Da li će zatraženo skupštinsko saslušanje u vezi „mogućeg hibridnog uticaja”, pri čemu su u prvi plan istureni srpski M:tel i Alta grupa, dovesti do kakvih važnih otkrića, vidjeće se brzo. U velikoj mjeri to će zavisiti od premijerovog PES-a koji treba da pokaže da li mu je državni interes pretežniji od uskih stranačkih i predizbornih kalkulacija

Pet dana nakon izbornog poraza porodice Vučić i dvije godine od pada nadstrešnice u Novom Sadu, oglasio se na mreži X premijer Milojko Spajić ponovivši tvrdnje o vanjskom djelovanju protiv stabilnosti zemlje i evropskog puta.

„Aktuelni procesi u zemlji i regionu potvrđuju ozbiljnost i kvalitet informacija kojima raspolažu naše i partnerske bezbjednosne službe”, rekao je premijer. Spajić je pozvao da kroz „institucionalno djelovanje i na osnovu činjenica… pokažemo ko je zaista branio državne interese, a ko je, oslanjajući se na neformalne centre moći iz drugih država i koristeći nedozvoljene mehanizme, sistemski pokušavao da ugrozi našu stabilnost i zaustavi naš EU put”.

Prethodno se oglasio i njegov Pokret Evropa sad (PES) koji je inicirao da skupštinski Odbor za bezbjednost i odbranu održi kontrolno saslušanje u vezi „mogućeg hibridnog stranog uticaja na medijski i politički prostor Crne Gore”. U saopštenju PES-a navedeno je da bi predmet tog ispitivanja trebalo biti finansijski, vlasnički i poslovni odnosi nacionalnih TV emitera sa kompanijama M:tel, Alta bankom, Alta Pay Group i drugima i eventualne koordinacije političkog uticaja iz inostranstva.

Predsjednik Vlade je još krajem avgusta 2026. godine prvi put javno saopštio da Vlada raspolaže ozbiljnim obavještajnim podacima da će zatvaranje novih pregovaračkih poglavlja sa Evropskom unijom (EU) biti praćeno koordiniranim hibridnim djelovanjem u koje su uključeni zvaničnici „najmanje dvije države iz regiona”. Cilj ovih aktivnosti je, prema Spajićevim riječima, destabilizacija države, uz očekivanu logističku podršku pojedinih domaćih političkih aktera i dijela medijske scene.

I dok u javnosti nije bilo sumnje da premijer primarno misli na vučićevsku Srbiju i njene službe vidljive golim okom širom zemlje, dotle su mediji kao drugu zemlju označavali Albaniju ili Hrvatsku. Krajem marta ove godine Spajić je prvi put optužio i DPS da blokira EU članstvo zbog navodnih tajnih klauzula ugovora s vladajućom Jedinstvenom Rusijom iz 2011. godine. Iz DPS su te tvrdnje demantovane uz citiranje dokumenta, a od premijera nijesmo saznali odakle je on crpio materijal za svoje tvrdnje.

Spajićevi navodi dobili su i operativnu potvrdu početkom oktobra ove godine, kada je crnogorska policija privela i ubrzo deportirala pet članova ruske propagandne mreže Ribar, na čelu sa Mihailom Zvinčukom. Premijer je tvitnuo da je „poruka jasna – institucije rade svoj posao”. Ribar je je moćni vojno-analitički agitprop kanal na društvenoj mreži Telegram koji slijedi politiku ruskog predsjednika Vladimira Putina. Ima milion i po pratilaca.

Međutim, Zvinčuk i njegovi nisu ilegalno ušli u zemlju već su legalno prešli granicu iz Bosne i Hercegovine dok se sam Zvinčuk odmah po dolasku javljao video postovima iz Crne Gore. Na Telegramu je tvrdio da su planirali snimanje „nekoliko dokumentarnih video-priloga koji bi predstavili versku i tradicionalnu strukturu stanovništva, kao i ljude koji podržavaju Rusiju“. Zvanično su tražili snimanje Cetinjskog manastira. Iz Mitropolije su saopštili da im je zaista tražena dozvolu za snimanje u manastiru dan pred hapšenje. Stoga u Mitropoliji nisu ni stigli razmotriti i odgovoriti na zahtjev.

Po informacijama diplomatske zajednice, vlasti su djelovale tek na mig zapadnih službi. Ova grupa ima zabranu ulaska u EU. Na sajtu Nagrada za pravdu (Rewards for justice) koji djeluje pod američkim Stejt Dipartmentom, nudi se nagrada od 10 miliona dolara, ne za hapšenje i esktradiciju već za „informacije koje bi dovele do identificiranja ili lociranja bilo kojeg stranog lica” iz navedene grupe. Da li je crnogorska vlast unovčila ovu akciju, ne zna se. Naknadne posjete Americi, prvo ministra pravde Bojana Božovića, a onda i šefova policije Lazara Šćepanovića i Glavnog specijalnog tužioca Vladimira Novovića i sastanci na visokom nivou uz zahvalnice upućuju na intenzivnu saradnju.

Nezvanični diplomatski izvori sugeriraju da je i ranija akcija crnogorske policije početkom juna uoči samita EU – Zapadni Balkan u Tivtu inicirana of francuske i drugih zapadnih službi. Tada je iz Beograda vraćen avion čiji su putnici, njih 87, bili muškarci, od kojih su mnogi imali krivične dosijee ili su prepoznati od opozicije i studenata kao batinaši u službi braće Vučić. Kod srbijanskih turista je zaplijenjen i propagandni materijal za veličanje srpskog predsjednika a trebali su biti smješteni u Luštica Bej (Lustica Bay) rizortu kod Tivta.

Ovaj incident je doveo i do preispitivanja statusa Dejana Ljevnaića, direktora za strateške projekte u tom rizortu, koji je navodno bio zadužen za smještaj batinaša. Nakon ispraćaja ćaci aviona i evropskih i regionalnih lidera sa samita, policija je po naredbi Osnovnog tužilaštva u Kotoru, pretresla 11. jula stan Ljevnaića u Porto Montenegru. Kao formalni razlog je navedeno moguće posjedovanje nelegalnog oružja koje nije nađeno. Da li je bilo nečeg drugog, nije javljeno.

Ljevnaić je nezvanično sumnjičen da je aktivni operativac srpske Bezbednosno informativne agencije (BIA) a neki mediji su izvještavali da ga je na mjesto direktora u Lušticu doveo prethodni premijer Dritan Abazović. Ipak, po raspoloživim podacima, sadašnja Vlada je produžila saglasnost na njegovo postavljenje uprkos problematičnoj biografiji.

Ljevnaić je završio Policijsku Akademiju u Beogradu i kao diplomirani oficir policije jedno vrijeme radio u MUP-u. Zatim je radio na poslovima ekonomske bezbjednosti u BIA-i. Kasnije je radio kao direktor Ski centra na Jahorini u Republici Srpskoj gdje su za vrijeme njegovog mandata napravljeni veliki dugovi (preko 100 miliona eura). Tužilaštvo i istražni organi BiH (uključujući SIPA-u) otvorili su istrage za više ugovora, među kojima je najpoznatija nabavka šestosjedne žičare vrijedne skoro devet miliona eura, za koju je utvrđeno da je sklopljena uz kršenje Zakona o javnim nabavkama BiH.

Ljevnaić je na glasu da je blizak braći Vučić i njima odanim narko bosovima (kako ih smatraju američke vlasti) Zvonkom Veselinovićem i Milanom Radoičićem koje je upoznao dok je radio za policiju i BIA-u. Nezavisni portal KRIK je ranije objavio dokument BIA-a o narko poslovima Veselinovića s albanskom mafijom na Kosovu.

Ubrzo nakon pretresa u Tivtu Ljevnaić je napustio zemlju. MUP mu nije produžio boravak na osnovu mišljenja Agencije za nacionalnu bezbjednost (ANB) kojom rukovodi PES-u blizak Ivica Janović. Nakon toga je i smijenjen sa mjesta direktora, dok će se Ljevnaić u Srbiji požaliti da je to urađeno „samo zbog toga što je Srbin”.

Interesantne su i veze između Ljevnaića i nedavno uhapšenog u Beogradu osnivača i vlasnika Alta Banke Davora Macure (srpskog i hrvatskog državljanina) takođe bliskog braći Vučić i Veselinoviću i Radoičiću.

Macura je 14. oktobra ove godine vraćen sa podgoričkog aerodroma gdje je sletio iz Beograda. Crnogorske vlasti su mu odbile dopustiti ulaz u zemlju iz razloga nacionalne sigurnosti. Macura je nakon ovoga zaprijetio preko advokatskog ureda Latham Watkins pokretanjem investicionog arbitražnog postupka protiv Crne Gore i da će zbog ugrožavanja investicija tražiti odštetu od Vlade. Britanski Financial Times je već ranije pisao o problemima Macure s evropskim regulatorima zbog pokušaja širenja poslova na EU i ulaska u austrijsku Addiko banku (gotovo 10 odsto vlasništva). Tekst navodi da je Evropska centralna banka (ECB) izrazila zabrinutost u vezi kontrola sprečavanja pranja novca ilegalnog porijekla. Macura i njegov Alta Pay su odbacili navode o bilo kakvim nepravilnostima.

U Crnoj Gori Luštica Bej bila je opterećena sa dva kredita kod Macurine Alta banke u ukupnom iznosu od oko 11,8 miliona evra. Kontroverzu je izazvao pokušaj refinansiranja i podizanja novog kredita od 15 miliona evra, za šta je Vlada Milojka Spajića prvobitno dala (pa kasnije povukla) saglasnost da se pod hipoteku Alta banke stave marina i šetalište na Luštici. Interesantno je i da je Macura slovio jedno vrijeme kao potecijalni kupac Prve banke braće Đukanović, ali da zbog medijske buke ipak nije došlo do realizacije tog posla. U međuvremenu, Narodna banka Srbije pokrenula je stečaj i zatvorila Macurinu Alta banku, dok je on uhapšen pod sumnjom za pronevjeru više od 380 miliona eura iz bančinog trezora.

Istovremeno kada i Alta banka, u središtu pažnje medija i javnosti se našao i M:tel Crna Gora, prvenstveno zbog zahtjeva PES-a, ali i zbog tekstova i javnih rasprava o njegovom finansiranju medija i saradnji sa medijskim kućama. PES-u blizak portal Press je naveo primjere „čudnog” poslovanje Telekoma Srbije i njegove crnogorske podružnice M:tela, u prethodnim godinama.

Da li će predstojeće saslušanje dovesti do novih otkrića, vidjeće se brzo. U velikoj mjeri će to zavisiti od premijerovog PES-a koji treba pokazati da je državni interes pretežniji od uskih stranačkih i predizbornih kalkulacija. Njihove pozicije u izvršnoj vlasti i bezbjednosnom sektoru čine logičnom ideju da mogu imati uvid u, makar, dio podataka o hibridnom djelovanju pomenutih, ali i nekih drugih država, kompanija i organizacija. Zato je važnije pitanje kako će ih upotrijebiti, i sa kojim ciljem. I ko će im se i zašto u tom poslu naći od ruke. Priča o stranom malignom uticaju na Crnu Goru mogla je, i kroz institucije države, odavno početi da se priča.

Jovo MARTINOVIĆ

Cijene nekretnina u Crnoj Gori samo rastu. Dok podstanari, mladi i porodice sa nižim primanjima mogu da sanjaju  da kupe stan po aktuelnim tržišnim cijenama, izgradnja novih stanova ne prestaje. Prema procjenama, skoro je duplo više stanova nego domaćinstava

Cijene nekretnina u Crnoj Gori u stalnom su porastu. Prema podacima Monstata prosječna cijena kvadrata u novogradnji u posljednjem kvartalu prošle godine iznosila je 2.206 eura, da bi u drugom kvartalu ove godine dostigla iznos od 2.557 eura.

Specijalizovani sajt za nekretnine Stanovina donosi drugačije podatke. Prema objavama na preko 700 oglasa za prodaju nekretnina, prosječna cijena metra kvadratnog sredinom ove sedmice bila je 3.300 eura. Najskuplji je kvadrat dvosobnog stana 3.400 eura, garsonjere 3.350, jednosobnog 3.320, trosobnog stana 2.960, četvorosobnog i većeg 2.970 eura.

Stanovi su najskuplji u Tivtu, gdje cijena iznosi i do 4.900 eura na uzorku od 130 oglasa, slijedi Kotor 3.640 (77 oglasa), Budva 3.530 (248 oglasa), Herceg Novi 3.340 (53 oglasa), Podgorica 2.690 (209 oglasa).

Podstanari, mladi, porodice sa nižim primanjima mogu samo da sanjaju o kalkulaciji po kojoj bi mogli da kupe stan po ovim tržišnim cijenama. Međutim, kako ima onih kojima je kupovina nekretnina još uvijek najisplativija investicija gradnja stanova, po primorju i Podgorici cvjeta. U glavnom gradu nova vlast je čak unaprijedila ovaj model pa se rjeđe grade pojedinačne stambene zgrade već niču cijeli stambeni blokovi.

A stanova u Crnoj Gori ima na pretek. Prema podacima popisa iz 2023. u Crnoj Gori živi 215.227 domaćinstava, a stambenih jedinica je prije tri  godine evidentirano 392.909. Samo prošle godine, prema Monstatu, privredna društva su izgradila 2.205 novih stanova, u ovu statistiku nijesu ušli stambene jedinice koje grade fizička lica. Realna je procjena da u Crnoj Gori ima skoro duplo više stambenih jedinica nego domaćinstava.

Privremeno nenastanjenih ili napuštenih stanova u Crnoj Gori je preko 71.000. Podaci Monstata govore da je preko 40 odsto ukupnog stambenog fonda u Crnoj Gori, 160.287 stambenih jedinica, evidentirano kao privremeno nenastanjeno, napušteno ili namijenjeno sezonskom korišćenju.

I pored toga u Crnoj Gori, prema podacima Monstata, 64.000 ljudi ili 23.218 domaćinstava žive kao podstanari. Popis je evidentirao i da 21.295 domaćinstava žive u stanu roditelja, djece ili drugih rođaka. Kada se saberu ove dvije kategorije dobija se podatak da preko 20 odsto svih domaćinstava u Crnoj Gori nema riješeno stambeno pitanje. Prema ovogodišnjoj procjeni Udruženja podstanara u podstanarskom ili drugom stambeno nesigurnom statusu je između 80 i 120 hiljada građana.

Podstanara je najviše u opštinama u kojima su cijene nekretnina najveće – Budva preko 32 odsto stanovnika tog grada, Tivat preko 20 odsto, Herceg Novi 15 odsto, Podgorica 14 odsto…

Prema podacima katastra, strani državljani, najviše iz Srbije, Rusije, BiH i Njemačke imaju upisana prava na preko 50.000 objekata i djelova objekata u Crnoj Gori. Uprava za nekretnine, zbog Zakona o zaštiti podataka o ličnostima, ne objavljuje spiskove fizičkih lica koji posjeduju više stambenih jedinica. Prema dostupnim podacima oko 1.800 građana posjeduje pet ili više stambenih jedinica. Unutar ove grupe nalazi se i manji krug preduzetnika, investitora i imućnijih pojedinaca koji u svom vlasništvu imaju 10, 20 ili više stanova. Četiri stana ima oko 5.000 osoba, tri preko 13.000 građana, a dva stana oko 45.000 građana.

Ogroman broj stanova se izdaje bez ikakvih ugovora i plaćanja poreza, predsjednik Udruženja podstanara Dragan Živković izjavio je da više od 80 odsto podstanara nema ugovor. S druge strane institucije tvrde da aktivno rade na suzbijanju sive zone u rentiranju nekretnina. Ako saberemo zvaničnu brojku od preko 23.000 podstanara i prosječnu cijenu stana od 400 eura, godišnja vrijednost zakupa je preko 100 miliona eura. To je ogroman novac od kojeg država uzima samo mrvice. Iz institucija tvrde da je stanje nešto bolje sa naplatom poreza sa blizu 90.000 stanova za sezonsko korišćenje.

O kakvom se haosu zapravo radi, dovoljno govori i nedavno objavljen podatak Udruženja agencija za nekretnine prema kojem samo 300 agencija za nekretnine posluje po propisima, dok više od hiljadu radi u sivoj zoni.

Kako je Crna Gora i država socijalne pravde, vlade su u kontinuitetu  pokušavale da riješe problem manjka stanova za najugroženije.  Uglavnom neuspješno, za razliku od uspješnog rješavanja stambenih potreba onima koji su već imali stanove funkcionerima, sudijama, partijskim kolegama…

Sindikat prosvjete, preko stambene zadruge „Solidarno“ je od 2003. do danas, uz povoljne kredite, izgradio ukupno 790 stanova u 15 opština Crne Gore. Stanovi za članove sindikata su bili jeftiniji 30 do 40 odsto od tržišne cijene.

Kroz četiri faze programa1000+, subvencionisanih stambenih kredita kojim su građani kupovali stanove pod povoljnijim uslovima, stambeno pitanje riješila su 1.532 domaćinstva. Program je započet 2010. a završen 2022. godine.

Onda je nova vlast riješila da problem riješi trajno, pa su premijer Milojko Spajić i ministar Slaven Radunović krajem 2024. najavili početak gradnje megaprojekta „Velje brdo“, za mlade, za podstanare, za sve one koji sebi ne mogu priuštiti stan. Plan je bio da se prve zgrade usele sredinom ove godine, ali do sada je samo prokopan put do lokacije na kojem je planirano da nikne novi grad od preko 20.000 stanova.

Umjesto dijeljenja ključeva, Ministarstvo javnih radova je u junu 2026. raspisalo tender za projektovanje bloka A1 i izgradnju njegovog prvog dijela, koji obuhvata šest zgrada sa 185 stanova i prateću infrastrukturu, koji bi trebali da budu završeni u avgustu 2029.  Vlada Crne Gore i dalje najavljuje prodajnu cijenu stanova od 1.000 eura po kvadratu, ali ugovoreni troškovi prve faze izgradnje su znatno skočili i iznose 2.808 eura po kvadratu.

Iako bi gradnja prvih zgrada trebalo da počne u decembru, još nema studija o izvodljivosti tog projekta, rješavanju pitanja vodosnabdijevanja i odvođenja otpadnih voda, o uticaju na izvorište Mareza, kao ni elaborata o procjeni uticaja na životnu sredinu bez kojeg po zakonu ne može početi izgradnja.

Prema dosadašnjim procjenama, izgradnja kompletnog naselja Velje brdo, planiranog za više od 40.000 stanovnika, mogla bi koštati oko 3,5 milijardi eura, od čega bi približno 600 miliona eura bilo potrebno za komunalnu infrastrukturu. Savjet za reviziju planskih dokumenata povodom nacrta izmjena i dopuna Prostorno-urbanističkog plana Podgorice (PUP) upozorio je da bi troškovi pojedinih infrastrukturnih zahvata mogli biti znatno veći od planiranih.

Aktuelna Vlade je čvrsto riješena da izgura ovaj projekat po svaku cijenu. Na drugačije predloge rješavanja socijalnog stanovanja za sada se ne osvrće.

Unije slobodnih sindikata Crne Gore (USSCG) je izašla sa predlogom da  država, po uzoru na Beč, gradi stanove koji bi ostali u trajnom javnom vlasništvu i izdavala ih građanima po pristupačnim zakupninama.Sindikat procjenjuje da bi se za 600 miliona eura — koliko je okvirno planirano za infrastrukturu Veljeg brda — moglo izgraditi 10.000 stanova od po 60 m² širom Crne Gore.

Ovaj predlog predviđa osnivanje Nacionalnog stambenog fonda, koji bi gradio, održavao i izdavao državne stanove.Dugoročni zakup bez mogućnosti privatizacije stanova, uz mogućnost da ih pod određenim uslovima koriste i nasljednici zakupaca.Zakupninu od približno 100–120 eura mjesečno za stan od 60 m².Izgradnju u više crnogorskih opština, na zemljištu koje bi ustupale lokalne samouprave, po mogućnosti na već infrastrukturno opremljenim lokacijama.Finansiranje kroz budžet, povoljne kredite, prihode od zakupnina i mogući poseban doprinos od jedan odsto bruto zarade zaposlenih.

Udruženje podstanara je u aprilu ove godine zatražilo izdvajanje 3.000 stanova na Veljem brdu za podstanare. A nedavno su predložili alternativu: gradnju na već opremljenom državnom i opštinskom zemljištu i otkup gotovih stanova za najugroženije.

Za one koji ne vjeruju u projekat „Velje brdo“, koji za sada više lični na političku bajku, ostaje da i dalje traže način kupovine stana. Usljed najavljenog povećanja plata kroz Euro model pojedine agencije su već uočile rast interesovanja, pa su neke povukle stanova iz prodaje i povećale cijena u očekivanju januara.

Računica je dosta sumorna: za stan od 60 m² u Podgorici, ako imate sreće da ga nađete za 2.500 eura po kvadratu, treba vam 150 mjesečnih prosječnih plata, ne računajući kamatu. To je duže od 12 godina, bez ikakvih drugih troškova. A ako ste štedljivi, pa sačuvate mjesečno 30 odsto od prosječne plate, da uštedite za stan biće vam potrebno 40 godina.

Cijene nekretnina u glavnim gradovima

Prema podacima portala Global Property Guide – Square Meter Prices in European Cities, ažuriranim u oktobru 2026. godine,prosječna cijena kvadratnog metra stana u Podgorici iznosi 2.557 eura. Među glavnim gradovima država bivše Jugoslavije, Podgorica je na četvrtom mjestu, iza Ljubljane (5.295 eura), Zagreba (4.125) i Beograda (3.169). Niže cijene evidentirane su u Sarajevu (2.200 eura) i Skoplju (1.854 eura). Među evropskim gradovima obuhvaćenim istraživanjem, najskuplji je Cirih, gdje kvadrat stana košta 18.499 eura. Slijede Luksemburg sa 10.471 eurom i Kopenhagen sa 10.048 eura. U Parizu prosječna cijena iznosi 9.630 eura, a u Oslu 9.135 eura po kvadratu. Najniža cijena među prikazanim glavnim gradovima zabilježena je u Kišinjevu, glavnom gradu Moldavije, i iznosi 1.749 eura.

Predrag NIKOLIĆ

Najavljujući Euro model a potom i ograničenje trgovačkih marži, Vlada pokazuje spremnost da preuzme kontrolnu ulogu na tržištu rada i u sektoru trgovine. Ostaje da vidimo da li taj naum prati i spremnost prihvatanja odgovornosti za (ne)očekivane posljedice

Objašnjavajući zašto je predloženi Euro model jedini način za dugoročnu i održivu zaštitu životnog standarda, premijer Milojko Spajić ustvrdio je da subvencije i vremenski ograničene akcije sniženja cijena pojedinih proizvoda  mogu donijeti samo kratkoročno olakšanje građanima/potrošačima. Koju sedmicu kasnije, potpredsjednik njegove Vlade Nik Đeljošaj najavljuje ograničavanje trgovačkih marži od 1. januara, „kako poskupljenja ne bi obezvrijedila najavljeno povećanje plata“.

Dugoročno rješenje, izgleda, već traži (kratkoročnu?) zaštitu. Prije nego što je počelo da se primjenjuje.

Samo po sebi, tu ne mora biti protivrječnosti. Povećanje minimalnih zarada i privremeno ograničavanje marži mogu biti djelovi iste politike, ako se unaprijed zna šta se želi postići, koliko to traje i košta, ko snosi troškove i kako će se mjeriti rezultat. Kod nas se, međutim, od privrede očekuje da se prilagodi politički određenoj cijeni rada, dok se na logična upozorenja kako to može dovesti do talasa poskupljenja, odgovara najavom novih ograničenja cijena.

Ministar Đeljošaj već govori o tajkunima koji medijski pripremaju teren za neopravdano podizanje cijena. Ko su prozvani saznaćemo kada bude objavljen spisak targetiranih proizvoda i maksimalne dozvoljene marže.

U međuvremenu, sama najava državne intervencije može ubrzati ono što bi trebalo da spriječi. Trgovci i dobavljači mogu pokušati da cijene i uslove poslovanja prilagode prije januarskih ograničenja. Prebacujući očekivane troškove na kupce već sada. Ograničena marža, pritom, nije garancija nepromijenjene cijene: ako poraste nabavna cijena, vrlo vjerovatno će  poskupjeti i proizvod na polici. Tako bi građani, dok čekaju najavljeno  povećanje plata i penzija, već plaćali dio tuđih troškova kroz skuplju kupovinu.

Najavljujući Euro model i ograničenje trgovačkih marži, Vlada pokazuje spremnost da preuzme kontrolnu ulogu na tržištu rada i u sektoru trgovine. Ostaje da vidimo da li taj naum prati i spremnost prihvatanja odgovornosti za posljedice. Uključujući mogućnost da dio poslodavaca nametnuti rast troškova i najavljeno ograničenje mogućnosti da se oni kompenzuju većom maržom, ne pokrije zahvatanjem iz sadašnje i buduće dobiti, nego smanjenjem broja zaposlenih ili povratkom u sivu zonu.

Ako ta zona još postoji. Ministarka rada i socijalnog staranja Naida Nišić ustvrdila je, gostujući na RTCG početkom oktobra, da „sive ekonomije skoro da nema“, zahvaljujući rezultatima programa Evropa sad I i II. Šest dana kasnije, u Vijestima čitamo procjenu Ministarstva finansija da nepostojeća siva ekonomija čini 12,4 odsto crnogorskog BDP-a. To je predstavljeno kao značajno poboljšanje u odnosu na procijenjenih 20,6 odsto BDP-a iz 2022. godine. Procjena Ministarstva odnosi se na poslovanje registrovanih privatnih firmi i preduzetnika.

Ovo registrovanim nije usputna ograda. Riječ je o neprijavljenom dijelu poslovanja onih koji rade u formalno legalnim okvirima: prometu koji ne evidentiraju, radnicima koje ne prijavljuju ili dijelu zarade na koji ne plaćaju dažbine. Nalaz predstavljen sa takvim obuhvatom ne možemo proglasiti mjerom cjelokupne sive ekonomije. Izvan njega ostaje poslovanje potpuno neregistrovanih učesnika, poput uličnih prodavaca cigareta i duvana ili neprijavljenih izdavalaca smještaja, uključujući one koji goste pronalaze preko internet platformi. Sama platforma, naravno, ne čini izdavanje nelegalnim; neprijavljen posao i prihod čine ga dijelom problema. Ukupni obim neformalnih aktivnosti zato bi bio veći kada bi se obuhvatile i te djelatnosti, ali ovo istraživanje ne govori za koliko.

Na projektovanom ovogodišnjem BDP-u od 8,56 milijardi eura, procijenjenih 12,4 odsto vrijedi oko 1,06 milijardi eura. Godišnje. To nije novac koji bi u cjelosti pripao budžetu. Ali, kada bi legalizacija tih aktivnosti (onih koje se mogu legalizovati) donijela dodatne javne prihode u vrijednosti desetine procijenjenog iznosa, govorili bismo o nekih 106 miliona eura godišnje; pri petini, o 212 miliona. Radi predstave o veličini pomenimo kako to odgovara približno trećini, odnosno dvjema trećinama, gotovinskog deficita od 313,7 miliona eura koji je Vlada iskazala za prošlu godinu.

Ovo nije procjena stvarno naplativog prihoda. On zavisi od vrste aktivnosti, poreskih stopa, već plaćenih dažbina i toga koliko se poslovanja zaista može prevesti u legalne tokove. Ipak, brojevi su dovoljno veliki da se zapitamo šta ministarka Nišić smatra zanemarljivim. Odnosno, da li su njoj poznati podaci kojima barataju u „susjednom“ resoru iste Vlade.

Tim prije što siva ekonomija ostaje, makar u najavama, obećani izvor dodatnih prihoda države. Samo što iz resora Novice Vukovića priznaju da ne mogu pouzdano izračunati koliko je njeno smanjivanje minulih godina donijelo državnoj kasi. Ali javnost, i pored toga, ubjeđuju da će budući prihodi po osnovu legalizacije sive ekonomije pomoći da se premoste izazovi koje Euro model donosi i na prihodnoj i na rashodnoj strani državnog i lokalnih budžeta. finansiranju novih obaveza. Iako, ponovimo, nadležni nemaju precizno obračunate benefite dosadašnjih uspjeha na smanjenju ekonomskih aktivnosti van legalnih tokova.

Godišnji nalaz Državne revizorske institucije (DRI) pokazuje da problema ima i sa računima koji bi morali biti mnogo jednostavniji. I izvjesniji. U Glavnoj knjizi trezora nijesu evidentirane neizmirene obaveze od 37,11 miliona eura, dok u budžetskim evidencijama nije prikazano 7,76 miliona prihoda od dobiti Monteputa i Aerodroma. DRI navodi kako je, tokom privremenog finansiranja iz državnog budžeta, od 1. januara do 10. februara prošle godine, odobreno 60 miliona za 116 aktivnosti kojih nije bilo u budžetu za 2024. Zato je i Mišljenje DRI o pravilnosti poslovanja Ministarstva finansija i drugih budžetskih korisnika – negativno.

Upravo bi Glavna knjiga trezora trebala da bude osnovna, objedinjena računovodstvena evidencija države. Kada u njoj nijesu prikazane desetine miliona neizmirenih obaveza Vlade, problem prevazilazi urednost knjiženja. Bez potpune evidencije, nemoguće je pouzdano planirati koliko novca ostaje za nova obećanja. Dug koji je neupisan u javno vidljivu evidenciju nije prestao da postoji. Niti će povjerilac odustati od naplate zato što Vlada njegovo potraživanje nije uredno evidentirala… Prozvani su prećutali nalaz DRI, pa nemamo njihovu stranu priče.

I prije bilo kakvog zvaničnog odgovora, nameće se pitanje kako izvršna vlast od privrede zahtijeva finansijsku disciplinu koju nije u stanju da obezbijedi ni u svom radu. Da pomenuti primjer nije incident, svjedoče još makar dva aktuelna izvještaja/revizije DRI.

Ministarstvo zdravlja dobilo je dvije negativne ocjene. Revizori nijesu imali pristup cjelokupnoj izvornoj dokumentaciji za novac prenesen UNDP-u, a nepravilnosti su našli i u obračunu zarada, poreskom izvještavanju i javnim nabavkama.

U Ministarstvu ekologije građevinski radovi vrijedni 763.800 eura prikazani su kao konsultantske usluge, projekti i studije, dok je za 73 osobe angažovane ugovorima o djelu i konsultantskim ugovorima isplaćeno više od 453.000 eura. Uglavnom za redovne poslove iz tog resora. Za dio programa nijesu definisani ciljevi i pokazatelji učinka, a tamo gdje pokazatelji postoje, često se broji šta je rađeno, umjesto da se mjeri šta je postignuto.

Tu se priče o platama, maržama, sivoj ekonomiji i budžetu spajaju u jedan tok. A on previše liči na rijeku ponornicu.

Odgovorna ekonomska politika Vlade zahtijeva da se obećanja povežu sa prihodima, odluke sa posljedicama, a potrošeni novac sa rezultatima. I da pravila koja vlast propisuje drugima važe i za nju.

Umjesto toga, od građana se očekuje da vjeruju obećanjima o uspješnosti i održivosti najavljenog Euro modela, bez pratećih prikaza finansijskih tokova i analiza različitih ekonomskih scenarija. Dok državni revizori osporavaju pouzdanost računa o već potrošenom novcu. Ne ulazeći u ocjenu da li je u pitanju nesposobnost ili namjera da se nešto sakrije i/li nenamjenski iskoristi.

Bližimo se realnosti u kojoj će plate zaposlenih u javnom i privatnom sektoru određivati Vlada, gdje će ona  prekrajati formulu za isplatu penzija i, konačno, propisvati maksimalne marže, odnosno cijene u trgovinama.  Ispada da je samo pitanje utvrđivanja odgovornosti ostavljeno samoregulaciji na (političkom) tržištu.

Zoran RADULOVIĆ