Povežite se sa nama

FOKUS

OPOMENE PARIZA: Probudi se, smrkava se

Objavljeno prije

na

pariz

U srijedu 7. januara, Pariz, grad svjetlosti, je utonuo u mrak nasilja. Dvije maskirane osobe upale su u prostorije satiričnog magazina Šarli Ebdo, neposredno pošto je na Tviteru objavljena karikatura Abu Bakr Al Bagdadija, lidera Islamske države, kako upućuje najbolje želje, ,,a posebno za dobro zdravlje”.

Kao da se radilo o crnom proročanstvu, a ne o koincidenciji, jer ubilačka misija je planirana kao odgovor na plan Šarlija da kasnije istog dana objavi sliku golog muslimanskog proroka Muhameda. I nešto manje od sat vremena od objavljivanja tvita, 10 zaposlenih u Šarliju i dva policajca koja su obezbjeđivala redakciju, su životima platili za uređivačku odluku satirične novine.

Po obavljenom poslu, teroristi su bez žurbe ušli u kola, posto je jedan od njih dokusurio ranjenog policajca metkom u glavu, a drugi uzviknuo da su osvetili pokušaj blaćenja proroka Muhameda. Tako je otpočela trodnevna nacionalna trauma čiji je krajnji balans bio 20 ubijenih, uključujući četiri pogubljena taoca iz jevrejske košer prodavnice i trojicu terorista likvidiranih od strane francuskih specijalaca.

Šarli Ebdo je do nedavne tragične epizode bio niskotiražni nedjeljnik čijim karikaturistima ni jedna tema, a posebno religiozna, nije bila sveta. Izložen oštrici njegove satirične prerade, hrišćanski koncept svetog trojstva je dobio seksualne note, časne sestre su na stranicama Šarlija praktikovale oralni seks, a katolička crkva je novinu 12 puta izvodila pred sud zbog uvrede. Jevreji su predstavljani kao šićardžije, ali poznavaoci kažu da mu je posljednjih godina dominantna tema bila ismijavanje islama i muslimana, od vizuelnog predstavljanje proroka Muhameda, koje je u islamu strogo zabranjeno, do ismijavanja muslimana žrtava masakara.

Bez obzira na ekstremno uvredljivu prirodu priloga, često praćenu stereotipima, bilo bi suludo nasilje nad osobljem Šarlija, smatrati zasluženim. U liberalnim demokratijama zapadnog tipa sloboda izražavanja nije apsolutna, ali niko ne može očekivati da će biti pošteđen od ismijavanja.

Takođe je legitimna, a za sada je gotovo potpuno odsutna, analiza političkog i istorijskog konteksta u kome Šarli plasira svoje beskompromisno ismijavanje islama. Radi se o istoriji francuske kolonijalne dominacije nad muslimanskim zemljama sjeverne Afrike i krvavih antikolonijalnih ratova u Alžiru i Tunisu, koje su životima plate desetine hiljada muslimana.

Izbacivanje francuskih kolonizatora 60-ih godina, je perverznom logikom stvorilo među Francuzima i ogorčenje i antiarapski rasizam. Hiljade muslimana iz bivših kolonija koji su se po završetku kolonijalne ere zatekli u Francuskoj, su bili izloženi nevjerovatnom nasilju uključujući i masovna ubistva ljudi čiji su leševi bacani u Senu.

Danas, poslije više od pola vijeka, masovna ubistva su dio ružne prošlosti, ali rasizam je još svakodnevica za šest miliona muslimana koji čine oko 10 odsto građana Francuske. Najbrojnija muslimanska populacija u Evropi živi marginalizovana i u siromaštvu u predgrađima velikih francuskih gradova, puno ih je nezaposlenih i svi aspekti njihovog života su izloženi napadu, od halal ishrane, do hidžaba čije je nošenje na javnim mjestima ilegalno.

U ovom kontekstu tvrdnja da su pripadnici svih vjera podjednako izloženi Šarlijevoj satiri prestaje da drži vodu. Ismijavanje moćne većinske hrišćanske religije nema isti efekat kao ismijavanje vjere koja je bez moći i čiji pripadnici tavore na dnu društvene hijerarhije. Za očekivati je i razliku u reakciji. Nemoćni će osjećati da su konstantno na tapetu, da su progonjeni. Veće su šanse da neki od njih stanu u odbranu svojih vrijednosti i načina života a neki i postanu regruti ekstremnih organizacija.

Sljedeći bitan elemenat konteksta, koji bi bacio svjetlo na pitanje ,,zašto?”

čeka na odgovor političara i analitičara. Njihove reakcije su trenutno fokusirane na krvoproliće kao i na mobilizaciju javnosti da se suprotstavi napadu na Zapadnu tradiciju slobode izražavanja.

Čuje se mišljenja da je 7. januar francuski 11. septembar, što je tvrdnja za koju ima malo osnova. Da navedemo samo neke bitne razlike: terorističko nasilje u Francuskoj je počinjeno od Francuza, udar na SAD bila je puno veća vizelno spektakularna akcija u kojoj je više od 2.000 ljudi ubijeno. Ono što jeste slično kod obje tragedije je kreiranje atmosfere u javnosti gdje se traženje uzroka tregedije tretira kao pokušaj iznalaženja opravdanja za teroriste i nedostatak poštovanja za žrtve.

Nije čudo što francuski i drugi zapadni lideri prećutkuju vezu između terora u Parizu i ratova protiv muslimanskih zemalja uz masovno stradanje civila, raširenu upotrebu torture, mučionica tipa Abu Greiba i Gvantanama, jer bi ukazali na svoju odgovornost za eskalaciju ekstremizma koji je za vrijeme 11. septembra bio ograničen na nekoliko stotina muslimanskih ekstremista, kojih sada ima na hiljade širom muslimanskog svijeta, sa de fakto državom u Iraku i Siriji.

Jedan od zasada rijetkih glasova razuma, koji će vjerovatno postati brojniji protokom vremena, australijski socijalistički magazin Red Flag, kaže: ,,Ako se i površno osvrnemo na događaje iz nedavne prošlosti, nećemo se čuditi što se ovaj užasni incident dogodio, već što ih nema puno više”. Magazin dodaje: ,,…Treba odati priznanje muslimanima na njihovom humanizmu, zahvaljujući kome ih veoma mali broj pribjegava nasilju uprkos nebrojenim provokacijama”.

Stvarno, zamislimo na trenutak kako bi izgledala Evropa ili Amerika, kad bi muslimani u odnosu na Zapad počeli da praktikuju pristup ,,oko za oko, zub za zub”.

Slično Bušu poslije 11. septembra, francuski lideri su u napadu na Šarli Ebdo vidjeli šansu da modeliraju javno mnjenje oko teze da domaći terorizam nije produkt kompleksnih političkih odnosa pa i zapadnog rata protiv terorizma, već da se radi o borbi između nazadnih, srednjovjekovnih vrijednost islama i svijetlih zapadnih tradicija.

Reakcija medija na ubistvo osoblja Ebdoa je dala znatan doprinos ispiranju mozga šokirane i zabrinute Francuske i zapadne javnosti. Korišćena simbolika sadrži maskirane naoružane islamske teroriste, kojima se Francuzi suprotstavljaju olovkama. Izostavljena je činjenica da Francuska sada bombarduje Islamsku državu u Iraku, čiji su borci do nedavno bili njeni saveznici u borbi za obaranje Asada. Zaboravlja se da destrukcija Libije, Iraka, Avganistana i napadi na Mali nije počinjena olovkama već najmodernijim oružjima koja stoje na raspolaganu Francuskoj i njenim evropskim i američkim saborcima.

Ono što Francuski i zapadni lideri žele da utisnu u svijest svojih građana je značaj koji Zapad pridaje slobodi izražavanja kao bazičnom ljudskom pravu. To bi bilo dobro i svima bi nam trebalo. Ali ovo pravo u slobodnom svijetu znatno je erodirano. To znamo samo zahvaljujući ,,zviždačima” kao što su Džulian Asanž, Bredli Mening ili Edvrad Snouden, koji ili borave u zatvorima ili žive u egzilu, a za čiju slobodu izražavanja se ne organizuju milionski skupovi podrške.

Koje će biti implikacije terorističkih akcija u Parizu?

Moćne službe bezbjednosti već traže dodatna ovlašćenja da prisluškuju populaciju, da bi tako otkrili teroriste među njima. Generalni direktor britanske Državne bezbjednosti, je u tom duhu nedavno govorio o tome do koje je mjere ,,znanje” ključno za uspješni rad njegove službe, koja operiše sa budžetom od dvije milijarde funti! Britanski premijer Dejvid Kameron je najavio da će, ako bude reizabran za premijera, uvesti zakon, koji protivnici nazivaju doušnički, koji će legalizovati razne nove forme masovnog prisluškivanja.

Protivnici ovih mjera govore da se tolike slobode ne mogu dati tajnovitim institucijama u koje javnost nema povjerenja. Ističe da su za jačanje Al Kaide, ISIS-a i njima sličnih grupa, zaslužni političari i da su rješenja u njihovim rukama, a ne u jačanju obavještajnih službi, a i da bi erozija ljudskih prava na Zapadu bio željeni cilj ekstremističkih grupa.

U Evropi raste zabrinutost od povratka nekoliko hiljada Evropljana sa ratišta u Siriji. Zna se da među njima ima radikalizovanih i vojno obučenih ljudi koji bi svoje vještine mogli da upotrijebe protiv matičnih zemalja. Britanija, koja je pred ovim problemom donedavno zatvarala oči, sada uvodi niz ekstremnih mjera, uključujući konfiskacije pasoša i programe deradikalizacije povratnika na univerzitetima, po opštinama i po zatvorima.

U Evropskoj uniji se povlače panični potezi i govori se o ponovnom uvođenju pasoša unutar Unije uz dovođenje u pitanje Ševeningenskog ugovora.

Izvjesno je da će glavni profiteri od eskalacije nasilja, ili kako ga je bivši francuski premijer Sarkozi nazvao, ,,rata civilizacija”, biti desničarske, rasističke partije. U Britaniji jača UKIP čiji je lider britanske muslimane proglasio petom kolonom. U Francuskoj ekstremno-desničarski Nacionalni front ima milionsku podršku. Njegova liderka Marian le Pen redovno tuče predsjednika Olanda u istraživanjima javnog mnjenja. Šarli Ebdo epizoda će osigurati dalji porast podrške ovoj partiji kao i radikalizaciju njene već ekstremne antiimigracione retorike i politike.

Na maršu u Parizu je u nedjelju oko dva miliona ljudi demonstriralo jedinstvo u odbacivanju terorizama. Zbog njegovih stvarnih efekata, ne treba gubiti iz vida da je taj marš predvođen liderima kao što su Kameron, Merkelova, Netanjahu i čelnik NATO Stoltenberg. Oni su glavni kreatori svijeta u kome dominiraju ratovi i ekstremizam.

Terorističke akcije, kao ova nedavna u Parizu, otvaraju prostor za dalju akumulaciju moći u rukama istih lidera, koji koriste krize za dobijanje odriješenih ruku za preduzimanje ekstremnih mjera bez straha da će za to snositi odgovornost. Jer kao što kaže Čomski: ,,Terorizam nije terorizam kada brutalne terorističke napade izvode oni koji su uvijek u pravu jer su moćni.”

Crnogorski vrh, sloboda licemjerja

Predsjednik Crne Gore, Skupštine i Vlade Filip Vujanović, Ranko Krivokapić i Milo Đukanović osudili su teroristički napad u Parizu i u odvojenim telegramima saučešća francuskim zvaničnicima izrazili saosjećanje zbog stradanja nevinih ljudi. Sva trojica su se osvrnuli na slobode izražavanja. ,,Crna Gora snažno osuđuje zločin užasnog i stravičnog ubijanja nevinih ljudi i napada na slobodu novinarstva”, poručio je Vujanović. Krivokapić navodi da je teroristički napad na redakciju lista Šarli Ebdo ,,zario bolnu oštricu u sigurnost i bezbjednost, ne samo francuskih građana, već svih nezavisnih novinara i slobodne Evrope”. Đukanović kaže: ,,Ovaj užasan i bezuman čin predstavlja udar na sve nas i demokratske vrijednosti koje dijelimo”. Poznata su zalaganja Đukanovića i njegovih partijskih i koalicionih partnera za slobodu govora. Zbog naslovnih strana Monitora premijer i članovi njegove porodice više su puta tužili naš list i druge medije koji nijesu pod njegovom kontrolom. Tužbama je prethodila agresivna retorika Đukanovića koja je sve njegove sljedbenike pozivala na nasilje. Đukanović se nikada nije ogradio od napada koji su počinjeni nad novinarima i imovinom medija koje ne kontroliše. Ljudi od njegovog najvećeg povjerenja povezivani su sa napadima na novinare. Premijer je privrženost demokratskim vrijednostima pokazao i statistikom tokom njegove vladavine, za čije je vrijeme neprestano rasla brojka napadnutih novinara. Ti napadi kao i smrt Duška Jovanovića, ostali su nerasvijetljeni. Osjetljiv na slobode svih novinara Evrope, Krivokapić se nije htio odreći vlasti i koalicionog partnera. Ministar vanjskih poslova Igor Lukšić je i lično učestvovao u maršu u Parizu. Lukšić je u svoju biografiju upisao rukovođenje Pobjedom u vrijeme kada je ona bila bič režima protiv slobode govora.

Zajedno pobijediti zlo

Reis Islamske zajednice Rifat Fejzić oštro je osudio ubistvo članova redakcije Šarli Ebdoa. ,,Ovo je prije svega kukavički čin, ubijeni su nedužni ljudi bez obzira šta su uradili i šta su napravili. Postoji pravilo u našoj vjeri, tj. decidno stoji u Kuranu da ko ubije jednog čovjeka, kao da je ubio cijeli svijet. Ovo nije bio pucanj u novinare, već u islam i poslanika Muhameda, a ne da bi se on odbranio”, kazao je Fejzić za TV Vijesti. On je takođe naglasio da uvredljive karikature Muhameda jesu za osudu, ali ističe da nisu smjele da dovedu do ovakvih posljedica. Reisu-l-ulema Husein ef. Kavazović kazao je da ,,sa zaprepaštenjem gledamo stravične slike zločina u Parizu i paljenje džamija u državama Evropske unije”. ,,Taj strašni zločin u Parizu i širenje mržnje prema muslimanima ne smije nas paralizirati. Moramo ostati zajedno da bismo pobijedili zlo, mržnju, mrak i strah koji nam se želi nametnuti i s jedne i s druge strane. U tome metežu, obradovala nas je gesta ljudi iz jedne od najznačajnijih katedrala u svijetu (u Kelnu), koji su ugasili svjetla katedrale u znak protesta protiv širenja mržnje i islamofobije. Raduju nas i okupljanja građana u Švedskoj protiv paljenja džamija i mržnje prema muslimanima u toj velikoj zemlji”, kazao je ef. Kavazović. Episkop bački Irinej uputio je saučešće porodicama stradalih u terorističkom napadu u Parizu, apelujući na pojedine medije u Srbiji da prestanu sa prenošenjem karikaturnih prikaza islamskog proroka Muhameda i poštuju vjerska osjećanja svojih sugrađana.

Radmila STOJANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

KAKO JE POLICIJA SLUŽBENIM ORUŽJEM POMOGLA KATNIĆEVU PRIČU O DRŽAVNOM UDARU: Montiranje stvarnosti po nalogu SDT-a

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor je u posjedu fotoelaborata koji je UP izradila na izborni dan, 16. oktobra 2016. godine „povodom fotografisanja pronađenog oružja i municije u prizemlju kuće, u Ulici Miodraga Bulatovića b.b.“. Danas se zna da su na fotografijama puške i municija koje je za potrebe svoje operacije obezbijedio GST sa saradnicima iz tužilaštva, ANB-a i UP-a koji su bili upućeni u operaciju  „državni udar“

 

Nakon što je Apelacioni sud poništio osuđujuću presudu optuženima u slučaju državni udar i odlučio da se suđenje ponovi „pred potpuno izmijenjenim vijećem“, dio te priče možemo potpunije sagledati. Dodatni kontekst daje  krivična prijava koju je Živko Savović, specijalni državni tužilac (SDT), početkom februara podnio protiv glavnog SDT Milivoja Katnića, SDT Saše Čađenovića i sutkinje Višeg suda u Podgorici Suzane Mugoše zbog njihovog (ne)postupanja u tom slučaju.

Prema dostupnim informacijama, Savović svom kolegi i pretpostavljenom starješini spočitava da su, bez saglasnosti suda, više puta „tajno“ iz pritvora u Spužu dovodili Bratislava Dikića pokušavajući da ga privole na priznanje i saradnju. O tome je Dikić, inače penzionisani general srpske Žandarmerije, već govorio tokom postupka pred Apelacionim sudom, ali su u tužilaštvu tada prečuli njegove tvrdnje.

Sada Savović navodi kako je o nezakonitostima na koje je ukazao krivičnom prijavom saznao iz jednog predmeta koji je zadužio krajem oktobra prošle godine. Riječ je o krivičnoj prijavi  koju su Andrija Mandić i Milan Knežević jesenas podnijeli protiv Katnića, Čađenovića, v.d. vrhovnog državnog tužioca Ivice Stankovića i Sudskog vijeća Višeg suda koje je sudilo državni udar. Taj predmet je prvo dodijeljen Savoviću ali mu je, kako tvrdi, i oduzet nakon prijave koju je podnio protiv glavnog specijalnog tužioca (GST).

Vrhovno državno tužilaštvo je u međuvremenu  Savovićevu prijavu proslijedilo u SDT, i tamo je predmet zadužen i uzet u rad, pored činjenice da se prijava tiče glavnog specijalnog tužioca i njegovog bliskog saradnika. Umjesto očekivanog izuzeća iz tog postupka, Katnić je poradio na javnoj kompromitaciji podnosioca prijave. Prihvatajući rizik da tim postupanjem krši zakon. O tome, ipak, nešto kasnije. Nakon što se pozabavimo detaljima iz presude Apelacionog suda.

Nema dokaza da je Mirko Velimirović, svjedok saradnik u slučaju državni udar, nabavio oružje za potrebe navodno planiranog napada na policiju i građane pred Skupštinom Crne Gore, zaključilo je vijeće Apelacionog suda. Iz iskaza svjedoka Velimirovića proizilazi da je on pomenutog dana kupio oružje sa mecima, koje je odmah nakon toga rasklopio i bacio u jezero, navodi se u presudi. „Međutim, budući da u ovom dijelu iskaz svjedoka M.V. nije potvrđen nijednim drugim izvedenim dokazom, to je pogrešno zaključivanje prvostepenog suda da se odlučna činjenica u vidu nabavke oružja sa municijom može pouzdano izvesti iz iskaza svjedoka M.V“.

Tu se detaljnije objašnjava da sud nije saslušao osobu koju je Velimirović označio kao prodavca oružja i municije (izvjesni Fadilj), da ne postoji video dokumentacija (fotografije ili snimci) koji bi mogli poslužiti kao dokaz da je oružje zaista nabavljeno, rastavljeno i uništeno. Dodatno, Apelacioni sud navodi da se iskazi iz sporazuma o priznanju krivice kakav je Velimirović sklopio sa tužilaštvom ne mogu koristiti kao dokazi protiv drugih lica. „Imajući u vidu navedeno, ni odlučna činjenica koja se odnosi na nabavku oružja koje je trebalo biti unijeto u Crnu Goru ne može se utvrđivati iz pravosnažne presude o priznanju krivice svjedoka M.V.“

Nema, znači, dokaza o postojanju oružja za navodne teroriste. Sjećamo se ipak da su izbore u oktobru 2016. godine, pored svega ostalog, obilježili i snimci oružja zaplijenjenog na Starom aerodromu. Čime je, tvrdio je Katnić,  preduprijeđeno pripremano krvoproliće.

Čitamo, ponovo, presudu Apelacionog suda: „Od značaja je ukazati da revers Uprave policije, kojim je obezbijeđeno oružje na teritoriji Crne Gore, koje je fotografisano u kući koju su iznajmili nadležni istražni organi, ne može predstavljati dokaz o činjenici da je svjedok M.V. nabavio oružje i metke, kako je to zaključio prvostepeni sud, jer se očigledno ne radi o istom oružju i municiji…“.

U prevodu: UP je „obezbijedila oružje“ koje je fotografisano u kući „koju su iznajmili nadležni istražni organi“. I sud je to prihvatio kao dokaz!?

Monitor je u posjedu fotoelaborata koji je Uprava policije izradila na izborni dan, 16. oktobra 2016. godine „povodom fotografisanja pronađenog oružja i municije u prizemlju kuće (garažnom prostoru), u Ulici Miodraga Bulatovića b.b.“.

Ne možemo tvrditi da su autor fotografija S.B i njegove kolege iz UP znale da pronalaze i snimaju oružje dopremljeno iz službene oružarnice, ali vidi se da o tome u Dokumentaciji nema ni pomena.  Umjesto toga, nižu se fotografije sa opisom: ulazna kapija, garažna vrata u prizemlju, unutrašnjost garažnog prostora…  Stižemo do interesantnog dijela.

Fotografija 3. (u elaboratu je nazivaju slika) pokazuje „unutrašnjost garažnog prostora i stvari u istom – fotografisano sa ulaznih vrata“. Dok je  na fotografiji  „bliži izgled horizontalnog frižidera“. Obratimo li pažnju na položaj prekrivke za stolicu sa natpisom tuborg na fotografiji 4. vidjećemo da je neko preturao stvari na zamrzivaču u vremenskom periodu između nastanka foografija 3. i 4. Skoro da se posumnja da je neko nešto pokušavao da podmetne. Kad već ne bi znali da je u sanduku za sladoled uskladištena službena roba pozajmljena „na revers“.

Nasloženo oružje vidi se na fotografiji 7. „bliži izgled pronađenog oružja – automatskih pušaka u frižideru“, da bi nam fotografija 8. detaljnije predstavila vatrenu moć navodnih terorista (prema optužnici: organizovane kriminalne grupe). Javnosti je tada predstavljeno kako su Mirko – Paja Velimirović i drugi svjedok saradnik Aleksandar – Saša Sinđelić napadačima obezbijedili 45 automatskih pušaka, većinom sa preklapajućim kundakom. U elaboratu to je fotografija 8: „izgled oružja – automatskih pušaka četrdeset pet (45) pronađenih u frižideru, fotografisanih u garaži“.

Danas se zna da su na fotografijama puške i municija koje je za potrebe svoje operacije obezbijedio GST sa saradnicima iz tužilaštva, ANB-a i UP-a koji su bili upućeni u te predizborne radnje. Podsjetimo se – tadašnji ministar policije Goran Danilović i ministarka odbrane Milica Pejanović – Đurišić nijesu bili obaviješteni o operaciji državni udar.

Nakon zamrzivača, policajci su fokus uviđaja preselili na baštensku garnituru. I kutiju banana koja je poslužila za skrivanje municije. I te fotografije pokazuju da se raspored zatečenih stvari promijenio između dva snimka. Sreća, pa u pitanju nijesu stvarni dokazi u nekom sudskom postupku.

