Neki podaci govore da je na prostoru opština Berane, Petnjica, Plav i Andrijevica do početka pedesetih godina prošlog vijeka i masovne elektrifikacije, bilo čak 35 malih hidroelektrana. Nijedna nije sačuvana

Pripremajući knjigu o prvim hidroelektranama Gornjeg Polimlja, istraživač u toj oblasti Miodrag Barjaktarović potražio je jednog od pionira elektrifikacije iz perioda poslije Drugog svjetskog rata, Toma Dimića. Pronašao ga je u staračkom domu u Beogradu, gdje je provodio posljednje dane.

„Na Bežanijskoj kosi, u Gerontološkom centru, odjeljenje B-2 u sobi 115, praktično u bolesničkom krevetu, do prozora, zatekao sam Toma. Bio je oslonjen na uzglavnici jastuka “ – prisjeća se Barjaktarović tog susreta od prije deceniju i po.

Uhvatio ga je za ruku, i Tomo se prenuo iz polusna. Iako mu je bilo oko devedeset godina, živo se sjećao dalekih vremena kada je, na zahtjev novih jugoslovenskih vlasti, izgradio nekoliko prvih hidrolektrana na području Berana.

„Tomo je bio student tadašnjeg elektromašinskog fakulteta u Beogradu, davne 1936. godine, i neposredno prije rata, pošao je na razmjenu studenata u Čehoslovačku. Njemački avioni već su bombardovali fabrike u kojima je obavljao praksu. Rat ga je spriječio da položi posljednje ispite i dobije diplomu elektromašinskog inženjera. Kada se vratio u Berane, prvi zadatak mu je bio da osposobi termoelektranu koja je bila oštećena od bombardovanja“ – priča Barjaktarović.

Dimić je nakon rata poželio da završi studije, ali su ga sačekali mnogo preči poslovi u vezi sa izgradnjom prvih hidrocentrala.

„On je, osim elektrotehnike, poznavao i mnoge druge oblasti, a sva tri njegova brata bila su poznati mehaničari. Najprije se radilo na izgradnji hidroelektrane na Bistrici, za potrebe tadašnjih sela, danas prigradskih naselja Buča, Lušca i Pešaca“ – kaže Barjaktarović.

Tada je to predstavljalo nadčovječanski napor, jer nije bilo materijala i opreme, ali je, prilikom povlačenja Njemaca, ostalo mnogo kamiona.

„Tomo je sa kamiona italijanske proizvodnje FIAT-66 i SPA skinuo diferencijale, mjenjače i kardane, kao i dinamomašinu snage petnaest kilovata na naizmeničnu struju. Zatim je provodio besane noći na proračunu i izumu“ – kaže Barjaktarović.

Voda je dovedena jazom sa rijeke Bistrice, a lokacija hidrolektrane je bila na privatnom imanju u selu Lužac. Na izgradnji su pomagali njemački i italijanski zarobljenici, koji su bili pod Tomovom komandom.

„Napravljeno je vodeno kolo prečnika četiri metra, od drveta okovanog šinama. U sredini vodenog kola Tomo je ugradio diferencijal od kamiona, a pomoću poluosovine snaga vode sa vodenog kola prenošena je na drugi diferencijal van kola, istog tipa i na istoj horizontalnoj osovini. Zatim je ugradio mjenjač, kardanski zglob i spoj sa dinamomašinom koja proizvodi struju. Dobio je hiljadu i po obrtaja u minuti. Voda je padala sa visine od četiri metra na široke lopatice i pokretala vodeno kolo“ – objašnjava Barjaktarović.

Za ostatak potrebnih djelova, Tomo je putovao u Zagreb. Građani su nabavljali stubove i kopali rupe, dok su zarobljenici razvlačili žicu i izolatore.

„Svako domaćintvo je za sebe nabavljalo stub, ko to nije uradio, nije mogao biti priključen na struju. Tako su završeni radovi i puštena struja kojom su se napajala sva tri sela. Tadašnji rukovodioci Miljan Tomičić i učitelj Panto Mališić, po kojem se danas zove Gimnazija u Beranama, bili su oduševljeni, i na njihov predlog Tomo je dobio Patizansku spomenicu 1941“ – kaže Barjaktarović.

Nakon izgradnje hidrolektrane u Lušcu, Tomo Dimić je na istom principu konstruisao hidrolektranu na izvoru kod manastira Đurđevi stupovi.

„Izgradnju te male elektrane finansirao je tadašnji Sreski odbor, a sa nje su struju dobile sve važnije društvene ustanove u gradu“ – kaže Barjaktarović.

Hidrocentrale Toma Dimića bile su samo neke od velikog broja koje su postojale na području Gornjeg Polimlja, odnosno opština Berane, Petnjica, Plav i Andrijevica. Neki podaci govore da je na ovom prostoru do početka pedesetih godina prošlog vijeka i masovne elektrifikacije, bilo čak 35 malih hidroelektrana. Nijedna nije sačuvana.

Potreba za njima prestala je izgradnjom hidroelektrane na Mušovića rijeci kod Kolašina. Tada je električna energija u Gornje Polimlje i na čitav sjever Crne Gore dovedena dalekodovom sa ove hidrocentrale.

Barjaktarović objašnjava da su te hodroelektrane iz sadašnje perspektive bile primitivne i veoma male, ali da su neke od njih u to vrijeme bile vrlo značajne.

„To su bile centrale snage od jednog do četrdeset kilovat sati. Od ukupno 35, šesnaest ih je bilo koje su snabdijevale strujom po jednu kuću, pet koje su snabdijevale po nekoliko kuća, i 14 sa kojih su se strujom napajala čitava naselja” – priča Barjaktarović.

Tomo Dimić je, nakon što je popravio termoelektranu u Beranama, bio njen upravnik. Zatim se odselio za Beograd i tamo doživio duboku starost.

„Nikada neću zaboraviti taj naš posljednji susret u staračkom domu, kada je drhtavom rukom nacrtao skicu vodenog točka i šemu po kojoj je u mladosti gradio prve hidrocentrale“ – prisjeća se hroničar malih elektrana Miodrag Barjaktarović.

Da Barjaktarović to nije zapisao u svojoj knjizi, danas se niko ne bi sjećao pionira elektrifikacije iz dalekih poratnih vremena koji su život podredili dobrobiti zajednice koja se rađala. Njihovo djelo ostalo je samo u tragovima, kao što su ostaci male elektrane kod manastira Đurđevi stupovi.

Nepuni vijek kasnije, tajkuni su uzurpirali mnoge od rijeka na kojima su nekada bile te prve protočne elektrane. Uništili su prirodu i napunili džepove, a narod preko računa za struju plaća izgradnju tih elektrana.

Ekološke tragove njihovih elektrane biće teško sanirati i izbrisati.

                                                                                                   Tufik SOFTIĆ

Komentari