Šta su Monitorovi sagovornici očekivali od nezavisne Crne Gore, a šta je stvarnost
Dr Milenko Popović, univerzitetski profesor, Podgorica
Strani kapital – jedina mašina rasta
– Ono što sam očekivao to smo i dobili. Pre svega, a to je dobro koliko za Crnu Goru toliko i za Srbiju, na miran način se rasformirala neodrživa državna tvorevina. Neodrživa, prvo zato što je bila sastavljena samo od dve države što je kod odluka od zajedničkog interesa do ekstrema sužavalo pregovarački prostor i, drugo – zato što je razlika u veličini dveju članica federacije bila takvih razmera da ste samo mogli očekivati konstantne konflikte i još teže pogoršanje odnosa od onog kojeg smo imali.
Drugo, mnogo važnije, Crna Gora nije postala nezavisna država, već samo nezavisna zemlja, kako sam pre dve godine, na petu godišnjicu ,,nezavisnosti”, za Monitor, već rekao. Nezavisnost Crne Gore je još više ojačala strukture moći formirane u godinama ratova, sankcija, sumnjivih privatizacija i slično. Etablirana je poslovna, politička i kulturna elita, ako je njih kod nas uopšte moguće razgraničiti, koja je, braneći vlastite interese, pokazala nespremnost za društvene reforme i postala glavni problem razvoja Crne Gore. Dobro je što se u poslednje dve godine politička scena značajno promenila nabolje.
Na čisto ekonomskom planu imali smo dominaciju modela rasta kod kojeg je glavna, ako ne i jedina, mašina rasta ulaz stranih direktnih investicija i ostalih oblika stranog kapitala. Pre krize sve to je naizgled dobro funkcionisalo iako se znalo koji su problemi takvog pristupa razvoju. Prvo, isključivo oslanjanje na priliv stranog kapitala čini ekonomiju jako osetljivom i ranjivom na eksterna kretanja. Kriza nam je to zorno pokazala, a taj ,,show” ćemo, ako ništa ne preduzmemo, dugo gledati. Drugo, ovakav model rasta je dugoročno neodrživ, pogotovo ako je ulaz stranog kapitala zasnovan uglavnom na prodaji postojeće imovine – nekretnina i velikih preduzeća kroz privatizaciju. Konačno, čak i ako pretpostavimo da je priliv stranog kapitala (u obliku ,,greenfield” investicija) dugoročno održiv, i da je, samim tim, i deficit trgovinskog bilansa dugoročno održiv, što teorijski nije isključeno, moramo uzeti u obzir da ovakav model podrazumeva takvu promenu u relativnom nivou cena koja garantuje održivost samo onim delatnostima koje su konkurentne u apsolutnom nivou troškova, a ne i onima koje su konkurentne u relativnom nivou troškova. Ovime se u znatnoj meri može objasniti dosadašnja deindustrijalizacija u Crnoj Gori i regionu u celini.
Dr Svetozar Jovićević, univerzitetski profesor, Podgorica
Apsolutno nepovjerenje u institucije
– Kada se prisjetimo onoga što se zbivalo prije referenduma – posebno unutrašnjih i spoljašnjih okolnosti nenaklonjenih rješavanju državnog statusa Crne Gore – bilo je krajnje vrijeme da ona riješi državno pitanje. Sa tog stanovišta svi koji smo željeli tu državu moramo biti zadovoljni, uprkos tome što su nosioci tog procesa bili isti oni koji su bili nosioci antibirokratske revolucije i svega što je iza nje slijedilo.
Nisam očekivao da će državni status riješiti sve naše probleme. Ali očekivao sam da će se otvoriti mogućnosti da se raskrsti sa problemima iz traumatičnog perioda antibirokratske revolucije i nacionalizma, i svega što je slijedilo na prostoru bivše Jugoslavije. Očekivao sam, nerealno, od nosilaca tih procesa, onih na vrhu, izvinjenje i državama i narodima iz bivše Jugoslavije i sopstvenom narodu za sve ono čemu je ta vrhuška lično doprinijela. Očekivao sam, uprkos svim podjelama, proces unutrašnje stabilizacije i izmirenja među onima koji su mislili drugačije. Očekivao sam da će se unutrašnja kohezija zasnivati na izgradnji građanskog nacionalnog koncepta koji počiva na pripadnosti i odanosti zajedničkoj i sopstvenoj državi. No, vrhuška je nastavila ranije procese jašući sada na slavodobitnom talasu nacionalnih heroja kriminalno prisvajajući, zajedno sa onima oko sebe, nacionalne resurse i dobra.
Crna Gora je u postreferendumskom periodu privukla mešetare i prljavi novac što je stvorilo privid prosperiteta, koji nije mogao trajati jer nije bio zasnovan na realnoj osnovi. Tu smo, gdje smo. Sa neizgrađenim institucijama sistema, sa apsolutnim nepovjerenjem u te institucije i u nosioce vlasti, sa zamagljenom perspektivom privrednog razvoja, sa podjelama, sa malo nade da će doći do promjene vlasti na prirodan način, sa zaoštravanjem do krajnjih granica privredne i političke situacije, naročito poslije ovih nesrećnih predsjedničkih izbora… Racionalan pristup svemu tome nameće mi strah da će kod mnogih odnos prema državi umjesto da jača slabiti. Zbog toga sam veoma zabrinut.
Velija Murić, advokat iz Rožaja
Nova velika uhodana prevara
Sticanjem nezavisnosti Crnoj Gori, staroj državi sa istorijski utemeljenom tradicijom, vraćeno je ono što je zasluživala. To je ono na šta se čekalo čitav dvadeseti vijek. Očekivao sam da će sve greške i štetne posljedice iz prošlosti biti nauk za ovu državu – da dobro promišlja. Vođen vjerom da će narod, u kom se probudila politička zrelost da izglasa nezavisnost svoje države, postati suveren Crne Gore, a ne oni koji su je godinama provlačili kroz blato i tragediju.
Očekivao sam makar djelić obećanog ,,Monaka”, ustavno uređenu ekološku, prosperitetnu, ekonomski stabilnu i nezavisnu, demokratsku državu. Nadao sam se da će država biti garant ljudskih prava. Očekivao sam obrazovni sistem uređen po mjeri i potrebama građana, nezavisnu policiju i pravosuđe. Posebno sam očekivao da će nova Crna Gora na temeljima ranije stečenih ekonomskih dobara podići standard radnika i poljoprivrednika, te da će to biti osnovna referenca na putu ka pridruživanju i prijem u red zemalja u kojima se građanin osjeća epicentrom svih interesa.
Desila se još jedna velika, ali uhodana prevara. Na sceni su jake nacionalne podjele, oličene u nacionalno-profilisanim političkim partijama, koje opstaju na nacionalnim podjelama i tenzijama, kiteći se marionetskim partijicama vođenim šakom intereždžija, koje navodno brinu o interesima manjinskih naroda. Umjesto očekivanog zaokreta sa tradicionalnog ka modernom, sa politikantskog na stvarno i realno, ova Crna Gora još nije dostigla nivo sa kraja osamdesetih.
Dobili smo epitet tranzitno-mafijaške države sa švercerskim klanovima svjetskoga glasa. Dobili smo prodate, prisvojene ili uništene najznačajnije privredne i prirodne resurse, privatizovane ili srušene hotele, jako bogatu razuzdanu oligarhiju. Dobili smo politički zavisno sudstvo i dijelom kriminalizovanu policiju i neotkrivene likvidacije onih koji su mislili drugačije. Dobili smo ugrožene medije, blokirane sudske procese o najtežim zločinima. Dobili smo iseljavanje građana sa prostora na kojima su njihovi preci i oni rođeni. Dobili smo „dekrete” o deportacijama nedužnih ljudi i skrivanje takvih i sličnih zločina. Dobili smo neizvjesnu budućnost djece i čuvanje mira preko socijale iz sumnjivih izvora.
Aleksandar Tabaš, nastavnik
Život od prošlosti
– Od davnina su Crnogorci u potrazi za izgubljenim vremenom. I čini se, još su na početku. Zašto? I prije i poslije Berlinskog kongresa Crnogorci su se bavili drugima. Metaforički, spašavali Ruse i Amerikance. Da nije smiješno bilo bi tužno, to što tako omalen narod ima takve ambicije. Francuska buržoaska revolucija, Hladni rat, 68-ma, pad Berlinskog zida, EU. .. Nažalost, sve su to propuštene lekcije. Uspješno ploviti u 21. vijek moguće je, ali se lekcije moraju postići, ili premostiti raciom (vjerovatno bolan, ali neophodan skok plemenskog – u nepoznato). Omama crnogorskim pregnućima, sve nepravde i pravde velikog svijeta, u zemlji plemena – umjesto društvene i individualne emancipacije, obnavljaju inferiornost, mitomaniju, iracionalan strah ili ludu hrabrost. Čuvena crnogorska pizma samo je jedna od posljedica sociopsihološke borbe Crnogorca sa samim sobom.
Ne pomažu vučiji dolovi, mojkovci, 13. julovi, AB revolucije, EU integracije, pa ni voda s Ivanovih korita. Zašto? Zato što Crnogorac ne pije vodu s Korita, nego joj pjesmu pjeva. Zato prošlost treba smjestiti gdje joj je mjesto. U muzej. Nažalost, i danas Crna Gora pokušava da živi od prošlosti. Olako obećane brzine, olako zarađeni novci – loši su primjeri. Potrebno je vjerovati u sebe, više nego u himne i zastave. Jadna je nacionalna samosvojnost, bez individualne. Primjeri čojstva i junaštva postoje i kod Crnogoraca. Kao primjeri. Ali Crnogorci misle da su primjeri – opšte stanje. Naopako misle. Poštovati sebe kao i druge, umjeti komunicirati, čuti sagovornika, čuvati druge od sebe, a sebe ne poništiti – na riječima izgleda lako. Čovjek je poput ovce među vukovima, nezadovoljan, dezorijentisan, siromašan u svakom pogledu kad umjesto tradicije+kulture-prosvjete-nauke, izabere mit, kult ličnosti, nekritičku snagu države. Zato, dok toga (ETIKE) ne biva, ni normalnosti ne biva. Etika ne počiva na žitu iz Rusije ili na podršci američke administracije. Ona se stvara u nama samima. Imaju se Crnogorci čime ponositi. Ali tek kada savladaju lekcije o čovjeku građaninu, hrabrom i etičnom, obrazovanom i ekonomski nezavisnom. Tada će i ponos biti ozbiljno prihvaćen. I kod kuće i u gostima.
Zarija Pejović, ekonomski analitičar
Upravljanje oslonjeno na poslušnike
– Očekivao sam da će demokratski procesi teći znatno brže. Koncept upravljanja Crnom Gorom od strane aktuelnog režima, koji ćemo nazvati ,,držanjem stvari pod kontrolom”, onemogućio je dosezanje punih ekonomskih i političkih sloboda, koje su realno bile ostvarive. Vladavina ,,pod kontrolom” je emancipaciji Crne Gore prišla na upitan način, prvo država, pa poslije demokratija. Kao da Crna Gora slučajno ima gotovo milenijumski državni okvir i kao da se pukim slučajem početkom 90- ih, arhetipski iznjedrila snažna ideja nacionalnog i građanskog oslobođenja.
Vlast želi da državnost baštini poput ,,diplome u vetrini”, pokušavajući da kompenzuje odustvo ozbiljnijih rezultata u izgradnji pravne države, efikasne administracije i ekonomskog boljitka. Limite za ostvarenje ovih ciljeva predstavlja koncept upravljanja koji zahtijeva provjerene poslušnike. Takva kadrovska politika, kako i Đukanović priznaje, dovodi do paralize administracije. Da li se paralizovanom administracijom može hitati prema standardima zvaničnog Brisela? Da li se izbornim mahinacijama može ostvariti demokratija, kao koncept evropske vladavine?
Dok je 90-ih godina ali i protekle decenije zapad ostvarivao privredni rast, Crna Gora je gotovo doticala dno egzistencije. Od 2005-2009., zahvajujuću globalnom ,,finansijskom talasu”, ostvaren je privredni rast i objektivni boljitak u standardu građana. No kada se ,,talas” povukao, odsustvom razvojnih politika, ali i privlačenjem upitnih investitora, nisu ostali ili nastali kapaciteti koji bi stvarali novu vrijednost.
U Crnoj Gori i na zapadu narasta svijest o neophodnosti promjena. Konačno, opozicija je pokazala da može da unaprijedi svoje kapacitete i očekujemo da će se takvi procesi nastaviti.
Veseljko KOPRIVICA