DRUŠTVO
Patrijarh ili raskol?

Opet su Amfilohija (Radovića) iz matične mu Patrijaršije javno ukorili. To je već drugi put a istim povodom: zbog kritika srpskih vlasti. Prvo ga je jula 2012. u polemici oko rasformiranja Ministarstva vjera Vlade Srbije – preko kojeg su za Amfilohiju eparhiju dostavljani milioni – portparol SPC-a cinično podsjetio da „ne živi u državi o čijim institucijama iznosi kritičke primedbe”.
Nakon što je 10. maja na mitingu protiv Briselskog sporazuma očitao jektenije „za upokojenje Vlade i Skupštine Srbije”, patrijarh Irinej (Gavrilović) se u svoje ime i ispred SPC-a „ogradio od svih izjava i činjenja” Amfilohija i penzionisanog episkopa Atanasija (Jeftića).
Na pitanje da li će na Arhijerejskom saboru SPC-a – zakonodavnom tijelu srpskih episkopa koji zasijeda od 21. maja – Amfilohija smijeniti ili umiroviti, Irinej je kazao da se „neće razgovarati o njegovom položaju, ali će biti razgovora o tome da se neke stvari dovedu u red, da dođu na svoje mesto”. Što to tačno znači, možda će se doznati do 3. juna kada Sabor završava proljećno zasijedanje.
Od značaja je, međutim, Irinejeva tvrdnja – prvi put izrečena unutar SPC-a – da su Amfilohije i Atanasije, „nekanonski postupili”. Amfilohije je, reklo bi se bezmalo istom mjerom, uzvratio da je „patrijarh ishitreno reagovao”.
Amfilohije je potom preuzeo korak koji je i sa stanovišta ustrojstva SPC-a možda kontroverzan: samostalno je Njegoša proglasio svetiteljem. U izjavama koje su tome prethodile – na okruglom stolu Vraćanje Njegoševe kapele na Lovćenu u Nikšiću – tvrdio je da će Saboru tek podnijeti takvu inicijativu.
A onda, bez javnog obavještenja, „svečanim unošenjem ikone” tokom liturgije u Cetinjskom manastiru ustanovljava 19. maj „kao datum praznovanja mitropolita Petra II Petrovića Njegoša kao svetitelja”.
Kontroverza se ne ogleda samo u činjenici da nije poznata neka simbolična Njegoševa veza sa 19. majem, kada pravoslavni slave Svete žene mironosnice i Pravdenog Jova, a SPC i Prenos moštiju Svetog Save – koga Njegoš u književnim djelima i pismima uopšte ne pominje.
Objavu novog „svetitelja” je Patrijaršija u Beogradu ignorisala; na svom sajtu nije prenijela vijest o „kanonizaciji”. Na pitanje Radija Slobodne Evrope (RFE) Irineju o Amfilohijevom postupku je odgovorio da „to Crkvu ne obavezuje”.
Naime, prema čl. 69 st. 8 Ustava SPC-a jedino je Sabor nadležan da „kanonizuje svetitelje”. Iako je proglasio „Tajnovidca lovćenskog”, Amfilohije u saopštenju Mitropolije crnogorsko-primorske (MCP) veli da će „na predstojećem zasijedanju Sabora biti pokrenuto pitanje kanonizacije i unošenja u Diptih svetih i na svepravoslavnom nivou”.
Ako je to tako, zbog čega je za „svetog Njegoša” već napisao tropar (crkvenu pjesmu koja se pjeva u čast nekom svetitelju ili prazniku); da li će se Njegošu pjevati u MCP-u, ali ne i u ostalim ili u većini drugih srpskih eparhija? Ustav SPC-a u citiranom članu naglašava da isključivo Sabor, a ne neki od eparhijskih arhijereja posebno – poput Amfilohija, za svetkovanje svetitelja „propisuje službu”.
Desna Amfilohijeva ruka, protojerej Velibor Džomić, pravdajući „kanonizaciju” Njegoša je naveo da „imamo u Rusiji primjere da na nivou eparhija ili mitropolije postoje sveti ljudi koji se poštuju, tako da ni u ovom slučaju nema nikakvog senzacionalizma”.
Bez ruskog primjera, ali tvrdeći suprotno, nije mogao ni Irinej. „Dostojevski i mnogi drugi slični njemu (Njegošu) nisu proglašavani svetiteljima”,kazao je za RFE.
Amfilohije, međutim, tvrdi da Njegoša Ruska pravoslavna crkva (RPC) „već smatra svecem”. Kao dokaz je objavio da je moskovski patrijarh Kiril (Gundjajev) poslao Irineju ikonu „Svetog Petra II Petrovića Njegoša”.
Zaplet je možda dodatno produbljen nekim istorijskim činjenicama. Njegoša je za vladiku 6. avgusta 1833. hirotonisala RPC, a 13. marta 1844. mu gramatom dodijelila titulu mitropolita. Tadašnji srpski arhijereji i patrijarh, sa sjedištem u Sremskim Karlovcima, nijesu imali nikakvu jurisdikciju nad slobodnom Crnom Gorom.
U Sintagmatu (rang listi) ili Diptihu Sv. Sinoda RPC-a iz 1850, dakle za Njegoševa života, navedena je „Autokefalna Mitropolija crnogorska”. Nakon Njegoša, liše Visariona (Ljubiše), tri naredna crnogorska crkvena poglavara takođe su rukopoloženi u Rusiji. Da li je slučajno ikona koju je patrijarh Kiril poslao u Beograd napravljena na osnovu Njegoševog portreta sa bijelom pankamilavkom – simbolom dostojanstva poglavara autokefalne Crkve?
Amfilohijeve veze sa ruskom jerarhijom u Beogradu su već izvjesno vrijeme pod lupom. Posjetu predsjednika Odjeljenja spoljnih crkvenih veza RPC-a mitropolita volokolamskog Ilariona (Alfejeva) Podgorici 21. jula 2011, kada se blasfemičnim komentarima obrušio na Crnogorsku pravoslavnu crkvu, srpski mediji bliski tamošnjim vlastima su tumačili kao „pripremu terena za autonomiju MCP-a”.
Blic je, na primjer, pisao da za „ovakvo rešenje crkvenog spora lobiraju ruski biznismeni koji, osim poslova u Crnoj Gori, imaju odlične odnose sa vlastima u Podgorici, ali i određenim krugovima RPC-a”. Iako je isticano da „niko ne sumnja u Amfilohijevu odanost SPC-u”, navedeno je da ruski mitropolit Ilarionom „ne vidi ništa loše u crkvenoj autonomiji na prostoru Crne Gore”.
Srpski crkveni istoričar, dr Veljko Đurić, pisao je da njihovi „kanoničari (i istoričari) nisu razjasnili kakve su obaveze proistekle iz čina hirotonije Petra II Petrovića Njegoša i potonjih mitropolita prema ruskoj Crkvi. Jedno je sigurno: Rusi to nisu zaboravili jer su se ‘setili’ Crne Gore”.
Nakon što početkom 2010. – tada sa favoritske pozicije zamjenika upokojenog Pavla (Stojčevića) – Amfilohije u svom drugom pokušaju nije izabran za novog patrijarha srpskog, svega par mjeseci kasnije je priznao neporecivo – da je Crkva u Crnoj Gori do 1918. bila autokefalna.
Međutim, dio srpske javnosti je njegovo podsjećanje na istorijsku utemeljenost crnogorske autokefalnosti doveo u vezu sa tada objavljenom odlukom Episkopskog savjeta u Crnoj Gori, kojim Amfilohije predsjedava, da je „jedino pravilno titulisanje za eparhije SPC u Crnoj Gori Pravoslavna crkva u Crnoj Gori”.
Episkopski savjet u Crnoj Gori, formiran 26. maja 2006. aktom Sabora (Odluka AS br.95/zap.208), bio je prva reakcija SPC-a na obnovu crnogorske nezavisnosti „u duhu očuvanja jedinstva Crkve i vjekovnog poretka drevne, 1920. godine vaspostavljene, Pećke patrijaršije”.
No, prema tvrdnji narečenog dr Veljka Đurića, to je tijelo – ustoličenjem Irineja, kada je „Amfilohije predavao belu pankamilavku drugome” – možda „ideja o Sinodu koji nije u Patrijaršiji u Beogradu”.
Naime, neki srpski arhijereji su mu saopštili da „mitropolit crnogorsko-primorski traži ono što je Crkva u Crnoj Gori imala”. „Na moje pitanje, a šta je to imala”, pisao je, „nisam dobio zadovoljavajući odgovor zasnovan na istorijskoj faktografiji; doduše, dali su mi do znanja da je taj pravni ‘problem’ u procesu rešavanja”.
U međuvremenu, Amfilohije je sredinom 2012. izabran za predsjednika a Velibor Džomić za sekretara Komisije Sabora SPC-a za reviziju Ustava. Iz MCP-a uporno demantuju da je u pripremi zahtjev Sinodu ili Saboru SPC-a za autonomiju ove eparhije.
Amfilohije je istupom na beogradskom mitingu izazvao krizu u SPC-u. Koliku i s kakvim posljedicama – ostaje da se vidi. Patrijarha Irineja – svog glavnog rivala – Amfilohije je preko medija podsjetio da „ogromna većina” sveštenstva SPC-a ima isti stav kao i on po pitanju Briselskog sporazuma, „samo što mnogi taj stav ne saopštavaju na način na koji ja činim”.
A „sveti Njegoš”? Sabor SPC-a je odbio da potvrdi Amfilohijevu „kanonizaciju”. Eto novog zapleta…
„Materijal”
Protiv svoje volje su mladog Rista Radovića 1953. upisali u beogradsku Bogosloviju Svetog Save. „Pričao mi je današnji crnogorski mitropolit”, zapisao je Matija Bećković, „kako je, idući s ocem u Beograd, molio Boga da ga u tu školu ne prime”. Ko bi rekao da će šest decenija kasnije držati zaupokojenu liturgiju tamošnjim vlastima.
Srpski premijer Ivica Dačić je kazao da bi se „pre bi se moglo očekivati da vladika Amfilohije drži liturgiju za upokojenje Vlade Crne Gore, kada je Crna Gora priznala nezavisnost Kosova, ali to nije učinio”.
Faktografija mu je na tačna: na mitingu Obraz preči u Podgorici oktobra 2008. Amfilohije nije ni bio najavljen kao govornik, niti je, kada je izašao za govornicu, „sahranjivao žive”.
Ali, uprkos očiglednoj pogođenosti Amfilohijevim jektenijem, srpske vlasti nijesu pristupile njegovoj medijskoj kompromitaciji, nalik onima lansiranim protiv Vasilija (Kačavende), Pahomija (Gačića) i Filiareta (Mićevića), djelimično čak i protiv patrijarha Irineja.
Ili protiv Amfilohija nemaju „materijal” ili ga pripremaju. Šta je, uostalom, rezultat istrage protiv zimus uhapšenog blagajnika Patrijaršije i Arhiepiskopije beogradsko-karlovačke, pod optužbama da je pronevjerio velike svote crkvenog novca „a najviše dok je patrijarh Pavle ležao na samrtničkoj postelji”? Optužnica tim povodom nije podignuta.
Amfilohije je, upravo dok je Pavle umirao, bio hijerarhijski najodgovorniji za crkvene finansije, ne samo kao faktički šef Sinoda, već i formalni zamjenik patrijarha i administrator Arhiepiskopije beogradsko-karlovačke.
Savjetnik
Mediji nijesu zabilježili da je u pratnji Amfilohija na mitingu u Beogradu 10. maja bio Mlađen Đorđević, savjetnik bivšeg predsjednika Srbije Borisa Tadića.
Tokom kampanje za lokalne izbore Milo Đukanović je optužio tadašnju koaliciju Bolja Crna Gora da im Đorđević „obezbjeđuje i finasijske i sve druge potpore; na taj način se u ime državnog rukovodstva Srbije miješa u unutrašnji politički život Crne Gore”.
Vlado JOVANOVIĆ
Komentari
DRUŠTVO
VRŠNJAČKO NASILJE U CRNOJ GORI U PORASTU: Djetinjstvo u strahu

Prema podacima UNICEF-a iz 2022. godine, mladih uzrasta od 13 do 15 godina koji su bili maltretirani bar jednom u posljednjih nekoliko mjeseci u Bosni i Hercegovini i Sloveniji ima oko 25 odsto, u Srbiji, Albaniji i Sjevernoj Makedoniji po 18 odsto, a u Hrvatskoj 22 odsto. Sličnih podataka za Crnu Goru – nema. Samo u toku 15 dana marta zabilježeno je čak pet slučajeva vršnjačkog nasilja
Samo od početka do sredine ovog marta zabilježeno je čak pet slučajeva vršnjačkog nasilja u Crnoj Gori, u kojima je učestovalo preko 20 tinejdžera. To su alarmantne brojke. Koliko se nasilja zapravo dešava, teško je znati – mnoge žrtve ne prijavljuju teror koji doživljavaju, u školama ili u onlajn prostoru, gdje se nasilje često prenosi.
Učenik osmog razreda podgoričke OŠ „21. maj” bio je žrtva napada koji se prije dvadesetak dana dogodio u blizini te škole. Brutalno ga je pretukla grupa đaka devetog razreda OŠ „Savo Pejanović”. Užasni snimak napada širio se društvenim mrežama. Dječak leži na travi, dok ga gomila šutira nogama.
Pokrenut je krivični postupak protiv četvorice četrnaestogodišnjaka zbog sumnje da su počinili djelo nasilničko ponašanje. Škola koja pohađaju namijenila im je vaspitnu mjeru – smanjenje ocjene iz vladanja.
Ovaj je dječak bio duže vremena izložen nasilju.
Početkom marta nikšićka policija podnijela je krivičnu prijavu protiv četiri osobe koje se sumnjiče za nasilničko ponašanje nad mladićem u holu Gimnazije „Stojan Cerović” u Nikšiću.
Zabilježen je i slučaj nasilja u OŠ „Lovćenski partizanski odred” na Cetinju
Prema podacima UNICEF-a iz 2022. godine, mladih uzrasta od 13 do 15 godina, koji su bili maltretirani bar jednom u posljednjih nekoliko mjeseci, u Bosni i Hercegovini i Sloveniji ima oko 25 odsto, u Srbiji, Albaniji i Sjevernoj Makedoniji po 18 odsto, a u Hrvatskoj 22 odsto.
Andrea JELIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 24. marta ili na www.novinarnica.net
Komentari
DRUŠTVO
RAMBO AMADEUS, NEPLANIRANO NASILJE: Čovječe, posrami se

Producentkinja TV emisije Dnevnica Lejla Kašić objavila je da je poznati muzičar Antonije Pušić seksualno uznemiravao i vrijeđao na snimanju posljednje epizode. Pusić se oglasio tek nekoliko dana kasnije i potvrdio priču Lejle Kašić. Cijeli slučaj stavio je u kontekst neshvaćenog buntovnika, žrtvu kulturnog modela u kojem živimo. Onda su gomile šovinista i seksista na društvenim mrežama vrijeđali i omalovažavali Lejlu Kašić. Podržale su je brojne NVO i građanski aktivisti
Seksualno uznemiravanje je, prema konvenciji Savjeta Evrope, svako neželjeno verbalno ili neverbalno, odnosno fizičko ponašanje seksualne prirode u svrhu, odnosno uz ishod povrede dostojanstva osobe, posebno kada se stvara zastrašujuća, neprijateljska, degradirajuća, ponižavajuća i uvredljiva atmosfera. U crnogorski Krivični zakonik tek treba da se uvede ovo krivično djelo.
U Crnoj Gori mnogi ne priznaju seksualno uznemiravanje kao vrstu nasilja nad (najčešće) ženom i dovođenje te osobe u ponižavajući položaj. U brojnim komentarima na ispad čuvenog muzičara Antonija Pusića, koji nastupa pod pseudonimom Rambo Amadeus, ta svijest je došla do punog izražaja.
„Šta treba, svaka cica kojoj si rekao da ti se sviđa njeno dupe i da bi je rado pojebao iz mesta, da skoči sa varijantom da je uznemiravaš….ma daj …pa onda smo svi manijaci i ajmo u zatvor….toliko mi ide na k….cela ova varijanta gde sve žene skaču da kamenuju nekog, a pri tome se žale da nema pravih muškaraca i zato su same, a pri tome imamo ekspanziju svih vrsta polova i trans budalaština“, navodi se u jednom od komentara.
Lejla Kašić, voditeljica i producentkinja TV emisije Dnevnica, objavila je da je Antonio Pusić, u toku snimanja, seksualno uznemiravao i omalovažavao. Nije htjela da govori o detaljima. Slučaj je prijavila policiji.
Pusić se oglasio tek nekoliko dana kasnije i potvrdio priču Lejle Kašić. Cijeli slučaj stavio je u kontekst neshvaćenog buntovnika, žrtve kulturnog modela u kojem živimo. U međuvremenu su gomile šovinista i seksista na društvenim mrežama razuzdano vrijeđali i omalovažavali Lejlu Kašić. Od toga da je sve zaslužila, do toga da namjerno diže paniku kako bi se proslavila preko popularnog muzičara iz Herceg Novog.
„Ona je ozbiljan bolesnik…ali kako da je kriviш jadnu kad niko živ ne zna za nju, a silno želi da postane poznata… Platiće ova Rambu nekoliko miliona i raznim valutama za ovo“, kazao je jedan od komentatora.
Rambo je u reagovanju ukazao da je sve skupa u stvari bila kulminacija njegove nervoze zbog koncepta emisije. Inače radi se o emisiji koja se odavno emituje i čiji koncept nije nikakva tajna. Na učestvovanje u Dnevnici Pušić je dragovoljno pristao. Lejlu Kašić, on je i u reagovanju, objavljenom na svom fb profilu, nazvao „ludačom“ i ustanovio „da treba da se liječi“. Odbio je da joj se izvini.
„Dotičnu gospođicu sam… sasvim neplanirano pipnuo ili pljesnuo po dupetu ili pak štipnuo, pojma nemam sad. To nema nikakve veze sa seksom, barem ne s moje strane. Htio sam da joj nekako dojavim da nemam više što, da me je satjerala u ponižavajući položaj. Nekakav zadnji pokušaj da odustane od grubog upada u intimu jedne porodice. Nesretno artikulisan kvazi-drugarski alarm. Seksističan možda, seksualan ne. Nije to niko vidio, nije se ni ona bunila, mogao bih da negiram, ali mrzi me da foliram. Nisam taj lik“, napisao je Rambo Amadeus.
Njegov odgovor pokrenuo je novi talas trolovsko-botovskog nasilja nad Lejlom Kašić, ali i nad svim ženama i muškarcima koje su stale u njenu odbranu. Mlada novinarka i aktivistkinja Jovana Damjanović napisala je autorski tekst Seksualno uznemiravanje nije udvaranje: Šta vas briga šta se tačno desilo. U tekstu je pokušala da odgovori na dva najčešća pitanja internet komentatora, zabrinutih za budućnost alfa muškarca – kako se udvarati a da ne popiješ prijavu i zašto žrtva ne kaže šta se tačno dogodilo.
„Ako ne znaš kako se udvarati a da se tvoje udvaranje ne završi prijavom onda nemoj da se udvaraš. Možda zvuči grubo, ali ukoliko ne primjećuješ da se u toku komunikacije neke stvari ne trebaju raditi ili izgovoriti, onda treba da radiš na sopstvenim komunikacionim vještinama. Ukoliko misliš da neko treba da trpi vulgarnosti ili prostakluk jer ti ne znaš kako drugačije, postaje vrlo jasno u kome je problem“, piše Damjanović.
Ubrzo nakon ovog teksta, internet nasilje se okrenulo ka njoj. Bilo je mnogo zlonamjernih, uvrjedljivih i seksističkih komentara. Ona za Monitor kaže da je očekivala sličnu reakciju, jer zna u kakvom društvu živimo, ali nije očekivala psovke i uvrede na ličnoj osnovi.
„Mislim da je dobro da se komunicira na ovu temu i dobro je da se priča o seksualnom uznemiravanju. Sa više muškaraca i žena na internetu, koji misle suprotno, ušla sam u raspravu oko ove teme i sigurna sam da su shvatili šta sam željela da kažem. Oni koji su samo vrijeđali, vjerujem da nijesu ni pročitali tekst, već samo naslov“, kaže Jovana Damjanović.
Lejla Kašić smatra da će i negativni komentari pomoći da se problem bolje mapira i pokazati koliko nam je emancipacija neophodna. Na komentare je reagovala i građanska aktivistkinja Bojana Jokić. „Nama je kao društvu ’ništa strašno’ da muškarac bez dozvole neprimjerno dodiruje ženu“, kazala je ona. „Čitam – ’izmislila je’, ’hoće slavu’ i još niz komentara slične sadržine i optužbi da je to samo i isključivo njena krivica i pitam se da li bi to isto pisali da je na Lejlinom mjestu bila njihova majka, sestra ili ćerka“, ukazuje Jokićeva.
Crnogorske organizacije koje se bave ženskim pravima izdale su zajedničko saopštenje povodom slučaja Lejle Kašić. One su posebno fokusirale saopštenje Antonija Pušića. Navode da pravdajući odbijanje izvinjenja žrtvi svog ponašanja time što je diskvalifikuje kao osobu ,,koja treba da se liječi”, ,,koja se prenemaže”, ,,koja koketira”, on opravdava nasilje prema ,,nedostojnima” i čini isto što su prije njega činili poznati nasilnici. Nebitno je jesu li nedostojni ,,ludaci”, ,,ženetine koje se prenemažu”, ,,pederi”… princip pravdanja nasilja – za koje nema opravdanja – ostaje isti.
„Simptomatično je i to da svoje nezadovoljstvo emisijom u kojoj je pristao da učestvuje, nije izrazio njenom uredniku – muškarcu, nego producentkinji – ženi i to na veoma čudan i apsolutno neprihvatljiv način“, istakle su nevladine organizacije.
Građanski aktivista Jovan Ulićević tvrdi da poznati muzičar pravda svoj postupak kao što svaki nasilnik pravda svoj. On je parafrazirao opravdanja koja je naveo Pušić u svom saopštenju. Bio sam nervozan, bio sam umoran, ne znam što mi je bilo, sistem je sjeban…„Mrzim ovaj sistem, kapitalizam je raspad, stoga, iskaliću se na ženi pored mene, jer se osjećam nemoćno da zaustavim nešto u čemu sam i sam učesnik. I opet, ona je kriva, što je ’luda’ i nije shvatila da mi treba podrška da malo neđe izdušim“, napisao je Ulićević na svom profilu.
Talas prijavljivanja slučajeva seksualnog uznemiravanja od strane moćnika odavno je krenuo u svijetu i u regionu. Kod nas je prva progovorila Lejla Kažić.
„Seksualno uznemiravanje ne smije biti normalna stvar. Ne smije imati opravdanje. Ne smije biti nešto na šta se ćuti i prema čemu smo ravnodušni. Može da se desi svima i to nije do nas. Do nas je da ne ćutimo na ovakve slučajeve, ne uplašimo se pred onima koji žele da iskoriste svoj položaj moći“, ističe Lejla Kašić.
Antonije Pušić, Rambo Amadeus, godinama je ambasador dobre volje u organizaciji UNICEF. Nakon što je Lejla Kašić o incidentu obavijestila ovu organizaciju, Pusićev angažman je suspendovan do daljnjeg. Ovo društvo tek treba da se suoči sa sobom i sa svojim nasilničkim potencijalima. Građanin Antonije Pušić ne bi smio propustiti priliku da pogleda ko je sve i na koji način stao u odbranu njegovog nasilničkog gesta. Da se čovjek prepadne. Ili, posrami.
Ivan ČAĐENOVIĆ
Komentari
DRUŠTVO
GRADONAČELNIK NIKŠIĆA NIJE KRIV ZA IZJAVE O ZLOČINU U SREBRENICI: Negiranje genocida na sudu prihvatljiv način

Viši sud u Podgorici oslobodio je gradonačelnika Nikšića Marka Kovačevića optužbi da je negiranjem genocida u Srebrenici širio mržnju. Krivični zakon Crne Gore zabranjuje negiranje ili relativizaciju genocida, ukoliko su ta krivična djela utvrđena pravosnažnom presudom međunarodnog krivičnog suda. To krivično djelo naziva se izazivanje nacionalne, rasne i vjerske mržnje, a zaprijećena je kazna od šest mjeseci do pet godina
Televizija Crne Gore prikazivala je u večeri 29. decembra 2021. godine bosanskohercegovački film Quo vadis, Aida. Riječ je kinematografskom ostvarenju Jasmile Žbanić, nominovanom za prestižnu američku nagradu – Oskar, a dobitnik je i više značajnih međunarodnih nagrada. Film obrađuje genocid u Srebrenici 1995. godine.
Iste večeri, pred prikazivanje filma, okupilo se nekoliko desetina, uglavnom, srednjovječnih muškaraca da protestuju protiv filma. Skup su, navodno, organizovali pripadnici pravoslavnih bratstava, koji svoje nacionalističke ideje i pokliče često kriju iza vjere i humanitarnog rada. Na glavnom ulazu u Radio-televiziju Crne Gore raširili su transparent – „Srebrenica nije genocid“. Riječi na transparentu obrazložio je i epski pjesnik Slavko Perošević, počasni član nikšićkog pravoslavnog bratstva Zavjetnici Tvrdoš. „Smatramo da zločin koji se dogodio u Srebrenici nikako ne može biti tretiran kao genocid… Može da se razmatra na nekim nivoima da li se u Srebrenici dogodio određeni zločin. Sigurno je da se i dogodio. Strijeljanje ratnih zarobljenika može da se tretira kao ratni zločin, ali nikako kao genocid“, kazao je tada on.
Krivični zakon Crne Gore zabranjuje negiranje ili relativizaciju genocida, ukoliko su ta krivična djela utvrđena pravosnažnom presudom međunarodnog krivičnog suda. To krivično djelo naziva se izazivanje nacionalne, rasne i vjerske mržnje, a zaprijećena je kazna od šest mjeseci do pet godina.
„Kazniće se i ko javno odobrava, negira postojanje ili značajno umanjuje težinu krivičnih djela genocida, zločina protiv čovječnosti i ratnih zločina učinjenih protiv grupe ili člana grupe koja je određena na osnovu rase, boje kože, religije, porijekla, državne ili nacionalne pripadnosti, na način koji može dovesti do nasilja ili izazvati mržnju prema grupi lica ili članu takve grupe, ukoliko su ta krivična djela utvrđena pravosnažnom presudom suda u Crnoj Gori ili međunarodnog krivičnog suda“, navodi se u Krivičnom zakoniku Crne Gore.
Više državno tužilaštvo u Podgorici u ovom događaju tada je pokrenulo izviđaj, ali je donijelo odluku da nije počinjeno nijedno krivično djelo koje se goni po službenoj dužnosti. Oni su predmet proslijedili Upravi policije kako bi utvrdili da li u ovim radnjama ima prekršaja. Međutim, ni policija nije našla da je u radnjama ovih lica bilo nekih kršenja zakona.
Tužilaštvo je nastavilo da ignoriše širenje mržnje, koje se moglo čuti u pjesmama i vidjeti na transparentima koje su nosile ove grupe dok su demonstrirale na ulicama. Sve dok u Skupštini Crne Gore nije usvojena Rezolucija o Srebrenici.
Nakon toga je gradonačelnik Nikšića Marko Kovačević, član Glavnog odbora Demokratskog fronta (DF) i Nove srpske demokratije (NSD), koji je navodno blizak sa gorepomenutim pravoslavnim bratstvima, na jednoj srbijanskoj televiziji ponovio tezu da Srebrenica nije genocid. On je tada kazao da se u Skupštini vidjelo ko je izdajnik, da su Srbi napadnuti i da treba da se brane.
„Uostalom, mislim Kartaginu treba razoriti. Uostalom, mislim nije bio genocid u Srebrenici“, kazao je Kovačević.
Demokratska partija socijalista tada je podnijela krivičnu prijavu protiv Kovačevića. Više državno tužilaštvo u Podgorici je ovog puta podiglo optužni predlog protiv gradonačelnika Nikšića. Smatrali su da je javnim negiranjem genocida širio nacionalnu i vjersku mržnju.
„U predmetu formiranom u Višem državnom tužilaštvu u Podgorici, protiv M.K., zbog krivičnog djela – izazivanje nacionalne, rasne i vjerske mržnje, nakon sprovedenog postupka izviđaja tokom kojeg je isti saslušan u svojstvu osumnjičenog, na okolnosti povodom iznijetog stava o genocidu u Srebrenici, koji je iznio u emisiji Usijanje dana na TV Kurir, dana 18. 06. 2021. godine, te prikupljenih drugih neophodnih dokaza, ovo tužilaštvo je protiv M.K. podnijelo optužni predlog Višem sudu u Podgorici zbog navedenog krivičnog djela“, objasnila je tada rukovoditeljka tog tužilaštva Lepa Medenica.
Međutim, sud je utvrdio da tužilaštvo nije dokazalo da je način negiranja genocida bio takav da može dovesti do nasilja ili izazivanja mržnje prema grupi lica ili članu neke takve grupe. U obrazloženju presude sud se pozvao i na presudu evropskog suda u Strazburu u predmetu Perinček protiv Švajcarske. Tužilaštvo je prošle sedmice uložilo žalbu na ovakvu odluku.
Dio pravnika sa kojima je razgovarao novinar Monitora, smatraju da ovaj slučaj nije mogao biti primijenjen u ovom predmetu jer je Perinček u Švajcarskoj negirao genocid Otomanske imperije nad Jermenima 1915. godine. Iako je Švajcarski nacionalni savjet ovaj događaj priznao kao genocid, on nije kao takav priznat međunarodnom presudom. A genocid je zločin koji mora utvrditi sud, što je bio i razlog presude Evropskog suda protiv Švajcarske. S druge strane, međunarodni sud u Hagu je donio presudu da je u Srebrenici počinjen genocid.
Drugi pravnici smatraju da, kao i u ovoj međunarodnoj presudu, tužilac Višeg tužilaštva nije dokazao kako je izjava Kovačevića izazvala ili mogla da izazove javne nerede i nemire. To je Evropski sud i naveo u svojoj presudi u korist Perinčeka.
Neki pravnici apostrofiraju dvostruke standarde tužilaštva kada je riječ o negiranju genocida u Srebrenici. Bivši ministar pravde Vladimir Leposavić, pravoslavna bratstva ili, pojedini predstavnici Srpske pravoslavne crkve, nijesu izvedeni pred sud zbog izjava sličnih Kovačevićevoj. Jedina razlika je što je protiv Kovačevića krivičnu prijavu podnijela partija za čijeg zemana je postavljena većina tužilaca.
Uglavnom, negiranje genocida u Crnoj Gori je i dalje nekažnjivo. A gradonačelnik Kovačević je javnosti pozat i po pjevanju pjesme u kojoj „kukaju bule“.
Deset mjeseci zbog poziva na klanje Cetinjana
Posljednji izvještaj državnog tužilaštva (za 2021) kaže da je zbog krivičnog djela izazivanje nacionalne, rasne i vjerske mržnje prijavljeno 45 osoba. Najviše ih je gonjeno zbog govora mržnje na internetu.
Većinu prijava tužilaštvo je odbacilo. Tužioci su odlučili da ne gone 32 osobe. Većina optuženih je završila u zatvoru.
„Sud je protiv šest lica donio osuđujuće presude, od čega je protiv pet lica izrečena kazna zatvora i protiv jednog lica uslovna osuda; protiv 3 lica donijete su oslobađajuće presude“, navodi se u izvještaju.
Uvidom u nekoliko javno dostupnih presuda može se vidjeti da su ljudi većinom pozivali na nasilje prema određenoj nacionalnoj ili vjerskoj grupi. U jednoj presudi navodi se da je okrivljeni podsticao na nasilje i mržnju u ime religije. Za to krivično djelo dobio je 10 mjeseci zatvora.
„Na svom profilu koji je registrovan pod imenom ’S.M.’ objavio govor sadržine ’Ja sam spreman za Cetinje. Malo mi se grb iskrivio, ali dobro. Drma mi se, drma mi se na šubari cveće, ubićemo, zaklaćemo ko sa nama neće. Svi na Cetinje, aloo! Nema, nema zajebancije, evo kapa se pripremila, jedno dva- tri noža da ponesemo i boli nas uvo’, piše u presudi.
Ivan ČAĐENOVIĆ
Komentari
-
Izdvojeno3 sedmice
ANKETA: Favoriti i saputnici
-
FOKUS3 sedmice
PRVI PREDSJEDNIČKI IZBORI NAKON PADA DPS-a: Na čijoj je strani neizvjesnost
-
OKO NAS2 sedmice
ULCINJSKA PORT MILENA: Od simbola grada do septičke jame i nazad
-
FOKUS4 sedmice
ĐUKANOVIĆ I PREDSJEDNIČKI IZBORI: Nagovoren?
-
DRUŠTVO4 sedmice
18 GODINA NAKON UBISTVA INSPEKTORA SLAVOLJUBA ŠĆEKIĆA: Suđenje bez kraja
-
INTERVJU3 sedmice
BETI LUČIĆ, GLUMICA: Nikog ne zanima mrtvo kazalište
-
FOKUS1 sedmica
PRVI KRUG PREDSJEDNIČKIH IZBORA: Poraz ili pobjeda Đukanovićevog i Mandićevog partnerstva
-
INTERVJU2 dana
EDIN OMERČIĆ, ISTORIČAR, INSTITUT ZA ISTORIJU SARAJEVSKOG UNIVERZITETA: Politički je mit da je SDA bio jedini organizator otpora