Povežite se sa nama

MONITORING

Čovjek kojeg nema

Objavljeno prije

na

milo33

Devetnaest godina posle, deportacije 1992. ostaju najveći, produženi i nekažnjeni zločin vrha crnogorske vlasti. Još gore, taj isti vrh, najvećim delom još uvek na vlasti, čini sve što je u njegovoj moći, da ovaj zločin ostane zauvek nekažnjen. Uzalud. Najnoviji razvoj, zapravo ubrzanje, počinje pre devet meseci. Svedočenjem i samooptuživanjem Momira Bulatovića, ondašnjeg šefa države, pred Višim sudom u Podgorici, 12. novembra 2010. Kada je drugi deo vrha, onaj koji je još uvek na vlasti, u liku Mila Đukanovića, shvatio da ovoga puta neće biti dovoljno pravno ubijanje slučaja, izvršeno putem oslobađajuće prvostepene presude od 29. marta 2011, krenuo je u totalnu, likvidatorsku ofanzivu. Najpre, dva intervjua broja jedan, krajem maja i sredinom jula 2011. Kao dva mafijaška kontrakta. Sa metama za odstrel na telima Monitora i Slobodana Pejovića, do svedočenja Momira Bulatovića jedinog svedoka-insajdera. A zatim opšti pogrom. Bal vampira. Buka i bes. Blato i falanga.

Sa nizom starih ali i nekim zanimljivim novim figurama. Među kojima se posebno ističe onaj hiperaktivni i multimedijalni operativac režima, koji se, kao, vređa, kada mu kažu da je režimski agent, a svakoga dana to sam udarnički dokazuje. Ovakve pojave stvarno nigde nema. Zatim, onaj nesrećni književnik, koji je izdržao sve Karadžićeve ratne granate, ali ne i Đukanovićeve posleratne pse, tužno da tužnije ne može biti. Najzad, i ona razgranata mada diskretna brigada, naših bivših a sadašnjih dvorskih independista, koji su za režim posebno značajni. Jer mu pomažu u proizvodnji i širenju legende o državi i nezavisnosti. I u produženom progonu nekorumpiranih independista.

Svedočenje Momira Bulatovića nateralo je Mila Đukanovića na novu strategiju. Sve do ovog momenta režim je primenjivao najjednostavniju strategiju. Strategiju totalnog ignorisanja. Od ovog momenta, on počinje da koristi nešto suptilniju, ali jednako očajničku strategiju. Strategiju skretanja pažnje sa glavne na sporedne teme i aktere. Pa se tako sve čini samo da se iz slike zločina uklone najodgovorniji. Vrh tadašnje i sadašnje vlasti. Posebno Milo Đukanović. Čovek kojeg (u slici koja se fabrikuje) nema. Pa se ovo čudo onda produžava još većim čudom. Sporednifikacijom. Eksplozijom sporednih priča i likova.

Broj sporednifikacija svakog dana se uvećava tako da ih je teško čak i samo pratiti. Tri se među njima ipak izdvajaju. Najpre, to je jedan dokumentarni film, drugi istog autora, na istu temu, samo sada sa obrnutim predznakom. Obrtanje predznaka je trik koji pažnju javnosti svim silama nastoji da skrene sa krunskog na perifernog svedoka-insajdera. Sa Momira Bulatovića na Slobodana Pejovića. Sa vrha države, režima i vlasti, na policajca inspektora sa terena. A sve zbog onog trećeg. Zbog Čoveka kojeg nema. Koji po svaku cenu mora da ostane izvan slike rata i zločina.

Zatim, to je i jedna stara, oprobana tenika režima za skretanje i fabrikovanje pažnje. Tehnika tobože privatnih tužbi operativaca protiv kritičara režima. Zbog tobože povređene časti i ugleda operativaca. Tehnika koja je u režimu veoma omiljena, setite se samo slučaja Mila Đukanovića protiv Željka Ivanovića, ili slučaja jedanaest Bjelopoljaca protiv Ibrahima Čikića.

Najzad, to je i brutalizacija javnog diskursa. U obliku beskonačne količine blata, pljuvanja, psovki, izmišljotina i laži. Čija je svrha opet sporednifikacija. Da napadnuti uđu u polemiku sa blatom (u koju se inače ne sme ići jer se blato ne može očistiti nego samo razmazati). Ili, za režim još bolje, da napadnuti pokrenu privatne tužbe. Pred njihovim, režimskim, partijskim sudom.

Pri svemu ovome, sporednifikacije se vešto kombinuju sa potpunim izvrtanjem, još jednom starom, čak prastarom tehnikom ovog režima. Slobodan Pejović i Monitor su i ovde glavne žrtve. Policijski inspektor iz Herceg Novog, koji godinama javno i hrabro svedoči o zločinu deportacija, u poslednjih nekoliko meseci, pokušava da se prikaže, ne samo kao krivac, nego čak i kao glavni, ako ne i jedini krivac. A Monitor i ostali, koji Slobodana Pejovića, u njegovom javnom i hrabrom insajderskom svedočenju podržavaju, te koji istovremeno insistiraju na odgovornosti najodgovornijih, vrha režima, posebno Mila Đukanovića, pokušavaju da se prikažu kao, u najboljem slučaju, naivne budaletine i lunatici.

A istina je upravo obrnuta. Samo naivne budaletine i lunatici, naime, mogu da poveruju u najnovija izvrtanja režima. Prevareni, zavedeni i korumpirani se podrazumevaju. Plaćeni vojnici, operativci i specijalci režima takođe. Morali bi da budemo sve to, pa i više od toga, morali bi da izvadimo sopstveni mozak iz glave, bacimo ga u blato i umesto njega stavimo slamu ili članske karte DPS, pa da poverujemo, kako je Slobodan Pejović godinama mogao javno da svedoči o zločinu deportacija, za to vreme i upravo zbog toga pretrpi više od deset od strane režima nikada rasvetljenih fizičkih napada, a da je celo to vreme bio zapravo krivac odnosno počinilac zločina o kojem je svedočio i zbog kojeg je sve rečeno pretrpeo.

Ni najnovija svedočenja tu ništa ne pomažu. Zaista, morali bi da budemo potpuno retardirani, pa da ne primetimo, kako su svi, u 2011. iznenada iskrsli svedoci protiv Slobodana Pejovića, ali baš svi oni redom, godinama pre svojih ovogodišnjih svedočenja, bezbroj puta bili u prilici, da pročitaju ili neposredno čuju svedočenja Slobodana Pejovića, a da pri tome ni jedan jedini put, čak i ne pokušaju, da njegova svedočenja, ma i najblaže demantuju. U zemljama u kojima je vladavina prava delotvorni princip, a ne samo retorika i propaganda, ovakva svedočenja odbacuju se kao, najblaže rečeno, nekredibilna odnosno neverodostojna.

Konačno, čak i ukoliko bi, makar za tren, prihvatili da umesto mozga imamo slamu ili članske karte DPS, te da je, sledstveno, Slobodan Pejović zaista kriv, čak i tada, za ovaj režim, i za sve njegove, ostalo bi ono ključno, najvažnije pitanje. A gde je Čovek kojeg nema? Jer, to valjda zna i svaka naivna budaletina, za onakvu operaciju deportacija na teritoriji cele Crne Gore, u „zlo proljeće” 1992, nalog nije mogao da izda, jedan jedini policijski inspektor, pa makar to bio i režimu i njegovim specijalcima toliko mrski i krivi policijski inspektor iz Herceg Novog, Slobodan Pejović.

Milan POPOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

ZORAN BRĐANIN NA ČELU UPRAVE POLICIJE: Vršilac dužnosti podijelio vlast

Objavljeno prije

na

Objavio:

URA je „progurala“ jednog, premijer Krivokapić priželjkivao je drugog, dok je DF saopštio da neće podržati nijednog kandidata koga predloži Vlada, pošto smatraju da je njihov favorit nezakonito eliminisan iz trke za direktora UP

 

Vlada je u utorak imenovala Zorana Brđanina za vršioca dužnosti direktora Uprave policije. Dosadašnji rukovodilac Odjeljenja za analitiku i unaprjeđenje rada policije bio je favorit URA-e koja je isticala da je riječ o školovanom profesionalcu. Na drugoj strani, premijer Zdravko Krivokapić je navijao za Dragana Klikovca, jednako školovanog dugogodišnjeg policajca i aktuelnog rukovodioca Operativno-komunikacionog centra (OKC).

Javnosti nije poznato šta je, ili ko, presudio. Zato smo upoznati sa stavom Demokratskog fronta da neće podržati nijednog kandidata za zvanje prvog policajca u Crnoj Gori.

,,DF je organizacija koja se protivi svemu sve što nije apsolutno po njihovoj volji“, komentarisao je takvu odluku, uz osmijeh, potpredsjednik Vlade zadužen za bezbjednosni sektor Dritan Abazović navodeći „cijenim svačije mišljenje pa i njihovo, ali zaista ne bih imao neki specifičan komentar”. Iako su novinske stranice punili tekstovi o ozbiljnom sukobu čelnika izvršnih vlasti zbog imenovanja šefa policije, Abazović tvrdi da nije bilo riječi o većem mimoilaženju.

,,Bilo je različitih mišljenja i to je po meni demokratski, ne bi trebalo to da nas čudi. Mislim da je sada u Crnoj Gori s jednoumljem završeno i mi bilo kakve monopole ne možemo više da prihvatimo“, objašnjavao je Abazović. „U demokratskoj atmosferi smo razgovarali, razmijenili mišljenja, vodili dijalog i čini mi se došli do najboljeg rješenja. Na kraju to je prijedlog ministra Sergeja Sekulovića i smatram da je to krajnje primjereno“.

Zoran Brđanin se kao ozbiljan kandidat za direktora UP-a pominje još od avgustovskih izbora, čim je postalo jasno da će doći do sveobuhvatnih kadrovskih izmjene u bezbjednosnim strukturama. U borbi za to mjesto, tvrde naši dobro obaviješteni sagovornici, pomogao mu je i nekadašnji resorni ministar  u prelaznoj Vladi Goran Danilović, koji je kod svojih koalicionih  kolega urgirao da ukažu povjerenje čovjeku koji ima njegovo povjerenje. Kod DF-a mu, međutim, ta nastojanja nijesu prošla. Zato se Danilović oglasio i  ogradio od izjava čelnika DF-a koji su poručili da Koalicija za budućnost Crne Gore ne pristaje da pripadnici režima Mila Đukanovića, „pod jeftinim izgovorima i protivzakonitim radnjama“, eliminišu jedine ozbiljne i odgovorne kandidate za direktora UP-a. Iz Danilovićeve Ujedinjene Crne Gore tada je saopšteno da je DF iznio grubu i netačnu ocjenu.

Svetlana ĐOKIĆ
Pročitajte ostatak teksta u štampanom izdanju Monitora od 26. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

OD PEKINGA DO TUZI – ŽIVOT U SLUŽBI POLITIKE: Između nada i barikada

Objavljeno prije

na

Objavio:

Premijer tek treba da pojasni započetu priču o novim državljanima. A Vlada ima i prečeg posla. Za početak, valja ići u Tuzi. Pa u Nikšić (izbori). I Skupštinu (budžet). Potom  će već biti jasnije šta je kome činjeti

 

Ponovo živimo u zanimljivim vremenima.

„Dobro jutro svima sa slobodne crnogorske teritorije – iz Ambasade Crne Gore pri Svetoj Stolici i pri Malteškom redu!“, pozdravio je u srijedu ujutru svoje pratioce na Tviteru bivši ambasador u Vatikanu Miodrag Vlahović. Krajem  dana, nakon što je predsjednik Milo Đukanović potpisao ukaz o razrješenju osam ambasadora koji nijesu bili po volji novih vlasti, Vlahović stavlja tačku na pobunu: „Bila je časti da budem ambasador…“.

,,Bilo je veliko zadovoljstvo, izuzetna čast i ponos predstavljati Crnu Goru na poziciji ambasadora u Narodnoj Republici Kini“, oglasio se i Darko Pajović, najplaćeniji crnogorski diplomata, nakon što su do njega stigle vijesti o Đukanovićevoj otkomandi. „Na kraju, a zapravo na početku, hvala mojoj porodici, prijateljima i svim pristojnim građanima Crne Gore za svu vašu podršku“, poručio je Pajović. Tako se na sebi svojstven način osvrnuo i na  nepristojne koji nijesu  podržali  ono što je radio kao predsjednik Pozitivne CG, opozicione partije koja se podijelila, pa potčinila DPS-u i krupnom kapitalu, da bi potom pala u zaborav. Zato je Pajović nagrađen funkcijom predsjednika parlamenta a potom i ambasadorskim mjestom u Kinu.

Javni sukob Vlade i sada već i bivših, ambasadora iskoristio je Đukanović da ukaže na politički revanšizam novih vlasti,  pokaže  kako kao predsjednik  neće pokušavati da prepravlja izborni rezultat i naglasi da smijenjeni ambasadori koji su, uglavnom, njegovom voljom otišli u diplomatska predstavništva „ne smiju biti kvalifikovani kao osobe koje rade na štetu i protiv interesa države“. U saopštenju iz njegovog kabineta objašnjava se kako je predsjednik odluku o opozivu osam ambasadora donio „poštujući kohabitaciju vlasti“, a nakon „korekcije obrazloženja“ iz MVP.

Dugo znamo predsjednika DPS-a i njegove demokratske i ekonomske potencijale. Tu jedno saopštenje i (još) jedna afera neće mnogo promijeniti. Ali bi čelnici izvršne vlasti i iz ove priče trebalo da nauče koliko je važno da što prije formiraju stručne timove sposobne da posao obave zakonito i u skladu sa važećom procedurom i praksom. Da ne bi Miodrag Vlahović juče, ili Milivoje Katnić, sjutra, od svog razrješenja pravili novu bitku na Neretvi.

Sličnih priča imamo i na domaćem terenu.  

Nadležni iz Ministarstva zdravlja odlučili su da zatvore lokale u Tuzima, Danilovgradu i Baru uz obrazloženje da stanovnici Podgorice, nakon zatvaranja kafića, restorana i kafana u glavnom gradu zbog loše epidemiološke situacije, tamo idu u provod i šire zarazu. Ostalo je nejasno zašto nadležni ne zabrane međugradski saobraćaj iz Podgorice, nego sankcionišu ugostitelje i stanovnike mjesta u kojima je epidemiološka situacija mnogo bolja. (Ne)očekivano, uslijedila je reakcija.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte ostatak teksta u štampanom izdanju Monitora od 26. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

PREPORUKA MISIJE UNESCO – UKLONITI KAFE RESTORAN NA TURSKOM RTU: VERIGE 65 NANOSE ŠTETU UNIVERZALNOJ VRIJEDNOSTI KOTORA

Objavljeno prije

na

Objavio:

Misija Centra za svjetsku baštinu u slučaju kafe-restorana Verige 65 sugeriše Državi ugovornici da bi mogućnost povratka u pređašnje stanje trebalo da bude ključna karakteristika

 

Da li će privremeni ugostiteljski objekat Verige 65 podignut na najatraktivnijem dijelu obale Bokokotorskog zaliva, na lokaciji Turski rt, na prolazu Verige, uskoro biti uklonjen? To zavisi od toga da li će nadležno Ministarstvo ekologije, planiranja prostora i urbanizma, ispoštovati preporuke iz izvještaja Zajedničke reaktivne monitoring misije Centra za svjetsku baštinu UNESCO-a/ ICOMOS-a, sačinjen 2018. za prirodno i kulturno-istorijsko područje Kotora.

Riječ je o posljednjem izvještaju koji je pripremio stručni tim pomenutih institucija, nakon što su krajem oktobra 2018. godine boravili u Boki i sagledali stanje zaštićenog dobra na licu mjesta.  Najvažnije pitanje sa kojim se dobro suočava u posljednjih nekoliko godina je pretjerana urbanizacija obala Boke Kotorske, prvenstveno Kotorsko-risanskog zaliva i duž prolaza Verige, konstatuje se, između ostalog u Izvještaju. Devastacija prostora Opštine Kotor, donošenje brojnih planskih dokumenata kojima je planirana izgradnja velikog broja neprimjerenih objekata, turističkih i stambenih naselja, prijetila je da se područje Boke skine sa UNESCO-ve Liste svjetske baštine, na koju je upisano 1979.

Zadatak misije je, da pored procjene ukupnog stanja konzervacije dobra, postavljanja opštih principa upravljanja i očuvanja Izuzetne univerzalne vrijednosti dobra, donese preporuke i sugestije za pravilno upravljanje dobrom. Jedna od brojnih preporuka, označena kao Ulaz u prolaz Verige, odnosi se na postupanje vezano za dvospratni kafe-restoran poznat pod imenom Verige 65, čijom je izgradnjom trajno oštećen dio do tada netaknute prirode Turskog rta i jednog od najljepših vidikovaca u Boki.

„Treba ograničiti ‘privremeno’ postojanje objekta na Turskom rtu. Definicije u Planu za postavljanje objekata ‘privremenog karaktera‘ treba izmijeniti kako bi se njegova primjena ograničila na istinski privremene strukture, koje se očigledno mogu vratiti u prvobitno stanje, a saglasnost na njih treba ograničiti”, navodi se u preporuci pod brojem 24 ovog izvještaja.

Iako je Uprava za zaštitu kulturnih dobara dala saglasnost na gradnju, eksperti misije smatraju da „zidana struktura objekta ima sve karakteristike stalnosti… ona je odgovor maloj katoličkoj kapeli iz venecijanskog perioda na suprotnoj tački, čineći da u upoređenju izgleda beznačajno… Njeno prisustvo uklanja ilustraciju istorijske distinkcije, pošto je ova strana (Turski rt) istorijski neizgrađena. Prema mišljenju misije ona nanosi štetu Izuzetnoj univerzalnoj vrijednosti dobra”.

Odgovorni u nadležnim institucijama Crne Gore nisu tako razmišljali. Tokom burnih događaja koji su obilježili izgradnju kafea Verige 65, iza kojeg stoji firma Hefesta DOO iz Herceg Novog, u vlasništvu Aleksandra Šćepanovića i njegove sestre, crnogorske manekenke Jelene Šćepanović, navodno bliske prijateljice predsjednika Mila Đukanovića, značajnu ulogu ilmala je tadašnja direktorica Uprave za zaštitu kulturnih dobara Anastazija Miranović. Ona je u decembru 2015. izdala konzervatorske uslove za izradu projekta kafe-restorana. Zatim je u martu 2016, istoga dana kada je investitor podnio zahtjev za davanje saglasnosti na projekat, isti odobrila. Iako firma Hefesta tada nije imala ugovor o zakupu sa JP Morsko dobro.

Branka PLAMENAC
foto: verige65
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 26. februara ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati
Advertisement

Kolumne

Novi broj

Facebook

Izdvajamo