Povežite se sa nama

MONITORING

(Zlo)upotreba istorije

Objavljeno prije

na

Ministar vanjskih poslova Milan Roćen i njegov njemački kolega Gido Vestervel su 10. avgusta u Podgorici parafirali Sporazum o stradalim u ratovima. Ovo pitanje je u drugim bivšim jugoslovenskim republikama, sada državama, manje-više riješeno. Uređena njemačka vojnička groblja – iz oba svjetska rata – nalaze se u Sloveniji, Hrvatskoj, Makedoniji.

Njemačko vojničko groblje iz Prvog svjetskog rata postoji u Beogradu, zatim u Kragujevcu, blizu spomen-parka Šumarica gdje su Njemci oktobra 1941. kao odmazdu strijeljali hiljade srpskih civila.

U Crnoj Gori, procjenjuje se da je nesahranjeno 1.000-2.000 pripadnika Vermahta (regularne njemačke armije), možda i pripadnika zloglasnih Vafen SS, dobrovoljačkih nacističkih jedinica koje su takođe učestvovale u borbama na našoj teritoriji. Prilikom radova na mini-zaobilaznici oko Podgorice, prije par godina, pronađeni su brojni posmrtni ostaci njemačkih vojnika; tvrdi se nekoliko stotina. Još tada je pokrenuta diskusija o dostojnom sahranjivanju.

U tzv. aprilskom ratu 1941. manje njemačke jedinice su prodrle do Crne Gore, no ubrzo su evakuisane iz područja koje je postalo italijanska okupaciona zona. Snage Vermahta i Vafen SS su maja-juna 1943. nosioci oružanih borbi na sjeverozapadnim planinskim masivima Crne Gore, tokom operacije Švarc, kod nas poznatije kao Bitka na Sutjesci. Od septembra 1943. njemačka vojna sila je u potpunosti preuzela od Italije okupaciju većeg dijela Crne Gore i do decembra 1944. najžešće borbe vodila protiv jedinica 2. udarnog korpusa NOV Jugoslavije…

Ne mali broj Njemaca bio je nakon oslobođenja angažovan i na prisilnom radu, te su umirali od bolesti, teškog fizičkog posla, neuhranjenosti ili loše medicinske njege. Kasnije je malobrojna skupina zarobljenih Njemaca, nakon što su odbili da se vrate u domovinu, trajno ostala da živi u Crnoj Gori.

Prema tvrdnji Srećka Šenka, predsjednika Udruženja potomaka njemačkih vojnika u Crnoj Gori, upravo u dijelu Podgorice gdje je pronađena masovna grobnica je bio nakon oslobođenja radni logor za zarobljene Njemce. Još jedno neobilježeno njemačko groblje postoji kod Kotora.

Sada je odlučeno da će njihovi posmrtni ostaci biti sahranjeni u krugu kasarne Vojske Crne Gore u Danilovgradu, koja još iz doba JNA nosi naziv partizanskog narodnog heroja Milovana Šaranovića.

Nijedna parlamentarna stranka nije osporila Sporazum o stradalim u ratovima. Usprotivilo se par nevladinih organizacija, kao i SUBNOR – i to mlako. No, oglasila se preko svog manje poznatog funkcionera Nova srpska demokratija (NSD), iako je Andrija Mandić, lider stranke koji se primio 2007. titule četničkog vojvode – možda kompetentniji da prozbori i o temama iz Drugog svjetskog rata.

Glas o tome puštio je Goran Kiković, član GO NSD, nastavnik istorije iz Donje Ražanice, odbornik SO Berane. Rekao je da „svako ima pravo na grob, pa i njemački vojnici koji su tokom Prvog i Drugog svjetskog rata poginuli na teritoriji Crne Gore”, ali se zapitao “zašto se novcem iz budžeta i lokalnih samouprava ne bi podigli spomenici vođama Trinaestojulskoga ustanka” a koji su „od tog datuma do kraja rata nastavili borbu za oslobođenje zemlje pod vođstvom kralja Petra”.

Apostrofirao je primjer Pavla Đurišića, kapetana I klase Vojske Kraljevine Jugoslavije, aprila 1941. na službi u graničnoj jedinici u na potezu Berane-Plav, kasnije komandanta najvećih četničkih formacija u Crnoj Gori.

Da je Đurišić učesnik Trinaestojulskoga ustanka, poput nekih drugih potonjih četničkih vođa, doznalo se tek nakon društvene pluralizacije. Komunistička istoriografija je prećutkivala takve ideološki neprijatne podatke.

No, ratno-zločinački dosije kapetana I klase Đurišića – koji je tokom rata dobio dva čina, jedan od Dragoljuba Mihailovića, drugi od Milana Nedića, pa je i okončao kao potpukovnik – ostao je nepromijenjen; ako ne i dopunjen. Odgovoran je, između ostalog, za ubistva hiljade crnogorskih rodoljuba i muslimanskog stanovništva na desnoj obali Tare.

Njegove formacije nalazile su se na platnom i spisku trebovanja naoružanja, opreme i hrane italijanskih okupacionih trupa, koje su ga angažovale isključivo u bratoubilačkoj borbi. Sarađivao je, po istom poslu, ne samo sa Italijanima, već i srpskim kvislinzima Nedićem i Dimitrijem Ljotićem, zatim Njemcima – sa njima se krajem 1944. i povlačio iz Crne Gore; takođe i sa ustašama; od njih je i ubijen.

Đurišić nije dezertirao samo iz partizanske vojske 1941, već i iz četničke. Njegov nadređeni, šef Vrhovne komande Draža Mihailović, 23. marta 1945. je izdao raspis da je „Đurišić izvršio formalnu izdaju prema narodu, kralju i ovoj komandi”.

Iz njegovih romansiranih biografija, koje obiluju apokrifnim izvorima, osporava se da je u jesen 1944. dobio Željezni krst – njemačko vojno odlikovanje. Vijest o tome je objavila kvislinška novina Lovćen. Nije, međutim, ni pokušano da se vjerodostojno objasni kako se Đurišić – nakon što su ga Njemci, strahujući da će četnici podržati anglo-američke trupe ukoliko se iskrcaju na Crnogorsko primorje, maja 1943. zarobili i odveli u sabirni logor u Poljskoj – par mjeseci kasnije jednostavno obreo u Beogradu. Tvrde – eto, pobjegao i krijući se prevalio pola Evrope!

U Beogradu se Đurišić sastao, ne samo sa šefom njemačke okupacione sile dr Hermanom Nojbaherom, već i dogovorio oružanu saradnju sa Nedićem i Ljotićem, srpskim nacistima koji su na stratištima oko Beograda pobili hiljade Srba i Jevreja – rodoljuba, komunista, kao i, nota bene, srbijanskih četnika.

Nedić je Đurišića imenovao za pomoćnika komandanta Srpskog dobrovoljačkog korpusa (SDK), nacističke vojne organizacije, poznatije kao „ljotićevci”, a njih su se, zbog kompromitacije, klonili čak i četnici u Srbiji. Potom je Đurišić sa SDK u zajedničkim borbama protiv partizana pokušao proljeća 1944. da izvrši oružano „ujedinjenje Srbije i Crne Gore”. Bio je na platnom spisku Nedićevog ministra narodne privrede Milana Olćana, sa kojim se, uostalom, slikao za tadašnju kvislinšku štampu (vidi fotografiju).

Otuda obrazloženje njemačkog odlikovanja, objavljeno u Lovćenu, djeluje ubjedljivo: „Četnički komandant g. Pavle Đurišić kojega je general Nedić nedavno promaknuo u čin potpukovnika i povjerio mu dužnost pomoćnika komandanta Dobrovoljačkog korpusa, dobio je od strane Vrhovne komande njemačkih oružanih snaga naročito priznanje za svoje vojničke vrline, te je odlikovan od Firera ordenom Željeznog krsta”.

Navodno, tvrdi se, to je falsifikat; na srpskom se kaže čelični a ne željezni; otkad? Valjda je i na tom jeziku željeznička a ne čelična pruga?! Uostalom, prilikom povlačenja iz Crne Gore sa Đurišićem je bio Ratko Parežanin, bliski Ljotićev saradnik, koji ga je i nagovarao da se domognu Slovenije i Istre, gdje su se Ljotić i djelovi SDK već bili prebačili.

To je samo jedna u nizu moguće interesantnih epizoda iz Đurišićevog kvislinškog životopisa u kojem, zaista, nakon početne faze crnogorskog ustanka, nema dokaza da je „do kraja rata nastavio borbu za oslobođenje zemlje pod vođstvom kralja Petra”. Kojeg, zaboga, kralja Petra? Zar njegovo veličanstvo nije iz Londona 12. septembra 1944. pozvalo „sve Srbe, Hrvate i Slovence” da “pristupite Narodno-oslobodilačkoj vojsci pod maršalom Titom”?! Kralj je Tita priznao još dok je rat trajao; dok se Đurišić zlopatio sa Njemcima, ljotićevcima i ustašama, pa završio da mu se ni groba ne zna.

Nekoliko hiljada Đuršićevih sljedbenika je pobijeno, mimo suda i nakon što je potpisana kapitulacija, na stratištima Slovenije. Nemoguće je da su u pitanju sve zlikovci; čak i da jesu, jugoslovenska vlast je bila dužna da im organizuje suđenja.

Fino je što ćemo civilizovano sahraniti okupatorske vojnike, no zaslužuju li i crnogorski četnici isto! Slovenački mediji su tu skoro objavili stravične slike iz utroba tamošnjih rudnika sa hiljadama žrtava partizanskih besudnih egzekucija nakon oslobođenja, među kojima se nalaze i kosturi crnogorskih četnika.

Zar i oni nemaju pravo na grobnicu? Podvlačimo: pravo na grobnicu, ne na spomenik!

Postoji ozbiljna razlika između nas Njemaca. Dok oni traže grobove za vojnike, istovremeno se žestoko obračunavaju sa nacističkom ideologijom koja ih je poslala u smrt, na u Crnoj Gori i uopšte na Balkanu kosti pobijenih služe za oživljavanje zloćudnih projekata prošlosti.

Narodni heroj

Simbolična je priča sa nazivom danilovgradske kasarne gdje bi trebalo da budu pokopani njemački vojnici.

Naime, Milovan Šaranović je bio oficir Vojske Kraljevine Jugoslavije, jedan od malobrojnijih koji se nakon Trinaestojulskog ustanka ostao u partizanskim redovima – drugi su, uglavnom, pristupili krajem 1941. formiranom četničkom pokretu u Crnoj Gori.

Titov Vrhovni štab je Šaranovića, kao školovanog oficira i sjajnog zapovjednika, krajem 1942. poslao u Sloveniju, gdje je bio načelnik Dolenjske operativne zone, ubrzo i načelnik štaba cjelokupne partizanske Narodno-oslobodilačke vojske Slovenije. Poginuo je u borbi jula 1943.

Milovan Šaranović je među prvima proglašen za narodnog heroja – još 23. oktobra 1943. Baš kao i u Danilovgradu, kasarna JNA u Postojni, Slovenija, nosila je njegovo ime. Onda je došla 1991.

JNA je preuzimanjem graničnih prijelaza htjela da osujeti nezavisnost Slovenije, izbili su oružani sukobi. Snage i ljudstvo JNA su nakon toga – odlukom slavnog Predsjedništva SFRJ – napuštili Sloveniju. Dio naoružanja JNA iz slovenačkih garnizona tako je dospio i u kasarnu Milovan Šaranović u Danilovgradu, a ono je, nota bene, potom upotrijebljeno u tzv. rat za mir, kasnije, od proljeća 1992, takođe i u oružanim sukobima u BiH.

Upravo u kasarni Milovan Šaranović je podignut spomenik Saši Stojiću, vojniku iz Beograda, prvoj žrtvi u Crnoj Gori tokom NATO bombardovanja 1999.

Maja ove godine Inspekcijski tim Republike Slovenije obišao je kasarnu Milovan Šaranović i izvršio kontrolu naoružanja po Bečkom dogovoru.

U Sloveniji je sačuvan obelisk podignut u čast Milovana Šaranovića. U Mariboru postoji Ulica heroja Šaranovića…

Vladimir JOVANOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

EKONOMIJA VLASTI: Državna preduzeća – partijsko vlasništvo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Službena saopštenja iz državnih kompanija, nerijetko, otkrivaju i najnovija pomjeranja na ovdašnjoj političkoj mapi. Neke ljubavi se gase, neke razbuktavaju. A neke traju

 

Još ne postoji zvaničan podatak o broju preduzeća koja su u većinskom vlasništvu države Crne Gore ili neke od ovdašnjih 25 opština. Iz Instituta alternativa potrudili su se i napravili svoju listu. Ona, u stvarnosti, ne može biti kraća. Samo duža. Prema njihovim podacima, imamo 55 državnih i 123 lokalna preduzeća sa, makar, 20.515 zapošljenih. Čiji broj u kontinuitetu raste.

Makar neki od donosioca odluka u prebrojanim državnim  preduzećima ne osjećaju se kao dio tog sistema. Odnosno, ne prihvataju pripadajuće obaveze o javnosti rada. Tako su iz pljevaljskog Rudnika uglja (dio sisetama EPCG) odbili da NVO MANS dostave podatke o zapošljavanju i poslovnim aranžanima vezanim za prodaju uglja kompanijama iz Srbije. Poslovna tajna, objasnili su.

„Kada smo tražili kopiju pravilnika o poslovnoj tajni, odgovoreno nam je da ova kompanija nije obveznik Zakona o slobodnom pristupu informacijama (SPI), jer Rudnik nije u vlasništvu države“, objasnili su iz MANS-a novinarima Vijesti. I predočili dokument – odgovor koji su dobili iz Rudnika uglja. Tamo stoji: „U smislu citirane zakonske odredbe (dio Zakona o SPI, primjedba Monitora), a imajući u vidu činjenicu da je Rudnik uglja, kao jednočlano akcionarsko društvo u 100 odsto vlasništvu EPCG, a ne države Crne Gore, smatramo da ne postoji zakonska obaveza Rudnika uglja za postupanje“.

To što je EPCG skoro pa u sto postotnom vlasništvu države – nema veze. Da je važno, valjda bi neko od nadležnih iz izvršne vlasti ili regulatornih i nadzornih agencija reagovao na objavljene tvrdnje. Ovako, stvari su sada postavljene na sledeći način: Rudnik uglja nije državno nego vlasništvo Elektroprivrede, pa se na njega ne odnosi Zakon o slobodnom pristupu informacijama. Pride, pošto im je resorni ministar Saša Mujović to završio, ubuduće će „sva nabavka uglja EPS-a od RUP-a ići na osnovu bilateralne saradnje dvije kompanije“. Tako će se, pojasnili su iz Ministarstva energetike dogovor Mujovića i izvršnog direktora EP Srbije Dušana Živkovića, „izbjegnuti nepotrebni troškovi trećih lica, posrednika u trgovini, smanjiti mogućnost manipulacija i postigli maksimalni benefiti za kompanije“. Možda. Ali će se tako takođe izbjeći i javno oglašavanje prodaje, nadmetanje potencijalnih kupaca koje bi moglo donijeti bolju cijenu prodavcu (iz perspektive Crne Gore to nam je u interesu) i bilo kakva kontrola poslova ugovorenih bilateralnom saradnjom. Čija se tajnost, vrlo je vjerovatno, podrazumijeva.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

NOVO VRIJEME, STARI NAČIN: Posao sa malim HE cvjeta

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vlasnici  33 mHE koje su sagrađene po osnovu šeme podsticaja koju plaćaju građani ubiraju milionske profite. Oni kojima je spriječena gradnja traže od države milionski odštetu. Nacrtom zakona o obnovljivim izvorima predviđaju se brojne olakšice, pa se prekaljeni biznismeni već  organizuju da prigrabe nove subvencije

 

 

Deset firmi koje gazduju sa 22 male hidroelektrane (mHE), od biznisa prodaje struje u prethodnim godinama, pa do kraja prošle godine, prikazalo je dobit od preko 21,5 miliona eura, saopštili su iz Akcije za socijalnu pravdu (ASP).

Iz ove organizacije podsjećaju da su biznis mHE razvile vlade Demokratske partije socijalista. Do poslova su došli uglavnom bliski vrhu te partije po političkom, rodbinskom, kumovskom-prijateljskom ključu.

Podsticaj za mHe, kao obnovljive izvore energije, plaćaju građani. Prema zvaničnim podacima na terenu imamo 33 mHE koje su sagrađene po osnovu šeme podsticaja. Biznis šema je obuhvatala dodjelu koncesija za proizvodnju struje iz mHE na period od 27 do 30 godina, a koncesionar dobija pravo na subvencije u prvih 12 godina, koje plaćaju potrošači kroz račune na struju, a dio se izdvaja iz državne kase, naveli su iz ASP.

Male HE uglavnom se nalaze na nerazvijenom sjeveru, gdje mještani godinama ukazuju da su im uništile rijeke. Ilustrativan je primjer Andijevice na čijoj teritoriji se nalazi deset malih HE, devet privatnih i samo jedna opštinska. Godišnje vlasnici mHE sa područja ove opštine od njih zarade oko četiri miliona eura, a budžet Andijevice je 2,5 miliona. No u ovoj opštini su donekle zadovoljni jer su se izborili za procenat od šest odsto koje naplaćuju malim HE za koncesuju na vode. U drugim opštinama taj je procenat svega 0,5 odsto. Koncesije se naplaćuju preko Ministarstva finansija, a 70 odsto pripada lokalnim samoupravama, dok 30 odsto ide u državni budžet. Prema projekcijama mHE će u tri decenije, koliko će biti u privatnom vlasništvu, zaraditi oko 120 miliona eura. Opštini Andijevica će u tom periodu pripasti samo devet miliona eura.

U susjednim Beranama Hidroenergija Montenegro je razgranala posao sa  malim hidroelektranama. ,,Hidroenergija Montenegro, koja gazduje sa osam mHE, a do kraja prošle godine je nagomilala dobiti oko devet miliona eura“, navode iz ASP-a.

Ova kompanija je u vlasništvu Olega Obradovića i Ranka Radovića, kome su vlasništvo ustupili Ranko Ubović i Aleksandar Mijajlović, nezvanični vlasnici kompanije Bemaks.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

VLAST, ZAKON I LOGIKA: Čudesa

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ministar policije tuži Vladu zbog nezakonitih odluka. Sud poništava Vladina  rješenja koja, kažu, nijesu obrazložena. Predsjednik smatra da Vlada donosi odluke koje mogu dovesti do “narušavanja pravnog poretka i prave sigurnosti u zemlji”. Za sada sve ide po planu, kaže premijer

 

 

Ministar tužio Vladu.

Brojni domaći i strani mediji pod sličnim naslovima prenijeli su vijest da je ministar unutrašnjih poslova Danilo Šaranović Upravnom sudu podnio tužbu protiv Vlade čiji je član. Razlog je nedavno imenovanje Aleksandra Radovića za vršioca dužnosti direktora Uprave policije.

U tužbi ministar MUP-a ponavlja tvrdnje da je Vlada nezakonito ovlastila premijera Milojka Spajića da predloži v. d. direktora UP, nakon što su odbili njegov prijedlog da na to mjesto dođe Lazar Šćepanović. I od Upravnog suda traži da poništi, po njemu, nezakonito rješenje.

Mnogima se po glavi motala misao koju je Amer Smailović, poslanik Bošnjačke stranke, sažeo u jednu prostoproširenu rečenicu: „To je jedinstven slučaj u svijetu gdje ministar tuži Vladu, čiji je dio”. Onda je premijer nadogradio tu tezu. “Nekako je malo čudno da neko sam sebe tuži”, komentarisao je Spajić tužbu za koju je, navodno, saznao iz medija. Pošto, tvrdio je početkom nedjelje, nema informaciju da je njegova Vlada primila tužbeni zahtjev njegovog ministra unutrašnjih poslova.

Ne znamo da li je Spajić bio u prilici da na tu temu razgovara sa, recimo, potpredsjednikom Vlade za bezbjednost, unutrašnju politiku, evropske i vanjske poslove Aleksom Bečićem. Kako je Bećić, uz sve pomenuto, i predsjednik stranke iz koje dolazi ministar Šaranović (Demokrate), nije isključeno da je on o podnijetoj tužbi znao nešto više od premijera.

Danilo Šaranović je osjetio potrebu da pojasni : “Niti mogu, niti sam utužio samog sebe, već Rješenje o postavljenju v.d. direktora UP, protiv kog sam glasao zajedno sa još šest članova Vlade (među njima je bio i ministar pravde – prim. Monitora), a na čiju nezakonitost sam ukazao prije samog donošenja. U zemlji koja se zalaže za evropske vrijednosti, demokratiju i vladavinu prava, svaki član Vlade bi trebalo da afirmiše rješavanje sporova pred sudom.”

U takvoj zemlji bi, vjerovatno, imali jasniju ideju o tome treba li ministar da sjedi u vladi koju tuži zbog nezakonitog rada u njegovom resoru, ili se očekuje da u nekom takvom slučaju podnese ostavku. Odnosno, da li se od vlade koju je utužio njen ministar očekuje da pokaže političku toleranciju i ljudsku širinu, ili da pokrene postupak njegovog razrješenja. Dileme ne bi bilo po pitanju trenutne političke sudbine onoga kome sud ne bi dao za pravo. Taj bi spakovao stvari i krenuo kući. Prije nego ga spakuju oni kojima u uređenim demokratijama pripada pravo da imenuju i razrješavaju članove vlade.

Kako govorimo o današnjoj Crnoj Gori, možda je ipak najvjerovatnije da se ništa od pomenutog neće dogoditi. Moguće je, čak, da nikada ni ne saznamo šta sudije u Upravnom sudu misle o postupku imenovanja Aleksandra Radovića. Ova priča, naime, ima još jednu malu začkoljicu,   jer  je prethodno smijenjeni direktor Uprave policje Zoran Brđanin od suda zatražio ocjenu zakonitosti te odluke. Po treći put Brđanin tuži, sada drugu, Vladu. Sud mu je u dva ranija postupka dao za pravo, a pravnici kažu da ima elemenata da se isto ponovi i treći put. Ukoliko se Brđanin još jednom vrati na čelo UP, o (ne)zakonitosti imenovanja njegovog v.d. nasljednika bilo bi bepsredmetno raspravljati.

Upravni sud već je poništio rješenje Spajićeve Vlade kojim je Artan Kurti razriješen sa mjesta Generalnog inspektora Agencije za nacionalnu bezbjednost (ANB). U obrazloženju predsjednice sudskog vijeća Ljiljane Šoškić piše da Vlada nije navela ni jedan razlog za Kuritijevu smjenu. Samo je citarala član zakona kojim joj se daje za pravo za postavlja i razrješava Generalnog inspektora ANB-a. Premijer Spajić još od 2021. muku muči da nauči kako su pravni osnov i razlozi/valjano obrazloženje za nečiju smjenu dvije različite stvari. Ne ide mu da utuvi kako  poslu kojim se sada bavi, bez poštovanja forme nema ni suštine.

Kada se, citirajući ministra Šaranovića, dotakosmo evropskih vrijednosti, da zaokružimo priču: Od kako je Vlada odbila njegov prijedlog o imenovanju Lazara Šćepanovića za v.d. direktora Uprave policije, ministar Šaranović ne prisustvuje njenim sjednicama. Prisustvo je inače obavezno za sve ministre, izuzev kada su opravdano spriječeni da budu na sjednici. “Član Vlade dužan je da prisustvuje sjednici Vlade i učestvuje u njenom radu. Samo izuzetno, kad je član Vlade opravdano spriječen da prisustvuje sjednici Vlade, sjednici prisustvuje njegov pomoćnik ili sekretar ministarstva, uz prethodnu saglasnost predsjednika Vlade”, piše u jedinom postojećem propisu (Poslovnik) koji reguliše rad i ponašanje članova Vlade. Crna Gora nema zakon o vladi i, kako stvari stoje, neće ga ni dobiti u dogledno vrijeme.

Da slika bude kompletna – još jedna nezvanična informacija. Bolje rečeno javna tajna: od imenovanja Radovića ministar Šaranović ne komunicira sa prvim čovjekom Uprave policije. Kao što od svog imenovanja i povratka zakonitog direktora na čelo UP, nije komunicirao ni sa Zoranom Brđaninom.

Kao posljedicu takvog odnosa izvršne vlasti i Uprave policije imamo krajnje neobičnu, vanrednu situaciju. Prošlog ponedjeljka obaviješteni smo da su šumokradice kod Berana pucale na policajce koji su im oduzeli kamion sa bespravno posječenom oblovinom. Jedan policajac je, navodno, ranjen u tom obračunu. Premijer Spajić javno je zatražio kompletnu informaciju o tom događaju.

“Država će zaštititi svakog policajca, carinika, inspektora i bilo kojeg državnog službenika…”, napisao je Spajić na društvenoj mreži X, svom omiljenom kanalu komunikacije sa javnošću. I ministar Šaranović je, javno (opet preko X-a), naložio hitnu i temeljnu istragu “kako bismo razjasnili činjenično stanje i utvrdili istinu.”

Istog dana oglasio se i advokat Aleksandar Šćekić, iznoseći bitno drugačiju verziju spornog događaja. “Potpuna je neistina da je neko od građana pucao na policiju. Istina je obrnuta – policajac koji je čekao švercere, naišao je na grupu mladića koji su automobilom pretekli kamion. Za upravljačem je bio policajac koji je u tom momentu izvadio pištolj i ispalio ka njima pet ili šest metaka. Nakon toga svi su privedeni, a moj punomoćnik i momak koji je bio sa njim u automobilu pušteni su čim su dali izjave. Policajac je prvobitno zadržan u Odjeljenju bezbjednosti Berane, ali je i on pušten. Dakle, ne stoji premijerova opaska da moramo štiti policiju od građana, već obratno – u ovom slučaju treba da čuvamo građane od policije. Nadam se da će premijer, jer je obmanut, nakon sprovedene istrage donijeti zakonite odluke”, kazao je Šćekić.

Deset dana od tada, i još se ne zna ko je pucao na koga, da li je neko zaista ranjen u tom okršaju, sa koje strane obarača se nalazio eventualno povrijeđeni… Da li je crnogorski sistem bezbjednosti toliko nesposoban da ne može da dođe do osnovnih informacija o tom slučaju? Ili su neki od aktera obračuna toliko moćni da im ni Vlada ni UP ne smiju ići uz dlaku? Od koga tražiti neophodne odgovore?

Vlada ima preča posla. Kako saveznicima dokazati proklamovanu evroatlansku opredijeljenost vladajućih, kada Maja Vukićević (DNP) poslanica u Skupštini Crne Gore i Parlamentu Savjeta Evrope,  u ime Crne Gore glasa protiv prijema Kosova u tu organizaciju. A onda, dok ministarka evropskih integracija Maida Gorčević objašnjava kako to nije stav Vlade, potpredsjednik Vlade Vladimir Joković se glasne da kaže kako bi on isto glasao da je bio na mjesti poslanice Vukićević. Za kompletan utisak valja imati i, za sada nezvaničnu, informaciju da će, kada i ukoliko ukoliko dođe do najavljene rekonstrukcije vlade, upravo poslanica Maja Vukićević biti kandidatkinja partije Milana Kneževića za mjesto potpredsjednice Vlade zadužene za infrastrukturu. U čijem razvoju očekujemo ozbiljnu finansijsku  pomoć EU.

Još malo o domaćim nevoljama. Nekako u isto vrijeme svi su se dosjetili da lokalni izbori u Šavniku, započeti u jesen 2022. (dakle  prije 18 mjeseci) još nijesu završeni. Pošto bi taj posao valjalo privesti kraju, lokalne vlasti u tehničkom mandatu su, na elektronskoj sjednici, izmijenile sastav opštinske izborne komisije i donijeli odluku o skraćenju davno isteklog mandata odbornicima u lokalnom parlamentu. Očekujući da predsjednik Jakov Milatović utvrdi datum novih izbora, na koje bi oni izašli sa pozicija vlasti. Paralelno, Vlada je uvela privremene mjere u Šavniku i, takođe, donijela odluku o skraćenju mandata Skupštini SO Šavnik. Jednako očekujući da Milatović, kao što je to ovih dana uradio u slučaju SO Budva i Andrijevica, raspiše lokalne izbore i utvrdi datum njihovog održavanja. A da Šavnikom do izbora upravlja tim povjerenika naklonjen aktuelnoj većini u državnom parlamentu.

Potom je iz Vlade stiglo obavještenje da je donijeta odluka povučena, pošto je ona iz Šavnika prva stupila na snagu. Milatović je onda odbio da raspiše izbore ustvrdivši da mu odluka lokalne većine u Šavniku, predvođene DPS-om, “ne pruža pravno valjan osnov” za traženu odluku. Zatim je “povučena” odluka Vlade ipak izašla u Službenom listu i stupila na snagu. Predsjednik je ponovo odbio da postupi po njoj, analizirajući kako Vlada ne može lokalnom parlamentu skratiti mandat koji je već istekao. A i da on ne može raspisati nove izbore kad ni prethodni nijesu završeni.

Stručnjaci vijećaju kako izaći iz tog pravno-političkog galimatijasa. Laička javnost čeka ishod: da li će u Šavniku biti nijedan, jedan ili čak dva izborna procesa. Možda i oba istovremeno, pošto ne mogu donijeti veće nevolje od postojećih.

Milojko Spajić ostaje optimista. Čeka da sredinom juna dobijemo Izvještaj o ispunjenosti privremenih mjerila (IBAR).”Za sada sve ide po planu. Postoje neke teškoće, ali ih u hodu rješavamo”, poručuje premijer, “Nadam se da će nas držati duh zajedništva i fokusa na evropske integracije.“

Ako je ovo “sve po planu”, možemo samo da zamislimo kakva bi nam se tek čuda dešavala da nešto skrene s puta.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo