Povežite se sa nama

OKO NAS

Pasterizovano obećanje

Objavljeno prije

na

fiberskop

Da li je aktuelni predsjednik države Crne Gore i predsjednički kandidat Filip Vujanović zaboravio ono što je govorio u vrijeme masovne vaučerske privatizacije, kada je, u svojstvu premijera, obećao velika ulaganja u beransku mljekaru? Šta će reći kada se bude ovih dana promovisao u Beranama, i da li će i jednom riječju pomenutu mljekaru? Vjerovatno neće, jer je priča o beranskoj mljekari, priča o klasičnoj pljački donatorskog novca. Milioni o kojima je Vujanović tada govorio stigli su u Berane, ali je najmanje završilo u mljekari, a najviše u privatnim džepovima.

Sada je sasvim izvjesno da jedina fabrika dugotrajnog mlijeka u Crnoj Gori, mljekara Zora, ni nakon privatizacije neće proizvoditi artikl zbog kojeg je napravljena – UHT mlijeko. To je potvrdio suvlasnik kompanije Šimšić Lazine, koja je kupila beransku mljekaru, Milutin Đuranović. On je izjavio da bi to „u ovom momentu bio potpuno neisplativ posao, i da bi stvarao samo gubitke”.

„Trenutno je situacija takva da onaj ko nema otkup od sto hiljada litara na dan, tome je proizvodnja dugotrajnog mlijeka neisplativa. Čak i da fabrika u Beranama radi s maksimalnim kapacitetima, kako inače nikada nije radila, vi biste bili na nuli”, tvrdi Đuranović.

On objašnjava da je prije deset-jedanaest godina, kada je mljekara građena, situacija na tržištu mliječnih proizvoda bila bitno drugačija.

„Danas u regionu imate toliko mljekara, uz drugačije cijene, tako da je proizvodnja UHT mlijeka neisplativa”, kaže Đuranović.

Prema njegovim riječima, novi vlasnici će pokušati da beransku mljekaru podignu na noge, ali očekuju da do rentabilnosti dođu za godinu i po do dvije. Ovim su raspršene sve iluzije o tome da će Crna Gora imati fabriku dugotrajnog mlijeka, koju je Vujanović obećavao. Istovremeno, izgubljen je smisao nekadašnjeg projekta MEDNEM, u koji su uloženi milioni eura stranih donacija, a za to, izgleda, više nikoga nije briga.

Izgradnju mljekare Zora donirale su najrazvijenije članice Evropske unije. Fabrika je trebalo da pospješi zapošljavanje crnogorskih građana koji su u to vrijeme deportovani iz Luksemburga. No, stručnjaci su upozoravali da je projekat baziran na nerealnim procjenama.

Kada je građena mljekara Zora, prikazivan je mnogo veći broj krava kako bi se izvukla što veća donacija. Te godine je ispalo da na području beranske opštine ima jedanaest hiljada krava. Precizne računice govore da ih ni tada, kao ni danas, nije bilo više od pet hiljada. Ti parametri bili su presudni da luksemburška Vlada razvije projekat MEDNEM – razvoj mljekarstva na sjeveroistoku Crne Gore, u startu vrijedan, kako se zvanično saopštavalo sedam miliona eura. Kasnije su donirana još tri do četiri miliona. Okosnicu projekta je činila mljekara Zora, s ukupnim dnevnim kapacitetom od skoro pedeset hiljada litara mlijeka. Ili sedam-osam hiljada litara na sat.

Skoro da je i laicima bilo jasno da je fabrika s tim kapacitetima u Beranama osuđena na neuspjeh, ali je svako ko je u tom trenutku to naglas rekao, proglašavan za „neukog i nedobronamjernog”. Čak i kada se to i praktično pokazalo već u prvim godinama rada, i kada je, u najvećem obimu, fabrika prikupljala i prerađivala samo 16 do 18 hiljada litara dnevno, odnosno tek trećinu kapaciteta, tadašnji ministar Simović pronalazio je neprijatelje u novinarima.

„Uvjerio sam se da je u Zori sve u najboljem redu. To su zlonamjerne dezinformacije”, rekao je Simović na jednoj smotri stočara u Beranama.

Kada je samo godinu-dvije nakon izgradnje fabrike, inženjer Dragan Miljković, jedan od domaćih stručnjaka zapošljenih u mljekari, nakon učestalih kvarova i zastoja, upozorio da su mašine kupljene za ovu fabriku stare i do trideset godina, našao se na udaru tadašnjeg poslovodstva. On je još tada čitav posao oko izgradnje fabrike nazvao kriminalom. Miljković nije želio da trpi pritiske i napustio je fabriku, a potom odselio i iz Berana.

Da je bio duboko u pravu, ali da je ,,kukurikao” prije vremena, javnosti je jasno tek danas kada je pljačka javno priznata presudom nekadašnjem lideru projekta MEDNEM i direktoru Zore. Bivši direktor Zore iz vremena kada je fabrika pravljena i kada su se u nju slivale milionske strane donacije, Škotlanđanin Tomas Hodž, osuđen je u Osnovnom sudu u Beranama pravosnažno na godinu zatvora zbog pljačke i korupcije. Hodž je odavno u bjekstvu i traži se putem Interpola. Time je prvi put jedan stranac, koji je u Crnoj Gori dugo uživao diplomatske privilegije i imao punu podršku visokih državnih zvaničnika, osuđen za pljačku, korupciju i prevaru. Jasno je, međutim, da stranac ovu pljačku decenije u Beranama nije mogao izvesti bez domaće logistike. Ko je sve učestvovao u muži novca iz mljekare Zora, pitanje je na koje još nema odgovora. Zato je iluzorno očekivati da predsjednički kandidat Filip Vujanović prizna da se sjeća šta je obećavao i javnosti objasni šta se desilo s jedinom fabrikom dugotrajnog mlijeka u državi.

Tufik SOFTIĆ

Komentari

OKO NAS

SLUČAJ ALEKSIĆ: BIVŠI BEZBJEDNJAK TVRDI DA MU NAMJEŠTAJU POKUŠAJ UBISTVA POLICAJCA: Tužioci znaju ko je dao nalog

Objavljeno prije

na

Objavio:

Tužioci Vesna Jovićević i Željko Tomković dobro znaju ko je dao nalog da se meni  podmetne ovo krivično djelo, ko je prvi pomenuo moje ime i ko sada istrajava na svemu ovome. Ali, sve im je uzalud. Što više istrajavaju na ovom beščašću, sve je teže za njih, kaže Aleksić

 

Tri mjeseca je prošlo od kada je podgorički Viši sud vratio Višem tužilaštvu optužnicu podignutu protiv protiv Radovana Aleksića, kojom se on tereti da je 11. jula 2016. godine u Podgorici pokušao da ubije policajca Predraga Šukovića. Ipak, do danas Višem sudu, kako je to potvrdila za Monitor savjetnica za odnose s javnošću Aida Muzurović, dopunjena optužnica nije dostavljena.

Tužilački akt je, prema dokumentu koji je Monitor imao na uvid, vraćen kako bi se sa većim stepenom vjerovatnoće utvrdilo da li visina osobe koja je 11. jula 2016. godine pucala u Šukovića odgovara Aleksiću. Vijeće predsjednika Višeg suda Borisa Savića smatralo je tada da postojeće vještačenje koje se nalazi u spisima predmeta nije dovoljno pouzdano, pošto je pretpostavljena tolerancija (greška u procjeni) +/- 15 centimetara. „Ovolika tolerancija u nalazu vještaka daje i suviše široku mogućnost primjenjivosti i samim time postaje nedovoljno pouzdan“, piše u odluci Višeg suda kojim se optužnica vraća Tužilaštvu.

Novo vještačenje, smatraju, treba da uradi vještak digitalno-forenzičke struke, koji će putem odgovarajućeg kompjuterskog programa uporediti visinu počinioca djela s visinom nespornih objekata koji se vide na snimku. „Time bi se sa većim stepenom pouzdanosti mogle utvrditi odlučujuće činjenice u predmetu, odnosno sa većim stepenom vjerovatnoće potvrditi mogućnost da je lice sa snimka okrivljeni ili ga isključiti kao izvršioca. Posebno pri činjenici da je prema sadašnjem nalazu, sa tolerancijom od 15 cm u odnosu na visinu koju je našao ovaj vještak za izvršioca 163 cm, nesporna visina okrivljenog Aleksića praktično na samoj granici tolerancije“, stoji u rješenju Suda. I to nije sve.

Vijeće podgoričkog Višeg suda smatra da bi, ako se visina počinioca, na osnovu novog vještačenja, približno podudari sa Aleksićevom visinom bilo neophodno odraditi i novo antropološko vještačenje. U prevodu, sve ovo znači da istraga pokrenuta zbog pokušaja ubistva Šukovića, neće biti okončana ni nakon četiri godine od počinjenog krivičnog djela.

Tužilaštvo vjeruje da je na Šukovića pucao Aleksić, iz pištolja nepoznate marke, tako što mu je prišao neopaženo s leđa i u njega ispalio tri projektila. Optuženi, penzionisani pripadnik bezbjednosnih struktura vojske nekadašnje zajedničke države Srbije i Crne Gore, od početka tvrdi da je tog dana bio u Beogradu i da on nije osoba sa video snimka. „Postupak koji se u Crnoj Gori vodi protiv mene je montirani proces u kojem, kao i svakom drugom montiranom procesu, postoji jasno projektovan cilj i gdje je unaprijed poznat rezultat svake istražne radnje i postupka“, kaže za Monitor Radovan Aleksić.

Tvrdi da je sve ono što su do sada uradili istražni organi u funkciji podmetanja krivičnog djela koje nije počinio on već neko drugi. „Sve što je o meni rečeno predstavlja laž i obmanu. Sve što sada oni čine i što će činiti ubuduće, biće namješteno da ide na moju štetu. U to ne treba sumnjati. Ovdje nije cilj da se razjasni pokušaj Šukovićevog ubistva, niti je cilj da se zadovolji pravda. Ovdje je cilj da se zaštiti stvarni izvršilac i nalogodavac predmetnog krivičnog djela, što je osnovno i to treba da se jasno kaže“, ističe Aleksić.

Naglašava da „čelni ljudi u ovoj državi znaju dobro o čemu govori“ ali i da ujedno nalogodavci ovog montiranog postupka žele postići i neke druge prikrivene ciljeve u vezi njega, a koji nemaju nikakvih dodirnih tačaka sa Predragom Šukovićem. O čemu je riječ za sada ne želi da govori, ističući da će to sve objasnitini na glavnom pretresu ukoliko do njega dođe.

„Na ročištu održanom povodom kontrole optužnice, krajnje dobronamjerno sam sugerisao sudskom vijeću da naloži Tužilastvu da još jedanput provjere i utvrde gdje sam se ja nalazio 11. jula 2016. godine. Svi oni dobro znaju da sam se u vrijeme kada je u Podgorici ranjen Šuković, nalazio u Beogradu. Sud nije prihvatio moj predlog već je vratio optužnicu na dopunu sa nalogom za neka dodatna vještačenja koja ničemu ne služe i kojima se suštinski i ne dokazuje ništa. Sve je ovo nastavak jednog besmisla i predstavlja samo iživljavanje nada mnom i nad mojom porodicom. To nalogodavci ovog moniranog procesa moraju imati u vidu“, tvrdi Aleksić. „Najjednostavniji, najbezbolniji i napravedniji način da se ova farsa okonča je potvrđivanje mog alibija. Za nalogodavce ovog montiranog procesa je to najjednostavniji i najbezbolniji način. Što se mene tiče svejedno mi je da li će biti postupak odmah obustavljen, ili će biti optužnica potvrđena“.

Kaže da su mu jasni „njihovi“ ciljevi u ovom postupku te da je on u odnosu na to definisao svoje ciljeve. „To je moje pravo i niko ne treba na mene da se ljuti zbog toga. Ja ovo nisam tražio“, kaže on. I još jednom zaključuje da mu je krivično djelo „ubistvo u pokušaju na štetu Predraga Šukovića“ smišljeno i planski podmetnuto, „na krajnje monstruozan i neljudski način“.

Aleksić se tu ne zaustavlja. „Nije mene niko prepoznao i prijavio iz osvete, kako je to plasirano široj javnosti, već je ovo urađeno po nalogu pojedinaca iz državnog vrha i bezbjednosnog sektora Crne Gore, a realizovano od  Uprave policije i Višeg državnog tužilaštva u Podgorici. Navodni svjedoci, neka bivša vojna lica – kriminalci, pronađeni su i prethodno pripremljeni da daju lažne izjave, ali njihove izjave ne mogu biti dokaz jer se zasnivaju na njihovoj ličnoj procijeni i percepciji o onome šta oni misle ko je na video snimku”, dodaje Aleksić.

On tvrdi da video snimak ne može biti nikakav dokaz i da je „na tom famoznom snimku“ izgrađena cijela konstrukcija. „Snimak i fotografija su dokaz samo za ono što se na njima vidi. A na onom snimku se ne vidi momenat izvršenja krivičnog djela, niti sredstvo kojim je izvršeno. Onaj snimak se ne može nikako, čak ni posredno, dovesti u vezu sa krivičnim djelom jer je nastao van mjesta na kome je ono izvršeno. U vezi tog snimka postoje mnogi dokazi koji meni idu u prilog i koji će biti upotrijebljeni ako bude potrebno i u momentu kada ja odlučim. Postavlja se pitanje – ko je tužiocima i policajcima kazao da sam ja izvršilac krivičnog djela? Otkud njima to? Tužioci Vesna Jovićević i Željko Tomković dobro znaju ko je dao nalog da se meni  podmetne ovo krivično djelo, ko je prvi pomenuo moje ime i ko sada istrajava na svemu ovome. Nije ovo počelo prijavom nekog građanina iz Sarajeva i to ću jednostavno dokazati. Ali, sve im je uzalud. Što više istrajavaju na ovom beščašću, sve je teže za njih“, kaže Aleksić.

Ovaj slučaj je stigao na mnoge međunarodne adrese i, kako ocjenjuje Aleksić, najbolji je pokazatelj stanja u bezbjednosnom sektoru Crne Gore.

„Svi u Crnoj Gori bi trebali znati da sam ja i van Crne Gore i van Srbije poznat kao veliki protivnik zloupotreba službi bezbjednosti, posebno onih zloupotreba u kojima se službe pojavljuju kao nalogodavci i inspiratori ubistava, ratnih zločina i drugih teških krivičnih djela, kao načina obračuna sa političkim protivnicima i neistomišljenicima. Uvijek sam bio smetnja takvim službama i sistemima. Ovo nije prvi put da se službe bezbjednosti u Crnoj Gori pokušavaju obračunati sa mnom. Sada su samo podmuklo iskoristili moje obilaske porodice i podmetnuli mi djelo sa kojim nemam baš nikakve veze. Ne mogu da se ne zapitam kako neko nakon ovako očigledno iskonstruisanog slučaja može imati povjerenje u takve institucije. Kakva se se poruka šalje strancima koji borave u Crnoj Gori… Iza svega dođe priča o ugroženosti države, o agresivnom ponašanju Srbije, Rusije, o 7. bataljonu, o Demokratskom frontu, o vojskama i paravojskama… Sve je to bilo prisutno u medijima kada sam uhapšen 2016. godine. Šta bi sada od te priče?“, pita se na kraju razgovora za Monitor Radovan Aleksić. Dok čekamo da tužilaštvo dopuni optužnicu. Ili odustane od nje.

Svetlana ĐOKIĆ

Komentari

nastavi čitati

OKO NAS

UBRZANA SJEČA ŠUMA PRED SMJENU VLASTI: Ugrabi šta možeš

Objavljeno prije

na

Objavio:

Naši sagovornici se slažu da ne treba odugovlačiti sa preduzimanjem mjera za zaustavljanje ilegalne sječe na sjeveru. Možda je, predlažu, najbolje  rješenje privremeni moraturijum na sječu, do formiranja novih institucija vlasti. Da se, u međuvremenu, „skakavci” obuzdaju

 

Uzanim putem koji sa prostora Parka prirode Komovi vodi prema Andrijevici, promiču, jedan za drugim, teški kamioni natovareni šumskom građom posječenom na tom zaštićenom području.

„Koliko ih je prošlo dok ste vi ovdje? Deset, petnaest? Treba da provedete ovdje čitav dan, pa da vidite da je za kamione natovarene oblovinom ovdje prometnije nego na magistrali“, kaže jedan stanovnik sela Kralje, nadomak Andrijevice.

Njegova kuća je odmah pored puta i on, kao ljubitelj prirode, planinar i sportski radnik sa ogorčenjem gleda te kamione i pita odakle, uopšte, toliko posječene šume. „Vidite gore pri vrhu brda onu veliku prazninu u šumi? Dotle su probili put i počeli da sijeku. Ako se ovo ne zaustavi, dođite sljedeće godine u ovo vrijeme, i brdo će biti golet“, zabrinut je naš sagovornik.

Privatni preduzetnik Radomir Anđić iz Berana zalaže se, zbog toga, da se ne čeka formiranje nove vlasti, već da se odmah zabrani dalja sječa. „Formiranje vlasti je proces koji može da potraje. A tih pet tajkunskih preduzeća na sjeveru svakodnevno jedu šumu kao skakavci, sijeku i odnose kao pred neku kataklizmu“, kaže Anđić za Monitor.

On smatra da se tajkuni, zapravo, i plaše promjene vlasti u strahu da će nakon toga ostati bez šume. Šta će biti sa milionima eura koje su do sada, za šest godina, sve od 2014. godine, izvukli za sebe i partiju kojoj su pripadali, to je, smatra ovaj čovjek, pravi posao za tužilaštvo.

Naime, nakon što im je 2014. godine istekao sedmogodišnji koncesioni ugovor, dio njih je ostao u tom poslu do danas. Najavljeni pokušaj promjene u načinu dodjele koncesija, tako što bi posječenu šumsku građu svi mogli da na javnoj licitaciji otkupljuju od Uprave za šume, nije nikada zaživio. Na čitavom sjeveru Crne Gore, šumama tako i dalje gazduje svega nekoliko tajkuna bliskih državnim vlastima, koji mogu na prste jedne ruke da se pobroje.

Na području beranske opštine to je privatno preduzeće Nikola. U Bijelom Polju Pelengić. Pelengić je najprisutniji i u šumama Kolašina, Plava i Žabljaka. U Mojkovcu je to preduzeće Trudbenik. U Pljevljima Vektra, a u Andrijevici i dijelu Berana, Boj-komerc. Ove kompanije na godišnjem novou, gazdujući šumama, izvlače milionske dobiti, dok drugi u šumu mogu poći samo u lov, kada nije zabranjen. Ili, eventualno, preko ovih pet tajkuna, dobiti neki manji dio kolača.

„Meni je jasno zašto ja ne mogu dobiti koncesije. Oni koji ih dodjeljuju od mene ne mogu dobiti stanove, auta i druge poklone. A zamislite kada neko zaradi pet miliona eura, šta je za njega jedan stan u Budvi, Podgorici, ili bilo gdje“, ogorčen je Anđić. Sada je, kaže, ponovo optimista. I nada se, kaže, ne zbog sebe nego zbog sina koji će konačno moći da otvori savremenu fabriku, zbog koje ima hipoteku, a nije mogao da je stavi u pogon bez drveta za preradu. „Država mora hitno da formira komisiju koja će da zabrani dalju sječu i kontrolisati da se iz šume izvuče samo ono što je do sada već posječeno“, predlaže Anđić.

Osim toga, smatra, ta komisija bi trebalo da obiđe i popiše sve privatne pilane i fabrike za preradu drveta na sjeveru Crne Gore. „Sljedeći korak bi bio da se svima odrede neke, makar minimalne, količine sa kojima bi te fabrike proradile i da im se deblokiraju računi. Treba, znači, oduzeti monopol ovoj petorici tajkuna i pravo na sječu rasporediti ravnopravno svima. Sa tim ne treba čekati“, apeluje Anđić.

I predsjednik Udruženja drvoprerađivača iz Berana Miroslav Čukić smatra da hitno, do formiranje nove vlasti, treba uvesti moratorijum na sječu šuma. „Ja lično mislim da će u reonu kaludarsko-dapsićkih šuma narod brzo uvesti blokade, jer to što se radi teško je riječima opisati. Potrebno je pod hitno alarmirati javnost“, kaže Čukić. On podsjeća da je Udruženje, na čijem je čelu, prije tri mjeseca predalo krivične prijave Osnovnom državnom tužilaštvu u Beranama, Višem državnom tužilaštvu u Bijelom Polju i policiji. „Niko do sada nije okrenuo glavu. Ja stojim na raspolaganju za sve što sam rekao. Niko me nije pozvao na odgovornost ako sam nešto slagao. Vidjećemo šta će sada biti“, kaže.

Prema njegovom mišljenju potrebno je hitno da se izvrši komisijski pregled svih odjeljenja u šumama, i to zajedno sa predstavncima Udruženja drvoprerađivača. „To što se radi, to je pljačka. Neko kaže da postoji i neki lažni čekić za doznake. Ja ga vidio nisam i ne mogu da tvrdim, ali i to treba provjeriti. Ali sječa u šumama nikada nije bila veća i nemilosrdnija“, kaže ovaj privatni preduzetnik.

Bahati tajkuni se, u međuvremenu, rasipaju sa sirovinom i grade po nekoliko fabrika da bi stigli da prerade svu građu koju izvuku iz šume. Naravno, isključivo u dasku. Druge prerade u Crnoj Gori nema. Finalna proizvodnja razvijena je jedino još u fabrikama za proizvodnju peleta. „Tu je računica jasna. Jedan od ovih pet privilegovanih koncesionara, Pelengić, ima fabriku za proizvodnju peleta. On kubik bukovine na panju dobije za pet eura, a tonu peleta prodaje po sto sedamdeset eura. Ko tako ne bi radio”, objašnjavaju naši sagovornici.

Kada god je Monitor pokušavao da otvori ovu temu i kod zvaničnika provjeri informacije o nezakonitostima u gazdovanju šumskim blagom na sjeveru, nailazio je na zid ćutanja. Zato nam je jedan od anonimnih sagovornika ispričao da šumarska mafija u Crnoj Gori ne samo da postoji, nego bi joj na organizovanosti mogla pozaviditi i sicilijanska mafija.           On tvrdi da je šumarska mafija, u smilu u kojem se danas o njoj može govoriti, nastala odvajanjem šumarstva od drvoprerade 1990. godine. „Ona se od tada do današnjih dana samo kotila, tako da je sada vrlo moćna u i ne može se sa njom lako izaći na kraj. Nagrđuju ne samo šumarstvo i drvopreradu nego i šire. Njima je novac sva vrijednost i možete im bilo šta govoriti, kuditi ih ili milovati, njima je svejedno. Samo im nemojte udariti po džepu”, savjetovao je on.

Jedan od prvih koji je upotrijebio termin šumarska mafija bio je Hasan Kurtagić, posljednji direktor Gornjeg Ibra, prije uvođenje stečaja. On je odavno ukazao kako je, svojevremeno, stečaj u Gornji Ibar uveo moćni šumarski lobi da bi spriječio njegovu privatizaciju i nastavak rada. „Gornji Ibar je 1989. godine preradio 72.000 kubika čamovine, a nakon mog dolaska za direktora mogli smo obezbijediti samo minimum sirovina. Brojke sve govore. Prve godine mog dolaska imali smo 12.000 kubika oblovine, iduće dvije godine, uz moje veliko angažovanje i izvozne aranžmane, imali smo po dvadesetak hiljada kubika, da bi u 2001. godini ta količina pala na desetak hiljada, a u 2002. samo 6.000 kubika trupaca, i to truleži. Možete misliti gdje je završavala ona razlika od 70.000 do 6.000 kubika. U privatnim džepovima” – izjavljivao je Kurtagić.

Sagovornici nas upućuju na to da treba ispitati imovinu ljudi iz šumarske struke. Neki su, kažu, bili vrlo siromašni prije nego su preuzeli poslove u šumarstvu. Danas su među najbogatijim ljudima u Crnoj Gori. „Vidite samo neke od njih, do juče nijesu imali ni za patike, danas prebrojavaju milione”, kaže Radomir Anđić.

Sada kada dolazi do smjene tridesetogodišnje vlasti, vjerovatno će biti još onih koji će se odvažiti da progovore o mračnim i tajnim poslovima šumarske mafije. Svi sagovornici se slažu da ne treba odugovlačiti sa preduzimanjem mjera za zaustavljanje sječe. Možda je moraturijum na sječu do formiranja novih institucija najbolje privremeno rješenje. Da se „skakavci” zaustave.

                                                                   Tufik SOFTIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ŠTA ĆE BITI SA REGIONALNIM MEDICINSKIM CENTROM VRIJEDNIM 200 MILIONA: Kontinuitet ili restart

Objavljeno prije

na

Objavio:

Aktuelna ministarka nauke Sanja Damjanović smatra da bi Crna Gora mogla da izgubi regionalni medicinski centar za liječenje kancera – SEEIIST, ukoliko se buduća vlast ne bude jednako ozbiljno odnosila prema njemu

 

Kada je Ministarstvo nauke, na čelu sa novom ministarkom – fizičarkom Sanjom Damjanović, prije četiri godine najavilo projekat regionalnog centra za liječenje kancera – najvećeg takvog poduhvata u Evropi, mnogim građanima, a i većem dijelu naučne zajednice, to je djelovalo kao nova markentinška žvaka  vlasti. Međutim, projekat Međunarodnog instituta za održive tehnologije na prostoru Jugoistočne Evrope (SEEIIST) prije nepunih godinu ušao je u drugu fazu, odnosno, sa ideje se prešlo na djelo.

U evropskim naučnim krugovima uveliko se govori o regionalnom naučnom centru u Jugoistočnoj Evropi, kao nečemu šta je izvjesno. Ministarstvo nauke je nedavno sa projektom SEEIIST apliciralo za Mapu puta Evropskog strateškog foruma za istraživačku infrastrukturu –  „ESFRI Roadmap“. Ukoliko se projekat nađe na toj mapi kapitalnih projekata EU, a već je dobio podršku velikog broja država i međunarodnih organizacija, među kojima i Švajcarske i CERN-a, izvjesno da će regionalni centar, težak oko 200 miliona eura biti izgrađen.

Iako gotovo na svim međunarodnim naučnim konferencijama, kao što su Međunarodni forum nauke (WFSJ) i Evropski otvoreni forum nauke (ESOF), SEEIIST vezuju za Crnu Goru, Damjanovićeva strahuje da bi mogli da izgubimo takav projekat ukoliko se nova vlast (prije svega novi ministar nauke) prema njemu ne bude jednako ozbiljno odnosio.

Ona je za Monitor kazala da je SEEIIST projekat „mnogo veći od politike“ i da je riječ o centru za liječenje kancera, koji će biti značajan za razvoj Crne Gore i regiona. Zbog toga je, tvrdi, mnogo bitno da Crna Gora dobije centar i da počne sa njegovom izgradnjom. Istakla je da stoji na raspolaganju svakom ko dođe na njeno mjesto kako bi pomogla da se taj projekat realizuje.

„Ovaj projekat je iznad svih političkih i identitetskih podjela i veoma je značajan za razvoj nauke. Ovo je prvi put da je Crna Gora pokazala Evropskoj komisiji da kod nas postoji naučni kapital. Centar će oko sebe izgraditi poseban naučni ekosistem, koji neće biti samo generator naučnog, već i ekonomskog razvoja Crne Gore i regiona“, pojasnila je Damjanovićeva.

Ona je predsjedavajuća Upravnog odbora SEEIIST-a, a tvrdi da tu funkciju, kao i sve vezano za projekat regionalnog medicinskog centra radi volonterski.

Potpredsjednica Pokreta za promjene (PZP) i poslanica u Skupštini Crne Gore Branka Bošnjak, pak, smatra da je Damjanovićeva „privatizovala“ Ministarstvo nauke „promovišući i finansijski podržavajući megalomanske projekte iz svoje uže specijalnosti za koje je lično kao naučni radnik zainteresovana“. Ona je Monitoru rekla da je „vrlo diskutabilno kakvu će korist Crna Gora od tih projekata imati, kad će i da li će se uopšte realizovati“.

„Otud i ovaj njen očajnički vapaj da zadrži ministarsku fotelju, jer navodno sve sad zavisi od nje, što je još jedna obmana. Nama valjda ne treba sistem koji bi zavisio od samo jedne osobe, nije ona pregovarala i potpisivala te projekte u lično ime, nego u ime države… Njenim slatkorječivim ’šarenim lažama’ mogla je fascinirati samo neznavenog premijera Markovića i njegovu ekipu ali ne i ljude koji znaju da nauka treba da bude u službi razvoja i progresa države a ne da služi za samopromociju“, oštra je Bošnjak.

Ona je poručila da Damjanovićeva nije nezamjenjiva jer, kako tvrdi, Univerzitet Crne Gore ima mnogo kompetentnih i dokazanih naučnika iz njene uže specijalnosti, a koji su dio te takozvane ekipe iz CERN-a.  Smatra da aktuelna ministarka nauke nije slučajno izopštila te ljude iz „svojih projekata“.

Damjanovićeva negira ove tvrdnje i kaže da je radila u javnom interesu. Tvrdi da je za vrijeme njenog mandata budžet za nauku i inovacije uvećan za 120 odsto, dok je izglasano više ključnih zakona za kreiranje dobre atmosfere za bavljenje naukom i inovacijama.

Ivan ČAĐENOVIĆ

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 18. septembra ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo