Povežite se sa nama

MONITORING

OSAMOSTALJIVANJE MLADIH: Stan kao san

Objavljeno prije

na

Mladi u Crnoj Gori najduže u Evropi žive sa roditeljima – objavljuju domaći i regionalni mediji, pozivajući se na podatke Eurostata. Brojke kažu da se mladi u Crnoj Gori osamostaljuju kad više i nijesu tako mladi – sa 32 i po godine. Naravno, to je samo prosjek. Njega čine i oni kojima mame i tate obezbijede nekretninu u šesnaestoj, ali i oni što kod roditelja ostanu čitav život.

Hrvati se iseljavaju iz kuća svojih roditelja malo prije nego proslave 32. rođendan. Muškarci u Makedoniji napuštaju roditeljski dom tek sa 35,5 godina, ali se, biće, Makedonke ranije udaju pa popravljaju državni prosjek – odlaze kad imaju 31 i po godinu. Računice Eurostata pokazuju da mladi u južnijim zemljama Evrope ostaju duže kod roditelja, pa su Hrvatska, Italija, Grčka i Španija u vrhu liste.

Na dnu je liste sjever kontinenta, Šveđani i Danci osamostaljuju se u prosjeku kad imaju 21 godinu. Evropski prosjek je – 26 godina.

Logično je – mladi češće žive sa roditeljima ako su nezaposleni. Ali, prema podacima Ujedinjenih nacija, sa roditeljima živi i 53 odsto mladih koji su zaposleni.

U jednom podgoričkom domaćinstvu, na primjer od sedam članova rade njih šestoro, ali ne postoji šansa da se iko od njih odseli iako žive u maloj, dvosobnoj kući. Roditelji su prezaduženi jer su prije nekoliko godina renovirali kuću. Većina njihovih prihoda ide na vraćanje kredita. Najstariji sin radi svakakve poslove jer pokušava da obezbijedi puku egzistenciju za ženu i bebu koju su nedavno dobili.

,,Ne možemo da idemo da stanujemo ‘privatno’ jer su nam plate male i nesigurne. Ja sam od 18-e godine već promijenio desetak poslova. Poslovi su nesigurni – jednostavno te izbace kad im više ne trebaš. Kad treba da obezbijediš hranu, platiš račune, kupiš pelene, nema šanse da možeš zaraditi i za kiriju. Znam da ostali u porodici sad trpe zbog još jedne porodice u kući, ali u ovom trenutku ne mogu da uradim ništa. Pokušaću da odem u inostranstvo”, kaže naš sagovornik. Ni njegovi brat-sestra ne mogu da sebi od plate, koja ne prelazi 300 eura nađu podstanarski stan. ,,Mogao bih da platim samo neku sobicu. Pola sobe imam i ovdje i barem sam sa svojima. Bolje da pomognem njima nego da dam pare nekoj gazdarici”, kaže mlađi brat.

Podatak da u Crnoj Gori više od 80.000 zaposlenih prima platu do 250 eura, poznat je od ranije. Pozivajući se na informacije iz Unije slobodbnih sindikata CdM je ovih dana objavio da 36.639 osoba pima platu manju od minimalne zarade u državi koja iznosi 193 eura. Blizu deset hiljada ljudi prima minimalnu zaradu. Minimalna zarada u Crnoj Gori od 193 eura, utvrđena još 2013. godine, najmanja je u regionu.

Prema onome što se može vidjeti u oglasima, sobe u stanu mogu se iznajmiti za iznos od 80 do sto eura. Garsonjere se izdaju po cijenama od 120 do 250 eura. Jednosoban stan u privatnoj kući može se naći i za 190 eura. Ako spadate u onih 80 hiljada sa platom od 250 eura, treba da preživite sa 60. Pa se osamostali.

Dvosoban stan u Podgorici na Starom aerodromu koji se ne računa u eksluzivna naselja može se iznajmiti za 270 eura. To je više od pola prosječne plate koja je u maju iznosila 512 eura.

Ukupna vrijednost minimalne potrošačke korpe za jun 2018. godine iznosila je 636,4 eura. Izdaci za hranu i bezalkoholna pića su iznosili 261,0 eura, a za neprehrambene proizvode i usluge 375,4 eura.

Ako oba roditelja rade i primaju prosječnu platu, i ako se vjeruje Monstatu, dakle, može da se preživi.

,,Nezaposlena sam i živim sa roditeljima penzionerima. Nikako da nađem stalni posao. Uporno radeći poslove na određeno vrijeme stekla sam ozbiljno iskustvo, ali to ovdje nije na cijeni”, kaže Monitorova sagovornica i primjećuje da poslodavci ne žele da ulažu u kadrove, hoće potpuno besplatno da dobiju savršeno osposobljenu osobu koja će da radi za 300 – 400 eura.

,,Čak i ako ste spremni da se sa fakultetskom diplomom javite na oglas za mejsto ‘asistenta prodavača’ tražiće da vaše znanje engleskog bude – ‘fluentli’.” Pri tom, pored komunikativnosti i ljubaznosti i ostalih ukrasa, potrebna je vještina brisanja radnog prostora i ‘ostalog što mu naredi šef’, tako piše u oglasima. Povremeni poslovi mi nijesu rješenje, ali dobro dođu, da makar malo ‘oslobodim’ roditelje. Jasno je da o samostalnom življenju ne mogu ni da razmišljam, a kupovina ili iznajmljivanje stana je za mene fantazija”, kaže naša sagovornica.

U studiji ” (Ne)zaposlenost mladih u Crnoj Gori: Politike za povećanje zaposlenosti mladih” koju je prošle godine za UNDP uradio prof. dr Milorad Katnić, piše da je stopa nezaposlenosti mladih u Crnoj Gori 35 do 40 odsto. ,,Gotovo 10.000 mladih u Crnoj Gori je nezaposleno. Broj mladih koji su nezaposleni povećan je nakon ekonomske krize, međutim, i u godinama dinamičnog rasta (2007) nezaposlenost mladih je bila visoka i iznosila je 38,3 odsto”, piše u studiji.

,,Na nezaposlenost mladih, osim istorijskog nasljeđa i kulturnih obrazaca ponašanja, nivoa razvijenosti i faze ekonomskog ciklusa, presudnu ulogu ima regulatorni i poslovni sistem koji kreira država. Po značaju i uticaju, posebno se izdvaja regulativa na tržištu rada, sistem socijalne zaštite, poreski sistem i prava vezana za imovinu. Značajan uticaj na nezaposlenost mladih takođe ima i kvalitet obrazovanja i posebno njegova veza s tržištem rada”, piše u studiji.

Autor studije, bivši ministar finansija, zaključuje i da su mladi u Crnoj Gori, kroz obrazovni sistem i „veliku državu”, usmjereni na poslove u javnom sektoru i davanja iz javnog sektora. Većina njih nije spremna i motivisana za preduzetništvo, ličnu inicijativu ili rad u privatnom sektoru. ,,Da bi se ovo stanje promijenilo, presudno je mlade naučiti da pecaju, a ne davati im ribu. Ako mladi bez napora dobijaju ribu, onda neće biti motivisani da pecaju, pa čak i onda kada znaju. Zato je i dio rješenja uskratiti im „javne” fondove, od kojih postaju zavisni i razmaženi, kako bi bili motivisani sami da love”. Slikovito. Bilo bi još slikovitije da je objašnjeno šta treba da ,,love” oni koji nijesu rođeni sa darom za preduzetništvo. Široke su perspektive: posao čistačice koja govori engleski u privatnom sektoru ili zaposlenje kod preduzetnika u poslu trgovine drogom na radnom mjestu – sitni diler.

Koliko ljudi – toliko priča. Jedan od naših sagovornika bije bitku sa sobom : kako da roditelje ubijedi da želi da samostalno živi, ali ne ovdje nego u inostranstvu.

,,Živim sa roditeljima, imam 29 godina i pokušavam da se osamostalim, ali ne ide. Imam brata i sestru i svi smo još sa roditeljima. Kad smo bili mali živjeli smo u baraci zajedno sa stricem i strinom. Nas sedmoro u 36 kvadrata. U međuvremenu smo napravili kuću, sad živimo normalno, ali je za moje roditelje neprihvatljivo da se ja odselim. Imao sam priliku za to dok sam se bavio sportom, ali su moji roditelji bili isključivi. U ovom trenutku nemam novca da kupim stan , ali bih mogao da ga obezbijedim povremenim radom u inostranstvu. Međutim, i ako zanemarim pritisak roditelja, nijesam siguran da želim da ovdje imam stan. Ne znam šta bi mi rješavanje tog pitanja donijelo u okruženju u kojem ne znate hoćete li biti sučajno upucani na ulici, hoćete li biti nesavjesno liječeni, ili nepravedno optuženi i osuđeni. Ponekad satima razmišljam o tome i mislim da neću ostati ovdje, ma koliko to razočaralo moje roditelje. Ostanak ovdje posebno bi bio sebičan prema porodici koju želim da formiram”, kaže još jedan naš sagovrnik.

Naravno, jedno od rješenja za one koji žele da odu iz roditeljske kuće je – podizanje stambenog kredita. Od milja se to ovdje može zvati ,,robija”. ,,Kad platim ratu za kredit, račune i sve ostale rate, jer zbog nedostatka novca stalno nešto kupujem ,,na rate”, ne ostane mi novca ni da preživimo deset dana u mjesecu i to sa brižljivo osmišljenim troškovima. Da bi se doguralo do naredne plate, moram raditi dodatni posao”, objašnjava Monitorova sagovornica koja otplaćuje stambeni kredit. Za stambene kredite građani Crne Gore bankama ukupno duguju 367 miliona eura.

Nije da izbora nema – možeš da se prodaš banci ili vlasti.

Dobro plaćen posao i krov nad glavom pod veoma povoljnim uslovima su, zapravo dostupni. Za početak, neophodno je da uzmete člansku kartu neke od partija u vladajućoj koaliciji. Najsigurniji je najjači koalicioni partner iako određen broj ljudi iz satelitskih partija takođe može, ako se u pravom trenutku nađu na pravom mjestu, da izuzetno dobro prođe. Partijska knjižica, koja godina radnog staža i eto ,,kadrovskog” stana ili različitih umanjenja koja u opštini Podgorica na primjer, mogu da budu i do osamdeset odsto vrijednosti stana. Ponekad je čudno da u ovoj državi nijesu svi ljudi upisani u DPS. Lakše se živi.

Ko neće da ga paze i maze mama i DPS – ko mu je kriv.

Miloš BAKIĆ

Komentari

Izdvojeno

VLADA PREUZIMA PROFITABILNE PRIVATNE POSLOVE: Pare preče od zakona

Objavljeno prije

na

Objavio:

Aktuelna nacionalizacija profitabilnih privatnih biznisa djeluje kao politički revanšizam ili alibi priča odlazeće Vlade. Mnogo je skupa. Nije se bez razloga država početkom mjeseca zadužila uz kamate koje su dvostruko veće od onih koje plaćaju uspješnije crnogorske firme u privatnom vlasništvu

 

Vlada Dritana Abazovića, koja će za koji dan proslaviti šest mjeseci trajanja u tehničkom mandatu, ima naum da nastavi ljetos proces ,,nacionalizacije” privatizovane imovine i preuzimanja profitabilnih poslova koji su se našli u privatnim rukama.

Počelo je preuzimanjem imovine Željezare od strane državne Elektroprivrede,  pa se nastavilo jednako neobrazloženom kupovinom akcija Luke Bar. Uslijedila su,  skoro pa nasilna, preuzimanja trajektnog prevoza na liniji Kamenari – Lepetani, Luka Budva i tivatskog pristanište Pine. Makar neke od tih priča epilog će dobiti na sudu. Nakon toga, predviđaju stručnjaci, uslijediće plaćanje odštete iz državnog budžeta.

,,Postoje kompanije koje su od vitalnog strateškog značaja za Crnu Goru. Država će ( u njima) imati mogućnost ekskluzivnog prava da za svoju kritičnu infrastrukturu bira partnera, uvodi partnera i pravi poslove”, pojasnio je Abazović u Vijestima najavljujući nove trendove. ,,Tajkunska politika mora da se završi. Nemamo ništa protiv privatnog sektora. Naprotiv, mi smo Vlada koja podržava sve privatne inicijative svih investitora koji hoće da rade fer”. Onda, shvatili smo, dolazi ali.

Tako dođemo u (ne)priliku da trajektima u Bokokotorskom zalivu upravlja JP Morsko dobro, državna kompanija koja nije bila registrovana za taj posao, pa nije imala trajekte, pa joj sada nedostaju posade, a karte za prevoz preko zaliva se još ne naplaćuju. To znači da država, uz neplanirane troškove, svakodnevno gubi PDV i koncesionu naknadu koju je dobijala od Pomorskog saobraćaja, dok se putnici prevoze na vlastiti rizik, bez obaveznog osiguranja i mogućnosti da nadoknade nastalu štetu. Koja na trajektu Vasilije  nije bilo rijetka.

Slično je i sa kupovinom akcija Luke Bar. Država je do sada za taj posao izdvojila preko 10 miliona eura, akcija ponuđenih za otkup ima još pa će i troškovi rasti, a javnost još nije upoznata sa Vladinim motivima za ulazak u taj posao. U trenutku kada nedostaje novca za oživljavanje preduzeća koja su u državnom vlasništvu, ili bi to morala biti: Too Montenegro, Plantaže, bolnica u Meljinama… Ako već iz Vlade u taj posao nijesu ušli sa ciljem da namire pojedine manjinske akcionare Luke, odnosno, omoguće dobru zaradu onima koji su ljetos kupovali njene akcije i po cijeni tri puta manjoj od one koju je ponudila država.

Dosadašnje upravljanje Lukom i njena segmentacija se pokazala katastrofalnom, poručio je premijer. ,,Pretpostavljam da je razlog takvog odnosa to što je trebalo da služi kao i do prije godinu dana – isključivo za šverc i za neke nelegalne aktivnosti, a da sve ostalo što ona radi bude samo nekakva potpora da se potpuno ne ugasi”, precizirao je Abazović naglašavajući da je prava trgovačka luka u Crnoj Gori postala slijepo crijevo.

Preciznije bi, ipak, bilo reći da je Luka Bar svojevrsno pusto ostrvo pošto, bez saobraćajne infrastrukture koja je povezuje sa većim privrednim centrima u ovom dijelu Evrope, tereti u značajnijim količinama ne mogu ni u nju ni iz nje. Toga su svjesni i u odlazećoj Vladi. ,,Luka Bar sama po sebi ne znači ništa. Ona mora da ima povezanost željeznice i auto-puta”, zna Abazović.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 17. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

SLUČAJ MONTENEGRO PETROLA PRED USTAVNIM SUDOM: Zaštićeni uzurpatori

Objavljeno prije

na

Objavio:

Osnovni sud u Podgorici preinačio je svoju prvobitnu odluku u slučaju Montenegro petrola, kada je toj kompaniji zabranjeno da preduzima sve radnje na uzurpiranom državnom zemljištu, i odredio privremenu mjeru, po kojoj može da nastavi sa proizvodnjom šljunka i betona. Na tu odluku žalbu je uložio Zaštitnik države, koji insistira da Ustavni sud što prije reaguje

 

Uz najviše državne zvaničnike 13. februara su srušeni nelegalni objekti za proizvodnju šljunka Montenegro petrola. Javno vidljivi početak borbe protiv, kako premijer Dritan Abazović kaže, građevinske mafije, ima svoju sudsku predistoriju koja trenutno čeka razrješenje pred Ustavnim sudom.

Naime, Zaštitnik imovinsko pravnih odnosa Crne Gore podnio je ove sedmice Ustavnom sudu žalbu na odluku Vijeća Osnovnog suda u Podgorici, od 6. februara, u slučaju Montenegro petrola.

Sudska zavrzlama počinje kada je Osnovni sud u Pogorici, sudija Vesna Banjević, 21. decembra 2022, donijela rješenje kojim se određuje privremena mjera zabrane Montenegro petrolu da preuzima sve radnje na dvije državne  katastarske parcele u Mahali. Državu je u sporu zastupao Zaštitnik imovinsko pravnih interesa Crne Gore, a Montenegro petrol advokat Nikola Martinović.

Sud je utvrdio da je država vlasnik spornih parcela, da to ne spori ni zastupnik Montenegro petrola, isto tako da tužena kompanija nije dostavila „dokaz da za državinu ima bilo kakvog pravnog osnova, a posebno ne zasnovanog na ugovoru o kupoprodaji ili (produženom) zakupu“.

U obrazloženju se navodi izvještaj Uprave za katastar i državnu imovinu o uzurpaciji na državnim parcelama na kojima s vrši iskop-eksploatacija. Montenegro petrol, dodaje se, nijednim navodom ne spori ovu činjenicu, osim uopštenih navoda da je svaki tužbeni zahtjev kojim bi se dokazalo njihovo nesavjesno ili nezakonito poslovanje lišen pravnog osnova.

Rješenje se poziva i na zaključke okruglog stola o regionalnom vodovodu koji je održan u oktobru, na kome su članovi državnih institucija, lokalnih samouprava, vodovodnih društava, stručne, akademske zajednice, nevladinih porganizacija, upozorili na alarmantno stanje vodoizvorišta Bolje sestre. „S tim u vezi, sud je posebno imao u vidu da su prema zaključcima sa tog događaja sve naučne analize pokazale da, pored evidentnih klimatskih promjena, direktan uticaj na trend pada izdašnosti vodoizvorišta Bolje sestre imaju radovi koji se izvode u koritu i na obalama rijeke Morače“. Citirana je i naučna studija Monitoring, kontrola i zaštita vodoizvorišta Bolje sestre koju je uradio Geoprojekt, u kojoj je zaključeno da je neophodno zaustaviti svaku eksploataciju pijeska i šljunka, kako u koritu rijeke Moraće, tako i u njenom priobalnom dijelu, kao i sve radove na regulaciji korita rijeke Morače…

U kontekstu toga sud je zabranio Montenegro petrolu da preduzima sve radnje na uzurpiranom državnom zemljištu. Privremena mjera je određena na teret i rizik države.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 17. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

NEZAŠTIĆENO PRAVOSUĐE: Bomba koja je eksplodirala

Objavljeno prije

na

Objavio:

Sudovi i tužilaštva godinama traže sredstva za formiranje vlastite službe bezbjednosti, ali nijedna Vlada nije odobrila sredstva da se nešto učini u vezi sa  bezbjednošću zaposlenih u pravosuđu

 

Bilo je skoro podne, minulog petka, kada je tridesetdevetogodišnji Podgoričanin Mladen Bulatović ušao u zgradu Osnovnog suda u Podgorici. Otvorio je prva staklena vrata suda, ali ne i druga koja vode do hola gdje se nalaze šalteri i sto za kojim obično sjede službenici Uprave policije. Bio je sam u hodniku između dva ulaza kada je aktivirao ručnu bombu. Od ekspolozije bombe Mladen Bulatović je poginuo. Još pet osoba, koje su se u tom trenutku nalazile u blizini je povrijeđeno.

Od svih lažnih dojava u posljednje vrijeme ova bomba je eksplodirala. Bez najave, i bez prijetnje. Usred bijela dana. Ovaj slučaj je ponovo pokrenuo pitanje bezbjednosti zaposlenih u sudovima i tužilaštvima, kroz čije prostorije mjesečno prođe stotine osoba osumnjičenih za najteža krivična djela. Sličan događaj ovom dogodio se prije više od dvije godine u zgradi Osnovnog tužilaštva na Cetinju, kada je stanovnik prijestonice takođe izvršio samoubistvo ručnom bombom. Niko drugi nije stradao u ovom slučaju.

U sudovima i tužilaštvima zabilježena su i ubistva. U novembru 2002. godine u hodniku Suda za prekršaje u Podgorici Rajko Stajović je usmrtio Miomira Ćetkovića iz Podgorice i teško ranio Smiljanu Jovićević. Tri godine kasnije u barskom Osnovnom sudu ubijena je sutkinja Milorija Pejović. Nju je usmrtio Baranin Batrić Đuković, a nakon toga je ranio advokata Đorđa Jankovića. Poslije ubistva Đuković je otrčao do kancelarije sudije Željka Šupljeglava, pištolj nije opalio, pa ga je izudarao po glavi.

Od 2015. godine zakon predviđa plan formiranja Službi obezbjeđenja sudova i tužilaštava, ali te službe unutar pravosuđa nikada nijesu zaživjele. Većinu sjedišta sudova i tužilaštava obezbjeđuju službenici Uprave policije, ali je to decenijama rađeno na neadekvatan način i bez dovoljno kadra i tehničkih sredstava – detektora metala, na loše uređenim pozicijama unutar sudova i tužilaštava. Uprava policije je još 2013. godine namjeravala da povuče policiju iz zgrada sudova i tužilaštava kada je došlo do izmjene Zakona o unutrašnjim poslovima, jer im to više nije bila izričita zakonska obaveza, nakon čega je Ministarstvo pravde imalo plan da angažuje privatne agencije za obezbjeđenje.

Do povlačenja policije iz pravosudnih institucija nikada nije došlo zbog prećutnih dogovora između tadašnjih čelnika policije i pravosuđa. Formiranje službi obezbjeđenja kočile su brojne vlade koje tokom određivanja novca za te budžetske jedinice nijesu od 2015. godine odobravale ništa za formiranje sudskih i tužilačkih straža. Inače, vladina Uredba o određivanju ličnosti, objekata i prostora koje obezbjeđuje UP, predviđa da policija treba da obezbjeđuje samo objekte u kojima privatno ili službeno borave štićene ličnosti.

Sudski savjet kasnije i Tužilački savjet gotovo su svake godine, kako se vidi u izvještajima o radu, dostavljali predlog da im se odobri novac za formiranje službi za obazbjeđenje, ali to nijedna vlada nije učinila. Uprava policije, na osnovu vladine uredbe, godinama adekvatno prema planu obezbjeđenja, štiti samo sjedišta Vrhovnog, Višeg i Apelacionog suda u Podgorici, i zgradu u centru Podgorice u kojoj su smještene kancelarije Višeg državnog tužilaštva, SDT-a i vrhovnog državnog tužilaštva. U tim institucijama službenici UP koriste detektore i  legitimišu svaku stranku.

Direktor UP Zoran Brđanin objašnjava da bi policajci pretresli Bulatovića koji je aktivirao bombu da je stigao do njih. Kaže da je u ovom slučaju upitno da li bi bilo dovoljno i da je postojala služba obezbjeđenja sa svim sredstvima i opremom, jer se sve desilo na samom ulazu, prije dolaska do mjesta kontrole na kojem se nalaze službenici policije.

Ministar pravde Marko Kovač kaže da je pojačano prisustvo policije u Osnovnom sudu u Podgorici, a i na ostalim mjestima „gdje je neophodno“. Ocjenjuje da je o prevenciji slučaja koji se dogodio prošle sedmice u Podgorici teško govoriti sa aspekta bezbjednosti koliko god da je bilo prisutno obezbjeđenje i kakve god mjere da su bile. Tvrdi da ova osoba tehnički nije ni ušla u zgradu da bi mogla biti kontrolisana.

Ministar Kovač je najavio da će Palata pravde biti građena u podgoričkom naselju Stari aerodrom. Rekao je da je predviđeno da ta zgrada bude izgrađena u naredne četiri godine.

„Plan je da se u roku od 30 dana urade određene procjene i da se obezbijedi adekvatan broj ljudi za tužilaštva i sudove kako bi se pokrile sve neuralgične tačke“, kaže Kovač

Predsjednica podgoričkog Osnovnog suda Željka Jovović smatra da je ono što se desilo ispred Osnovnog suda „poražavajuće za državu, društvo i sistem“. Kazala je da redovno sa predstavnicima vlasti razgovaraju o bezbjednosti sudija i zaposlenih u sudovima.

„Više puta smo tražili rendgen na vratima, povećanje prostornih kapaciteta, pisala sam zahtjeve i ja i moji prethodnici, imala sam mnogo sastanaka sa predstavnicima Uprave za imovinu i Glavnog grada. I uvijek je bio problem novčanih sredstava“, objašnjava Jovović.

Rukovoditeljka Višeg državnog tužilaštva u Podgorici Lepa Medenica tvrdi da u zgradi koju koristi Specijalno državno tužilaštvo, Više i Vrhovno državno tužilaštvo četiri godine ne radi rendgen aparat. Kaže da se aparat ne može popraviti, jer je riječ o starom dotrajalom modelu. Pojašnjava da policijsko obezbjeđenje kontroliše osobe koje ulaze u tu zgradu. Više državno tužilaštvo u Bijelom Polju i još sedam tužilaštva, imaju bar po jednog policijskog službenika koji obezbjeđuje zgrade.

„Tužilaštva u Kotoru, Nikšiću, Kolašinu, Plavu i Pljevljima nemaju ni tog jednog policajca. Nema kontrole i bezbjednosti. Sa tim je upoznato Vrhovno državno tužilaštvo, Tužilački savjet…“, rekla je Medenica.

Vijeće za nacionalnu bezbjednost donijelo je na posljednjoj sjednici odluku da zaduži Upravu policije (UP) i Agenciju za nacionalnu bezbjednost (ANB) da u saradnji sa pravosudnim institucijama i radnom grupom za implementaciju zakona o sudovima i državnom tužilaštvu, nastave sa aktivnostima obezbjeđivanja pravosudnih institucija. To će, kako je saopšteno, sprovoditi uz „moguće izmjene radnih procesa, prilagođavanja načina rada i obima angažovanja policijskih službenika, u periodu preduzimanja srednjoročnih i dugoročnih aktivnosti i potpune implementacije odredbi koje se odnose na bezbjednost pravosudnih institucija“.

Direktor Uprave policije Zoran Brđanin posebno naglašva da je policija dovedena u situaciju da nekoliko godina obezbjeđuje uslove za bezbjedan rad u sudnicama, iako za to ne postoje zakonski uslovi.

Ivan ČAĐENOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo