Povežite se sa nama

DRUŠTVO

ANKETA: Nezavisna zemlja, a ne država

Objavljeno prije

na

Šta su Monitorovi sagovornici očekivali od nezavisne Crne Gore, a šta je stvarnost

Dr Milenko Popović, univerzitetski profesor, Podgorica
Strani kapital – jedina mašina rasta

– Ono što sam očekivao to smo i dobili. Pre svega, a to je dobro koliko za Crnu Goru toliko i za Srbiju, na miran način se rasformirala neodrživa državna tvorevina. Neodrživa, prvo zato što je bila sastavljena samo od dve države što je kod odluka od zajedničkog interesa do ekstrema sužavalo pregovarački prostor i, drugo – zato što je razlika u veličini dveju članica federacije bila takvih razmera da ste samo mogli očekivati konstantne konflikte i još teže pogoršanje odnosa od onog kojeg smo imali.

Drugo, mnogo važnije, Crna Gora nije postala nezavisna država, već samo nezavisna zemlja, kako sam pre dve godine, na petu godišnjicu ,,nezavisnosti”, za Monitor, već rekao. Nezavisnost Crne Gore je još više ojačala strukture moći formirane u godinama ratova, sankcija, sumnjivih privatizacija i slično. Etablirana je poslovna, politička i kulturna elita, ako je njih kod nas uopšte moguće razgraničiti, koja je, braneći vlastite interese, pokazala nespremnost za društvene reforme i postala glavni problem razvoja Crne Gore. Dobro je što se u poslednje dve godine politička scena značajno promenila nabolje.

Na čisto ekonomskom planu imali smo dominaciju modela rasta kod kojeg je glavna, ako ne i jedina, mašina rasta ulaz stranih direktnih investicija i ostalih oblika stranog kapitala. Pre krize sve to je naizgled dobro funkcionisalo iako se znalo koji su problemi takvog pristupa razvoju. Prvo, isključivo oslanjanje na priliv stranog kapitala čini ekonomiju jako osetljivom i ranjivom na eksterna kretanja. Kriza nam je to zorno pokazala, a taj ,,show” ćemo, ako ništa ne preduzmemo, dugo gledati. Drugo, ovakav model rasta je dugoročno neodrživ, pogotovo ako je ulaz stranog kapitala zasnovan uglavnom na prodaji postojeće imovine – nekretnina i velikih preduzeća kroz privatizaciju. Konačno, čak i ako pretpostavimo da je priliv stranog kapitala (u obliku ,,greenfield” investicija) dugoročno održiv, i da je, samim tim, i deficit trgovinskog bilansa dugoročno održiv, što teorijski nije isključeno, moramo uzeti u obzir da ovakav model podrazumeva takvu promenu u relativnom nivou cena koja garantuje održivost samo onim delatnostima koje su konkurentne u apsolutnom nivou troškova, a ne i onima koje su konkurentne u relativnom nivou troškova. Ovime se u znatnoj meri može objasniti dosadašnja deindustrijalizacija u Crnoj Gori i regionu u celini.

Dr Svetozar Jovićević, univerzitetski profesor, Podgorica
Apsolutno nepovjerenje u institucije

– Kada se prisjetimo onoga što se zbivalo prije referenduma – posebno unutrašnjih i spoljašnjih okolnosti nenaklonjenih rješavanju državnog statusa Crne Gore – bilo je krajnje vrijeme da ona riješi državno pitanje. Sa tog stanovišta svi koji smo željeli tu državu moramo biti zadovoljni, uprkos tome što su nosioci tog procesa bili isti oni koji su bili nosioci antibirokratske revolucije i svega što je iza nje slijedilo.

Nisam očekivao da će državni status riješiti sve naše probleme. Ali očekivao sam da će se otvoriti mogućnosti da se raskrsti sa problemima iz traumatičnog perioda antibirokratske revolucije i nacionalizma, i svega što je slijedilo na prostoru bivše Jugoslavije. Očekivao sam, nerealno, od nosilaca tih procesa, onih na vrhu, izvinjenje i državama i narodima iz bivše Jugoslavije i sopstvenom narodu za sve ono čemu je ta vrhuška lično doprinijela. Očekivao sam, uprkos svim podjelama, proces unutrašnje stabilizacije i izmirenja među onima koji su mislili drugačije. Očekivao sam da će se unutrašnja kohezija zasnivati na izgradnji građanskog nacionalnog koncepta koji počiva na pripadnosti i odanosti zajedničkoj i sopstvenoj državi. No, vrhuška je nastavila ranije procese jašući sada na slavodobitnom talasu nacionalnih heroja kriminalno prisvajajući, zajedno sa onima oko sebe, nacionalne resurse i dobra.

Crna Gora je u postreferendumskom periodu privukla mešetare i prljavi novac što je stvorilo privid prosperiteta, koji nije mogao trajati jer nije bio zasnovan na realnoj osnovi. Tu smo, gdje smo. Sa neizgrađenim institucijama sistema, sa apsolutnim nepovjerenjem u te institucije i u nosioce vlasti, sa zamagljenom perspektivom privrednog razvoja, sa podjelama, sa malo nade da će doći do promjene vlasti na prirodan način, sa zaoštravanjem do krajnjih granica privredne i političke situacije, naročito poslije ovih nesrećnih predsjedničkih izbora… Racionalan pristup svemu tome nameće mi strah da će kod mnogih odnos prema državi umjesto da jača slabiti. Zbog toga sam veoma zabrinut.

Velija Murić, advokat iz Rožaja
Nova velika uhodana prevara

Sticanjem nezavisnosti Crnoj Gori, staroj državi sa istorijski utemeljenom tradicijom, vraćeno je ono što je zasluživala. To je ono na šta se čekalo čitav dvadeseti vijek. Očekivao sam da će sve greške i štetne posljedice iz prošlosti biti nauk za ovu državu – da dobro promišlja. Vođen vjerom da će narod, u kom se probudila politička zrelost da izglasa nezavisnost svoje države, postati suveren Crne Gore, a ne oni koji su je godinama provlačili kroz blato i tragediju.

Očekivao sam makar djelić obećanog ,,Monaka”, ustavno uređenu ekološku, prosperitetnu, ekonomski stabilnu i nezavisnu, demokratsku državu. Nadao sam se da će država biti garant ljudskih prava. Očekivao sam obrazovni sistem uređen po mjeri i potrebama građana, nezavisnu policiju i pravosuđe. Posebno sam očekivao da će nova Crna Gora na temeljima ranije stečenih ekonomskih dobara podići standard radnika i poljoprivrednika, te da će to biti osnovna referenca na putu ka pridruživanju i prijem u red zemalja u kojima se građanin osjeća epicentrom svih interesa.

Desila se još jedna velika, ali uhodana prevara. Na sceni su jake nacionalne podjele, oličene u nacionalno-profilisanim političkim partijama, koje opstaju na nacionalnim podjelama i tenzijama, kiteći se marionetskim partijicama vođenim šakom intereždžija, koje navodno brinu o interesima manjinskih naroda. Umjesto očekivanog zaokreta sa tradicionalnog ka modernom, sa politikantskog na stvarno i realno, ova Crna Gora još nije dostigla nivo sa kraja osamdesetih.

Dobili smo epitet tranzitno-mafijaške države sa švercerskim klanovima svjetskoga glasa. Dobili smo prodate, prisvojene ili uništene najznačajnije privredne i prirodne resurse, privatizovane ili srušene hotele, jako bogatu razuzdanu oligarhiju. Dobili smo politički zavisno sudstvo i dijelom kriminalizovanu policiju i neotkrivene likvidacije onih koji su mislili drugačije. Dobili smo ugrožene medije, blokirane sudske procese o najtežim zločinima. Dobili smo iseljavanje građana sa prostora na kojima su njihovi preci i oni rođeni. Dobili smo „dekrete” o deportacijama nedužnih ljudi i skrivanje takvih i sličnih zločina. Dobili smo neizvjesnu budućnost djece i čuvanje mira preko socijale iz sumnjivih izvora.

Aleksandar Tabaš, nastavnik
Život od prošlosti

– Od davnina su Crnogorci u potrazi za izgubljenim vremenom. I čini se, još su na početku. Zašto? I prije i poslije Berlinskog kongresa Crnogorci su se bavili drugima. Metaforički, spašavali Ruse i Amerikance. Da nije smiješno bilo bi tužno, to što tako omalen narod ima takve ambicije. Francuska buržoaska revolucija, Hladni rat, 68-ma, pad Berlinskog zida, EU. .. Nažalost, sve su to propuštene lekcije. Uspješno ploviti u 21. vijek moguće je, ali se lekcije moraju postići, ili premostiti raciom (vjerovatno bolan, ali neophodan skok plemenskog – u nepoznato). Omama crnogorskim pregnućima, sve nepravde i pravde velikog svijeta, u zemlji plemena – umjesto društvene i individualne emancipacije, obnavljaju inferiornost, mitomaniju, iracionalan strah ili ludu hrabrost. Čuvena crnogorska pizma samo je jedna od posljedica sociopsihološke borbe Crnogorca sa samim sobom.

Ne pomažu vučiji dolovi, mojkovci, 13. julovi, AB revolucije, EU integracije, pa ni voda s Ivanovih korita. Zašto? Zato što Crnogorac ne pije vodu s Korita, nego joj pjesmu pjeva. Zato prošlost treba smjestiti gdje joj je mjesto. U muzej. Nažalost, i danas Crna Gora pokušava da živi od prošlosti. Olako obećane brzine, olako zarađeni novci – loši su primjeri. Potrebno je vjerovati u sebe, više nego u himne i zastave. Jadna je nacionalna samosvojnost, bez individualne. Primjeri čojstva i junaštva postoje i kod Crnogoraca. Kao primjeri. Ali Crnogorci misle da su primjeri – opšte stanje. Naopako misle. Poštovati sebe kao i druge, umjeti komunicirati, čuti sagovornika, čuvati druge od sebe, a sebe ne poništiti – na riječima izgleda lako. Čovjek je poput ovce među vukovima, nezadovoljan, dezorijentisan, siromašan u svakom pogledu kad umjesto tradicije+kulture-prosvjete-nauke, izabere mit, kult ličnosti, nekritičku snagu države. Zato, dok toga (ETIKE) ne biva, ni normalnosti ne biva. Etika ne počiva na žitu iz Rusije ili na podršci američke administracije. Ona se stvara u nama samima. Imaju se Crnogorci čime ponositi. Ali tek kada savladaju lekcije o čovjeku građaninu, hrabrom i etičnom, obrazovanom i ekonomski nezavisnom. Tada će i ponos biti ozbiljno prihvaćen. I kod kuće i u gostima.

Zarija Pejović, ekonomski analitičar
Upravljanje oslonjeno na poslušnike

– Očekivao sam da će demokratski procesi teći znatno brže. Koncept upravljanja Crnom Gorom od strane aktuelnog režima, koji ćemo nazvati ,,držanjem stvari pod kontrolom”, onemogućio je dosezanje punih ekonomskih i političkih sloboda, koje su realno bile ostvarive. Vladavina ,,pod kontrolom” je emancipaciji Crne Gore prišla na upitan način, prvo država, pa poslije demokratija. Kao da Crna Gora slučajno ima gotovo milenijumski državni okvir i kao da se pukim slučajem početkom 90- ih, arhetipski iznjedrila snažna ideja nacionalnog i građanskog oslobođenja.

Vlast želi da državnost baštini poput ,,diplome u vetrini”, pokušavajući da kompenzuje odustvo ozbiljnijih rezultata u izgradnji pravne države, efikasne administracije i ekonomskog boljitka. Limite za ostvarenje ovih ciljeva predstavlja koncept upravljanja koji zahtijeva provjerene poslušnike. Takva kadrovska politika, kako i Đukanović priznaje, dovodi do paralize administracije. Da li se paralizovanom administracijom može hitati prema standardima zvaničnog Brisela? Da li se izbornim mahinacijama može ostvariti demokratija, kao koncept evropske vladavine?

Dok je 90-ih godina ali i protekle decenije zapad ostvarivao privredni rast, Crna Gora je gotovo doticala dno egzistencije. Od 2005-2009., zahvajujuću globalnom ,,finansijskom talasu”, ostvaren je privredni rast i objektivni boljitak u standardu građana. No kada se ,,talas” povukao, odsustvom razvojnih politika, ali i privlačenjem upitnih investitora, nisu ostali ili nastali kapaciteti koji bi stvarali novu vrijednost.

U Crnoj Gori i na zapadu narasta svijest o neophodnosti promjena. Konačno, opozicija je pokazala da može da unaprijedi svoje kapacitete i očekujemo da će se takvi procesi nastaviti.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

DRUŠTVO

KRIMINAL U SLUŽBI DRŽAVE I OBRNUTO: Belivuk i Miljković – državni vojnici oba oka u glavi

Objavljeno prije

na

Objavio:

Veljko BelivukMarko Miljkovići njihova kriminalna grupa se pred Specijalnim sudom u Beogradu terete , za sada, za sedam teških ubistava, silovanje, posjedovanje oružja, dilovanje droge i zločinačko udruživanje. Crnogorsko Specijalno državno tužilaštvo ih tereti da su ilegalno ušli u Crnu Goru u drugoj polovini 2020. gdje su izvršili ubistvo Damira Hodžića, Adisa Spahića i otmicu Mila Radulovića zvanog Kapetan iz Škaljarskog klana, koji je  kasnije likvidiran i tajno zakopan na Lovćenu

 

 

Skidanje zabrane ulaska u Crnu Goru dvojici elitnih beogradskih kriminalaca 28. decembra 2020. godine je nedavno koštalo slobode dvojicu možda najvažnijih menadžera bivšeg režima Demokratske partije socijalista (DPS). Veljko BelivukMarko Miljković i njihova kriminalna grupa se suočavaju sa ozbiljnim optužbama pred Specijalnim sudom u Beogradu. Terete se, za sada, za sedam teških ubistava, silovanje, posjedovanje oružja, dilovanje droge i zločinačko udruživanje.

Crnogorsko Specijalno državno tužilaštvo (SDT) ih tereti da su ilegalno ušli u Crnu Goru u drugoj polovini 2020. gdje su izvršili ubistvo Damira Hodžića, Adisa Spahića i otmicu Mila Radulovića zvanog Kapetan iz Škaljarskog klana. Radulović je kasnije takođe likvidiran i tajno zakopan na Lovćenu. Ova ubistva su dotični komentirali preko SKY aplikacije. Belivuk i Miljković su na ove okolnosti prvi put saslušani u Beogradu krajem 2021. godine od strane tadašnjeg Glavnog specijalnog tužioca (GST) Milivoja Katnića i njegovog zamjenika Saše Čađenovića. Obojica su sada u pritvoru. I Belivuk i Miljković su negirali djela tvrdeći da tada nisu bili u Crnoj Gori jer su imali zabranu ulaska u zemlju.

Međutim, oni su godinama imali podršku osoba iz vrha dva bratska režima – vučićevskog i đukanovićevskog. Suđenje Belivuku i Miljkoviću za ubistvo bivšeg karate reprezentativca Vlastimira Miloševića (upucanog i “overenog u glavu” 30. januara 2017. u centru Beograda) je ogolilo zarobljenost srpskog pravosuđa i države. Maskirani ubica se lagodno ponašao ne obazirući se ni na svjedoke ni na ulični video-nadzor. Terenski operativci srbijanske policije su prikupili obilje dokaza među kojima i tri uzorka DNK Belivuka – jedan na vratima zgrade gdje je živio pokojni Milošević, drugi na vozilu korišćenom za bjekstvo (po policijskoj pretpostavci), dok je navodno treći uzorak nađen na tijelu ubijenog. Zahvaljujući kamerama policija je rekonstruirala rutu kojom su se kretali likvidatori dok je snimak  bio dovoljnog kvaliteta da se odradi i antropološko vještačenje. Policija je Belivuku i Miljkoviću oduzela mobilne telefone prilikom hapšenja pet dana nakon ubistva.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 19. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

PREMIJER OBEĆAVA JOŠ VEĆE PLATE: EU da nam zavidi

Objavljeno prije

na

Objavio:

U premijerovom obećanju o “mogućoj” plati većoj od EU prosjeka nema preciznijih rokova pa bi se moglo pokazati da smo mi, a ne Milojko Spajić nepopravljivi optimisti. Dok on to samo vješto koristi

 

Premijer Milojko Spajić ostaje nepopravljivi optimista. Ili je čovjek sa rijetko viđenim talentom da relativizuje činjenice. Uglavnom, umjesto ispunjenja prošlogodišnjih, predizbornih, obećanja dobili smo nova. Ljepša, bolja, veća. “Do vremena kad Crna Gora bude bila predložena za članicu Evropske unije, mogla bi da ima prosječnu zaradu veću od prosjeka EU”, prenijeli su mediji premijerovu izjavu datu pred Odborom za spoljne poslove Evropskog parlamenta.

Spajić je ovo rekao odgovarajući na pitanja evropskih poslanika. To mu, začudo, nije bilo “gubljenje vremena”. Dolazak u parlament u kome je izabran i gdje je dužan da, makar s vremena na vrijeme, podnosi račune – jeste. Ali, da se vratimo ljepšim temama: kako ćemo trošiti tih skoro 2.200 eura, koliko danas iznosi prosječna neto zarada u Evropskoj uniji? Čim ih zaradimo (uzajmimo) – mi ili država.

Jedni su na ove najave veselo trljali ruke, drugi zbunjeno slijegali ramenima, a traći pokušali racionalizovati premijerovo obećanje. Tražeći odgovor na pitanja kad i kako. I ko će to da plati. A ko da vrati (kredit).

Pomalo bajati podaci s kraja 2022. pokazuju da je prosječna zarada u privatnom sektoru bila za skoro 160 eura manja od prosječne (555 naspram 712 eura, koliko je tada iznosila prosječna neto zarada).  Pa kako smo onda dobacili do prosjeka?

Da je broj zaposlenih u javnom i privatnom sektoru jednak, a nije, to bi značilo da je zaposleni koji je platu primao iz državnog ili nekog od lokalnih budžeta, ili je zarađivao u nekom državnom (javnom) preduzeću, prije dvije godine, u prosjeku, primao zaradu za 300 eura veću od zaposlenog u privatnom sektoru. Pošto je odnos broja zaposlenih u javnom i privatnom sektoru ipak nešto drugačiji (više je zapošljenih u privatnim firmama), to znači da je razlika u zaradama jednih i drugih bila još veća. U korist tzv. budžetskih korisnika.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 19. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

AKO JE VESNA BRATIĆ IZABRANA U ZVANJE REDOVNE PROFESORICE UCG: Komisija po resavskom modelu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Izbor su pratile brojne primjedbe i sumnje na nepravilnosti. Bratićeva protivkandidatkinja Tanja Bakić tvrdi da Vijeće Filološkog niti Senat nisu sankcinisali Komisiju za pisanje izvještaja o kandidatima, iako su dva člana predala potpuno identične tekstove

 

Senat Univerziteta Crne Gore je 15. marta ove godine izabrao dr Vesnu  Bratić u akademsko zvanje redovne profesorica iz oblasti Anglistika – Anglofona književnost i civilizacija i Engleski jezik na Filološkom fakultetu Univerziteta Crne Gore. Bratić je od kraja 2020. do kraja aprila 2022. bila ministarka prosvjete, nauke, kulture i sporta u 42. Vladi. Bratić nije bila jedina kandidatkinja, pored nje na konkursu za izbor u akademsko zvanje iz navedenih oblasti, koji je raspisan u junu prošle godine, prijavila se i dr Tanja Bakić.

Sam tok konkursa i izbor zanimljivi su zbog brojnih primjedbi i sumnje  na nepravilnosti koje su se dešavale tokom njegovog trajanja.

U septembru 2023. imenovana je Komisija za razmatranje konkursnog materijala i pisanje izvještaja u sastavu prof. dr Radojka Vukčevič sa Filološkog fakulteta u Beogradu, prof. dr Janko Andrijašević sa Filološkog fakulteta UCG i prof. dr Zoran Paunović sa Filološkog fakulteta u Beogradu. Nakon što je Andrijašević u oktobru iz zdravstvenih razloga odustao od rada u komisiji, za novog člana je imenovana prof. dr Vesna Lopičić sa Univerziteta u Nišu.

Krajem prošle godine u Biltenu UCG objavljeni su izvještaji o kandidatima članova Komisije. Sva tri člana Komisije pozitivno su ocijenili kandidatatkinju Bratić i dali preporuku da se Bratić izabere.

Prigovor na recenzije, u januaru ove godine, Vijeću Filozofskog fakulteta UCG, upućuje Tanja Bakić. Ona u njemu kao apsurd ocjenjuje da su dva člana komisije potpisala istovjetne recenzije. Dr Bakić tvrdi da su izvještaji prof. dr Zorana Paunovića i prof. dr Radojke Vukčević potpuno identični:  ,,Jedina razlika je u tome što je dr Paunović, redovni profesor Univerziteta u Beogradu, koji izvorno govori ekavicu, pokušao da ekavizira tekst profesorke Vukčević, izvorno napisan na ijekavici. Nažalost, u tome nije savim uspio, ostavivši znatan dio predatog teksta u ijekavici”, napisala je dr Bakić.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 19. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo