Povežite se sa nama

MONITORING

OPOZICIONI MINISTRI U ĐUKANOVIĆEVIM VLADAMA: Iskustvo koje opominje

Objavljeno prije

na

Treći put od 1990. i obnove višepartizma u Crnoj Gori, opozicija će imati priliku da delegira svoje predstavnike za Vladu u kojoj će glavnu riječ imati DPS.

Nakon što su rat, međunarodne sankcije, šverc, hiperinflacija i piramidalne štedionice obilježili prvi (dvogodišnji) mandate prve vlade premijera Mila Đukanovića, započet u februaru 1991. godine, tadašnji čelnici DPS-a (Momir Bulatović, Svetozar Marović i Đukanović) odlučuju da podijele odgovornost sa političkim oponentima, iako je njihov DPS na izborima dobio većinu potrebnu za samostalno formiranje vlade.

Prethodno, kraj mandata ove vlade na svojim mjestima nijesu dočekali ministri policije, inostranih poslova i privrede: Pavle Bulatović, Nikola Samardžić i Vojin Đukanović. Zamijenili su ih Nikola Pejaković, Miodrag Lekić i Miodrag Gomilanović. U ovoj vladi Đukanović nije imao ministra finansija. Ionako su sve bitne odluke donošene u Beogradu.

Njegovom pozivu da uđu u vladu narodnog jedinstva u proljeće 1993. odazvali su se Narodna stranka (potpredsjednik vlade Rade Puco Perović i ministar bez portfelja Ranko Kadić), Liberalni savez (ministar uređenja prostora Miodrag Burzan i ekologije Vukić Pulević) i SDP (ministar pomorstva i saobraćaja Jusuf Kalamperović). Opozicioni lideri su ubrzo vidjeli da u ovoj vladi predstavljaju dekor, pa su do kraja godine pomenuti ministri izašli iz vlade. Sa izuzetkom Rada Perovića kome se mjesto potpredsjednika toliko dopalo da je u Đukanovićevom kabinetu ostao – po cijenu isključenja iz NS – sve do kraja mandata ove vlade (1996. godine). Na sličan primjer partijske neposlušnosti morali smo čekati duže od dvadeset godina, do prošlog ljeta, kada su Vujica Lazović i Ivan Brajović odbili zahtjev svoje, tada već bivše partije, da napuste vladu i ,,oslobode” mandate koje su uzurpirali sa liste SDP-a. Pošto je Đukanović i ovog puta, nalik na ‘93-u, stao na stranu svojih saradnika gazeći međupartijske dogovore, to je bio povod za raskid skoro 19 godina starog političkog saveza DPSDP.

Da se još malo vratimo na prvu višestranačku vladu u Crnoj Gori. Pored ostalog, nju ćemo pamtiti po prvom (i do danas jedinom) uhapšenom ministru. Ministar poljoprivrede Branko Abramović smijenjen je i uhapšen istog dana, da bi na suđenju bio oslobođen svih optužbi.

Ispostavilo se da je njegov grijeh, u stvari, bio to što je pokušavao da se suprotstavi finansijskim malverzacijama ljudi koji su se nalazili pod zaštitom državnog vrha. Sa mjesta ministra pravde Filip Vujanović je započeo svoju, za mnoge neočekivanu uspješnu, političku karijeru. U svom kabinetu ubijen je potpredsjednik ove vlade Mihailo Ljesar. Nakon izlaska opozicije iz vlade na mjesto ministra ekologije došla je Ana Mišurović, prva ministarka u istoriji crnogorskog višepartizma. To je pokazalo da se Đukanović ne libi da na ministarska mjesta, sa kojih se ne kontrolišu novac i državna sila, imenuje ljude koji nijesu partijski angažovani (uz Anu Mišurović tu su bili praktično svi ministri inostranih poslova od Samardžića do Branka Lukovca, ministar vjera Slobodan Tomović, sporta Bonja Ivanović, obrazovanja Slobodan Backović …).

Posebno mjesto među ministrima-vanpartijcima pripada čuvenom arhitekti Ranku Radoviću. On je u (valjda petu) vladu Mila Đukanovića izabran u januaru 2003. kao ministar uređenja prostora. Par dana po imenovanju ministar je zatražio da mu se kao službeno vozilo ministartsva obezbijedi biciklo. Suočen sa nerazumijevanjem saradnika iz vlade i prijetnjama urbanističke mafije kojoj je pokušao stati na put, Radović je podnio ostavku u septembru iste godine. Biciklo je poklonio najboljem đaku jedne podgoričke osnovne škole.

Angažman Jusufa Kalamperovića u vladi iz ‘93. označio je početak jednog izuzetno dugog političkog partnerstva. Bivši socijaldemokrata je, od 1997. pa sve do odlaska u penziju, bio član praktično svih vlada. NVO statističari su izbrojali da je Kalamperović zakletvu, kao ministar pomorstva i saobraćaja, polagao četiri puta. A još dva puta kao ministar policije.

Po dugovječnosti, Kalamperoviću mogu parirati aktuelni ambasador u Sloveniji Miomir Mugoša (od 1991. do 2000. bio ministar zdravlja u svim vladama, sa izuzetkom tri mjeseca koja je proveo kao ministar rada, dok je njegov resor kontrolisao Miroslav Ivanišević); Slavoljub Stijepović (aktuelni gradonačelnik Podgorice je kandidat za titulu najsvestranijeg ministra); ministar za ljudska i manjinska prava Suad Numanović i Branimir Gvozdenović, omiljeni Đukanovićev ministar u ovom vijeku, zadužen za kontrolu (privatizaciju) velikih državnih sistema – Pošta, EPCG, Luka Bar, KAP – i urbanizam. Jednom riječju – novac.

Za razliku od prve višestranačke vlade, koja je formirana po osnovu velikodušnosti vladajuće partije – drugi ulazak dotadašnje opozicije u izvršnu vlast bio je iznuđen potez Đukanovićevog dijela tada raspolućenog DPS-a. Otud i zahtjevi koje su narodnjaci Novaka Kilibarde i socijaldemokrate Žarka Rakčevića postavili kao uslov za potpisivanje koalicionog sporazuma. Đukanović je prihvatio sve a nije ispunio praktično – ništa.

Vladu koju je formirao Filip Vujanović brojala je 27 ministara (pet bez portfelja) i pet potpredsjednika. Tri ministarska mjesta pripala su Narodnoj stranci, jedno Demokratskoj uniji Albanaca, dva Socijaldemokratskoj partiji, jedno Stranci demokratske akcije, a 15 DPS-u. Pet ministara nije bilo partijski angažovano.

Narodnjaci (Kilibarda, Savo Đurđevac, Dragan Šoć, Predrag Drecun, Vojin Lazarević i Budimir Dubak) napuštaju vladu u januaru 2001. Nakon što je Vujanovićev kabinet usvojio platformu za pregovore sa Srbijom o formiranju dvije nezavisne države. Ovoga puta iz vlade izlaze svi članovi NS, ali se ona uskoro cijepa, marginalizuje a jedan od njenih najprepoznatljivijih funkcionera i nekadašnji ministar rada Predrag Drecun postaje saradnik (direktor) na projektima koje vode članovi porodice Mila Đukanovića i privatizacioni parneri njegovih vlada (Republika, beranski Rudnik uglja, Prva banka…). Tek da se zna kako šef nije dugme. I samo se malobrojni sjećaju kako je sa crnogorskih trgova u ljeto 1996. godine, tokom izborne kampanje Narodne sloge (politički savez NS i Liberalnog saveza), punim plućima kliktao čelnicima DPS-a: Vratite pare.

Iz današnje perspektive, vidimo da su samo dva ministra iz redova SDP-a – Ramo Bralić i Raško Konjević – ostali vjerni toj partiji i njenom rukovodstvu. Neki su se pacifikovali, dok je većina u partiji (SD) koja otvoreno podržava Đukanovića. I zavisi od njega.

A možda će, da razbije strah novim ministrima, premijer Đukanović ovih dana ponoviti dio govora kojim je, prije skoro četiri godine, počeo mandate ove vlade: „Imamo neuposlene kapacitete, nezaposlene ljude, neiskorišćene resurse i novac u bankama zamrznut strahom od neizvjesnosti”. I danas, to je briljantan opis crnogorske ekonomske svakodnevice. I to je prostor u kome će budući opozicioni ministri tražiti mogućnost za provođenje Sporazuma o fer i slobodnim izborima. Pokušavajući, istovremeno, da se odupru nepristojnim ponudama za vlastito uhljebljenje. Iskustvo nas uči da tim darovima DPS-a nije lako odoljeti.

Ko ide a ko dolazi

Dođe li do realizacije makar prvog dijela plana o kome su vlast i dio opozicionih partija mjesecima pregovarale, iz vlade će otići ministar finansija Radoje Žugić, ministarka rada i socijalnog staranja Zorica Kovačević i ministar poljoprivrede Petar Ivanović. Njih će zamijeniti Raško Konjević (finansije), Boris Marić (rad i socijalno staranje) i Milorad Vujović (poljoprivreda) – pod uslovom da se ne potvrde kuloarske priče po kojima je bivši funkcioner Liberalnog saveza iz nekog razloga neprihvatljiv premijeru Đukanoviću. Ostane li postignuti dogovor na snazi, upražnjeno mjesto ministra policije zauzeće Goran Danilović dok će opozicioni potpredsjednik vlade postati profesor Milenko Popović. I pored pohvala koje je, čak i iz opozicionih redova, Zorica Kovačević dobila nakon imenovanja za člana još aktuelne vlade, čini se da će za odlazećim ministrima žaliti samo njihovi partijski drugovi i najbliži saradnici. Doduše, ministar Žugić je nastavio (Lukšićevu) praksu tolerisanja poreske nediscipline svima koji su u kumovsko-prijateljsko-poslovnim odnosima sa vladajućim kružokom. Ta je praksa državu koštala nekoliko stotina miliona nenaplaćenih budžetskih prihoda, ali nije isključeno da je vladajuća partija (ili vladajuća koalicija) tako dobila veoma zahvalne i izdašne finansijere. Nije nemoguće da potvrdu ili demanti te priče dobijemo i prije predstojećih izbora. Na angažman i domete Petra Ivanovića ne treba trošiti suviše riječi. Dovoljno je pomenuti djeliće njegovog ministarskog mozaika. Počev od nepristojnog prikrivanja informacija iz ministarstva, preko vladine podrške sumnjivim projektima još sumnjivijih vlasnika, do tolerisanja prekomjernog uvoza i dampingovanja cijena koje prijete da zatru (ako već nijesu) cijele grane ovdašnje poljoprivrede. Kada bi njegov (barem privremeni) odlazak iz vlade bio jedini učinak Sporazuma o slobodnim i fer izborima – vrijedjelo bi uloženog truda. Među onima koji se pripremaju da uplove u ministarske vode, možemo prepoznati ljude koji će se u budućem radu oslanjati na svoje ekspertsko znanje i one kojima će glavni adut biti stečeno političko iskustvo i, makar dijelom, partijska težina koja će ih podupirati u Vladi. Jedini predstavnik opozicione ekipe sa ličnim iskustvom rada u izvršnoj vlasti je Raško Konjević. Popović i Marić su bez ozbiljnijeg iskustva u politici, pa ostaje da se vidi koliko će to hendikepirati, ili možda pripomoći, njihov predstojeći angažman.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

EKONOMIJA VLASTI: Državna preduzeća – partijsko vlasništvo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Službena saopštenja iz državnih kompanija, nerijetko, otkrivaju i najnovija pomjeranja na ovdašnjoj političkoj mapi. Neke ljubavi se gase, neke razbuktavaju. A neke traju

 

Još ne postoji zvaničan podatak o broju preduzeća koja su u većinskom vlasništvu države Crne Gore ili neke od ovdašnjih 25 opština. Iz Instituta alternativa potrudili su se i napravili svoju listu. Ona, u stvarnosti, ne može biti kraća. Samo duža. Prema njihovim podacima, imamo 55 državnih i 123 lokalna preduzeća sa, makar, 20.515 zapošljenih. Čiji broj u kontinuitetu raste.

Makar neki od donosioca odluka u prebrojanim državnim  preduzećima ne osjećaju se kao dio tog sistema. Odnosno, ne prihvataju pripadajuće obaveze o javnosti rada. Tako su iz pljevaljskog Rudnika uglja (dio sisetama EPCG) odbili da NVO MANS dostave podatke o zapošljavanju i poslovnim aranžanima vezanim za prodaju uglja kompanijama iz Srbije. Poslovna tajna, objasnili su.

„Kada smo tražili kopiju pravilnika o poslovnoj tajni, odgovoreno nam je da ova kompanija nije obveznik Zakona o slobodnom pristupu informacijama (SPI), jer Rudnik nije u vlasništvu države“, objasnili su iz MANS-a novinarima Vijesti. I predočili dokument – odgovor koji su dobili iz Rudnika uglja. Tamo stoji: „U smislu citirane zakonske odredbe (dio Zakona o SPI, primjedba Monitora), a imajući u vidu činjenicu da je Rudnik uglja, kao jednočlano akcionarsko društvo u 100 odsto vlasništvu EPCG, a ne države Crne Gore, smatramo da ne postoji zakonska obaveza Rudnika uglja za postupanje“.

To što je EPCG skoro pa u sto postotnom vlasništvu države – nema veze. Da je važno, valjda bi neko od nadležnih iz izvršne vlasti ili regulatornih i nadzornih agencija reagovao na objavljene tvrdnje. Ovako, stvari su sada postavljene na sledeći način: Rudnik uglja nije državno nego vlasništvo Elektroprivrede, pa se na njega ne odnosi Zakon o slobodnom pristupu informacijama. Pride, pošto im je resorni ministar Saša Mujović to završio, ubuduće će „sva nabavka uglja EPS-a od RUP-a ići na osnovu bilateralne saradnje dvije kompanije“. Tako će se, pojasnili su iz Ministarstva energetike dogovor Mujovića i izvršnog direktora EP Srbije Dušana Živkovića, „izbjegnuti nepotrebni troškovi trećih lica, posrednika u trgovini, smanjiti mogućnost manipulacija i postigli maksimalni benefiti za kompanije“. Možda. Ali će se tako takođe izbjeći i javno oglašavanje prodaje, nadmetanje potencijalnih kupaca koje bi moglo donijeti bolju cijenu prodavcu (iz perspektive Crne Gore to nam je u interesu) i bilo kakva kontrola poslova ugovorenih bilateralnom saradnjom. Čija se tajnost, vrlo je vjerovatno, podrazumijeva.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

NOVO VRIJEME, STARI NAČIN: Posao sa malim HE cvjeta

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vlasnici  33 mHE koje su sagrađene po osnovu šeme podsticaja koju plaćaju građani ubiraju milionske profite. Oni kojima je spriječena gradnja traže od države milionski odštetu. Nacrtom zakona o obnovljivim izvorima predviđaju se brojne olakšice, pa se prekaljeni biznismeni već  organizuju da prigrabe nove subvencije

 

 

Deset firmi koje gazduju sa 22 male hidroelektrane (mHE), od biznisa prodaje struje u prethodnim godinama, pa do kraja prošle godine, prikazalo je dobit od preko 21,5 miliona eura, saopštili su iz Akcije za socijalnu pravdu (ASP).

Iz ove organizacije podsjećaju da su biznis mHE razvile vlade Demokratske partije socijalista. Do poslova su došli uglavnom bliski vrhu te partije po političkom, rodbinskom, kumovskom-prijateljskom ključu.

Podsticaj za mHe, kao obnovljive izvore energije, plaćaju građani. Prema zvaničnim podacima na terenu imamo 33 mHE koje su sagrađene po osnovu šeme podsticaja. Biznis šema je obuhvatala dodjelu koncesija za proizvodnju struje iz mHE na period od 27 do 30 godina, a koncesionar dobija pravo na subvencije u prvih 12 godina, koje plaćaju potrošači kroz račune na struju, a dio se izdvaja iz državne kase, naveli su iz ASP.

Male HE uglavnom se nalaze na nerazvijenom sjeveru, gdje mještani godinama ukazuju da su im uništile rijeke. Ilustrativan je primjer Andijevice na čijoj teritoriji se nalazi deset malih HE, devet privatnih i samo jedna opštinska. Godišnje vlasnici mHE sa područja ove opštine od njih zarade oko četiri miliona eura, a budžet Andijevice je 2,5 miliona. No u ovoj opštini su donekle zadovoljni jer su se izborili za procenat od šest odsto koje naplaćuju malim HE za koncesuju na vode. U drugim opštinama taj je procenat svega 0,5 odsto. Koncesije se naplaćuju preko Ministarstva finansija, a 70 odsto pripada lokalnim samoupravama, dok 30 odsto ide u državni budžet. Prema projekcijama mHE će u tri decenije, koliko će biti u privatnom vlasništvu, zaraditi oko 120 miliona eura. Opštini Andijevica će u tom periodu pripasti samo devet miliona eura.

U susjednim Beranama Hidroenergija Montenegro je razgranala posao sa  malim hidroelektranama. ,,Hidroenergija Montenegro, koja gazduje sa osam mHE, a do kraja prošle godine je nagomilala dobiti oko devet miliona eura“, navode iz ASP-a.

Ova kompanija je u vlasništvu Olega Obradovića i Ranka Radovića, kome su vlasništvo ustupili Ranko Ubović i Aleksandar Mijajlović, nezvanični vlasnici kompanije Bemaks.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

VLAST, ZAKON I LOGIKA: Čudesa

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ministar policije tuži Vladu zbog nezakonitih odluka. Sud poništava Vladina  rješenja koja, kažu, nijesu obrazložena. Predsjednik smatra da Vlada donosi odluke koje mogu dovesti do “narušavanja pravnog poretka i prave sigurnosti u zemlji”. Za sada sve ide po planu, kaže premijer

 

 

Ministar tužio Vladu.

Brojni domaći i strani mediji pod sličnim naslovima prenijeli su vijest da je ministar unutrašnjih poslova Danilo Šaranović Upravnom sudu podnio tužbu protiv Vlade čiji je član. Razlog je nedavno imenovanje Aleksandra Radovića za vršioca dužnosti direktora Uprave policije.

U tužbi ministar MUP-a ponavlja tvrdnje da je Vlada nezakonito ovlastila premijera Milojka Spajića da predloži v. d. direktora UP, nakon što su odbili njegov prijedlog da na to mjesto dođe Lazar Šćepanović. I od Upravnog suda traži da poništi, po njemu, nezakonito rješenje.

Mnogima se po glavi motala misao koju je Amer Smailović, poslanik Bošnjačke stranke, sažeo u jednu prostoproširenu rečenicu: „To je jedinstven slučaj u svijetu gdje ministar tuži Vladu, čiji je dio”. Onda je premijer nadogradio tu tezu. “Nekako je malo čudno da neko sam sebe tuži”, komentarisao je Spajić tužbu za koju je, navodno, saznao iz medija. Pošto, tvrdio je početkom nedjelje, nema informaciju da je njegova Vlada primila tužbeni zahtjev njegovog ministra unutrašnjih poslova.

Ne znamo da li je Spajić bio u prilici da na tu temu razgovara sa, recimo, potpredsjednikom Vlade za bezbjednost, unutrašnju politiku, evropske i vanjske poslove Aleksom Bečićem. Kako je Bećić, uz sve pomenuto, i predsjednik stranke iz koje dolazi ministar Šaranović (Demokrate), nije isključeno da je on o podnijetoj tužbi znao nešto više od premijera.

Danilo Šaranović je osjetio potrebu da pojasni : “Niti mogu, niti sam utužio samog sebe, već Rješenje o postavljenju v.d. direktora UP, protiv kog sam glasao zajedno sa još šest članova Vlade (među njima je bio i ministar pravde – prim. Monitora), a na čiju nezakonitost sam ukazao prije samog donošenja. U zemlji koja se zalaže za evropske vrijednosti, demokratiju i vladavinu prava, svaki član Vlade bi trebalo da afirmiše rješavanje sporova pred sudom.”

U takvoj zemlji bi, vjerovatno, imali jasniju ideju o tome treba li ministar da sjedi u vladi koju tuži zbog nezakonitog rada u njegovom resoru, ili se očekuje da u nekom takvom slučaju podnese ostavku. Odnosno, da li se od vlade koju je utužio njen ministar očekuje da pokaže političku toleranciju i ljudsku širinu, ili da pokrene postupak njegovog razrješenja. Dileme ne bi bilo po pitanju trenutne političke sudbine onoga kome sud ne bi dao za pravo. Taj bi spakovao stvari i krenuo kući. Prije nego ga spakuju oni kojima u uređenim demokratijama pripada pravo da imenuju i razrješavaju članove vlade.

Kako govorimo o današnjoj Crnoj Gori, možda je ipak najvjerovatnije da se ništa od pomenutog neće dogoditi. Moguće je, čak, da nikada ni ne saznamo šta sudije u Upravnom sudu misle o postupku imenovanja Aleksandra Radovića. Ova priča, naime, ima još jednu malu začkoljicu,   jer  je prethodno smijenjeni direktor Uprave policje Zoran Brđanin od suda zatražio ocjenu zakonitosti te odluke. Po treći put Brđanin tuži, sada drugu, Vladu. Sud mu je u dva ranija postupka dao za pravo, a pravnici kažu da ima elemenata da se isto ponovi i treći put. Ukoliko se Brđanin još jednom vrati na čelo UP, o (ne)zakonitosti imenovanja njegovog v.d. nasljednika bilo bi bepsredmetno raspravljati.

Upravni sud već je poništio rješenje Spajićeve Vlade kojim je Artan Kurti razriješen sa mjesta Generalnog inspektora Agencije za nacionalnu bezbjednost (ANB). U obrazloženju predsjednice sudskog vijeća Ljiljane Šoškić piše da Vlada nije navela ni jedan razlog za Kuritijevu smjenu. Samo je citarala član zakona kojim joj se daje za pravo za postavlja i razrješava Generalnog inspektora ANB-a. Premijer Spajić još od 2021. muku muči da nauči kako su pravni osnov i razlozi/valjano obrazloženje za nečiju smjenu dvije različite stvari. Ne ide mu da utuvi kako  poslu kojim se sada bavi, bez poštovanja forme nema ni suštine.

Kada se, citirajući ministra Šaranovića, dotakosmo evropskih vrijednosti, da zaokružimo priču: Od kako je Vlada odbila njegov prijedlog o imenovanju Lazara Šćepanovića za v.d. direktora Uprave policije, ministar Šaranović ne prisustvuje njenim sjednicama. Prisustvo je inače obavezno za sve ministre, izuzev kada su opravdano spriječeni da budu na sjednici. “Član Vlade dužan je da prisustvuje sjednici Vlade i učestvuje u njenom radu. Samo izuzetno, kad je član Vlade opravdano spriječen da prisustvuje sjednici Vlade, sjednici prisustvuje njegov pomoćnik ili sekretar ministarstva, uz prethodnu saglasnost predsjednika Vlade”, piše u jedinom postojećem propisu (Poslovnik) koji reguliše rad i ponašanje članova Vlade. Crna Gora nema zakon o vladi i, kako stvari stoje, neće ga ni dobiti u dogledno vrijeme.

Da slika bude kompletna – još jedna nezvanična informacija. Bolje rečeno javna tajna: od imenovanja Radovića ministar Šaranović ne komunicira sa prvim čovjekom Uprave policije. Kao što od svog imenovanja i povratka zakonitog direktora na čelo UP, nije komunicirao ni sa Zoranom Brđaninom.

Kao posljedicu takvog odnosa izvršne vlasti i Uprave policije imamo krajnje neobičnu, vanrednu situaciju. Prošlog ponedjeljka obaviješteni smo da su šumokradice kod Berana pucale na policajce koji su im oduzeli kamion sa bespravno posječenom oblovinom. Jedan policajac je, navodno, ranjen u tom obračunu. Premijer Spajić javno je zatražio kompletnu informaciju o tom događaju.

“Država će zaštititi svakog policajca, carinika, inspektora i bilo kojeg državnog službenika…”, napisao je Spajić na društvenoj mreži X, svom omiljenom kanalu komunikacije sa javnošću. I ministar Šaranović je, javno (opet preko X-a), naložio hitnu i temeljnu istragu “kako bismo razjasnili činjenično stanje i utvrdili istinu.”

Istog dana oglasio se i advokat Aleksandar Šćekić, iznoseći bitno drugačiju verziju spornog događaja. “Potpuna je neistina da je neko od građana pucao na policiju. Istina je obrnuta – policajac koji je čekao švercere, naišao je na grupu mladića koji su automobilom pretekli kamion. Za upravljačem je bio policajac koji je u tom momentu izvadio pištolj i ispalio ka njima pet ili šest metaka. Nakon toga svi su privedeni, a moj punomoćnik i momak koji je bio sa njim u automobilu pušteni su čim su dali izjave. Policajac je prvobitno zadržan u Odjeljenju bezbjednosti Berane, ali je i on pušten. Dakle, ne stoji premijerova opaska da moramo štiti policiju od građana, već obratno – u ovom slučaju treba da čuvamo građane od policije. Nadam se da će premijer, jer je obmanut, nakon sprovedene istrage donijeti zakonite odluke”, kazao je Šćekić.

Deset dana od tada, i još se ne zna ko je pucao na koga, da li je neko zaista ranjen u tom okršaju, sa koje strane obarača se nalazio eventualno povrijeđeni… Da li je crnogorski sistem bezbjednosti toliko nesposoban da ne može da dođe do osnovnih informacija o tom slučaju? Ili su neki od aktera obračuna toliko moćni da im ni Vlada ni UP ne smiju ići uz dlaku? Od koga tražiti neophodne odgovore?

Vlada ima preča posla. Kako saveznicima dokazati proklamovanu evroatlansku opredijeljenost vladajućih, kada Maja Vukićević (DNP) poslanica u Skupštini Crne Gore i Parlamentu Savjeta Evrope,  u ime Crne Gore glasa protiv prijema Kosova u tu organizaciju. A onda, dok ministarka evropskih integracija Maida Gorčević objašnjava kako to nije stav Vlade, potpredsjednik Vlade Vladimir Joković se glasne da kaže kako bi on isto glasao da je bio na mjesti poslanice Vukićević. Za kompletan utisak valja imati i, za sada nezvaničnu, informaciju da će, kada i ukoliko ukoliko dođe do najavljene rekonstrukcije vlade, upravo poslanica Maja Vukićević biti kandidatkinja partije Milana Kneževića za mjesto potpredsjednice Vlade zadužene za infrastrukturu. U čijem razvoju očekujemo ozbiljnu finansijsku  pomoć EU.

Još malo o domaćim nevoljama. Nekako u isto vrijeme svi su se dosjetili da lokalni izbori u Šavniku, započeti u jesen 2022. (dakle  prije 18 mjeseci) još nijesu završeni. Pošto bi taj posao valjalo privesti kraju, lokalne vlasti u tehničkom mandatu su, na elektronskoj sjednici, izmijenile sastav opštinske izborne komisije i donijeli odluku o skraćenju davno isteklog mandata odbornicima u lokalnom parlamentu. Očekujući da predsjednik Jakov Milatović utvrdi datum novih izbora, na koje bi oni izašli sa pozicija vlasti. Paralelno, Vlada je uvela privremene mjere u Šavniku i, takođe, donijela odluku o skraćenju mandata Skupštini SO Šavnik. Jednako očekujući da Milatović, kao što je to ovih dana uradio u slučaju SO Budva i Andrijevica, raspiše lokalne izbore i utvrdi datum njihovog održavanja. A da Šavnikom do izbora upravlja tim povjerenika naklonjen aktuelnoj većini u državnom parlamentu.

Potom je iz Vlade stiglo obavještenje da je donijeta odluka povučena, pošto je ona iz Šavnika prva stupila na snagu. Milatović je onda odbio da raspiše izbore ustvrdivši da mu odluka lokalne većine u Šavniku, predvođene DPS-om, “ne pruža pravno valjan osnov” za traženu odluku. Zatim je “povučena” odluka Vlade ipak izašla u Službenom listu i stupila na snagu. Predsjednik je ponovo odbio da postupi po njoj, analizirajući kako Vlada ne može lokalnom parlamentu skratiti mandat koji je već istekao. A i da on ne može raspisati nove izbore kad ni prethodni nijesu završeni.

Stručnjaci vijećaju kako izaći iz tog pravno-političkog galimatijasa. Laička javnost čeka ishod: da li će u Šavniku biti nijedan, jedan ili čak dva izborna procesa. Možda i oba istovremeno, pošto ne mogu donijeti veće nevolje od postojećih.

Milojko Spajić ostaje optimista. Čeka da sredinom juna dobijemo Izvještaj o ispunjenosti privremenih mjerila (IBAR).”Za sada sve ide po planu. Postoje neke teškoće, ali ih u hodu rješavamo”, poručuje premijer, “Nadam se da će nas držati duh zajedništva i fokusa na evropske integracije.“

Ako je ovo “sve po planu”, možemo samo da zamislimo kakva bi nam se tek čuda dešavala da nešto skrene s puta.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo