Povežite se sa nama

FOKUS

Opljačkali pa se sprdaju

Objavljeno prije

na

Crnogorski parlament ovih dana neodoljivo podsjeća na maštu trogodišnjaka. Sve može. Depeesovci ispitani zbog afere Snimak nijesu zloupotrebljavali državne resurse. Sava Grbović Džigi je samo biznismen koji je navratio u parlament da porazgovara sa poslanicima o porezu. Dragan Brković je, kako je sebe nazvao pred skupštinskom Komisijom za kontrolu privatizacije – ,,radnička majka”.

Od smijeha da – pukneš. Nego, da Brković ne bi, kao ove sedmice pred parlamentom, opet tvrdio da se protiv njega vodi „nezapamćena medijska haranga”, hajde da pogledamo šta su on i slične mu crnogorske „radničke majke” uzele od majke domovine a šta su od njih dobili njihovi zapošljeni.

DRAGAN BRKOVIĆ: On je živ dokaz – kad ti je Milo Đukanović kum, država ti mora biti majka. Počelo je sa privilegovanim poslom sa KAP-om, u kom je Brković zaradio stotine miliona eura, između ostalog i zahvaljujući privilegovanom statusu Vektre kada je KAP pošao u stečaj. Vlada je tada Vektru proglasila inostranim povjeriocem, isplativši joj odmah i mimo drugih državnih preduzeća stotine miliona eura.

Kako počelo, tako se i nastavilo. Preko divlje sagrađene Vektre koju vlasti nijesu srušile već kupile mnogo skuplje od tržišne cijene, do privatizacionih ugovora koje Brković po pravilu bez sankcija krši.

Iako je odavno prekršio ugovor o kupovini HTP Boka, te nije uložio 64 miliona koliko se obavezao, Vlada nije učinila ništa. Đukanović ne samo da je uporno odlagao Brkoviću rok da ispuni obaveze, nego je za prekršeni ugovor optužio državu. Ako je i tako, zar zbog toga premijer ne bi trebao biti odgovoran? Nije to pominjao. Nije pojašnjavao ni zašto se Vlada obavezala da Brkoviću u slučaju raskida ugovora, pa čak i njegovom krivicom, vrati 70 posto uloženog.

Ogromnu imovinu HTP Boka, stotine hiljada kvadrata zemlje i poslovnog prostora Brković je založio zaduživši se kod banaka za stotine miliona eura. Gdje je završio novac? U HTP Boka sigurno nije.

Lider PZP Nebojša Medojević tvrdio je da Brković nije stvarni vlasnik imovine do koje je došao uz izdašnu pomoć države. ,,Najveći dio opljačkanog novca završio je pod kontrolom šefa režima. Zato je Vektra i imala punu zaštitu Vlade”.

Ista je priča i sa kompanijom Jakić na sjeveru koju je Brković preuzeo za 1,6 miliona eura nakon referenduma, uslovivši kupovinu koncesijama na 30 godina. Vektra je koncesiju dobila i pored toga što je konkurentska ponuda PV kompanije bila veća za 20 miliona eura. Na kraju, umjesto ,,najveće industrije na Balkanu”, kako je obećavao Brković, Vektra je pošla u stečaj. Stečaj je uveden na zahtjev OTP banke zbog neizmirivanja kredita od 73,6 miliona eura. Kompanija OTP faktoring podnijela je krajem novembra 2011. godine zahtjev za uvođenje stečaja i u ostale Brkovićeve kompanije zbog stotina miliona eura kreditnog duga.

Prema računici Medojevića, Vektra je od domaćih i stranih banaka uzela od 150 do 200 miliona eura, dok je u projekte od Herceg Novog do Pljevalja uložila približno 50. Ostatak je, tvrdi, iz Crne Gore iznijet i brižljivo sakriven

Šta su dobili zapošljeni od Brkovića, naše ,,radničke majke”?

Radnici HTP Boke su ovog ljeta ispred hotela Plaža štrajkovali zbog sedam neizmirenih plata, šest nadoknada za prevoz, dva regresa, neisplaćenih poreza i doprinosa za tri godine.

,,Radim preko 30 godina u Boki. Ni socijalnog programa, niti plata, ni prevoza”, požalila se tada za Radio Jadran Tonka Bulatović, radnica hotela Plaža.

Ništa bolje ni u Jakiću. Kada je otišla u stečaj u maju 2012. godine ta kompanija je radnicima dugovala 12 plata. I još duguje. Radnici su štrajk glađu najavili za avgust ove godine. Tokom 2009. godine isto su čekali devet zarada. Prethodno je zbog štrajka Brković otpustio sindikalnog vođu. Radnička majka, šta ćeš.

Predraga Sokovića, otpuštenog predsjednika sindikata inspekcija je vratila na posao, da bi, nakon što mu je istekao jednomjesečni ugovor o radu, bio opet otpušten skupa sa još 18 radnika koji su s njim štrajkovali. Domaći tajkuni, šta ćeš. ,,Tamo radnike tretiraju kao robove. Ko nije spreman da šuti i trpi – ide iz firme”, govorio je Soković.

Brković je privatizovao i nekadašnju Rumijatrans i Moračatrans, integrisao ih i preimenovao u Horizont logistics, koji je odmah potom likvidirao. Radnici su ostali bez posla.

VESELIN BAROVIĆ: Poznat kao kralj stečaja, jedan je od najvećih posodavaca u Crnoj Gori, bar kada je u pitanju broj kompanija koje kontroliše njegov Eurofond.

U portfoliju Eurofonda su – Solana Bajo Sekulić, Izbor Bar, Montepranzo, Fjord, HTP Mimoza, Jugopetrol, Crnogorski elektroprenosni sistem, Bjelasica Rada… Nekada je posjedovao i udio u velikim crnogorskim kompanijama Elektroprivredi, Rudniku ugla iz Pljevalja, ali to je prodato za 44 miliona italijanskoj A2A, koja je preuzela dio EPCG.

Istovremeno Barović zapošljava nesrazmjerno mali broj radnika u odnosu na broj firmi koje kontroliše. Razlog je jednostavan: najveći broj preduzeća odmah nakon privatizacije uvodi u stečaj, a radnike šalje na Biro rada.

Uvodeći kompanije u stečaj, Barović i njegovi partneri iz Eurofonda zarađuju na vrijednim nekretninama. Manjinski akcionari optužili su ih i da su insajderskim trgovinama izvukli novac iz fonda i prebacili ga na sebe i svoje firme.

Radnici ulcinjske Solane, njegove najvrednije kompanije i rijetke u kojoj još ima zapošljenih, odavno upozoravaju da Barović i njegovi i za tu kompaniju planiraju isti scenario.

Barović je Solanu, prema tvrdnjama MANS-a, kupio za svega 800.000 eura. Vrijednost njenih nekretnina nakon što je Barović preuzeo, a zahvaljujući izmjenama namjene njenog zemljišta koje su odradile vlasti, skočila je prema računici MANS-a na – milijardu. Umjesto obećanih milionskih investicija, u Solanu je uveden programirani stečaj još 2003. zbog duga od 13.000 eura.

Iz Sindikata Solane saopštili su nedavno da je stečajna uprava tog preduzeća planirala da ubrzo sve radnike pošalje na Zavod za zapošljavanje. Saopštili su da ih uprava šikanira i tjera da potpisuju ugovore na određeno vrijeme.

,,Ostaviću vas sve bez posla”, prijetio je Barović policajcima koji su ga uhapsili nakon što je fizički napao radnike u hotelu Maestral. Da li je njih, al više stotina radnika jeste nakon što je u stečaj uveo Izbor Bar, AD Fjord, bjelopoljsku fabriku vode Bjelasica Rada. Rada je u stečaju od 2008. zbog duga od 118.000 eura, iako su njegove nekretnine znatno vrednije.

Oko 50 radnika cetinjskog hotela Grand najavili su 2010. godine da će podnijeti krivične prijave protiv uprave zbog krivičnog djela prouzrokovanja stečaja i lažnog stečaja. Eurofond ih je stečaj uveo zbog duga od 45 hiljada eura. Radnicima hotela dugovalo se 20 plata.

ZORAN BEĆIROVIĆ: Dok je Barović hapšen jer je udarao tuđe zaposlene, Bećiroviću, još jednom Đukanovićevom prijatelju, tužilaštvo je aminovalo da svoje slobodno šamara.

Iako su ga trojica zaposlenih prijavili zbog fizičkog napada, protiv njega nije pokrenut postupak jer su radnici koji su ga prijavili, objasnili su iz tužilaštva, na obrazima imali ,,samo crvenilo”. Sitnica. Majka bila – majka mila.

I za Zorana Bećirovića se tvrdi da je tek maska za bogatstvo Đukanovića. Njegova kompanija dobila je budvanski hotel Avala iako je bila bez novca na računu i bez iskustva u hotelijerstvu, na osnovu presude Đukanovićeve sestre Ane Kolarević. Nakon te presude ona je napustila sudstvo i postala pravna zastupnica Bećirovićeve Beppler and Jacobson.

Carstvo se širilo. Osim Avale Bećirović je privatizovao hotele Bjanka i Lipka u Kolašinu, te Ski centar na Bjelasici. Njegovi su i milioni kvadrata zemlje na sjeveru od kojih je preko 700 hiljada kvadrata uknjiženo odlukama državnih organa.

Ispalo je da je familija Đukanović legalizovala svoje. Prva banka nedavno je preuzela od Bećirovića hotel Lipka zbog duga od 2,5 miliona eura. Eto ti prijateljstva.

Niko se nije ni osvrnuo na 48 radnika hotela koji su ostali bez posla, radne knjižice im ostale zarobljene u firmi koja im duguje plate i doprinose. Još su tamo. Radnici su saopštili da su Bećirovića tužili Osnovnom sudu u Kolašinu ali da ročište još nije zakazano. Ne mogu da stupe u kontakt sa Bećirovićem, a ni inspektori rada im se, kažu, više ne javljaju na telefon.

Bećirovićeva kompanija Ski rizort – Kolašin 1450 četiri godine nije uplatila nijedan cent u budžet po osnovu poreza, a državi i radnicima duguje 325 hiljada eura za bruto zarade, saopštio je nedavno MANS. Kompanija je prodata Bećiroviću početkom 2007. godine za oko pola miliona. Kvadrat skijališta Bećirović je dobio za oko četiri eura, dok se na susjednim parcelama na istoj lokaciji, u tom periodu, kvadrat kretao oko 65 eura, ukazali su iz MANS-a.

DARKO ŠARIĆ I SAFET KALIĆ: Kada je opustošen sjever i fabrike, jedna po jedna ugašene, gotovo jedini poslodavci u tamošnjim gradovima, ne računajući lokalnu administraciju i nešto trgovine postali su – narkobosovi.

Što su bili braća Darko i Duško Šarić u Pljevljima, to je Safet Kalić u Rožajama. Sirotinjska majka, kažu oni što su im zahvalni na milosrđu ili radnom mjestu. Najpoznatiji narkobosovi sa sjevera, do skora uvaženi poslovni partneri vrha vlasti, te su veze dobro koristili, ali za razliku od kumova, kod njih se nije štrajkovalo.

Slično je i u Srbiji. Četiri godine nakon što je država preuzela privatizovana preduzeća od Darka Šarića, stanje u većini njih gore je nego dok im je on bio vlasnik i uglavnom se nalaze na ivici opstanka, utvrdili su novinari Centra za istraživačko novinarstvo Srbije.

Ne štrajkuje se ni u kompanijama koje je preuzeo premijerov brat Aco Đukanović. Kod njega su u Prvoj banci zapošljene mnoge supruge DPS funkcionera i ministara, pa, vala, ne ide. A i plate dobre. Naše je, ne štede.

Milena PEROVIĆ-KORAĆ

Komentari

FOKUS

PRVA GODINA VLADE: Ibar i ibarska magistrala

Objavljeno prije

na

Objavio:

Tempo EU integracija nije onakav kakvom smo se nadali, program ES 2 uz povećanje plata i penzija nosi i brojne rizike. Ipak, najviše problema Milojko Spajić i njegova vlada imaju zbog unutrašnjih trvenja i očiglednog nauma dijela uticajnih političkih partnera da u fokus vrate tzv. identitetske teme, gazeći građansko ustrojstvo Ustava Crne Gore

 

 

Prije tačno godinu dana, na sjednici parlamenta na kojoj se glasalo o njegovom programu i personalnom sastavu predložene vlade, tadašnji mandatar Milojko Spajić odbio je da pročita svoj ekspoze. Da ne gubimo vrijeme, lakonski je  preskočio eksplicitnu Ustavnu obavezu. (Mandatar iznosi u Skupštini svoj program i predlaže sastav Vlade, propisuje član 103). Bila je to naznaka da  će odsustvo javnosti rada i neobavezujući odnos prema pravilima i zakonima biti jedno od najupečatljivijih obilježja njegovog kabineta.

Spajićeva Vlada ipak je izabrana. Već prvog dana mandata, donijela je odluku o odlaganju popisa i početku parlamentarnog dijaloga u potrazi za konsenzusom, kako bi se taj statistički posao vratio u regularne vode. Tako smo od prijetnji bojkotom i zahtjeva Monstata da nadležni izvrše procjenu bezbjednosti njihovih popisivača, stigli do popisnog procesa bez ozbiljnijih tenzija i, kanačno, rezultata kojima su manje-više svi zadovoljni. Makar javno. Samo rijetki su konstatovali kako popisni proces od usvajanja metodologije do objavljivanja prvih preliminarnih i konačnih rezultata nije prošao eksternu reviziju struke. To, kako bi se moglo pokazati, nije sasvim beznačajan (a možda ni slučajan) propust.

Uglavnom, Milojsko Spajić i njegova Vlada dobili su prvi veliki plus na javnoj sceni.

Drugi, veooma značajan i politički upotrebljiv  uspjeh, stigao je krajem juna: Crna Gora je iz Brisela dobila Izvještaj o ispunjenosti privremenih mjerila u poglavljima 23 i 24 koja se odnose na vladavinu prava (IBAR). Do tog istorijskog rezultata stigli smo dajući pregršt obećanja i usvajanjem niza Zakona koji su pripremljeni i usvojeni po hitnoj proceduri, bez javne rasprave i debate u parlamentu.       Spajićevski.

Uočeni problemi biće rješavani u hodu, poručeno je. I zaboravljeno. Baš kao što su zaboravljena obećanja, evo treće vlada od smjene DPS-a 2020., da će Crna Gora konačno dobiti zakone o vladi i Skupštini kojima će se, na primjer, normirati broj ministarstava i propisati procedure u redovnim i posebnim okolnostima (tehnička vlada). Odnosno, urediti rad parlamenta. Da ne dolazimo u situaciju da predsjednik parlament , prvi među jednakima, po vlastitom nahođenju zakazuje i otkazuje sjednice, mijenja obilježja parlamenta, sklanja i postavlja zastave… Ili, čemu smo takođe imali priliku da svjedočimo, sam sa sobom održava sjednice Skupštine i donosi odluke lažirajući prisustvo kvoruma.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 1. novembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

NAŠ EVROPSKI PUT: Reformska agenda nereformska praksa

Objavljeno prije

na

Objavio:

Bez namjere da pokvarimo veselje, nije zgorega pogledati šta je naša vlast obećala  kao preduslov da dobijemo novac koji će nas pogurati ka članstvu u Evropskoj uniji. I  da se prisjetimo i ko bi to trebalo da uradi, kada i kako

Evropska komisija (EK) odobrila je Reformsku agendu Crne Gore 2024 -2027. Crna Gora  se kvalifikovala za pristup novcu EU koji je predviđen „za reformu i rast“ zemalja kandidata u okviru Plana rasta za Zapadni Balkan. Riječ je o oko 385 miliona podrške podijeljene u bespovratna sredstva (110 miliona) i povoljne kredite (273,5 miliona). Ozbiljan novac. Tim prije što bi Crna Gora dio tog novca, oko 29 miliona eura, trebala dobiti do kraja godine, kao svojevrstan avans za obećane reformske korake.

Drugo je pitanje znaju li u EK za ovdašnje pravilo da majstorima pare nikada ne treba davati unaprijed, jer je najčešći ishod takve saradnje – nezavršen posao. Premijer Milojko Spajić djeluje kao da nema ni trunku bojazni da bi obećano moglo ostati neurađeno.  „Evropska komisija  odobrila je danas Reformsku agendu Crne Gore, čime je državi zvanično obezbijeđeno 383,5 miliona eura podrške“, saopštio je Spajić koristeći svoj uobičajen kanal komunikacije sa crnogorskom javnošću – društvenu mrežu X. “Što će, siguran sam, uz reforme koje ćemo sprovesti Crnu Goru učiniti spremnom za članstvo 2028. godine”.

Bez namjere da pokvarimo veselje, nije zgorega pogledati šta je to naša vlast obećala kao preduslov da dobijemo novac koji će nas pogurati ka glavnom cilju – članstvu u Evropskoj uniji.

„Radni tim je u nekoliko koraka definisanih metodologijom EU dostavljao unaprijeđene radne verzije predloga osnovnih reformskih mjera i koraka za njihovo sprovođenje EK“, navodi se u finalnoj verziji Agende s kojom su se u Briselu upoznali prije nego zainteresovana javnost u Podgorici. „Predlog osnovnih reformskih mjera i koraka za Reformsku agendu je na tehničkom nivou usaglašen 19. juna 2024. godine, nakon čega je razmotren i usvojen od strane Vlade 20. juna 2024. godine. Finalni Predlog osnovnih reformskih mjera i koraka za Reformsku agendu za Instrument EU za reforme i rast sadrži 32 indikativne prioritetne reformske mjere u okviru četiri oblasti politika, 14 podoblasti politika (sektora) i korake definisane kao neophodne za ispunjavanje reformi. Definisani koraci ujedno sadrže i pokazatelje uspjeha (indikatore), koji će biti osnov za praćenje napretka u sprovođenju reformskih mjera i procjenu EU o ispunjenosti uslova za dodjelu sredstava.“

Samo da se ne pokaže da bi ti indikatori (pokazatelji uspjeha) u bliskoj budućnosti mogli postati problem. Neke od preuzetih obaveza iz Reformske agende djeluju gotovo banalno. Odnosno, podrazumijevajuće.

Uzmimo za primjer obećanje da će država (Vlada) „napraviti javno dostupan registar preduzeća u vlasništvu države i preduzeća sa državnim učešćem, uključujući opštinska preduzeća“. Prosto je nevjerovatno da tako nešto još ne postoji. Zapravo, imamo jedan registar nalik na taj koji je obećan EK. Samo što   on egzistira u formi nezvanično, pošto ga ne vodi Vlada, ili bilo koja državna institucija, već jedna nevladina organizacija (Institut alternativa) svjesna potreba da građanima Crne Gore ponudi osnovne (dostupne) podatke u državnim preduzećima.

Na sajtu mojnovac.me oni građanima nude „sve o privrednim društvima u vlasništvu države i opština na jednom mjestu: ko ih vodi i koliko zarađuju, broj zaposlenih, finansijski pokazatelji, dokumentacija, sponzorstva, donacije i mnogo više“. U vladinoj Reforsmkoj agendi to je sažeto u obećanje da će „Registar uključivati sve relevantne podatke o finasijskim performansama preduzeća u vlasništvu države, kao i podatke o rezultatima eksterne revizije“. Biće dobro ako bude tako jednostavno. I brzo.

U dio obećanih reformi koje bi mogli opisati kao davno najavljivane ali nikad započete, treba svrstati najveći dio poglavlja Poslovno okruženje i razvoj privatnog sektora. Tamo se, kao dio Reformske agende, navodi: pojednostavljenje administrativnih procedura, smanjenje regulatornih prepreka za poslovanje, smanjenje neformalne ekonomije, te reforme u oblasti upravljanja državnim preduzećima, sistema javnih nabavki i povećanja efikasnosti inspekcijskih službi. Zvuči poznato?

„Kroz ove mjere, cilj je povećanje konkurentnosti crnogorske privrede, podsticanje preduzetništva, otvaranje novih radnih mjesta, kao i podsticanje istraživanja i inovacija“, navodi se u dokumentu, „Posebna pažnja posvećuje se smanjenju birokratskih barijera i unapređenju transparentnosti poslovnog okruženja. Ova oblast politike podijeljena je na dva sektora, unutar kojih je definisano sedam indikativnih reformi sa 33 pojedinačna koraka koja je potrebno realizovati da bi se reforme smatrale ispunjenim.“

Nije baš najjasnije kako se u obećano uklapaju hiljade novozapošljenih u državnoj administraciji, partijska podjela uticaja na preduzeća u državnom vlasništvu, odomaćeno kršenje procedura u sistemu javnih nabavki ili, da svedemo na svakodnevicu, partijsko dogovaranje o uvozi/izvozu prehrambenih proizvoda (slučaj zetske lubenice čiju su trgovinu ljetos ugovarali Milan Knežević i Aleksandar Vućić).

Neka druga obećanja Vlada je dala u tuđe ime, pa će njihova realizacija u zadatim rokovima biti još upitnija. Poput obećanja da će Prostorni plan Crne Gore biti usvojen do kraja godine. Nakon što je glasačima obećano naselje Velje brdo, zaobilaznice oko Podgorice, desetak dionica autoputeva i brzih cesti… Iako dobar dio toga nije prepoznat u javnosti dostupnim verzijama budućeg Prostornog plana. Sa čijim se usvajanjem debelo kasni.

Zapravo, i već pomenuti Registar preduzeća u vlasništvu države treba napraviti do kraja godine. To se i ne čini kao pretjerano težak zadatak kada saznate da je Vlada Crne Gore Briselu obećala kako će u istom roku, za nešto više od dva mjeseca, doći do izbora predsjednika Vrhovnog suda. Krovno mjesto u crnogorskom pravosuđu upražnjeno je od kraja 2020. godine i do sada je propalo makar osam konkursa za izbor osobe koja će naslijediti Vesnu Medenicu.

Vjerovali ili ne, ako se ostvare obećanja/projekcije iz Reformske agende Crne Gore, u istom roku doći će do „usvajanje novog, sveobuhvatnog i harmonizovanog pravnog okvira za sprovođenje izbora“. Ko nije odmah razumio, to je ona reforma izbornog zakonodavstva o kojoj ovdašnji političari pričaju desetak godina. Zazivajući je kada su u opoziciji, i zaboravljajući dok su dio vladajuće većine.  Bez ozbiljnijeg pokušaja da se o bilo čemu dogovore. Počev od biračkog spiska, a završno sa izborima u Šavniku. Ili obrnutim redom, nakon što su prošle dvije godine od kako, zvanično, traje izborni proces u najmanjoj poddurmitorskoj opštini.

Kao da nije posla preko glave, sve to treba završiti paralelno sa pričama o ustavnim izmjenama službenog jezika, zakona o  državljanstvu, najavljenom zakonu o agentima stranog uticaja… Pa prijetnjama štrajkom tužilaca, sada već hroničnim i obimnim nedostakom kandidata za sudske funkcije, te sve očiglednijim i ozbiljnijim sporenjima između različitih grana vlasti, baš kao i unutar vladajuće većine. Da ostavimo po strani sumnje kako se  novi ne razlikuju bitnije od  starih po sklonostima za  korupciji, nepotizmu i vezama sa grupama i pojedincima iz kriminalnog miljea. Afera do Kwon, hapšenje Mila Božovića i Rada Miloševića, oslobađajuća presuda Marku Batu Careviću da ne idemo dalje po dubini.

„Da bi Crna Gora postala punopravna članica EU do 2028. godine, potrebno je zatvoriti svih trideset otvorenih pregovaračkih poglavlja do kraja 2026. godine“, navodi predsjednik Jakov Milatović u analizi objavljenoj prošlog vikenda u dijelu ovdašnjih medija (dio je potpuno ignorisao). „Zato je za ovu godinu bilo planirano zatvaranje skoro deset pregovaračkih poglavlja. Međutim, u međuvremenu je najavljeno zatvaranje samo četiri poglavlja.“

„Ovaj trend prijeti da uspori predviđeni proces pristupanja, a time i krajnji cilj članstva zemlje u EU do 2028. godine“, upozorio je Milatović navodeći 10 „zabrinjavajućih trendova“ koji dovode u pitanje demokratski napredak postignut nakon razvlašćivanja DPS-a 2020:1) zakoni se u većini slučajeva usvajaju bez javne rasprave i konsultacija sa stručnom javnošću; 2) zabrinjava politizacija institucija kroz zakonski okvir; 3) izostaje reforma javne uprave; 4) nema suštinske reforme sudstva; 5) predlog zakona o agentima stranog uticaja predstavlja atak na civilni sektor; 6) nezakonita postavljenja i razrješenja podrivaju vladavinu prava; 7) pogoršanje odnosa sa Hrvatskom remeti dobrosusjedske odnose kao jedan od ključnih preduslova za članstvo u EU; 8) populističke ekonomske mjere izazivaju zabrinutost; 9) neokončani lokalni izbori u opštini Šavnik pokazuju slabosti izbornog sistema; 10) izostaje institucionalna podrška kao odgovor na ekološke krize i vanredne situacije.

Možemo o Milatoviću i njegovom predsjednikovanju misliti i ovo i ono, ali hajde  da vidimo – šta od navedenog nije tačno. Ili da se probamo uozbiljiti ne bi li Evropskoj komisiji, a ponajprije građanima Crne Gore, „isporučili“ neophodne reforme. Tada bi nesputani  optimizam premijera Spajića imao puno više pokrića.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

REZULTATI POPISA: Svih nas ima

Objavljeno prije

na

Objavio:

Svi su, kažu, zadovoljni objavljenim podacima. Mada tišina koja je uslijedila signalizira da su se političari nadali boljim rezultatima koji bi dali jači vjetar u jedra njihovim (ne)skrivenim ciljevima. Prije svega najavljenoj inicijativi dijela vladajuće koalicije da srpski postane službeni jezik u Crnoj Gori

 

 

Monstat nam je, u utorak, prezentovao prve pakete konačnih rezultata prošlogodišnjeg popisa, uključujući i statistički obrađene odgovore na tzv. identitetska pitanja o nacionalnoj i vjerskoj pripadnosti popisanih, i jeziku kojim se služe. Igra brojevima je počela.

Ovo su manje ili više precizno utvrđeni fakti.

U Crnoj Gori živi nešto manje od 624 hiljade stanovnika.  U odnosu na prethodni popis iz 2011, u plusu smo za nepune četiri hiljade stanovnika.

Prije nego zaključimo da li je to malo ili dovoljno, još jedan značajan podatak: prema popisu iz 2011. godine u Crnoj Gori živjelo je 576 hiljada njenih državljana (4,5 hljada sa dvojnim državljanstvom). A tu je bilo i preko 50 hiljada stanovnika koji su imali državljanstvo neke druge države (28 hiljada), lica bez državljanstva (4,3 hiljade), stanovnika koji su bili u proceduri sticanja crnogorskog državljanstva (nepunih 13 hiljada) i više od 3,6 hiljada onih koji nijesu odgovorili na pitanju o državljanstvi.

Prošlogodinjim popisom registrovano je da u Crnoj Gori živi, opet, 576 hiljada njenih državljana (nepunih 11 hiljada sa dvojnim državljanstvom). A popisano je još 44 hiljade naših državljana „sa uobičajenim mjestom prebivališta u Crnoj Gori“ koji su se u vrijeme popisa nalazili na radu, boravku ili školovanju u inostranstvu. Možda se neko od njih i vrati kući.

Prema tim podacima, u Crnoj Gori je u decembru prošle godine živjelo nepunih 60 hiljada stranaca sa uredno prijavljenim, privremenim ili stalnim, boravkom u našoj državi. Međutim, prema podacima MUP-a s kraja prošle godine prijavljenih stranaca bilo je oko 90 hiljada. To, možda, znači da dobar dio njih nije obuhvaćen decembarskim popisom. Kao što, javna je tajna, postoji i jedan dio građana/državljana Crne Gore koji žive ovdje ali su ostali nepopisani. Svojom voljom ili neažurnošću popisivača.

Monstat još nije izašao sa približnim brojem ili procjenom nepopisanih građana i stranaca sa pravnim statusom stanovnika Crne Gore. „Ne znamo da li je baza MUP-a bila osnova da onaj ko se nije popisao bude uključen, a neko ko se popisao a nema osnova za to, kroz registar, bude brisan iz popisnih rezultata“, kazala je nekadašnja direktorka Monstata, dr Gordana Radojević.“Vjerujem da će to Monstat objaviti”. Nešto slično optimisti su očekivali i od skupštinskog Odbora za praćenje primjene Sporazuma o uslovima za održavanje popisa stanovništva. Ali nijesu dočekali.

Gordana Radojević napominje da je ključni nalaz prošlogodišnjeg popisa da raste broj stranaca, a smanjuje se broj domicilnog stanovništva/državljana. „Važno je da na strance računamo kao na dio demografskog potencijala. Ne samo ekonomski, kroz prilive od trgovine i PDV-a: oni koriste našu infrastrukturu, puteve, stanove, bolnice i škole… Bitno je tako posmatrati stvarnost bez obzira na državljanstvo”, kaže Radojević.

Prezentovane činjenice govore da su, danas, Rusi (13 hiljada ili više od dva odsto ukupnog stanovništva) sa prijavljenim mjestom boravka, peta po veličini nacionalna zajednica u Crnoj Gori. Iza Crnogoraca, Srba, Bošnjaka i Albanaca, a ispred Muslimana, Hrvata, Roma… Dok su i Ukrajinci i Turci na putu da postanu sastavni dio ovdašnje demografske statistike i svakodnevne realnosti.  I, za razliku od većine domaćih nacionalnih zajednica, njihov broj bi u budućnosti mogao značajno rasti. Što, uz očigledne ekonomske i društvene povoljnosti, donosi i potencijalno ozbiljna politička pitanja. Prije svega u odnosu na prava i obaveze koje se crpe na osnovu identitetskih određenja i političkih prava manje brojnih naroda u državi.

Uz one koji su stigli iz Rusije, najviše popisanih stranaca sa urednim prebivalištem u Crnoj Gori dolazi iz Srbije – 13 hiljada, Bosne i Hercegovine – pet hiljada, Ukrajine i Kosova – po tri hiljade, Turske – 1,8 hiljada (ovdje su odstupanja između MUP-ovih i Monstatovih podataka najveći)…

Dodatno, aktuelni podaci pokazuju kako Crna Gora ima manje punoljetnih stanovnika sa državljanstvom, nego trenutno upisanih u birački spisak. I to za 60 do 80 hiljada. I ako pridodamo „privremeno odsutne“ državljane, od kojih neki već decenijama žive u inostranstvu, u biračkom spisku ima nas 40-tak hiljada više nego u stvarnosti. A baza MUP-a u kojoj je Monstat provjeravao svoje podatke, prema nezvaničnim informacijama Monitora, sadrži blizu 800.000 imena i ostalih identifikacionih podataka navodnih državljana i registrovanih stanovnika (bez državljanstva) Crne Gore. Đe su i ko su ti ljudi, ne znamo.

Kad se već prebrojavamo: prema rezultatima prošlogodišnjeg popisa, u Crnoj Gori ima 256.436 osoba koje su se izjasnile kao Crnogorci/Crnogorke  (41,12 odsto), 205.370 stanovnika su Srbi (32,93 odsto), Bošnjaka je bilo 58.956 (9,45 odsto), Albanaca/Albanki 30.978 ili 4,97 odsto. Slijede Rusi, pa svi ostali. Srpskim jezikom govori 43,18 odsto, crnogorskim 34,52, bosanskim  6,97, a albanskim 5,25 odsto stanovnika Crne Gore.

Izlazeći u suret mnogobrojnim zahtjevima sa strane, Monstat je iste ove podatke objavio i kada su u pitanju samo državljani Crne Gore. Na toj tabeli stvari izgledaju nešto drugačije: Crnogoraca je 44,6 odsto, Srba 33,1; Bošnjaka 9,8 a Albanaca pet odsto. Slijede Muslimani – 1,7 odsto, Hrvati – 0,7 odsto, Romi – 0,6 odsto, pa Jugosloveni 0,3 odsto popisanih državljana. Slično je i sa maternjim, odnosno, jezikom u svakodnevnoj upotrebi. Srpski govori 44,1 odsto popisanih državljana, crnogorski – 37,3; bosanski – 7,2; albanski – 5,1; srpskohrvatski – 2,1; romski – 0,5 a hrvatski – 0,3 odsto građana.

To je bilo to što je interesovalo političare. I svi su, kažu, zadovoljni objavljenim podacima. Mada tišina koja je uslijedila signalizira da su se makar nadali boljim rezultatima koji bi dali jači vjetar u jedra njihovim političkim ciljevima. Prije svega najavljenoj inicijativi dijela vladajuće koalicije da Srpski postane službeni jezik u Crnoj Gori.

Objavljene brojeve možemo iščitavati i na drugačiji način. I to čitanje najavljuju ozbiljne izazove pred kojima će se Crna Gora naći u bliskoj budućnosti.

Jedva svaki peti popisani stanovnik mlađi je od 20 godina, dok je prosječni stanovnik države na pragu 40. Devet ovdašnjih opština /Plužine, Pljevlja, Žabljak, Šavnik, Mojkovac, Kolašin, Andrijevica, Gusinje i Prijestonica Cetinje) nalazi se u najdubljoj demografskoj starosti (prosječna starost veća od 43 godine), spram samo jedne (Plužine) sa popisa iz 2011. Još osam opština je u dubokoj starosti (40 – 43 godine u prosjeku): Ulcinj, Tivat, Kotor, Herceg Novi, Nikšić, Danilovgrad, Barane, Petnjica i Bijelo Polje. Preostalih osam su, u demografskom smislu, samo – stare (35 – 39 godina). Mladih nemamo.

U odnosu na popis iz 2011. godine, broj stanovnika porastao je samo u devet opština. Prednjači Budva, uglavnom zahvaljujući prilivu stranih državljana koji su krajem protekle godine činili trećinu popisanih stanovnika turističke prijestonice. Najveći pad broja stanovnika zabilježen je u Plužinama, koje su između dva popisa ostala bez trećine stanovništva. Zanimljivo, među gradovima u kojima je smanjen broj stanovnika nalazi se i Kotor – opština sa najmanjom stopom nezapošljenosti u Crnoj Gori. Dakle, nije sve ni u mogućnosti da se nađe posao i zaradi neki novac. To što je i Cetinje na tom popisu manje je iznenađenje.

U četiri crnogorske opštine: Podgorici, Nikšiću, Baru i Bijelom Polju živi više od polovine svih stanovnika Crne Gore (skoro 53 odsto).

Za razliku od jedva primjetnog rasta broja stanovnika, i nešto osjetnijeg rasta broja domaćinstava (nepunih 20 hiljada), između dva popisa osjetno je porastao broj postojećih stanova – za približno 80 hiljada ili 26 odsto. Znači, svaki četvrti stan/kuća u Crnoj Gori je novogradnja, izgrađena nakon 2011. godine.

Popisni podaci koje Monstat tek treba da objavi, uz prateće analize, reći će nam nešto više o ovom fenomenu. Do tada, samo kao ilustracija: Na Žabljaku se između dva popisa broj stanovnika smanjio za približno 15 odsto, a broj stanova porastao za trećinu. Pa sada pod Durmitorom imamo za trećinu više stanova (4750) nego stanovnika (3569), dok je odnos stanovi – domaćinstva veći od 4:1!

Još jedan izazov za javne politike koje će, najavljuju, političari osmišljavati na osnovu prezentovanih popisnih rezultata.


Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo