Povežite se sa nama

INTERVJU

PETAR NIKOLIĆ, REŽISER: Svi smo mi komadići nečijeg filma

Objavljeno prije

na

MONITOR: U okviru prvog Montenegro filmskog festivala Mediterana, koji je nedavno održan u Kotoru, u galeriji Kulturnog centra ,,Nikola Đurković” otvorena je izložba, čiji ste vi autor, neobjavljenih fotografija proslavljenog reditelja Živka Nikolića – vašeg oca. Organizatori MOFFEM-a su i nagradu za najbolji film nazvali po njemu. Kako ste odabrali fotografije i šta sve na njima možemo vidjeti? NIKOLIĆ: To je izbor fotografija iz mog privatnog posjeda. Nešto što sam godinama čuvao i često se pitao zašto to činim. Nekada sam imao utisak da su bezvrijedne, ma koliko mi one bile drage. Znate, ja sam bio izuzetno vezan za oca. Kada sam ga izgubio nije mi bilo lako. Ostala su mi moja sjećanja, fotografije i, naravno, očevi filmovi. Volio bih da ga ljudi po dobru pamte. Bio je izuzetna ličnost i ja i dalje žalim za njim. Čini mi se da me to osjećanje tuge nikada neće napustiti. To je nekako skopčano sa našim postojanjem. Živko je svojim životom i djelom upravo pogađao u samu srž i suštinu ljudskog postojanja. To je neobjašnjivo, a nešto se od toga nazire i na njegovim fotografijama. Lijepo je da Grand-prix jednog festivala, koji se upravo rađa pred našim očima, ovdje u Kotoru, nosi Živkovo ime. Meni to laska, a vjerujem da bi i Živku godilo. Zapravo, zamišljam kako silno uživa u svemu ovome. Često zamišljam kako nas on odnekuda gore posmatra i slatko se smije. Volio bih da Živkov lik ostane upamćen koliko i njegovo djelo. Zato sam dopustio da njegove privatne fotografije vidi javnost. On je čovjek koji je vijek proveo iza kamere, a bio je vrijedan da se kamera itekako pozabavi njime. Zato su mi drage sve ove fotografije na kojima ga vidimo u različitim fazama života i nekim za njega tipičnim situacijama. Nikada uživo nijesam sreo nekog kralja, ali kada vidim njegove portrete, čini mi se da bi jedan mogao biti on. Mudri vladar i suveren filma. Sa onom svojom bradom i kovrdžama, i pogledom dubokim, mislenim i bolnim istovremeno, izrazom lica toliko ljudskim i uzvišenim. Nalik svecu ili monahu.

MONITOR: Na izložbi se mogu vidjeti fotografije i sa snimanja u Kotoru prvog cjelovečernjeg Živkovog filma – „Beštije”, a pročitao sam da je njemu to bio i najdraži film.
NIKOLIĆ: Da. Eto srećnog slučaja. Kako inače objasniti to da na festivalu lije silna kiša kao u Živkovim Beštijama, a njemu je to bio prvi film. Najdraži mu je bio Jovana Lukina. To znam provjereno, jer mi je nebrojeno puta o tome govorio. Smatrao je da je Jovana nešto filmskim jezikom najčistije što je ikada iskazao. Najvjerojatnije da je bio u pravu.

MONITOR: Mjesto Živka Nikolića u filmskoj umjetnosti je neprikosnoveno, a godinama se postavljaju pitanje koliko se država odužila njemu i koliko je prepoznala vrijednost njegovog stvaralaštva. Je li se šta situacija danas promijenila?
NIKOLIĆ: Naravno da nije. Niko se od državnih zvaničnika meni nikada nije obratio, a ja sam toliko puta dolazio u Crnu Goru da im pomognem. Znate, nije lako ući u Evropsku uniju kada nemate Živkove filmove titlovane na engleski i francuski, kada on nema spomenik, kada njegov nedovršeni film čami u bunkerima i kazamatima RTCG, kada neko iz neznanih razloga ignoriše činjenicu da je Živko Nikolić ostavio za sobom veliko kulturno blago i bogatstvo i radio na očuvanju identiteta i bića crnogorskog naroda. Živko Nikolić je svojim djelom iscrtao mapu suverene Crne Gore i on je svoju Crnu Goru volio i mene je naučio da dijelim tu ljubav za nju. To se valjda zove otadžbina, a moje poslanstvo rodoljublje.

MONITOR: Iako vrijeme radi u korist njegovih filmova, pa mnogi mladi znaju praktično cijele dijaloge napamet, malo ljudi je upoznato da je Živko Nikolić pred smrt pripremao mnoge filmske projekte, pisao scenarija, a čak praktično i snimio jedan film, koji zbog teške finansijske situacije nije uspio da do kraja realizuje. Šta je sa tim materijalom, čije je ono vlasništvo?
NIKOLIĆ: Da, to je taj film u posjedu RTCG, sa kojima sam spreman da pregovaram o načinu i vrsti realizacije. Meni je otac ostavio u amanet dovršenje tog filma. Znam da narod željno iščekuje da ga pogleda, ali opet, govorim vam, ne zavisi sve od moje dobre volje. Živko je bio zreo za Oskara u godinama kada mu je bilo onemogućeno da radi. Zamislite koliki je to bio gubitak za sve nas. Ipak, nešto je ostavio. Brojna scenarija i taj nedovršeni film. No, ja nijesam mafijaški bos, a nijesam ni producent, pa da bacim kofer para na sto i kažem: dovršite taj film!

MONITOR: Praktično znamo sve podatke iz Živkove profesionalne karijere. Kako ga vi pamtite i kako je bilo odrastanje uz takve umjetnike kakvi su bili vaši roditelji?
NIKOLIĆ: Mislim da javnost u Crnoj Gori jako malo zna o Živku, inače on nikada ne bi bio meta napada i potcjenjivanja. Pamtim ga kao ličnost sa božanski usvojenom stvaralačkom snagom, izuzetnim poštenjem, preciznošću u radu, otmjenošću i umjerenošću. Jako je bio plemenit i samokritičan, izuzetno skroman i tih čovjek i jedan pravi izvor mudrosti, duha i mira kojim je odisao. Eto, sve te osobine je ponio iz jednih malih i „srećom” skrajnutih Ozrinića. Moja majka je žena rijetkih vrlina koji se ne sreću često. Obično je svijet nizak i sebičan u svojim namjerama. Vesna je nešto najšire što sam ja upoznao. To se graniči sa patološkim. To su dvoje umjetnika koji su svojom ljubavlju i kreacijom gradili univerzum u kojem sam ja rastao, darovali mi život i učinili da porastem do ovih visina. Ja sam se oduvijek osjećao izuzetim i život u našoj kući je nalikovao dvoru. Oduvijek sam bio privilegovan, iako smo često oskudijevali u mnogo čemu. Majku ću pamtiti po ljubavi, a oca po mudrosti.

MONITOR: Vi ste od naslijedili talenat i uspješno se bavite takođe režijom. Kad ćemo gledati neku vašu predstavu u Crnoj Gori?
NIKOLIĆ: Na jesen! (Smijeh). Ja sam pomalo nekonvencionalna ličnost. U teatru sam bezmalo rođen i navikao sam da se družim sa besmrtnim duhovima kakvi su Šekspir, Čehov, Strindberg, Pirandelo… Još kao mali sam udisao vazduh onog divnog Ateljea 212 sa svim njegovim zvijezdama. Živio sam sa glumcima. Na snimanju su mi bili kao porodica. Volio bih da radim u Crnoj Gori. Pozorište je kao kuća, dom za sve glumce. Tu se osjećam komotno. Uzbuđuje me stvaralački čin predstave. Mislim da je krajnje vrijeme da se i ja sam predstavim crnogorskoj publici. Biće valjda prilike za to. Ima nekih veoma interesantnih mladih novih glumaca ovdje. Bilo bi mi zadovoljstvo da sarađujem sa nekim od njih. Imam neke započete projekte na filmu, ali ako se pruži prilika da se napravi kvalitetan izlet u teatar, zašto da ne?

Trenutno ne razmišljam previše o pozorištu, ali dovoljno ozbiljna ponuda i profesionalni uslovi bi me itekako mogli vratiti „daskama koje život znače”. Malo poznajem crnogorsku pozorišnu scenu, ali vjerujem da se i ovdje dešavaju zanimljive i ozbiljne stvari, pa tako ne isključujem mogućnost da se i to skoro može desiti. Cijeli svijet je pozornica i svi smo mi komadići nečijeg filma. Svi mi umjetnici pokušavamo da sebe objasnimo svijetu i da taj svijet približimo sebi. Život je prelijep i pun čudesa. Umjetnost nam uvijek iznova ukazuje na to. Pravi umjetnici su uvijek gladni istraživanja i kreacije. Takav je slučaj i sa mnom. Volio bih da crnogorskoj publici ne ostanem dužan i da je uskoro počastim nekim novim djelom. Šta će to biti, neka zasad ostane tajna.

Fascinantni Ozrinići

MONITOR: Ljetos ste organizovali trodnevno druženje ljubitelja filmova u Ozrinićima, kraj Nikšića, rodnom mjestu vašeg oca Živka. Često boravite tamo. Koji su vam planovi sa Ozrinićima i da li se iko od državnih institucija zainteresovao za vaš projekat?
NIKOLIĆ: U Ozrinićima živim i učim o tom selu. Fascinantno je bogatstvo i raznolikost koji taj svijet posjeduje. Volio bih da ovo mjesto postane Meka i Medina za ljubitelje filma i sve umjetnike. To je mjesto koje nadahnjuje i inspiriše. Volio bih da se ono pretvori u novu „tvornicu” filma, a da Živko dobije onamo spomenik, ulicu i muzej kakav zaslužuje.

Vjerujem da će se naći ljudi koji će me podržati u mojim intencijama. Za početak je dovoljno samo malo, tek da se krene. Poslije ćemo sami da se razvijamo. Imamo zdrave temelje i dobru osnovu. Crna Gora je društvo koje se razvija i napreduje. Lijepo je biti dio jednog razvoja i upisati se u istoriju sa dobrim djelima. Ozrinići imaju veliku šansu. Ne treba da kaskamo za svijetom već da hvatamo sopstveni ritam. Na nama je da gradimo budućnost i dosegnemo slavu svojih predaka. Volio bih da dosta toga napravim u životu, a koliko ću uspjeti, ne zavisi samo od mene.

Miroslav MINIĆ

Komentari

INTERVJU

GORAN ĐUROVIĆ, DIREKTOR MEDIA CENTRA: Neophodna veća odgovornost

Objavljeno prije

na

Objavio:

Početak procesa profesionalizacije institucija ne obećava jer se na većinu rukovodnih pozicija dovode osobe koje nemaju neophodna znanja, vještine, iskustvo a kojima je jedina preporuka bliskost partijama na vlasti

 

MONITOR: Skupština Crne Gore imenovala je devet novih članova Savjeta RTCG. Može li novi sastav Savjeta donijeti promjene RTCG bez sistemskih promjena?

ĐUROVIĆ: Koliko će novi Savjet RTCG biti efikasan i da li će imati integritet, pokazaće prvi mjeseci njihovog mandata. Pošteno je dati priliku novom Savjetu da svojim djelima pokažu koliko znaju i koliko mogu. Promjene u RTCG su moguće i isključivo zavise od ključnog upravljačkog tijela a to je Savjet. Ukoliko i ovaj Savjet počne da traži opravdanja i izgovore da nemaju nadležnosti, kao što su to pojašnjavali članovi prethodnog Savjeta, građani mogu odmah da znaju da od suštinskih promjena nema ništa. Naravno, i novom Savjetu biće lakše da izvrši neophodne promjene ukoliko sve institucije u Crnoj Gori budu krenule u proces profesionalizacije koji podrazumijeva veću odgovornost za rezultate rada i promjene rukovodilaca koji ne isporučuju rezultate. Početak procesa profesionalizacije institucija ne obećava jer se na većinu rukovodnih pozicija dovode osobe koje nemaju neophodna znanja, vještine, iskustvo a kojima je jedina preporuka bliskost partijama na vlasti.

MONITOR: Šta je u ovoj situaciji potrebno da bi se transformacija RTCG u javni servis omogućila?

ĐUROVIĆ: Da bi počeo proces transformacije RTCG, neophodno je da Savjet izabere za generalnog direktora osobu koja ima menadžersko iskustvo, poznavanje rada medija i koja nije pod uticajem političkih partija ili bilo kojih drugih interesnih grupa. Savjet prema zakonu ima uticaj i kontrolu nad radom generalnog direktora ali ne i nižih nivoa menadžmenta. Savjet može zahtijevati i usloviti ugovorom novog generalnog direktora da svoj radni odnos veže za ostvarene rezultate. Jedan od ključnih rezultata čije ostvarenje može biti predviđeno ugovorom sa generalnom direktrom je rok do kojeg će TVCG biti prva po povjerenju građana. Prema godišnjim istraživanjima koje sprovodi sama RTCG, povjerenje građana danas je na nivou iz 2012. i dramatično je pogoršano od juna 2018. kada je generalni direktor postao Božidar Šundić (umjesto nezakonito smijenjene Andrijane Kadije).

Takođe, neophodno je da bude promijenjen kompletan menadžment i svi rukovodioci organizacionih jedinica a na njihova mjesta imenovani najsposobniji iz RTCG, a ako je potrebno, ne treba izbjeći i dovođenje neophodnih kadrova koji nisu do sada radili u javnom servisu. Neophodna je promjena Stauta i drugih opštih akata kako bi se dodatno precizirala i povećala transparanetnost procesa zapošljavanja u RTCG. Neophhodna je izrada strateškog plana razvoja RTCG… Novi Savjet RTCG, za razliku od prethodnog, mora natjerati generalnog direktora da sprovodi Odluku Savjeta o normama novinara a da one koji ne ispunjavaju normu proglasi tehnološkim viškom ili ih angažuje u eventulanim novim kanalima.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 18. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

EMIR HABUL, NOVINAR IZ SARAJEVA: Šta učiniti s prošlošću

Objavljeno prije

na

Objavio:

Haški tribunal je u suštini ispunio svoju misiju. Brojne kritičare na rad Tribunala iz nevladinog sektora i među Bošnjacima pitam: šta bi bilo da nije  osnovan Međunarodni sud za ratne zločine? Ko bi sudio ratnim zločincima? I da li bi se istina o zločinima počinjenim u BiH ikada nepristrasno utvrdila

 

MONITOR: Ratku Mladiću je potvrđena prvostepena presuda iz 2017. godine. Odbijene su sve žalbe, i Tužilaštva i Mladićeve odbrane. Kako ocjenjujete ovaj događaj?

HABUL: Ovim povodom mogao bih varirati rečenicu koju je CNN plasirao povodom Mladićevog hapšenja u maju 2011, samo što je riječ hapšenje zamijenjena pojmom presuda: „Žrtvama rata u Bosni presuda je pružila izvjestan osjećaj da je ta knjiga najzad zatvorena“. Potvrđivanje prvostepene presude i doživotne robije pokazuje da je pravda stigla do vrha komandnog lanca.

Gledajući ovog generala kojem je sudski potvrđen epitet ratni zločinac,  pitam se gdje nestade sva ona arogancija. Mladića sam imao prilike sresti uživo na jednoj pres konferenciji na sarajevskom aerodromu u proljeće 1994. Svaka njegova riječ i gesta bila je nabijena arogancijom, a izgovorena riječ tvrda i prijeka. Pucao je od samopuzdanja, kao i prilikom zauzimanja Srebrenice 11. jula 1995, kada je „srpskom narodu poklonio oslobođenu Srebrenicu“. I gledam ga 8. juna u vrijeme izricanja presude i njegovih suznih očiju. To su potpuno dva čovjeka. On vjerovatno još nije svjestan šta ga snašlo, uvjeren da je prav-zdrav. Slavenka Drakulić u eseju u Jutarnjem listu piše da je pogrešno nazivati Mladića monstrumom ili pridavati mu neke psihijatrijske kvalifikacije. Referirajući se na Hanu Arent i njenu čuvenu knjigu „Banalnost zla“, Drakulić zaključuje da je i Mladić još uvijek uvjeren da je „samo radio svoj posao“. Biće korisno pročitati cijelu presudu i šta je vojska kojom je komandovao Mladić uradila ne samo u Srebrenici već i u Prijedoru (tri logora), Kotor Varoši, Vlasenici, Foči, Višegradu…

MONITOR: Dok je potvrda prvostepene presude Mladiću očekivana, iznenađenje je da je predsjednica Žalbenog vijeća iz Zambije Priska Matimba Njambe, ne samo izdvojila svoje mišljenje i tražila ponovno suđenje već se suprotstavila i kvalifikacijama o genocidu.

HABUL: Ponašanje predsjedavajuće Žalbenog vijeća ocijenjeno je kao skandalozno. Ona je bila u kontri u devet od deset tačaka. Saglasila se samo sa inkriminacijom uzimanja talaca i njihovog vezivanja za stubove dalekovoda čime je Mladić ponizio vojnike UN-a, što mu Francuzi a posebno predsjednik Širak, nikada nisu oprostili. Sličan stav sudija Njamba je pokazala i prilikom izricanja presude u suđenjima za Srebrenicu u kojima je presuđen genocid. U Sarajevu se među predstavnicima raznih udruženja  strahovalo – pošto se u danima pred izricanje presude na web portalima pojavio tekst američkog novinara – da bi vraćanje procesa Mladiću na ponovno suđenje imalo efekat aboliranja. To bi značilo da se sve vraća iz početka, ponovo izvođenje dokaznog postupka, dovođenje svjedoka, mjeseci i godine sudskih dana… Prognozu takvog ishoda lako je zamisliti: proces se ne bi okončao, presuda bi izostala što bi bila nagrada za počinjenje zločine. Srećom, stavovi ostalih sudija u Vijeću su spriječili takav rasplet. Presuda je donešena. Koliko je ona pravična, uvijek je otvoreno pitanje. Međutim, jako je važno da je donešena uprkos onoj čuvenoj rečenici iz Maestra i Margarite: „Nema pravde, vladaju samo zakoni“.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 18. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DRAGIŠA JANJUŠEVIĆ, ANALITIČAR:  Nema promjena uz iste matrice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ako nagrade i nagrađeni budu projektovani po ideološkoj ili partijskoj matrici, a ne strukovnoj , onda smo jako malo ili gotovo ništa uradili sa očekivanim promjenama nakon 30. avgusta prošle godine

 

MONITOR: Ove sedmice najavljeno je da postoji većina za usvajanje budžeta, sa kojim se kasni više mjeseci. Iako je od početka bilo jasno da nova Vlada neće biti stabilna, odavno se govori o njenoj rekonstruciji, a sada i o novim izborima. Šta to sve znači za crnogorsko društvo i kako vidite dalji ishod ovih procesa?   

JANJUŠEVIĆ: Sva ova dešavanja oko usvajanja budžeta, trvenja unutar parlamentarne većine i Vlade, priča oko rekonstrukcije Vlade poslije šest mjeseci njenog formiranja, govori samo o činjenici da mi prolazimo porođajne bolove demokratije poslije 30 godina simuliranja višestranačja i demokratičnosti. To svakako znači da kao građansko društvo izuzetno sporo sazrijevamo, da je taj plemenski korijen veoma dubok i da su ostaci te svijesti jako prisutni i vidljivi. Sigurno će biti potrebna minimum dva izborna ciklusa da se ustabilimo i konsolidujemo kao demokratija koja će biti servis građana a ne partija.

MONITOR: Prethodne sedmice izabran je novi mitropolit MPC.  Kako vidite događaje koji su prethodili tom izboru, kao i sam doček mitropolita? Da li je dio nove parlamentarne većine, ali i Vlade, u neprimjerenom odnosu sa  SPC u Crnoj Gori, ali i Beogradom,  i šta su posljedice toga?

JANJUŠEVIĆ: Crkva se već duži vremenski period, gotovo 30 godina, svojevoljno ili ne, nalazi u političkom kontekstu, a pogotovo od usvajanja Zakona o slobodi vjeroispovijesti, krajem 2019. Crkva je takođe imala presudan uticaj u parlamentarnim izborima avgusta 2020. Sve to govori da je ona i dalje akter političkih odnosa Vlade i parlamentarne većine, opet možda ne toliko svojim voljom koliko političkom i partijskom inercijom, pogotovo onih subjekata koje je doživljavaju kao nesporan autoritet i čiju bi naklonost željeli da imaju ubuduće. Sve to pomalo baca sjenku na ustavni koncept našeg društva kao građanskog, prije svega. Iskreno vjerujem da će demokratski procesi u Crnoj Gori posložiti sve subjekte u društvu onako kako je Ustav definisao, a to je da su crkva i država odvojeni i da građanski koncept ove države ne smije biti upitan nijednog trenutka.

MONITOR: Da li je crnogorsko društvo od avgusta prošle godine i pada DPS-a, dodatno podijeljeno i zašto? 

JANJUŠEVIĆ: Crna Gora je i dalje podijeljeno društvo iz razloga što se podjele doživljavaju kao odličan instrument za homogenizaciju biračkog tijela, pogotovo u situaciji kada nova vlast otežano funkcioniše i usporenom dinamikom demontira prethodni sistem.

U tom prostoru prethodna vlast, a sadašnja opozicija vidi šansu da se  očuva i homogenizuje kroz identitetska pitanja i produbljivanje podjela kao neko ko ima monopol nad suverenitetom države i tekovinama 21. maja. Nova vlast mora da shvati da je ona generator svih procesa koji su aktuelni u društvu između ostalih i onoga što se zove nacionalno pomirenje. Kako je prethodna vlast radila na produbljavanju podjela, tako bi ova vlast trebala da radi na njihovom prevazilaženju.

MONITOR: Kako vidite neka nova imenovanja, poput izbora Bećira Vukovića za predsjednika Žirija    Trinaestojulske nagrade, ali i kadrovanja nove vasti po dubini? 

JANJUŠEVIĆ: Ako nagrade i nagrađeni budu projektvani po ideološkoj ili partijskoj matrici, a ne strukovnoj , onda smo jako malo iili gotovo ništa uradili sa očekivanim promjenama nakon 30. avgusta prošle godine. Sva kadrovanja od izglasavanja Vlade početkom decembra prošle godine, govore o tome koliko je svako različito vidio koncept rada nove Vlade, od mandatara, parlamentarne većine, nevladinih organizacija, crkve, analitičara medija isl. To samo govori o velikim očekivanjima nakon parlamentarnih izbora, koja se manifestuju kroz razočarenja u kadrovskom pogledu kad je dinamika reformi znatno usporenija od očekivane.

 MONITOR: U posljednjem dokumentu Evropske komisije u kom se mjeri napredak Crne Gore na poljima organizovanog kriminala i korupcije, nijesu konstatovani pomaci, a između ostalog nova vlast kritikovana je jer nije postavila ni šefove i članove radih tijela za ta poglavlja.  Da li je nova vlast na tim poljima mogla uraditi više, bez obzira na zarobljenost institucija te tridesedogodišnje nasljeđe DPS-a?

JANJUŠEVIĆ: Novoj vlasti su definitivno bile svezane ruke u borbi sa korupcijom i organizovanim kriminalom, što govori o trideset godina vladavine jedne iste dominantne strukture u kojoj je kriminal i korupcija srastao sa državom i gotovo progutao sve institucije sistema. E, sad je pitanje koliko se moglo i da li se moglo više i bolje. Prvo je politički pristup i koncept tom problemu, jer  sve tri grupacije iz vladajuće koalicije nijesu jednako vidjele kako treba prići tom problemu, drugo je pitanje da li smo imali stručne i profesionalne ljude koji su mogli da odgovore tim zadacima koji su izuzetno kompleksni. Mislim da su se u ovom polju morala tražiti i konsultovati pozitivna međunarodna iskustva i prakse od Italije, Amerike, Hong Konga, Singapura, itd.

MONITOR: A na drugim poljima? Vaša organizacija uključena je u proces  izbornih reformi. Kako taj proces teče u parlamentu koji je u nekoj vrsti konstantne političke krize?

JANJUŠEVIĆ: Mi kao organizacija u prethodnom periodu  nikada se nijesmo kandidovali za učešće u radu skupštinskih tijela koja su dosad pokazala jednu lošu praksu, a to je da poslije rada svih stručnih tijela na izmjenama izbornog zakonodavstva, naš izborni proces je bio gori od onog kojeg smo željeli da mijenjamo i unapređujemo. Što će reći da smo imali jednu simulaciju reformi i unapređenja izbornog zakonodavstva, od strane prethodne vlasti. Sada kada je vlast promijenjena prvi put na izborima, želimo da damo svoj doprinos, vjerujući da će postojati istinski politički konsenzus svih parlamentarnih  subjekata o neophodnosti unapređenja izbornog zakonodavstva, kojeg nije bilo u proteklih 30 godina. Isto tako vidimo bojazan da se takva praksa nastavi jer većinski dio opozicije bojkotuje rad parlamenta kao i skupštinskih radnih tijela.

MONITOR: Kako vidite procese unutar opozicije? Može li se očekivati reforma najveće opozicione partije, nekadašnje vlasti, dok je na njenom čelu predsjednik Milo Đukanović, i koliko je ta reforma važna za ozdravljenje cjelokupnog društva?

JANJUŠEVIĆ: Tu je situacija jako interesantna. Kada govorimo o DPS-u imamo jednu konstantu da DPS svoju monolitnost i homogenost postiže zahvaljujući predsjedniku partije i države. Sa druge strane taj pristup dobrim dijelom koči unutarstranačke reforme za koje su svjesni da moraju otpočeti, kao i slabi koalicioni potencijal ove partije, upravo zbog takve pozicije. Ove okolnosti  me podsjećaju na nekadašnji SNP koji je gradio svoju snagu i homogenost zahvaljujući lojalnosti prema Slobodanu Miloševiću, a što mu je značajno slabilo koalicioni kapacitet. Kad su napravili otklon od Slobodana Miloševića značajno su podigli koalicioni potencijal ali i otvorili frakcije i „struje“ u stranci. Isto to očekuje i DPS u susret narednim parlamentarnim izborima. Da li će ući u suštinske reforme bez gospodina Đukanovića i otvoriti koalicioni kapacitet prema partijama iz vlasti kojima se  obraćaju od izbora u Nikšiću i Herceg Novom, ili će ostati na simuliranim reformama i autokratskom modelu vođenja partije, ostaje da se vidi.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo