FOKUS
OPOMENE PARIZA: Probudi se, smrkava se

U srijedu 7. januara, Pariz, grad svjetlosti, je utonuo u mrak nasilja. Dvije maskirane osobe upale su u prostorije satiričnog magazina Šarli Ebdo, neposredno pošto je na Tviteru objavljena karikatura Abu Bakr Al Bagdadija, lidera Islamske države, kako upućuje najbolje želje, ,,a posebno za dobro zdravlje”.
Kao da se radilo o crnom proročanstvu, a ne o koincidenciji, jer ubilačka misija je planirana kao odgovor na plan Šarlija da kasnije istog dana objavi sliku golog muslimanskog proroka Muhameda. I nešto manje od sat vremena od objavljivanja tvita, 10 zaposlenih u Šarliju i dva policajca koja su obezbjeđivala redakciju, su životima platili za uređivačku odluku satirične novine.
Po obavljenom poslu, teroristi su bez žurbe ušli u kola, posto je jedan od njih dokusurio ranjenog policajca metkom u glavu, a drugi uzviknuo da su osvetili pokušaj blaćenja proroka Muhameda. Tako je otpočela trodnevna nacionalna trauma čiji je krajnji balans bio 20 ubijenih, uključujući četiri pogubljena taoca iz jevrejske košer prodavnice i trojicu terorista likvidiranih od strane francuskih specijalaca.
Šarli Ebdo je do nedavne tragične epizode bio niskotiražni nedjeljnik čijim karikaturistima ni jedna tema, a posebno religiozna, nije bila sveta. Izložen oštrici njegove satirične prerade, hrišćanski koncept svetog trojstva je dobio seksualne note, časne sestre su na stranicama Šarlija praktikovale oralni seks, a katolička crkva je novinu 12 puta izvodila pred sud zbog uvrede. Jevreji su predstavljani kao šićardžije, ali poznavaoci kažu da mu je posljednjih godina dominantna tema bila ismijavanje islama i muslimana, od vizuelnog predstavljanje proroka Muhameda, koje je u islamu strogo zabranjeno, do ismijavanja muslimana žrtava masakara.
Bez obzira na ekstremno uvredljivu prirodu priloga, često praćenu stereotipima, bilo bi suludo nasilje nad osobljem Šarlija, smatrati zasluženim. U liberalnim demokratijama zapadnog tipa sloboda izražavanja nije apsolutna, ali niko ne može očekivati da će biti pošteđen od ismijavanja.
Takođe je legitimna, a za sada je gotovo potpuno odsutna, analiza političkog i istorijskog konteksta u kome Šarli plasira svoje beskompromisno ismijavanje islama. Radi se o istoriji francuske kolonijalne dominacije nad muslimanskim zemljama sjeverne Afrike i krvavih antikolonijalnih ratova u Alžiru i Tunisu, koje su životima plate desetine hiljada muslimana.
Izbacivanje francuskih kolonizatora 60-ih godina, je perverznom logikom stvorilo među Francuzima i ogorčenje i antiarapski rasizam. Hiljade muslimana iz bivših kolonija koji su se po završetku kolonijalne ere zatekli u Francuskoj, su bili izloženi nevjerovatnom nasilju uključujući i masovna ubistva ljudi čiji su leševi bacani u Senu.
Danas, poslije više od pola vijeka, masovna ubistva su dio ružne prošlosti, ali rasizam je još svakodnevica za šest miliona muslimana koji čine oko 10 odsto građana Francuske. Najbrojnija muslimanska populacija u Evropi živi marginalizovana i u siromaštvu u predgrađima velikih francuskih gradova, puno ih je nezaposlenih i svi aspekti njihovog života su izloženi napadu, od halal ishrane, do hidžaba čije je nošenje na javnim mjestima ilegalno.
U ovom kontekstu tvrdnja da su pripadnici svih vjera podjednako izloženi Šarlijevoj satiri prestaje da drži vodu. Ismijavanje moćne većinske hrišćanske religije nema isti efekat kao ismijavanje vjere koja je bez moći i čiji pripadnici tavore na dnu društvene hijerarhije. Za očekivati je i razliku u reakciji. Nemoćni će osjećati da su konstantno na tapetu, da su progonjeni. Veće su šanse da neki od njih stanu u odbranu svojih vrijednosti i načina života a neki i postanu regruti ekstremnih organizacija.
Sljedeći bitan elemenat konteksta, koji bi bacio svjetlo na pitanje ,,zašto?”
čeka na odgovor političara i analitičara. Njihove reakcije su trenutno fokusirane na krvoproliće kao i na mobilizaciju javnosti da se suprotstavi napadu na Zapadnu tradiciju slobode izražavanja.
Čuje se mišljenja da je 7. januar francuski 11. septembar, što je tvrdnja za koju ima malo osnova. Da navedemo samo neke bitne razlike: terorističko nasilje u Francuskoj je počinjeno od Francuza, udar na SAD bila je puno veća vizelno spektakularna akcija u kojoj je više od 2.000 ljudi ubijeno. Ono što jeste slično kod obje tragedije je kreiranje atmosfere u javnosti gdje se traženje uzroka tregedije tretira kao pokušaj iznalaženja opravdanja za teroriste i nedostatak poštovanja za žrtve.
Nije čudo što francuski i drugi zapadni lideri prećutkuju vezu između terora u Parizu i ratova protiv muslimanskih zemalja uz masovno stradanje civila, raširenu upotrebu torture, mučionica tipa Abu Greiba i Gvantanama, jer bi ukazali na svoju odgovornost za eskalaciju ekstremizma koji je za vrijeme 11. septembra bio ograničen na nekoliko stotina muslimanskih ekstremista, kojih sada ima na hiljade širom muslimanskog svijeta, sa de fakto državom u Iraku i Siriji.
Jedan od zasada rijetkih glasova razuma, koji će vjerovatno postati brojniji protokom vremena, australijski socijalistički magazin Red Flag, kaže: ,,Ako se i površno osvrnemo na događaje iz nedavne prošlosti, nećemo se čuditi što se ovaj užasni incident dogodio, već što ih nema puno više”. Magazin dodaje: ,,…Treba odati priznanje muslimanima na njihovom humanizmu, zahvaljujući kome ih veoma mali broj pribjegava nasilju uprkos nebrojenim provokacijama”.
Stvarno, zamislimo na trenutak kako bi izgledala Evropa ili Amerika, kad bi muslimani u odnosu na Zapad počeli da praktikuju pristup ,,oko za oko, zub za zub”.
Slično Bušu poslije 11. septembra, francuski lideri su u napadu na Šarli Ebdo vidjeli šansu da modeliraju javno mnjenje oko teze da domaći terorizam nije produkt kompleksnih političkih odnosa pa i zapadnog rata protiv terorizma, već da se radi o borbi između nazadnih, srednjovjekovnih vrijednost islama i svijetlih zapadnih tradicija.
Reakcija medija na ubistvo osoblja Ebdoa je dala znatan doprinos ispiranju mozga šokirane i zabrinute Francuske i zapadne javnosti. Korišćena simbolika sadrži maskirane naoružane islamske teroriste, kojima se Francuzi suprotstavljaju olovkama. Izostavljena je činjenica da Francuska sada bombarduje Islamsku državu u Iraku, čiji su borci do nedavno bili njeni saveznici u borbi za obaranje Asada. Zaboravlja se da destrukcija Libije, Iraka, Avganistana i napadi na Mali nije počinjena olovkama već najmodernijim oružjima koja stoje na raspolaganu Francuskoj i njenim evropskim i američkim saborcima.
Ono što Francuski i zapadni lideri žele da utisnu u svijest svojih građana je značaj koji Zapad pridaje slobodi izražavanja kao bazičnom ljudskom pravu. To bi bilo dobro i svima bi nam trebalo. Ali ovo pravo u slobodnom svijetu znatno je erodirano. To znamo samo zahvaljujući ,,zviždačima” kao što su Džulian Asanž, Bredli Mening ili Edvrad Snouden, koji ili borave u zatvorima ili žive u egzilu, a za čiju slobodu izražavanja se ne organizuju milionski skupovi podrške.
Koje će biti implikacije terorističkih akcija u Parizu?
Moćne službe bezbjednosti već traže dodatna ovlašćenja da prisluškuju populaciju, da bi tako otkrili teroriste među njima. Generalni direktor britanske Državne bezbjednosti, je u tom duhu nedavno govorio o tome do koje je mjere ,,znanje” ključno za uspješni rad njegove službe, koja operiše sa budžetom od dvije milijarde funti! Britanski premijer Dejvid Kameron je najavio da će, ako bude reizabran za premijera, uvesti zakon, koji protivnici nazivaju doušnički, koji će legalizovati razne nove forme masovnog prisluškivanja.
Protivnici ovih mjera govore da se tolike slobode ne mogu dati tajnovitim institucijama u koje javnost nema povjerenja. Ističe da su za jačanje Al Kaide, ISIS-a i njima sličnih grupa, zaslužni političari i da su rješenja u njihovim rukama, a ne u jačanju obavještajnih službi, a i da bi erozija ljudskih prava na Zapadu bio željeni cilj ekstremističkih grupa.
U Evropi raste zabrinutost od povratka nekoliko hiljada Evropljana sa ratišta u Siriji. Zna se da među njima ima radikalizovanih i vojno obučenih ljudi koji bi svoje vještine mogli da upotrijebe protiv matičnih zemalja. Britanija, koja je pred ovim problemom donedavno zatvarala oči, sada uvodi niz ekstremnih mjera, uključujući konfiskacije pasoša i programe deradikalizacije povratnika na univerzitetima, po opštinama i po zatvorima.
U Evropskoj uniji se povlače panični potezi i govori se o ponovnom uvođenju pasoša unutar Unije uz dovođenje u pitanje Ševeningenskog ugovora.
Izvjesno je da će glavni profiteri od eskalacije nasilja, ili kako ga je bivši francuski premijer Sarkozi nazvao, ,,rata civilizacija”, biti desničarske, rasističke partije. U Britaniji jača UKIP čiji je lider britanske muslimane proglasio petom kolonom. U Francuskoj ekstremno-desničarski Nacionalni front ima milionsku podršku. Njegova liderka Marian le Pen redovno tuče predsjednika Olanda u istraživanjima javnog mnjenja. Šarli Ebdo epizoda će osigurati dalji porast podrške ovoj partiji kao i radikalizaciju njene već ekstremne antiimigracione retorike i politike.
Na maršu u Parizu je u nedjelju oko dva miliona ljudi demonstriralo jedinstvo u odbacivanju terorizama. Zbog njegovih stvarnih efekata, ne treba gubiti iz vida da je taj marš predvođen liderima kao što su Kameron, Merkelova, Netanjahu i čelnik NATO Stoltenberg. Oni su glavni kreatori svijeta u kome dominiraju ratovi i ekstremizam.
Terorističke akcije, kao ova nedavna u Parizu, otvaraju prostor za dalju akumulaciju moći u rukama istih lidera, koji koriste krize za dobijanje odriješenih ruku za preduzimanje ekstremnih mjera bez straha da će za to snositi odgovornost. Jer kao što kaže Čomski: ,,Terorizam nije terorizam kada brutalne terorističke napade izvode oni koji su uvijek u pravu jer su moćni.”
Crnogorski vrh, sloboda licemjerja
Predsjednik Crne Gore, Skupštine i Vlade Filip Vujanović, Ranko Krivokapić i Milo Đukanović osudili su teroristički napad u Parizu i u odvojenim telegramima saučešća francuskim zvaničnicima izrazili saosjećanje zbog stradanja nevinih ljudi. Sva trojica su se osvrnuli na slobode izražavanja. ,,Crna Gora snažno osuđuje zločin užasnog i stravičnog ubijanja nevinih ljudi i napada na slobodu novinarstva”, poručio je Vujanović. Krivokapić navodi da je teroristički napad na redakciju lista Šarli Ebdo ,,zario bolnu oštricu u sigurnost i bezbjednost, ne samo francuskih građana, već svih nezavisnih novinara i slobodne Evrope”. Đukanović kaže: ,,Ovaj užasan i bezuman čin predstavlja udar na sve nas i demokratske vrijednosti koje dijelimo”. Poznata su zalaganja Đukanovića i njegovih partijskih i koalicionih partnera za slobodu govora. Zbog naslovnih strana Monitora premijer i članovi njegove porodice više su puta tužili naš list i druge medije koji nijesu pod njegovom kontrolom. Tužbama je prethodila agresivna retorika Đukanovića koja je sve njegove sljedbenike pozivala na nasilje. Đukanović se nikada nije ogradio od napada koji su počinjeni nad novinarima i imovinom medija koje ne kontroliše. Ljudi od njegovog najvećeg povjerenja povezivani su sa napadima na novinare. Premijer je privrženost demokratskim vrijednostima pokazao i statistikom tokom njegove vladavine, za čije je vrijeme neprestano rasla brojka napadnutih novinara. Ti napadi kao i smrt Duška Jovanovića, ostali su nerasvijetljeni. Osjetljiv na slobode svih novinara Evrope, Krivokapić se nije htio odreći vlasti i koalicionog partnera. Ministar vanjskih poslova Igor Lukšić je i lično učestvovao u maršu u Parizu. Lukšić je u svoju biografiju upisao rukovođenje Pobjedom u vrijeme kada je ona bila bič režima protiv slobode govora.
Zajedno pobijediti zlo
Reis Islamske zajednice Rifat Fejzić oštro je osudio ubistvo članova redakcije Šarli Ebdoa. ,,Ovo je prije svega kukavički čin, ubijeni su nedužni ljudi bez obzira šta su uradili i šta su napravili. Postoji pravilo u našoj vjeri, tj. decidno stoji u Kuranu da ko ubije jednog čovjeka, kao da je ubio cijeli svijet. Ovo nije bio pucanj u novinare, već u islam i poslanika Muhameda, a ne da bi se on odbranio”, kazao je Fejzić za TV Vijesti. On je takođe naglasio da uvredljive karikature Muhameda jesu za osudu, ali ističe da nisu smjele da dovedu do ovakvih posljedica. Reisu-l-ulema Husein ef. Kavazović kazao je da ,,sa zaprepaštenjem gledamo stravične slike zločina u Parizu i paljenje džamija u državama Evropske unije”. ,,Taj strašni zločin u Parizu i širenje mržnje prema muslimanima ne smije nas paralizirati. Moramo ostati zajedno da bismo pobijedili zlo, mržnju, mrak i strah koji nam se želi nametnuti i s jedne i s druge strane. U tome metežu, obradovala nas je gesta ljudi iz jedne od najznačajnijih katedrala u svijetu (u Kelnu), koji su ugasili svjetla katedrale u znak protesta protiv širenja mržnje i islamofobije. Raduju nas i okupljanja građana u Švedskoj protiv paljenja džamija i mržnje prema muslimanima u toj velikoj zemlji”, kazao je ef. Kavazović. Episkop bački Irinej uputio je saučešće porodicama stradalih u terorističkom napadu u Parizu, apelujući na pojedine medije u Srbiji da prestanu sa prenošenjem karikaturnih prikaza islamskog proroka Muhameda i poštuju vjerska osjećanja svojih sugrađana.
Radmila STOJANOVIĆ
Komentari
FOKUS
PRVI KRUG PREDSJEDNIČKIH IZBORA: Poraz ili pobjeda Đukanovićevog i Mandićevog partnerstva

Dok ostali kandidati strepe hoće li ući u drugi krug izbora, Đukanović, kome je taj krug izvjestan, sada vodi presudnu bitku. Njegova najveća šansa je prolazak u drugi krug Andrije Mandića, pošto lider DF-a, prema analizama, ne može u tom krugu računati na onoliko širok opus glasača kao Milatović i Bečić. Partnerstvo je, očito, sklopljeno. Ako uspije, biće to izgubljena šansa za Crnu Goru
Hoće li sad već očigledno partnerstvo lidera DPS-a i aktuelnog predsjednika Mila Đukanovića i lidera DF-a, deklarisanog ljutog Đukanovićevog neprijatelja, Andrije Mandića, uspjeti ili doživjeti poraz, znaćemo u nedjelju 19. marta, kada se održava prvi krug predsjedničkih izbora. Ovo su najneizvjesniji predsjednički izbori od 1997. godine, kada je Đukanović u drugom krugu, pobijedio Momira Bulatovića. Od tada, kandidati DPS-a pobjeđivali su u prvom krugu. Jasno je da će ovi izbori imati i drugi, neizvjestan krug. Mogu donijeti konačni pad Đukanovića, čija je partija na parlamentarnim izborima u avgustu 2020. izgubila tridesetogodišnju vlast. Njegova eventualna pobjeda značila bi puno i za DPS, i njenu borbu za povratak na vlast.
Đukanovićevo i Mandićevo savezništva postalo je vidljivo još kada je Državna izborna komisija (DIK) odlučivala o kandidaturi Milojka Spajića, lidera pokreta Evropa sad. Spajića su mnogi analitičari smatrali favoritom, pogotovu nakon poraza DPS-a na izborima u Podgorici i odličnog rezultata njegove partije. Spajićeva kandidatura je odbijena glasovima DPS-a i njihovih tradicionalnih partnera u DIK-u, ali i uz pomoć uzdržanosti predstavnika Mandićevog DF-a i Socijalističke narodne partije. Iako je Spajićevo dvojno boravište i državljanstvo zbog kojih je odbijena njegova kandidatura ozbiljna tema za MUP, a njegovo dotadašnje varanje da ih nema, tema za javnost, DIK je na ovaj način napravio presedan. Uključio je državne organe Srbije u proces (čitaj: Aleksandra Vučića) i prekršio domaće zakone. Cilj je postignut – Spajić je uklonjen. Đukanović koji do tada nije bio obznanio kandidaturu, odlučuje da se kandiduje.
Potreba za Đukanovićevim i Mandićevim partnerstvom, tu nije prestala. U ime Evrope sad, kandidaturu je podnio Jakov Milatović, koji je predvodio tu partiju na pobjedničkim izborima u Podgorici a koji, takođe, prema istraživanjima, ima ozbiljne šanse da pobijedi Đukanovića ukoliko uđe u drugi krug. To važi i za Aleksu Bečića, kandidata Demokrata. U podjeli glasova između Milatovića i Bečića, u prvom krugu, šansu vide i Đukanović i Mandić. Andrija Mandić u drugom krugu, za Đukanovića je najpoželjnija opcija, imajući u vidu da lider DF-a u drugom krugu izbora, prema analizama, ne može računati na onoliko glasača kao Milatović i Bečić. To se Đukanovićeve šanse da osvoji još jedan mandat znatno uvećava.
Đukanovićevo i Mandićevo savezništvo u susret predsjedničkim izborima potvrđuje i odluka da naprave privatno javno sučeljavanje, i ne učestvuju u tradicionalnoj završnoj debati na Javnom servisu. Prema pisanju medija, Đukanović i Mandić već su snimili svoju privatnu debatu u Hotelu Hilton u Podgorici, koja će kad ovaj broj Monitora bude u štampi, biti prikazana na dvije privatne televizije – TV Prva naklonjenoj Mandiću i TV E, koja promoviše Đukanovića.
Nakon što je objavljeno da je privatno snimanje Mandića i Đukanovića dogovoreno i realizovano, a da nijedan ni drugi nijesu potvrdili gostovanje na završnom sučeljavanju na RTCG-u, i ostali kandidati saopštili su da neće prisustvovati debati na Javnom servisu. Debata, je otkazana.
Gostovanje je prvi otkazao Milatović: ,,Očigledno se plaše još jednog fijaska kakav su doživjeli na prošloj debati. U nedostatku političko-ekonomskih argumenata i loših rejtinga, pribjegli su tajnom dogovoru i organizovanju privatne i fingirane debate. Njihov bijeg pokazuje da su svjesni da će 19. marta politika namještenih sučeljavanja biti poražena, a da će pobijediti transparentnija, bogatija i pravednija Crna Gora novih ljudi i ideja”.
Nakon njega oglasio se i Bečić: ,,S obzirom na informaciju da se odlazeći predsjednik Đukanović i predsjednički kandidat Mandić nijesu odazvali pozivu za drugu debatu na RTCG-u, već da planiraju u istom terminu projektovanu međusobnu debatu na privatnim televizijama, suprotno demokratskim principima i demokratskoj kulturi, jasno je da u tim okolnostima učešće u navedenoj debati na Javnom servisu gubi svaki smisao. Igra neće proći. Građani su je prozreli. Fingiranju je došao kraj”, saopštio je. Sa sličnim razlozima, učešće je otkazao i kandidat Goran Danilović, lider Ujedinjene Crne Gore.
O partnerstvu Mandića i Đukanovića svjedoče i srpski mediji pod Vučićevom kontrolom, očito zainteresovanim da na mjestu predsjednika Crne Gore vide svoje dugogodišnje partnere. Vučićeva propaganda već je presudila. U drugi krug idu Đukanović i Mandić, najavljuju stranice srpskih tabloida.
Dok savezništvo Đukanovića i Mandića cvjeta, partnerstvo Đukanovićevih najozbiljnijih rivala na ovim izborima, nije postignuto.
Analitičari se slažu u jednom – poraz Đukanovića u drugom krugu bio bi izvjesniji da su udružene snage njegovih najozbiljnijih konkurenata. No, međusobne ponude Bečića i Milatovića, da se objedine oko jednog kandidata, propale su u raznim interpretacijima ko koga treba da podrži i pod kojim uslovima.
Dritan Abazović je prelomio je da će njegova URA na predstojećim izborima podržati Bečića a ne Milatovića. Prethodno je saopštio da vaga između ta dva kandidata. Takođe, najavljen je i zajednički nastup Demokrata i URA-e na predstojećim „izbornim ciklusima“, i saopšteno da je cilj „objedinjavanje političkog centra“, te da će njihova zajednička lista biti otvorena i za druge političke subjekte „uključujući i Evropu sad“.
Iako Pokret URA nema svog predstavnika na predsjedničkim izborima, Abazović se i na druge načine priprema za buduće „izborne cikluse“. Tik pred presudnu bitku u nedjelju, ispunjeno je Abazovićevo obećanje da će očistiti policijske redove od kriminalaca . U akciji Specijalnog policijskog odjeljena i Specijalnog državnog tužilaštva uhapšeni su bivši policajac Vladimir Bajčeta i službenik te institucije Milan Popović. Bajčeta je bivši tjelohranitelj Duška Šarića. Među uhapšenima su i bivši službenici Uprave policije, koji su navodno blisko sarađivali sa kavačkim kriminalnim klanom.
Dok URA podržava Bečića, CIVIS, koji je dio zajedničke koalicije Crno na bijelo iz 2020, dao je podršku Milatoviću. Milatoviću su podršku dali I – Demohrišćanska stranka Dejana Vukšića, Stranka pravde Novska Lista, Durmitorska inicijativa i Jugoslovenska komunistička partija.
Bečić osim URA-e ima podršku Grupe građana Novi pobjeđuje, Grupe građana Ne damo Nikšić, a podrška je stigla i od potpredsjednika Opštine Mojkovac Gorana Palevića, koji dolazi sa izborne liste Grupa građana Ne damo Mojkovac.
Mandić osim podrške partija koje čine DF, ima podršku SNP-a. Njegovu kandidaturu podržala je i bivša ministarka u Vladi Zdravka Krivokapića Vesna Bratić.
Đukanovića podržavaju SD, Bošnjačka stranka, LP, Partija crnogorskih muslimana, DP Fatmira Đeke, Demokratska stranka Roma. Na podršku glasača SDP-a, može računati u drugom krugu, pošto ta partija ima kandidatkinju Draginju Vuksanović Stanković.
Kampanja se bliži kraju. Jasno je: ako Đukanović pobijedi njegov će se režim vratiti na bijelom konju, i šanse da se reformiše DPS biće izgubljene. Crna Gora će izgubiti priliku da krene drugim pravcem. Đukanović je pokazao tokom protekle tri decenije kako se uništava država i društvo. Sada je preuzeo rizik da pokaže i kako se uništava sopstvena partija. Slogan Milo, nego ko suštinski se može pročitati kao poruka da niko iz DPS-a ne zaslužuje da bude predsjednik.
Milo Đukanović igra na sve ili ništa. Ulog je normalnija Crna Gora. Samo, njegov poraz ne znači sam po sebi pobjedu Crne Gore. Na drugoj strani ponora je – Andrija Mandić. Partner.
NASILJE NA CETINJU: Nema optuženih
Kandidat za predsjednika Jakov Milatović, napadnut je prethodne sedmice na Cetinju, gdje se održavala njegova konvencija. Milatovića je napala grupa demonstranata, koji su protestovali ispred cetinjskog Sportskog centra, gdje se održavala njegova konvencija.
Incident se dogodio i pored toga što je u tom trenutku ispred Sportskog centra bio prisutan veliki broj policijskih snaga, uz čiju je pomoć, konačno, uz psovke i povike, Milatović ušao u zgradu u kojoj se održavala kovenncija.
Policija do danas nije otkrila ko su napadači na Milatovića, iako je utvrdila i uhapsila osam napadača na policijske službenike tokom istog incidenta.
Milatović i Evropa sad su za incident na Cetinju optužili Đukanovića.
„Strah koji iz njega progovora, te kukavičluk da koristi druge radi svoga interesa, kako bi sebe predstavio jedinim državnikom koji je dobrodošao na Cetinje, može samo proći kod onih koje je uvukao u svoje prljave kombinacije, te ih napravio zavisnim. Zapravo, Đukanović radi ono što je devedesetih priređivao istom tom Cetinju i rodonačelnicima ideje nezavisne Crne Gore“, kazao je Milatović.
Incident su osudile brojne partije, ali i međunarodne organizacije i diplomate. Iako je i DPS zvanično osudio nasilje na Cetinju, paralelno su Đukanović i njegovi pravdali nasilje na Milatovića. I sam Đukanović je to učinio na predizbornoj konvenciji u Prijestonici.
„Predsjednik Crne Gore htio bi da bude onaj koji ni kao kandidat ne može s mirom doći na Cetinje, a htio bi u njemu da stoluje”, poručio je.
Milena PEROVIĆ
Komentari
FOKUS
MARATONCI TRČE POSLJEDNJI KRUG: Lekić, Abazović ili fajront

Iako se rješenja za formiranje nove vlade po URA-SNP pravilima ne naziru, a vrijeme za taj posao nepovratno curi, to ipak ne znači da će parlament biti raspušten neposredno nakon 16. marta. Mnogo kombinacija je i dalje u igri
Može li mandatar Miodrag Lekić sastaviti vladu u propisanom roku, do 16. marta, ili će vratiti mandat, da bi novi mandatar Dritan Abazović u narednih nekoliko dana uradio ono što njemu nije pošlo za rukom skoro tri mjeseca?
Jednako je (ne)realna, kažu upućeni, i opcija da se aktuelnoj Vladi produži mandat, iako je ona u tehničkom mandatu duže od pola godine. Rekonstrukcijom, za koju je teško pronaći pravno utemeljeno obrazloženje, ili prećutnom podrškom kojoj svjedočimo i pored činjenice da se DPS, Demokrate i DF zvanično predstavljaju kao opozicija u odnosu na Abazovićev kabinet. Odnosno ono što je od njega ostalo. Ali ne preduzimaju ništa kako bi se politička kriza razriješila na najprirodniji način – izborima.
Desetak dana pred prvi krug predsjedničkih izbora u fokus pažnje javnosti, (ne)očekivano, dospjela je sudbina izvršne vlasti.
Ugodilo se da rok za formiranje vlade mandatara Miodraga Lekića ističe narednog četvrtka, tri dana pred glasanje za budućeg predsjednika. Pošto su pregovori avgustovske većine o formiranju nove vlade, makar javno, paralisani još od početka januara, u cajtnotu se traže brzopotezna rješenja. Bilo kakva čini se, samo da se izbjegne mogućnost da aktuelni predsjednik Milo Đukanović rapusti parlament nakon što istekne rok od 90 dana za formiranje nove vlade. Predsjednica parlamenta Danijela Đurović potom bi bila dužna da raspiše vanredne parlamentarne izbore.
U ovom trenutku čini se kako je najmanje vjerovatno da Lekić završi povjereni posao i formira vladu. Sve je očiglednije da su, od septembra i početka te priče, GP URA i SNP imale naum da kupe vrijeme za aktuelnu tehničku vladu. Na to je, prije dvadesetak dana, podsjetio Vladimir Joković. “,,SNP neće biti smetnja ako se dogovori svaki detalj, kao što smo već zauzeli stav i dogovorili da ništa nije dogovoreno dok se sve ne dogovorimo”, saopštio je potpredsjednik Vlade, ministar poljoprivrede i predsjednik SNP-a, ne propuštajući priliku da pecne potencijalne koalicione partnere: ,,Oni koji su izlazili da je dogovoreno oko nekih stvari, to su potpuno netačno govorili”.
Kao iskusan političar, Lekić je brzo shvatio svoju poziciju, i formalne pregovore o formiranju 44. vlade okončao praktično na samom početku. Čim mu je postalo jasno da ne postoji zajednički interes potrebne većine da se ono što je dogovoreno u načelu (septembarski sporazum avgustovske većine) izgura do kraja. Nekih razgovora je bilo i nakon toga, ali bez ploda. Makar ne za sada.
Početkom prošle nedjelje mandatar je na pitanje ND Vijesti odgovorio kako će konsultacije o novoj vladi biti zavšršene u zakonom predviđenom roku. ,,Nakon toga ću javno sumirati bilans, konkretan rezultat i mogući institucionalni nastavak. Ili nemogućnost formiranja vlade, što se takođe dešava u demokratskim državama”.
Onda su do javnosti stigle priče o mogućoj rekonstrukciji postojeće tehničke Vlade. Govorilo se čak i o imenima mogućih novih ministara – etabliranih funkcionera DF-a i Demokrata, ali niko nije umio da objasni kako bi u praksi išao proces oživljavanja političkog mrtvaca. Ustav je jasan (član 110): ,,Vladi prestaje mandat… kad izgubi povjerenje (parlamenta). Vlada kojoj je prestao mandat nastavlja rad do izbora Vlade u novom sastavu”. Dakle: izbor nove vlade u novom sastavu.
Istina je, nakon pada Abazovićeve Vlade svjedočili smo kako je obnovljena parlamentarna većina na prijedlog premijera razriješila dvojicu ministara iz nepoželjnog SDP-a (Ranka Krivokapića i Raška Konjevića). Pozivajući se na činjenicu da, prema važećim propisima, za funkcionisanje i postupanje vlade u tehničkom mandatu (nakon što izgubi povjerenje parlamentarne većine) ne postoje ograničenja u odnosu na vladu u punom kapacitetu. Osim što vlada kojoj je izglasano nepovjerenje ne može donijejti odluku o raspuštanju parlamenta.
Abazovićeva ideja o rekonstrukciji njegovog kabineta bila je prevelik zalogaj čak i za dokazano kreativne tumače prava iz tri koalicije vladajuće većine. Zato se pojavio ovaj plan: Miodrag Lekić vratiti mandat neobavljena posla, parlamentarna većina, ponovo po njihovom Zakonu o predsjedniku, za novog mandatara imenuje Dritana Abazovića. Potom, možda i istog dana zbog vremenskog ograničenja u kome se treba završiti, izglasa njegovu drugu, 44. vladu Crne Gore.
Izgleda kako taj plan ima utemeljenje u važećim zakonima, makar dok se Ustavni sud ne odredi o kontraverznim izmjenama Zakona o predsjedniku kojima je parlament sebi dao za pravo da imenuje mandatara ukoliko predsjednik države to ne uradi u propisanom roku od 30 dana. Problem ne bi bili ni prekratki rokovi.
Poslovnik o radu Skupštine predviđa da se sjednice parlamenta zakazuju najmanje 15 dana unaprijed dok je on, kao sada, u redovnom zasijedanju. To se pravilo, ipak, da promijeniti ako se tako dogovori kolegijum Skupštine. A, ,,ako se o pojedinom pitanju ne postigne saglasnost, odlučuje predsjednik Skupštine”. Može, znači.
Pojavio se, međutim, novi problem. Isprva, navodno, Abazović nije želio da Nebojši Medojeviću povjeri mjesto potpredsjednika vlade koji bi koordinirao radom službi bezbjednosti. Dijelom, to je bilo i razumljivo imaju li se u vidu mnogobrojne optužbe koje je predsjednik PzP izrekao i objavio na društvenim mrežama na račun Abazovića i Pokreta URA. Prebacujući im saradnju sa kriminalcima, učešće u švercu cigareta i korupciju.
Onda je Abazović prihvatio da jednom od najglasnijih kritičara prepusti omiljeno mjesto prvog bezbjednjaka u izvršnoj vlasti. Medojević je pristao da se stavi pod direktnu komandu čovjeka za koga javno tvrdi da je kriminalac. Prevladali su viši interesi. Vlast i moć, odnosno, strah od prijevremenih parlamentarnih izbora, i dalje snažnog DPS-a te rastuće popularnosti pokreta Evropa sad.
Tu se javio novi problem. Goran Danilović i njegova Ujedinjena Crna Gora ne pristaju na novu vladu pod Abazovićevom komandom. Vlada Miodraga Lekića ili izbori, insistira Danilović. I u tome ima podršku poslanika svoje partije Vladimira Dobričanina. Bez njega nema neophodnog 41. glasa za izbor nove vlade.
Takav stav je, očekivano, naišao na nezadovoljstvo onih koji su, nakon strpljivog čekanja dužeg od dvije godine, računali da će konačno dobiti pripadajući dio izvršne vlasti zarađene na izborima 2020. Zato su Daniloviću prvo zamjerili da radi u korist DPS-a. Potom je Medojević, ponovo, otišao nekoliko koraka naprijed. ,,Izgleda da sam ja problem! Duvanska mafija ne sjedi skrštenih ruku”, objavio je na društvenim mrežama.
,,Ja prezirem podjednako duvansku i svaku drugu mafiju, od zemunske do škaljarske i izborne”, odgovorio je Danilović na prozivke, javno odbacujući mogućnost da njegova Ujedinjena podrži ,,rekonstruisanu ili novu rekonstruisanu” vladu Dritana Abazovića. ,,A ako imaju 41. poslanika neka je sa srećom”.
Još je aktuelni v.d. direktor Agencije za kontrolu i obezbjeđenje kvaliteta (imenovala ga Abazovićeva Vlada u oktobru prošle godine) saopštio da je o tom stavu obavijestio premijera (,,prihvatio je i rekao da razumije i da nije lako”) a potom i ostale predstavnike parlamentarne većine, na sastanku koji je održan početkom nedjelje, nakon 60-dnevnog zatišja. ,,Dajem vam riječ da niko nije rekao nijednu riječ prekora, izuzev konstatacije: Dobro…Nije UCG jedina, idemo da tražimo 41. poslanika“, saopštio je Danilović, insistirajući kako su se njegovi sagovornici tek nakon 24 sata sjetili da je ,,izdajnik”. Pa je, dijelom i odgovorio na prozivke.
,,Meni je bilo čudno da je Medojević glasao da bude u nekoj novoj ‘rekonstruisanoj’ Vladi na čijem je čelu Abazović, za kog je do juče govorio da je ‘uzeo 21 milion’ i da je na čelu mafije, te da bi (glavni specijalni tužilac Vladimir) Novović morao da ga uhapsi”, piše u Danilovićevom saopštenju objavljenom u srijedu. Koje je samo pritvrdilo kako avgustovsku većinu na okupu drži samo matematika vlasti. A da su i te veze sve tanje.
Četrdesetorica nijesu gubila vrijeme, pa su sa liderom Forca i poslanikom Genci Nimanbeguoma razgovarali o njegovoj spremnosti da im se priključi u parlamentu i bude taj presudni 41. glas za novu Abazovićevu vladu. Iako su Forca i URA u Ulcinju zajedno dio vladajuće većine, Nimanbegu, prema našim izvorima, nije pokazao spremnost da sličan aranžman zaključi i na držvnom niovu. Preporučio je što brži izlazak na izbore.
Takav odgovor se mogao naslutiti još prije nekoliko dana, kada je premijer Abazović poručio da nova vlada nije njegov prioritet. ,,Ko hoće da sastavi vladu, neka je sastavi, a dok se to ne desi, vlada radi u punom kapacitetu. Ako se nešto promijeni, tu smo da izvršimo primopredaju”, kazao je.
Zanimljivo ja kako Demokrate sve ovo, javno, prate sa priličnom ravnodušnošću. I bez komentara. Trenutno su zauzeti predsjedničkom kampanjom svog lidera Alekse Bečića. Ali, tvrde upućeni, ne žele ni da skroz zatvore vrata potencijalnoj saradnji sa pokretom Evora sad, kome bi formiranje nove vlade najmanje odgovoralo. Produžilo bi njihov vanparlamentarni status, i pored rejtinga koji upućuju da su oni, možda, trenutno i najjača partija anti DPS bloka.
Iako se rješenja za formiranje nove vlade po URA-SNP pravilima ne naziru, a vrijeme nepovratno curi, to ipak ne znači kako je izvjesno da će parlament biti raspušten neposredno nakon 16. marta. Djeluje da se Đukanović koleba sa tom odlukom. Možda je riječ samo o taktici uspavljivanja političkih protivnika, kako oni u predviđenom roku ne bi pronašli kakvo-takvo rješenje koje bi produžilo njihovu vlast u ovom rasporedu snaga. Ili i u DPS-u žele da sačekaju rezultate prvog kruga predsjedničkih izbora, kako bi dodatno analizirali svoje izborne šanse.
Dok se iza kulisa grozničavo pregovara, samo u jedno možemo biti sigurni: interes građana Crne Gore ostaje u drugom planu.
Zoran RADULOVIĆ
Komentari
FOKUS
PRVI PREDSJEDNIČKI IZBORI NAKON PADA DPS-a: Na čijoj je strani neizvjesnost

Aleksa Bećić i Jakov Milatović, za razliku od Andrije Mandića i Mila Đukanovića, ne izazivaju veliki animozitet među onima koji nijesu simpatizeri i sljedbenici njihove političke opcije. Pitanje je samo da li je ta tolerancija dovoljna za eventualnu podršku u drugom krugu glasanja. Od toga će bitno zavisiti ishod izbora
Šest predsjedničkih kandidata u tri kolone. Šest sudija u Ustavnom sudu. Crna Gora je spremna za jednu od najneizvjesnijih predsjedničkih trka u svojoj istoriji. Izvjesno je samo da pobjednika nećemo dobiti u prvom krugu glasanja 19. marta.
U grubim crtama, krajnje pojednostavljeno i ne baš tačno, startuje se sa sljedećih pozicija: srpsko-ruske interese braniće Andrija Mandić i Goran Danilović, crnogorsko-evropske Milo Đukanović i Draginja Vuksanović Stanković, a Aleksa Bečić i Jakov Milatović podršku traže od onih koji naglasak stavljaju na vlastite, prvenstveno finansijske, interese.To predstavlja svojevrstan novitet na ovdašnjoj političkoj sceni, „tradicionalno“ raspolućenoj i utaborenoj po nacionalno-vjerskim šavovima.
Zato jedni samozvanim kandidatima centra prebacuju višak/manjak srpstva, drugu višak/manjak evropejstva a treći – odsustvo političkog sluha i višak sujeta zbog kojih su odlučili da odvojenim kandidaturama podijele „zajedničko“ biračko tijelo. Umjesto da promocijom zajedničkog kandidata značajno poprave njegove šanse za konačnu pobjedu.
Dok pišemo ovaj tekst, još nemamo konačno odluku Državne izborne komisije (DIK) o kandidaturi Jovana Jodžira Radulovića, političkog anonimusa, ali, kažu, uticajnog influensera koji na društvenim mrežama ima skoro 250.000 pratilaca. Njihovu pažnju drži nastupima nalik na opskurne učesnike rijaliti programa (banalni vicevi, vulgarnosti i 18+ prostote). Uspije li Radulović da DIK-u dostavi potreban broj važećih potpisa (nešto preko 8.100), dobiće oko 25.000 eura iz budžeta na ime troškova predsjedničke kampanje. I pokazati da se tzv. virtuelna stvarnost ozbiljno prelila u stvarnost ovdašnjeg političkog života.
Okrenimo se kandidatima s ove strane mjeseca. Đukanović na predjsedničke izbore izlazi treći put (dvije pobjede 1997. i 2018), Mandić i Vuksanović Stanković drugi put (po jedan poraz 2008, odnosno, 2018) dok su Milatović, Bećić i Danilović debitanti u predsjedničkoj utrci.
Trenutno se glavna borba vodi među kandidatima koji se obraćaju glasačima tzv. pobjednika od 30. avgusta za jedno mjesto u drugom krugu izbora. Čini se kako Mandić i Milatović vode mrtvu trku dok Bećić, možda i zbog zakašnjele najave kandidature, zaostaje nekoliko procenata. Ali, kažu, kako ni on nije bez šanse.
Istraživači javnog mnjenja i analitičari cijene da je Đukanovićev ulazak u drugi krug neupitan. Njegov problem je – šta onda. Vuksanović Stanković i Danilović nemaju izgledne šanse za drugi krug, ali mogu solidnim rezultatom i ojačati rejtinge svojih partija pred očekivane vanredne parlamentarne izbore.
Najinteresantniju kampanju, za sada, vodi Andrija Mandić. On se glasačima pokušava predstaviti u novom svjetlu, kao potencijalni pomiritelj evropskih svjetonazora. Marketinški stručnjaci kažu da je riječ o „ribrendingu“, a da je Mandićeva kampanja, u dosadašnjem toku, dobro osmišljena i skupa (navodno je rade Izraelci koji su godinama dio predizbornog tima Aleksandra Vućića i njegove SNS). Malo je onih koji smatraju da bi novi Mandić mogao izgubiti podršku tradicionalnih birača DF-a zbog promjene retorike u javnim nastupima, ali su stavovi podijeljeni oko toga može li doprijeti do novih glasača, neophodnih za konačan uspjeh.
Važna je i namjera lidera DF da tokom predstojeće kampanje sebe i svoj politički savez predstavi kao prihvatljivog partnera međunarodnoj zajednici oličenoj u zvaničnicima EU i SAD. DF, sa zavidnom upornošću, izbjegava da se izjasni o aktuelnim pregovorima na relaciji Srbija – Kosovo koji bi se mogli završiti nekom vrstom prećutnog međusobnog priznanja. Dok srpski vatreni rodoljubi u Beogradu organizuju demonstracije i pišu parole i grafite kojima prijete ubistvom onome ko potpiše predloženi sporazum – svi znamo ko je jedini koji to može da uradi – iz DF-a ni riječ. Muk je toliko da više ne znamo ni da li važi obećanje Milana Kneževića da će, budu li imali većinu u izvršnoj vlasti, poništiti odluku o priznanju nezavisnosti Kosova.
U svakom slučaju, Mandić u kampanju ulazi uz otvorenu podršku zvaničnog Beograda, medijsku i finansijsku, a oponenti kažu i uz podršku ljudi za specijalne predizborne zadatke iz zvaničnog i nezvaničnog sistema bezbjednosti našeg sjevernog susjeda. Od pomoći će biti i direktorska mjesta po dubini i vlast u lokalnim samoupravama koje je DF sa koalicionim partnerima u međuvremenu preuzeo od DPS. Iskustvo uči da se sa tih adresa može uticati na izborno opredjeljenje značajnog dijela ovdašnjih birača.
Znaju to i na drugoj strani.
Milo Đukanović u kampanju kreće kao evropski državnik, naš predsjednik, uz retoričko pitanje Nego ko? Iako nije malo onih koji se pitaju zašto on? Analitičari, uglavnom, cijene kako je DPS izašao sa najjačim kandidatom, i da je ovo igra na sve ili ništa. Uspjeh bi dao vjetar u jedra pokušaju DPS-a da se vrati na vlast. Đukanovićev eventualni poraz na predsjedničkim izborima označio bi kraj njegove karijere, i krah te partije, ovakve kakvu smo je znali.
Postoje i drugačije tumačenja predstojećih izbora. Prema tom viđenju, Đukanovićev o(p)stanak na mjestu predsjednika zadržao bi fokus svih ostalih na DPS-u. Sadašnja većina, umjesto da se nosi sa rezultatima svoje vladavine i naraslim zađevicama, pred birače je ponovo izašla s poklikom samo da ode DPS. I uz zakletve da poslije izbora neće ulaziti u koalicije sa Đukanovićevom partijom. Tako bi DPS ostao u izolaciji, sa malim šansama da se vrati na vlast i pored velike podrške među biračima. Za razliku od Đukanovića koji bi sačuvao političku važnost i, što nije nebitno, imunitet.
Jakov Milatović je, najvjerovatnije, najveća nepoznanica predstojećih izbora. Iza njega je izuzetno uspješan nastup na lokalnim izborima u Podgorici. Propisana dinamika događaja vezanih za primopredaju vlasti u Glavnom gradu Milatoviću omogućava da se, nakon eventualnog nesupjeha na predsjedničkim izborima, vrati na plan A, i na gradonačelničku funkciju. Ljestvica je, međutim, u međuvremenu podignuta na veći nivo. I ambicije su narasle.
Pitanje je koliko će Milatovićevu predsjedničku kandidaturu hendikepirati problemi koje je sebi i svojoj stranci napravio Milojko Spajić neistinama oko dvojnog državljanstva. A i koliko na izborni rezultat može uticati to što javnost bivšeg ministra ekonomije vidi kao (tek) drugog u tandemu sa Spajićem. Neka istraživanja pokazuju kako prosječan birač na mjestu predsjednika želi vođu a ne državnog slubenika sa nešto većim ustavnim ovlašćenjima.
Aleksa Bečić ima harizmu koja Milatoviću, vjerovatno, nedostaje. Na njegovoj strani je političko iskustvo ali i dobro organizovana i utemeljena partijska infrastruktura. Hendikep se ogleda u percepciji znatnog dijela birača prema kojoj je Evropa sad isključivo zaslužna za rast zarada, penzija i socijalnih davanja/naknada, iako su Demokrate toj priči dale ozbiljan doprinos. Problem u završnici bi mogao biti i to što su Demokrate, i pored insisitiranja na nacionalnoj neutralnosti, u dijelu javnosti prepoznate kao sastavni dio prosrpskog bloka koji djeluje pod patronatom Srpske pravoslavne crkve. Opet, podrška SPC, ili njenog većinskog dijela u Crnoj Gori, mogla bi značajno uvećati šanse Alekse Bečića da se nađe u drugom krugu izbora.
Bećić i Milatović, za razliku od Mandića i Đukanovića, ne izazivaju veliku netrpeljivost i animozitet među onima koji nijesu simpatizeri i sljedbenici njihove političke opcije. Od odgovora na pitanje da li je ta tolerancija dovoljna za eventualnu podršku u drugom krugu glasanja, bitno će zavisiti ishod izbora.
Na kandidaturu Gorana Danilovića analitičari, uglavnom, gledaju kao na potez koji bi puno više mogao da odmogne Andriji Mandiću nego da donese predsjedniku Ujedinjene. Riječ je o starim animozitetima iz vremena njihove tijesne političke saradnje (Danilović je bio potpredsjednik Mandićeve Nove srpske demokratije). Verbalno, u ovoj kampanju Danilović bi mogao biti najveći Srbin, praveći zazubice nekadašnjim saradnicima iz DF-a. Demonstrirajući, istovremeno, da se ta nacionalna platforma može braniti umivenije nego što je to radio Mandić.
Pozicija Draginje Vuksanović Stanković jednako je zanimljiva. Iako bi SDP trebao da pokriva politički prostor koji imaju ambicije da zauzme Evropa sad, (sa pokretom URA Dritana Abazovića, ili bez njih), bivša predsjednica te partije se od 2020. nametnula kao jedna od nacionalno najisključivijih političarki/političara na ovdašnjoj sceni. Tu Đukanović djeluje kao umjereni političar. Doduše, ne treba zaboraviti kako je aktuelni predsjednik prvi mandat dobio na priči o potrebi očuvanja zajedničke države Crne Gore i Srbije, a drugi kao temelj kamen odbrane crnogorske države i nacije. Draginja Vuksanović Stanković kandidatu DPS ne može naškoditi. A da li će mu i koliko pomoći ostaje da se vidi. I zapamti. Pitanje je, uostalom, koliko su tradicionalni glasači SDP-a, oni zbog kojih je ta partija 2015. napustila koaliciju sa DPS-om, spremni da se odazovu na eventualni poziv da u drugom krugu izbora podrže Mila Đukanovića. Naravno, ukoliko na drugoj strani ne bi bio Andrija Mandić.
Partije koje čine aktuelnu tehničku vladu (URA, SNP, Bošnjačka stranka) dakle, nemaju kandidata za predsjednika. Teško je naći sličan primjer. Baš kako i vladu sa više suprotnosti. SNP je pozvao na podršku Mandiću. BS favorizuje Đukanovića, dok premijer Abazović kaže kako su Milatović i Bečić „dobri kandidati“. Dobro jutro, čaršijo.
Zoran RADULOVIĆ
Komentari
-
Izdvojeno3 sedmice
ANKETA: Favoriti i saputnici
-
FOKUS3 sedmice
PRVI PREDSJEDNIČKI IZBORI NAKON PADA DPS-a: Na čijoj je strani neizvjesnost
-
FOKUS3 sedmice
ĐUKANOVIĆ I PREDSJEDNIČKI IZBORI: Nagovoren?
-
OKO NAS2 sedmice
ULCINJSKA PORT MILENA: Od simbola grada do septičke jame i nazad
-
DRUŠTVO3 sedmice
18 GODINA NAKON UBISTVA INSPEKTORA SLAVOLJUBA ŠĆEKIĆA: Suđenje bez kraja
-
INTERVJU3 sedmice
BETI LUČIĆ, GLUMICA: Nikog ne zanima mrtvo kazalište
-
ALTERVIZIJA4 sedmice
Veliki prelom
-
Izdvojeno3 sedmice
OPET O POZAJMICI I SUMNJIČENJU MILOJKA SPAJIĆA: Agenda za izbore i posao za tužilaštvo