Odluku Apelacionog suda Katnić objašnjava političkim pritiscima na pravosuđe. O pomenutim propustima i nedostatku materijalnih dokaza – ni riječi. Zato se množe optužbe na račun svih koji posumnjaju u ispravnost rada glavnog SDT i njegovih saradnika.  ,,SDT se našlo u situaciji kada se, od pojedinaca koji su politički angažovani, konstantno napada i izloženo je pritisku kako bi se odluke donosile ne u tužilaštvu nego u političkim partijama“,  navodi se u nedavnom saopštenju SDT-a u kome se posebna pažnja posvećuje predloženim tužilačkim zakonima. „Donošenjem Zakona o tužilaštvu za organizovani kriminal i korupciju i Zakona o Državnom tužilaštvu, ostvario bi se politički uticaj koji je neprimjeren po svim prihvaćenim evropskim standardima”.

Prije nego se složimo sa tom konstatacijom, valjalo bi riješiti dileme o dosadašnjem uticaju (DPS) izvršnih i zakonodavnih vlasti na pravosuđe i tužilačku organizaciju. SDT Živko Savović navodi da je Katnić, kao rukovodilac Specijalnog tužilaštva, svjesno usporavao određene istrage koje se tiču čelnika bivših vlasti Ivana Brajovića i Miomira Mugoše (afere Petlja i Bazar). Pride, Katnić već neko vrijeme tvrdi da nema „ni udaljene sumnje“ u umiješanost Mila Đukanovića u brojne afere u koje ga uvlače nekadašnji saradnici iz politike i biznisa, prije svih Duško Knežević. Kao što se ne žuri da na sudu razriješi sumnje u korupciju u vrhu tužilaštva  – nakon objave telefonskih razgovora Kneževića i bivšeg sekretara VDT Nenada Vujoševića.

Zato se GST ne usteže da ocrni svoje oponente. Makar to, možda, bilo i nezakonito. Počelo je 2015, nedugo po imenovanju Katnića na mjesto GST, objavom djelova razgovora advokata Vladana Bojića sa njegovom tadašnjom klijentkinjom – suprugom budvanskog funkcionera Lazara Rađenovića. Bojić je zbog tog slučaja na sudu, nepravosnažno, dobio odštetu iz državne kase.

Nastavilo se 2016. objavom transkripta razgovora advokata Gorana Rodića sa Milanom Kneževićem, njegovim tadašnjim klijentom. „Jasno se utvrđuje da G.R. i M.K. prevashodno razgovaraju o načinu na koji bi opstruirali krivični postupak, te dalje vršili medijsku propagandu u cilju diskreditacije tužilaštva”, zaključuju u SDT-u. Bez objašnjenja šta bi tu trebalo biti nezakonito.

Da bi došao do ovih materijala, ili da bi prikrio nezakonito prisluškivanje, SDT je naložio Specijalnom policijskom timu da izvrši pretres kancelarije i stan advokata Rodića. Taj pretres je obavljen bez zakonom obaveznog prisustva predstavnika Advokatske komore. Što su, iz nekog razloga, prećutali i oni i VDT Ivica Stanković.

Priča je dobila nastavak prošle nedjelje, objavom skoro četiri godine starih razgovora  dvojice aktuelnih poslanika vladajuće većine. Katnić se pravda interesom javnosti da bude obaviještena o pokušaju političkog uticaja na SDT, ali ne objašnjava zašto prikupljeni materijali nijesu uništeni u zakonom propisanom roku. Kad već nijesu doveli do podizanja optužnice protiv onih koji su bili na meti mjera tajnog nadzora. Ili tu imamo još jedan krak aktuelne priče o nezakonitom prisluškivanju ličnih i političkih oponenata?

VDT i Tužilački savjet ponovo ćute. Oglasila se, zato, Akcija za ljudska prava (HRA). ,,Razgovor je snimljen 2017. godine, a od tada nije pokrenuta istraga protiv bilo kog lica koje je bilo pod tajnim nadzorom, dok je specijalni tužilac Savović i dalje zaposlen u Državnom tužilaštvu, a 2019. godine je i napredovao“, saopštila je Tea Gorjanc  – Prelević. „Prema tome, razumno je zaključiti da je GST u svom ličnom interesu sada objavio transkript koji u negativnom svjetlu predstavlja tužioca koji je protiv njega podnio krivičnu prijavu, kao i poslanike koji predlažu zakone kojima bi se razvlastio GST i Specijalno državno tužilaštvo kome je na čelu”.

Šta slijedi? Dio vladajuće koalicije izašao je u susret Vladinom zahtjevu da se usvajanje tužilačkih zakona odloži dok se ne dobije saglasnost Brisela. Katnić, dakle, do daljnjeg ostaje u sedlu. Da izviđa koga i koliko hoće, ubrzava i koči istrage i preslušava presretnute razgovore.

Zoran RADULOVIĆ      

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

NESTALO RJEŠENJE O SAGLASNOSTI ZA IZGRADNJU NJEGOŠEVOG MAUZOLEJA IZ 1967.: Nema ga ni u Upravi za zaštitu kulturnih dobara, ni u Državnom arhivu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Želja Mitropolije da vrati kapelu na Lovćen, jasna je. Da li bi toj želji, osim raspoloženja u dijelu nove Vlade, pomoglo i to što se prethodna vlast nije potrudila ni da sačuva Rješenje o postavljanju Mauzoleja, dok je tri decenije stajala po strani mirno gledajući nelegalnu gradnju i radove na spomenicima kulture od strane MPC, nije jasno. Jasno je, međutim, da je igra počela

 

Rješenje o saglasnosti za izgradnju Njegoševog mauzoleja iz 1967. godine, nestalo je iz Uprave za zaštitu kulturnih dobara, institucije koja je bila zadužena da ga čuva.

Priča o nestanku ovog važnog dokumenta, počinje 3. februara ove godine, kada je Mitropolija crnogorsko primorska uputila dopis Upravi, tražeći na uvid Rješenje.  Uprava, na čijem se čelu nalazi Božidar Božović, odgovorila je Mitropoliji da taj dokument ne može da im da na uvid jer ga ne posjeduje, tvrdeći da ga je dala na revers Državnom arhivu, što se vidi iz prepiske između Mitropolije i Uprave, u koju je Monitor imao uvid. Problem je, međutim, u tome što ni u Državnom arhivu nema Rješenja. To je Monitoru potvrđeno iz te ustanove.

„Obavještavamo Vas da Državni arhiv Crne Gore nije preuzeo građu Zavoda za zaštitu spomenika kulture SR Crne Gore, kao ni Uprave za zaštitu kulturnih dobara. Iz tog razloga za dostavu traženog Rješenja neophodno je da se obratite Upravi za zaštitu kulturnih dobara”, navodi se u odgovoru Državnog arhiva.

Iz odgovora Državnog arhiva našem nedjeljniku jasno je dakle, ne samo da dokument nije u posjedu Arhiva, već i to da je direktor Božović njegov nestanak pokušao da prikrije, odnosno da Uprava nije dala na revers Državnom organu ovo važno rješenje, kako se to navodi u odgovoru Mitropoliji, a koji je potpisao Božović.

„Postovani, Uprava za zaštitu kulturnih dobara Saglasnost po rjesenju 01-770 koji ste nam u dopisu tražili, dala je na revers Državnom arhivu i nemamo dokument u instituciji. Srdačno, Božidar Božović”, navodi se u odgovoru Mitropoliji, u koji smo imali uvid.

U odgovorima Monitoru, Božović je izbjegao ne samo da odgovori na pitanje kako je moguće da Uprava ne posjeduje to rješenje koje je bila dužna da čuva, već se u cjelosti izbjegava i pominjanje samog dokumenta.

U odgovoru našem nedjeljniku, koji ne potpisuje niko personalno, navodi se da je Mitropolija od Uprva tražila druga dva dokumenta koja se tiču mauzoleja na Lovćenu, i potvrđuje da Uprava nema jedno od njih. Prema odgovorima iz Uprave vidi se da je Mitropolija od njih tražila Rješenje o stavljanju pod zaštitu Kapele na Lovćenu br. 823 iz 1947. godine, kao i Rješenje koje se odnosi na premještanje spomenika culture – Kapele na Lovćenu broj 02-197/2 od 28. februara 1969. godine.

Takođe, navodi se da je Uprava Mitropoliji dostavila dokument iz 1947. godine, ali da je „uvidom u dokumentaciju utvrđeno da je Rješenje br. 02-1972 od 28. 02. 1969. godine Reversom od 14. 04. 1971. godine ustupljeno Pravnoj službi SO Cetinje”. Iz odgovora Monitoru, jasno je, međutim, ne samo da Uprava, nego ni Državni arhiv ne posjeduju ni Rješenje koje se odnosi na premještanje spomenika kulutre – kapele na Lovćenu iz 1969. godine! Državni arhiv je u odgovoru Monitoru bio kategoričan da nije peuzeo građu ni Zavoda za zaštitu spomenika kulture SR Crne Gore, niti Uprave koja mu je pravni nasljednik.

Monitorovi dobro obaviješteni izvori objašnjavaju da bi Rješenje iz 1967. trebalo osim Uprave da ima i Jugoslovenski institut za zaštitu spomenika kulture u Beogradu, ali da ta institucija više ne postoji. Zbog toga su u Upravi, gdje od 3. februara traje pokušaj da se dođe do Rješenja, odustali da ga traže u Beogradu, objašnjavaju naši izvori.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 12. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

ŽRTVE SEKSUALNOG ZLOSTAVLJANJA ANONIMNO O NASILJU KOJE SU PRETRPJELE: STRAH OD OSUDE DRUŠTVA JE JAČI

Objavljeno prije

na

Objavio:

Studentkinja Jelena Radulović na internetu i društvenim mrežama postavila je upitnik, koji je za samo nekoliko dana popunilo više od 130 djevojaka i žena koje su pretrpjele neki oblik seksualnog nasilja

 

„Kao studentkinja silovana sam sa 19 godina više puta od momka kojeg sam poznavala, ali nijesam htjela da izlazim sa njim. Presrijetao me je ispred zgrade sa drugaricama prije predavanja, zvao da samo razgovaramo u vožnji autom gdje bi vozio van grada i prisilno me zlostavljao. Jednom sam mu uspjela pobjeći iz auta pa sam se vraćala pješke po mraku osam kilometara. Desilo se da me udari više puta, posebno prilikom obljube. Trajalo je pola godine. Sa 22 godine mi se desilo da me druga osoba, policajac veoma krupne građe, koji je taksirao na divlje, jednom seksualno napastvuje. Tada sam uspjela vrištanjem i plakanjem da se odbranim jer me je dovezao do parkinga zgrade gdje sam živjela. Ali mi je zadao dva udarca u rebra i u lice šakom, govorivši mi da sam luda i da ne mislim valjda da hoće da me siluje i pokazao mi značku da je tu da me zaštiti ako treba. Ovo je bilo umirivanje jer je bio svjestan da mora da me pusti s obzirom na to da ne pristajem i da smo usred grada. Treći put, moj momak sa kojim sam se zabavljala dvije i po godine i kada sam htjela da raskinem sa njim – silovao me je više puta jer nije htio da prihvati raskid, od silovanja do prijetnji da će me ubiti.“

Riječ je o anonimnom svjedočenju jedne od preko 130 žena iz Crne Gore koje su doživjele neku vrstu seksualnog nasilja ili seksualnog uznemiravanja, a koje se našlo u upitniku studentkinje Fakulteta političkih nauka Jelene Radulović. Kada je nedavno na internetu i društvenim mrežama okačila desetak pitanja otvorenog tipa o seksualnom uznemiravanju, nije očekivala da će kroz nekoliko dana odgovoriti preko stotinu žena. Nakon što su srbijanska glumica Milena Radulović i bivše učenice škole glume Miroslava Aleksića progovorile o nepočinstvima bivšeg učitelja, njihova hrabrost inspirisala je žene u regionu da otvoreno govore o seksualnom zlostavljanju koje su trpjele. Jelena Radulović je željela da i žrtvama u Crnoj Gori omogući platformu gdje bi mogle progovoriti o nasilju koje su pretrpjele, pa makar i anonimno.

„Kad sam krenula s ovim, namjera mi je bila da pružim priliku svim ženama koje su prezivjele bilo kakav vid seksualnog nasilja/uznemiravanja da to iznesu anonimno ili ne, da makar na taj način sebi malo olakšaju. Nisam očekivala da će odziv biti toliki iako sam nesvjesno znala da slučajeva ima mnogo. Starosna struktura je takođe segment koji me je iznenadio jer su upitnik popunile i djevojke od petnaestak godina ali i starije gospođe koje navode da sada već uveliko imaju djecu i unuke, te da pričaju svoju priču da bi zaštitile generacije koje dolaze“, kazala je Radulovićeva za Monitor.

Ona kaže da joj je žao što nije ostavila prostor za kontakt, kako joj je kasnije sugerisala profesorica Olivera Komar, ali su tada žrtve već u velikom broju ispričale svoje priče. Istakla je, da sumnja u institucije koje bi te slučajeve potencijalno trebalo da procesuiraju. Većina onih koje su ispunile upitnik nijesu   prijavile svoj slučaj. Pojedine su, tvrde, to učinile ali su nadležne institucije skoro uvijek zakazale.

Žena sa početka priče se požalila institucijama za treći slučaj koji je doživjela. Ostale nije jer ju je bilo strah. „Prijavila sam treći pomenuti slučaj. Policija ga je privela, zvali su me na telefon dok su ga držali i pitali šta želim da urade. Rekla sam da želim da mi više nikada ne prilazi i tako je i bilo. Za prva dva slučaja nijesam smjela od roditelja, jer su oni čak i znali da me neko ’spopada oko zgrade’, ali su vaspitavali da sam ja kriva ako mi se nešto dešava zbog ponašanja, izazivanja ’jer ako se bavim svojim poslom, niko me neće dirati’“.

Posljedice ovih događaja po nju su bile teške. „Imala sam osjećaj sramote i straha jer sam par puta srela te silovatelje. Mislim da me nijesu ni poznali jer je bilo poslije deset godina. Jedan sam vidjela da ima dvoje djece i ženu. Ja izbjegavam svakog muškarca kod kojeg osjetim trun nasilništva makar iz priče, odmah raskidam te veze. Nepovjerljiva sam, teško ostvarujem kontakte, kruta sam i neslobodna u komunikaciji, posebno u muškom društvu, zbog čega teško ostvarujem nova prijateljstva. Kajem se što nijesam tad znala drugačije da odreagujem. Tugujem što nijesam nikog imala da me zaštiti od porodice da ove tužne uspomene nijesu dio mog života i mojih misli. Scene silovanja u filmovima ne podnosim i priče iz života, mnogo me uznemiruju i vraćaju slike prošlosti.“

Radulovićeva kaže da su priče različite, dok je nju najviše šokiralo što su nasilnici često i članovi porodice, kumovi, prve komšije i drugovi iz djetinjstva. Primjetno je, ukazuje i umanjivanje nasilja koje su žene preživjele, ukoliko nije konkretno riječ o silovanju,  jer žrtve pretpostavljaju da je „nekome drugome gore“ uz pomisao da one „makar“ nijesu silovane. Neke žene nisu imale ni podršku  porodice, pogotovo ako je nasilje proživljeno u djetinjstvu, govoreći da one „umišljaju“ ili su to „dječaci za koje je takvo ponašanje normalno u pubertetu“.

Prema upitniku zabrinjavajući je broj žrtava – mladih djevojaka koje trpe seksualno nasilje od svojih partnera, koji ih emocionalnom ucjenom prisiljavaju da rade ono što ne bi. Pojedine žrtve su navele da je njihovo „ne“ ili „prestani“ bilo bezvrijedno i da su nasilnici nastavljali sa nasiljem.

„Ovih dana planiram da detaljno proučim pojedinačne slučajeve, kojih je trenutno preko 130, i da nađem neke zajedničke komponente. I lično i u sklopu jedne ekipe mladih ljudi koja samoinicijativno radi zajedno na kampanji #nisisama planiram da nastavim da skrećem pažnju na ovaj problem i brojne druge probleme žena u društvu koje su izgleda uvijek skrajnute ustranu (uz brojne druge), dokle god ima prečih kao što su razna politička, partijska, identitetska i jezička od kojih evo decenijama zapostavljamo sve ostale“, pojašnjava Radulović.

Uprava policije je tokom prošle godine podnijela 22 krivične prijave u vezi sa krivičnim djelima silovanje i nedozvoljene polne radnje. Tokom 2019. godine taj broj je bio malo veći – 27. Crnogorska tužilaštva su u posljednje dvije godine procesuirala pedesetak prijava. Neka osnovna državna tužilaštva, poput onih u Beranama, Plavu i Baru nijesu za dvije godine obradila nijedno krivično djelo ove vrste, pokazuju podaci do kojih je došao Monitor. Prema istim podacima, svaki slučaj koji je tužilaštvo izguralo do suda, završilo je osuđujućom presudom.

Studija o seksualnom nasilju nad ženama i djecom u Crnoj Gori iz 2020. godine, koju su uradile Sigurna ženska kuća, SOS telefon za žene i djecu žrtve nasilja Nikšić i Prima, pokazuje da je u slučajevima od 100 žena i djevojčica koje su doživjele seksualno nasilje, svega dva posto počinilaca kažnjeno, a samo jedan je dobio kaznu zatvora. Od njih je samo 12 odsto seksualno nasilje formalno prijavilo institucijama, a u 70 odsto slučajeva državni tužioci su odbacili krivičnu prijavu.

Izvršna direktorica nevladine organizacije (NVO) SOS telefon za žene i djecu žrtve nasilja Nikšić Nataša Međedović Pištalo za Monitor kaže da različita istraživanja pokazuju da je seksualno nasilje zločin koji se najređe prijavljuje. Procjenjuje se, tvrdi ona, da na jedan slučaj prijavljenog silovanja dolazi između 15 i 20 neprijavljenih. Njena organizacija je kroz svoje servise pomoći i podrške za žene i djecu žrtve nasilja imala 25 prijavljenih slučajeva seksualnog nasilja.

„Strah od zlostavljača, stid, samookrivljivanje, neinformisanost su dio razloga zbog kojih se seksualno nasilje ne prijavljuje. Atmosfera u zajednici je takva da se o temi seksualnog nasilja ćuti, a žrtve će, umjesto razumijevanja i podrške, mnogo češće biti izložene stigmatizaciji okruženja. Medijsko izvještavanje je najčešće senzacionalističko i žrtve izlaže osudi i dodatnoj viktimizaciji“, navodi Međedović Pištalo.

Psihološkinja Ana Jaredić, zaposlena u Centru za ženska prava, za Monitor pojašnjava da je specifičnost seksualnog nasilja što zbog predrasuda u društvu žrtva ima osjećaj krivice, preispituje se čime je doprinijela da se to desi, njena slika o sebi se urušava. Plaši se reakcije najbližih, pita se da li će ih osramotiti, da li će im nanijeti bol ako saznaju što se desilo.

„Mnoge žene kad se prvi put nekome obrate, dožive minimizovanje problema od najbližih osoba ili čak osudu. Razlozi zbog kojih ne prijavljuju su takođe i strah od osude šire sredine, strah od nasilnika i suočavanja sa njim, ali i nepovjerenje u institucije“, kazala je Jaredić.

Postupanje institucija kod žrtava seksulanog zlostavljanja, kaže Međedović Pištalo, najčešće izaziva uznemirenje i nesigurnost. Ona smatra da institucije sistema treba da imaju specijalno obučene stručnjake koji znaju kako da razgovaraju sa žrtvama i da imaju imaju razumijevanja za njihovo ponasanja i odluke. „U suprotnom,  postupanje u institucijama dodatno psihički iscrpljuje i traumatizuje žrtve.“

Naše sagovrnice ukazuju da slučaj učitelja glume Miroslava Aleksića treba da postane podsticaj da učimo i mi u Crnoj Gori kako da bolje reagujemo na svaku sumnju seksualnog nasilja. Hrabre žene koje su progovorile uključile su alarm za sve nas. Naše je da ga čujemo i ne oglušimo se.

 

Najviše žrtava silovao je muškarac kojem vjeruju

Psihološkinja Ana Jaredić smatra da je seksualno nasilje i dalje „veliki tabu“ u Crnoj Gori. Broj prijavljenih slučajeva je, kaže, veoma mali, kao i broj osoba koje se javljaju za pomoć. Njihovoj organizaciji žene se najčešće javljaju za psihološku pomoć kako bi prevazišle traumu i posljedice koje su iz nje nastupile.

„Među njima ima i onih koje su seksualno nasilje pretrpjele prije više godina i sve to vrijeme se trudile da same prevaziđu poteškoće izazvane traumom. Princip našeg rada je da žena sama odluči da li će podnijeti prijavu za nasilje i kada. Naš savjet je da to bude kada stekne dovoljno lične snage da prođe kroz sudski postupak i sve ono što ga prati, a što je često dodatno viktimizujuće“, pojasnila je Jaredić.

Ona kaže da u patrijarhalnoj sredini kakva je naša, postoje brojne predrasude kada je u pitanju silovanje ili neki drugi oblik seksualnog nasilja. Fokus se, umjesto na počinioca, stavlja na žrtvu, pa se postavljaju pitanja tipa „kako je bila obučena”, „zbog čega je bila baš na tom mjestu, u to vrijeme”, „zašto je ćutala”, „zašto se nije branila”…

„Među žrtvama su osobe svih starosnih dobi i svih društvenih slojeva i u preko 80 odsto slučaja žene su silovane od muškarca kojeg poznaju i kome vjeruju. Kroz slučajeve koje smo imale priliku da pratimo, uviđamo da je neophodna sveobuhvatna podrška žrtvi kako bi ona kroz zakonske procedure prošla sa što manje posljedica i istrajala u dostizanju pravde. To, osim kontinuirane psihološke podrške, podrazumijeva i pratnju u svojstvu povjerljivog lica kroz sve procedure, zastupanje pred sudom, kao i pripreme za sve procedure. To je način na koji naša organizacija obezbjeđuje podršku“, kazala je za Monitor Ana Jaredić

 

Javne ličnosti mogu mnogo da promijene

U SOS centru smatraju da objelodanjivanje seksualnog zlostavljanja od strane žena koje su javne ličnosti i prijavljivanje zlostavljača svakako može pozitivno uticati. Pokret „Me too“ (#MeToo ) je od 2017. godine, kada su prve žrtve javne ličnosti progovorile o seksualnom zlostavljanju, na globalnom nivou doveo do značajnih promjena. Javni istup Milene Radulović je odjeknuo u zemljama regiona i ohrabrio i druge žene da istupe i zatraže da zlostavljači odgovaraju.

„Za dugoročne promjene jedan od preduslova je da zlostavljači budu adekvatno kažnjeni, žrtve zaštićene od nove viktimizacije, a u javnom prostoru fokus bude na ukazivanju na ozbiljnost problema i otklanjanju nedostataka sistema“, navode iz te NVO.

Ivan ČAĐENOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo