeta

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vlasnici  33 mHE koje su sagrađene po osnovu šeme podsticaja koju plaćaju građani ubiraju milionske profite. Oni kojima je spriječena gradnja traže od države milionski odštetu. Nacrtom zakona o obnovljivim izvorima predviđaju se brojne olakšice, pa se prekaljeni biznismeni već  organizuju da prigrabe nove subvencije

 

 

Deset firmi koje gazduju sa 22 male hidroelektrane (mHE), od biznisa prodaje struje u prethodnim godinama, pa do kraja prošle godine, prikazalo je dobit od preko 21,5 miliona eura, saopštili su iz Akcije za socijalnu pravdu (ASP).

Iz ove organizacije podsjećaju da su biznis mHE razvile vlade Demokratske partije socijalista. Do poslova su došli uglavnom bliski vrhu te partije po političkom, rodbinskom, kumovskom-prijateljskom ključu.

Podsticaj za mHe, kao obnovljive izvore energije, plaćaju građani. Prema zvaničnim podacima na terenu imamo 33 mHE koje su sagrađene po osnovu šeme podsticaja. Biznis šema je obuhvatala dodjelu koncesija za proizvodnju struje iz mHE na period od 27 do 30 godina, a koncesionar dobija pravo na subvencije u prvih 12 godina, koje plaćaju potrošači kroz račune na struju, a dio se izdvaja iz državne kase, naveli su iz ASP.

Male HE uglavnom se nalaze na nerazvijenom sjeveru, gdje mještani godinama ukazuju da su im uništile rijeke. Ilustrativan je primjer Andijevice na čijoj teritoriji se nalazi deset malih HE, devet privatnih i samo jedna opštinska. Godišnje vlasnici mHE sa područja ove opštine od njih zarade oko četiri miliona eura, a budžet Andijevice je 2,5 miliona. No u ovoj opštini su donekle zadovoljni jer su se izborili za procenat od šest odsto koje naplaćuju malim HE za koncesuju na vode. U drugim opštinama taj je procenat svega 0,5 odsto. Koncesije se naplaćuju preko Ministarstva finansija, a 70 odsto pripada lokalnim samoupravama, dok 30 odsto ide u državni budžet. Prema projekcijama mHE će u tri decenije, koliko će biti u privatnom vlasništvu, zaraditi oko 120 miliona eura. Opštini Andijevica će u tom periodu pripasti samo devet miliona eura.

U susjednim Beranama Hidroenergija Montenegro je razgranala posao sa  malim hidroelektranama. ,,Hidroenergija Montenegro, koja gazduje sa osam mHE, a do kraja prošle godine je nagomilala dobiti oko devet miliona eura“, navode iz ASP-a.

Ova kompanija je u vlasništvu Olega Obradovića i Ranka Radovića, kome su vlasništvo ustupili Ranko Ubović i Aleksandar Mijajlović, nezvanični vlasnici kompanije Bemaks.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

VLAST, ZAKON I LOGIKA: Čudesa

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ministar policije tuži Vladu zbog nezakonitih odluka. Sud poništava Vladina  rješenja koja, kažu, nijesu obrazložena. Predsjednik smatra da Vlada donosi odluke koje mogu dovesti do “narušavanja pravnog poretka i prave sigurnosti u zemlji”. Za sada sve ide po planu, kaže premijer

 

 

Ministar tužio Vladu.

Brojni domaći i strani mediji pod sličnim naslovima prenijeli su vijest da je ministar unutrašnjih poslova Danilo Šaranović Upravnom sudu podnio tužbu protiv Vlade čiji je član. Razlog je nedavno imenovanje Aleksandra Radovića za vršioca dužnosti direktora Uprave policije.

U tužbi ministar MUP-a ponavlja tvrdnje da je Vlada nezakonito ovlastila premijera Milojka Spajića da predloži v. d. direktora UP, nakon što su odbili njegov prijedlog da na to mjesto dođe Lazar Šćepanović. I od Upravnog suda traži da poništi, po njemu, nezakonito rješenje.

Mnogima se po glavi motala misao koju je Amer Smailović, poslanik Bošnjačke stranke, sažeo u jednu prostoproširenu rečenicu: „To je jedinstven slučaj u svijetu gdje ministar tuži Vladu, čiji je dio”. Onda je premijer nadogradio tu tezu. “Nekako je malo čudno da neko sam sebe tuži”, komentarisao je Spajić tužbu za koju je, navodno, saznao iz medija. Pošto, tvrdio je početkom nedjelje, nema informaciju da je njegova Vlada primila tužbeni zahtjev njegovog ministra unutrašnjih poslova.

Ne znamo da li je Spajić bio u prilici da na tu temu razgovara sa, recimo, potpredsjednikom Vlade za bezbjednost, unutrašnju politiku, evropske i vanjske poslove Aleksom Bečićem. Kako je Bećić, uz sve pomenuto, i predsjednik stranke iz koje dolazi ministar Šaranović (Demokrate), nije isključeno da je on o podnijetoj tužbi znao nešto više od premijera.

Danilo Šaranović je osjetio potrebu da pojasni : “Niti mogu, niti sam utužio samog sebe, već Rješenje o postavljenju v.d. direktora UP, protiv kog sam glasao zajedno sa još šest članova Vlade (među njima je bio i ministar pravde – prim. Monitora), a na čiju nezakonitost sam ukazao prije samog donošenja. U zemlji koja se zalaže za evropske vrijednosti, demokratiju i vladavinu prava, svaki član Vlade bi trebalo da afirmiše rješavanje sporova pred sudom.”

U takvoj zemlji bi, vjerovatno, imali jasniju ideju o tome treba li ministar da sjedi u vladi koju tuži zbog nezakonitog rada u njegovom resoru, ili se očekuje da u nekom takvom slučaju podnese ostavku. Odnosno, da li se od vlade koju je utužio njen ministar očekuje da pokaže političku toleranciju i ljudsku širinu, ili da pokrene postupak njegovog razrješenja. Dileme ne bi bilo po pitanju trenutne političke sudbine onoga kome sud ne bi dao za pravo. Taj bi spakovao stvari i krenuo kući. Prije nego ga spakuju oni kojima u uređenim demokratijama pripada pravo da imenuju i razrješavaju članove vlade.

Kako govorimo o današnjoj Crnoj Gori, možda je ipak najvjerovatnije da se ništa od pomenutog neće dogoditi. Moguće je, čak, da nikada ni ne saznamo šta sudije u Upravnom sudu misle o postupku imenovanja Aleksandra Radovića. Ova priča, naime, ima još jednu malu začkoljicu,   jer  je prethodno smijenjeni direktor Uprave policje Zoran Brđanin od suda zatražio ocjenu zakonitosti te odluke. Po treći put Brđanin tuži, sada drugu, Vladu. Sud mu je u dva ranija postupka dao za pravo, a pravnici kažu da ima elemenata da se isto ponovi i treći put. Ukoliko se Brđanin još jednom vrati na čelo UP, o (ne)zakonitosti imenovanja njegovog v.d. nasljednika bilo bi bepsredmetno raspravljati.

Upravni sud već je poništio rješenje Spajićeve Vlade kojim je Artan Kurti razriješen sa mjesta Generalnog inspektora Agencije za nacionalnu bezbjednost (ANB). U obrazloženju predsjednice sudskog vijeća Ljiljane Šoškić piše da Vlada nije navela ni jedan razlog za Kuritijevu smjenu. Samo je citarala član zakona kojim joj se daje za pravo za postavlja i razrješava Generalnog inspektora ANB-a. Premijer Spajić još od 2021. muku muči da nauči kako su pravni osnov i razlozi/valjano obrazloženje za nečiju smjenu dvije različite stvari. Ne ide mu da utuvi kako  poslu kojim se sada bavi, bez poštovanja forme nema ni suštine.

Kada se, citirajući ministra Šaranovića, dotakosmo evropskih vrijednosti, da zaokružimo priču: Od kako je Vlada odbila njegov prijedlog o imenovanju Lazara Šćepanovića za v.d. direktora Uprave policije, ministar Šaranović ne prisustvuje njenim sjednicama. Prisustvo je inače obavezno za sve ministre, izuzev kada su opravdano spriječeni da budu na sjednici. “Član Vlade dužan je da prisustvuje sjednici Vlade i učestvuje u njenom radu. Samo izuzetno, kad je član Vlade opravdano spriječen da prisustvuje sjednici Vlade, sjednici prisustvuje njegov pomoćnik ili sekretar ministarstva, uz prethodnu saglasnost predsjednika Vlade”, piše u jedinom postojećem propisu (Poslovnik) koji reguliše rad i ponašanje članova Vlade. Crna Gora nema zakon o vladi i, kako stvari stoje, neće ga ni dobiti u dogledno vrijeme.

Da slika bude kompletna – još jedna nezvanična informacija. Bolje rečeno javna tajna: od imenovanja Radovića ministar Šaranović ne komunicira sa prvim čovjekom Uprave policije. Kao što od svog imenovanja i povratka zakonitog direktora na čelo UP, nije komunicirao ni sa Zoranom Brđaninom.

Kao posljedicu takvog odnosa izvršne vlasti i Uprave policije imamo krajnje neobičnu, vanrednu situaciju. Prošlog ponedjeljka obaviješteni smo da su šumokradice kod Berana pucale na policajce koji su im oduzeli kamion sa bespravno posječenom oblovinom. Jedan policajac je, navodno, ranjen u tom obračunu. Premijer Spajić javno je zatražio kompletnu informaciju o tom događaju.

“Država će zaštititi svakog policajca, carinika, inspektora i bilo kojeg državnog službenika…”, napisao je Spajić na društvenoj mreži X, svom omiljenom kanalu komunikacije sa javnošću. I ministar Šaranović je, javno (opet preko X-a), naložio hitnu i temeljnu istragu “kako bismo razjasnili činjenično stanje i utvrdili istinu.”

Istog dana oglasio se i advokat Aleksandar Šćekić, iznoseći bitno drugačiju verziju spornog događaja. “Potpuna je neistina da je neko od građana pucao na policiju. Istina je obrnuta – policajac koji je čekao švercere, naišao je na grupu mladića koji su automobilom pretekli kamion. Za upravljačem je bio policajac koji je u tom momentu izvadio pištolj i ispalio ka njima pet ili šest metaka. Nakon toga svi su privedeni, a moj punomoćnik i momak koji je bio sa njim u automobilu pušteni su čim su dali izjave. Policajac je prvobitno zadržan u Odjeljenju bezbjednosti Berane, ali je i on pušten. Dakle, ne stoji premijerova opaska da moramo štiti policiju od građana, već obratno – u ovom slučaju treba da čuvamo građane od policije. Nadam se da će premijer, jer je obmanut, nakon sprovedene istrage donijeti zakonite odluke”, kazao je Šćekić.

Deset dana od tada, i još se ne zna ko je pucao na koga, da li je neko zaista ranjen u tom okršaju, sa koje strane obarača se nalazio eventualno povrijeđeni… Da li je crnogorski sistem bezbjednosti toliko nesposoban da ne može da dođe do osnovnih informacija o tom slučaju? Ili su neki od aktera obračuna toliko moćni da im ni Vlada ni UP ne smiju ići uz dlaku? Od koga tražiti neophodne odgovore?

Vlada ima preča posla. Kako saveznicima dokazati proklamovanu evroatlansku opredijeljenost vladajućih, kada Maja Vukićević (DNP) poslanica u Skupštini Crne Gore i Parlamentu Savjeta Evrope,  u ime Crne Gore glasa protiv prijema Kosova u tu organizaciju. A onda, dok ministarka evropskih integracija Maida Gorčević objašnjava kako to nije stav Vlade, potpredsjednik Vlade Vladimir Joković se glasne da kaže kako bi on isto glasao da je bio na mjesti poslanice Vukićević. Za kompletan utisak valja imati i, za sada nezvaničnu, informaciju da će, kada i ukoliko ukoliko dođe do najavljene rekonstrukcije vlade, upravo poslanica Maja Vukićević biti kandidatkinja partije Milana Kneževića za mjesto potpredsjednice Vlade zadužene za infrastrukturu. U čijem razvoju očekujemo ozbiljnu finansijsku  pomoć EU.

Još malo o domaćim nevoljama. Nekako u isto vrijeme svi su se dosjetili da lokalni izbori u Šavniku, započeti u jesen 2022. (dakle  prije 18 mjeseci) još nijesu završeni. Pošto bi taj posao valjalo privesti kraju, lokalne vlasti u tehničkom mandatu su, na elektronskoj sjednici, izmijenile sastav opštinske izborne komisije i donijeli odluku o skraćenju davno isteklog mandata odbornicima u lokalnom parlamentu. Očekujući da predsjednik Jakov Milatović utvrdi datum novih izbora, na koje bi oni izašli sa pozicija vlasti. Paralelno, Vlada je uvela privremene mjere u Šavniku i, takođe, donijela odluku o skraćenju mandata Skupštini SO Šavnik. Jednako očekujući da Milatović, kao što je to ovih dana uradio u slučaju SO Budva i Andrijevica, raspiše lokalne izbore i utvrdi datum njihovog održavanja. A da Šavnikom do izbora upravlja tim povjerenika naklonjen aktuelnoj većini u državnom parlamentu.

Potom je iz Vlade stiglo obavještenje da je donijeta odluka povučena, pošto je ona iz Šavnika prva stupila na snagu. Milatović je onda odbio da raspiše izbore ustvrdivši da mu odluka lokalne većine u Šavniku, predvođene DPS-om, “ne pruža pravno valjan osnov” za traženu odluku. Zatim je “povučena” odluka Vlade ipak izašla u Službenom listu i stupila na snagu. Predsjednik je ponovo odbio da postupi po njoj, analizirajući kako Vlada ne može lokalnom parlamentu skratiti mandat koji je već istekao. A i da on ne može raspisati nove izbore kad ni prethodni nijesu završeni.

Stručnjaci vijećaju kako izaći iz tog pravno-političkog galimatijasa. Laička javnost čeka ishod: da li će u Šavniku biti nijedan, jedan ili čak dva izborna procesa. Možda i oba istovremeno, pošto ne mogu donijeti veće nevolje od postojećih.

Milojko Spajić ostaje optimista. Čeka da sredinom juna dobijemo Izvještaj o ispunjenosti privremenih mjerila (IBAR).”Za sada sve ide po planu. Postoje neke teškoće, ali ih u hodu rješavamo”, poručuje premijer, “Nadam se da će nas držati duh zajedništva i fokusa na evropske integracije.“

Ako je ovo “sve po planu”, možemo samo da zamislimo kakva bi nam se tek čuda dešavala da nešto skrene s puta.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo