Povežite se sa nama

MONITORING

Opasni savez moći i novca

Objavljeno prije

15 godina

na

srecko-kestner

  Poslovnog partnera Vlade Crne Gore i prijatelja Mila Đukanovića osudili 28. oktobra u matičnoj državi na robiju i globu. Stanku Subotiću je Specijalni sud u Beogradu odrezao šest godina i novčanu kaznu od oko 750.000 eura plus zateznu kamatu zbog „zloupotrebe službenog položaja” u firmi Mia, gdje je bio osnivač i direktor.

Tako formulisana optužnica i prvostepena presuda je svojevrsni nonsens, jer se radi o krivičnom djelu zakonodavstva iz epohe socijalističke privrede, kada su postojala uglavnom društvena preduzeća. Pošto je optužen po paragrafu koji ne poznaje većina evropskih država, Subotić je, uprkos poćernici Interpola, svih ovih godina ostao na slobodi, sa prijavljenim mjestom boravka u Švajcarskoj.

Optužnica je činjenično opisala krivično djelo krijumčarenja, ali u periodu izvršenja inkriminisanih radnji (1995-1996) za koje je Subotić osuđen, krijumčarenje zakonski nije bilo definisano kao posebno krivično djelo. Odbrana Subotića je tvrdila da je do 2006. nastupila zastarjelost gonjenja za krijumčarenje i da srpsko specijalno tužilaštvo „nezakonito insistira na zloupotrebi službenog položaja baš zbog toga što za to krivično djelo nije nastupila zastara”.

Subotić je u više navrata tvrdio kako je jedan od ciljeva procesa protiv njega da se prikrije uloga drugih moćnika povezanih sa švercom cigareta, uključujući ondašnje šefove tajne službe, policije i vladajućih (SPS – JUL) političkih stranaka u Srbiji. Objasnio je da šverc cigareta nije bio moguć bez države.

Zbog toga je presuda Specijalnog suda u predmetu Subotić i ostali djelimično sankcionisanje odgovornosti za šverc cigareta iz 1990-ih, kada su zgrtani enormni profiti u sintezi dilera, poput Subotića – a tvrdi se da je bio najveći – i establišmenta u Beogradu i Podgorici.

I dok je stanovništvo tadašnje SRJ ekonomski propadalo pod teretom ratova i međunarodnih sankcija, vlast i Subotić su organizovali švercerski netvork koji je uključivao servisnu podršku državnog aparata: tajnih službi, carine, policija, poreskih organa, zatim infrastrukturu sa transportnim preduzećima, lukama i brodovima, aerodromima i avionima, stovarištima, itd.

Iako je tačno da je švercom djelimično finansiran i državni budžet, osnovano se pretpostavlja da veliki dio obrta nije knjižen na zakonom propisan način – ukratko, profit je uz odobrenje ili znanje vlasti nelegalno završio i u privatnim džepovima.

Stanko Subotić je u drugoj polovini 1990-ih bio regionalni diler nekih od najpoznatijih brendova multinacionalne duvanske industrije. Najkasnije od sredine 1994. on je poslovni ortak sa Đukanovićem i njegovom Vladom. No, poznanstvo, objasnio je marta prošle godine Subotić u intervjuu za TV IN, seže još od 1990, kada je bio samo krojač i proizvođač konfekcije sa lancem butika u Beogradu.

Oficijelne veze Subotića sa Crnom Gorom donekle je moguće utvrditi preko dostupne dokumentacije. On je 1994. u Privrednom sudu u Podgorici registrovao (Rješenjem Br.Fi-2464/1) poslovnu jedinicu svoje firme Mia iz Uba. Upravnik Carinarnice Podgorica Miodrag Radusinović je 1995. odobrio da Mia otvori centralno skladište. Rješenjem upavnika Carinarnice Bar dozvoljeno je da Mia otvori fri-šop na Gatu V Luke Bar. Subotić je uredno platio takse za ovaj basnoslovni posao – par desetina jugoslovenskih dinara.

Godinu-dvije kasnije Subotić je posao sa duvanom potpuno prebačio u Crnu Goru, jer je u Srbiji imao problema. ,,Taj izbor je bio na meni”, kazao je Subotić u intervjuu za TV IN. ,,Znači ja sam to mogao da prodajem Srbiji. Zašto su u Srbiji uostalom i ljuti na mene? Zato što su me ucjenjivali, tražili su od mene da prodajem Marku Miloševiću, da prodajem kompanijama koje su bile po volji tadašnjeg režima. Ja to nisam htio da radim”.

Očigledno je da je imao razloga da posluje samo u Crnoj Gori. Na koji način? Đukanovićevi prijatelji ili kumovi, Dušan Ban i Željko Mihajlović, radili su u firmi Mia, preregistrovanoj na D-Trejd. Subotićev ovdašnji partner bio je i Srećko Kestner, imali su zajedničke of-šor firme na Kipru, na čije je račune navodno deponovan novac od šverca. Kestner je 2001. kazao da su Ban i Mihajlović imali zaduženje da ,,ubiraju velike procente”. Dobit se dijelila, procenat tamo-ovamo, procenat onom-ovom, a procenat, svjedočio je Kestener i za – Mila Đukanovića. ,,I to u gotovini; doslovno u torbama”, kazao je.

Kestner je skicirao šemu raspodjele profita firme Mia: on je zarađivao 35 odsto, 15 odsto ,,Đukanovićevi kumovi” a 50 odsto išlo je Subotiću. Objasnio je da je od propisanog poreza na jedan karton cigareta u iznosu od 36 dolara, u državnu kasu Crne Gore uplaćivano svega 20 dolara. Prema njegovim tvrdnjama, od preostalih 16 dolara, koji su trebali da završe u državnom budžetu, 6 je išlo ,,za sport” a 10 dolara ,,za čovjeka”, naime Đukanovića lično. Aktuelni potpredsjednik DPS-a, Svetozar Marović, tvrdi, dobijao po ,,100.000 maraka mjesečno”.

Koliki se novac tih godina valjao u zatvorenom krugu oko Subotića i Đukanovića, ilustruje Kestnerova tvrdnja da je i njemu nemoguće procijeniti: ,,Pogriješiću za pedesetak miliona”. Kao Subotićev ortak, objasnio je da je u kampanju Mila Đukanovića 1997. za predsjedničke izbore ,,potrošio tri-četiri miliona njemačkih maraka svoga novca”.

Vjerodostojnost Kestnerovih tvrdnji je provjerena u dijelu da nije lagao kada je tvrdio da je, novcem of-šor firme u kojoj je bio Subotićev partner, dao Vladi Crne Gore ,,beskamatni kredit” od ukupno oko 17 miliona dolara za kupovinu aviona tipa Cesna Citation X!

Nacional je pisao kako je Subotićeva of-šor firma Kodeks ltd. iz Lihtenštajna namirivala račune od oko tri miliona njemačkih maraka za nabavku automobila, namještaja i blindiranih prozora za Đukanovića.

Subotić tvrdi kako je godinama finansirao Demokratsku stranku (DS), najprije dok je njom predsjedavao Zoran Đinđić a onda i Boris Tadić, sa najmanje ,,oko 10 miliona eura”. Navodno je, nakon obaranja Miloševića, ,,žrtva političkog obračuna” Vojislava Koštunice sa Đinđićem i Đukanovićem, jer je sa njima ,,održavao prijateljske odnose”. Ostaje otvoreno pitanje: da li je, poput DS-a, Subotić finansirao i DPS?

Jedan od švercerskih krakova, u Crnoj Gori pod službenom egidom ,,tranzita”, vodio je 1990-ih preko Makedonije. Insert iz te epizode, za godine 1995. i 1996, bio je tema procesa protiv Subotića pred Specijalnim sudom u Beogradu. U presudi se navodi da je Subotić kao direktor preduzeća Mia iz Uba ugovorio kupoprodaju cigareta od dobavljača i iz Makedonije (preduzeća Makedonija tabak) bez evidentiranja na carini; cigarete su skladištene u magacinima, odakle su prodavane za gotov novac bez knjigovodstvenog evidentiranja.

Crnogorski pionir u duvanskom poslu sa Makedonijom bio je Srećko Kestner, raniji titogradski časovničar, sada u egzilu. U Skoplju živi između 1993. i 1994. O tome je svjedočio: „Tranzitni poslovi obavljali su se preko Makedonije koja je bila središte za promet cigaretama. Za uvoz i izvoz naplaćivala se taksa od pet odsto. Makedonskoj državi plaćalo se 10.000 dolara po kamionu cigareta. Taj posao tada je u Makedoniji kontrolisao Danče Šuturkov, ‘legendarni’ zamjenik direktora Makedonija tabaka”.

Šuturkov je posredno upravljao Kreditnom bankom u Skoplju. Iz Podgorice je keš, kojim je za makedonske cigarete plaćao Subotić, helikopterima MUP-a Crne Gore navodno transportovan do Skoplja i pohranjivan u sefovima Kreditne banke.

Preko Makedonije su, tvrdi se, sklopljeni i aranžmani sa ruskim i ukrajinskim kargo kompanijama za iznajmljivanje transportnih aviona Iljušin-76 koji su sa skopskog aerodroma Petrovec za Golubovce prenosili 40-50 tona cigareta; navodno, ukupno je bilo 68 letova.

Prema optužnici koja je podignuta u Italiji, dio novca od ovakvih poslova pohranjivan je na računima u Švajcarskoj, Lihtenštajnu, Kipru i drugim zemljama. Kada je počela privatizacija, vjeruje se kako je taj novac vraćen u Crnu Goru i iskorišćen za kupovine nekretnina.

Istog dana kada je u Beogradu izrečena kazna Subotiću i članovima njegove grupe, u Bariju je za januar odloženo ročište suđenja za šverc cigareta preko Crne Gore 1990-ih. Osim Subotića, terete se i crnogorski državljani bliski Milu Đukanoviću: Veselin Barović, Branko Vujošević, Branislav Mićunović i Dušanka Jeknić.

I nakon epohe duvanskog šverca, Subotić je nastavio poslovanje u Crnoj Gori, vjeruje se preko veza sa kompanijom Bepler i Džejkobson, koja je privatizovala hotel Avala u Budvi.

Saradnja je kasnije proširena kroz sumnjive transakcije. Na primjer, Subotić je 2007. kupio 37.000 metara kvadratnih na ostrvu Sveti Nikola kod Budve. Potom je, tvrdi se, lokaciju ponudio grčkoj Restis grupi koja je zakupila grad-hotel Sveti Stefan. Transakcija je finansirana kreditom Prve banke u većinskom vlasništvu familije Đukanović.

Nakon što Subotić nije vratio kredit na vrijeme, Prva banka bezuspješno je oglašavala prodaju zemljišta. Kanije je objavljeno da je Subotić navodno vratio kredit Prvoj banci u iznosu od 15 miliona eura.

Prethodno je Ministarstvo finansija, na čijem se čelu nalazio sadašnji premijer Igor Lukšić, uvažilo Subotićevu žalbu i vratilo mu na raspolaganje Vilu Montenegro na Svetom Stefanu koja mu je bila oduzeta na zahtjev srpskog tužilaštva.

 

Vladimir JOVANOVIĆ

Komentari

POVEZANE VIJESTI:

Izdvojeno

NEPOTIZAM NA UNIVERZITETU CRNE GORE: Nasljedne katedre

Objavljeno prije

3 dana

na

12 Juna, 2026

Objavio:

Pravila UCG  ne sadrže jasne i striktne odredbe o sukobu interesa koje bi izuzele povezane osobe iz procesa odlučivanja i ocjenjivanja. Pa se tako i dalje raspisuju ,,nacrtani konkursi” sa specifičnim uslovima koji su unaprijed prilagođeni tačno određenom kandidatu. Ne reaguje se ni kada se favorizuju članovi porodice prilikom dodjele mentorstava, odobravanja tema za doktorske teze ili kod ubrzanog izbora u viša naučna zvanja

 

 

Slučaj izbora Ivana Jeknića za studenta demonstratora na Fakultetu političkih nauka (FPN) u Podgorici posljednji je primjer sumnje u nepotizam i proceduralne nezakonitosti na Univerzitetu Crne Gore (UCG).

Centar za građansko obrazovanje (CGO) uputio je početkom ove godine dekanu Fakulteta političkih nauka Univerziteta Crne Gore, prof. dr Borisu Vukićeviću, Inicijativu za obustavu izvršenja odluke FPN o izboru Jeknića na poziciju demonstratora. Kao razlog naveli su nesaglasnosti sa važećim internim aktima i zakonom.

Komisija za izbor kandidata, koju su činili prof. dr Milan Marković, prof. dr Nataša Ružić i doc. dr Ena Grbović, optužena je za kršenje propisa i samovoljno, proizvoljno tumačenje uslova konkursa kako bi favorizovali sina svoje koleginice Gordane Paović-Jeknić, redovne profesorice Pravnog fakulteta.

Prema analizi CGO, Jeknić nije ispunjavao propisane kriterijume i uslove iz raspisanog Internog poziva za poziciju studenta demonstratora. Utvrđeno je da je cijela procedura problematična. Sam Interni poziv FPN za angažovanje demonstratora raspisan je suprotno  Odluci rektora UCG. Međutim, kada su uočeni nedostaci u prijavi kandidata, u hodu su pravljena dodatna „pojašnjenja” i izmjene konkursa kako bi se retroaktivno pokrio njegov izbor.

Iako je CGO zvanično uputio inicijativu dekanu FPN-a da hitno obustavi izvršenje ove sporne odluke, i javno pozivao rektora UCG-a da reaguje, reakcije su izostale.

Iz te su organizacije početkom ovog mjeseca upozorili javnost na epilog ovog slučaja. Sporni angažman Jeknića u zimskom semestru jednostavno je istekao, a da ga uprava FPN i rektorat nijesu poništili, izmijenili niti stavili van snage nezakonitu odluku. CGO je oštro osudio ovakav ishod, naglašavajući da strategija „ćutanja i čekanja da ugovor istekne” šalje opasnu poruku da se pravila i antikorupcijske norme na državnom univerzitetu mogu nekažnjivo zaobilaziti ako kandidat ima političko-porodično zaleđe.

O nepotizmu na UCG nevladine organizacije i mediji upozoravaju decenijama. Pojava se manifestuje kroz zapošljavanje članova porodice istaknutih profesora, kreiranje takozvanih „nasljednih katedri” i favorizovanje rodbinski povezanih kandidata prilikom izbora u akademska zvanja. Tako, u kontinuitetu, imamo primjere gdje djeca univerzitetskih profesora dobijaju poslove asistenata ili saradnika upravo na fakultetima i katedrama na kojima predaju njihovi roditelji.

Problem je što pravila UCG još uvijek ne sadrže jasne i striktne odredbe o sukobu interesa koje bi izuzele povezane osobe iz procesa odlučivanja i ocjenjivanja. Pa se tako i dalje raspisuju ,,nacrtani konkursi” sa specifičnim uslovima koji su unaprijed prilagođeni tačno određenom kandidatu. Ne reaguje se ni kada se favorizuju članovi porodice prilikom dodjele mentorstava, odobravanja tema za doktorske teze ili kod ubrzanog izbora u viša naučna zvanja.

Kao primjer ovakve prakse, koja je prisutna na većini fakulteta UCG, izdvaja se Pravni fakultet.

Početkom ove akademske godine, u jesen 2025, javnost je imala prilike da se upozna sa još jednim primjerom nasljeđivanja katedre na Pravnom fakultetu. Prof. dr Velimir Rakočevićuputio je zvaničan zahtjev dekanu Pravnog fakulteta u kojem se navodi da će se on odreći nastave na nekoliko predmeta, kako bi te predmete preuzela njegova kćerka Aleksandra Rakočević, koja je dotada radila kao saradnica u nastavi.

Rakočević je tvrdio da je preopterećen obavezama, dok njegova kćerka nema punu normu časova. Predložio je da ona u potpunosti preuzme dva master predmeta. Vijeće Pravnog fakulteta je prihvatilo ovaj zahtjev i omogućilo dr Aleksandri Rakočević da preuzme nastavu. Vijeće se u odluci pozvalo na to da je ona završila specijalističke, master i doktorske studije upravo iz oblasti krivičnog prava. Sve studije je završila na fakultetu na kojoj je njen otac profesor sa prosjekom 10.

Dio profesora i saradnika na fakultetu smatrao je da ovakva preraspodjela časova zatvara prostor za druge asistente i doktorande koji nemaju profesorsko zaleđe, a koji su jednako kvalifikovani za te oblasti.

Unutar Katedre za krivično pravo, na Pravnom fakultetu, ovo nije usamljen slučaj. Na ovoj katedri su profesori i bivši dekan Pravnog fakulteta prof. dr Drago Radulović i njegov sin prof. dr Darko Radulović.

U zvaničnim registrima i odlukama o odbrani master radova na Pravnom fakultetu (iz oblasti Krivičnog prava), otac i sin redovno participiraju u tročlanim komisijama. Nerijetko se dešava da je prof. dr Darko Radulović mentor studentu, dok se prof. dr Drago Radulović i prof. dr Velimir Rakočević pojavljuju kao članovi komisije za ocjenu i odbranu istog tog rada. Ili je mentor Rakočević, a članovi komisije Radulovići. Nevladin sektorističe da ovakav model – gdje članovi uže porodice čine većinu ili ključne karike u ispitnim tijelima – narušava percepciju objektivnosti i nepristrasnosti u ocjenjivanju.

Iako su ostvarili prepoznatljive profesionalne i naučne karijere – prof. dr Radoje Korać, aktuleni predsjednik Sudskog savjeta, bivši sudija i predsjednik Ustavnog suda,  i njegov sin doc. dr Velibor Korać,dobitnik Godišnje nagrade UCG za izuzetan doprinos nauci, njihove pozicije na istom fakultetu se u javnosti često posmatraju kroz prizmu fenomena „nasljednih katedri”.

Prof. dr Radoje Korać je decenijama bio nosilac predmeta Porodično pravo i Prava djeteta na Pravnom fakultetu. Doc. dr Velibor Korać je na istom fakultetu počeo kao saradnik u nastavi, a danas pokriva istu grupu predmeta unutar Katedre za građansko pravo. Njihova bliska akademska saradnja formalizovana je i kroz literaturu. Oni su koautori zvaničnog univerzitetskog udžbenika „Porodično pravo” (čije je drugo izmijenjeno izdanje objavljeno 2024. godine), koji se koristi kao obavezna literatura za studente Pravnog fakulteta UCG.

Slični primjeri zabilježeni su i na Filozofskom, Medicinskom i pojedinim tehničkim fakultetima. Zbog postojanja ovakve prakse iz CGO su upozorili da izostanak preciznih i djelotvornih normi za sprječavanje sukoba interesa na UCG ugrožava razvoj transparentnog, meritornog i odgovornog akademskog sistema, te direktno otvara prostor za nastavak praksi poput tzv. ,,nasljednih katedri“.

Nakon što su u ovoj organizaciji uporedili pravne akte relevantnih regionalnih i evropskih univerziteta, zaključili su da se UCGizdvaja kao jedan od najmanje normativno uređenih sistema, sa uskim obuhvatom propisa i minimalnim institucionalnim mehanizmima zaštite od neobjektivnog  i potencijalno pristrasnog odlučivanja.

Zbog toga su preporučili da UCG kroz svoja normativna akta precizno definiše krug povezanih lica koja mogu dovesti do sukoba interesa i ugroziti nepristrasnost u odlučivanju, uključujući porodične, partnerske, profesionalne, mentorske, prijateljske, ali i antagonističke odnose; uvede obavezu prijavljivanja svih okolnosti koje predstavljaju ili mogu predstavljati sukob interesa, uz jasnu, formalizovanu i obavezujuću proceduru izuzeća iz odlučivanja; uspostavi planove upravljanja rizicima od sukoba interesa, po uzoru na, na primjer, praksu Univerziteta u Ljubljani, kao sistemski preventivni mehanizam.

Statut i Etički kodeks UCG-a sadrže tek opšte i nedovoljno precizne odredbe, bez jasnih definicija, obaveza i procedura, što ih čini nedjelotvornim u praksi i ostavlja širok prostor za zloupotrebe, zaključili su.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

PREMIJER OPET NAJAVLJUJE MILIJARDE – JAVNOST ČEKA DOKUMENTA: Francuska posla

Objavljeno prije

3 dana

na

12 Juna, 2026

Objavio:

Kad u priču o cetinjskim ugovorima uključimo i onaj o gradnji i kupovini dva patrolna broda vrijedan 120 miliona iz 2024, i najavu moguće kupovine francuskih helikoptera za potrebe Vojske CG ukupne vrijednosti oko 100 miliona, još ne stižemo ni blizu Spajićeve milijarde. Ništa novo. Osim činjenice  da raste francuski interes za prisustvom u Crnoj Gori

 

 

Nakon Kine i Ujedinjenih Arapskih Emirata, na redu je strateško ekonomsko partnerstvo Crne Gore i Francuske. Milojko Spajić ostaje nepopravljivi optimista, pored lošeg iskustva sa prethodnim aranžmanima koje je dogovarao sa UAE. Na drugoj strani, upravo poučena tim primjerom (slučaj Alabar/Velika plaža), kritički nastrojena javnost najavljenu saradnju dočekuje u modu pojačanog opreza.

„Danas otvaramo novo poglavlje odnosa Crne Gore i Francuske“, pohvalio se premijer tokom prošlonedjeljne ceremonije potpisivanja sporazuma o poslovnoj saradnji u oblastima zdravstva, infrastrukture, energetike i finansija na Cetinju. „Ova posjeta Crnoj Gori važna je za prijateljstvo naše dvije zemlje“, potvrdio je predsjednik Francuske Emanuel Makron, konstatujući da  sporazumi, čijem potpisivanju je prisustvovao, svjedoče o namjeri da se dogovoreno partnerstvo produbi na terenu ekonomske saradnje.

„Saradnja donosi projekte vrijedne preko milijardu eura“, vrištao je naslov saopštenja premijerovog kabineta: „Ovim dokumentom potvrđena je snažna posvećenost dvije države evropskoj budućnosti Crne Gore i daljem jačanju saradnje u promovisanju procesa proširenja EU.“ Detalje – čekamo.

Prošlonedjeljni sporazumi nijesu nastali preko noći, već predstavljaju početak realizacije Sporazuma o sprovođenju prioritetnih projekata i finansijskoj saradnji između Crne Gore i Francuske, koji su dva državna parlamenta ratifikovala prošle godine. Tim dokumentom je uspostavljen poseban, iako već prepoznatljiv, model kojim se veliki državni projekti mogu realizovati – bez međunarodnih tendera – francuskim novcem, uz angažman francuskih kompanija.

Za razliku od većine međudržavnih sporazuma koji samo definišu opšte okvire saradnje, prošlogodišnjim crnogorsko-francuskim Sporazumom već su precizirane oblasti saradnje i konkretni projekti. Među njima su: novi Univerzitetski klinički centar u Podgorici, razvoj elektroenergetske mreže, digitalna transformacija Crne Gore, projekti iz oblasti sajber bezbjednosti, dionice auto-puta i brzih cesta, gradnja budućeg administrativnog centra države.

Član 10 Sporazuma precizira  da se postupak vodi „kroz izuzetak iz Zakona o javnim nabavkama“. Pojednostavljeno: Crna Gora dostavlja kriterijume za realizaciju projekta, francuska vlada pravi listu potencijalnih (francuskih) izvođača, Crna Gora bira firmu sa te liste i sa njom se potpisuje ugovor. Ali, ne prije nego što francuska Vlada provjeri njegov sadržaj, s naglaskom na ugovorene usluge i cijenu. Dakle, Pariz ima i formalnu ulogu u potvrđivanju ugovora koji će se realizovati kroz međudržavni Sporazum (član 11).

Uglavnom, konkurencija postoji samo među firmama iz Francuske. Na papiru. U praksi ni to ne mora biti slučaj, kako je pokazalo prošlonedjeljno potpisivanje konkretnih komercijalnih i finansijskih sporazuma.

Prema dostupnim informacijama, među dogovorenim poslovima finansijski najvredniji mogao bi biti onaj o izgradnji Univerzitetskog kliničkog centra u Podgorici. Ugovor su potpisali ministarka javnih radova Majda Adžović i Christophe Petit, potpredsjednik kompanije Bouygues Bâtiment International. Ta je kompanija bila jedina zainteresovana za ponuđeni posao pa je, tako, preskočena predviđena mogućnost izbora izvođača od strane Vlade Crne Gore.

Nije riječ o rutinskom poslu. Naprotiv. Prema aktuelnim procjenama Vlade, vrijednost projekta je „najmanje“ 313 miliona eura, a završetak radova očekuje se za pet godina, 2031. „Jedna od najvažnijih investicija u istoriji crnogorskog zdravstva“ (citat M. Spajić) svoje mjesto u državnom Kapitalnom budžetu ima već par godina, iako u njegovoj realizaciji nije bilo vidljivijeg pomaka. Osim u pronalaženju kompanije koja će projektovati, izgraditi i opremiti budući univerzitetsko klinički centar (član 5 prošlogodinjeg Sporazuma).

Francuzi će obezbjediti finansiranje u vrijednosti do 85 odsto ugovorenog posla, dok je na Crnoj Gori da prikupi ili uzajmi ostatak novca. Francusko finansiranje projekta vezano je za kupovinu francuskih roba i usluga i angažovanje njihovih izvođača. Predviđeno je, doduše, da polovina ukupnog novca može biti izdvojena za plaćanje crnogorskih ili nekih drugih dobavljača i izvođača, ali samo uz saglasnost Bouygues Bâtiment Internationala.

Sa kompanijom iz iste grupacije (Bouygues) na Cetinju je potpisan  memorandum o razvoju dionice A2-2 Jadransko-jonskog autoputa (Čevo – petlja Krivošija u dužini od 16 kilometara). Prema saopštenju premijerovog kabineta, Memorandum, koji su potpisali generalni direktor Monteputa Milan Ljiljanić i direktor za razvoj Bouygues Travaux Public Benoit Lange, predviđa saradnju dvije strane na pripremi Studije izvodljivosti projekta i „daljih koraka u skladu sa Studijom“. Od premijera smo čuli da realizacija tog projekta neće zahtijevati domaći novac, pošto je predviđeno da Francuzi u taj posao ulaze po (nepreciziranom) koncesionom modelu. O njemu, baš kao ni o cijeni projekta još ni naznake.

Umjesto toga iz Vlade je prošle nedjelje poručeno kako je „dionica A2-2 autoputa, kao dio Jadransko-jonskog autoputa, jedna od ključnih komponenti Master plana strateških autoputeva Crne Gore“. Potom je, ove nedjelje, predstavljen Vladin Prijedlog master plana investicija u infrastrukturu 2026 – 2030. U njemu, na popisu dionica koje će biti završene u postavljenom vremenskom okviru, nema dionice Čevo – petlja Krivošije. Previd ili najava da je taj projekat na dugom štapu?

Među sporazumima potpisanim na Cetinju našao se i onaj o realizaciji druge tranše zajma Francuske agencije za razvoj (AFD) u iznosu od 100 miliona eura. To je nastavak saradnje uspostavljene 2024. godine, kada je između Ministarstva finansija i AFD zaključen kreditni aranžman za podršku reformama u oblasti životne sredine i klimatskih promjena, u iznosu od 50 miliona eura.

Prema Vladinim dokumentima, nije riječ o klasičnom kreditu za finansiranje projekata, već je novac odobren kao „instrument podrške reformama“. On se  isplaćuju „na osnovu realizacije konkretnih mjera u oblastima poput javnih finansija, energetike, zaštite životne sredine i upravljanja državnim resursima“. Prema pisanju portala bankar.me „za realizaciju druge tranše kredita (AFD) definisan je niz reformskih aktivnosti koje Crna Gora mora ispuniti. Među njima su unapređenje sistema upravljanja otpadom kroz uvođenje proširene odgovornosti proizvođača, osnivanje državnog preduzeća Crna Gora Šume, kao i sprovođenje politike u oblasti obnovljivih izvora energije, uključujući pokretanje prve aukcije za solarne projekte…“

Na Cetinju je ozvaničen i sporazum o partnerstvu koji su potpisali izvršni direktor CEDISA Vladimir Ivanović,  zamjenik generalnog direktora AFD Bertrand Walckenaer i generalni direktor EDF IN Sebastien Ruiz. Riječ je o programu tehničke pomoći AFD-a, a ukupna vrijednost grant podrške iznosi „do 290.000 eura, uz mogućnost dodatne podrške za pripremu budućih investicionih aktivnosti“. Partnerstvo će, kako je saopšteno, „omogućiti CEDIS-u pristup ekspertizi EDF grupe u oblasti upravljanja distributivnim sistemima, dok će realizacija projekta doprinijeti povećanju pouzdanosti i efikasnosti elektrodistributivnog sistema u korist građana i privrede Crne Gore.“

Kad u ovu priču uključimo i ugovor o gradnji i kupovini dva patrolna broda vrijedan 120 miliona iz 2024, i najavu moguće kupovine francuskih helikoptera za potrebe Vojske CG (četiri letjelice ukupne vrijednosti oko 100 miliona eura), još ne stižemo ni blizu Spajićeve milijarde. Ništa novo. Osim što je prilično jasno da raste francuski interes za prisustvom u Crnoj Gori.

Taj interes nije samo ekonomski. Verzirani cijene da je Francuska, nakon što je dugo bila rezervisana prema proširenju EU, odlučila da se pozicionira u uslovima nove geopolitičke realnosti. Pariz pokušava da poveća svoj politički uticaj i, istovremeno, pozicionira svoje kompanije prije ulaska Crne Gore u EU.

Đe je u toj priči naš interes? Iskustvo poziva na oprez, priželjkivana brzina preskakanja prepreka na EU putu pretpostavlja dozu rizika. Greške se plaćaju.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

VLAST, OPOZICIJA I EU INTEGRACIJE: Opet prizivaju Satlera

Objavljeno prije

1 sedmica

na

6 Juna, 2026

Objavio:

Slijedi li neka nova kafa na kojoj će Johan Satler apelovati na razum ovdašnjih političara, objašnjavajući koliko je EU važno da joj se pridruži Crna Gora

 

 

Lako je bilo obećati brzi dogovor, onomad, na nenajavljenom druženju u prostorijama Delegacije EU. Izmjene Ustava, prepravke postojećih zakona, usvajanje novih sa plavom zastavicom, strategije, agende, standardi, procedure. Sve se moglo na kafi kod šefa Delegacije Johana Satlera. Desetak dana kasnije, pokazalo se da je znatno komplikovanije realizovati dogovoreno.

Ispalo je da, moguće nenadoknadiv, gubitak vremena za realizaciju dogovorene Reformske agende Crne Gore koja je sa Evropskom  komisijom usaglašena još u oktobru 2024. godine, najviše brine zvaničnike EU u Podgorici.   Iz Delegacije EU, neki dan, su  ponovo upozorili da odlaganje ključnih reformi rizikuje da „ugrozi zamah“ Crne Gore na putu u EU. Podsjećajući na neophodni konsenzus vlasti i opozicije na tom zadatku. „Ohrabrujemo sve političke aktere da u dobroj vjeri rade na pronalaženju rješenja zasnovanih na konsenzusu za pitanja koja se odnose na obaveze u okviru pristupnih pregovora sa EU”, navodi se u saopštenju koje su objavile Vijesti.

Prozvani su, izgleda, imali preča posla.

Opozicija je, neformalno, predstavila svoju platformu sa uslovima/zahtijevima za deblokadu parlamenta i dostizanje neophodne dvotrećinske većine za  izmjene Ustava. Zapravo, dio opozicije, pošto u pripremi te pregovaračke platforme nijesu učestvovali GP URA Dritana Abazovića i NDP Milana Kneževića.

Uglavnom, (većinska) opozicija od vlasti traži tri „paketa“ ustupaka. Prvi podrazumijeva izmjene zimus usvojenih zakona o Agenciji za nacionalnu bezbjednost i Upravi policije. „Ova dva zakonska rješenja nijesu usaglašena sa Ustavom i nijesu ispoštovala osnovna ljudska prava i slobode i deklaracije i povelje na međunarodnom nivou“, saopštio je predsjednik DPS Danijel Živković, predstavljajući opozicione uslove kompromisa.

Sporni zakoni na tapetu su još od kako su predstavljeni javnosti. Predložena rješenja umetnuta u ta dva propisa naišla su na osudu opozicije, relevantnih predstavnika NVO sektora, i Evropske komisije. Iz Brisela je, prije usvajanja Zakona o ANB-u i UP,  saopšteno da oni nijesu usklađeni sa pravnom tekovinom EU i da su njihove nove izmjene neophodne prije završetka pristupnih pregovora. Konačno, i predsjednik države Jakov Milatović vraćao je ta dva Zakona parlamentu na ponovno izjašnjavanje obrazlažući da oni nijesu usklađeni sa zakonodavstvom Crne Gore i EU.

Uzalud. Vladajuća većina, na insistiranje Demokratske Crne Gore Alekse Bečića koja u Vladi kontroliše bezbjednosni sektor, ostala je pri spornim rješenjima koja su, prema njihovoj interpretaciji, nužna kako bi se policija i ANB očistili od kompromitovanih i kriminalizovanih kadrova. Makar i po  kranje problematičnoj proceduri. U tome su svi van vladajuće većine vidjeli prostor za zloupotrebe vlasti.

Tu se, izvjesno, neki kompromis mora napraviti ali je pitanje kada (prije ili poslije vetinga pod kontrolom Demokrata) i po koju cijenu.

Drugi segment opozicione platforme tiče se zahtjeva oko dogovora (konsenzusa) oko imenovanja u pravosuđu, medijskom javnom servisu i nezavisnim institucijama i tijelima čiji se članovi biraju u parlamentu. „Potreban je politički konsenzus oko imenovanja u pravosuđu i tu mislim na ugledne pravnike u Sudskom savjetu, Ustavnom sudu, direktora RTCG u skladu sa važećim zakonskim rješenjem, uz poštovanje pune transparentnosti i nezavisnosti procesa”, saopštio je Živković uz napomenu da se ovaj zahtijev tiče i članova Savjeta RTCG, Fiskalnog savjeta, Državne revizorske institucije i, „ako bude potrebno“ Savjeta za zaštitu ličnih podataka i Agencije za sprječavanje korupcije.

Može da zbuni da je opozicija, u medijskom predstavljanju svoje platforme, potrebu postizanja konsenzusa, koji mnogi prevode kao politička trgovina, stavila ispred poštovanja zakona koji, uglavnom jasno, definišu kako bi trebalo da izgleda izbor dvoje sudija Ustavnog suda koje predlaže predsjednik države, ili članova savjeta tzv. nezavisnih državnih tijela i institucija.

U trećem dijelu svog prijedloga opozicija traži garancije da se, bez njihove saglasnosti, neće mijenjati propisi poput zakona o izboru odbornika i poslanika, o biračkom spisku, ličnoj karti, prebivalištu i boravištu, crnogorskom državljanstvu, političkim partijama, predsjedniku države… Dijelom, riječ je o propisima iz paketa izbornog zakonodavstva, odnosno, onih koji se tiču identitetskih pitanja. Sa izmjenama prvih već se zakasnilo ukoliko se želi poštovati standard po kome se izborni zakoni ne mijenjaju kada do izbora ostane manje od godinu. Što se drugih tiče, oni se nalaze na popisu tema koje se, prema sporazumu vladajuće većine, neće otvarati tokom aktuelnog mandata. Samo što ni jedno ni drugo nije dovoljno da odagna hronični strah opozicije od nanajavljenih i neprimjerenih poteza vlasti. Ove, baš kao i prethodnih.

„Čeka nas dinamičan posao i želimo da damo doprinos kao opozicija onome što je naš nacionalni interes, a to je da postanemo prva sledeća članica EU“, obrazložio je Živković opozicionu ponudu.

Vlast je predstavljene zahtjeve ocijenila kao ultimatum. Potom su, zajedničkim saopštenjem vladajuće koalicije, otišli korak dalje. U prilično iznenađujućem pravcu. Rijedak je slučaj da vlast insistira na jedinstvu opozicije. Upravo takav zahtjev stigao je od ovdašnje većine. „Parlamentarna većina prima k znanju činjenicu da opozicione parlamentarne partije, i nakon više probijenih rokova koje su same postavile tokom razgovora u Delegaciji EU, nijesu uspjele da usaglase jedinstvenu platformu, pa samim tim ni jedinstven politički stav”, navodi se u zajedničkom saopštenju. Uz ignorisanje činjenice da dio opozicije nije ni prisustvovao tim razgovorima (DNP) dok je Abazović nakon njih poručio da URA neće učestvovati u pokušaju mirenja PES-a, DF-a i DPS-a.

Važnija od toga je činjenica da bi, uz opozicione poslanike koji stoje iza predstavljene platforme, aktuelna većina imala potreban broj glasova za izmjene Ustava i usvajanje dijela odluka i zakona iz Reformske agende za koje je potrebna i dvotrećinska većina u Skupštini Crne Gore. Milojko Spajić i Andrija Mandić i dalje kalkulišu koliko to treba da ih košta.

Premijer je dio opozicije predvođen DPS pokušao ustrašiti računicom po kojoj se do neophodne većine može doći uz podršku URA i kluba nezavisnih poslanika. Da bi im onda spočitao krivicu za izgubljeni novac iz EU fondova.

„Zato što nijeste glasali za ustavne promjene, zbog toga smo izgubili 4,6 miliona eura iz Plana rasta“, ustvrdio je premijer Spajić, računajući da više nema vremena da se taj propust (ili, po njegovom, „zla namjera“) ispravi. Na to su iz opozicije odgovorili da oni nijesu mogli (ne)glasati za odluku koja nije ni stavljena na dnevni red. Dok se predsjednik parlamenta pomiriteljski smješkao.

I tako rokovi – prođoše. Ustavne promjene se,  sve da za njih glasa svih 81poslanika, ne mogu se usvojiti na propisan način do kraja juna. Prethodno smo digli ruke i od obećane reforme izbornog zakonodavstva. Šta je sledeće?

Možda, neka nova kafa na kojoj će Johan Satler apelovati na razum ovdašnjih političara, objašnjavajući koliko je Evropskoj uniji važno da joj se pridruži Crna Gora. Ili je ono nama prioritet svih prioriteta da postanemo članica evropske porodice? Što bi rekli iz bivših vlasti, tu želju teren nije prepoznao.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo