Povežite se sa nama

INTERVJU

PETAR NIKOLIĆ, REŽISER: Svi smo mi komadići nečijeg filma

Objavljeno prije

na

MONITOR: U okviru prvog Montenegro filmskog festivala Mediterana, koji je nedavno održan u Kotoru, u galeriji Kulturnog centra ,,Nikola Đurković” otvorena je izložba, čiji ste vi autor, neobjavljenih fotografija proslavljenog reditelja Živka Nikolića – vašeg oca. Organizatori MOFFEM-a su i nagradu za najbolji film nazvali po njemu. Kako ste odabrali fotografije i šta sve na njima možemo vidjeti? NIKOLIĆ: To je izbor fotografija iz mog privatnog posjeda. Nešto što sam godinama čuvao i često se pitao zašto to činim. Nekada sam imao utisak da su bezvrijedne, ma koliko mi one bile drage. Znate, ja sam bio izuzetno vezan za oca. Kada sam ga izgubio nije mi bilo lako. Ostala su mi moja sjećanja, fotografije i, naravno, očevi filmovi. Volio bih da ga ljudi po dobru pamte. Bio je izuzetna ličnost i ja i dalje žalim za njim. Čini mi se da me to osjećanje tuge nikada neće napustiti. To je nekako skopčano sa našim postojanjem. Živko je svojim životom i djelom upravo pogađao u samu srž i suštinu ljudskog postojanja. To je neobjašnjivo, a nešto se od toga nazire i na njegovim fotografijama. Lijepo je da Grand-prix jednog festivala, koji se upravo rađa pred našim očima, ovdje u Kotoru, nosi Živkovo ime. Meni to laska, a vjerujem da bi i Živku godilo. Zapravo, zamišljam kako silno uživa u svemu ovome. Često zamišljam kako nas on odnekuda gore posmatra i slatko se smije. Volio bih da Živkov lik ostane upamćen koliko i njegovo djelo. Zato sam dopustio da njegove privatne fotografije vidi javnost. On je čovjek koji je vijek proveo iza kamere, a bio je vrijedan da se kamera itekako pozabavi njime. Zato su mi drage sve ove fotografije na kojima ga vidimo u različitim fazama života i nekim za njega tipičnim situacijama. Nikada uživo nijesam sreo nekog kralja, ali kada vidim njegove portrete, čini mi se da bi jedan mogao biti on. Mudri vladar i suveren filma. Sa onom svojom bradom i kovrdžama, i pogledom dubokim, mislenim i bolnim istovremeno, izrazom lica toliko ljudskim i uzvišenim. Nalik svecu ili monahu.

MONITOR: Na izložbi se mogu vidjeti fotografije i sa snimanja u Kotoru prvog cjelovečernjeg Živkovog filma – „Beštije”, a pročitao sam da je njemu to bio i najdraži film.
NIKOLIĆ: Da. Eto srećnog slučaja. Kako inače objasniti to da na festivalu lije silna kiša kao u Živkovim Beštijama, a njemu je to bio prvi film. Najdraži mu je bio Jovana Lukina. To znam provjereno, jer mi je nebrojeno puta o tome govorio. Smatrao je da je Jovana nešto filmskim jezikom najčistije što je ikada iskazao. Najvjerojatnije da je bio u pravu.

MONITOR: Mjesto Živka Nikolića u filmskoj umjetnosti je neprikosnoveno, a godinama se postavljaju pitanje koliko se država odužila njemu i koliko je prepoznala vrijednost njegovog stvaralaštva. Je li se šta situacija danas promijenila?
NIKOLIĆ: Naravno da nije. Niko se od državnih zvaničnika meni nikada nije obratio, a ja sam toliko puta dolazio u Crnu Goru da im pomognem. Znate, nije lako ući u Evropsku uniju kada nemate Živkove filmove titlovane na engleski i francuski, kada on nema spomenik, kada njegov nedovršeni film čami u bunkerima i kazamatima RTCG, kada neko iz neznanih razloga ignoriše činjenicu da je Živko Nikolić ostavio za sobom veliko kulturno blago i bogatstvo i radio na očuvanju identiteta i bića crnogorskog naroda. Živko Nikolić je svojim djelom iscrtao mapu suverene Crne Gore i on je svoju Crnu Goru volio i mene je naučio da dijelim tu ljubav za nju. To se valjda zove otadžbina, a moje poslanstvo rodoljublje.

MONITOR: Iako vrijeme radi u korist njegovih filmova, pa mnogi mladi znaju praktično cijele dijaloge napamet, malo ljudi je upoznato da je Živko Nikolić pred smrt pripremao mnoge filmske projekte, pisao scenarija, a čak praktično i snimio jedan film, koji zbog teške finansijske situacije nije uspio da do kraja realizuje. Šta je sa tim materijalom, čije je ono vlasništvo?
NIKOLIĆ: Da, to je taj film u posjedu RTCG, sa kojima sam spreman da pregovaram o načinu i vrsti realizacije. Meni je otac ostavio u amanet dovršenje tog filma. Znam da narod željno iščekuje da ga pogleda, ali opet, govorim vam, ne zavisi sve od moje dobre volje. Živko je bio zreo za Oskara u godinama kada mu je bilo onemogućeno da radi. Zamislite koliki je to bio gubitak za sve nas. Ipak, nešto je ostavio. Brojna scenarija i taj nedovršeni film. No, ja nijesam mafijaški bos, a nijesam ni producent, pa da bacim kofer para na sto i kažem: dovršite taj film!

MONITOR: Praktično znamo sve podatke iz Živkove profesionalne karijere. Kako ga vi pamtite i kako je bilo odrastanje uz takve umjetnike kakvi su bili vaši roditelji?
NIKOLIĆ: Mislim da javnost u Crnoj Gori jako malo zna o Živku, inače on nikada ne bi bio meta napada i potcjenjivanja. Pamtim ga kao ličnost sa božanski usvojenom stvaralačkom snagom, izuzetnim poštenjem, preciznošću u radu, otmjenošću i umjerenošću. Jako je bio plemenit i samokritičan, izuzetno skroman i tih čovjek i jedan pravi izvor mudrosti, duha i mira kojim je odisao. Eto, sve te osobine je ponio iz jednih malih i „srećom” skrajnutih Ozrinića. Moja majka je žena rijetkih vrlina koji se ne sreću često. Obično je svijet nizak i sebičan u svojim namjerama. Vesna je nešto najšire što sam ja upoznao. To se graniči sa patološkim. To su dvoje umjetnika koji su svojom ljubavlju i kreacijom gradili univerzum u kojem sam ja rastao, darovali mi život i učinili da porastem do ovih visina. Ja sam se oduvijek osjećao izuzetim i život u našoj kući je nalikovao dvoru. Oduvijek sam bio privilegovan, iako smo često oskudijevali u mnogo čemu. Majku ću pamtiti po ljubavi, a oca po mudrosti.

MONITOR: Vi ste od naslijedili talenat i uspješno se bavite takođe režijom. Kad ćemo gledati neku vašu predstavu u Crnoj Gori?
NIKOLIĆ: Na jesen! (Smijeh). Ja sam pomalo nekonvencionalna ličnost. U teatru sam bezmalo rođen i navikao sam da se družim sa besmrtnim duhovima kakvi su Šekspir, Čehov, Strindberg, Pirandelo… Još kao mali sam udisao vazduh onog divnog Ateljea 212 sa svim njegovim zvijezdama. Živio sam sa glumcima. Na snimanju su mi bili kao porodica. Volio bih da radim u Crnoj Gori. Pozorište je kao kuća, dom za sve glumce. Tu se osjećam komotno. Uzbuđuje me stvaralački čin predstave. Mislim da je krajnje vrijeme da se i ja sam predstavim crnogorskoj publici. Biće valjda prilike za to. Ima nekih veoma interesantnih mladih novih glumaca ovdje. Bilo bi mi zadovoljstvo da sarađujem sa nekim od njih. Imam neke započete projekte na filmu, ali ako se pruži prilika da se napravi kvalitetan izlet u teatar, zašto da ne?

Trenutno ne razmišljam previše o pozorištu, ali dovoljno ozbiljna ponuda i profesionalni uslovi bi me itekako mogli vratiti „daskama koje život znače”. Malo poznajem crnogorsku pozorišnu scenu, ali vjerujem da se i ovdje dešavaju zanimljive i ozbiljne stvari, pa tako ne isključujem mogućnost da se i to skoro može desiti. Cijeli svijet je pozornica i svi smo mi komadići nečijeg filma. Svi mi umjetnici pokušavamo da sebe objasnimo svijetu i da taj svijet približimo sebi. Život je prelijep i pun čudesa. Umjetnost nam uvijek iznova ukazuje na to. Pravi umjetnici su uvijek gladni istraživanja i kreacije. Takav je slučaj i sa mnom. Volio bih da crnogorskoj publici ne ostanem dužan i da je uskoro počastim nekim novim djelom. Šta će to biti, neka zasad ostane tajna.

Fascinantni Ozrinići

MONITOR: Ljetos ste organizovali trodnevno druženje ljubitelja filmova u Ozrinićima, kraj Nikšića, rodnom mjestu vašeg oca Živka. Često boravite tamo. Koji su vam planovi sa Ozrinićima i da li se iko od državnih institucija zainteresovao za vaš projekat?
NIKOLIĆ: U Ozrinićima živim i učim o tom selu. Fascinantno je bogatstvo i raznolikost koji taj svijet posjeduje. Volio bih da ovo mjesto postane Meka i Medina za ljubitelje filma i sve umjetnike. To je mjesto koje nadahnjuje i inspiriše. Volio bih da se ono pretvori u novu „tvornicu” filma, a da Živko dobije onamo spomenik, ulicu i muzej kakav zaslužuje.

Vjerujem da će se naći ljudi koji će me podržati u mojim intencijama. Za početak je dovoljno samo malo, tek da se krene. Poslije ćemo sami da se razvijamo. Imamo zdrave temelje i dobru osnovu. Crna Gora je društvo koje se razvija i napreduje. Lijepo je biti dio jednog razvoja i upisati se u istoriju sa dobrim djelima. Ozrinići imaju veliku šansu. Ne treba da kaskamo za svijetom već da hvatamo sopstveni ritam. Na nama je da gradimo budućnost i dosegnemo slavu svojih predaka. Volio bih da dosta toga napravim u životu, a koliko ću uspjeti, ne zavisi samo od mene.

Miroslav MINIĆ

Komentari

INTERVJU

RATKA JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ, NOVINARKA: Potpis dajem, uspjehu se ne nadam

Objavljeno prije

na

Objavio:

O projektu manjinske vlade znam samo ono što piše u novinama, na osnovu toga ,,potpis dajem, uspjehu se ne nadam”. Citirala sam Lalića, zato što ni prije ni poslije njega niko nije uspio da toliko pronikne u dubinu crnogorskih podjela i težinu njihovih posljedica u prelomnim vremenima…

 

 

MONITOR:  Kako vidite predlog građanskog pokreta URA o formiranju manjinske vlade bez DPS-a i DF-a?

 JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ: Jasno je da manjinska vlada nije optimalno nego iznuđeno rješenje, pokušaj da se izborom – uslovno rečeno – manjeg zla zaustavi nepodnošljivo mrcvarenje Crne Gore i svih nas u njoj.

Premijer Zdravko Krivokapić ili nije htio ili nije umio da ispuni obaveze preuzete Sporazumom lidera tri pobjedničke koalicije. Jedino što mu je pošlo za rukom jeste da održi obećanje dato njegovoj crkvi i njenim vjernicima, i to po cijenu raspirivanja podjela koje je izazvao bivši režim.

Evrope  i većih plata premijer se sjetio tek kad je izgubio podršku poslanika i povjerenje birača, nakon višemjesečne uzajamne blokade izvršne i zakonodavne vlasti.

Alternativa predlogu URA-e mogu biti samo novi izbori. Pošto je sasvim izvjesno da će oni donijeti stare rezultate, jedini izlaz i tada će biti – manjinska vlada…

MONITOR: A je li taj prijedlog realan? Demokrate su se već izjasnile da neće dati podršku manjinskoj vladi.

JOVANOVIĆ -VUKOTIĆ:   Demokrate neće dati podršku ni ulasku FK Zeta u Premijer ligu ako taj projekat predloži Dritan Abazović. Njihov animozitet prema lideru URA-e više je za medicinsku nego za političku analizu. Žali bože partije koja je do ulaska u vlast bila vjesnik moderne Crne Gore…

O projektu manjinske vlade znam samo ono što piše u novinama, na osnovu toga ,,potpis dajem, uspjehu se ne nadam”. Citirala sam Lalića, zato što ni prije ni poslije njega niko nije uspio da toliko pronikne u dubinu crnogorskih podjela i težinu njihovih posljedica u prelomnim vremenima…

Činjenica da URA nikad nije igrala na kartu podjela, da je nacionalne strasti stišavala čak i na svoju štetu, da građanska Crna Gora jeste svrha njenog postojanja, preporučuje tu partiju kao okosnicu projekta manjinske vlade.

To što podrška URA-i ne prelazi desetak posto ne znači da njen kurs nije ispravan. Nijesu devedesetih ni ideje liberala, monitorovaca i esdepeovaca imale više pristalica, a danas najmanje dvije trećine Crne Gore podržavaju njen demokratski evropski put…

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štempanom izdanju Monitora od 21. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

Dr TVRTKO JAKOVINA, ISTORIČAR, FILOZOFSKI FAKULTET SVEUČILIŠTA ZAGREB: Što je više nacionalizma, to je više izjedanja nacionalnog tkiva

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kada bismo znali kako graditi vlastitu sigurnosnu, razvojnu, obrazovnu politiku unutar EU, kako mi možemo pomoći EU da ojača europske vrijednosti, bili bismo korisni svima

 

MONITOR: Kao istoričar koji se posebno bavi 20. vijekom, koje biste momentume izdvojili kao one na koje bi građanke i građani Hrvatske trebalo danas da se oslanjaju kada razmišljaju o boljoj budućnosti?

JAKOVINA: Ja bih birao istinu ili barem najviše što dobra historiografija može učiniti. Svaki istraživač treba biti pošten i navesti koje su njegove vrijednosti kada piše, a ne praviti se da klerikalizam ili nacionalizam nisu ideologije ili da su prihvatljive, kako bi se u Hrvatskoj reklo, „državotvorne“. Što je više nacionalizma, to je više izjedanja nacionalnog tkiva. Hrvatska je jedan od školskih primjera kako se to ne bi trebalo raditi, kada govorite o prošlosti, onda birate samo negativno, namjerno se forsiraju samo loša, jalova zbivanja iz prošlosti. Ne znači to da se treba zaboravljati ili prešutjeti ono što je bilo loše. Takvi su događaji obično zanimljiviji za istraživanje, ali ako namjerno stvarate samo negativan niz, onda nemate volju niti želju da se stvari ikada pomaknu. Primjerice, ja bih volio da se barem jednako onoliko puta koliko su spomenuta ratna epizoda Crnogoraca kod Dubrovnika, navede i da je arhitekt iz Trogira Slade gradio brojne reprezentativne zgrade na Cetinju, da je Baltazar Bogišić stvarao zakonodavstvo Kneževine, da je biskup Strossmayer bio u dobrim odnosima s knjazom Nikolom, da je Veljko Bulajić crnogorski, koliko i hrvatski, da je isto s Dimitrijem Popovićem, da je u Zagrebu desetljećima profesor bio Dragan Lalović… Pa to su valjda primjeri koje treba naglasiti, ako cilj nije novi rat.

Ako će instrukcije za politiku i suživot dolaziti iz Ostroga ili ćete inzistirati da je Miro Barešić, koji je bio razlogom zašto je Švedska donijela svoj prvi antiteroristički zakon, točka slavlja, onda želite sukob.

MONITOR: Prema najnovijem popisu iz 2021, Hrvatska je manja za 400.000 stanovnika. To je premijer Andrej Plenković protumačio kao rezultat negativnog prirodnog priraštaja. Postoji li korelacija između politike restriktivnog nacionalizma zatvorenih društava, relativnog siromaštva i gubljenja stanovništva?

JAKOVINA: Premijer Plenković rezultate popisa komentirao je poput birokrata, bez političke i povijesne odgovornosti, bez traga državništva. Čudi to, jer su pripreme na „loše“ vijesti s popisom krenule davno. Pojavio se najprije niz paničnih tekstova novinara navezanih na Katoličku crkvu, kako tobože unuci namjerno popisuju svoje djedove i bake kao ateiste, pa tako smanjuju broj katolika. Kako su Crkvi bliski novinari to saznali, ostalo je nejasno, jer sve do danas tih podataka nema. Iz onoga što se do sada pojavilo, pad broja stanovnika za 9.25 posto u 10 godina. Kolega iz Zadra Sven Marcelić pokazao je da je tamo gdje je najveći pad broja stanovnika, najviše glasača najdesnijih opcija. Najmanji je pad uz obalu i oko Zagreba. Postavlja to jedno drugo pitanje: izborne jedinice trebale bi se korigirati, jer već i do sada su Slavonci birali s manje glasova saborske zastupnike. To bi moglo djelovati i na političku scenu, no kako je ipak riječ o hrvatskim sudovima i HDZ-u, ne očekujem korekciju.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štempanom izdanju Monitora od 21. januara ili na www.novinarnica.net

 

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MARKO VIDOJKOVIĆ, PISAC: Ljudi nisu svjesni kakav je život nas koji smo u prvom rovu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Knjiga će nadživjeti i svoje junake, i nas, i ova vremena. Ostaće zauvijek kao spomenik dobu u kom smo bili gori čak nego i u vrijeme Slobodana Miloševića

 

MONITOR: Direktan ste očevidac događaja i jedna od najaktivnijih javnih ličnosti u Srbiji… Kakva je bila 2021. u Srbiji što se tiče politike i kulture?

VIDOJKOVIĆ: Da počnemo od kulture, pošto je nepostojeća. Zadnja rupa na bilo čijoj svirali, a kamoli ove vlasti. Sam kraj godine je obeležio kulturni skandal u kome je Jelena Trivan poništila konkurs Kulturnog centra Srbije koji je odobrio sredstva za filmove Gorana Markovića, Želimira Žilnika i Srđana Dragojevića. Konačno se desio pravi staljinistički cenzorski potez. Autori koji ne štede ovu vlast bivaju uskraćivani za novčana sredstva za filmove samo zato što su to ti autori. Dragojević sa istim filmom godinama pokušava da dobije novac i ne ide mu. Markovićev film Doktor D je priča o čoveku optuženom za ratne zločine koji uzima novi identitet i bavi se nadrilekarstvom. Poznata priča. Poznavajući Gorana ne bi me čudilo da je konkurisao sa ciljem da ne dobije pare. Da dokaže sa kakvim staljinistima imamo posla. Žilnik bi možda i vratio pare kada bi ih dobio.

Mislim da režim baš zabole za film o Radovanu Karadžiću. Nisu oni ideološki ostrašćeni. Oni su poslovno i partijski angažovani. Da je neko drugi došao sa idejom da snimi film o doktoru D možda bi dobio pare, ali Goran Marković je pokazao zavidan autoritet kakav nisam video u ovoj zemlji. Ima stvarno puno poznatih ljudi koji laju protiv režima, ali jedini on može policajcu u civilu koji ga legitimiše da kaže – ‘Ne dam ličnu kartu, vodite me u zatvor’ i da se policija povuče. Eto, umjetnost je živa, ali kroz javno izražavanje umjetnika, pre svega. Goran Marković je pokazao da mu ne treba nikakva zaštita. Nikakvi „mi“ mu ne trebamo da pričamo: „Ne damo Gorana“. Čovek je umetnik. A to se ne vidi samo po filmovima već i po tom autoritetu koji poseduje da mu oni ništa ne mogu.

MONITOR: Nedavno ste za naš list komentarisali posljednja dešavanja i ekološke proteste. Izvojevane su neke zanimljive pobjede. Da li su to taktike vladajućih struktura pred izbore ili su se ipak za neka pitanja preračunali?

VIDOJKOVIĆ: Ekološki ustanak sam na početku potcenio. Najviše se bavim organizovanim kriminalom u vrhu države, telima kojima upravlja lično Vučić i njemu najbliži ljudi, pa mi je ekološki ustanak delovao smešno. Međutim, onaj ko je cenio situaciju u Srbiji, ispravno je ocenio da veliki broj naroda ne želi da izlazi na ulice zbog mafije koja seče ruke i noge, valja gudru, ubija, radi najgore stvari… nego da je ekologija koja je naš hronični problem odlična tema za novu političku opciju. To smo na kraju i dobili. Oni sada prema istraživanjima imaju preko 10 odsto. To je fantastičan uspeh srpske opozicije. U Beogradu sigurno, a za Srbiju videćemo. Ono što je još bitno je to da mi ne znamo koliko SPS ima. Prema tome situacija na biralištima će da bude daleko zanimljivija nego što smo mislili. Glavni razlog za to je, po meni, politički događaj godine – američke sankcije.

Dragan LUČIĆ
Pročitajte više u štempanom izdanju Monitora od 21. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo