Povežite se sa nama

INTERVJU

PETAR NIKOLIĆ, REŽISER: Svi smo mi komadići nečijeg filma

Objavljeno prije

na

MONITOR: U okviru prvog Montenegro filmskog festivala Mediterana, koji je nedavno održan u Kotoru, u galeriji Kulturnog centra ,,Nikola Đurković” otvorena je izložba, čiji ste vi autor, neobjavljenih fotografija proslavljenog reditelja Živka Nikolića – vašeg oca. Organizatori MOFFEM-a su i nagradu za najbolji film nazvali po njemu. Kako ste odabrali fotografije i šta sve na njima možemo vidjeti? NIKOLIĆ: To je izbor fotografija iz mog privatnog posjeda. Nešto što sam godinama čuvao i često se pitao zašto to činim. Nekada sam imao utisak da su bezvrijedne, ma koliko mi one bile drage. Znate, ja sam bio izuzetno vezan za oca. Kada sam ga izgubio nije mi bilo lako. Ostala su mi moja sjećanja, fotografije i, naravno, očevi filmovi. Volio bih da ga ljudi po dobru pamte. Bio je izuzetna ličnost i ja i dalje žalim za njim. Čini mi se da me to osjećanje tuge nikada neće napustiti. To je nekako skopčano sa našim postojanjem. Živko je svojim životom i djelom upravo pogađao u samu srž i suštinu ljudskog postojanja. To je neobjašnjivo, a nešto se od toga nazire i na njegovim fotografijama. Lijepo je da Grand-prix jednog festivala, koji se upravo rađa pred našim očima, ovdje u Kotoru, nosi Živkovo ime. Meni to laska, a vjerujem da bi i Živku godilo. Zapravo, zamišljam kako silno uživa u svemu ovome. Često zamišljam kako nas on odnekuda gore posmatra i slatko se smije. Volio bih da Živkov lik ostane upamćen koliko i njegovo djelo. Zato sam dopustio da njegove privatne fotografije vidi javnost. On je čovjek koji je vijek proveo iza kamere, a bio je vrijedan da se kamera itekako pozabavi njime. Zato su mi drage sve ove fotografije na kojima ga vidimo u različitim fazama života i nekim za njega tipičnim situacijama. Nikada uživo nijesam sreo nekog kralja, ali kada vidim njegove portrete, čini mi se da bi jedan mogao biti on. Mudri vladar i suveren filma. Sa onom svojom bradom i kovrdžama, i pogledom dubokim, mislenim i bolnim istovremeno, izrazom lica toliko ljudskim i uzvišenim. Nalik svecu ili monahu.

MONITOR: Na izložbi se mogu vidjeti fotografije i sa snimanja u Kotoru prvog cjelovečernjeg Živkovog filma – „Beštije”, a pročitao sam da je njemu to bio i najdraži film.
NIKOLIĆ: Da. Eto srećnog slučaja. Kako inače objasniti to da na festivalu lije silna kiša kao u Živkovim Beštijama, a njemu je to bio prvi film. Najdraži mu je bio Jovana Lukina. To znam provjereno, jer mi je nebrojeno puta o tome govorio. Smatrao je da je Jovana nešto filmskim jezikom najčistije što je ikada iskazao. Najvjerojatnije da je bio u pravu.

MONITOR: Mjesto Živka Nikolića u filmskoj umjetnosti je neprikosnoveno, a godinama se postavljaju pitanje koliko se država odužila njemu i koliko je prepoznala vrijednost njegovog stvaralaštva. Je li se šta situacija danas promijenila?
NIKOLIĆ: Naravno da nije. Niko se od državnih zvaničnika meni nikada nije obratio, a ja sam toliko puta dolazio u Crnu Goru da im pomognem. Znate, nije lako ući u Evropsku uniju kada nemate Živkove filmove titlovane na engleski i francuski, kada on nema spomenik, kada njegov nedovršeni film čami u bunkerima i kazamatima RTCG, kada neko iz neznanih razloga ignoriše činjenicu da je Živko Nikolić ostavio za sobom veliko kulturno blago i bogatstvo i radio na očuvanju identiteta i bića crnogorskog naroda. Živko Nikolić je svojim djelom iscrtao mapu suverene Crne Gore i on je svoju Crnu Goru volio i mene je naučio da dijelim tu ljubav za nju. To se valjda zove otadžbina, a moje poslanstvo rodoljublje.

MONITOR: Iako vrijeme radi u korist njegovih filmova, pa mnogi mladi znaju praktično cijele dijaloge napamet, malo ljudi je upoznato da je Živko Nikolić pred smrt pripremao mnoge filmske projekte, pisao scenarija, a čak praktično i snimio jedan film, koji zbog teške finansijske situacije nije uspio da do kraja realizuje. Šta je sa tim materijalom, čije je ono vlasništvo?
NIKOLIĆ: Da, to je taj film u posjedu RTCG, sa kojima sam spreman da pregovaram o načinu i vrsti realizacije. Meni je otac ostavio u amanet dovršenje tog filma. Znam da narod željno iščekuje da ga pogleda, ali opet, govorim vam, ne zavisi sve od moje dobre volje. Živko je bio zreo za Oskara u godinama kada mu je bilo onemogućeno da radi. Zamislite koliki je to bio gubitak za sve nas. Ipak, nešto je ostavio. Brojna scenarija i taj nedovršeni film. No, ja nijesam mafijaški bos, a nijesam ni producent, pa da bacim kofer para na sto i kažem: dovršite taj film!

MONITOR: Praktično znamo sve podatke iz Živkove profesionalne karijere. Kako ga vi pamtite i kako je bilo odrastanje uz takve umjetnike kakvi su bili vaši roditelji?
NIKOLIĆ: Mislim da javnost u Crnoj Gori jako malo zna o Živku, inače on nikada ne bi bio meta napada i potcjenjivanja. Pamtim ga kao ličnost sa božanski usvojenom stvaralačkom snagom, izuzetnim poštenjem, preciznošću u radu, otmjenošću i umjerenošću. Jako je bio plemenit i samokritičan, izuzetno skroman i tih čovjek i jedan pravi izvor mudrosti, duha i mira kojim je odisao. Eto, sve te osobine je ponio iz jednih malih i „srećom” skrajnutih Ozrinića. Moja majka je žena rijetkih vrlina koji se ne sreću često. Obično je svijet nizak i sebičan u svojim namjerama. Vesna je nešto najšire što sam ja upoznao. To se graniči sa patološkim. To su dvoje umjetnika koji su svojom ljubavlju i kreacijom gradili univerzum u kojem sam ja rastao, darovali mi život i učinili da porastem do ovih visina. Ja sam se oduvijek osjećao izuzetim i život u našoj kući je nalikovao dvoru. Oduvijek sam bio privilegovan, iako smo često oskudijevali u mnogo čemu. Majku ću pamtiti po ljubavi, a oca po mudrosti.

MONITOR: Vi ste od naslijedili talenat i uspješno se bavite takođe režijom. Kad ćemo gledati neku vašu predstavu u Crnoj Gori?
NIKOLIĆ: Na jesen! (Smijeh). Ja sam pomalo nekonvencionalna ličnost. U teatru sam bezmalo rođen i navikao sam da se družim sa besmrtnim duhovima kakvi su Šekspir, Čehov, Strindberg, Pirandelo… Još kao mali sam udisao vazduh onog divnog Ateljea 212 sa svim njegovim zvijezdama. Živio sam sa glumcima. Na snimanju su mi bili kao porodica. Volio bih da radim u Crnoj Gori. Pozorište je kao kuća, dom za sve glumce. Tu se osjećam komotno. Uzbuđuje me stvaralački čin predstave. Mislim da je krajnje vrijeme da se i ja sam predstavim crnogorskoj publici. Biće valjda prilike za to. Ima nekih veoma interesantnih mladih novih glumaca ovdje. Bilo bi mi zadovoljstvo da sarađujem sa nekim od njih. Imam neke započete projekte na filmu, ali ako se pruži prilika da se napravi kvalitetan izlet u teatar, zašto da ne?

Trenutno ne razmišljam previše o pozorištu, ali dovoljno ozbiljna ponuda i profesionalni uslovi bi me itekako mogli vratiti „daskama koje život znače”. Malo poznajem crnogorsku pozorišnu scenu, ali vjerujem da se i ovdje dešavaju zanimljive i ozbiljne stvari, pa tako ne isključujem mogućnost da se i to skoro može desiti. Cijeli svijet je pozornica i svi smo mi komadići nečijeg filma. Svi mi umjetnici pokušavamo da sebe objasnimo svijetu i da taj svijet približimo sebi. Život je prelijep i pun čudesa. Umjetnost nam uvijek iznova ukazuje na to. Pravi umjetnici su uvijek gladni istraživanja i kreacije. Takav je slučaj i sa mnom. Volio bih da crnogorskoj publici ne ostanem dužan i da je uskoro počastim nekim novim djelom. Šta će to biti, neka zasad ostane tajna.

Fascinantni Ozrinići

MONITOR: Ljetos ste organizovali trodnevno druženje ljubitelja filmova u Ozrinićima, kraj Nikšića, rodnom mjestu vašeg oca Živka. Često boravite tamo. Koji su vam planovi sa Ozrinićima i da li se iko od državnih institucija zainteresovao za vaš projekat?
NIKOLIĆ: U Ozrinićima živim i učim o tom selu. Fascinantno je bogatstvo i raznolikost koji taj svijet posjeduje. Volio bih da ovo mjesto postane Meka i Medina za ljubitelje filma i sve umjetnike. To je mjesto koje nadahnjuje i inspiriše. Volio bih da se ono pretvori u novu „tvornicu” filma, a da Živko dobije onamo spomenik, ulicu i muzej kakav zaslužuje.

Vjerujem da će se naći ljudi koji će me podržati u mojim intencijama. Za početak je dovoljno samo malo, tek da se krene. Poslije ćemo sami da se razvijamo. Imamo zdrave temelje i dobru osnovu. Crna Gora je društvo koje se razvija i napreduje. Lijepo je biti dio jednog razvoja i upisati se u istoriju sa dobrim djelima. Ozrinići imaju veliku šansu. Ne treba da kaskamo za svijetom već da hvatamo sopstveni ritam. Na nama je da gradimo budućnost i dosegnemo slavu svojih predaka. Volio bih da dosta toga napravim u životu, a koliko ću uspjeti, ne zavisi samo od mene.

Miroslav MINIĆ

Komentari

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Vrijeme je za izbore

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vjerujem da je prva ekspertska vlada kao koncept imala potencijala ali sa našim neodgovornim, pohlepnim i bahatim političarima dodatno je destabilizovala stanje u zemlji. Širiti taj koncept nije logično ni korisno a praviti kompromisni bućkuriš još manje. Po mom mišljenju vrijeme je za nove izbore i nadam se da URA neće pristati na još jedan ustupak

 

MONITOR: Ove sedmice pričamo o uvođenju vjeronauke u škole, a nakon najave tek ustoličenog mitropolita Joanikija da je to „osnovno dječije pravo“, te da samo rijetke zemlje u Evropi nemaju tu vrstu obrazovanja. Kako vidite želju mitropolita, i da li bi nam uvođenje vjeronauke pomoglo da budemo više evropski?

KOVAČEVIĆ: Izjavu  mitropolita shvatam kao znak namjere da povećava tenzije u Crnoj Gori i da one trenutno odgovaraju SPC. Crna Gora je definisana kao građanska i sekularna i to je najoptimalniji okvir za multietničku i multikonfesionalnu zajednicu. Svaka vjerska zajednica ima pravo da organizuje vjersku nastavu i to već funkcioniše. Najslabije funkcioniše građansko obrazovanje u okviru zvaničnih institucija. Podržavalo se djelovanje i razvoj vjerskih zajednica a nipodoštavalo građansko obrazovanje i inicijative. Rezultati su prisutni i vidljivi kroz nizak stepen emancipatorske i kritičke svijesti. To što većina zemalja Evrope ima vjersko obrazovanje ne znači da je dobro za Crnu Goru, malu teritoriju sa malim brojem stanovnika čija je situacija ekonomska, istorijska, obrazovna i politička specifična. U tim zemljama je vjerska odrednica stvar intime i slobodnog izbora, kod  nas se vjerskim odrednicama maše u javnosti i služe za demonstriranje  moći i ugrožavanje drugačijih. Religija je u našim uslovima vrlo opasno oružje u rukama neodgovornih vjerskih vođa i političkih elita i udaljava nas od Evrope.

MONITOR: Kako komentarišete ustoličenje mitropolita Joanikija, te sve što je pratilo taj događaj, ali i prve poteze mitropolita naokon ustoličenja, poput ugošćavanja Milorada Dodika?

KOVAČEVIĆ: Ustoličenje je bilo „silom na sramotu” kako se kaže u narodu. I sila i sramota su očite, izuzimajući  iz toga veliki broj onih koji su protestovali sa  iskrenim ubjeđenjem da brane državu i dostojanstvo, došlo se do „crvene linije” i pružen je otpor. Mislim da su ti građani i građanke, i  razumne  intervencije bezbjednosnih službi obezbijedili da se krizna situacija završi bez žrtava, iako je bilo prekomjerne upotrebe sile. I to se mora preispitati i sankcionisati. Dvije slike koje su za mene vrlo značajne sa Cetinja su dva lica. Lice premijera koje je jasno pokazalo beskompromisnost i odvažnost da po svaku cijenu brani vlastite ciljeve i  spremnost da interese svoje crkve stavi iznad interesa države i ljudi što liči vjerskom fundamentalizmu. U kriznoj situaciju u pomoć su pristigli oni koji dijele ista vjerska ubjeđenja a ne nezavisni eksperti. Nakon ostvarenja cilja logično je očekivati da će pokazati umjerenost i spremnost za dijalog  o pitanjima državnog i društvenog funkcionisanja  uz obavezne „konsultacije“ sa zapadnim saveznicima.  Drugo lice je lice predsjednika države. Jasna je bila neusklađenost sa pozicijom i situacijom. Izlazak na ulicu kao približavanje građanima sa svitom obezbjeđenja bilo je karikaturalno a djelovanje besmisleno. Nakon ove situacije duboke narcističke povrede (možda i ugroženosti drugih interesa), logičan je žešći sukob sa svima onima koje prepozna kao prijetnju. Vidljivo oslabljen računa na sve članove partije i nastaviće  mobilizaciju članstva i sluđivanje stanovništva tzv. ugroženošću države i intenziviraće  „konsultacije”  uz pokušaj mobilizacije  zapadnih saveznika. Obje slike pokazuju autoritarne vođe koje gaje duboko potcjenjivanje i prezir prema onima koji su ih birali i nemaju povjerenja, ni sposobnosti da riješe sukobe koje su proizveli i proizvode u zemlji. Saveznici van zemlje već preuzimaju kontrolu i u skladu sa njihovim interesima dalje diriguju sukobom. Milorad Dodik je znak takvih uticaja, prijetnja primjerom i simbol stvaranja uticaja koji prevazilazi granice i ne priznaje legalne državne granice.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVANA ŽANIĆ, IZVRŠNA DIREKTORKA FONDA ZA HUMANITARNO PRAVO: Vučić neće protiv bivših mentora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nije u Srbiji problem u nepostojanju zakonodavnog okvira već u neprimjenjivanju zakonskih mogućnosti i u opštem neradu oko istraživanja i procesuiranja ratnih zločina. Dakle, naše institucije imaju sve, samo je potrebno da sjednu i da rade, a to izgleda njima najteže pada

 

MONITOR: Ovih dana je u Beogradu održana Regionalna konferencija tužilaštava o saradnji u krivičnom progonu počinilaca ratnih zločina, u organizaciji srpskog Tužilaštva za ratne zločine, a uz podršku UN i vlade Velike Britanije. Kako ocjenjujete ovaj događaj?

ŽANIĆ: O održavanju ovog događaja znamo samo na osnovu šturog saopštenja Tužilaštva za ratne zločine i članaka malobrojnih medija koji još uvek prate ove teme. Osim floskula koje slušamo duži niz godina kako je regionalna saradnja važna i kako mora biti unapređena jer žrtve to očekuju, nismo čuli ništa novo. U stvarnosti je baš sve suprotno od toga. Nema iskrene volje da se sarađuje i veruje pravosudnim organima država u regionu, da se razmenjuju važni predmeti i dokazi, da se radi na otkrivanju masovnih grobnica.

Od vidiljive regionalne saradnje imamo dva medijska članka da je organizovana regionalna konferencija tužilaca u regionu. Koji su zaključci te konferencije i koji su naredni koraci dogovoreni – o tome nema ni reči. Tako da ja ovaj sastank ocenjujem kao potpuno trošenje vremena na razgovor koji je vođen već mnogo puta do sada, a koji nije doveo ni do kakvih pomaka u procesuiranju ratnih zločina niti do poboljšanja regionalne saradnje.

MONITOR: Ministarka pravde u vladi Srbije Maja Popović tom prilikom je naglasila posvećenost Srbije procesuranju optuženih za ratne zločine, pozivajući se na Nacionalnu strategiju za procesuiranje ratnih zločina 2021–2026 i najavljujući skoro usvajanje Akcionog plana za njenu primjenu. Kako komentarišete tvrdnju ministarke o „jakim institucionalnim kapacitetima Srbije“?

ŽANIĆ: Što se tiče institucionalnog i zakonodavnog okvira – Srbija zaista ima sve na raspolaganju. Postoje zakoni na osnovu kojih se sudi, zaključeni memorandumi i protokoli o saradnji sa tužilaštvima u regionu. Imali smo čak i prvu Nacionalnu strategiju za procesuiranje ratnih zločina koja je i usvojena da bi se ubrzalo procesuiranje ratnih zločina. Uskoro ćemo dobiti i drugu strategiju sa propratnim akcionim planom. Nije problem u nepostojanju zakonodavnog okvira već u neprimenjivanju zakonskih mogućnosti i u jednom opštem neradu po pitanju istraživanja i procesuiranja ratnih zločina. Dakle, naše institucije imaju sve, samo je potrebno da sednu i da rade, a to izgleda njima najteže pada. Samo bih podsetila da mi trenutno u TRZ imamo 12 zamenika tužioca i za prošlu godinu samo dve optužnice koje su rezultat isključivo njihovog rada. Dakle, imamo šest puta više zamenika tužilaca nego optužnica.

MONITOR: Za vrijeme trajanja Regionalne konferencije, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić sastao se sa glavnim tužiocem Mehanizma za međunarodne krivične sudove Seržom Bramercom. Vučić je saopštio da je to bio razgovor o poboljšanju regionalne saradnje u vezi sa optužbama za ratne zločine. Imate li saznanja o „konkretnijim“ zahtjevima Bramerca?

ŽANIĆ: Kad god bi dolazio u posetu Srbiji, Serž Bramerc bi dolazio i u FHP kako bismo razgovarali o tome ima li pomaka u procesuiranju ratnih zločina pred domaćim sudovima. Međutim, poslednje dve godine Bramerc razgovara isključivo sa tužiteljkom za ratne zločine Snežanom Stanojković i predstavnicima vlasti, tako da mi nemamo ni tu minimalnu mogućnost da saznamo koji su njegovi konkretni zahtevi. FHP stalno zahteva od Tužilaštva za ratne zločine da na svom web sajtu objavljuje informacije o podignutim optužnicama, donetim presudama,  sastancima, i još važnije, rezultatima sastanaka i da na taj način obaveštava javnost o svom radu. Međutim, ukoliko se informišete isključivo putem sajta TRZ tu gotovo ništa nećete saznati jer se na njemu nalaze dve ili tri rečenice o tome ko je prisustvovao sastanku i koja je bila tema, ali o konkretnim zahtevima nema ni reči. Da zaključim, ne znamo koji je bio konkretan zahtev Bramerca, ali pretpostavljam da se u razgovorima išlo u pravcu iskrenije regionalne saradnje, razmene dokaza, neophodnosti pronalska nestalih i izručenje Radete i Jojića Mehanizmu za krivične sudove u Hagu.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MARIJA ZIDAR, REDITELJKA: To nije moja fikcija, to je nečiji život

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pomirenje je za mene priča o sukobu, sukobu u smislu sistema vrijednosti, ali i sukobu na ličnom, intimnom nivou

 

 

Film Pomirenje u režiji Marije Zidar otvorio je u srijedu veče 12. UnderhillFest, međunarodni festival dugometražnog dokumentarnog filma u Podgorici. Za okosnicu prvog dugometražnog dokumentarnog filma, rediteljka iz Slovenije odabrala je sukob dvije porodice u brdima sjeverne Albanije. Film prati proces pomirenja nakon ubistva osamnaestogodišnje Gjiste u regiji u kojoj se neke porodice još uvijek pridržavaju srednjovjekovnog kodeksa Kanuna i običajnog prava na krvnu osvetu. Pomirenje je nastao u koprodukciji Slovenije, Crne Gore, Srbije i Kosova, a imao je premijeru na jednom od najvažnijih festivala dokumentarnog filma u Evropi – CPH:DOX u Kopenhagenu. Već ima zapažen festivalski život i nekoliko nagrada.

Marija Zidar je završila osnovne studije novinarstva kao i engleski jezik i književnost, a doktorirala je sociologiju na Univerzitetu u Ljubljani. Interesuje je predstavljanje temeljno istraženih društvenih tema kroz intimno, osjetljivo i empatično vizuelno pripovijedanje. Napisala je tri i režirala jedan srednjemetražni dokumentarac za Televiziju Slovenije. Pomirenje, koji je sniman u Albaniji od 2014. godine, je njen debitantski dugometražni dokumentarni film.

MONITOR: UnderhillFest je otvorio dirljiv film „Pomirenje”. Priča o pokušaju pomirenja porodica, ali predstavlja svojevrsni anatomski prikaz patrijarhalnog društva zarobljenog između prošlosti i sadašnjosti. Kada i kako ste se zainteresovali za ovu temu, za ovaj događaj?

ZIDAR: Za mene je to priča o sukobu, sukobu u smislu sistema vrijednosti, ali i sukobu na ličnom, intimnom nivou.  Profesor Martin Berishaj, koji je istraživao i ovu temu, 2013. mi je rekao da je krvna osveta obrađena hiljadu puta, ali nikad pravilno. To me je zaintrigiralo i počela sam da istražujem. To što sam pronašla, bila je veoma aktuelna tema sukoba između različitih sistema vrijednosti, u nekom društvu u tranziciji, a najviše se to odnosilo na državno pravno uređenje, religiju i reinterpretaciju starih zakona, oko kojih u nekim regionima nema društvenog slaganja. U Albaniji se to desilo devedesetih godina kada je pala komunistička diktatura, u kojoj je Enver Hodža pola vijeka progonio i religiju i tradiciju, a slijedio je ekonomski kolaps. Država je bila na granici građanskog rata. U toj praznini vrijednosti, u pojedinim djelovima zemlje vraćali su se stari sistemi vrijednosti, ali bez kontinuiteta, reinterpretirani i ponekad čak zloupotrijebljeni. To me podsjeća na sadašnju situaciju ne samo po Balkanu nego i u Evropi, gdje krajni desni populizam masama obespravljenih ljudi, koji nemaju više povjerenja u državu i pravni red, kao rješenje nudi reinterpretaciju nacionalne tradicije, religije ali i neopatrijarhalne vrijednosti.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo