Hercegnovske vojne obveznike, koji imaju i državljanstvo Srbije, digao je na uzbunu jedan poziv od svega dvije rečenice. Dobili su ga od Generalnog konzulata Republike Srbije, nedavno otvorenog u tom gradu. Konzulat inače radi punom parom: prima molbe za srpsko državljanstvo, izdaje lična dokumenta, a, evo, bavi se i vojnim poslovima. U pozivu se navodi da imenovani treba, u tačno naznačeno vrijeme, da dođu u Generalni konzulat „radi uručenja rješenja o prevođenju u rezervni sastav Vojske Srbije”.
Dakle, crnogorski državljani koji su ostvarili pravo i na državljanstvo Srbije po automatizmu su, dok ne napune 60 godina i ukoliko su vojno sposobni – pripadnici rezervnog sastava oružanih snaga Srbije.
Sada se ispostavilo da Srbija ne daje državljanstvo badava. Njegovi nosioci imaju ozbiljne obaveze prema toj državi. Jedna od njih je i vojna obaveza. Ta činjenica otvara nekoliko zanimljivih pitanja u kontekstu aktuelne kuknjave prosrpskih partija da su Srbi u Crnoj Gori na razne načine diskriminisani.
Poslanici NOVE i SNP-a, na primjer, ne prestaju sa žalopojkama o nedovoljnoj zastupljenosti Srba u državnim organima Crne Gore – posebno u Vojsci, policiji i Agenciji za nacionalnu bezbjednost Crne Gore.
Nedavno su nacionalne opozicione stranke objavile da u državnim institucijama Crnogorci čine 80 odsto zaposlenih i zatražile da se ta struktura prilagodi rezultatima aprilskog popisa. Time se one, ustvari, zalažu za nacionalne ključeve u državnoj administraciji, umjesto da insistiraju na tome da državni službenici budu kompetentni za odgovarajuća radna mjesta i obavljaju svoje poslove po zakonu.
Nacionalno prebrojavanje nema šta da traži među državnim namještenicima. Kako bi izgledalo da se objavi konkurs za radno mjesto u državnoj službi pa umjesto kandidata sa profesionalnim referencama bude izabran Crnogorac, Srbin ili Bošnjak, na primjer, da bi se zadovoljila nacionalna kvota za koju se vatreno zalažu pojedine političke stranke.
Pošto rezervista Vojske Srbije može odužiti dug otadžbini i u obavještajnim i bezbjednosnim vojnim službama Srbije, bilo bi zanimljivo od nacionalnih stranaka, prvenstveno srpskih, čuti kako takve osobe mogu biti ravnopravno tretirane prilikom zapošljavanja u pojedinim službama države Crne Gore? Zanimljivo bi bilo da objasne da li je evropski standard da pripadnik vojske jedne države bude na čelu vojske ili tajne policije druge države? Uzgred, Crna Gora je skupo platila odluku kralja Nikole s početka prošlog vijeka da komandu crnogorskom vojskom povjeri srpskom pukovniku Petru Pešiću.
Ovih dana vode se žestoke polemike oko službenog jezika u Crnoj Gori iako to pitanje jasno definiše Ustav. Status vojnih obveznika u Crnoj Gori sa srpskim državljanstvom ne definišu ni Ustav ni ostali crnogorski zakoni. Srbija ne daje podatke ko je njen državljanin, a ko nije. A nisu svi ,,hrabri” kao Predrag Popović, predsjednik Narodne stranke, da javno priznaju da imaju i državljanstvo Srbije. Stoga treba očekivati da će na dnevni red, možda poput zahtjeva da srpski jezik bude ravnopravana sa crnogorskim, doći i srpski rezervisti. Mali problem je u tome što je Crna Gora ukinula obavezno služenje vojnog
roka, pa i vojni rezervni sastav. A možda i nije.
Nezvanično se tvrdi da u Crnoj Gori ima oko pedeset hiljada građana sa državljanstvom Republike Srbije. Srpsko državljanstvo se, kažu oni koji su ga dobili, stiče vrlo lako. Treba da se izjasniš da si Srbin, da je tvoja domovina Srbija i da iskažeš lojalnost državi Srbiji. Niko pri tom nije pominjao vojnu obavezu.
Prema srpskim zakonima vojna obaveza važi do 60. godine za sve državljane Srbije. I ne postavlja se pitanje da li oni imaju još nečije državljanstvo.
Veseljko KOPRIVICA