Povežite se sa nama

FOKUS

Parada nasilja

Objavljeno prije

na

zoran-becirovic-oleg-deripa

Predizborna hajka se nastavlja.

Pošto se odlazeća Vlada sabrala i oduzela, pa konačno shvatila da nema mnogo toga čime bi se mogla pohvaliti pred potencijalnim biračima, nadležni su premijera Igora Lukšića i njegove saigrače poslali – u Kinu. Da tamo traže davno izgubljeni autoput, a predizbornu kampanju vladajuće koalicije prepuste starim majstorima staroga zanata. Jer, oni znaju kako. I, eto nas opet u 1990. godini. gdje (para)državni mediji satanizuju oponente vladajuće DPSSDP koalicije, šireći strah od bilo kakve alternative režimu.

Ako imate sreće, glasnogovornici vlasti će vam prikačiti da razgonite strane investitore tako što ukazujete na korupciju državnih zvaničnika; optužiće vas da ste neprijatelj države ukoliko objelodanite podatke o nepotizmu, konfliktu interesa ili ekonomskoj neodrživosti poslovnih aranžmana u kojima učestvuju najviđeniji predstavnici vlasti; zatražite li da vaš rad bude adekvatno plaćen – postaćete isključivi krivac za moguće zatvaranje fabrike u kojoj zarađujte hljeb… A ako nemate potrebnu dozu sreće, dopašćete u ruke kakvim udovičićima i kusovcima da vas, o državnom trošku, razvlače i čereče na stranicama državne Pobjede, nafilovani tračevima obavještajnih službi i nezvaničnim saznanjima njihovih saradnika iz politike i medija.

Činilo se da su zauvijek prošla vremena u kojima je Pobjeda svoje čitaoce obavještavala kako i zašto lider LSCG-a Slavko Perović, i opoziciono profilisani univerzitetski profesori Ljubiša Stanković, Milan Popović i Slobodan Vujošević nijesu služili vojni rok. Bilo je to vrijeme kada su državni prvaci svojim obožavaocima poručivali da municiju, umjesto za šenlučenje, prištede za neka važnija posla. Otud je i Pobjedin tekst, sve u želji da svoje žrtve dodatno satanizuje i osramoti, nosio naslov Puške u soške. Ispravno je bilo puške na rame, pa naprijed marš: Dubrovnik, Vukovar, Sarajevo, Srebrenica …

Skoro pa da se to Pobjedino nepočinstvo zaboravilo kad ono, 24. avgusta ove godine, Srđan Kusovac – nekadašnji savjetnik Mila Đukanovića a danas njegov namjesnik u državnom dnevnom listu – napravi svojevrstan reprint. Kusovac u tekstu koji je naslovio kao reagovanje Pobjede, nije tražio čak ni izgovor za bezakonje koje je počinio. To je, prosto, bio čin lične osvete osobe koja je umislila da je svemoćna sve dok su njeni gospodari zadovoljni.

„Pošto me Janko Vučinić nazvao nesojem, informišem bivšeg sindikalnog lidera da sam vojni rok uredno odslužio, za razliku od njega koji je otpušten iz JNA, kako se navodi u vojničkoj zdravstvenoj knjižici…”, zapisao je Kusovac, objavljujući i faksimile vojne knjižice koja je trebalo da posvjedoči o dometima ANB novinarstva. Nastavak teksta odgovornog urednika državnih novina neprimjeren je za citiranje. Uz to je nezakonit – prema odredbama Zakona o zaštiti ličnih podatka, i suprotan osnovim načelima Kodeksa novinara Crne Gore.

Ni 15 dana nakon objavljivanja pomenutog iskaza nema nikakvih reakcija. Pobjeda, čini se, uredno izlazi a S.K. je i dalje njen odgovorni urednik. Šute čitaoci Pobjede. Šute novinari Pobjede. Šuti, bog ga blagoslovio, Medijski savjet za samoregulaciju u čijem upravnom odboru sjedi Srđan Kusovac. Šuti i Vlada, koja Kusovca i Pobjedu i dalje uredno snabdijeva našim novcem, svjesna da već godinama krši Zakon o medijima. Vlada, zapravo, ne šuti. Premijer Igor Lukšić je u Šangaju našao za shodno da stane u zaštitu Đukanovićevog medijskog namjesnika. Pobjeda je izvijestila:

„Predsjednik Vlade Igor Lukšić reagovao je na prijetnje izrečene proteklih dana uredniku Pobjede stavom da ‘apsolutno osuđuje sve pokušaje da se prijeti novinarima’, bez obzira da li se nekome sviđa ili ne ono o čemu oni pišu”.

Premijer Lukšić je mjesecima odbijao da se na bilo kakav način odredi o uvredama, lažima i prijetnjama koje je, upravo preko Pobjede, širio sarajevski Tandem za zaštitu lika i nedjela Mila Đukanovića. Taj je dvojac, uz pomoć S.K., vratio u crnogorske medije jezik uvreda i mržnje po kome se proslavila beogradska Politika i njena rubrika Odjeci i reagovanja. Vlada nije smjela da im stane na put. Zato što se njeni članovi boje Kusovca njegovih nalogodavaca i snabdjevača dosijeima tajne policije. (Kusovac se javno pohvalio da važno mjesto među njima zauzima gradonačelnik Podgorice Miomir Mugoša).

To je, ustvari, nešto što današnju Pobjedu razlikuje od one iz 1990. godine. Ona je radila za Vladu. Ova radi za pojedince iz vlasti. Samo pod tim uslovima je moguće da urednik državnog medija javno zaprijeti dijelu vlade da će ih „istresti iz gaće” ako ugroze njegove finansijske interese, a da ovi to kukavički prešute i pristanu na ucjenu beskonačno odlažući odluku o sudbinu tendera za privatizaciju Pobjede. Tako Tenderska komisija još nije okončala postupak započet u septembru prošle godine

„Da je Pobjeda tabloid, napisala bi što, od čega sve i koliko zarađuje Boris Bušković (pomoćnik ministra finansija i predsjednik Tenderske komisije) u Vladi, upravnim odborima i drugdje”, piše Kusovac krajem aprila, u danima kada je izgledalo da je odluka Tenderske komisije pitanje dana: “Ako se ispostavi da smo slabiji, posljednja umrlica koju Pobjeda bude objavila biće njena. Ali će ostati upamćene one dvije-tri koje bude objavila prije sopstvene. Pobjeda, ako je ovo njen kraj, neće vješat gaće na naslovnu stranu ali će nekoga dobro istrest iz gaća…”.

Ostaje pitanje: kada Igor Lukšić priča o medijskom reketiranju misli li na Pobjedu, njenog urednika i njegove nalogodavce? Na kojem će mjestu zajedničke izborne liste DPSSDPLP koalicije biti ljudi za koje je S.K. ne jednom, na kolegijumu, tvrdio da će biti uhapšeni onoga dana kada on objavi dokumenta koja su mu u posjedu? Ko još ima ta dokumenta? Da li je to razlog dvostrukih aršina crnogorskih vlasti?

Kada se Kusovac obruši na Vučinića, kršeći sve pisane i nepisane zakone i moralne norme, država se sakrije u mišju rupu. Kada mediji koji nijesu pod kontrolom crnogorskog gospodara objave kako su on i njegovi prijatelji čerupali Prvu banku, da bi njihov ceh bio namiren novcem iz državnog budžeta, sva se država – od Centralne banke do Državnog tužioca – digne na noge: kako su Miranda Patrucić i Mreže istraživačkih novinara (OCCRP) došli u posjed najstrože skrivanih podataka?

Umjesto izvještaja o višegodišnjim zloupotrebama i lažima kojima su iste prikrivane, državni mediji papagajski ponavljaju ocjenu direktora Prve banke Milana Perovića:

,,Tekstovima Mreže istraživačkih novinara (OCCRP) nanijeta je šteta cijeloj Crnoj Gori, a ne samo Prvoj banci. To je signal da je ovo, kada je o bankarstvu riječ, potpuno nesiguran teren koji treba izbjegavati”.

Milo Đukanović i njegova vlast prećutali su tvrdnje Mirande Petrucić da je Prva banka prekršila manje više sve propise kojima je regulisan rad finansijskih institucija. ,,Mislim da je pravo pitanje koji zakoni i bankarska pravila nijesu prekršeni. Svi – od ključnog Zakona o bankama, preko Zakona o platnom prometu, Zakona o sprječavanju pranja novca, do najvažnijih propisa koje donosi Centralna banka. Pri tome kršenja nisu bila mala i nebitna”, objašnjavala je saradnica OCCRP u razgovoru za Monitor, dok su prozvani pripremali kontraudar.

Đukanović se odlučio na oprobani recept – umjesto da se brani od argumentovanih optužbi, spočitaće drugima sve ono što kritičari pripisuju njemu. Već tada je krenula priprema moguće ,,afere CKB”. Njenim kreatorima je naruku išla činjenica da su se Vlada i OTP sve više i više uplitali u mrežu međusobnih dugova i potraživanja koju su im skrojili Đukanovićevi omiljeni biznismeni – Oleg Deripaska i Dragan Brković. Verzirani kažu da će i ova priča ući u konačni obračun između Vlade CG, OTP banke, KAP-a i Vektre. A račun će, ne promijene li se računovođe, biti ispostavljen crnogorskim poreskim obveznicima.

Monitoru je, iz prve ruke, potvrđeno da je informacija o krivičnoj prijavi koju je, navodno, OTP banka podnijela protiv osnivača i nekadašnjih direktora banke Milke Ljumović i Bose Tatar prije objavljivanja u Dnevnim novinama nuđena makar još jednom crnogorskom printanom mediju. Odbili su je zbog nedostatka dokaza koji bi potvrdili makar dio priče o opljačkanim milionima.

A onda su Pobjeda i njen urednik donijeli ekskluzivnu vijest – Vrhovna državna tužiteljka Ranka Čarapić demantovala je tvrdnje Dnevnih novina. ,,Dobili smo određeni materijal, ali nijesmo dobili prijavu ni protiv jednog određenog lica. Materijal je nazvan „krivičnom prijavom”, ali u njemu nijesu naznačena prijavljena lica”, objasnila je Čarapić svom sagovorniku. ,,Nama je taj materijal zanimljiv jer je u njemu iznijeta sumnja da dio poslovanja nije bio u skladu sa zakonom. Materijal ćemo proučiti i vidjećemo što ćemo učiniti”.

Treba primijetiti da su Čarapić i Kusovac ostavili odškrinuta vrata – ,,afera CKB” može ponovo oživjeti ako zajednički nalogodavac zaključi da mu je to u interesu. Dodatno, Kusovac je cijelu priču pokušao iskoristiti da pred državnim jaslama ojača svoju i ugrozi poziciju konkurentskih novina. ,,Dnevne novine, koje su počele da izlaze prošle jeseni uz podršku dijela Vlade, odnedavno se dijele besplatno. Navodno se izdržavaju od reklama”, piše S.K. Nije tajna, Kusovac je i zbog Dnevnih novina ljut na dio Vlade koji nije bespogovorno naklonjen njemu i sponzorima iz Lutrije Crne Gore. A izborna kampanja je zgodno vrijeme za dokazivanje lojalnosti i tvrđenje pozicija. Šefova će, zna se, biti zadnja.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

INTERNA VLADINA DOKUMENTA: SLUČAJ TIVATSKIH SOLILA: Bivša vlast pokušala da ukine zaštitu rezervatu prirode međunarodnog značaja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iz tajnih dokumenata, u koje je Monitor imao uvid, vidi se da je Vlada u proljeće 2016. naložila da se ukine zaštita Tivatskim solilima, međunarodno značajnom rezervatu prirode, pozivajući se prvo na pravne proceduralne razloge, a potom na navodni uticaj ptica na bezbjednost avio-saobraćaja

 

Dok je zvanično pričala o tome kako sve čini da zaštiti ovdašnje rezervate prirode i područja od posebnog značaja, bivša crnogorska vlada na čelu sa Milom Đukanovićem, pokušala je u proljeće 2016. godine da skine zakonsku zaštitu sa Tivatskih solila, koja su i međunarodno važan rezervat prirode. To je jasno iz  dokumenata sa dvije sjednice Vlade u  martu i aprilu  2016, na koje je potom stavljena oznaka interno, a u koje je Monitor imao uvid.

U zaključku sa sjednice Vlade iz marta 2016,  navodi se da se „zadužuje Ministarstvo održivog razvoja i Agencija za zaštitu životne sredine da pokrenu postupak stavljanja van snage Rješenja Republičkog zavoda za zaštitu prirode broj 1-12 od 26.08. 2008. godine o stavljanju pod zaštitu Tivatskih solila kao posebnog rezervata prirode i Rješenja od 4. 11. 2008. godine o upisu u Centralni registar zaštićenih objekata prirode“.

Osim što su bila zaštićena domaćim propisima, u vrijeme kada je Vlada pokušala da im oduzme poseban status i pravnu zaštitu, Tivatska solila su se već tri godine nalazila na međunarodnoj Ramsarovoj listi zaštićenih područja. Ramsar konvencijom štite se močvarna područja, a na toj  listi nalaze se 2.224  staništa od međunarodnog značaja. Na teritoriji Crne Gore to su: Skadarsko jezero, upisano na listu 15. decembra 1995. godine i Tivatska solila, koja su na listi od 31. januara 2013. godine.

Solila su prethodno, 2006, proglašena Emerald staništem Bernske Konvencije, a 2007. je ovo područje dobilo status IBA – područja od međunarodnog značaja za boravak ptica u Crnoj Gori.  Na području Tivatskih solila registrovano je 48 vrsta ptica, od čega su četiri stalno prisutne vrste, 35 zimujućih vrsta i šest gnjezdarica, a zajedno sa ostalim grupama ptica (pjevačicama, grabljivicama) do sada je na ovom lokalitetu registrovano ukupno 112 vrsta ptica. Solila su jedno od najvažnijih preostalih slanih močvarnih staništa na tzv. Jadranskom vazdušnom koridoru.

Baš tog  proljeća, dok je tajno planirala da skine zakonsku zaštitu sa Tivatskih solila, Vlada je organizovala konferenciju na kojoj je javno izrazila brigu i za svjetska močvarna područja, i obećala dodatnu zaštitu za ovdašnja: „Kako je 2016, godina održivog korišćenja resursa, to predstavlja priliku za sve nas da ozbiljno i odgovorno sagledamo sa kakvim se izazovima svijet susreće kada je u pitanju održivo upravljanje istima. Ono što je izvjesno je da naša uloga u očuvanju resursa treba da bude usmjerena na razvijanje mehanizama zaštite i održivog korišćenja vlažnih staništa, kroz zajedničku implementaciju aktivnosti svih subjekata na lokalnom, nacionalnom, regionalnom i međunarodnom nivou“. Dobro zvuči, al ne radi, što bi rekli. Kao i mnoga obećanja prethodnog režima.

U obrazloženju, zbog ćega se traži skidanje statusa zaštićenog područja Tivatskim solilima, Vlada je iznašla proceduralne razloge za ukidanje Rješenja kojim su Tivatska solila 2008. stavljena pod zaštitu. Kako se navodi u zapisniku sa sjednice –  „Rješenje ima proceduralne propuste  u vezi sa rokovima“, ali navodno i „suštinski propust, jer se zahtjev odnosno otpočinjanje procedure zaštite odnosilo na status spomenika prirode, a Rješenje je donijeto o proglašenju rezervata prirode“.

Da bivšoj vladi nije prava briga bila pravna (ne)preciznost dokumenata kojima se štite Solila, već da je imala namjeru da to područje ostavi bez zakonske zaštite, jasno je već i iz zapisnika sa naredne sjednice Vlade, održane u aprilu 2016. godine. Tada se traži da se prethodni razlog ukidanja zaštite Solilima briše, i navodi se novi, zaista nevjerovatan razlog.

„Zadužuju se Ministarstvo saobraćaja i pomorstva i Ministarstvo održivog razvoja i turizma, da u saradnji s Agencijom za civilno vazduhoplovstvo pripreme i Vladi dostave studiju o procjeni rizika i bezbjednosti vazdušnog saobraćaja za aerodrom Tivat zbog revizije stepena zaštite“, navodi se u Zaključku sa aprilske sjednice Vlade, koji potpisuje tadašnji generalni sekretar Žarko Šturanović. Vlada je, u prevodu, naložila da se ispita navodni uticaj ptica na bezbjednost avio-saobraćaja kao mogući razlog ukidanja zakonske zaštite Tivatskim solilima! Nije poznato da je Vlada imala ijedan realan razlog da pomisli da bi ptice negativno uticale na domaći avio-saobraćaj.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte ostatak teksta u štampanom izdanju Monitora od 26. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

KAKO JE POLICIJA SLUŽBENIM ORUŽJEM POMOGLA KATNIĆEVU PRIČU O DRŽAVNOM UDARU: Montiranje stvarnosti po nalogu SDT-a

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor je u posjedu fotoelaborata koji je UP izradila na izborni dan, 16. oktobra 2016. godine „povodom fotografisanja pronađenog oružja i municije u prizemlju kuće, u Ulici Miodraga Bulatovića b.b.“. Danas se zna da su na fotografijama puške i municija koje je za potrebe svoje operacije obezbijedio GST sa saradnicima iz tužilaštva, ANB-a i UP-a koji su bili upućeni u operaciju  „državni udar“

 

Nakon što je Apelacioni sud poništio osuđujuću presudu optuženima u slučaju državni udar i odlučio da se suđenje ponovi „pred potpuno izmijenjenim vijećem“, dio te priče možemo potpunije sagledati. Dodatni kontekst daje  krivična prijava koju je Živko Savović, specijalni državni tužilac (SDT), početkom februara podnio protiv glavnog SDT Milivoja Katnića, SDT Saše Čađenovića i sutkinje Višeg suda u Podgorici Suzane Mugoše zbog njihovog (ne)postupanja u tom slučaju.

Prema dostupnim informacijama, Savović svom kolegi i pretpostavljenom starješini spočitava da su, bez saglasnosti suda, više puta „tajno“ iz pritvora u Spužu dovodili Bratislava Dikića pokušavajući da ga privole na priznanje i saradnju. O tome je Dikić, inače penzionisani general srpske Žandarmerije, već govorio tokom postupka pred Apelacionim sudom, ali su u tužilaštvu tada prečuli njegove tvrdnje.

Sada Savović navodi kako je o nezakonitostima na koje je ukazao krivičnom prijavom saznao iz jednog predmeta koji je zadužio krajem oktobra prošle godine. Riječ je o krivičnoj prijavi  koju su Andrija Mandić i Milan Knežević jesenas podnijeli protiv Katnića, Čađenovića, v.d. vrhovnog državnog tužioca Ivice Stankovića i Sudskog vijeća Višeg suda koje je sudilo državni udar. Taj predmet je prvo dodijeljen Savoviću ali mu je, kako tvrdi, i oduzet nakon prijave koju je podnio protiv glavnog specijalnog tužioca (GST).

Vrhovno državno tužilaštvo je u međuvremenu  Savovićevu prijavu proslijedilo u SDT, i tamo je predmet zadužen i uzet u rad, pored činjenice da se prijava tiče glavnog specijalnog tužioca i njegovog bliskog saradnika. Umjesto očekivanog izuzeća iz tog postupka, Katnić je poradio na javnoj kompromitaciji podnosioca prijave. Prihvatajući rizik da tim postupanjem krši zakon. O tome, ipak, nešto kasnije. Nakon što se pozabavimo detaljima iz presude Apelacionog suda.

Nema dokaza da je Mirko Velimirović, svjedok saradnik u slučaju državni udar, nabavio oružje za potrebe navodno planiranog napada na policiju i građane pred Skupštinom Crne Gore, zaključilo je vijeće Apelacionog suda. Iz iskaza svjedoka Velimirovića proizilazi da je on pomenutog dana kupio oružje sa mecima, koje je odmah nakon toga rasklopio i bacio u jezero, navodi se u presudi. „Međutim, budući da u ovom dijelu iskaz svjedoka M.V. nije potvrđen nijednim drugim izvedenim dokazom, to je pogrešno zaključivanje prvostepenog suda da se odlučna činjenica u vidu nabavke oružja sa municijom može pouzdano izvesti iz iskaza svjedoka M.V“.

Tu se detaljnije objašnjava da sud nije saslušao osobu koju je Velimirović označio kao prodavca oružja i municije (izvjesni Fadilj), da ne postoji video dokumentacija (fotografije ili snimci) koji bi mogli poslužiti kao dokaz da je oružje zaista nabavljeno, rastavljeno i uništeno. Dodatno, Apelacioni sud navodi da se iskazi iz sporazuma o priznanju krivice kakav je Velimirović sklopio sa tužilaštvom ne mogu koristiti kao dokazi protiv drugih lica. „Imajući u vidu navedeno, ni odlučna činjenica koja se odnosi na nabavku oružja koje je trebalo biti unijeto u Crnu Goru ne može se utvrđivati iz pravosnažne presude o priznanju krivice svjedoka M.V.“

Nema, znači, dokaza o postojanju oružja za navodne teroriste. Sjećamo se ipak da su izbore u oktobru 2016. godine, pored svega ostalog, obilježili i snimci oružja zaplijenjenog na Starom aerodromu. Čime je, tvrdio je Katnić,  preduprijeđeno pripremano krvoproliće.

Čitamo, ponovo, presudu Apelacionog suda: „Od značaja je ukazati da revers Uprave policije, kojim je obezbijeđeno oružje na teritoriji Crne Gore, koje je fotografisano u kući koju su iznajmili nadležni istražni organi, ne može predstavljati dokaz o činjenici da je svjedok M.V. nabavio oružje i metke, kako je to zaključio prvostepeni sud, jer se očigledno ne radi o istom oružju i municiji…“.

U prevodu: UP je „obezbijedila oružje“ koje je fotografisano u kući „koju su iznajmili nadležni istražni organi“. I sud je to prihvatio kao dokaz!?

Monitor je u posjedu fotoelaborata koji je Uprava policije izradila na izborni dan, 16. oktobra 2016. godine „povodom fotografisanja pronađenog oružja i municije u prizemlju kuće (garažnom prostoru), u Ulici Miodraga Bulatovića b.b.“.

Ne možemo tvrditi da su autor fotografija S.B i njegove kolege iz UP znale da pronalaze i snimaju oružje dopremljeno iz službene oružarnice, ali vidi se da o tome u Dokumentaciji nema ni pomena.  Umjesto toga, nižu se fotografije sa opisom: ulazna kapija, garažna vrata u prizemlju, unutrašnjost garažnog prostora…  Stižemo do interesantnog dijela.

Fotografija 3. (u elaboratu je nazivaju slika) pokazuje „unutrašnjost garažnog prostora i stvari u istom – fotografisano sa ulaznih vrata“. Dok je  na fotografiji  „bliži izgled horizontalnog frižidera“. Obratimo li pažnju na položaj prekrivke za stolicu sa natpisom tuborg na fotografiji 4. vidjećemo da je neko preturao stvari na zamrzivaču u vremenskom periodu između nastanka foografija 3. i 4. Skoro da se posumnja da je neko nešto pokušavao da podmetne. Kad već ne bi znali da je u sanduku za sladoled uskladištena službena roba pozajmljena „na revers“.

Nasloženo oružje vidi se na fotografiji 7. „bliži izgled pronađenog oružja – automatskih pušaka u frižideru“, da bi nam fotografija 8. detaljnije predstavila vatrenu moć navodnih terorista (prema optužnici: organizovane kriminalne grupe). Javnosti je tada predstavljeno kako su Mirko – Paja Velimirović i drugi svjedok saradnik Aleksandar – Saša Sinđelić napadačima obezbijedili 45 automatskih pušaka, većinom sa preklapajućim kundakom. U elaboratu to je fotografija 8: „izgled oružja – automatskih pušaka četrdeset pet (45) pronađenih u frižideru, fotografisanih u garaži“.

Danas se zna da su na fotografijama puške i municija koje je za potrebe svoje operacije obezbijedio GST sa saradnicima iz tužilaštva, ANB-a i UP-a koji su bili upućeni u te predizborne radnje. Podsjetimo se – tadašnji ministar policije Goran Danilović i ministarka odbrane Milica Pejanović – Đurišić nijesu bili obaviješteni o operaciji državni udar.

Nakon zamrzivača, policajci su fokus uviđaja preselili na baštensku garnituru. I kutiju banana koja je poslužila za skrivanje municije. I te fotografije pokazuju da se raspored zatečenih stvari promijenio između dva snimka. Sreća, pa u pitanju nijesu stvarni dokazi u nekom sudskom postupku.

Odluku Apelacionog suda Katnić objašnjava političkim pritiscima na pravosuđe. O pomenutim propustima i nedostatku materijalnih dokaza – ni riječi. Zato se množe optužbe na račun svih koji posumnjaju u ispravnost rada glavnog SDT i njegovih saradnika.  ,,SDT se našlo u situaciji kada se, od pojedinaca koji su politički angažovani, konstantno napada i izloženo je pritisku kako bi se odluke donosile ne u tužilaštvu nego u političkim partijama“,  navodi se u nedavnom saopštenju SDT-a u kome se posebna pažnja posvećuje predloženim tužilačkim zakonima. „Donošenjem Zakona o tužilaštvu za organizovani kriminal i korupciju i Zakona o Državnom tužilaštvu, ostvario bi se politički uticaj koji je neprimjeren po svim prihvaćenim evropskim standardima”.

Prije nego se složimo sa tom konstatacijom, valjalo bi riješiti dileme o dosadašnjem uticaju (DPS) izvršnih i zakonodavnih vlasti na pravosuđe i tužilačku organizaciju. SDT Živko Savović navodi da je Katnić, kao rukovodilac Specijalnog tužilaštva, svjesno usporavao određene istrage koje se tiču čelnika bivših vlasti Ivana Brajovića i Miomira Mugoše (afere Petlja i Bazar). Pride, Katnić već neko vrijeme tvrdi da nema „ni udaljene sumnje“ u umiješanost Mila Đukanovića u brojne afere u koje ga uvlače nekadašnji saradnici iz politike i biznisa, prije svih Duško Knežević. Kao što se ne žuri da na sudu razriješi sumnje u korupciju u vrhu tužilaštva  – nakon objave telefonskih razgovora Kneževića i bivšeg sekretara VDT Nenada Vujoševića.

Zato se GST ne usteže da ocrni svoje oponente. Makar to, možda, bilo i nezakonito. Počelo je 2015, nedugo po imenovanju Katnića na mjesto GST, objavom djelova razgovora advokata Vladana Bojića sa njegovom tadašnjom klijentkinjom – suprugom budvanskog funkcionera Lazara Rađenovića. Bojić je zbog tog slučaja na sudu, nepravosnažno, dobio odštetu iz državne kase.

Nastavilo se 2016. objavom transkripta razgovora advokata Gorana Rodića sa Milanom Kneževićem, njegovim tadašnjim klijentom. „Jasno se utvrđuje da G.R. i M.K. prevashodno razgovaraju o načinu na koji bi opstruirali krivični postupak, te dalje vršili medijsku propagandu u cilju diskreditacije tužilaštva”, zaključuju u SDT-u. Bez objašnjenja šta bi tu trebalo biti nezakonito.

Da bi došao do ovih materijala, ili da bi prikrio nezakonito prisluškivanje, SDT je naložio Specijalnom policijskom timu da izvrši pretres kancelarije i stan advokata Rodića. Taj pretres je obavljen bez zakonom obaveznog prisustva predstavnika Advokatske komore. Što su, iz nekog razloga, prećutali i oni i VDT Ivica Stanković.

Priča je dobila nastavak prošle nedjelje, objavom skoro četiri godine starih razgovora  dvojice aktuelnih poslanika vladajuće većine. Katnić se pravda interesom javnosti da bude obaviještena o pokušaju političkog uticaja na SDT, ali ne objašnjava zašto prikupljeni materijali nijesu uništeni u zakonom propisanom roku. Kad već nijesu doveli do podizanja optužnice protiv onih koji su bili na meti mjera tajnog nadzora. Ili tu imamo još jedan krak aktuelne priče o nezakonitom prisluškivanju ličnih i političkih oponenata?

VDT i Tužilački savjet ponovo ćute. Oglasila se, zato, Akcija za ljudska prava (HRA). ,,Razgovor je snimljen 2017. godine, a od tada nije pokrenuta istraga protiv bilo kog lica koje je bilo pod tajnim nadzorom, dok je specijalni tužilac Savović i dalje zaposlen u Državnom tužilaštvu, a 2019. godine je i napredovao“, saopštila je Tea Gorjanc  – Prelević. „Prema tome, razumno je zaključiti da je GST u svom ličnom interesu sada objavio transkript koji u negativnom svjetlu predstavlja tužioca koji je protiv njega podnio krivičnu prijavu, kao i poslanike koji predlažu zakone kojima bi se razvlastio GST i Specijalno državno tužilaštvo kome je na čelu”.

Šta slijedi? Dio vladajuće koalicije izašao je u susret Vladinom zahtjevu da se usvajanje tužilačkih zakona odloži dok se ne dobije saglasnost Brisela. Katnić, dakle, do daljnjeg ostaje u sedlu. Da izviđa koga i koliko hoće, ubrzava i koči istrage i preslušava presretnute razgovore.

Zoran RADULOVIĆ      

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

NESTALO RJEŠENJE O SAGLASNOSTI ZA IZGRADNJU NJEGOŠEVOG MAUZOLEJA IZ 1967.: Nema ga ni u Upravi za zaštitu kulturnih dobara, ni u Državnom arhivu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Želja Mitropolije da vrati kapelu na Lovćen, jasna je. Da li bi toj želji, osim raspoloženja u dijelu nove Vlade, pomoglo i to što se prethodna vlast nije potrudila ni da sačuva Rješenje o postavljanju Mauzoleja, dok je tri decenije stajala po strani mirno gledajući nelegalnu gradnju i radove na spomenicima kulture od strane MPC, nije jasno. Jasno je, međutim, da je igra počela

 

Rješenje o saglasnosti za izgradnju Njegoševog mauzoleja iz 1967. godine, nestalo je iz Uprave za zaštitu kulturnih dobara, institucije koja je bila zadužena da ga čuva.

Priča o nestanku ovog važnog dokumenta, počinje 3. februara ove godine, kada je Mitropolija crnogorsko primorska uputila dopis Upravi, tražeći na uvid Rješenje.  Uprava, na čijem se čelu nalazi Božidar Božović, odgovorila je Mitropoliji da taj dokument ne može da im da na uvid jer ga ne posjeduje, tvrdeći da ga je dala na revers Državnom arhivu, što se vidi iz prepiske između Mitropolije i Uprave, u koju je Monitor imao uvid. Problem je, međutim, u tome što ni u Državnom arhivu nema Rješenja. To je Monitoru potvrđeno iz te ustanove.

„Obavještavamo Vas da Državni arhiv Crne Gore nije preuzeo građu Zavoda za zaštitu spomenika kulture SR Crne Gore, kao ni Uprave za zaštitu kulturnih dobara. Iz tog razloga za dostavu traženog Rješenja neophodno je da se obratite Upravi za zaštitu kulturnih dobara”, navodi se u odgovoru Državnog arhiva.

Iz odgovora Državnog arhiva našem nedjeljniku jasno je dakle, ne samo da dokument nije u posjedu Arhiva, već i to da je direktor Božović njegov nestanak pokušao da prikrije, odnosno da Uprava nije dala na revers Državnom organu ovo važno rješenje, kako se to navodi u odgovoru Mitropoliji, a koji je potpisao Božović.

„Postovani, Uprava za zaštitu kulturnih dobara Saglasnost po rjesenju 01-770 koji ste nam u dopisu tražili, dala je na revers Državnom arhivu i nemamo dokument u instituciji. Srdačno, Božidar Božović”, navodi se u odgovoru Mitropoliji, u koji smo imali uvid.

U odgovorima Monitoru, Božović je izbjegao ne samo da odgovori na pitanje kako je moguće da Uprava ne posjeduje to rješenje koje je bila dužna da čuva, već se u cjelosti izbjegava i pominjanje samog dokumenta.

U odgovoru našem nedjeljniku, koji ne potpisuje niko personalno, navodi se da je Mitropolija od Uprva tražila druga dva dokumenta koja se tiču mauzoleja na Lovćenu, i potvrđuje da Uprava nema jedno od njih. Prema odgovorima iz Uprave vidi se da je Mitropolija od njih tražila Rješenje o stavljanju pod zaštitu Kapele na Lovćenu br. 823 iz 1947. godine, kao i Rješenje koje se odnosi na premještanje spomenika culture – Kapele na Lovćenu broj 02-197/2 od 28. februara 1969. godine.

Takođe, navodi se da je Uprava Mitropoliji dostavila dokument iz 1947. godine, ali da je „uvidom u dokumentaciju utvrđeno da je Rješenje br. 02-1972 od 28. 02. 1969. godine Reversom od 14. 04. 1971. godine ustupljeno Pravnoj službi SO Cetinje”. Iz odgovora Monitoru, jasno je, međutim, ne samo da Uprava, nego ni Državni arhiv ne posjeduju ni Rješenje koje se odnosi na premještanje spomenika kulutre – kapele na Lovćenu iz 1969. godine! Državni arhiv je u odgovoru Monitoru bio kategoričan da nije peuzeo građu ni Zavoda za zaštitu spomenika kulture SR Crne Gore, niti Uprave koja mu je pravni nasljednik.

Monitorovi dobro obaviješteni izvori objašnjavaju da bi Rješenje iz 1967. trebalo osim Uprave da ima i Jugoslovenski institut za zaštitu spomenika kulture u Beogradu, ali da ta institucija više ne postoji. Zbog toga su u Upravi, gdje od 3. februara traje pokušaj da se dođe do Rješenja, odustali da ga traže u Beogradu, objašnjavaju naši izvori.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 12. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati
Advertisement

Kolumne

Novi broj

Facebook

Izdvajamo