Povežite se sa nama

OKO NAS

PIONIRI ELEKTRIFIKACIJE U GORNJEM POLIMLJU: Kako je to radio Tomo Dimić

Objavljeno prije

na

Neki podaci govore da je na prostoru opština Berane, Petnjica, Plav i Andrijevica do početka pedesetih godina prošlog vijeka i masovne elektrifikacije, bilo čak 35 malih hidroelektrana. Nijedna nije sačuvana

 

Pripremajući knjigu o prvim hidroelektranama Gornjeg Polimlja, istraživač u toj oblasti Miodrag Barjaktarović potražio je jednog od pionira elektrifikacije iz perioda poslije Drugog svjetskog rata, Toma Dimića. Pronašao ga je u staračkom domu u Beogradu, gdje je provodio posljednje dane.

„Na Bežanijskoj kosi, u Gerontološkom centru, odjeljenje B-2 u sobi 115, praktično u bolesničkom krevetu, do prozora, zatekao sam Toma. Bio je oslonjen na uzglavnici jastuka “ – prisjeća se Barjaktarović tog susreta od prije deceniju i po.

Uhvatio ga je za ruku, i Tomo se prenuo iz polusna. Iako mu je bilo oko devedeset godina, živo se sjećao dalekih vremena kada je, na zahtjev novih jugoslovenskih vlasti, izgradio nekoliko prvih hidrolektrana na području Berana.

„Tomo je bio student tadašnjeg elektromašinskog fakulteta u Beogradu, davne 1936. godine, i neposredno prije rata, pošao je na razmjenu studenata u Čehoslovačku. Njemački avioni već su bombardovali fabrike u kojima je obavljao praksu. Rat ga je spriječio da položi posljednje ispite i dobije diplomu elektromašinskog inženjera. Kada se vratio u Berane, prvi zadatak mu je bio da osposobi termoelektranu koja je bila oštećena od bombardovanja“ – priča Barjaktarović.

Dimić je nakon rata poželio da završi studije, ali su ga sačekali mnogo preči poslovi u vezi sa izgradnjom prvih hidrocentrala.

„On je, osim elektrotehnike, poznavao i mnoge druge oblasti, a sva tri njegova brata bila su poznati mehaničari. Najprije se radilo na izgradnji hidroelektrane na Bistrici, za potrebe tadašnjih sela, danas prigradskih naselja Buča, Lušca i Pešaca“ – kaže Barjaktarović.

Tada je to predstavljalo nadčovječanski napor, jer nije bilo materijala i opreme, ali je, prilikom povlačenja Njemaca, ostalo mnogo kamiona.

„Tomo je sa kamiona italijanske proizvodnje FIAT-66 i SPA skinuo diferencijale, mjenjače i kardane, kao i dinamomašinu snage petnaest kilovata na naizmeničnu struju. Zatim je provodio besane noći na proračunu i izumu“ – kaže Barjaktarović.

Voda je dovedena jazom sa rijeke Bistrice, a lokacija hidrolektrane je bila na privatnom imanju u selu Lužac. Na izgradnji su pomagali njemački i italijanski zarobljenici, koji su bili pod Tomovom komandom.

„Napravljeno je vodeno kolo prečnika četiri metra, od drveta okovanog šinama. U sredini vodenog kola Tomo je ugradio diferencijal od kamiona, a pomoću poluosovine snaga vode sa vodenog kola prenošena je na drugi diferencijal van kola, istog tipa i na istoj horizontalnoj osovini. Zatim je ugradio mjenjač, kardanski zglob i spoj sa dinamomašinom koja proizvodi struju. Dobio je hiljadu i po obrtaja u minuti. Voda je padala sa visine od četiri metra na široke lopatice i pokretala vodeno kolo“ – objašnjava Barjaktarović.

Za ostatak potrebnih djelova, Tomo je putovao u Zagreb. Građani su nabavljali stubove i kopali rupe, dok su zarobljenici razvlačili žicu i izolatore.

„Svako domaćintvo je za sebe nabavljalo stub, ko to nije uradio, nije mogao biti priključen na struju. Tako su završeni radovi i puštena struja kojom su se napajala sva tri sela. Tadašnji rukovodioci Miljan Tomičić i učitelj Panto Mališić, po kojem se danas zove Gimnazija u Beranama, bili su oduševljeni, i na njihov predlog Tomo je dobio Patizansku spomenicu 1941“ – kaže Barjaktarović.

Nakon izgradnje hidrolektrane u Lušcu, Tomo Dimić je na istom principu konstruisao hidrolektranu na izvoru kod manastira Đurđevi stupovi.

„Izgradnju te male elektrane finansirao je tadašnji Sreski odbor, a sa nje su struju dobile sve važnije društvene ustanove u gradu“ – kaže Barjaktarović.

Hidrocentrale Toma Dimića bile su samo neke od velikog broja koje su postojale na području Gornjeg Polimlja, odnosno opština Berane, Petnjica, Plav i Andrijevica. Neki podaci govore da je na ovom prostoru do početka pedesetih godina prošlog vijeka i masovne elektrifikacije, bilo čak 35 malih hidroelektrana. Nijedna nije sačuvana.

Potreba za njima prestala je izgradnjom hidroelektrane na Mušovića rijeci kod Kolašina. Tada je električna energija u Gornje Polimlje i na čitav sjever Crne Gore dovedena dalekodovom sa ove hidrocentrale.

Barjaktarović objašnjava da su te hodroelektrane iz sadašnje perspektive bile primitivne i veoma male, ali da su neke od njih u to vrijeme bile vrlo značajne.

„To su bile centrale snage od jednog do četrdeset kilovat sati. Od ukupno 35, šesnaest ih je bilo koje su snabdijevale strujom po jednu kuću, pet koje su snabdijevale po nekoliko kuća, i 14 sa kojih su se strujom napajala čitava naselja” – priča Barjaktarović.

Tomo Dimić je, nakon što je popravio termoelektranu u Beranama, bio njen upravnik. Zatim se odselio za Beograd i tamo doživio duboku starost.

„Nikada neću zaboraviti taj naš posljednji susret u staračkom domu, kada je drhtavom rukom nacrtao skicu vodenog točka i šemu po kojoj je u mladosti gradio prve hidrocentrale“ – prisjeća se hroničar malih elektrana Miodrag Barjaktarović.

Da Barjaktarović to nije zapisao u svojoj knjizi, danas se niko ne bi sjećao pionira elektrifikacije iz dalekih poratnih vremena koji su život podredili dobrobiti zajednice koja se rađala. Njihovo djelo ostalo je samo u tragovima, kao što su ostaci male elektrane kod manastira Đurđevi stupovi.

Nepuni vijek kasnije, tajkuni su uzurpirali mnoge od rijeka na kojima su nekada bile te prve protočne elektrane. Uništili su prirodu i napunili džepove, a narod preko računa za struju plaća izgradnju tih elektrana.

Ekološke tragove njihovih elektrane biće teško sanirati i izbrisati.

                                                                                                   Tufik SOFTIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ŠTA ĆE BITI SA ZAPOSLENIMA MONTENEGROERLAJNSA: Ni na nebu, ni na zemlji

Objavljeno prije

na

Objavio:

Radnici MA su u ozbiljnoj nevolji. Lišeni bilo kakve pomoći, a čini se, i razumijevanja nadležnih iz Vlade Crne Gore

 

Nova nacionalna avio-kompanija poletjeće do početka ljeta, najavio je izvršni direktor ToMontenegro Predrag Todorović. Ne zna se gdje će i koliko često ToMontenegro letjeti, na koje aerodrome će slijetati, koliko će imati zaposlenih.

Umjesto toga, član borda nove kompanije Pavle Tripković obavijestio nas je da on i njegove kolege žele raditi besplatno, ukoliko postoji takva zakonska mogućnost. Budu li ipak morali da primaju naknadu, novac će proslijediti u humanitarne svrhe, saopštio je Tripković odluku borda. I obrazložio: „I na ovaj način želimo da se solidarišemo sa radnicima Montenegroerlajnsa (MA)“.

Zgodno zvuči, ali ostaje  strah da se ne potvrdi ona stara – koliko para toliko i muzike. A radnici MA su u ozbiljnoj nevolji. Lišeni bilo kakve pomoći, a čini se, i razumijevanja nadležnih iz Vlade.

Montenegroerlajns, akcionarsko društvo u većinskom vlasništvu Crne Gore (država posjeduje više od 99,98 odsto akcijskog kapitala) zapošljava oko 350 radnika. Dobar dio njih svakodnevno dolazi na posao. I radi. Neko čuva zgrade, radionice, magacine. Neko posprema prostorije ili kuva kafu. Računovođe spremaju završni račun za 2020. godinu… Dok oni koji trenutno nemaju baš nikakvog posla – letačko osoblje, prije svih – čekaju da im isteknu teško stečene licence.

Svi su posljednju platu (septembarsku) primili 15. oktobra (bez letačkog dodatka koji čini između trećine i polovine mjesečne zarade kabinskog osoblja). Penziono i zdravstveno osiguranje nije im plaćeno od 2017.  Ipak, zaposleni MA ne nalaze se na popisu djelatnosti i kompanija čijim radnicima Vlada pomaže da prežive (i bukvalno) tokom epidemije korone, uplaćujući im mjesečni minimalac od 222 eura. Na njih se ne odnosi ni odluka o privremenoj obustavi otplate kredita za one kojima je plata smanjena više od 10 odsto, pošto zaposlenima u MA nije smanjena platu. Samo je ne primaju već pet mjeseci. I to se ne (do)tiče ni njihovog poslodavca (država, odnosno Vlada), ni stanodavca, ni kreditora (banaka).

Avioni MA ne lete od 25. decembra prošle godine, nakon što je postala izvjesna opasnost da neki od njih bude zaplijenjen zbog  dugova.  Dva dana ranije iz nove Vlade je saopšteno da je kompanija osuđena na propast, pošto ne postoji zakonska mogućnost da se nastavi neophodna finansijska pomoć države. Do najavljenog stečaja još nije došlo, iako je račun MA  blokiran za iznos od blizu 20 miliona eura.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ISPOVIJESTI IZ PORODILIŠTA: U porođajnim mukama

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok su društvene mreže preplavljene ispovijestima porodilja koje najviše boli nehuman odnos medicinskog osoblja, u bolnicama žalbi skoro da i nema. Monitor je posjetio Kliniku za ginekologiju u KCCG, u kojoj je tokom prošle godine zabilježena samo jedna žalba na neljubaznost zdravstvenog radnika

 

„Imala sam rizičnu trudnoću i bilo je neophodno da budem prebačena u Klinički centar Crne Gore. Prevoz je bio loš i neuslovan. Vozila sam se starim kolima i potrebno je bilo da ležim i budem mirna u vozilu ali su kola bila stara. Kada sam stigla, porođaj je obavljen dobro, ali tretmanom kasnije nisam bila zadovoljna. Vidjela se razlika u odnosima prema različitim pacijentima”, priča za Monitor svoje iskustvo jedna Bjelopoljka.

Ispovjestima porodilja posljednjih nedjelje preplavljene su društvene mreže. „Oblači se da ti ne napravim treće!“; „Što si stisla noge, hoćeš da ti dođe Bred Pit pa da raširiš?“; „Au, ti kao da si stajala pored puta“; „Što kukaš, nijesi kukala dok si ga pravila“; „Spolja tako lijepa, a iznutra tako kvarna“… neki su od 300 komentara koje su primile administratorice Fejsbuk profila Vala, Ljeposava.

Ministarka zdravlja Jelena Borovinić-Bojović nedavno je odgovorila na pismo grupe građana koji su na društvenim mrežama podijelili svoja iskustva u oblasti ginekologije: „Iskustva u ginekologiji su užasavajuća, učinićemo sve da građankama obezbijedimo najoptimalnije uslove”, obećala je ministarka.

Na ova iskustva, pored ministarke, reagovala je i direktorka Kliničkog Centra Crne Gore Ljiljana Radulović. Najavili su da će na Klinici za ginekologiju i akušerstvo angažovati kliničkog psihologa i uputiti pacijente da se za neprimjereno postupanje medicinskog osoblja prijave zaštitniku prava pacijenata KCCG.

U petak smo posjetili Kliniku za ginekologiju i akušerstvo. Priatno smo izenađeni onim što smo zatekli – novom opremom, uslovima i higijenom.  Direktorica Klinike za ginekologiju i akušerstvo Vesna Čolaković za Monitor je objasnila da je taj dio KCCG renoviran od aprila do avgusta 2020. godine.

Zaštitnica prava pacijenata Alma Mutapšić nije krila iznenađenje iskustvima koja se ovih dana mogu pročitati na internetu. Kaže da ona objašnjava pacijentima da imaju pravo na prigovor. Čak i anonimno, ali  primjedbi skoro da nema.

Mutapšić za Monitor objašnjava da na svakoj klinici u sklopu KCCG obavljaju dobrovoljna i anonimna anketiranja koja sadrže pitanja koja se odnose na dužinu čekanja prijema u bolnici, informisanost o zdravstvenom stanju, informisanost o načinu i mogućnostima liječenja, odnosu ljekara i medicinskih sestara. U toku 2020. godine, od 7.851 pacijenta koji je primljen na Klinici za ginekologiju i akušerstvo, anketirano je 2.582. Žalilo se samo 92 pacijenta a samo jedna od njih se odnosila na neljubaznost zdravstvenih radnika.

U najnovijem izvještaju obrađenom u februaru, u koji je Monitor imao uvid, od 314 ispitanika samo troje su iskazale kritiku: primjedba na neudobnost ležaja, na neukusnu hranu i primjedba na nehigijenske uslove toaleta.

Jovana PETRIČEVIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

PODSTANARSTVO U CRNOJ GORI: Na rubu    

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Crnoj Gori ne postoji registar podstanara. Zbog toga, subvencije koje daje država nemaju smisla niti mnogo efekta, a podstanari su prisiljeni da uglavnom iznajmljuju stanove bez ugovora. Dosadašnja stambena politika ne haje za ko zna koliko ljudi koji u strahu dočekuju jutro – hoće li biti izbačeni na ulicu ili od čega će platiti kiriju

 

„Od podstanarstva je teži samo zatvor, a o tome niko ne govori”, kaže jedan od članova NVO Udruženje podstanara Crne Gore – Moj Dom, novog udruženja, i jedinog te vrste u Crnoj Gori. Za svega par dana priključio mu se veliki broj članova.

,,Dvadeset dvije godine sam podstanar i 15 puta sam se selio. Država ne zna koliko ima podstanara, nema evidencije. Pokušano je da se 2014. godine situacija riješi Zakonom o sprečavanju nelegalnog poslovanja, ali – bezuspješno. Tada je izračunato da država, godišnje, na obračun srednje vrijednosti od samo 150 eura za stanarinu, gubi 3,5 miliona eura. Uglavnom je sve bez ugovora, a tako su svi na gubitku”, kaže za Monitor osnivač udruženja Dragan Živković.

Prema riječima Živkovića, hitno treba uspostaviti registar podstanara u Crnoj Gori. „On mora postojati. Mora se znati ko su podstanari u ovoj državi, jer jedino tako ona može prepoznati najugroženiju grupu i direktno joj pomoći. Samo na taj način će subvencije imati smisla i znatno više efekta. To je jedan od najprečih zadataka našeg udruženja. Nadamo se da ćemo naići na razumijevanje državnih organa. Do tada, držimo se koliko možemo i umijemo”.

„Podstanar sam sa suprugom u Herceg Novom 26 godina. Imamo dvoje djece. Radim u Ministarstvu unutrašnjih poslova. Dva puta su me odbijali kada sam konkurisao za projekat za stanove Hiljadu plus, iako sam ispunjavao sve uslove. Ne može da me zapadne stan od 45 metara kvadratnih po cijeni od hiljadu eura, i to još da ga vraćam dok sam živ. U međuvremenu, supruga je oboljela od karcinoma. Nemam riječi da opišem šta me snašlo i kakve se sve namještaljke čine pri dodjeli stanova po tom projektu”, iskustvo je još jednog od članova Udruženja Moj Dom.

Posljednji dostupni podaci o broju podstanara u Crnoj Gori su iz Popisa stanovništva, domaćinstava i stanova iz 2011. godine, rečeno je Monitoru iz Uprave za statistiku Monstat. Prema tim podacima, u Crnoj Gori ima 192.242 domaćinstava. Prosječno ima tri člana. Od ukupnog broja domaćinstava, 78,2 odsto ili 150.288 su vlasnici ili suvlasnici stana u kome žive, dok kod roditelja, djece ili drugih rođaka stanuje 5,7 odsto ili 10.980.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo