Povežite se sa nama

INTERVJU

PETAR NIKOLIĆ, REŽISER: Svi smo mi komadići nečijeg filma

Objavljeno prije

na

MONITOR: U okviru prvog Montenegro filmskog festivala Mediterana, koji je nedavno održan u Kotoru, u galeriji Kulturnog centra ,,Nikola Đurković” otvorena je izložba, čiji ste vi autor, neobjavljenih fotografija proslavljenog reditelja Živka Nikolića – vašeg oca. Organizatori MOFFEM-a su i nagradu za najbolji film nazvali po njemu. Kako ste odabrali fotografije i šta sve na njima možemo vidjeti? NIKOLIĆ: To je izbor fotografija iz mog privatnog posjeda. Nešto što sam godinama čuvao i često se pitao zašto to činim. Nekada sam imao utisak da su bezvrijedne, ma koliko mi one bile drage. Znate, ja sam bio izuzetno vezan za oca. Kada sam ga izgubio nije mi bilo lako. Ostala su mi moja sjećanja, fotografije i, naravno, očevi filmovi. Volio bih da ga ljudi po dobru pamte. Bio je izuzetna ličnost i ja i dalje žalim za njim. Čini mi se da me to osjećanje tuge nikada neće napustiti. To je nekako skopčano sa našim postojanjem. Živko je svojim životom i djelom upravo pogađao u samu srž i suštinu ljudskog postojanja. To je neobjašnjivo, a nešto se od toga nazire i na njegovim fotografijama. Lijepo je da Grand-prix jednog festivala, koji se upravo rađa pred našim očima, ovdje u Kotoru, nosi Živkovo ime. Meni to laska, a vjerujem da bi i Živku godilo. Zapravo, zamišljam kako silno uživa u svemu ovome. Često zamišljam kako nas on odnekuda gore posmatra i slatko se smije. Volio bih da Živkov lik ostane upamćen koliko i njegovo djelo. Zato sam dopustio da njegove privatne fotografije vidi javnost. On je čovjek koji je vijek proveo iza kamere, a bio je vrijedan da se kamera itekako pozabavi njime. Zato su mi drage sve ove fotografije na kojima ga vidimo u različitim fazama života i nekim za njega tipičnim situacijama. Nikada uživo nijesam sreo nekog kralja, ali kada vidim njegove portrete, čini mi se da bi jedan mogao biti on. Mudri vladar i suveren filma. Sa onom svojom bradom i kovrdžama, i pogledom dubokim, mislenim i bolnim istovremeno, izrazom lica toliko ljudskim i uzvišenim. Nalik svecu ili monahu.

MONITOR: Na izložbi se mogu vidjeti fotografije i sa snimanja u Kotoru prvog cjelovečernjeg Živkovog filma – „Beštije”, a pročitao sam da je njemu to bio i najdraži film.
NIKOLIĆ: Da. Eto srećnog slučaja. Kako inače objasniti to da na festivalu lije silna kiša kao u Živkovim Beštijama, a njemu je to bio prvi film. Najdraži mu je bio Jovana Lukina. To znam provjereno, jer mi je nebrojeno puta o tome govorio. Smatrao je da je Jovana nešto filmskim jezikom najčistije što je ikada iskazao. Najvjerojatnije da je bio u pravu.

MONITOR: Mjesto Živka Nikolića u filmskoj umjetnosti je neprikosnoveno, a godinama se postavljaju pitanje koliko se država odužila njemu i koliko je prepoznala vrijednost njegovog stvaralaštva. Je li se šta situacija danas promijenila?
NIKOLIĆ: Naravno da nije. Niko se od državnih zvaničnika meni nikada nije obratio, a ja sam toliko puta dolazio u Crnu Goru da im pomognem. Znate, nije lako ući u Evropsku uniju kada nemate Živkove filmove titlovane na engleski i francuski, kada on nema spomenik, kada njegov nedovršeni film čami u bunkerima i kazamatima RTCG, kada neko iz neznanih razloga ignoriše činjenicu da je Živko Nikolić ostavio za sobom veliko kulturno blago i bogatstvo i radio na očuvanju identiteta i bića crnogorskog naroda. Živko Nikolić je svojim djelom iscrtao mapu suverene Crne Gore i on je svoju Crnu Goru volio i mene je naučio da dijelim tu ljubav za nju. To se valjda zove otadžbina, a moje poslanstvo rodoljublje.

MONITOR: Iako vrijeme radi u korist njegovih filmova, pa mnogi mladi znaju praktično cijele dijaloge napamet, malo ljudi je upoznato da je Živko Nikolić pred smrt pripremao mnoge filmske projekte, pisao scenarija, a čak praktično i snimio jedan film, koji zbog teške finansijske situacije nije uspio da do kraja realizuje. Šta je sa tim materijalom, čije je ono vlasništvo?
NIKOLIĆ: Da, to je taj film u posjedu RTCG, sa kojima sam spreman da pregovaram o načinu i vrsti realizacije. Meni je otac ostavio u amanet dovršenje tog filma. Znam da narod željno iščekuje da ga pogleda, ali opet, govorim vam, ne zavisi sve od moje dobre volje. Živko je bio zreo za Oskara u godinama kada mu je bilo onemogućeno da radi. Zamislite koliki je to bio gubitak za sve nas. Ipak, nešto je ostavio. Brojna scenarija i taj nedovršeni film. No, ja nijesam mafijaški bos, a nijesam ni producent, pa da bacim kofer para na sto i kažem: dovršite taj film!

MONITOR: Praktično znamo sve podatke iz Živkove profesionalne karijere. Kako ga vi pamtite i kako je bilo odrastanje uz takve umjetnike kakvi su bili vaši roditelji?
NIKOLIĆ: Mislim da javnost u Crnoj Gori jako malo zna o Živku, inače on nikada ne bi bio meta napada i potcjenjivanja. Pamtim ga kao ličnost sa božanski usvojenom stvaralačkom snagom, izuzetnim poštenjem, preciznošću u radu, otmjenošću i umjerenošću. Jako je bio plemenit i samokritičan, izuzetno skroman i tih čovjek i jedan pravi izvor mudrosti, duha i mira kojim je odisao. Eto, sve te osobine je ponio iz jednih malih i „srećom” skrajnutih Ozrinića. Moja majka je žena rijetkih vrlina koji se ne sreću često. Obično je svijet nizak i sebičan u svojim namjerama. Vesna je nešto najšire što sam ja upoznao. To se graniči sa patološkim. To su dvoje umjetnika koji su svojom ljubavlju i kreacijom gradili univerzum u kojem sam ja rastao, darovali mi život i učinili da porastem do ovih visina. Ja sam se oduvijek osjećao izuzetim i život u našoj kući je nalikovao dvoru. Oduvijek sam bio privilegovan, iako smo često oskudijevali u mnogo čemu. Majku ću pamtiti po ljubavi, a oca po mudrosti.

MONITOR: Vi ste od naslijedili talenat i uspješno se bavite takođe režijom. Kad ćemo gledati neku vašu predstavu u Crnoj Gori?
NIKOLIĆ: Na jesen! (Smijeh). Ja sam pomalo nekonvencionalna ličnost. U teatru sam bezmalo rođen i navikao sam da se družim sa besmrtnim duhovima kakvi su Šekspir, Čehov, Strindberg, Pirandelo… Još kao mali sam udisao vazduh onog divnog Ateljea 212 sa svim njegovim zvijezdama. Živio sam sa glumcima. Na snimanju su mi bili kao porodica. Volio bih da radim u Crnoj Gori. Pozorište je kao kuća, dom za sve glumce. Tu se osjećam komotno. Uzbuđuje me stvaralački čin predstave. Mislim da je krajnje vrijeme da se i ja sam predstavim crnogorskoj publici. Biće valjda prilike za to. Ima nekih veoma interesantnih mladih novih glumaca ovdje. Bilo bi mi zadovoljstvo da sarađujem sa nekim od njih. Imam neke započete projekte na filmu, ali ako se pruži prilika da se napravi kvalitetan izlet u teatar, zašto da ne?

Trenutno ne razmišljam previše o pozorištu, ali dovoljno ozbiljna ponuda i profesionalni uslovi bi me itekako mogli vratiti „daskama koje život znače”. Malo poznajem crnogorsku pozorišnu scenu, ali vjerujem da se i ovdje dešavaju zanimljive i ozbiljne stvari, pa tako ne isključujem mogućnost da se i to skoro može desiti. Cijeli svijet je pozornica i svi smo mi komadići nečijeg filma. Svi mi umjetnici pokušavamo da sebe objasnimo svijetu i da taj svijet približimo sebi. Život je prelijep i pun čudesa. Umjetnost nam uvijek iznova ukazuje na to. Pravi umjetnici su uvijek gladni istraživanja i kreacije. Takav je slučaj i sa mnom. Volio bih da crnogorskoj publici ne ostanem dužan i da je uskoro počastim nekim novim djelom. Šta će to biti, neka zasad ostane tajna.

Fascinantni Ozrinići

MONITOR: Ljetos ste organizovali trodnevno druženje ljubitelja filmova u Ozrinićima, kraj Nikšića, rodnom mjestu vašeg oca Živka. Često boravite tamo. Koji su vam planovi sa Ozrinićima i da li se iko od državnih institucija zainteresovao za vaš projekat?
NIKOLIĆ: U Ozrinićima živim i učim o tom selu. Fascinantno je bogatstvo i raznolikost koji taj svijet posjeduje. Volio bih da ovo mjesto postane Meka i Medina za ljubitelje filma i sve umjetnike. To je mjesto koje nadahnjuje i inspiriše. Volio bih da se ono pretvori u novu „tvornicu” filma, a da Živko dobije onamo spomenik, ulicu i muzej kakav zaslužuje.

Vjerujem da će se naći ljudi koji će me podržati u mojim intencijama. Za početak je dovoljno samo malo, tek da se krene. Poslije ćemo sami da se razvijamo. Imamo zdrave temelje i dobru osnovu. Crna Gora je društvo koje se razvija i napreduje. Lijepo je biti dio jednog razvoja i upisati se u istoriju sa dobrim djelima. Ozrinići imaju veliku šansu. Ne treba da kaskamo za svijetom već da hvatamo sopstveni ritam. Na nama je da gradimo budućnost i dosegnemo slavu svojih predaka. Volio bih da dosta toga napravim u životu, a koliko ću uspjeti, ne zavisi samo od mene.

Miroslav MINIĆ

Komentari

INTERVJU

MIORAG VUJOVIĆ, ORGANIZACIJA KOD: Stvaraju se preduslovi za raspodjelu nacionalnih resursa

Objavljeno prije

na

Objavio:

Sve ukazuje na to da se stvaraju preduslovi za rasprodaju nacionalnih resursa kako bi se pokrivale fiskalne avanture i velika zaduženja bez realnog osnova u privrednom rastu

 

 

MONITOR: Kako komentarišete najavu izmjena Zakona o državnoj imovini ?

VUJOVIĆ: Ne možete pravdati izbjegavanje poštovanja procedura i zaobilaženje zakona time da želite brže donositi odluke. Javne finansije i državna imovina su zaštićene upravo tim procedurama i tim zakonima. To nisu privatne finansije niti privatna imovina da bi sa njom raspolagali na taj način. U privatnom biznisu stvari stoje drugačije, ali u onome što je opšti interes, uz mehanizme kontrole i provjere, a uz podrazumijevanu strategiju djelovanja, što je moguće dužu, vi smanjujete mogućnost greške. Zašto je to važno? Pa svaka greška na tom polju košta mnogo i nekada su potrebne decenije za ispravku. Ujedno, korupcija je tada lakše moguća, jer kada potisnete osigurače koje štite opšte dobro, tada je i rizik od te pojave veći. Procedura i transparentnost se uvode da bi se uz pomoć javnosti državna imovina  zaštitila od bilo kakve mogućnosti njenog umanjenja ili devastiranja.

MONITOR: Aktuelni zakon obavezuje Vladu da traži dozvolu od parlamenta za valorizaciju imovine vrijedne do 150 miliona. Izmjenama bi se ta vrijednost podigla na 300 miliona eura. Šta bi to značilo?

VUJOVIĆ: Razumijem da se desila inflacija, ali ne vidim zašto bi Vlada bježala od toga da se u Skupštini javno pretrese svaka odluka kojom se raspolaže državna imovina, dakle imovina građana. Zar ona ne bi trebala da bude okrenuta ka tome da sa parlamentom podijeli odgovornost u donošenju takvih odluka. Priča da treba brže djelovati ne stoji, jer i parlament može brzo reagovati ako se radi o stvarima koje mogu biti na dobrobit građana u smislu da vi nekoj imovini dajete dodatu vrijednost. Sve ukazuje na to da se stvaraju preduslovi za rasprodaju nacionalnih resursa kako bi se pokrivale fiskalne avanture i velika zaduženja bez realnog osnova u privrednom rastu.

Dopuštanje ovakve odluke bi u praksi značilo da Vlada ima dodatnu koncentraciju moći na polju ekonomije i fiskalne politike uopšte, da je manje kontrolisana i da uticaj ekstremno krupnog kapitala kroz takve odluke može da poraste do neviđenih proporcija, jer možete tada prodavati ili zalagati državnu imovinu za sve i svašta.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 21. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR RADE  VELJANOVSKI, POLITIČKI I MEDIJSKI ANALITIČAR, PROFESOR FPN U BEOGRADU U PENZIJI: Najveća opasnost po region bilo bi Vučićevo potpuno okretanje ka Istoku

Objavljeno prije

na

Objavio:

Brisel i Vašington imaju bojazan da napetosti u regionu ne eskaliraju-a oni znaju koliko je u tome Srbija važna, pa im je bitnije da se održi stabilnost nego da se promijeni vlast. Od ovih centara moći se može očekivati diskretno ohrabrivanje opozicije da izvede promjene, ali ne i da oni urade posao umjesto nje

 

 

 

MONITOR:. Jedno vrijeme ste bili aktivni u srpskoj politici. Da li ste  iznenađeni prilično oštrom podjelom u koaliciji Srbija protiv nasilja i kakva bi bila Vaša odluka?

VELJANOVSKI: Nisam iznenađen podelom u koaliciji Srbija protiv nasilja, zapravo je to sasvim logično. Tu koaliciju je okupljalo iskreno odupiranje nasilju i zajednička želja da se promeni vlast, ali to nije dovoljno za političko delovanje. Ne mogu istim putem oni koji su za Evropsku uniju i oni koji su protiv, oni koji smatraju da je u Srebrenici bio genocid i oni koji to negiraju i čak slave zločince iz srpskog naroda, stranke koje se zalažu za stvarne demokratske vrednosti i imaju svest o realnosti kosovskog problema i one koje veličaju mitove prošlosti i traže da se na Kosovu proglasi okupacija. Ja i dok sam bio više u politici nisam imao nikakav uticaj, ali bih se zalagao za jasno profilisanje svake partrije i zajedničko delovanje isključivo po programskim ciljevima.

MONITOR: Na izborima je,  prvi put, učestvovao i „narodni tribun“ Savo Manojlović i osvojio značajan broj glasova. On je, po završetku izbora, pozvao na neku vrstu postizbornog bojkota republičke skupštine i dijela lokalnih parlamenata. Kako ocjenjujete njegov iznenadni ulazak u institucionalizovanu politiku i očigledan pokušaj da bude i tu proaktivan?

VELJANOVSKI: Savo Manojlović je samo još jedan dokaz nezrelosti opozicione scene u Srbiji. Inače, u politiku se i može ući samo institucionalizovano, sve ostalo je amaterizam ili NGO građanski aktivizam, što ima dodirnih tačaka sa politikom, ali nema mnogo izgleda da se poentira. Izlaskom na izbore, a zatim pozivom na bojkot odnosno izlazak iz lokalnih parlamenata, Manojlović je doprineo konfuziji koja je već postojala, a što obeshrabruje birače i dovodi do apatije. Respektabilan broj glasova koje je ova opcija dobila tu i tamo, takođe dokazuje da je građanima potrebno nešto novo, što odavno očekuju, ali čega nema.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 21. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

JOVANA MAROVIĆ, SAVJETODAVNA GRUPA BALKAN U EVROPI: Predstoji nam ogroman posao

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dobijanjem IBAR-a ne zatvaramo ni jedno pitanje i ni jednu oblast „na duže staze“, u smislu da smo napravili toliki iskorak i postigli velike rezultate i da se time ne moramo više baviti. I ona poglavlja koja su spremna za zatvaranje zatvaramo samo privremeno, predstoji nam ogroman posao na svim poljima

 

 

MONITOR:  Momenat kada ćemo znati da li smo dobili IBAR približava se. Je li IBAR izvjestan?

MAROVIĆ: Da, dobijanje IBAR-a je izvjesno i ne bi tu  trebalo da bude nikakvih iznenađenja. S jedne strane, proces evropske integracije je zasnovan na principu zasluga (merit-based) i u okviru njega Evropska komisija utvrđuje politiku uslovljavanja, definiše mjerila koja treba ispuniti, prati njihovu realizaciju i daje svoju (pr)ocjenu o postignutom napretku. Zbog toga bi trebalo da je od presudnog značaja izvještaj koji je Evropska komisija već izradila i njime dala zeleno svjetlo da pređemo u završnu fazu pregovora. S druge strane, proces je i politički, države imaju pravo veta i mogu da blokiraju kandidatkinju za članstvo bez obzira na rezultate. U ovoj fazi, nema najave blokiranja i zato očekujem da ćemo krajem juna i formalno imati čemu se da se radujemo.

MONITOR: Slažete li se sa onima koji smatraju da je usvajanje IBAR zakona pokazalo da se reforma jedne od najvažnjih oblasti svela na  štrikiranje zadataka?

MAROVIĆ: Uzimajući u obzir preostala prelazna mjerila, njih 31, koje je ova Vlada „preuzela“ od prethodnih i krenula u njihovo ispunjavanje, a zbog specifičnih političkih prilika u državi, do sada su se pokazali kao najzahtjevniji politički uslovi koji su se odnosili na imenovanja u pravosuđu, a za koja je potrebna 2/3 ili 3/5 većina u Skupštini. Kada je ovo postignuto u parlamentu, „prozor i šansa“, koji se ukazali zbog geopolitičke situacije, su se još više odrškrinuli, a skroz otvorili zbog izbora za Evropski parlament na kojim su države članice željele da se pohvale i određenim rezultatima na Zapadnom Balkanu. Otuda smo imali intenzivnu komunikaciju institucija sa Evropskom komisijom, brze reakcije sa obje strane, konstruktivnu saradnju koja je u svakom trenutku imala jasan cilj – IBAR. Naravno, bilo je i lakše doći do tog cilja utoliko što smo još  na nivou ispunjavanja tehničkih uslova i tek predstoji da se usvojeno i sprovede u praksi. Zbog brzine su  napravljeni određeni propusti, koji nisu beznačajni, a odnose na često neadekvatno uključivanje zainteresovane javnosti, zanemarivanje konstruktivnih predloga, usvajanje problematičnih rješenja i sveukupno utisak je  da ćemo vrlo brzo morati dodatno da unaprjeđujemo ove zakone. IBAR jeste tehnički izvještaj i on do sada u procesu pregovora nije ni postojao, već su postojala samo mjerila za otvaranje i zatvaranje poglavlja, pa je zbog toga Evropskoj komisiji i bilo lakše da zažmuri na određene propuste. Iz „IBAR epizode“ treba izvući pouke za dalji tok pregovora: zadržati posvećen odnos s obje strane, a otkloniti nedostatke, i tehničke i suštinske.

MONITOR:  Kako vidite odnose na relaciji ministar pravde Andrej Milović i premijer Milojko Spajić, te najavu Milovićevog razrešenja?

MAROVIČ: Loša je poruka koju premijer šalje predlogom za razrješenje ministra pravde nekoliko dana nakon što su usvojeni zakoni potrebni za IBAR, a koje je pripremilo  Ministarstvo pravde na čijem čelu je Milović. Iako je taj predlog očigledan rezultat političkih razmimoilaženja, trebalo je da se desi kada je Milović isključen iz PES-a, a ne sada kada bi premijer trebalo da bude zahvalan zbog ostvarenih rezultata. Isto tako, nejasan je i potez Milovića kojim on umjesto da podnese ostavku ako se ne slaže sa politikom premijera i Vlade, upućuje na svoje razrješenje. U oba slučaja je riječ o neodgovornim potezima nekoliko sedmica prije očekivanog dobijanja IBAR-a, čime pada u vodu priča da je IBAR iznad svega. Iako je, kao što sam već rekla, EK dala zeleno svjetlo za IBAR, ovakav razvoj događaja pokazuje da IBAR, ipak, nije iznad političkih razmirica i partijskih interesa. Sve češće turbulencije u PES-u, ali i između koalicionih partnera, nisu ohrabrujuće za političku situaciju u zemlji koja mora biti stabilna da bismo se mogli posvetiti reformama.

MONITOR:  Kako komentarišete odluku Vlade da zbog prihvaćenog amandmana u Skupštini, Milović ne prisustvuje sjednici parlamenta, odnosno Spajićevo obavezujuće uputstvo ministrima da o svakom amandmanskom djelovanju na IBAR zakone moraju obavijestiti najprije Vladu?

MAROVIĆ: Logično objašnjenje za „uputstvo“ da Vlada mora da da zeleno svjetlo za amandmane na IBAR zakone je to da je ona u komunikaciji sa Evropskom komisijom i da se nije željelo rizikovati s eventualnim odstupanjima. Međutim, ministar pravde predstavlja Vladu, zakoni su iz njegove nadležnosti i ne vidim šta je moglo da pođe „po zlu“ i zašto je Vlada morala da ga povlači „navrat- nanos“ iz Skupštine. Ukratko, na ovom primjeru smo konkretno vidjeli paradoks da Vlada ne vjeruje svom ministru i da ne vrednuje njegov rad.

MONITOR: Predsjednik države Jakov Milatović odbio je da potpiše dva IBAR zakona. Može li to uticati na proces dobijanja IBAR-a?

MAROVIĆ:Evropska komisija je dala pozitivnu procjenu ispunjenosti mjerila i prije nego što su svi potrebni zakoni za IBAR bili usvojeni u Skupštini. Smatram da se niko na političkom nivou u EU neće baviti formalnim stvarima, posebno što, iako su primjedbe Predsjednika opravdane, zakoni nakon drugog glasanja moraju biti potpisani.

MONITOR: Kako vidite konstataciju premijera o “koordinisanoj opstrukciji Andreja Milovića i Jakova Milatovića” evropskog puta CG?

MAROVIĆ: PES je u više navrata, otkad je u situaciji da vodi proces evropske integracije Crne Gore, stavljao do znanja da svi koji su protiv njih su protiv našeg evropskog puta, pa, čak, kao što je to često slučaj, kad taj neko štiti zakon. U stvari je riječ o čuvanju pozicije i političkim sukobljavanjima.

MONITOR: Kako komentarišete prisustvo predsjednika Parlamenta Andrije Mandića na Svesrpskom saboru u Beogradu?

MAROVIĆ: Andrija Mandić je bio na „saboru Srbije i Srpske“ . Nije mu tamo bilo mjesto kao predstavniku Crne Gore i samim tim to nije ni mogao biti, već ili kao običan posmatrač, što je nedopustivo budući da je predsjednik Skupštine Crne Gore, ili, što je izvjesnije, dužnik višegodišnjeg političkog saveznika i ideološkog vođe Aleksandra Vučića. Takva pozicija bi bila kompromitujuća i ponižavajuća za svakoga, osim za Andriju Mandića, koji tako ne poštuje sopstvenu državu i omalovažava jednu od najviših funkcija u njoj.

MONITOR: U otvorenom pismu premijeru, kritikovali ste njegov stav da “IBAR nije postojao prije PES-a”, kako ste kazali, ali i ocijenili da nam sa ovom parlamentarnom većinom IBAR ništa neće značiti?

MAROVIĆ: I prije i poslije političkih promjena u državi, svi koji su na bilo koji način učestvovali u procesu su se zalagali za određene olakšice, promjenu politike uslovljavanja i ispunjavanje mjerila po prioritetima, intenzivniji monitoring Evropske komisije… Premijer, reakcijom da niko prije 44. Vlade nije pominjao IBAR, kao da je želio da izbriše sve prethodne napore, umjesto da sopstveni uspjeh učini još većim isticanjem da se do njega došlo zajedničkim trudom i radom.

Crna Gora treba da uđe u EU kao građanska država u kojoj se jednako garantuju prava svima i teško mi je zamisliti da se to može desiti uz većinu u čijem su sastavu oni koji negiraju crnogorsku naciju i ne priznaju državu koju treba da predstavljaju u institucijama Unije. To je paradoks i utoliko je i čudna pozicija EU, koja se i sama suočava sa jačanjem desničarskih partija i populista, i koja godinama nije blagonaklono gledala na takvu koaliciju u Crnoj Gori, a sada je zove „evropskom“.

MONITOR:  Kako vidite ovdašnje reakcije na glas Vlade za usvajanje Rezolucije UN o Srebrenici, te Rezoluciju o Jasenovcu koja je u parlamentu?

MAROVIĆ: Reakcije su različite i bespotrebno ispolitizovane i one su skrenule pažnju sa suštine: ovdje se ne radi o većem ili manjem značaju rezolucija, ovdje je riječ o tome da je Rezolucija o Srebrenici bila na dnevnom redu GS UN-a, da smo se kao članica morali izjasniti, a da je naš stav o tom pitanju odavno utvrđen, zasnovan na presudama međunarodnih sudova i civilizacijskoj obavezi. Ponoviću: najmanje što možemo da učinimo za žrtve genocida u Srebrenici je da ih se sjetimo 11. jula, a Rezolucija je važna i zbog toga što se sam genocid u javnosti često negira. Rezolucija o Jasenovcu koja bi bila usvojena u Skupštini Crne Gore ne bi suštinski ništa promijenila, jer se 22. april već obilježava kao dan proboja zarobljenih iz jasenovačkog logora i komemoraciji svake godine prisustvuje državni vrh Hrvatske, a, takođe, u javnosti niko nikada ne negira Jasenovac. Rezolucijom o Jasenovcu možemo pogoršati odnose sa Hrvatskom koja je dobar susjed i pruža nam podršku na svim poljima u procesu demokratizacije, a pogrešan je i motiv usvajanja Rezolucije da bi određena politička grupacija ostala na vlasti i to je nepoštovanje samih žrtava.

MONITOR: Šta nas čeka poslije IBAR-a?

MAROVIĆ: Dobijanjem IBAR-a ne zatvaramo ni jedno pitanje i ni jednu oblast „na duže staze“, u smislu da smo napravili toliki iskorak i postigli velike rezultate i da se time ne moramo više baviti, a samim tim što i ona poglavlja koja su spremna za zatvaranje zatvaramo samo privremeno, predstoji nam ogroman posao na svim poljima. Najzahtjevniji će, opet, biti rad na vladavini prava, odnosno jačanju institucija, borbi protiv organizovanog kriminala i korupcije, neselektivnoj primjeni zakona u svim oblastima. Pregovori u poglavljima 23 i 24 će ubuduće biti usmjereni na ispunjavanje završnih mjerila, a koje ćemo dobiti u Zajedničkoj poziciji. Od presudne je važnosti da napravimo jasnu mapu puta, prioritete po godinama u trogodišnjem periodu, te da oko tih prioriteta gradimo konsenzus.

Glasanje za IBAR zakone je pokazalo da, iako vlast ne radi na toj sponi sa opozicijom, prvi put smo imali jasnu poruku opozicije da ne želi da blokira EU put. Da li je to bilo zbog „signala“ iz EU da ćemo IBAR dobiti bez obzira na sve, pa niko nije htio da političkim protivnicima pruži priliku da u njih upiru prstom, ili je rezultat, konačnog shvatanja da je EU cilj svih nas i da svi moramo učestvovati u njegovom ostvarivanju, ostaje da se vidi, ali je jasan putokaz u kom pravcu se mora ići.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Kolumne

Random image

Novi broj

Facebook

Izdvajamo