Povežite se sa nama

MONITORING

(Zlo)upotreba istorije

Objavljeno prije

na

Ministar vanjskih poslova Milan Roćen i njegov njemački kolega Gido Vestervel su 10. avgusta u Podgorici parafirali Sporazum o stradalim u ratovima. Ovo pitanje je u drugim bivšim jugoslovenskim republikama, sada državama, manje-više riješeno. Uređena njemačka vojnička groblja – iz oba svjetska rata – nalaze se u Sloveniji, Hrvatskoj, Makedoniji.

Njemačko vojničko groblje iz Prvog svjetskog rata postoji u Beogradu, zatim u Kragujevcu, blizu spomen-parka Šumarica gdje su Njemci oktobra 1941. kao odmazdu strijeljali hiljade srpskih civila.

U Crnoj Gori, procjenjuje se da je nesahranjeno 1.000-2.000 pripadnika Vermahta (regularne njemačke armije), možda i pripadnika zloglasnih Vafen SS, dobrovoljačkih nacističkih jedinica koje su takođe učestvovale u borbama na našoj teritoriji. Prilikom radova na mini-zaobilaznici oko Podgorice, prije par godina, pronađeni su brojni posmrtni ostaci njemačkih vojnika; tvrdi se nekoliko stotina. Još tada je pokrenuta diskusija o dostojnom sahranjivanju.

U tzv. aprilskom ratu 1941. manje njemačke jedinice su prodrle do Crne Gore, no ubrzo su evakuisane iz područja koje je postalo italijanska okupaciona zona. Snage Vermahta i Vafen SS su maja-juna 1943. nosioci oružanih borbi na sjeverozapadnim planinskim masivima Crne Gore, tokom operacije Švarc, kod nas poznatije kao Bitka na Sutjesci. Od septembra 1943. njemačka vojna sila je u potpunosti preuzela od Italije okupaciju većeg dijela Crne Gore i do decembra 1944. najžešće borbe vodila protiv jedinica 2. udarnog korpusa NOV Jugoslavije…

Ne mali broj Njemaca bio je nakon oslobođenja angažovan i na prisilnom radu, te su umirali od bolesti, teškog fizičkog posla, neuhranjenosti ili loše medicinske njege. Kasnije je malobrojna skupina zarobljenih Njemaca, nakon što su odbili da se vrate u domovinu, trajno ostala da živi u Crnoj Gori.

Prema tvrdnji Srećka Šenka, predsjednika Udruženja potomaka njemačkih vojnika u Crnoj Gori, upravo u dijelu Podgorice gdje je pronađena masovna grobnica je bio nakon oslobođenja radni logor za zarobljene Njemce. Još jedno neobilježeno njemačko groblje postoji kod Kotora.

Sada je odlučeno da će njihovi posmrtni ostaci biti sahranjeni u krugu kasarne Vojske Crne Gore u Danilovgradu, koja još iz doba JNA nosi naziv partizanskog narodnog heroja Milovana Šaranovića.

Nijedna parlamentarna stranka nije osporila Sporazum o stradalim u ratovima. Usprotivilo se par nevladinih organizacija, kao i SUBNOR – i to mlako. No, oglasila se preko svog manje poznatog funkcionera Nova srpska demokratija (NSD), iako je Andrija Mandić, lider stranke koji se primio 2007. titule četničkog vojvode – možda kompetentniji da prozbori i o temama iz Drugog svjetskog rata.

Glas o tome puštio je Goran Kiković, član GO NSD, nastavnik istorije iz Donje Ražanice, odbornik SO Berane. Rekao je da „svako ima pravo na grob, pa i njemački vojnici koji su tokom Prvog i Drugog svjetskog rata poginuli na teritoriji Crne Gore”, ali se zapitao “zašto se novcem iz budžeta i lokalnih samouprava ne bi podigli spomenici vođama Trinaestojulskoga ustanka” a koji su „od tog datuma do kraja rata nastavili borbu za oslobođenje zemlje pod vođstvom kralja Petra”.

Apostrofirao je primjer Pavla Đurišića, kapetana I klase Vojske Kraljevine Jugoslavije, aprila 1941. na službi u graničnoj jedinici u na potezu Berane-Plav, kasnije komandanta najvećih četničkih formacija u Crnoj Gori.

Da je Đurišić učesnik Trinaestojulskoga ustanka, poput nekih drugih potonjih četničkih vođa, doznalo se tek nakon društvene pluralizacije. Komunistička istoriografija je prećutkivala takve ideološki neprijatne podatke.

No, ratno-zločinački dosije kapetana I klase Đurišića – koji je tokom rata dobio dva čina, jedan od Dragoljuba Mihailovića, drugi od Milana Nedića, pa je i okončao kao potpukovnik – ostao je nepromijenjen; ako ne i dopunjen. Odgovoran je, između ostalog, za ubistva hiljade crnogorskih rodoljuba i muslimanskog stanovništva na desnoj obali Tare.

Njegove formacije nalazile su se na platnom i spisku trebovanja naoružanja, opreme i hrane italijanskih okupacionih trupa, koje su ga angažovale isključivo u bratoubilačkoj borbi. Sarađivao je, po istom poslu, ne samo sa Italijanima, već i srpskim kvislinzima Nedićem i Dimitrijem Ljotićem, zatim Njemcima – sa njima se krajem 1944. i povlačio iz Crne Gore; takođe i sa ustašama; od njih je i ubijen.

Đurišić nije dezertirao samo iz partizanske vojske 1941, već i iz četničke. Njegov nadređeni, šef Vrhovne komande Draža Mihailović, 23. marta 1945. je izdao raspis da je „Đurišić izvršio formalnu izdaju prema narodu, kralju i ovoj komandi”.

Iz njegovih romansiranih biografija, koje obiluju apokrifnim izvorima, osporava se da je u jesen 1944. dobio Željezni krst – njemačko vojno odlikovanje. Vijest o tome je objavila kvislinška novina Lovćen. Nije, međutim, ni pokušano da se vjerodostojno objasni kako se Đurišić – nakon što su ga Njemci, strahujući da će četnici podržati anglo-američke trupe ukoliko se iskrcaju na Crnogorsko primorje, maja 1943. zarobili i odveli u sabirni logor u Poljskoj – par mjeseci kasnije jednostavno obreo u Beogradu. Tvrde – eto, pobjegao i krijući se prevalio pola Evrope!

U Beogradu se Đurišić sastao, ne samo sa šefom njemačke okupacione sile dr Hermanom Nojbaherom, već i dogovorio oružanu saradnju sa Nedićem i Ljotićem, srpskim nacistima koji su na stratištima oko Beograda pobili hiljade Srba i Jevreja – rodoljuba, komunista, kao i, nota bene, srbijanskih četnika.

Nedić je Đurišića imenovao za pomoćnika komandanta Srpskog dobrovoljačkog korpusa (SDK), nacističke vojne organizacije, poznatije kao „ljotićevci”, a njih su se, zbog kompromitacije, klonili čak i četnici u Srbiji. Potom je Đurišić sa SDK u zajedničkim borbama protiv partizana pokušao proljeća 1944. da izvrši oružano „ujedinjenje Srbije i Crne Gore”. Bio je na platnom spisku Nedićevog ministra narodne privrede Milana Olćana, sa kojim se, uostalom, slikao za tadašnju kvislinšku štampu (vidi fotografiju).

Otuda obrazloženje njemačkog odlikovanja, objavljeno u Lovćenu, djeluje ubjedljivo: „Četnički komandant g. Pavle Đurišić kojega je general Nedić nedavno promaknuo u čin potpukovnika i povjerio mu dužnost pomoćnika komandanta Dobrovoljačkog korpusa, dobio je od strane Vrhovne komande njemačkih oružanih snaga naročito priznanje za svoje vojničke vrline, te je odlikovan od Firera ordenom Željeznog krsta”.

Navodno, tvrdi se, to je falsifikat; na srpskom se kaže čelični a ne željezni; otkad? Valjda je i na tom jeziku željeznička a ne čelična pruga?! Uostalom, prilikom povlačenja iz Crne Gore sa Đurišićem je bio Ratko Parežanin, bliski Ljotićev saradnik, koji ga je i nagovarao da se domognu Slovenije i Istre, gdje su se Ljotić i djelovi SDK već bili prebačili.

To je samo jedna u nizu moguće interesantnih epizoda iz Đurišićevog kvislinškog životopisa u kojem, zaista, nakon početne faze crnogorskog ustanka, nema dokaza da je „do kraja rata nastavio borbu za oslobođenje zemlje pod vođstvom kralja Petra”. Kojeg, zaboga, kralja Petra? Zar njegovo veličanstvo nije iz Londona 12. septembra 1944. pozvalo „sve Srbe, Hrvate i Slovence” da “pristupite Narodno-oslobodilačkoj vojsci pod maršalom Titom”?! Kralj je Tita priznao još dok je rat trajao; dok se Đurišić zlopatio sa Njemcima, ljotićevcima i ustašama, pa završio da mu se ni groba ne zna.

Nekoliko hiljada Đuršićevih sljedbenika je pobijeno, mimo suda i nakon što je potpisana kapitulacija, na stratištima Slovenije. Nemoguće je da su u pitanju sve zlikovci; čak i da jesu, jugoslovenska vlast je bila dužna da im organizuje suđenja.

Fino je što ćemo civilizovano sahraniti okupatorske vojnike, no zaslužuju li i crnogorski četnici isto! Slovenački mediji su tu skoro objavili stravične slike iz utroba tamošnjih rudnika sa hiljadama žrtava partizanskih besudnih egzekucija nakon oslobođenja, među kojima se nalaze i kosturi crnogorskih četnika.

Zar i oni nemaju pravo na grobnicu? Podvlačimo: pravo na grobnicu, ne na spomenik!

Postoji ozbiljna razlika između nas Njemaca. Dok oni traže grobove za vojnike, istovremeno se žestoko obračunavaju sa nacističkom ideologijom koja ih je poslala u smrt, na u Crnoj Gori i uopšte na Balkanu kosti pobijenih služe za oživljavanje zloćudnih projekata prošlosti.

Narodni heroj

Simbolična je priča sa nazivom danilovgradske kasarne gdje bi trebalo da budu pokopani njemački vojnici.

Naime, Milovan Šaranović je bio oficir Vojske Kraljevine Jugoslavije, jedan od malobrojnijih koji se nakon Trinaestojulskog ustanka ostao u partizanskim redovima – drugi su, uglavnom, pristupili krajem 1941. formiranom četničkom pokretu u Crnoj Gori.

Titov Vrhovni štab je Šaranovića, kao školovanog oficira i sjajnog zapovjednika, krajem 1942. poslao u Sloveniju, gdje je bio načelnik Dolenjske operativne zone, ubrzo i načelnik štaba cjelokupne partizanske Narodno-oslobodilačke vojske Slovenije. Poginuo je u borbi jula 1943.

Milovan Šaranović je među prvima proglašen za narodnog heroja – još 23. oktobra 1943. Baš kao i u Danilovgradu, kasarna JNA u Postojni, Slovenija, nosila je njegovo ime. Onda je došla 1991.

JNA je preuzimanjem graničnih prijelaza htjela da osujeti nezavisnost Slovenije, izbili su oružani sukobi. Snage i ljudstvo JNA su nakon toga – odlukom slavnog Predsjedništva SFRJ – napuštili Sloveniju. Dio naoružanja JNA iz slovenačkih garnizona tako je dospio i u kasarnu Milovan Šaranović u Danilovgradu, a ono je, nota bene, potom upotrijebljeno u tzv. rat za mir, kasnije, od proljeća 1992, takođe i u oružanim sukobima u BiH.

Upravo u kasarni Milovan Šaranović je podignut spomenik Saši Stojiću, vojniku iz Beograda, prvoj žrtvi u Crnoj Gori tokom NATO bombardovanja 1999.

Maja ove godine Inspekcijski tim Republike Slovenije obišao je kasarnu Milovan Šaranović i izvršio kontrolu naoružanja po Bečkom dogovoru.

U Sloveniji je sačuvan obelisk podignut u čast Milovana Šaranovića. U Mariboru postoji Ulica heroja Šaranovića…

Vladimir JOVANOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

BURNA UVERTIRA UOČI DODJELE TRINAESTOJULSKE NAGRADE: Duhovi vremena

Objavljeno prije

na

Objavio:

Četnici su gospoda, tvrdi Bećir Vuković koji je predložen za predsjednika žirija za dodjelu Trinaestojulske nagrade. Bili i ostali, a poslije njih gospode i nema, obrazlaže dalje. Izbor Vukovića samo oslikava gdje smo. I do sada je dodjela ovog priznanja često bila praćena raznim tenzijama i oslikavala je duh vremena

 

Predlog da na čelu žirija za dodjelu Trinaestojulske nagrade, najvišeg državnog priznanja u Crnoj Gori, bude Bećir Vuković, pjesnik koji veliča četnički pokret, izazvao je buru.

Administrativni odbor Skupštine je pored Vukovića za članove žirija predložio prof. dr Dragana Koprivicu, mr Isidoru Damjanović, prof. dr Miletu Marka Ivanovića, dr Milenu Burić, Gorana Batrićevića i Miomira Vojinovića.

Iz DPS-a je ocijenjeno da se radi o još jednom „ekspertu u negiranju antifašističkih temelja Crne Gore.“ SDP je kritiku usmjerio na URU: „Sramotno je što je URA, a i ostale nazovi građanske partije, za komisiju koja slavi 13. jul, Dan državnosti i Dan ustanka crnogorskog naroda protiv fašizma izabrala osobu kojoj je ‘Draža vođa trećeg srpskog ustanka'“.

Predsjednik Administrativnog odbora je Milutin Zogović iz DF-a, a članovi su Luiđ Škrelja (DPS), Radoš Zečević (DF), Vladan Raičević (DF), Dragan Vukić (SNP), Momo Koprivica (Demokrate), Vladan Martinović (Demokrate), Miloš Konatar (URA), Daliborka Pejović (DPS), Suzana Pribilović (DPS), Damir Šehović (SD), Kenana Strujić-Harbić (Bošnjačka stranka) i Raško Konjević (SDP).

Kako je Vuković bio član ovog žirija i prošle godine, iz URE su odgovorili da SDP-u tada to nije smetalo. Iz DPS-a su prošlogodišnju podršku Vukoviću, koji je predložen od strane DF-a, obrazložili kao pokušaj „zdravog dijaloga“ sa jedinim djelom opozicije koji je tada učestvovao u radu parlamenta.

I ovom prilikom potvrdila se praksa nove vlasti koja uporno zanemaruje manjine. O predlogu Bošnjačke stranke da Suljo Mustafić bude član žirija, Odbor nije ni raspravljao. Objasnili su da je bio sedmi na listi, a oni biraju šest članova.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 11. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

BITKA ZA AMBASADORE: Između (ne)podobnosti Vladi i Predsjedniku

Objavljeno prije

na

Objavio:

Predsjednik Milo Đukanović nije saglasan da pojedini ljudi sa liste od 18 kandidata predstavljaju Crnu Goru kao ambasadori, zbog čega i dalje traju pregovori za imenovanja u diplomatskim predstavništvima Crne Gore. Obje strane ćute o konkretnim imenima a u javnosti se o njima masovno spekuliše

 

Prethodna smjena crnogorskih ambasadora izazvala je prve trzavice između Vlade Crne Gore i predsjednika Crne Gore Mila Đukanovića. Bila je prvi test crnogorske kohabitacije. Nakon višednevnih medijskih prepucavanja obje strane su sjele za sto i dogovorile se. Sedam ambasadora je opozvano – ambasador Crne Gore u Kini Darko Pajović, ambasador u Srbiji Tarzan Milošević, ambasadorka u Ujedinjenim Arapskim Emiratima Dušanka Jeknić, ambasador pri Svetoj stolici Miodrag Vlahović, ambasadorka u Italiji Sanja Vlahović, ambasador u Bosni i Hercegovini Obrad Mišo Stanišić i ambasadorka u Njemačkoj Vera Kuliš.

Ministar vanjskih poslova Đorđe Radulović tada je obrazložio svoju odluku kazavši da su te diplomate svojim ponašanjem „nanijele štetu po ugled Crne Gore“. To je za opoziciju i dio javnosti bio nedovoljan argument za povlačenje.

Radulović sada povlači još šest ambasadora, a ovog puta bez ikakvih argumenata. On je najavio opoziv ambasadorke Crne Gore pri Ujedinjenim nacijama Milice Pejanović Đurišić, ambasadora u Hrvatskoj Bora Vučinića, ambasadora u Sloveniji Vujice Lazovića, ambasadora u Argentini Srđana Stankovića, ambasadora u Ujedinjenom Kraljevstvu Vladimira Beratovića i ambasadora Crne Gore pri Savjetu Evrope Zorana Jankovića. U većini slučaejva riječ je o tvrdim kadrovima Demokratske partije socijalista.

Kao što smo vidjeli prošlog puta, kod pitanja postavljanja i povlačenja ambasadora iz crnogorskih predstavništava u svijetu posljednju riječ ima predsjednik Crne Gore, u ovom slučaju lider Demokratske partije socijalista Milo Đukanović. To mu pravo daje član 95 Ustava Crne Gore – „Predsjednik Crne Gore postavlja i opoziva ambasadore i šefove drugih diplomatskih predstavništava Crne Gore u inostranstvu, na predlog Vlade i uz mišljenje odbora Skupštine nadležnog za međunarodne odnose“. Njegovu nadležnost pojačava i Zakon o vanjskim poslovima. U njemu piše da da Ministarstvo vanjskih poslova (MVP) obavještava Predsjednika o značajnim pitanjima iz oblasti vanjske politike i međunarodnih odnosa.

Đukanović je prethodni put tražio konkretne razloge za smjenu ambasadora, a isto traži i sada. Ministarstvo je prilikom traženja mišljenja od skupštinskog Odbora za međunarodne odnose i iseljenike pojasnilo da ambasadore smjenjuje sa ciljem „autentičnijeg zastupanja svojih politika“. Ukoliko Đukanović ne potpiše, MVP može (kao i prošlog puta) da povuče ambasadore u Crnu Goru „na konsultacije“, a da u tu zemlju pošalje takozvanog „otpravnika poslova“, koji bi vršio nadležnosti ambasadora. Ali to bi, kažu eksperti, u diplomatskom svijetu bilo nepoštovanje prema državi domaćinu.

Mnogo teža neslaganja Đukanović i Vlada imaju oko postavljenja novih ambasadora. Obje strane ćute o konkretnim imenima za ta mjesta, ali Đukanović je ranije rekao da mu je dostavljena lista od 18 kandidata za ambasadore.

„Dobio sam predlog za 18 ambasadora, usaglasili smo se oko jednog broja. Oko drugog dijela se nijesmo složili, vjerujem da se oko jednog nećemo ni složiti. Za ove za koje smo se složili tražićemo agremane“, kazao je Đukanović.

On je, međutim, u govoru provukao da su među predloženim ambasadorima ljudi koji su glasali protiv nezavisnosti Crne Gore ili u javnosti bili protiv države. Kazao je da takvi ljudi neće dobiti njegovu saglasnost.

„Ni u snu neću podržati bilo kog diplomatu koji je na bilo koji način ikada nešto radio ili govorio protiv Crne Gore. Oni koji su bili protiv obnove nezavisnosti nemaju moralno pravo da traže saglasnost države Crne Gore da budu njeni predstavnici”, istakao je Đukanović.

Ministar Radulović je u Skupštini kazao da Vlada mora da odlučuje i bude glavna u vođenju spoljne politike. Međutim, kaže da pojedini članovi DPS-a smatraju da riječ „postavlja“ (koja piše u Ustavu), daje za pravo Đukanoviću i da odlučuje o ambasadorima. Smatra da ustavni sud treba da se izjasni o nadležnostima predsjednika u ovom slučaju. Kazao je i da je postavljenje ambasadora do sada usaglašavano na spoljnopolitičkim konsultacijama predsjednika Crne Gore, predsjednika Skupštine i Vlade i ministra vanjskih poslova, te da se, iako nema formalno zakonsko utemeljenje, radi o dobrom i korisnom formatu i da ga u uslovima kohabitacije treba nastaviti.

I u Vladi i u kabinetu predsjednika za sada ćute o kandidatima za ambasadore. Prema nezvaničnim informacijama Monitora iz Ministarstva vanjskih poslova, dijelom je riječ o tome što lista kandidata koja je dostavljena Đukanoviću nije konačna, već se i dalje vode razgovori sa potencijalnim kandidatima. Iz kabineta ministra nijesu odgovorili na pitanja Monitora u vezi sa ovom temom, a obrazložili su da detalje neće komentarisati dok se o tome ne bude raspravljalo na sjednici Vlade.

Pojedini mediji objavili su da je, između ostalih, bivši savjetnik premijera Zdravka Krivokapića Srećko Crnogorac kandidat za ambasadora Crne Gore u Argentini. S druge strane, pisalo se da Đukanović ne želi da potpiše saglasnost za dugogodišnju novinarku i direktoricu Centra za istraživačko novinarstvo Milku Tadić Mijović. Ona je autor mnogih istraživačkih tekstova o navodnim koruptivnim radnjama porodice Đukanović, a jedna je od autorki dokumentarnog filma o predsjedniku. Dugogodišnja novinarka Monitora, za nezavisnost Crne Gore se zalagala i kad je Đukanović svom snagom bio protiv nje. Izvori Monitora kažu da se njih dvoje jesu pominjali na sastancima, ali nijesu sigurni da li su njihova imena i formalno predložena Đukanovićevom kabinetu.

Izvori Monitora tvrde da će među ambasadorima i specijalnim izaslanicima ponovo biti najmanje karijernih diplomata, iako je Vlada to obećala na početku mandata. Ponovo će se, čini se, diplomatske funkcije dijeliti „zaslužnim“ kadrovima, a ne onima koji su se godinama školovali da u svijetu zastupaju interese svoje zemlje.

 

Zbog ambasadora se ljulja podrška i u Skupštini

Situacija sa ambasadorima ne prijeti samo kohabitaciji, već ozbiljno može dodatno  uzdrmati povjerenje Vlade u Skupštini. To je pokazala i posljednja sjednica skupštinskog Odbora za međunarodne odnose i iseljenike.

Iako je odluka o opozivu šest ambasadora dobila pozitivno mišljenje odbora, gotovo svaki član tog tijela ozbiljno je kritikovao rad Ministarstva vanjskih poslova. Ministar Radulović je kritikovan jer se nije pojavio pred odborom, ali je ozbiljno kritikovana i smjena ambasadora bez formalnih kriterijuma.

Poslanik Pokreta za promjene Branko Radulović najavio je da više neće biti član tog tijela jer, kako je rekao, ne želi više da bude „taster poslanik“. On je kazao da ministar na mjesto smijenjenih ambasadora planira da dovede još gore, a on ne želi da bude dio toga. Kazao je da je riječ o „agenturama Milana Roćena i Vijesti“. Na kraju je kazao da „svim srcem“ želi da Vlada izgura četiri godine, ali da „ovako ne može“.

„Skida glave ljudima, postavlja ljude bez ikakvih kriterijuma, a ministra nema, tako da mi treba da vidimo što ćemo raditi kroz izmjene Zakona i drugih inicijativa kada da privedemo ministra ovdje“, rekao je Radulović.

Poslanik Demokratskog fronta Milun Zogović kazao je da se opozivu ovih ambasadora moralo pristupiti mnogo ranije, jer je riječ o „par ekselans“ političkom kadru DPS-a. Predstavnik Ministarstva kazao je da je državna uprava veoma spora u vezi sa tim pitanjem.

Ivan ČAĐENOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

IZBOR NASLJEDNIKA TRONA SVETOG PETRA CETINJSKOG: Šta se iza brda valja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Prema sadašnjoj konstelaciji snaga, do izlaska ovog broja u štampu, najozbiljniji pretendent da zamijeni pokojnog vladiku Amfilohija je sadašnji administrator Mitropolije crnogorsko-primorske i episkop budimljansko-nikšićki Joanikije. Njegovi izgledi su u usponu od izbora patrijarha Porfirija. Iako je Joanikije ranije prokazan kao protivnik i neposlušnik predsjednika Srbije Aleksandra Vučića, postoje ozbiljne indicije da je moguć dogovor sa državnim vrhom Srbije za njegov izbor usljed promjene geopolitičke situacije

 

Početak rada Svetog Arhijerejskog Sabora Srpske Pravoslavne Crkve u ponedjeljak 24. maja je privukao pažnju gotovo svih glavnih medija u regionu. Sabor kojim predsjedava nedavno izabrani patrijarh Porfirije nije do sada zvanično uvrstio u dnevni red izbor upražnjenih episkopskih katedri u Valjevu, Zagrebu i Cetinju. Međutim, iako episkopi zasijedaju, iza debelih zidova kripte kneza Lazara u Hramu Svetog Save daleko od očiju javnosti, u crkvenim, diplomatskim i političkim krugovima se uveliko barata sa imenima kandidata i utvrđuju pazari.

Prema sadašnjoj konstelaciji snaga, dok ovaj broj Monitora ide u štampu, najozbiljniji pretendent da zamijeni pokojnog vladiku Amfilohija je sadašnji administrator Mitropolije crnogorsko-primorske i episkop budimljansko-nikšićki Joanikije (Mićović). Njegovi izgledi i popularnost su u stalnom usponu od izbora patrijarha Porfirija. Iako je Joanikije ranije označavan kao protivnik i neposlušnik predsjednika Srbije Aleksandra Vučića postoje ozbiljne indicije da je sada moguć dogovor sa državnim vrhom Srbije za njegov izbor usljed promjene geopolitičke situacije. Raniji patrijarh Irinej Gavrilović i uticajni proruski jastreb episkop bački Irinej Bulović su tipovali na sadašnjeg episkopa kruševačkog Davida Perovića da zamijeni Amfilohija. Za takav izbor su navodno imali i većinu u Saboru i blagoslov srpskog suverena. Ipak, do realizacije nije došlo samo zbog bolesti i smrti patrijarha Irineja.

Pema informacijama Monitora, novi patrijarh se protivi politici nametanja izbora mitropolita Crnoj Gori suprotno njenoj volji, iako Patrijarh i Sabor imaju pravo da izaberu koga oni hoće – shodno postojećim kanonima. Porfirije je poznat i u beogradskim i zagrebačkim krugovima (gdje je stolovao do izbora za patrijarha) kao intelektualac i duhovnik sa suptilnim diplomatskim vještinama i neko ko razmišlja strateški.

U Patrijaršiji su veoma svjesni da episkop Joanikije uživa privrženost sveštenstva, monaštva i pravoslavnih vjernika u Crnoj Gori, a uz to ima i jaku podršku zvanične Podgorice i zapadnih zemalja, prevashodno Sjedinjenih Država i Velike Britanije. Njihove diplomate u Beogradu su se nedavno takođe uključile u razgovore oko kadrovskih rješenja koja se očekuju od Sabora, kako nam je rečeno iz Patrijaršije. Cilj je navodno postizanje što veće stabilnosti u Crnoj Gori kako bi se omogućilo da se sa što manje smetnji i potresa demisionira autokratski sistem predsjednika Mila Đukanovića. Nije tajna da bi jednostrano nametanje mitropolita od strane Beograda išlo naruku Đukanoviću i njegovim „patrijotama“ kojima treba okidač da zaustave opadajući uticaj i krivičnu odgovornost u slučaju da izgube kontrolu nad pravosuđem.

Jedini disidentski glasovi iz nove parlamentarne većine dolaze iz dijela rukovodstva Demokratskog fronta (DF) koji zamjera Joanikiju da je podržao njihove rivale iz redova Demokrata i Vlade Crne Gore na nedavnim lokalnim izborima u Nikšiću. Dio DF-a se pribojava da će Joanikije slijediti dosadašnju politiku njegovog prethodnika sa kojim nisu bili u dobrim odnosima, prije svega zbog kadrovskih kombinatorika pokojnog mitropolita Amfilohija oko izbora premijera i članova Vlade mimo ranijih dogovora sa njima. DF je kao kontratežu razvijao bliske odnosima sa pokojnim patrijarhom i oponentom mitropolita Amfilohija.

U čitavu igru ulazi i tema potpisivanja temeljnog ugovora između Vlade Crne Gore i SPC-a kojim će se regulisati odnosi između države i pravoslavne crkve. Prema najnovijoj izjavi premijera Krivokapića, u tom ugovoru više nema spornih članova (ranije su pominjana dva neusaglašena člana) i ugovor će navodno uskoro biti objavljen. Sinod je odustao od ranije pripremljene verzije mitropolita Amfilohija već je napravio novi nacrt koji je naknadno usaglašavan i poslat Vladi.

Interesantno je i da ugovor treba u ime SPC potpisati patrijarh, što je odstupanje od ranije prakse u Hrvatskoj i BiH da najstariji episkop ili predsjednik episkopskog savjeta u tim državama potpiše ugovor sa svjetovnim vlastima. Ostalo je nedorečeno da li je potpisivanje ugovora uslovljeno izborom kandidata Podgorice i Zapada za mitropolita ili je dio šire političke kombinacije kojom sadašnja Vlada nastoji osigurati političku podršku od strane crkve u Crnoj Gori u nedostatku podrške dijela parlamentarne većine.

Da još ima neizvjesnosti a možda i nervoze, vidi se i po izjavi episkopa Joanikija za dnevni list Dan pred početak Sabora, gdje sadašnji administrator cetinjske mitropolije naglašava da „sveti Kanoni propisiju da se bilo koja upražnjenja eparhija popunjava u roku od tri do šest mjeseci, odnosno da se administriranje istom ne odugovlači bez potrebe“. Takođe se i zahvalio novinaru što je „pomenuo proceduru izbora“ dodavši da je treba ispoštovati „da bi svaki izbor bio regularan i bez prigovora“.

Osim gore citiranog termina za izbor upražnjenog episkopskog mjesta, prema sadašnjim kanonima SPC-a, kandidat za episkopa mora biti isključivo iz reda monaha, bilo da je obični monah, jeromonah (monah sa sveštenim činom), iguman (nadstojnik manastira), arhimandrit (nadstojnik više manastira) ili episkop. Ranije je, kao što je i dalje slučaj u Grčkoj, kandidat mogao biti i običan pop koji je udovac (primjer patrijarha Germana ili ranijeg cetinjskog mitropolita Danila Dajkovića). Za razliku od izbora patrijarha, izbor episkopa/mitropolita se obavlja prostom većinom na Saboru gdje mora biti prisutno najmanje dvije trećine svih članova Sabora (od ukupno četrdesetak). Ako nijedan kandidat odmah ne dobije apsolutnu većinu prisutnih vrši se uži izbor kandidata. Ako u užem izboru dva kandidata dobiju jednak broj glasova onda patrijarh daje svoj „zlatni glas“ jednom od dvojice i time postaje poznat novi episkop ili mitropolit.

Kad je u pitanju vremenski termin za izbor mitropolita, period od tri do šest mjeseci nije imperativan, a u prošlosti Mitropolije stolica mitropolita je ostajala upražnjena i po nekoliko godina dok su se administratori mijenjali jedan za drugim. Tako je nakon svrgavanja i hapšenja mitropolita Arsenija Bradvarevića 1954. godine od strane crnogorskih komunista „zbog zavjere u rušenju narodnog režima i antidržavne djelatnosti“ Sveti arhijerejski sinod SPC-a u avgustu 1954. postavio za administratora Mitropolije crnogorsko-primorske episkopa Makarija iz tadašnje budimsko-polimske eparhije do juna 1955. kada je poslove administratora preuzeo pratrijarh Vikentije sve do smrti jula 1958. godine. Još četiri osobe su se smijenile kao administratori sve do 20. maja 1961. godine kada je konačno izabran novi mitropolit Danilo Dajković. SPC je prethodno dobila saglasnost i blagoslov svjetovnih vlasti Crne Gore u skladu sa vjekovnim principom cezaropapizma u zemljama sa pravoslavnom većinom (princip da svjetovna vlast ima primat nad crkvenom vlašću po pitanju kadrovske politike u Crkvi a nekad i po pitanju moralnih dogmi).

Vladika Joanikije se, osim doziranog protivljenja DF-a, i dalje susrijeće sa otvorenom opozicijom u vidu lobija oko bačkog episkopa Irineja Bulovića i prljavom kampanjom ljudi bliskih Buloviću, koju vode protiv njega. Na početku zasijedanja Sabora glasnuo se srpski bogoslov Dejan Mačković sa argumentacijom da vladika Joanikije ne bi trebao zauzeti katedru Svetog Petra Cetinjskog. Mačković je izjavio da je sadašnji administrator „brđanin i ruralni tip“ koji se „totalno ne uklapa u primorski i gradski štih pastve kojoj treba biti autoritet“ te da za novog mitropolita treba biti postavljen neko ko je „obrazovan i elokventan“ implicirajući da Joanikije to nije jer je „usko plemenskog shvatanja“. Mimo toga mu se privatno zamjera i bliskost sa Zapadom a samim tim je i njegovo srpstvo upitno.

Sve u svemu tri opcije su trenutno najviše u igri: odgoditi izbor mitropolita na godinu dana kako priželjkuje dio DF-a i dio ljudi oko predsjednika Vučića; izabrati Joanikija radi dobrih odnosa sa zvaničnom Podgoricom i unutrašnje stabilnosti crnogorske vlasti – kako traži Zapad, ili izabrati ranijeg vikarnog episkopa dioklijskog i sadašnjeg episkopa buenosajreskog i južnocentralnoameričkog Kirila Bojovića čije srpstvo i rusofilstvo se manje dovodi u pitanje. U srijedu je Kurir TV objavila da je i sam Irinej Bulović u igri za mitropolita a istog dana uveče Vidovdan je objavio da je moguće da će Irinej biti novi administrator na Cetinju. U četvrtak ujutro se glasnula Nevenka Ćirović iz Demokrata poručivši Irineju „da se ne igra igara“ jer ni „one oko Đeda (Amfilohija) nisu zaboravljene“.

Ipak, konačni stav će zavisiti od odluke vladara Srbije.

Jovo MARTINOVIĆ   

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo