FOKUS
Partner ili gospodar
Objavljeno prije
15 godinana
Objavio:
Monitor online
Ne postoji u Crnoj Gori osoba o kojoj se više govori a manje zna nego što je to Branislav Mićunović. U foto dokumentaciji ovdašnjih medija nalazi se samo jedna njegova fotografija, snimljena u sudnici Višeg suda u Podgorici 2001. godine. Mićunoviću se tada sudilo nakon što je optužen da je, u septembru 2001. godine, ispred urgentnog bloka Kliničkog centra u Podgorici, pred više svedoka ubio ranjenog Radovana Kovačevića, koga su unosili u bolnicu. Kovačević je, prethodno, ranjen u vatrenom obračunu u hotelu Podgorica u kome je Mićunović držao kazino. U sukobu, kome Mićunović nije prisustvovao, ubijen je njegov prijatelj Petko Pešukić.
Vijeće sudije Radovana Mandića oslobodilo je Mićunovića zbog nedostatka dokaza. Niko od očevidaca nije bio u stanju da posvjedoči kome je pripadala ,,maljava ruka” koja je ,,izronila iz mraka” i povukla oroz nad ranjenikom u bolničkim nosilima. Suđenje je ponovljeno ali je sudsko vijeće ostalo pri svojoj odluci. Konačno, oslobađajuću presudu je, u novembru 2007. godine, potvrdio i Apelacioni sud.
Priča počinje sredinom sedamdesetih godina prošlog vijeka, kada se Branislav Mićunović iz rodnog Nikšića uputio u Novi Sad, na studije ekonomije. Obreo se među momcima koji su, nerijetko sa pasošima izdatim od Službe državne bezbjednosti nekadašnje SFRJ zbog čega ih je tadašnja policija znala kao savezni klan, Evropom pronijeli glas o jugovićima kadrim ,,stići i uteći”: Vlasta Petrović, Đorđe Giška Božović, Ljubomir Zemunac Magaš, Darko Ašanin, Željko Arkan Ražnatović, Vojislav Vojo Amerikanac Raičević, Ratko Đokić, Dragan Joksović Jokso… neki su od ljudi sa kojima je Mićunović kumovao, drugovao i poslovao.
,,Družio se i bio daleko žešći od svih beogradskih žestokih momaka. Zajedno su se i otisnuli u veliki svet”, piše o Mićunoviću novinar Revije 92 sredinom 2008. godine. U tekstu koji je mješavina intervjua i romansirane biografije stoji i sljedeće: ,,Možda naši mangupi i nisu, sedamdesetih i osamdesetih godina, pokorili Evropu, ali nije ni ona njih. Tek će se pisati romani i snimati filmovi šta su tamo radili. Između ostalog, branili su naše gastarbajtere od kapitalističkih izrabljivača, ustaških terorista i albanske mafije”. U nekim drugim tekstovima i pričama ta je ,,odbrana” opisivana kao reket, pljačka, politička ubistva… Ali za razliku od pobrojanih drugova iz mladosti Mićunovićevo ime se ne vezuje ni za jedan konkretan događaj iz crne hronike tog vremena.
Novinar Revije 92 konstatuje još jednu, bitniju razliku: ,,Brano Mićunović je poslednji preživeli iz te velike generacije!”. A Mićunović novinaru kaže da su njegovi najbolji beogradski prijatelji, ,,uglavnom mrtvi, u zatvoru ili na vlasti”.
Neprijatelje ne pominje. Zna se ipak da je makar jedan od njih u zatvoru. Preciznije, pritvorskoj jedinici Tribunala u Hagu. Riječ je o Vojislavu Šešelju. Netrpeljivost datira iz 1992. godine kada su, prema njegovoj tvrdnji, do Šešelja stigla upozorenja da izbjegava dolazak u Crnu Goru pošto Branislav Mićunović, navodno, priprema njegovo ubistvo. Upozorenja su mu, govorio je e Šešelj, prenijeli Neđo Bošković, nekadašnji načelnik
KOS-a i Nikola Pejaković, ministar crnogorske policije. Šešelja su nakon toga ,,zaboljela leđa” pa su promocije SRS održane bez predsjednika. ,,I posle toga Mićunović je pretio”, rekao je Šešelj u razgovoru za Monitor avgusta 1994. godine, neposredno nakon što su ga pripadnici ovdašnje policije bukvalno izbacili iz Crne Gore zbog, kako je tvrdio, ,,jednog jedinog razloga – napada na Mila Đukanovića kao najvećeg kriminalca u Crnoj Gori”.
Uz dokaz – podudarnost političkih stavova, ta 1994. godina se može uzeti i kao godina kada je ozvaničeno poslovno partnerstvo premijera Đukanovića i Branislava Mićunovića. Tako makar, nakon višegodišnje istrage, tvrde italijanski tužioci iz Barija. Prema njima su Đukanović i Mićunović bili, uz Stanka Caneta Subitića, Andriju Draškovića, Veska Barovića, Branka Vujoševića, Miroslava Ivaniševića i Dušanku Jeknić, glavne karike u crnogorskom dijelu švercerskog lanca duvana koji je preko Jadrana funkcionisao od 1994. do 2002. godine.
Za razliku od optužbi koje su stizale iz Barija, Mićunović je demantovao tvrdnje beogradskih medija u kojima je pominjan u kontekstu kriminalnih poslova.
Tekst pod naslovom Ja sam srpska majka a ne šef crnogorske mafije! objavljen je u Reviji 92 nakon što je u dokumentarnom serijalu Insajder, televizije B92, Branislav Mićunović imenovan kao šef ,,srpske fudbalske mafije”. Tu je citiran i dokument srpske policije u kome stoji: ,,Krajem 80-ih Branislav Mićunović vraća se u Crnu Goru, gde uspostavlja kontakt sa ljudima iz biznisa i političkog života. On na taj način započinje sopstveni biznis, otvaranjem kockarnica u hotelima na Crnogorskom primorju, što mu je omogućilo da stvori zavidan kapital, kojim planira preko svojih prijatelja ulaganje u sportske klubove, kupovinu hotela i otvaranje preduzeća na Kipru”.
,,Nemam nikakve veze sa fudbalskom mafijom”, odgovara Mićunović na optužbe iz Beograda objašnjavajući da je višegodišnje finansiranje FK Sutjeska bilo skup hobi, a ne posao. ,,To nije bio nikakav biznis, nego sam davao svoje pare, praktično bacao ih u bunar, ništa to nije pomoglo da uspije Sutjeska, osim što sam ja bio sve siromašniji”.
Mićunovića je, kaže, posebno razočaralo to što ga optužuju ljudi kojima je upravo on pružao utočište kada su bježali od progona Miloševićevog režima.
,,Gadio bih se sam sebe, kad bih okolo pričao šta sam za koga učinio i koga sam zaštitio. Najbolje to znaju oni koji su sa svojim problemima kod mene dolazili, iako su to odmah zaboravili čim bi se dograbili kakve bilo vlasti u Beogradu”, rekao je Mićunović.
Beogradsko Vreme u prošlom broju piše: ,,Mićunović je uvek bio blizu svih, njegovo prisustvo na raznim mestima, neformalna poznanstava sa velikim brojem važnih ljudi i poslovni odnos sa pojedinim delovima ‘elita’ svrstao ga je na mesto sa koga se ne silazi bez velikog treska.To znaju i oni koji ljuljaju granu.”
Na ove i slične tvrdnje kojih je mnogo bilo posljednjih nedjelja Branislav Brano Mićunović nije reagovao. Ulogu njegovog portparola preuzeo je Veselin Veljović. ,,Branislav Mićunović nema nikakve povezanosti sa Šarićem ili sa konkretnom akcijom Balkanski ratnik”. I Veljovićeva izjava spada u red onih o tome šta Branislav Mićunović – nije. Ali, ko jeste?
U registru Privrednog suda u Podgorici ne postoji ni jedno preduzeće u kome je Branislav Mićunović osnivač, suvlasnik, član uprave ili ovlašćeno lice. I pored toga, verzirane tvrdi kako postoje jasne veze koje dokazuju njegove poslovne veze sa porodicom Svetozara Marovića (Marina u Budvi, Zavala) i Stankom Canetom Subotićem (Mićunović je demantovao navodno posredovanje prilikom kupovine hotela Admiral i ostrva Sveti Nikola).
Podaci iz Registra pokazuju da Mićunović, preko članova porodice i rodbine, ima velike interese u hotelijerskoj, građevinskoj i uslužnoj industriji, dok se preko bliskih prijatelja može povezati i sa igrama na sreću i kazino biznisom u Crnoj Gori.
Poslovne veze sa Milom i Acom Đukanovićem pominju se u tzv. švajcarskoj optužnici u kojoj je grupi italijanskih i švajcarskih državljana suđeno za pranje novca zarađenog u duvanskom švercu preko Crne Gore.
PzP je saopštila da je Nebojša Medojević, nakon što ga je napao bratanac Branislava Mićunovića, zatražio od Sektora za obezbjeđenje ličnosti i objekata da u saradnji sa ANB izradi bezbjednosnu procjenu rizika od mogućih napada „struktura organizovanog kriminala” na njega i njegovu porodicu.
Oprez nije na odmet. Dovoljno se prisjetiti: U Podgorici i Zagrebu ubijeni su Duško Jovanović i Ivo Pukanić, vlasnici i urednici medija koji su otvorili ,,duvansku aferu”. Željko Ivanović je pretučen na ulici nakon što su Vijesti opširno izvjestile o imenima ,,bezbjednosno interesantnih osoba” iz Crne Gore pominjanih na zatvorenoj sjednici Odbora za bezbjednost 2007. godine koja nijesu obuhvaćena Plavom knjigom organizovanog kriminala koju je Odboru prezentovao šef ANB Duško Marković. Novinar Mladen Stojović je napadnut u svom stanu nakon što je za Insajder govorio o fudbalskoj mafiji. Ljudi koji se pominju u svakoj od ovih priča mogu se prebrojati na prste jedne ruke. Ni jedan od ovih zločina nije do kraja razriješen. Ko je na potezu?
Napad na Medojevića
Nakon što je, prošlog četvrtka, napustio sjednicu parlamentarnog Odbora za bezbjednost i odbranu koja je zatvorena za javnost na zahtjev direktora Uprave policije, Nebojša Medojević je obznanio zanimljivu ideju: ,,Predlažem da kao politički odgovorni ljudi donesemo zaključak da se jedna delegacija Skupštine obrati gospodinu (Branislavu) Mićunoviću, zakaže sastanak, ode i poljubi ruku crnogorskom sultanu i zamoli ga da gospodina (Darka) Šarića isporuči da bi mi mogli da nastavimo naše evropske i evroatlantske integracije”. Istovremeno je lider PzP predočio pitanja koja je htio postaviti Veselinu Veljoviću. Jedno od njih je: ,,Da li je ugrožen život onim predstavnicima opozicije koji se usude da spomenu ime Branislava Mićunovića?”. ,,Nemam vremena da komentarišem njegove neistine i neutemeljene navode”, odgovorio je Veselin Veljović. Nenad Mićunović, Branislavov bratanić, imao je kad da se, kao slučajno, trefi sa Medojevićem ispred njegovog ulaza i s’ načinom mu pojasni nedoumice. Prije svega dilemu treba li ili ne pominjati ime čovjeka kome jedni tepaju ,,kontroverzni biznismen iz Nikšića”, dok mu drugi spočitavaju da je ,,stvarni gospodar Crne Gore” ili ,,nekrunisani kralj balkanske mafije”. Nenad Mićunović je oko podneva u subotu presreo ispred ulaza Medojevića, udario ga sa leđa, a potom mu zaprijetio ukoliko u javnosti i dalje bude pominjao njegovu porodicu. Mićunović je Medojeviću u istom kontekstu pomenuo i Monitor. Mićunović je u CB inspektorima ispričao svoju verziju događaja. Navodno Medojevića je ,,samo” uhvatio za rukav i poručio da mu porodicu ostavi na miru. Osnovni državni tužilac je napad na poslanika Medojevića okarakterisao kao prekršaj, a ne krivično djelo. Nezadovoljan takvom procjenom tužilaštva oglasio se i Kolegijum predsjednika crnogorskog parlamenta, jednoglasnom ocjenom da je napad na lidera PzP napad na Skupštinu, poslanika u vršenju funkcije i na slobodu javne riječi.
Zoran RADULOVIĆ
Komentari
IZDVOJENO
FOKUS
PODGORICA NA ČEKANJU: Između nove vlasti i novih izbora
Objavljeno prije
4 satana
8 Novembra, 2024Iako su se u noći prebrojavanja glasova mnogi samoproglasili za izborne pobjednike, izgleda kako posao formiranja većine u Glavnom gradu neće biti ni brz ni lak. Ako, uopšte, do toga dođe
Mjesec nakon septembarskih izbora u Podgorici, proglašeni su i konačni rezultati. Potom su, od 30. oktobra, počeli da teku zvanični rokovi za konstituisanje novog parlamenta i formiranje lokalnih vlasti.
Prvi formalan korak povukli su iz DPS, prošlonedjeljnim pozivom na sastanak partijama koje nijesu dio vladajuće većine na državnom nivou. “Mi želimo dogovor”, poručio je nosilac DPS liste na septembarskim izborima Nermin Abdić. “Ne želimo da građani Podgorice budu taoci političkih potkusurivanja, već ćemo na najbolji mogući način ući u ove pregovore i iskreno reći šta je naš politički stav”.
Matematika je jasna. Sa osvojenih 19 mandata, da bi predvodili, ili postali dio buduće većine (30 + odbornika) DPS mora zavrijediti podršku skoro svih odbornika koji u opštinski parlament nijesu došli sa lista dvije koalicije koje su na vlasti na državnom nivou (PES-Demokrate i Za budućnost Podgorice). Pošto su iz pokreta Preokret ostali dosljedni predizbornom obećanju da neće pregovarati o ulasku u vlast, manevarski prostor DPS dodatno je sužen.
Njihovom pozivu odazvali su se predstavnici koalicije Evropski savez (SD-SDP-LP) i Stranke evropskog progresa Duška Markovića. Predstavnici koalicije Za bolju Podgoricu – Jakov Milatović nijesu došli na sastanak ali nijesu ni zatvorili vrata eventualne saradnje. “Partije koalicije Za bolju Podgoricu će u kratkom vremenskom periodu izaći sa Platformom koja će biti osnova toka pregovora. Prije toga nećemo započinjati bilo kakve pregovore”, poručeno je iz te koalicije kao odgovor na poziv DPS-a.
Kako vrijeme odmiče , počinje da djeluje kako u koaliciji Jakova Milatovića i Dritana Abazovića nijesu načisto ko su priželjkivani a ko neprihvatljivi partneri za formiranje podgoričkih vlasti.
Odnos Milatovića i Abazovića prema premijeru Milojko Spajiću i njegovoj Vladi danas nije bolji nego što je to bio prije podgoričkih izbora. To ne obećava uspješno partnerstvo. Paralelno, nesuglasice sa Andrijom Mandićem i koalicijom ZBCG koju predvode on i Milan Knežević dobijaju na intenzitetu.
Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 8. novembra ili na www.novinarnica.net
Komentari
Tempo EU integracija nije onakav kakvom smo se nadali, program ES 2 uz povećanje plata i penzija nosi i brojne rizike. Ipak, najviše problema Milojko Spajić i njegova vlada imaju zbog unutrašnjih trvenja i očiglednog nauma dijela uticajnih političkih partnera da u fokus vrate tzv. identitetske teme, gazeći građansko ustrojstvo Ustava Crne Gore
Prije tačno godinu dana, na sjednici parlamenta na kojoj se glasalo o njegovom programu i personalnom sastavu predložene vlade, tadašnji mandatar Milojko Spajić odbio je da pročita svoj ekspoze. Da ne gubimo vrijeme, lakonski je preskočio eksplicitnu Ustavnu obavezu. (Mandatar iznosi u Skupštini svoj program i predlaže sastav Vlade, propisuje član 103). Bila je to naznaka da će odsustvo javnosti rada i neobavezujući odnos prema pravilima i zakonima biti jedno od najupečatljivijih obilježja njegovog kabineta.
Spajićeva Vlada ipak je izabrana. Već prvog dana mandata, donijela je odluku o odlaganju popisa i početku parlamentarnog dijaloga u potrazi za konsenzusom, kako bi se taj statistički posao vratio u regularne vode. Tako smo od prijetnji bojkotom i zahtjeva Monstata da nadležni izvrše procjenu bezbjednosti njihovih popisivača, stigli do popisnog procesa bez ozbiljnijih tenzija i, kanačno, rezultata kojima su manje-više svi zadovoljni. Makar javno. Samo rijetki su konstatovali kako popisni proces od usvajanja metodologije do objavljivanja prvih preliminarnih i konačnih rezultata nije prošao eksternu reviziju struke. To, kako bi se moglo pokazati, nije sasvim beznačajan (a možda ni slučajan) propust.
Uglavnom, Milojsko Spajić i njegova Vlada dobili su prvi veliki plus na javnoj sceni.
Drugi, veooma značajan i politički upotrebljiv uspjeh, stigao je krajem juna: Crna Gora je iz Brisela dobila Izvještaj o ispunjenosti privremenih mjerila u poglavljima 23 i 24 koja se odnose na vladavinu prava (IBAR). Do tog istorijskog rezultata stigli smo dajući pregršt obećanja i usvajanjem niza Zakona koji su pripremljeni i usvojeni po hitnoj proceduri, bez javne rasprave i debate u parlamentu. Spajićevski.
Uočeni problemi biće rješavani u hodu, poručeno je. I zaboravljeno. Baš kao što su zaboravljena obećanja, evo treće vlada od smjene DPS-a 2020., da će Crna Gora konačno dobiti zakone o vladi i Skupštini kojima će se, na primjer, normirati broj ministarstava i propisati procedure u redovnim i posebnim okolnostima (tehnička vlada). Odnosno, urediti rad parlamenta. Da ne dolazimo u situaciju da predsjednik parlament , prvi među jednakima, po vlastitom nahođenju zakazuje i otkazuje sjednice, mijenja obilježja parlamenta, sklanja i postavlja zastave… Ili, čemu smo takođe imali priliku da svjedočimo, sam sa sobom održava sjednice Skupštine i donosi odluke lažirajući prisustvo kvoruma.
Vratimo se Vladinom jubileju. Skoro su se poklopili datumi obilježavanja prve godišnjice rada 44. Vlade i 100 dana od njene rekonstrukcije. Tada smo dobili izvršnu vlast koja, uz premijera, ima sedam potpredsjednika i 25 ministarstava. Njeni članovi dolaze iz redova PES-a, Demokrata, koalicije ZBCG, SNP-a, koalicije albanskih nacionalnih stranaka i Bošnjačke stranke. Rekonstrukciju su podržala 53 poslanika u parlamentu. S tim u vezi, test pitanje: znate li ko je Milan Butorović?
Najavljena još koalicionim sporazumom partija članica vladajuće kolacije, rekonstrukcija vlade koja je podrazumijevala imanovanje ministara i potpredsjednika iz partija koje predvode Andrija Mandić i Milan Knežević djelovala je kao prevelik izazov. Čak i za nepopravljivog optimistu, neopterećenog procedurama („tehnikalijama“) kao što je aktuelni premijer.
Mogućnost da će proruske i antiNATOvske snage dobiti prostor u izvršnoj vlasti dugo je i snažno problematizovana od strane naših, kako se to kaže, euroatlantskih partnera. Sve dok specijalni izaslanik SAD za Zapadni Balkan Gabrijel Eskobar, proljetos, nije poručio kako je „najvažniji zadatak za Crnu Goru da podrži sve što premijer radi“. Tada je postalo jasno da će teško započeto partnerstvo trajati duže nego što su priželjkivale njihove opozicione kolege. Kao uračunata protivteža, u vladu je ušla i Bošnjačka stranka sa većim brojem ministarskih mjesta.
Eskobarovu preporuku uslišila je većina aktera sa ovdašnje političke scene. Sa izuzetkom predsjednika Jakova Milatovića i bivšeg premijera Dritana Abazovića. “Danas je Crna Gora žrtva najprimitivnije političke trgovine i neodgovornosti koju premijer u kontinuitetu demonstrira prema vođenju države”, jedna je od ocjena Milatovića koja odslikava njegov stav prema nekadašnjem najbližem savezniku, sa kojim je formirao pokret Evropa sad.
Nakon popisa, IBAR-a i rekonstrukcije vlade, sledeći veliki izazov pred Vladom Milojka Spajića bilo je ispunjenje paketa predizbornih obećanja najavljenih pod sloganom Evropa sad 2. Ona su (djelimično) ispunjena, ali bi se moglo ispostaviti da su troškovi te finansijske kombinatorike značajno veći od koristi koju će imati zaposleni ili penzioneri sa prosječnim primanjima. Ako se obistine strahovi od novog talasa poskupljenja koja bi, dijelom, mogla biti posljedica i povišica bez ekonomskog pokrića, onda će gubitnici biti svi. Računajući tu i državu, odnosno njenu kasu.
Zanimljivo, Fiskalna strategija, u koju je inkorporiran program Evropa sad 2, još nije usvojena u Skupštini. Zato su usvojene izmjene paketa zakona koje su proizašle iz potrebe da se Startegija realizuje. Još jedan primjer nonšalantnog odnosa izvršne i zakonodavne vlasti prema propisima.
To nije tako mali problem. Među poglavljima koja su u ovonedjeljnom izvještaju EK dobila nižu ocjenu nego prošle godine nalaze se četiri koja bi mogli svrstati među obećane prioritete rada aktuelne Vlade. I nešto za šta je premijer zainteresovan i, valjda, upućen. Riječ je o jačanju ekonomskih aktivnosti i razvoju saobraćajne infrastrukture.
Ocjenu „bez napretka” dobile su aktivnosti u oblastima privredno pravo, konkurencija i transevropske mreže (poglavlja 6, 8 i 21) dok je kod saobraćajne politike (poglavlje 14) ocjena pala sa „dobrog“ na „ograničen“ napredak. To dovodi u pitanje realnost obećanja da će, u mandatu ove vlade, početi putno uvezivanje Crne Gore mrežom autoputeva i brzih cesti. I da će taj posao biti rađen promišljeno i planski.
Ipak, najviše problema Milojko Spajić i njegova vlada imaju zbog unutrašnjih trvenja i očiglednog nauma dijela uticajnih političkih partnera predvođenih koalicijom ZBCG da u fokus vrate tzv. identitetske teme. Na način koji podstiče postojeće i budi nove društvene podjele. Sa očiglednom željom da se, makar u ustavno-zakonodavnom smislu, započne sa izmjenom postavke o Crnoj Gori kao građanskoj državi.
Rezolucija o genocidu u logorima sistema Jasenovac, Dahau i Mathauzen poslužila je dijelu vladajuće koalicije kao protivteža Vladinom stavu prilikom usvajanju UN-ove Rezolucije o danu sjećanja na genocid u Srebrenici. Ali i za ciljno pozicioniranje tog dijela vlasti kao promotera i zaštitnika svesrpskih nacionalnih interesa u regionu. Po cijenu, ako ne i uz želju, kvarenja odnosa Crne Gore sa susjedima. Prije svega Hrvatskom a, u perspektivi, i sa Bosnom i Hercegovinom i Kosovom.
Na domaćem terenu, paralelno su tekle akcije najave pokretanja inicijative za izmjenu Ustava kako bi srpski jezik od jezika u službenoj upotrebi dobio status službenog jezika i zahtjevi za izmjenu zakona o državljanstvu. Prva od pomenutih inicijativa nije sporna iz perspektive legitimiteta ali jeste ono što se čita između redova – da će u tom zahtjevu ZBCG sa tihim partnerima pokušati da zaobiđe Ustavom propisane procedure.
Jedan od mogućih načina da se izvede taj „poduhvat“ je izmjena Zakona o državljanstvu, odnosno naum da se neznanom broju stanovnika susjednih država, prije svega Srbije, omogući status dvojnih državljana. Tako bi državljani Crne Gore sa stalnim prebivalištem u inostranstvu ( nerijetko, bez stvarnih veza sa Crnom Gorom) mogli postati dominantna, čak „kvalifikovana“ većina. Koju samo mali korak – priređivanje izbornog zakonodavstva koje pravo glasa daje svim državljanima, bez obzira na njihovo stalno mjesto boravka – dijeli od mogućnosti da odlučujuće utiče na budućnost građana Crne Gore. I bez toga, sa iskazanom nesposobnošću aktuelnih, kao i prethodnih, vlasti da urede evidencije boravka i birački spisak, mogućnost zloupotreba dvojnog državljanstva je očigledna.
Sve to je začinjeno aktivnostima na reviziji istorijskih činjenica iz bliže i dalje prošlosti. Relativizuju se zločini i veličaju zločinci iz nedavnih ratova na prostoru bivše SFR Jugoslavije (Slobodan Milošević, Ratko Mladić, Radovan Karadžić), najavljuju i traže odobrenja za podizanje spomenika akterima događaja koje bi se, najblaže, mogli označiti kao kontroverzni (Amfilohije Radović, Pavle Bulatović), promoviše narativ o dva antifašistička pokreta tokom Drugog svjetskog rata s namjerom da se abolira četnički pokret i opravdaju njihovi zločini.
Premijer i njegova većina u Vladi ne snalaze se najbolje sa tim narativima. Lutaju od pokušaja ignorisanja, povremenog odobravanja, do obećanja da se tektonske ustavne/društvene promjene neće realizovati bez „širokog konsenzusa“. Koliko će biti istrajni u tom naumu i šta su im eventualne alternative to će pokazati, vjerovatno, već druga godina mandata 44. Vlade. Biće tu posla za sve. Posebno za gospodina Butorovića (PES), ministra bez portfelja zaduženog za odnose Vlade sa Skupštinom Crne Gore.
Zoran RADULOVIĆ
Komentari
FOKUS
NAŠ EVROPSKI PUT: Reformska agenda nereformska praksa
Objavljeno prije
2 sedmicena
25 Oktobra, 2024Bez namjere da pokvarimo veselje, nije zgorega pogledati šta je naša vlast obećala kao preduslov da dobijemo novac koji će nas pogurati ka članstvu u Evropskoj uniji. I da se prisjetimo i ko bi to trebalo da uradi, kada i kako
Evropska komisija (EK) odobrila je Reformsku agendu Crne Gore 2024 -2027. Crna Gora se kvalifikovala za pristup novcu EU koji je predviđen „za reformu i rast“ zemalja kandidata u okviru Plana rasta za Zapadni Balkan. Riječ je o oko 385 miliona podrške podijeljene u bespovratna sredstva (110 miliona) i povoljne kredite (273,5 miliona). Ozbiljan novac. Tim prije što bi Crna Gora dio tog novca, oko 29 miliona eura, trebala dobiti do kraja godine, kao svojevrstan avans za obećane reformske korake.
Drugo je pitanje znaju li u EK za ovdašnje pravilo da majstorima pare nikada ne treba davati unaprijed, jer je najčešći ishod takve saradnje – nezavršen posao. Premijer Milojko Spajić djeluje kao da nema ni trunku bojazni da bi obećano moglo ostati neurađeno. „Evropska komisija odobrila je danas Reformsku agendu Crne Gore, čime je državi zvanično obezbijeđeno 383,5 miliona eura podrške“, saopštio je Spajić koristeći svoj uobičajen kanal komunikacije sa crnogorskom javnošću – društvenu mrežu X. “Što će, siguran sam, uz reforme koje ćemo sprovesti Crnu Goru učiniti spremnom za članstvo 2028. godine”.
Bez namjere da pokvarimo veselje, nije zgorega pogledati šta je to naša vlast obećala kao preduslov da dobijemo novac koji će nas pogurati ka glavnom cilju – članstvu u Evropskoj uniji.
„Radni tim je u nekoliko koraka definisanih metodologijom EU dostavljao unaprijeđene radne verzije predloga osnovnih reformskih mjera i koraka za njihovo sprovođenje EK“, navodi se u finalnoj verziji Agende s kojom su se u Briselu upoznali prije nego zainteresovana javnost u Podgorici. „Predlog osnovnih reformskih mjera i koraka za Reformsku agendu je na tehničkom nivou usaglašen 19. juna 2024. godine, nakon čega je razmotren i usvojen od strane Vlade 20. juna 2024. godine. Finalni Predlog osnovnih reformskih mjera i koraka za Reformsku agendu za Instrument EU za reforme i rast sadrži 32 indikativne prioritetne reformske mjere u okviru četiri oblasti politika, 14 podoblasti politika (sektora) i korake definisane kao neophodne za ispunjavanje reformi. Definisani koraci ujedno sadrže i pokazatelje uspjeha (indikatore), koji će biti osnov za praćenje napretka u sprovođenju reformskih mjera i procjenu EU o ispunjenosti uslova za dodjelu sredstava.“
Samo da se ne pokaže da bi ti indikatori (pokazatelji uspjeha) u bliskoj budućnosti mogli postati problem. Neke od preuzetih obaveza iz Reformske agende djeluju gotovo banalno. Odnosno, podrazumijevajuće.
Uzmimo za primjer obećanje da će država (Vlada) „napraviti javno dostupan registar preduzeća u vlasništvu države i preduzeća sa državnim učešćem, uključujući opštinska preduzeća“. Prosto je nevjerovatno da tako nešto još ne postoji. Zapravo, imamo jedan registar nalik na taj koji je obećan EK. Samo što on egzistira u formi nezvanično, pošto ga ne vodi Vlada, ili bilo koja državna institucija, već jedna nevladina organizacija (Institut alternativa) svjesna potreba da građanima Crne Gore ponudi osnovne (dostupne) podatke u državnim preduzećima.
Na sajtu mojnovac.me oni građanima nude „sve o privrednim društvima u vlasništvu države i opština na jednom mjestu: ko ih vodi i koliko zarađuju, broj zaposlenih, finansijski pokazatelji, dokumentacija, sponzorstva, donacije i mnogo više“. U vladinoj Reforsmkoj agendi to je sažeto u obećanje da će „Registar uključivati sve relevantne podatke o finasijskim performansama preduzeća u vlasništvu države, kao i podatke o rezultatima eksterne revizije“. Biće dobro ako bude tako jednostavno. I brzo.
U dio obećanih reformi koje bi mogli opisati kao davno najavljivane ali nikad započete, treba svrstati najveći dio poglavlja Poslovno okruženje i razvoj privatnog sektora. Tamo se, kao dio Reformske agende, navodi: pojednostavljenje administrativnih procedura, smanjenje regulatornih prepreka za poslovanje, smanjenje neformalne ekonomije, te reforme u oblasti upravljanja državnim preduzećima, sistema javnih nabavki i povećanja efikasnosti inspekcijskih službi. Zvuči poznato?
„Kroz ove mjere, cilj je povećanje konkurentnosti crnogorske privrede, podsticanje preduzetništva, otvaranje novih radnih mjesta, kao i podsticanje istraživanja i inovacija“, navodi se u dokumentu, „Posebna pažnja posvećuje se smanjenju birokratskih barijera i unapređenju transparentnosti poslovnog okruženja. Ova oblast politike podijeljena je na dva sektora, unutar kojih je definisano sedam indikativnih reformi sa 33 pojedinačna koraka koja je potrebno realizovati da bi se reforme smatrale ispunjenim.“
Nije baš najjasnije kako se u obećano uklapaju hiljade novozapošljenih u državnoj administraciji, partijska podjela uticaja na preduzeća u državnom vlasništvu, odomaćeno kršenje procedura u sistemu javnih nabavki ili, da svedemo na svakodnevicu, partijsko dogovaranje o uvozi/izvozu prehrambenih proizvoda (slučaj zetske lubenice čiju su trgovinu ljetos ugovarali Milan Knežević i Aleksandar Vućić).
Neka druga obećanja Vlada je dala u tuđe ime, pa će njihova realizacija u zadatim rokovima biti još upitnija. Poput obećanja da će Prostorni plan Crne Gore biti usvojen do kraja godine. Nakon što je glasačima obećano naselje Velje brdo, zaobilaznice oko Podgorice, desetak dionica autoputeva i brzih cesti… Iako dobar dio toga nije prepoznat u javnosti dostupnim verzijama budućeg Prostornog plana. Sa čijim se usvajanjem debelo kasni.
Zapravo, i već pomenuti Registar preduzeća u vlasništvu države treba napraviti do kraja godine. To se i ne čini kao pretjerano težak zadatak kada saznate da je Vlada Crne Gore Briselu obećala kako će u istom roku, za nešto više od dva mjeseca, doći do izbora predsjednika Vrhovnog suda. Krovno mjesto u crnogorskom pravosuđu upražnjeno je od kraja 2020. godine i do sada je propalo makar osam konkursa za izbor osobe koja će naslijediti Vesnu Medenicu.
Vjerovali ili ne, ako se ostvare obećanja/projekcije iz Reformske agende Crne Gore, u istom roku doći će do „usvajanje novog, sveobuhvatnog i harmonizovanog pravnog okvira za sprovođenje izbora“. Ko nije odmah razumio, to je ona reforma izbornog zakonodavstva o kojoj ovdašnji političari pričaju desetak godina. Zazivajući je kada su u opoziciji, i zaboravljajući dok su dio vladajuće većine. Bez ozbiljnijeg pokušaja da se o bilo čemu dogovore. Počev od biračkog spiska, a završno sa izborima u Šavniku. Ili obrnutim redom, nakon što su prošle dvije godine od kako, zvanično, traje izborni proces u najmanjoj poddurmitorskoj opštini.
Kao da nije posla preko glave, sve to treba završiti paralelno sa pričama o ustavnim izmjenama službenog jezika, zakona o državljanstvu, najavljenom zakonu o agentima stranog uticaja… Pa prijetnjama štrajkom tužilaca, sada već hroničnim i obimnim nedostakom kandidata za sudske funkcije, te sve očiglednijim i ozbiljnijim sporenjima između različitih grana vlasti, baš kao i unutar vladajuće većine. Da ostavimo po strani sumnje kako se novi ne razlikuju bitnije od starih po sklonostima za korupciji, nepotizmu i vezama sa grupama i pojedincima iz kriminalnog miljea. Afera do Kwon, hapšenje Mila Božovića i Rada Miloševića, oslobađajuća presuda Marku Batu Careviću da ne idemo dalje po dubini.
„Da bi Crna Gora postala punopravna članica EU do 2028. godine, potrebno je zatvoriti svih trideset otvorenih pregovaračkih poglavlja do kraja 2026. godine“, navodi predsjednik Jakov Milatović u analizi objavljenoj prošlog vikenda u dijelu ovdašnjih medija (dio je potpuno ignorisao). „Zato je za ovu godinu bilo planirano zatvaranje skoro deset pregovaračkih poglavlja. Međutim, u međuvremenu je najavljeno zatvaranje samo četiri poglavlja.“
„Ovaj trend prijeti da uspori predviđeni proces pristupanja, a time i krajnji cilj članstva zemlje u EU do 2028. godine“, upozorio je Milatović navodeći 10 „zabrinjavajućih trendova“ koji dovode u pitanje demokratski napredak postignut nakon razvlašćivanja DPS-a 2020:1) zakoni se u većini slučajeva usvajaju bez javne rasprave i konsultacija sa stručnom javnošću; 2) zabrinjava politizacija institucija kroz zakonski okvir; 3) izostaje reforma javne uprave; 4) nema suštinske reforme sudstva; 5) predlog zakona o agentima stranog uticaja predstavlja atak na civilni sektor; 6) nezakonita postavljenja i razrješenja podrivaju vladavinu prava; 7) pogoršanje odnosa sa Hrvatskom remeti dobrosusjedske odnose kao jedan od ključnih preduslova za članstvo u EU; 8) populističke ekonomske mjere izazivaju zabrinutost; 9) neokončani lokalni izbori u opštini Šavnik pokazuju slabosti izbornog sistema; 10) izostaje institucionalna podrška kao odgovor na ekološke krize i vanredne situacije.
Možemo o Milatoviću i njegovom predsjednikovanju misliti i ovo i ono, ali hajde da vidimo – šta od navedenog nije tačno. Ili da se probamo uozbiljiti ne bi li Evropskoj komisiji, a ponajprije građanima Crne Gore, „isporučili“ neophodne reforme. Tada bi nesputani optimizam premijera Spajića imao puno više pokrića.
Zoran RADULOVIĆ
Komentari
Kolumne
Novi broj
PODGORICA NA ČEKANJU: Između nove vlasti i novih izbora
TAMA CRNOGORSKOG I SRPSKOG PRAVOSUĐA: U službi gospodara i kartela
KO SAVJETUJE DRŽAVNE ZVANIČNIKE: Radno mjesto za partijske drugove
Izdvajamo
-
Izdvojeno1 sedmica
OSUJEĆEN PLAN VLADE DA SA 6,3 MILIONA POMOGNE TOMISLAVA ČELEBIĆA I ĐUKANOVIĆEV UDG: Tajna poništenog tendera
-
Izdvojeno4 sedmice
FORUM 2BS U KGB HOTELU: Koga i šta zastupa Atlantski savez CG
-
DANAS, SJUTRA4 sedmice
Lov na agente
-
DETEKTOR4 sedmice
Javašluk u Upravi za zaštitu kulturnih dobara
-
INTERVJU2 sedmice
VESELIN RADULOVIĆ, ADVOKAT: Nema reforme dok se ne odstrane kadrovi pravosudnog kartela
-
INTERVJU4 sedmice
SERGEJ SEKULOVIĆ, POLITIČKI ANALITIČAR: Mora se jasno vidjeti put kojim idemo
-
FOKUS3 sedmice
REZULTATI POPISA: Svih nas ima
-
DUHANKESA3 sedmice
35 godina “Monitora“ – kapa dolje!