Povežite se sa nama

MONITORING

OPOZICIONI MINISTRI U ĐUKANOVIĆEVIM VLADAMA: Iskustvo koje opominje

Objavljeno prije

na

Treći put od 1990. i obnove višepartizma u Crnoj Gori, opozicija će imati priliku da delegira svoje predstavnike za Vladu u kojoj će glavnu riječ imati DPS.

Nakon što su rat, međunarodne sankcije, šverc, hiperinflacija i piramidalne štedionice obilježili prvi (dvogodišnji) mandate prve vlade premijera Mila Đukanovića, započet u februaru 1991. godine, tadašnji čelnici DPS-a (Momir Bulatović, Svetozar Marović i Đukanović) odlučuju da podijele odgovornost sa političkim oponentima, iako je njihov DPS na izborima dobio većinu potrebnu za samostalno formiranje vlade.

Prethodno, kraj mandata ove vlade na svojim mjestima nijesu dočekali ministri policije, inostranih poslova i privrede: Pavle Bulatović, Nikola Samardžić i Vojin Đukanović. Zamijenili su ih Nikola Pejaković, Miodrag Lekić i Miodrag Gomilanović. U ovoj vladi Đukanović nije imao ministra finansija. Ionako su sve bitne odluke donošene u Beogradu.

Njegovom pozivu da uđu u vladu narodnog jedinstva u proljeće 1993. odazvali su se Narodna stranka (potpredsjednik vlade Rade Puco Perović i ministar bez portfelja Ranko Kadić), Liberalni savez (ministar uređenja prostora Miodrag Burzan i ekologije Vukić Pulević) i SDP (ministar pomorstva i saobraćaja Jusuf Kalamperović). Opozicioni lideri su ubrzo vidjeli da u ovoj vladi predstavljaju dekor, pa su do kraja godine pomenuti ministri izašli iz vlade. Sa izuzetkom Rada Perovića kome se mjesto potpredsjednika toliko dopalo da je u Đukanovićevom kabinetu ostao – po cijenu isključenja iz NS – sve do kraja mandata ove vlade (1996. godine). Na sličan primjer partijske neposlušnosti morali smo čekati duže od dvadeset godina, do prošlog ljeta, kada su Vujica Lazović i Ivan Brajović odbili zahtjev svoje, tada već bivše partije, da napuste vladu i ,,oslobode” mandate koje su uzurpirali sa liste SDP-a. Pošto je Đukanović i ovog puta, nalik na ‘93-u, stao na stranu svojih saradnika gazeći međupartijske dogovore, to je bio povod za raskid skoro 19 godina starog političkog saveza DPSDP.

Da se još malo vratimo na prvu višestranačku vladu u Crnoj Gori. Pored ostalog, nju ćemo pamtiti po prvom (i do danas jedinom) uhapšenom ministru. Ministar poljoprivrede Branko Abramović smijenjen je i uhapšen istog dana, da bi na suđenju bio oslobođen svih optužbi.

Ispostavilo se da je njegov grijeh, u stvari, bio to što je pokušavao da se suprotstavi finansijskim malverzacijama ljudi koji su se nalazili pod zaštitom državnog vrha. Sa mjesta ministra pravde Filip Vujanović je započeo svoju, za mnoge neočekivanu uspješnu, političku karijeru. U svom kabinetu ubijen je potpredsjednik ove vlade Mihailo Ljesar. Nakon izlaska opozicije iz vlade na mjesto ministra ekologije došla je Ana Mišurović, prva ministarka u istoriji crnogorskog višepartizma. To je pokazalo da se Đukanović ne libi da na ministarska mjesta, sa kojih se ne kontrolišu novac i državna sila, imenuje ljude koji nijesu partijski angažovani (uz Anu Mišurović tu su bili praktično svi ministri inostranih poslova od Samardžića do Branka Lukovca, ministar vjera Slobodan Tomović, sporta Bonja Ivanović, obrazovanja Slobodan Backović …).

Posebno mjesto među ministrima-vanpartijcima pripada čuvenom arhitekti Ranku Radoviću. On je u (valjda petu) vladu Mila Đukanovića izabran u januaru 2003. kao ministar uređenja prostora. Par dana po imenovanju ministar je zatražio da mu se kao službeno vozilo ministartsva obezbijedi biciklo. Suočen sa nerazumijevanjem saradnika iz vlade i prijetnjama urbanističke mafije kojoj je pokušao stati na put, Radović je podnio ostavku u septembru iste godine. Biciklo je poklonio najboljem đaku jedne podgoričke osnovne škole.

Angažman Jusufa Kalamperovića u vladi iz ‘93. označio je početak jednog izuzetno dugog političkog partnerstva. Bivši socijaldemokrata je, od 1997. pa sve do odlaska u penziju, bio član praktično svih vlada. NVO statističari su izbrojali da je Kalamperović zakletvu, kao ministar pomorstva i saobraćaja, polagao četiri puta. A još dva puta kao ministar policije.

Po dugovječnosti, Kalamperoviću mogu parirati aktuelni ambasador u Sloveniji Miomir Mugoša (od 1991. do 2000. bio ministar zdravlja u svim vladama, sa izuzetkom tri mjeseca koja je proveo kao ministar rada, dok je njegov resor kontrolisao Miroslav Ivanišević); Slavoljub Stijepović (aktuelni gradonačelnik Podgorice je kandidat za titulu najsvestranijeg ministra); ministar za ljudska i manjinska prava Suad Numanović i Branimir Gvozdenović, omiljeni Đukanovićev ministar u ovom vijeku, zadužen za kontrolu (privatizaciju) velikih državnih sistema – Pošta, EPCG, Luka Bar, KAP – i urbanizam. Jednom riječju – novac.

Za razliku od prve višestranačke vlade, koja je formirana po osnovu velikodušnosti vladajuće partije – drugi ulazak dotadašnje opozicije u izvršnu vlast bio je iznuđen potez Đukanovićevog dijela tada raspolućenog DPS-a. Otud i zahtjevi koje su narodnjaci Novaka Kilibarde i socijaldemokrate Žarka Rakčevića postavili kao uslov za potpisivanje koalicionog sporazuma. Đukanović je prihvatio sve a nije ispunio praktično – ništa.

Vladu koju je formirao Filip Vujanović brojala je 27 ministara (pet bez portfelja) i pet potpredsjednika. Tri ministarska mjesta pripala su Narodnoj stranci, jedno Demokratskoj uniji Albanaca, dva Socijaldemokratskoj partiji, jedno Stranci demokratske akcije, a 15 DPS-u. Pet ministara nije bilo partijski angažovano.

Narodnjaci (Kilibarda, Savo Đurđevac, Dragan Šoć, Predrag Drecun, Vojin Lazarević i Budimir Dubak) napuštaju vladu u januaru 2001. Nakon što je Vujanovićev kabinet usvojio platformu za pregovore sa Srbijom o formiranju dvije nezavisne države. Ovoga puta iz vlade izlaze svi članovi NS, ali se ona uskoro cijepa, marginalizuje a jedan od njenih najprepoznatljivijih funkcionera i nekadašnji ministar rada Predrag Drecun postaje saradnik (direktor) na projektima koje vode članovi porodice Mila Đukanovića i privatizacioni parneri njegovih vlada (Republika, beranski Rudnik uglja, Prva banka…). Tek da se zna kako šef nije dugme. I samo se malobrojni sjećaju kako je sa crnogorskih trgova u ljeto 1996. godine, tokom izborne kampanje Narodne sloge (politički savez NS i Liberalnog saveza), punim plućima kliktao čelnicima DPS-a: Vratite pare.

Iz današnje perspektive, vidimo da su samo dva ministra iz redova SDP-a – Ramo Bralić i Raško Konjević – ostali vjerni toj partiji i njenom rukovodstvu. Neki su se pacifikovali, dok je većina u partiji (SD) koja otvoreno podržava Đukanovića. I zavisi od njega.

A možda će, da razbije strah novim ministrima, premijer Đukanović ovih dana ponoviti dio govora kojim je, prije skoro četiri godine, počeo mandate ove vlade: „Imamo neuposlene kapacitete, nezaposlene ljude, neiskorišćene resurse i novac u bankama zamrznut strahom od neizvjesnosti”. I danas, to je briljantan opis crnogorske ekonomske svakodnevice. I to je prostor u kome će budući opozicioni ministri tražiti mogućnost za provođenje Sporazuma o fer i slobodnim izborima. Pokušavajući, istovremeno, da se odupru nepristojnim ponudama za vlastito uhljebljenje. Iskustvo nas uči da tim darovima DPS-a nije lako odoljeti.

Ko ide a ko dolazi

Dođe li do realizacije makar prvog dijela plana o kome su vlast i dio opozicionih partija mjesecima pregovarale, iz vlade će otići ministar finansija Radoje Žugić, ministarka rada i socijalnog staranja Zorica Kovačević i ministar poljoprivrede Petar Ivanović. Njih će zamijeniti Raško Konjević (finansije), Boris Marić (rad i socijalno staranje) i Milorad Vujović (poljoprivreda) – pod uslovom da se ne potvrde kuloarske priče po kojima je bivši funkcioner Liberalnog saveza iz nekog razloga neprihvatljiv premijeru Đukanoviću. Ostane li postignuti dogovor na snazi, upražnjeno mjesto ministra policije zauzeće Goran Danilović dok će opozicioni potpredsjednik vlade postati profesor Milenko Popović. I pored pohvala koje je, čak i iz opozicionih redova, Zorica Kovačević dobila nakon imenovanja za člana još aktuelne vlade, čini se da će za odlazećim ministrima žaliti samo njihovi partijski drugovi i najbliži saradnici. Doduše, ministar Žugić je nastavio (Lukšićevu) praksu tolerisanja poreske nediscipline svima koji su u kumovsko-prijateljsko-poslovnim odnosima sa vladajućim kružokom. Ta je praksa državu koštala nekoliko stotina miliona nenaplaćenih budžetskih prihoda, ali nije isključeno da je vladajuća partija (ili vladajuća koalicija) tako dobila veoma zahvalne i izdašne finansijere. Nije nemoguće da potvrdu ili demanti te priče dobijemo i prije predstojećih izbora. Na angažman i domete Petra Ivanovića ne treba trošiti suviše riječi. Dovoljno je pomenuti djeliće njegovog ministarskog mozaika. Počev od nepristojnog prikrivanja informacija iz ministarstva, preko vladine podrške sumnjivim projektima još sumnjivijih vlasnika, do tolerisanja prekomjernog uvoza i dampingovanja cijena koje prijete da zatru (ako već nijesu) cijele grane ovdašnje poljoprivrede. Kada bi njegov (barem privremeni) odlazak iz vlade bio jedini učinak Sporazuma o slobodnim i fer izborima – vrijedjelo bi uloženog truda. Među onima koji se pripremaju da uplove u ministarske vode, možemo prepoznati ljude koji će se u budućem radu oslanjati na svoje ekspertsko znanje i one kojima će glavni adut biti stečeno političko iskustvo i, makar dijelom, partijska težina koja će ih podupirati u Vladi. Jedini predstavnik opozicione ekipe sa ličnim iskustvom rada u izvršnoj vlasti je Raško Konjević. Popović i Marić su bez ozbiljnijeg iskustva u politici, pa ostaje da se vidi koliko će to hendikepirati, ili možda pripomoći, njihov predstojeći angažman.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

SMANJENJE STAROSNE GRANICE ZA PENZIJU: Ni javnog interesa, ni smjene Katnića

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zakon o radu je izmijenjen bez javne rasprave, bez konsultacija sa socijalnim partnerima, finansijskih analiza, bez procjene štete po budžet…

 

Nakon što je početkom decembra poslije višemjesečnih peripetija nekako sklopljena  izvršna vlast, smjena glavnog specijalnog tužioca (GST) Milivoja Katnića bio je prvi zahtjev Demokratskog fronta (DF). Čak su pokušali da izmjenama Zakona o državnom tužilaštvu ukinu SDT, ali taj dokument nije prošao Venecijansku komisiju, jer nije ispunjavao evropske standarde.

U srijedu su izglasane izmjene Zakona o radu koje su predložili Milan Knežević (DF) i Maja Vukićević (DF) kojim će građani biti obavezni da idu u penziju sa 66 godina, umjesto za 67, kako je to do sada bio slučaj.

Zakon je izglasan na brzinu, bez javne rasprave, bez konsultacija sa Socijalnim savjetom, niti drugim socijalnim partnerima. Vlada je odavno pokazala da je izvršno tijelo bez „izvršne moći“. Zato ne čudi što nijesu prstom mrdnuli. Sve to da bi se jedan čovjek poslao u penziju. Milivoje Katnić je, međutim, i dalje na funkciji, dok je, po riječima sindikalnih predstavnika, veliki broj ljudi prijevremeno ostao bez posla zbog izmjena Zakona o radu, a ostale su im kreditne i druge obaveze koje penzijom ne mogu da finansiraju.

Knežević je rekao da nije imao namjeru da izmjenama Zakona o radu ubrza odlazak Katnića u penziju, već da taj akt uskladi sa Zakonom o penzijskom i invalidskom osiguranju kojim je već predviđeno da osiguranik stiče pravo na penziju sa 66 godina starosti i 15 godina radnog staža. On je naveo da desetine hiljada mladih čeka da se zaposli, što je bio još jedan motiv izmjena ovog zakona.

,,Da je ovaj zakon donešen protiv specijalnog državnog tužioca, Milivoja Katnića, on bi u ponedjeljak dobio rješenje o penziji, a to se nije desilo. Zakon o tužilaštvu jasno je normirao da Katniću treba Tužilački savjet da konstatuje prestanak mandata”, kazao je Knežević tokom skupštinske rasprave.

Iz Unije slobodnih sindikata i Akcije za ljudska prava tvrde da Zakon o radu i Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju (PIO) ne treba usklađivati, jer nijesu u koliziji. Zakon o PIO propisao je starosnu granicu za penziju od 66 navršenih godina, međutim, Zakon o radu je davao mogućnost radniku da nastavi da radi do 67 godine. Dakle, građaninu je data mogućnost da pođe u penziju godinu ranije, ali je imao izbor da to ne učini ukoliko se osjeća sposobnim da radi duže. Novim izmjenama zakona im je taj izbor ukinut.

Slaven Radunović (DF) je još tokom skupštinske rasprave u vezi sa radom tužilaštva, nedvosmisleno rekao da su „nadmudrili“ i „pobijedili“ Katnića i donijeli izmjene Zakona o radu zbog kojih će mu prestati mandat. On je rekao da će Katnić otići sa funkcije 12. juna, kada je prvobitno stupio na snagu Zakon o radu.

Ivan ČAĐENOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 18. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

PROMJENE U JAVNOM SERVISU: Kocka je bačena

Objavljeno prije

na

Objavio:

Da će promjena vlasti konačno značiti i oslobađanje RTCG-a i stvaranje istinskog javnog servisa obećali su poslanici većine u Skupštini. Dosadašnji potezi ne ulivaju nadu da će se to stvarno i desiti

 

Sa promjenama u Radio-televiziji Crne Gore nova vlast nije žurila. Tek prošle subote je Skupština, sa 43 glasa za, imenovala nove članove Savjeta RTCG-a. Izabrani su Bojan Baća (Univerzitet Crne Gore), Žarko Mirković (CANU), Naod Zorić (predlog nacionalnih ustanova kulture i NVO), Filip Lazović (Unija poslodavaca), Veselin Drljević (NVO iz oblasti medija), Milica Špajak i Amina Murić (NVO koje se bave ljudskim pravima), Marijana Camović-Veličković (Unija slobodnih sindikata) i Predrag Marsenić (Crnogorski olimpijski i paraolimpijski komitet).

Za ovu sedmicu je najavljena konstitutivna sjednica, a predsjednik Skupštine Aleksa Bečić je u srijedu izvlačio žrijeb kojim je ispalo da mandat od pet godina u Savjetu imaju Marsenić, Drljević, Špajak i Lazović, od četiri godine Murić, Camović Veličković i Mirković, a na tri Bojan Baća i Naod Zorić.

Bečić je najavio da novi Savjet u roku od osam dana od imenovanja treba da započne postupak izbora novog generalnog direktora RTCG-a. Za izbor novog generalnog direktora Savjet raspisuje javni konkurs koji traje 15, a najduže mjesec dana, nakon čega postoji rok od 20 dana za žalbe. Tako da bi u avgustu RTCG trebao da ima novog direktora.

Aktuelnom generalnom direktoru  RTCG-a Božidaru Šundiću, koji je na toj poziciji od  novembra 2018, mandat je trebao da traje četiri godine. On je ranije najavio da menadžerski i urednički tim  neće podnijeti ostavke. Šundić nema zakonskog osnova da kao neki od njegovih prethodnika tuže RTCG – Branku Vojičiću isplaćeno 80.000, a Rade Vojvodić potraživao blizu 250.000 eura.

Prošlonedjeljna skupštinska rasprava o RTCG-u, prošla je bez opozicije, a vladajuće partije su jednoglasno obećale da ,,javni servis” više neće služiti vlasti već građanima.

Govorilo se nadahnuto:,,Uredništvo Radio-televizije Crne Gore konačno selimo iz Splendida i vraćamo u Bulevar revolucije”, kazao je Boris Bogdanović iz Demokrata. Poslanica SNP-a Milosava Paunović nazvala je RTCG štetočinama društva. Poslanica Pokreta za promjene (PzP) Branka Bošnjak pohvalila je obrazovni program TVCG-a, ali je rekla da je informativni program ,,javno zastiđe”. Božena Jelušić, iz URA, pomenula je rijetke svijetle trenutke u radu: ,,Govorim na primjer o emisiji Mehanizam. Znamo da smo imali jednu epizodu kada je javni servis krenuo boljim putem kad su na čelu bili Mićunović i Kadija. Kad je javni servis pokušao da odgovori zadacima na putu pridruživanja EU”.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 18. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

BURNA UVERTIRA UOČI DODJELE TRINAESTOJULSKE NAGRADE: Duhovi vremena

Objavljeno prije

na

Objavio:

Četnici su gospoda, tvrdi Bećir Vuković koji je predložen za predsjednika žirija za dodjelu Trinaestojulske nagrade. Bili i ostali, a poslije njih gospode i nema, obrazlaže dalje. Izbor Vukovića samo oslikava gdje smo. I do sada je dodjela ovog priznanja često bila praćena raznim tenzijama i oslikavala je duh vremena

 

Predlog da na čelu žirija za dodjelu Trinaestojulske nagrade, najvišeg državnog priznanja u Crnoj Gori, bude Bećir Vuković, pjesnik koji veliča četnički pokret, izazvao je buru.

Administrativni odbor Skupštine je pored Vukovića za članove žirija predložio prof. dr Dragana Koprivicu, mr Isidoru Damjanović, prof. dr Miletu Marka Ivanovića, dr Milenu Burić, Gorana Batrićevića i Miomira Vojinovića.

Iz DPS-a je ocijenjeno da se radi o još jednom „ekspertu u negiranju antifašističkih temelja Crne Gore.“ SDP je kritiku usmjerio na URU: „Sramotno je što je URA, a i ostale nazovi građanske partije, za komisiju koja slavi 13. jul, Dan državnosti i Dan ustanka crnogorskog naroda protiv fašizma izabrala osobu kojoj je ‘Draža vođa trećeg srpskog ustanka'“.

Predsjednik Administrativnog odbora je Milutin Zogović iz DF-a, a članovi su Luiđ Škrelja (DPS), Radoš Zečević (DF), Vladan Raičević (DF), Dragan Vukić (SNP), Momo Koprivica (Demokrate), Vladan Martinović (Demokrate), Miloš Konatar (URA), Daliborka Pejović (DPS), Suzana Pribilović (DPS), Damir Šehović (SD), Kenana Strujić-Harbić (Bošnjačka stranka) i Raško Konjević (SDP).

Kako je Vuković bio član ovog žirija i prošle godine, iz URE su odgovorili da SDP-u tada to nije smetalo. Iz DPS-a su prošlogodišnju podršku Vukoviću, koji je predložen od strane DF-a, obrazložili kao pokušaj „zdravog dijaloga“ sa jedinim djelom opozicije koji je tada učestvovao u radu parlamenta.

I ovom prilikom potvrdila se praksa nove vlasti koja uporno zanemaruje manjine. O predlogu Bošnjačke stranke da Suljo Mustafić bude član žirija, Odbor nije ni raspravljao. Objasnili su da je bio sedmi na listi, a oni biraju šest članova.

Reagovali su i iz Saveza udruženja boraca NOR-a i antifašista Crne Gore. Oni  smatraju da je Vuković „negator antifašističkih tekovina Trinaestojulskog ustanka crnogorskog naroda, te da mu ne pripada mjesto predsjednika žirija za dodjelu ovog najvišeg državnog priznanja”. Jedan od dobitnika 13-julske nagrade Vukić Pulević izjavio je da je ovo riskantan potez, preko kojeg se ne smije olako preći. Adnan Čirgić, dekan Fakulteta za crnogorski jezik, koji je ovu nagradu dobio 2018. ironično je konstatovao: „Da se kojim slučajem 13-julska nagrada može dodjeljivati posthumno, nema sumnje da bi je ovaj žiri gotovo jednoglasno dodijelio Pavlu Đurišiću, za životno djelo.“

Za Vukovića su „četnici gospoda.“ Bili i ostali, piše Vuković na portalu Vidovdan 2018. godine i dodaje da poslije njih gospode i nema. Nakon promjene vlasti, Vuković veliča DF a kritikuje Vladu,  za URU, koja ga izglasa, tvrdi da je „Udbina Udba.“ Nije mu po volji ni novi premijer Zdravko Krivokapić jer je sve više protiv njemu omiljenog DF-a. Posebno ga je šokirala vijesti da je podržao osnivanje Monitora. Piše da je na Trgu bana Jelačića kada se pojavio prvi broj Monitora bilo opšte veselje. Premda: „Nije svakome bilo do slavlja. Neki ustaški tjednici uplašili su se konkurencije, jer je Monitor na samom startu daleko dobacio, i evo do danas ne podbacuje…“ U tom stilu objašnjava i današnju situaciju: „Zar nije kohabitacija crnogorskih partizana i crnogorskih ustaša protiv crnogorskih četnika, vrlo inspirativan uzor…“  A čovjek može biti izabran da odlučuje o najznačajnijoj državnoj nagradi za 2021. godinu – 76 ljeta nakon Drugog svjetskog rata.

I do sada je dodjela ovog priznanja često bila praćena raznim tenzijama i oslikavala je duh vremena.

Prošle godine, kada se pandemija zahuktavala, nagrada je dodijeljena Institutu za javno zdravlje, doktoru Ranku Lazovići i istoričaru Živku Andrijaševiću. Jedan od lidera DF-a Milan Knežević tvrdio je da je prekršen Zakon o državnim nagradama jer on predviđa da se u jednoj oblasti može dodijeliti samo jedna godišnja Trinaestojulska nagrada.

I 2018. u žiži je bio predsjednik žirija – slikar Ranko Todorović Todor koji nakon postavljenja izjavio da „dokazani neprijatelji Crne Gore ne mogu da dobiju Trinaestojulsku nagradu.“ Da podsjetimo da je tada, a umnogome i sada, potvrde o patriotizmu izdavao DPS.

Ipak, dešavalo se i da politički nepodobni dobiju nagradu. Tako je 2015. Trinaestojulsku dobio dramski pisac Ljubomir Đurković, koji u kritikama nije štedio prošlu vlast. I to u oštroj konkurenciji – te godine KAP je predložio tajkuna Veselina Pejovića. Objasnili su da bez njega ne bi bilo ni Kombinata.

Pojedini dobitnici ove nagrade prijetili su 2013. da će je vratiti. Te godine nagrada je dodijeljena politikologu Radulu Kneževiću, književniku Iliji Lakušiću i književniku Gojku Čelebiću, bivšem ministru kulture u Vladi Mila Đukanovića od 1993. do 1996. Kritičari su bili bijesni, tvrdeći da se najznačajnija državna nagrada dodjeljuje dvojici protivnika nezavisnosti Crne Gore Lakušiću i Čelebiću, te anonimnom zagrebačkom politologu. Književnik Andrej Nikolaidis je napustio žiri u kojem su, pored njega, bili predsjednik prof. dr Dragan K. Vukčević i članovi prof. dr Predrag Ivanović, prof. dr Dragan Koprivica i prof. dr Milenko Popović. Dodjeli nagrade nijesu prisustvovali tadašnji predsjednik Filip Vujanović, niti premijer Đukanović, a svoju obavezu dodjele priznanja eskivirao je predsjednik Skupštine Ranko Krivokapić. Nagradu je dobitnicima uručio tadašnji potpredsjednik Skupštine Suljo Mustafić.

Kakav nas još skandal očekuje tokom ovogodišnje dodjele, uskoro ćemo saznati.

Na brojne kritike Vuković nije odgovarao. Za Dan je izjavio da će svoje reći tek nakon dodjele nagrade.

A odluku o predlogu Administrativnog odbora o članovima ovogodišnjeg saziva žirija za dodjelu Trinaestojulske nagrade donijeće poslanici na zasijedanju koje je u toku.

 

Dobitnici

Prošle godine Trinaestojulsku nagradu su dobili Institut za javno zdravlje, ljekar Ranko Lazarević i istoričar Živko Andrijašević. Književni istoričar Dragan B. Perović, istoričar Božidar Šekularac i književnik Pavle Goranović nagrađeni su 2019, a 2018. slikar Krsto Andrijašević, violončelista Aleksa Asanović i filolog Adnan Čirgić.

  1. godine nagradu su dobili vajar Miodrag Šćepanović, prof. dr David Kalaj i dr Svetozar Savić; 2016 – prof. dr Igor Đurović, pisac Milorad Popović i kantautor Miladin Šobić; 2015 – književnik Ljubomir Đurković, univerzitetska profesorica Vesna Kilibarda i slikar Srđan Vukčević; 2014 – reditelj Gojko Kastratović, istoričar umjetnosti Aleksandar Čilikov i direktor Muzeja i galerija Podgorice Niko Martinović, te godine je nagradu za životno djelo, koja se može dodijeliti svake druge godine, dobio slikar Vojislav Vojo Stanić.

Godine 2012. nagrada je pripala kompaniji 13. jul Plantaže, ŽRK Budućnost i reditelju Branku Baletiću. Marina Abramović dobila je nagradu za životno djelo; 2011 – laureati su bili reditelj Slobodan Milatović, kompozitor Žarko Mirković i istoričar Šerbo Rastoder.

Miodrag Dado Đurić primio je Trinaestojulsku nagradu za životno djelo 2010, te godine godišnjim nagradama ovjenčani su slikar Luka Lagator, književnik Radoslav Rotković i VK Primorac. Rajko Todorović Todor nagrađen je 2009, zajedno sa timom arhitekata koji je izlagao na Venecijanskom bijenalu i izdavačkom kućom CID. Dobitnici 2007. bili su šahista Božidar Ivanović, dramski pisac Veljko Radović i pjesnik Mladen Lompar, a 2005. ljekar Pero Lompar, biolog Vukić Pulević i pisac Zuvdija Hodžić.

 

Biografija potencijalnog predsjednika žirija

Bećir Vuković, rođen je 1954. godine u Kolašinu. Studirao na Filološkom fakultetu u Beogradu, Opštu i jugoslovensku književnost.

Od 1980. do 2016. objavio je 16 knjiga poezije. Nagradu Risto Ratković, dobio je godinu dana nakon što se njom ovjenčao sada presuđeni ratni zločinac Radovana Karadžić, 1994. godine. Nagrada Marko Miljanov dodijeljena mu je 1989, Kočićevo pero 2010, Zlatno pero Rusije 2011…

Član je Udruženja književnika Srbije i Pokreta pjesnika Svijeta (Poetas del Mundo). Predsjednik je Društva srpskih književnika Crne Gore i Hercegovine i glavni i odgovorni urednik časopisa Srpki jug.

Na Vukovićevom zvaničnom sajtu istaknut je citat iz njegove poezije: lep je/ ni noć na njega ne može da padne/ lep je lep je.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo