Povežite se sa nama

FOKUS

OPOMENE PARIZA: Probudi se, smrkava se

Objavljeno prije

na

U srijedu 7. januara, Pariz, grad svjetlosti, je utonuo u mrak nasilja. Dvije maskirane osobe upale su u prostorije satiričnog magazina Šarli Ebdo, neposredno pošto je na Tviteru objavljena karikatura Abu Bakr Al Bagdadija, lidera Islamske države, kako upućuje najbolje želje, ,,a posebno za dobro zdravlje”.

Kao da se radilo o crnom proročanstvu, a ne o koincidenciji, jer ubilačka misija je planirana kao odgovor na plan Šarlija da kasnije istog dana objavi sliku golog muslimanskog proroka Muhameda. I nešto manje od sat vremena od objavljivanja tvita, 10 zaposlenih u Šarliju i dva policajca koja su obezbjeđivala redakciju, su životima platili za uređivačku odluku satirične novine.

Po obavljenom poslu, teroristi su bez žurbe ušli u kola, posto je jedan od njih dokusurio ranjenog policajca metkom u glavu, a drugi uzviknuo da su osvetili pokušaj blaćenja proroka Muhameda. Tako je otpočela trodnevna nacionalna trauma čiji je krajnji balans bio 20 ubijenih, uključujući četiri pogubljena taoca iz jevrejske košer prodavnice i trojicu terorista likvidiranih od strane francuskih specijalaca.

Šarli Ebdo je do nedavne tragične epizode bio niskotiražni nedjeljnik čijim karikaturistima ni jedna tema, a posebno religiozna, nije bila sveta. Izložen oštrici njegove satirične prerade, hrišćanski koncept svetog trojstva je dobio seksualne note, časne sestre su na stranicama Šarlija praktikovale oralni seks, a katolička crkva je novinu 12 puta izvodila pred sud zbog uvrede. Jevreji su predstavljani kao šićardžije, ali poznavaoci kažu da mu je posljednjih godina dominantna tema bila ismijavanje islama i muslimana, od vizuelnog predstavljanje proroka Muhameda, koje je u islamu strogo zabranjeno, do ismijavanja muslimana žrtava masakara.

Bez obzira na ekstremno uvredljivu prirodu priloga, često praćenu stereotipima, bilo bi suludo nasilje nad osobljem Šarlija, smatrati zasluženim. U liberalnim demokratijama zapadnog tipa sloboda izražavanja nije apsolutna, ali niko ne može očekivati da će biti pošteđen od ismijavanja.

Takođe je legitimna, a za sada je gotovo potpuno odsutna, analiza političkog i istorijskog konteksta u kome Šarli plasira svoje beskompromisno ismijavanje islama. Radi se o istoriji francuske kolonijalne dominacije nad muslimanskim zemljama sjeverne Afrike i krvavih antikolonijalnih ratova u Alžiru i Tunisu, koje su životima plate desetine hiljada muslimana.

Izbacivanje francuskih kolonizatora 60-ih godina, je perverznom logikom stvorilo među Francuzima i ogorčenje i antiarapski rasizam. Hiljade muslimana iz bivših kolonija koji su se po završetku kolonijalne ere zatekli u Francuskoj, su bili izloženi nevjerovatnom nasilju uključujući i masovna ubistva ljudi čiji su leševi bacani u Senu.

Danas, poslije više od pola vijeka, masovna ubistva su dio ružne prošlosti, ali rasizam je još svakodnevica za šest miliona muslimana koji čine oko 10 odsto građana Francuske. Najbrojnija muslimanska populacija u Evropi živi marginalizovana i u siromaštvu u predgrađima velikih francuskih gradova, puno ih je nezaposlenih i svi aspekti njihovog života su izloženi napadu, od halal ishrane, do hidžaba čije je nošenje na javnim mjestima ilegalno.

U ovom kontekstu tvrdnja da su pripadnici svih vjera podjednako izloženi Šarlijevoj satiri prestaje da drži vodu. Ismijavanje moćne većinske hrišćanske religije nema isti efekat kao ismijavanje vjere koja je bez moći i čiji pripadnici tavore na dnu društvene hijerarhije. Za očekivati je i razliku u reakciji. Nemoćni će osjećati da su konstantno na tapetu, da su progonjeni. Veće su šanse da neki od njih stanu u odbranu svojih vrijednosti i načina života a neki i postanu regruti ekstremnih organizacija.

Sljedeći bitan elemenat konteksta, koji bi bacio svjetlo na pitanje ,,zašto?”

čeka na odgovor političara i analitičara. Njihove reakcije su trenutno fokusirane na krvoproliće kao i na mobilizaciju javnosti da se suprotstavi napadu na Zapadnu tradiciju slobode izražavanja.

Čuje se mišljenja da je 7. januar francuski 11. septembar, što je tvrdnja za koju ima malo osnova. Da navedemo samo neke bitne razlike: terorističko nasilje u Francuskoj je počinjeno od Francuza, udar na SAD bila je puno veća vizelno spektakularna akcija u kojoj je više od 2.000 ljudi ubijeno. Ono što jeste slično kod obje tragedije je kreiranje atmosfere u javnosti gdje se traženje uzroka tregedije tretira kao pokušaj iznalaženja opravdanja za teroriste i nedostatak poštovanja za žrtve.

Nije čudo što francuski i drugi zapadni lideri prećutkuju vezu između terora u Parizu i ratova protiv muslimanskih zemalja uz masovno stradanje civila, raširenu upotrebu torture, mučionica tipa Abu Greiba i Gvantanama, jer bi ukazali na svoju odgovornost za eskalaciju ekstremizma koji je za vrijeme 11. septembra bio ograničen na nekoliko stotina muslimanskih ekstremista, kojih sada ima na hiljade širom muslimanskog svijeta, sa de fakto državom u Iraku i Siriji.

Jedan od zasada rijetkih glasova razuma, koji će vjerovatno postati brojniji protokom vremena, australijski socijalistički magazin Red Flag, kaže: ,,Ako se i površno osvrnemo na događaje iz nedavne prošlosti, nećemo se čuditi što se ovaj užasni incident dogodio, već što ih nema puno više”. Magazin dodaje: ,,…Treba odati priznanje muslimanima na njihovom humanizmu, zahvaljujući kome ih veoma mali broj pribjegava nasilju uprkos nebrojenim provokacijama”.

Stvarno, zamislimo na trenutak kako bi izgledala Evropa ili Amerika, kad bi muslimani u odnosu na Zapad počeli da praktikuju pristup ,,oko za oko, zub za zub”.

Slično Bušu poslije 11. septembra, francuski lideri su u napadu na Šarli Ebdo vidjeli šansu da modeliraju javno mnjenje oko teze da domaći terorizam nije produkt kompleksnih političkih odnosa pa i zapadnog rata protiv terorizma, već da se radi o borbi između nazadnih, srednjovjekovnih vrijednost islama i svijetlih zapadnih tradicija.

Reakcija medija na ubistvo osoblja Ebdoa je dala znatan doprinos ispiranju mozga šokirane i zabrinute Francuske i zapadne javnosti. Korišćena simbolika sadrži maskirane naoružane islamske teroriste, kojima se Francuzi suprotstavljaju olovkama. Izostavljena je činjenica da Francuska sada bombarduje Islamsku državu u Iraku, čiji su borci do nedavno bili njeni saveznici u borbi za obaranje Asada. Zaboravlja se da destrukcija Libije, Iraka, Avganistana i napadi na Mali nije počinjena olovkama već najmodernijim oružjima koja stoje na raspolaganu Francuskoj i njenim evropskim i američkim saborcima.

Ono što Francuski i zapadni lideri žele da utisnu u svijest svojih građana je značaj koji Zapad pridaje slobodi izražavanja kao bazičnom ljudskom pravu. To bi bilo dobro i svima bi nam trebalo. Ali ovo pravo u slobodnom svijetu znatno je erodirano. To znamo samo zahvaljujući ,,zviždačima” kao što su Džulian Asanž, Bredli Mening ili Edvrad Snouden, koji ili borave u zatvorima ili žive u egzilu, a za čiju slobodu izražavanja se ne organizuju milionski skupovi podrške.

Koje će biti implikacije terorističkih akcija u Parizu?

Moćne službe bezbjednosti već traže dodatna ovlašćenja da prisluškuju populaciju, da bi tako otkrili teroriste među njima. Generalni direktor britanske Državne bezbjednosti, je u tom duhu nedavno govorio o tome do koje je mjere ,,znanje” ključno za uspješni rad njegove službe, koja operiše sa budžetom od dvije milijarde funti! Britanski premijer Dejvid Kameron je najavio da će, ako bude reizabran za premijera, uvesti zakon, koji protivnici nazivaju doušnički, koji će legalizovati razne nove forme masovnog prisluškivanja.

Protivnici ovih mjera govore da se tolike slobode ne mogu dati tajnovitim institucijama u koje javnost nema povjerenja. Ističe da su za jačanje Al Kaide, ISIS-a i njima sličnih grupa, zaslužni političari i da su rješenja u njihovim rukama, a ne u jačanju obavještajnih službi, a i da bi erozija ljudskih prava na Zapadu bio željeni cilj ekstremističkih grupa.

U Evropi raste zabrinutost od povratka nekoliko hiljada Evropljana sa ratišta u Siriji. Zna se da među njima ima radikalizovanih i vojno obučenih ljudi koji bi svoje vještine mogli da upotrijebe protiv matičnih zemalja. Britanija, koja je pred ovim problemom donedavno zatvarala oči, sada uvodi niz ekstremnih mjera, uključujući konfiskacije pasoša i programe deradikalizacije povratnika na univerzitetima, po opštinama i po zatvorima.

U Evropskoj uniji se povlače panični potezi i govori se o ponovnom uvođenju pasoša unutar Unije uz dovođenje u pitanje Ševeningenskog ugovora.

Izvjesno je da će glavni profiteri od eskalacije nasilja, ili kako ga je bivši francuski premijer Sarkozi nazvao, ,,rata civilizacija”, biti desničarske, rasističke partije. U Britaniji jača UKIP čiji je lider britanske muslimane proglasio petom kolonom. U Francuskoj ekstremno-desničarski Nacionalni front ima milionsku podršku. Njegova liderka Marian le Pen redovno tuče predsjednika Olanda u istraživanjima javnog mnjenja. Šarli Ebdo epizoda će osigurati dalji porast podrške ovoj partiji kao i radikalizaciju njene već ekstremne antiimigracione retorike i politike.

Na maršu u Parizu je u nedjelju oko dva miliona ljudi demonstriralo jedinstvo u odbacivanju terorizama. Zbog njegovih stvarnih efekata, ne treba gubiti iz vida da je taj marš predvođen liderima kao što su Kameron, Merkelova, Netanjahu i čelnik NATO Stoltenberg. Oni su glavni kreatori svijeta u kome dominiraju ratovi i ekstremizam.

Terorističke akcije, kao ova nedavna u Parizu, otvaraju prostor za dalju akumulaciju moći u rukama istih lidera, koji koriste krize za dobijanje odriješenih ruku za preduzimanje ekstremnih mjera bez straha da će za to snositi odgovornost. Jer kao što kaže Čomski: ,,Terorizam nije terorizam kada brutalne terorističke napade izvode oni koji su uvijek u pravu jer su moćni.”

Crnogorski vrh, sloboda licemjerja

Predsjednik Crne Gore, Skupštine i Vlade Filip Vujanović, Ranko Krivokapić i Milo Đukanović osudili su teroristički napad u Parizu i u odvojenim telegramima saučešća francuskim zvaničnicima izrazili saosjećanje zbog stradanja nevinih ljudi. Sva trojica su se osvrnuli na slobode izražavanja. ,,Crna Gora snažno osuđuje zločin užasnog i stravičnog ubijanja nevinih ljudi i napada na slobodu novinarstva”, poručio je Vujanović. Krivokapić navodi da je teroristički napad na redakciju lista Šarli Ebdo ,,zario bolnu oštricu u sigurnost i bezbjednost, ne samo francuskih građana, već svih nezavisnih novinara i slobodne Evrope”. Đukanović kaže: ,,Ovaj užasan i bezuman čin predstavlja udar na sve nas i demokratske vrijednosti koje dijelimo”. Poznata su zalaganja Đukanovića i njegovih partijskih i koalicionih partnera za slobodu govora. Zbog naslovnih strana Monitora premijer i članovi njegove porodice više su puta tužili naš list i druge medije koji nijesu pod njegovom kontrolom. Tužbama je prethodila agresivna retorika Đukanovića koja je sve njegove sljedbenike pozivala na nasilje. Đukanović se nikada nije ogradio od napada koji su počinjeni nad novinarima i imovinom medija koje ne kontroliše. Ljudi od njegovog najvećeg povjerenja povezivani su sa napadima na novinare. Premijer je privrženost demokratskim vrijednostima pokazao i statistikom tokom njegove vladavine, za čije je vrijeme neprestano rasla brojka napadnutih novinara. Ti napadi kao i smrt Duška Jovanovića, ostali su nerasvijetljeni. Osjetljiv na slobode svih novinara Evrope, Krivokapić se nije htio odreći vlasti i koalicionog partnera. Ministar vanjskih poslova Igor Lukšić je i lično učestvovao u maršu u Parizu. Lukšić je u svoju biografiju upisao rukovođenje Pobjedom u vrijeme kada je ona bila bič režima protiv slobode govora.

Zajedno pobijediti zlo

Reis Islamske zajednice Rifat Fejzić oštro je osudio ubistvo članova redakcije Šarli Ebdoa. ,,Ovo je prije svega kukavički čin, ubijeni su nedužni ljudi bez obzira šta su uradili i šta su napravili. Postoji pravilo u našoj vjeri, tj. decidno stoji u Kuranu da ko ubije jednog čovjeka, kao da je ubio cijeli svijet. Ovo nije bio pucanj u novinare, već u islam i poslanika Muhameda, a ne da bi se on odbranio”, kazao je Fejzić za TV Vijesti. On je takođe naglasio da uvredljive karikature Muhameda jesu za osudu, ali ističe da nisu smjele da dovedu do ovakvih posljedica. Reisu-l-ulema Husein ef. Kavazović kazao je da ,,sa zaprepaštenjem gledamo stravične slike zločina u Parizu i paljenje džamija u državama Evropske unije”. ,,Taj strašni zločin u Parizu i širenje mržnje prema muslimanima ne smije nas paralizirati. Moramo ostati zajedno da bismo pobijedili zlo, mržnju, mrak i strah koji nam se želi nametnuti i s jedne i s druge strane. U tome metežu, obradovala nas je gesta ljudi iz jedne od najznačajnijih katedrala u svijetu (u Kelnu), koji su ugasili svjetla katedrale u znak protesta protiv širenja mržnje i islamofobije. Raduju nas i okupljanja građana u Švedskoj protiv paljenja džamija i mržnje prema muslimanima u toj velikoj zemlji”, kazao je ef. Kavazović. Episkop bački Irinej uputio je saučešće porodicama stradalih u terorističkom napadu u Parizu, apelujući na pojedine medije u Srbiji da prestanu sa prenošenjem karikaturnih prikaza islamskog proroka Muhameda i poštuju vjerska osjećanja svojih sugrađana.

Radmila STOJANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

HAPŠENJE ALEKSANDRA MIJAJLOVIĆA I NJEGOVIH PARTNERA U KRIMINALNIM DUVANSKIM POSLOVIMA: Novović ušao u Grand

Objavljeno prije

na

Objavio:

Mijajlovića Specijalno tužilaštvo vidi kao jednog od dva šefa ove kriminalne grupe. Ko je drugi šef, još nije poznato, ali su najavljena nova hapšenja. Prema spisima SDT, kako navode mediji, Mijlovićeva  grupa krijumčarila je cigarete na međunarodnom planu najmanje tri godine – od 2019. do kraja 2021. godine. Akcija SDT i SPO pokrenuta je na osnovu saradnje i podataka Europola

 

Po nalogu Specijalnog državnog tužilaštva, ove sedmice uhapšeno je više crnogorskih biznismena i policajaca zbog kriminalnog udruživanja i šverca cigareta međunarodnih razmjera.  Jedno ime među njima posebno se ističe.  Aleksandar Mijajlović je često  povezivan sa građevinskom kompanijom Bemax, koja je svoj rast doživjela u vrijeme Đukanovićevog režima, poslujući sa državom u milionskim obrtima.

Osim Mijajlovića, uhapšeni su vlasnici podgoričke kompanije DG group Golub Vojinović i Dejan Jokić, te policajci Dragan Backović, Mirko Mijušković i Radoje Rabrenović. Narednog dana u okviru iste istrage, uhapšeni su u Nikšiću  Zoran Đukanović, vlasnik kompanije Đukanović company , Mileta Simanić i Milan Rogač. Takođe. U Nikšiću je uhapšen i Milenko Rabrenović, dugogodišnji šef obezbjeđenja Veselina Veljovića. Rabrenoviću je ranije suđeno zbog prijetnji  novinarki  Oliveri Lakić, dok je u Vijestima pisala o švercu cigareta, ali je na kraju oslobođen.

Mijajlovića Specijalno tužilaštvo vidi kao jednog od dva šefa ove kriminalne grupe. Ko je drugi šef, još nije poznato, ali su najavljena nova hapšenja. Prema spisima SDT, kako navode mediji, Mijlovićeva  grupa krijumčarila je cigarete na međunarodnom planu najmanje tri godine – od 2019. do kraja 2021. godine. Akcija SDT i SPO pokrenuta je na osnovu saradnje i podataka Europola.

Mijajlović nije zvanično suvlasnik Bemaxa, iako ga javnost tako percipira. Ipak, brojne su i zvanične njegove veze sa tom moćnom građevinskom firmom. Prema podacima Registra privrednih kompanija, Mijajlović ima funkcije u tri kompanije čiji je osnivač Bemax –   direktor je Alec Montenegro,  član  Upravnog odbora  Arena B i ovlašćeni  zastupnik  S & I INVEST.  Osim Mijajlovića kao stvarni suvlasnik Bemaxa javnost percipira Ranka Ubovića, još jednog podgoričkog biznismena. Zvanično, njegov sin Ivan Ubović, vlasnik je kompanije.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 23. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

BORBA AFERAMA ZA BEZBJEDNOSNI SEKTOR: Reče mi jedan čoek

Objavljeno prije

na

Objavio:

Premijer i SDT su dužni da se odrede o daljem statusu svojih bliskih saradnika. Da im pruže jasnu i  javnu podršku i preuzmu odgovornost. Ili prekinu saradnju sa njima. Javnosti se duguje utvrđivanje odgovornosti za one koji su govorili neistinu ili radili nezakonito

 

I bi Odbor za bezbjednost i odbranu. Umjesto najavljivanog razrješenje detalja iz afere Do Kwon, dobili smo dvije nove. Zapravo tri, nakon naknadne odluke većine članova Odbora  da podnesu krivičnu prijavu protiv N.N. lica zbog iznošenja tajnih podataka („bez obzira da li su oni tačni, netačni ili polutačni“) sa dijela sjednice koji je bio zatvoren za javnost. Odnosno tajan.

U razmjeni vatre ministra pravde i šefa Specijalnog policijskog odjeljenja (SPO), tokom javnog dijela sjednice, saznali smo da je ministru Andreju Miloviću registrovano druženje, javno i privatno (intimno) sa bezbjednosno interesantnim licima (BIL). A šefu SPO Predragu  Šukoviću sumnjive kupoprodaje stanova u Budvi, u čemu su, navodno, učestvovale i osobe ranije sudski procesuirane i povezane sa organizovanim kriminalnim grupama (OKG).

Nijesmo, dakle, bili u prilici da saznamo obećano: kako je Južnokoreanac Do Kwon, kao lice sa Interpolove potjernice, došao u Crnu Goru sa lažnim dokumentima (Milović je tvrdio da bivši ministar MUP-a Filip Adžić zna ko ga je dovezao); Ko ga je prijavio nadležnima i tako spriječio njegovo bjekstvo (premijer Milojko Spajić je tvrdio da je on taj); Da li su optužbe o poslovnim vezama Južnokoreanca, kome se na teret stavlja kripto-prevara teška 40 milijardi dolara. sa Spajićem i njegovim PES-om predizborna izmišljotina ili tvrdnja utemeljena na dokazima; Da li je neko manipulisao sa laptopovima koji su oduzeti Do Kwonu nakon njegovog hapšenja na aerodromu u Golubovcima (mijenjao ih ili brisao/dodavao podatke); Jesu li Šuković, Adžić i bivši premijer Dritan Abazović pokušavali da uhapse Milojka Spajića u finišu prošlogodišnje predizborne kampanje…;

Navodno su odgovori izostali pošto je Specijalni državni tužilac Vladimir Novović insistirao da se ne iznose detalji iz istrage SDT-a koja je u toku.

Umjesto toga, dobili smo nova sumnjičenja i optužbe.

Milović je ustvrdio da je Predrag Šuković  u Budvi kupio stan po cijeni od 1.034 eura za kvadratni metar, da bi ga dvije godine kasnije prodao, bivšem vlasniku – neidentifikovanom Rusu – po cijeni od 2.413 eura za m2. Istog dana kupio je novi, veći stan. Njega je platio po 1.337 eura za metar kvadratni. To je, ako kupljena nekretnina nema ozbiljnu manu, cijena daleko manja od ustaljenih na budvanskom tržištu nekretnina.

Sve transakcije su obaveljene u kešu za koji je Šuković ustvrdio da je dio nasljeđa njegove supruge. U imovinskom kartonu prijavio je kako je do nove nekretnine došao „razmjenom“.

Na Milovićev račun  stigle su optužbe da je u Sarajevu, u automobilu koji se vodilo kao njegovo vlasništvo,  pronađena droga. SDT Novović potvrdio da je taj slučaj riješen i da ministar pravde nema veza sa švercom u vozilu koje je prethodno prodao; Da u hotelima na sjeveru Crne Gore kontaktira sa tamošnjim BIL i pripadnicima OKG. Bio je na slavi, njegovo obezbjeđenje je o tom odlasku obavijestilo nadležne ali nije dobilo upozorenje o nepoželjnim gostima, odgovorio je ministar, inače štićeno lice sa stalnim službenim obezbjeđenjem;

Milović je u vezi sa  bivšom partnerkom ubijenog vođe jednog od kotorskih narko klanova i pokušao je da joj izdejstvuje skidanje sa interpolove plave potjernice – obznanio je Šuković. Ministar je to  demantovao da bi, nakon zatvorenog dijela sjednice Odbora za bazbjednost  izjavio Vijestima: „Šukovićevo bavljenje mojim privatnim životom i da li je neko moja djevojka ili ne uopšte ne želim da komentarišem, pogotovu kada se radi o ženskoj osobi koja ne postoji u krivičnoj i prekršajnoj evidenciji naše države, a koja je po Šukovicu BIL, što je još jedna podmetačina…”

Inače, plava potjernica služi „za lociranje, identifikovanje ili nalaženje informacija o osobi od značaja u krivičnoj istrazi“. Kada je neka krupna zvjerka iz svijeta kriminala u bjekstvu, policija ga pokušava locirati praćenjem članova porodice i bliskih prijatelja/saradnika. Kako smo imali priliku da saznamo tokom rata kotorskih narko klanova, isto rade i njegovi protivnici.

Onda je Šuković  iznio da je Milović iz Budimpešte putovao skupa sa bezbjednosno interesantnom osobom i osuđivanim pripadnikom OKG. Ministar je odgovorio da je u pitanju njegov srodnik (suprugin rođak) koji je u Mađarskoj odležao kaznu zbog šverca marihuane, pa je on išao da ga vrati kući.

Ponovljena je i priča o odbijenim izručenjima stranih državljana. Šuković je optuživao Milovića za moguću korupciju u slučaju Binalij, a ovaj uzvraćao istom mjerom, samo na račun Dritana Abazovića i slučaja Telman.

Koliko god bili zatečeni onim što smo vidjeli i čuli, ne smijemo reći da je to iznenađenje. Andreja Milovića i Predraga Šukovića javnost je i prije nego su stupili na sadašnje funkcije, upoznala na stranicama crne hronike.

„Šuković je bio jedan od rukovodilaca istrage, koja je 2014. godine rezultirala hapšenjem i procesuiranjem sadašnjeg direktora policije Zorana Brđanina, za zloupotrebu službenog položaja. Ispostavilo se – neosnovano. Godinu kasnije, pravosnažnom sudskom odlukom Brđanin je oslobođen optužbi“, pisala je Pobjeda.

Naredne 2015. godine Vijesti su objavile intervju şa Šukovićem u kome on tvrdi da od 2012, sa svojim policijskim timom istražuje nezakonite duvanske poslove tzv. mojkovačkog klana kome, po njegovoj tvrdnji, pripadaju i tadašnji premijer Duško Marković i bivši i budući direktor UP Veseline Veljović (u tom trenutku savjetnik predsjednika Crne Gore Filipa Vujanovića). Marković ga je onda tužio zbog prijetnji koje je, pod pseudonimom boss, iznosio u komentarima na ovdašnjim portalima. Šuković je  osuđen na tri mjeseca zatvora, uslovno na godinu dana.

Kasnije je ranjen u centru Podgorice. Za to je osumnjičen i uhapšen nekadašnji šef kontraobavještajne službe Vojske Jugoslavije Radovan Aleksić. Optužnica protiv njega do danas nije podignuta.

Jedni kažu da je taj napad dokaz kako je riječ o poštenom i sposobnom policajcu koji smeta kriminalcima. Drugi ukazuju da  ranjavanje Šukovića nije razriješeno ni nakon što je on došao na mjesto šefa Specijalnog policijskog odjeljenja pri SDT-u. Kao što ni pripadnici mojkovačkog duvanskog klana još nijesu procesuirani, osim onih koji su (skupa sa Veljovićem) pali na osnovu materijala dobijenih iz skaj aplikacije.

Prije prošlonedjeljne razmjene afera, Šuković je bio aktuelan zbog zapisa iz plave sveske kojima je pripremao uhapšenog predsjednika opštine Budva Mila Božovića za nastupe u prošlom sazivu Odbora za bezbjednost i odbranu. I opet kontroverze. Dok dio zvaničnika predvođenih ministrom unutrašnjih poslova Danilom Šaranovićem u plavoj svesci „ne vidi ništa inkriminišuće“, drugi tvrde da je Šuković u njoj, poimenice, odao pripadnike partnerskih službi bezbjednosti (navodno CIA) koju su službovali u Crnoj Gori.

Ni Andreju Miloviću nije novina da se pojavljuje u medijima u krajnje neobičnom kontekstu. Nakon što je, kao sekretar Ministarstva pravde, angažovan u Vladi Zdravka Krivokapića i postao član Tužilačkog savjeta, dio medija je objavio pismeno obraćanje iz 2017. godine  kojim iz Advokatske kancelarije Jovović, Mugoša i Vuković obavještavaju Advokatsku komoru da je njihov pripravnik Andrej Milović prekršio Kodeks profesionalne etike advokata.

“Andrej Milović, pripravnik na radu u ovoj advokatskoj kancelariji (kod advokata Vanje Mugoše), direktno je ugrozio interese klijenata naše kancelarije, na način što je u ime i za potrebe suprotne stranke pisao i predavao podneske nadležnom sudu i Poreskoj upravi Crne Gore, koristeći pri tome podatke i činjenice u vezi sa tim sporom koji su mu, kao zaposlenom, bili dostupni”, navodi se u tom dokumentu.

Milović je priznao učinjeno, a tadašnji predsjednika Advokatske komore Crne Gore Zdravko Begović izjavio je portalu Standard da mu advokatska licenca nije oduzeta jer se “izvinio za svoje propuste”. Tako  je ovaj postupak zatvoren.

SDT Vladimir Novović stojički je, tokom prošlonedjeljne sjednice Odbora, istrpio sve ono što su jedan o drugome ispripovijedali Milović i Šuković. Prethodno je izjavio da šef SPO ne može biti smijenjen ili izabran bez njegove saglasnosti, a na sjednici Odbora  je napomenuo kako Šuković „još uvijek“ ima njegovo povjerenje.

Premijer Milojko Spajić kaže da nije pratio sjednicu Odbora na kojoj je njegova afera Do Kwon trebala biti glavna tema. „Loše ponašanje i iznošenje raznih takozvanih operativnih podataka bez dokaza. To priliči muškoj svlačionici iz IVa, IVb… To nije za Vladu, Skupštinu, ozbiljnu državu. Egoistično prepucavanje ne podržavam. Nisam ni sa kim o tome razgovarao”, prilično je precizno Spajić opisao ono što nije vidio.

Na tome ne bi smjelo da se završi. Javnost ima pravo da nagađa da li iza Milovića stoje Spajić i PES, a iza Šukovića URA, koalicija ZBCG, Demokrate ili svi skupa. Pa da pretpostavlja šta je od iznijetog tačno ili netačno.

Premijer i Specijalni državni tužilac nemaju taj luksuz. Oni su dužni da se odrede o statusu svojih bliskih saradnika. Da im pruže jasnu i javnu podršku i preuzmu odgovornost. Ili prekinu saradnju sa njima. I u jednom i u drugom slučaju javnosti se duguje utvrđivanje odgovornosti za one koji su govorili neistinu ili radili nezakonito.

 

Šta je kome tajna

Zakon o parlamentarnom nadzoru u oblasti bezbjednosti i odbrane predviđa (član 6) da su sjednice Odbora za bezbjednost „po pravilu“ zatvorene za javnost, a mogu biti i otvorene, odlukom većine prisutnih članova Odbora, u skladu sa zakonom. „Stavove i zaključke Odbora Skupštini i javnosti iznosi predsjednik Odbora ili član ovlašćen od strane Odbora. Član Odbora može u javnosti iznijeti izdvojeno mišljenje, poštujući pri tome ograničenja, u skladu sa Zakonom“.

U Poslovniku o radu Skupštine nalazimo bitno drugačije definicije. “Rad Skupštine i njenih odbora je javan. Sjednica Skupštine i sjednica odbora zatvorena je za javnost u slučaju kada se razmatra akt ili materijal koji je označen kao ‘državna tajna.’”, propisuje Poslovnik u članu 211.

Nema naznaka da su na prošlonedjeljnoj sjednici Odbora razmatrana bilo kakva dokumenta ili podaci sa naznakom „državna tajna“. Možda su, samo, korišćena saznanja iz istraga koje SDT vodi o jednoj ili drugoj konfrontiranoj strani u ovom sukobu. To su, po pravilima Tužilaštva, tajni podaci.

Nije prvi put da su mediji, pozivajući se na nezvanične izvore, prenosili detalje sa zatvorenih sjednica Odbora. Novina je to što je u ovom slučaju „curenje informacija“ problematizovano do najave podnošenja krivične prijave protiv neidentifikovanih „špijuna“. Uz zahtjev da članovi Odbora dobrovoljno odu na testiranje na poligraf. (tzv. detektor laži). Samo nam još to treba.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

STO DANA VLADE: Paf, Milojko

Objavljeno prije

na

Objavio:

Spajić i njegov kabinet dali su dovoljno razloga za oprez  i onda kada izgleda da se stvari kreću u dobrom smjeru. Premijerov paf, paf pristup može  odvesti crnogorsko društvo na razne strane

 

Nakon sto dana mandata, stiglo je vrijeme za prvo svođenje računa Vlade premijera Milojka Spajića. Za konkretniju ocjenu urađenog ne jagme se ni iz pozicije ni iz opozicije. Dijelom što, svako iz svojih razloga, ne želi da pretjerano hvali ili kudi premijera i njegov tim. Dijelom i zato što se još ne zna šta su stvarni naumi Vlade oko mnogih tema iz nadležnosti izvršne vlasti.

Komotna i za sada, uglavnom, zadovoljna većina u parlamentu; Uspješno riješen problem kontrole i bojkota popisa; Usvojen budžet uz uračunato povećanje minimalnih penzija; Konačno  izabran VDT u punom mandatu; Oživljeni pristupni pregovori sa EU… To je dio onoga čime se premijer i njegovi saradnici mogu pohvaliti. Uz mnogo, mnogo optimističkih najava i obilje  obećanja.

Sve medalje imaju i  drugu stranu.  Vlada još nema program rada za ovu godinu; troši više novca nego što dozvoljavaju budžetski prihodi; Ekonomski program Evropa sad 2 i dalje je tajna ili fikcija; Partijske frakcije unutar izvršne vlasti sve teže prikrivaju međusobnu borbu za kontrolu bezbjednosnog sektora; ZBCG sve glasnije traži rekonstrukciju vlade i imenovanje ministara iz njihovih redova prije (krajnjih) dogovorenih rokova; I dalje varniči na relaciji predsjednik države – predsjednik vlade, odnosno, prvi i drugi čovjek najjače partije u parlamentu; Štrajkove su formalno najavili, ili njima prijete, sindikati prosvjete, javne uprave i pravosuđa, zdravstva i policije; Vlastite zamisli ministri ne provode u najavljenim rokovima, a neki započeti poslovi su zaustavljeni zbog nepoštovanja zakona i propisanih procedura; Mnogo toga odrađuje se u tajnosti (netransparentno)…

Spajićeva Vlada koju, uz premijera, čine tri potpredsjednika, dva potpredsjednika-ministra i 17 ministara iz PES-a, Demokrata, SNP-a, CIVIS-a, Albanskog foruma i Albanske alternative izabrana je pred svitanje, 31. oktobra, uz manjinsku podršku poslanika koalicije ZBCG. Prema postizbornom sporazumu, ministri iz partija Andrije Mandića i Milana Kneževića (četiri + jedan potpredsjednik) ući će u vladu najkasnije prije usvajanja  budžeta za 2025.

Pravdajući se potrebom da vlada bude izabrana što prije, mandatar je odbio da, u skladu sa obavezom koju nalaže Ustav, u parlamentu pročita svoj ekspoze. Takođe zbog žurbe, voljom predsjednika parlamenta Andrije Mandića, sjednica Skupštine nije održana na Cetinju, kao što to propisuje Zakon o Prijestonici, već u Podgorici.

Manje obaviješteni su, tako, ostali bez prilike da shvate kako se u Spajićevom ekspozeu obećano povećanje plata, penzija i zaposlenosti (najavljeni program Evropa sad 2) pominje u samo u jednom pasusu od ukupno 22 stranice teksta. „Ova Vlada ima konkretan cilj koji se odnosi na unapređenje standarda naših građana i to kroz sprovođenje programa Evropa sad 2.0. Navedeni cilj postići ćemo oslobađanjem investicionog potencijala, razvojnim projektima koji će dati zamajac novim poslovnim prilikama, sveobuhvatnom poreskom reformom, oslobađanjem poslodavca dijela troškova rada kao najznačajnijeg fiksnog troška, što će pospješiti otvaranje novih radnih mjesta, kao i eliminisanjem biznis barijera, uz drastično smanjenje sive ekonomije.”

Sto dana kasnije sve je više onih koji sumnjaju da program Evropa sad 2,  barem u pisanom obliku, uopšte postoji. Tim prije što se neka od obećanja, kako vrijeme prolazi, čine sve nerealnija.  Sve su glasnija upozorenja o ogromnim rizicima eventualnog provođenja tog programa po modelu Evropa sad 1 po javne (budžetski prihodi) i lične finansije građana Crne Gore (održivost penzionog sistema).

Možda premijer i njegovi najbliži saradnici, Generalni sekretar Vlade Branko Krvavac i ministar finansija Novica Vuković, u glavi imaju taj program, ali javnost o tome još ništa ne zna. Ne znaju ni poslanici koji bi morali imati odlučujuću riječ, pošto Spajić kaže da program ES2 podrazumijeva usvajanje ili izmjene 50-tak zakona.

Idemo dalje. Istog dana  kada je izabrana, Vlada je donijela  odluku o odlaganju popisa zakazanog za 1. novembar prošle godine. Spajić je u nekoliko narednih dana uspio da izbalansira suprotstavljene zahtjeve zagovornika neodložnog održavanja popisa i njegovog bojkota, pa je on održan bez ozbiljnijih tenzija i primjedbi na terenski rad popisivača.  Današnje stanje u  Crnoj Gori bilo bi mnogo drugačije, gore, da je popis upriličen onako kako je bila naumila Abazovićeva vlada.

Ovih sto dana  iza nas predstavljaju, čini se, period sa najmanje tenzija i manifestovanih podjela u društvu po osnovu vjere i nacije  od usvajanja DPS-ovog Zakona o slobodi vjeroispovijesti u decembru 2019. godine. Vlada i njen predsjednik dali su tome značajan doprinos.

Spajić može biti zadovoljan načinom na koji je tokom pregovora o formiranju vlade i održavanju popisa pacifikovao najveći dio sebi nenaklonjenih kolaicionih partnera (ZBCG, dijelom i Demokrate) ali i iz opozicije. Ona, sa izuzetkom URA, živi u nadi – od BS do DPS – da bi “uskoro” mogla postati dio vladajuće većine. Skupa sa koalicijom ZBCG. Ili umjesto nje.

Spajić je tako tolerisao iskakanja Andrije Mandića iz zakonskih i okvira definisanih koalicionim sporazumom koji se tiču državnosti Crne Gore i poštovanja njenih međunarodnih obaveza i prioriteta (igra sa zastavama u parlamentu, izborni dan u Srbiji u Vučićevom štabu, čestitke i delegacija ZBCG na neustavnom danu RS). “Svim zastavama želim sve najbolje i da svako svoju zastavu zakači – koju god misli da treba”, lakonski je premijer prokomentarisao nezakoito postupanje predsjednika Skupštine. Onda se povrnuo:  “Naravno uz državnu koja je obavezna zakonom”. Na sličan način je previdio sukob ministra odbrane Dragana Krapovića sa njegovim kolegom iz Hrvatske Ivanom Anušićem i otkazivanje dogovorenog sastanka u Tivtu.

Zato je u Briselu, na sastanku sa Generalnim sekretarom NATO-a Jensom Stoltenbergom, saopštio i ono što je moralo zaparati uši pobornicima srpskog sveta, u Beogradu i kod kuće. “U našem dubokom nacionalnom interesu je da održimo mir na Kosovu. Isto važi i za Bosnu i Hercegovinu. Naša nepokolebljiva posvećenost teritorijalnom integritetu Bosne je od najveće važnosti za Crnu Goru”, izjavio je Spajić.

Analitičari primjećuju  kako je aktuelni premijer, za sada, napravio poslovnu  distancu od zvaničnika SPC. Posebno ako se stvari posmatraju u odnosu na njegove prethodnike Dritana Abazovića i Zdravka Krivokapića.

Sindikati su postali najveća opozicija aktuelnoj Vladi. PES je  došao na vlast na talasu obećanja o većim platama i penzijama, kraćem radnom vremenu i punoj zaposlenosti. Poslije sto dana mandata Spajićeve Vlade to su i dalje  obećanja na dugom štapu. Prosvjetni radnici i zaposleni u javnoj upravi i pravosuđu nijesu dobili povišice koje im pripadaju po Granskom kolektivnom ugovoru potpisanom sa prethodnom Vladom, pa najavljuju štrajk. Zapravo, prosvjetari su svoju obustavu rada već i formalno zakazali.

Nezadovoljnih ima i među penzionerima koji nijesu obuhvaćeni selektivnim povećanjem penzija do iznosa od 450 eura. Sve češće i glasnije gunđaju poljoprivrednici i farmeri. Glas privrednika tek treba da čujemo, kada bude jasnije šta tačno podrazumijevaju reforme koje najavljuju iz Vlade. Počev od ograničenja trgovačkih marži na prilično široku paletu životnih potrebština i usluga koju je, istina kao mogućnost o kojoj se razmišlja u kontekstu suzbijanja inflacije, najavio potpredsjednik Vlade i ministar ekonomskog razvoja Nik Đeljošaj.

Iako Crna Gora nema prostorni plan, krovni strateški dokument razvoja države, Vlada najavljuje ubrzane aktivnosti za pripremu i izgradnju dva autoputa i četiri brze ceste, ukupne vrijednosti “šest do osam milijardi eura”.

“U januaru će biti raspisano šest javnih tendera za izradu idejnih rješenja za sve preostale dionice autoputa Bar – Boljare, za jadransko-jonski autoput, za brze autoceste Bijelo Polje – Pljevlja – Sarajevo, Bar – Ulcinj – Albanija, od obilaznice oko Budve – Luštica – Hrvatska, Andrijevica – Peć”, najavio je premijer krajem prošle godine. Za sada je, kazao je nedavno, napravljen devet od neophodih 45 koraka kako bi sve te ceste bile završene do 2030. godine.

Žurba je, kažu, tolika da će se država odreći pomoći EU za izgradnju dionice autoputa Mateševo – Andrijevica (oko 220 – 240 miliona eura, odnosno, 40 odsto troškova gradnje). To nije mali novac. Javnosti nije prezentovano koliko bi nas usporila EU procedura i kada se planira da, građen o našem trošku, taj dio autoputa bude gotov. Otud brojne spekulacije. Sažeto, sumnjičavi misle da učešće EU u finansiranju dionice eutoputa nije sporno zbog vremena potrebnog da se taj novac dobije, nego zbog obaveze da se, ukoliko se on koristi, autoput ugovara i gradi po EU procedurama i standardima. A to, kažu, možda remeti neke ranije dogovorene aranžmane.        

Problemi sa poštovanjem procedura (razmirice oko novog razrješenja direktora UP Zorana Brđanina, zahtjevi da Skupština većinu vladinih zakona usvaja po skraćenoj procedure bez javne rasprave, kontroverzan pokušaj rušenja lamele c u Podgorici, tajno decembarsko zaduženje veće od 150 miliona, ) pokazali su se kao jedan od većih hendikepa vlade u prvih 100 dana mandata. Uz konstantno prepucavanje Spajića i ministra pravde Andreja Milovića sa čelnicima URA o (ne)zakonitosti rada bivših i sadašnjih čelnika izvršne vlasti,  nedefinisan plan rada i netransparentno (tajno) donošenje odluka…

U u svakom slučaju dovoljno je razloga za  oprez i onda kada izgleda da se stvari kreću u dobrom smjeru. Premijerov paf, paf pristup može nas odvesti na razne strane.

Zoran RADULOVIĆ 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo