Povežite se sa nama

DANAS, SJUTRA

Čovjek iz magle

Objavljeno prije

na

Možda vam je promaklo – krajem prošle nedjelje dobili smo još jednu, skoro zvaničnu, interpretaciju minulog izbornog procesa. „Mi smo na crnogorskom primjeru vidjeli najočigledniji primjer sukoba Istoka i Zapada”, predočio nam je odlazeći premijer. „Neka bude pretenciozno: mislim da niko izvan Crne Gore, pa ni dobar dio Crne Gore, nije prepoznao o čemu se ovdje radilo 16. oktobra. Svi su mislili da se bira vlast, a ja mislim da se vodila borba za evropsku perspektivu, ne Crne Gore nego – Zapadnog Balkana.”

Konačno, Đukanović je pred probranom publikom u Budvi još jednom ustvrdio kako je agitovanje i glasanje protiv njega i njegove partije predstavljalo „opasan, agresivan i brutalan napor da se uruši evropski sistem vrijednosti i da se ponudi magla koje se Zapadni Balkan nagutao tokom svoje istorije”.

Pokušajmo zamisliti da je Đukanović u Budvi govorio istinu. Dakle, na minulim izborima birali smo između ,,sistema vrijednosti istoka i zapada” (Istočne i Zapadne Evrope).

Ako je izbor bio tako dramatičan, zašto politički akteri pod Đukanovićevom kontrolom nijesu marširali pod jednom zastavom? Državnik svjestan važnosti trenutka, uradio bi najviše što može da oko tako važne ideje, kao što su evropske vrijednosti, okupi sve raspoložive snage. Odlazeći premijer postupao je sprotno: odlučio je da DPS, pod njegovom komandom, prvi put od 1996, samostalno izađe na izbore pride, Đukanović je dodatno slabio neke svoje prirodne filijale, pomenimo SD i Pozitivnu, svjestan mogućeg rasipanja glasova.

Da parafraziramo predsjednika DPS: svaki crnogorski glas koji nije dat njegovoj partiji – bačen je. Tako je, zaista, bačeno 1,5 odsto glasova partije Darka Pajovića, a SD se noktima zadržala iznad cenzusa (osvojenih 3,2 odsto glasova). Da li bi državnik sa vizijom, rizikovao da u parlament ne uđu svi sljedbenici njegovog sistema vrijednosti zbog želje da se naredne četiri godine vlada sa što manjim brojem partnera?

Đukanović je radio suprotno. Iz istog razoga zbog koga je nekada rušio SFRJ i vladu Anta Markovića, pa sa Slobodanom Miloševićem stvarao SRJ, pa je rušio i sa Zoranom Đinđićem stvarao SCG, pa sa Rankom Krivokapićem obnavljao nezavisnost Crne Gore. Države koje je rasturao i stvarao Đukanoviću su bile samo sredstvo da se održi na vlasti.

Sve što se dešavalo u minulim mjesecima, nedjeljama i danima – od A2A i Buljarice, preko zastrašivanja i potkupljivanja birača, do navodnog državnog udara i (ne)prikrivenih prijetnji svima koji ne žele vjerovati u istinu bez ijednog opipljivog dokaza – pokazuje da bi vladajuća oligarhija bila spremna da, zbog svojih interesa, dovede u pitanje i budućnost Crne Gore.

Život je podastro mnoge dokaze: Milo Đukanović nije zastupnik, a kamoli čuvar onoga što nazivamo evropski sistem vrijednosti. Da li je moguće zaboraviti da nas evropejstvu podučava čovjek koji je rušio Dubrovnik, Kosovo ,,branio svim sredstvima”, omrznuo šah i reformiste (,,iza nevještih reformskih maski, lako je prepoznati šačicu crnogorskih nacionalista, suludih islamskih fundamentalista i albanskih separatista, koji svom narodu nude mržnju”), deportovao izbjeglice, ponosio se partnerstvom sa Miloševićem, koji iza sebe ima Štrpce i Bukovicu, koji je varao političke i poslovne partnere, a pljačkao vlastiti narod…

Sada je stasao da Crnu Goru brani od „Rusa” koje su nam doveli on i njegovi najbliži saradnici i prijatelji (Milan Roćen, Zoran Bećirović…). Od onih kojima je dao As da ga urnišu, Željezaru da je opljačkaju i pobjegnu, KAP i Boksite – da ih platimo za krađu u kojoj smo ih uhvatili… Pa nije najodaniji Putinov ministar – Sergej Šojgu – u Podgorici postrojavao lidere opozicije već Đukanovića i njegove ministre. Oni valjda znaju zašto. Jedan bivši ruski ambasador nam je natuknuo da je riječ o novcu koji je odavde, za vrijeme postjugoslovenskih ratova i međunarodnih sankcija prema SRJ, u džakovima nošen u Moskvu. Đe su sad te pare? Konačno, da li u načinu na koji Đukanović skoro tri decenije vlada svojom gubernijom prepoznajete nekog Skandinavca ili Vladimira Putina?

„Moramo odbaciti tu maglu”, kaže Đukanović za svoje političke protivnike. A sve u nadi da će Crna Gora što duže ostati slijepa i gluva, u oblaku stvorenom pod njegovom komandom. Ali, razmiče se magla.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Do dna

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nema nama dna. Ostaje, možda, da se pokušamo dogovoriti kako smo ga dotakli, ne bismo li skupa krenuli ka površini. Ili da čekamo „predstavnike narodne volje“ da nas povedu tamo đe nas već vode. Sve tješeći se kako ima i onih kojima je gore nego nama

 

Ko u iznajmljenom avionu, ko na biciklu ili za govornicom, a svi o našem trošku, političari su nam i ove sedmice pokazali da njihova sebičnost i diletantizam nemaju granica. I da su, sva je prilika, takvi kakvi su postali najveća prepreka svakoj normalnosti u Cnoj Gori. I realna egzistencijalna prijetnja svima nama.

Radije, ipak, koje slovo o događajima koji nijesu dobili zasluženu pažnju. Možda i zato što su nam političke igre gladi i moći toliko otupile osjećanja i reflekse da ne reagujemo ni onda kada bi morali to uraditi. Zbog sebe.

Savo Niković, odbornik u Herceg Novom, požalio se na sjednici lokalnog parlamenta na „vrlo bahate smećare romske nacionalnosti“ sa kojima, kaže, ništa drugo ne možete uraditi osim da im se zamjerite. I gospon Savo se tim „biranim riječima“ zamjerio, izgleda, samo organizacijama koje promovišu i štite prava Roma u Crnoj Gori.

Ostali su, dosljedni aktuelno modifikovanim principima čojstva i junaštva, prećutali izrečene uvrede. Neko da sačuva svoga Sava. Neko da izbjegne podsjećanje na svojega Aca (ljetošnja kampanja Crna Gora bez podjela u kojoj su se, uz parove u narodnim nošnjama, našle fotografije dvojice, može biti, Roma u narandžastim „komunalnim“ uniformama). A velika većina – zato što ih nije briga za tamo neke marginalne, obespravljene manjine i grupe. Imamo mi, zna se, dosta prečih briga i muka – od Donjecka do Vindzora – da ne glavoboljamo o riječima nekih, da parafraziramo, vrlo bahatih političara odvratnih svjetonazora. I onako, nije bila priča o nama. Za sada.

Gdje su nestali tolerancija i solidarnost?

Nikšićanin Vladimir Božović upisao se u knjigu žalosti u ambasadi Velike Britanije u Podgorici. U pitanju je „njegova ekselencija ambasador Srbije u Crnoj Gori“, predočio je svojoj publici dio ovdašnjih medija pod kontrolom vlasti u Beogradu. Znamo, zapravo, da se Božović već neka 22 mjeseca lažno predstavlja, pošto ambasador ne može biti neko kome je zemlja domaćin uskratila gostoprimstvo i donijela odluku o njegovom protjerivanju. On se neko vrijemo, uz podršku zvanične Srbije, oglašavao iz Beograda: „Ambasador Republike Srbije sam ja, i tako će ostati dok Republika Srbija ne odluči drugačije“. Da bi ljetos  svoje „diplomatske aktivnosti“ vratio na teritoriju Crne Gore.

Uzalud su i beogradske diplomate objašnjavale: „Kad ga neka zemlja protjera, on više nije ambasador za tu zemlju, a po pravilima nije ni za nas”. A Ranko Krivokapić, ministar vanjskih poslova u tehničkoj vladi, tražio je još 12. avgusta od MUP-a da lažnog ambasadora udalji iz Crne Gore i izrekne mu zabranu ulaska u zemlju. „Persona non grata Vladimir Božović, kontinuirano vrijeđa građane Crne Gore i nipodaštava njen međunarodno-pravni subjektivitet“, navodi se u saopštenju Ministarstva vanjskih poslova.

Šest nedjelja kasnije rad je da se zapitamo – da li Crnu Goru i njene građane nipodaštava lažni ambasador ili državne institucije koje nijesu u stanju da poštuju međunarodne protokole i vlastite odluke. I da konstatujemo da, uz sve ostale probleme, imamo i krizu samopoštovanja.

U sličnom kontekstu, a sa istim zaključkom: vijest da je sveštenik Mitropolije crnogorsko-primorske Mijajlo Backović sjedeći ispratio intoniranje državne himne, kao počasni gost na svečanosti povodom Dana opštine Nikšić, nije iznenadila nikoga. Već viđeno. I nikada sankcionisano. Valjda je postalo uobičajeno da jedni iskazuju nepoštovanje i prezir prema Ustavu, a drugi prema državnim simbolima. Svako čini koliko može.

Nema nama dna. Ostaje, možda, da se pokušamo dogovoriti kako smo ga dotakli, ne bismo li skupa krenuli ka površini. Ili da strpljivo čekamo „predstavnike narodne volje“ da nas povedu tamo đe nas već vode. Sve tješeći se kako ima i onih kojima je gore nego nama.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Vrijednosti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Suština je u tome na kojim temeljima ćemo graditi ovo društvo. Obično sjećanje moglo bi pomoći da prepoznamo obrasce i modele. I one odličnike koji su nas sve ove godine gurali u ambis. A sada traže novu priliku

 

Na ostrvu Visu otkrivena je spomen ploča admiralu JNA Vladimiru Baroviću. U Hrvatskoj nijesu zaboravili oficira, Crnogorca, koji je odbio da ubija civile. Zamjenik komandanta Vojno-pomorske oblasti je sebi oduzeo život. Metkom u sljepoočnicu. Istog dana kada je preuzeo dužnost.

Admiral je kao komandant 5. vojno-pomorskog sektora u Puli, dogovorio i realizovao povlačenje oko 12.000 vojnika JNA sa područja na kome su, voljom političara i politike, postali nepoželjni. „Ovdje neće biti razaranja dok sam ja zapovjednik, a ako ipak budem prisiljen da naredim razaranje Pule i Istre, mene tada više neće biti”, saopštio je tada Barović.

Samo dan-dva nakon smrti admirala, tadašnji DPS je izvršio naređenje Slobodana Miloševića i njegovih poslušnika iz Generalštaba i otpočeo osvajačko-pljačkaški pohod na Dubrovnik. Rat za mir.

Ravno četvrt vijeka zvanična Crna Gora nije proslovila o admiralu Baroviću. Onda se, u jeku predizborne kampanje 2016, tadašnji predsjednik Filip Vujanović odlučio da admirala posthumno odlikuje Ordenom za hrabrost. Porodica je odbila da učestvuje u toj predstavi, orden je predat zvaničnicima Vojske CG. „Admiral nije želio da izda naredbu da se razaraju dalmatinski gradovi i naselja, da se ubijaju nevini ljudi, shvatio je da mu crnogorska etika i vrijednosti to ne dopuštaju”, kazivao je Vujanović. Sebe i svoje partijske saborce iz tog vremena nije pominjao.

Zato svake godine iz Brisela i Strazbura podsjećaju da ratni zločini počinjeni na teritoriji Crne Gore još nijesu dobili adekvatan sudski epilog.

I SPC je ovih dana dijelila odlikovanja. Jedno od njih dobio je Vojislav Šešelj, u Hagu presuđeni ratni zločinac. „Ja sam ponosan na sve svoje pripisane ratne zločine i zločine protiv čovečnosti i u budućnosti sam spreman da ih ponovim”, izjavio je Šešelj komentarišući presudu.

I drugi su ponosni na njegova zlodjela. Orden koji mu je, u ime kolega iz Sjeverne Amerike, predao vladika Irinej, treće je odlikovanje SPC „profesoru, doktoru, četničkom vojvodi i pobedniku Haškog tribunala”. (Citat iz jednog od obrazloženja.)

Odlikovao ga je i Amfilohije Radović. On je Šešelju 2015. godine uručio Orden zlatnog lika Svetog Petra II Lovćenskog Tajnovidca. Povod je bio Šešeljev povratak iz Haga nakon nepravosnažne oslobađajuće presude (preinačena u osuđujuću). U obrazloženju stoji da je Šešelj orden zaslužio „za kosovsko rvanje i služenje Zakonu Svetom Božije Pravde u odbrani od ‘pravde’ Haškog suda, kojem tragovi smrde nečovještvom“. Amfilohije i njegovi nasljednici iz Mitropolije crnogorsko-primorske sličnim riječima blagosiljaju zlodjela i na redovnim parastosima Pavlu Đurišiću, Draži Maihailoviću i njihovim sljedbenicima iz ratova u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.

„Jedini metak ispaljen u ovom ratu, na koji Crna Gora može biti ponosna jeste onaj admirala Vladimira Barovića”. Tako je 1996.  godine, svu ovu priču u jednu rečenicu, za sva vremena, sažeo književnik Momir M. Marković.

Zašto su nam danas admiral Barović i vojvoda Šešelj toliko važni? O čemu svjedoči način na koji se kao država i društvo odnosimo prema njima i njihovim djelima? I gdje nas je to dovelo?

„Uvažavajući doprinos SPC u društvenom, kulturnom i obrazovnom razvoju Crne Gore”, naša Vlada i SPC su ljetos potpisale Temeljni ugovor. Prethodno je prva (Krivokapićeva) vlada tzv. većine od 30. avgusta dogovarana u odajama Ostroškog manastira. Pod patronatom pokojnog mitropolita. Svjedočimo pokušajima da se obnovi tada ugovoreni „brak iz računa” avgustovske većine. Vidimo koliko je u tom poslu sebičnih, alavih, ciničnih. Koji, izgovarajući se državnim i nacionalnim brigama, vode računa isključivo o vlastitim interesima. Dok se država i njene institucije urušavaju jedna po jedna. Ove nedjelje smo, zvanično, ostali i bez Ustavnog suda. Odlaskom Miodraga Iličkovića u penziju Ustavni sud više nema kvorum za održavanje sjednica.   

Na drugoj strani – đaci iste škole. Dok organizuje koaliciju suverenista pokušavajući da povrati vlast, Milo Đukanović u inostranstvu pravda svoj lanac ofšor kompanija iz Pandora papira. Objašnjavajući da je prirodno to što privatni biznis želi voditi sa mjesta gdje su porezi manji nego u državi koju je trideset godina vodio i pljačkao.

Kad se zbroji, suština je u tome na kojim temeljima ćemo graditi ovo društvo. Pamćenje bi moglo pomoći da prepoznamo obrasce i modele. I odličnike koji su nas sve ove godine gurali u ambis. A sada traže novu priliku.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Pamćenje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Problem je što  Đukanović još nije politička istorija. Bez obzira na to  što su se najbrutalniji napadi na medije desili u njegovo, a ne Abazovićevo doba, on se danas predstavlja kao branitelj medijskih sloboda. Baš kao što se nakon ratnih devedesetih, predstavljao mirotvorcem. To mu je pošlo za rukom, jer je ovo društvo spremno na zaborav. A oni koji  ga smjenjuju ne mijenjaju njegove obrasce

 

„Abazovićeva Vlada biće upamćena po najbrutalnijim napadima na slobodu govora i medija”, saopštio je ove sedmice predsjednik države Milo Đukanović. U čije su se vrijeme dešavali najbrutalniji napadi na slobodu govora i medija. I ostali nerasvijetljeni.

U doba Đukanovićevog DPS-a ubijen je Duško Jovanović, dogodili su se brojni napadi na imovinu, novinare, urednike i osnivače medija koje nije mogao da kontroliše – Monitor,Vijesti, Dan… Nijedan od tih napada nikada nije ni verbalno osudio. Medije i kritičare koje nije mogao da kontroliše nazivao je ,,medijskom mafijom”, i miševima koje treba deretizovati . Pod njegovom kontrolom, dio medija pretvorio se u batinu za deretizaciju nepodobnih. Njegove vlade dijelile su novac iz državne kase podobnim medijima. Njegovi prijatelji i članovi porodice sipali su tužbu za tužbom protiv kritičkih medija, kako bi ih ekonomski iscrpile.

Problem je, međutim, što  Đukanović, bez obzira na sve to, još nije politička istorija. Danas se predstavlja kao branitelj medijskih sloboda i Evropejac. Baš kao što se nakon ratnih devedesetih, u kojima je takođe bio na vlasti i odgovoran, predstavljao mirotvorcem i faktorom mira i stabilnosti u regionu. I što mu je to pošlo za rukom. Bez obzira na deportacije bosanskih izbjeglica, agresiju na Dubrovnik i brojne druge ratne zločine koji su ostali nekažnjeni. Jer je ovo društvo spremno na zaborav.

Đukanović ni danas, bez obzira na avgustovske izbore i pad DPS-a, nije politička istorija. Ne samo zbog toga što i dalje vrši jednu od najvažnijih funkcija. Nego zbog toga što politička alternativa, avgustovski pobjednici, nijesu demontirali njegov tridesetogodišnji sistem, ali ni ponudili istinsku alternativu Đukanovićevom načinu vladanja. Zadržali su političko zapošljavanje, nepotizam, identitetska trvenja.. Bavili se identitetskim pitanjima a ne onim od kojih se živi i istinskom demokratizacijom društva, i pokazali, baš poput Đukanovića, da im je na prvom mjestu politički rejting i interes.

Ni u njihovo doba nijesu riješeni brojni slučajevi napada na medije i novinare. A dogodili su se novi. Ni u njihovo doba nije promijenjen mehanizam koji omogućava političku kontrolu javnog servisa. I oni znaju da javno kažu da neki medij treba ugasiti. Kao onda kada se premijer Abazović našalio da treba ugasiti Gradsku televiziju.

Da su se dogodile istinske promjene, danas se Đukanović ne bi mogao praviti da je neko drugi. Baš kao što se avgustovski pobjednici prave da  za ovo društvo planiraju neki potpuno drugačiji sistem od Đukanovićevog.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo