Povežite se sa nama

OKO NAS

PIONIRI ELEKTRIFIKACIJE U GORNJEM POLIMLJU: Kako je to radio Tomo Dimić

Objavljeno prije

na

Neki podaci govore da je na prostoru opština Berane, Petnjica, Plav i Andrijevica do početka pedesetih godina prošlog vijeka i masovne elektrifikacije, bilo čak 35 malih hidroelektrana. Nijedna nije sačuvana

 

Pripremajući knjigu o prvim hidroelektranama Gornjeg Polimlja, istraživač u toj oblasti Miodrag Barjaktarović potražio je jednog od pionira elektrifikacije iz perioda poslije Drugog svjetskog rata, Toma Dimića. Pronašao ga je u staračkom domu u Beogradu, gdje je provodio posljednje dane.

„Na Bežanijskoj kosi, u Gerontološkom centru, odjeljenje B-2 u sobi 115, praktično u bolesničkom krevetu, do prozora, zatekao sam Toma. Bio je oslonjen na uzglavnici jastuka “ – prisjeća se Barjaktarović tog susreta od prije deceniju i po.

Uhvatio ga je za ruku, i Tomo se prenuo iz polusna. Iako mu je bilo oko devedeset godina, živo se sjećao dalekih vremena kada je, na zahtjev novih jugoslovenskih vlasti, izgradio nekoliko prvih hidrolektrana na području Berana.

„Tomo je bio student tadašnjeg elektromašinskog fakulteta u Beogradu, davne 1936. godine, i neposredno prije rata, pošao je na razmjenu studenata u Čehoslovačku. Njemački avioni već su bombardovali fabrike u kojima je obavljao praksu. Rat ga je spriječio da položi posljednje ispite i dobije diplomu elektromašinskog inženjera. Kada se vratio u Berane, prvi zadatak mu je bio da osposobi termoelektranu koja je bila oštećena od bombardovanja“ – priča Barjaktarović.

Dimić je nakon rata poželio da završi studije, ali su ga sačekali mnogo preči poslovi u vezi sa izgradnjom prvih hidrocentrala.

„On je, osim elektrotehnike, poznavao i mnoge druge oblasti, a sva tri njegova brata bila su poznati mehaničari. Najprije se radilo na izgradnji hidroelektrane na Bistrici, za potrebe tadašnjih sela, danas prigradskih naselja Buča, Lušca i Pešaca“ – kaže Barjaktarović.

Tada je to predstavljalo nadčovječanski napor, jer nije bilo materijala i opreme, ali je, prilikom povlačenja Njemaca, ostalo mnogo kamiona.

„Tomo je sa kamiona italijanske proizvodnje FIAT-66 i SPA skinuo diferencijale, mjenjače i kardane, kao i dinamomašinu snage petnaest kilovata na naizmeničnu struju. Zatim je provodio besane noći na proračunu i izumu“ – kaže Barjaktarović.

Voda je dovedena jazom sa rijeke Bistrice, a lokacija hidrolektrane je bila na privatnom imanju u selu Lužac. Na izgradnji su pomagali njemački i italijanski zarobljenici, koji su bili pod Tomovom komandom.

„Napravljeno je vodeno kolo prečnika četiri metra, od drveta okovanog šinama. U sredini vodenog kola Tomo je ugradio diferencijal od kamiona, a pomoću poluosovine snaga vode sa vodenog kola prenošena je na drugi diferencijal van kola, istog tipa i na istoj horizontalnoj osovini. Zatim je ugradio mjenjač, kardanski zglob i spoj sa dinamomašinom koja proizvodi struju. Dobio je hiljadu i po obrtaja u minuti. Voda je padala sa visine od četiri metra na široke lopatice i pokretala vodeno kolo“ – objašnjava Barjaktarović.

Za ostatak potrebnih djelova, Tomo je putovao u Zagreb. Građani su nabavljali stubove i kopali rupe, dok su zarobljenici razvlačili žicu i izolatore.

„Svako domaćintvo je za sebe nabavljalo stub, ko to nije uradio, nije mogao biti priključen na struju. Tako su završeni radovi i puštena struja kojom su se napajala sva tri sela. Tadašnji rukovodioci Miljan Tomičić i učitelj Panto Mališić, po kojem se danas zove Gimnazija u Beranama, bili su oduševljeni, i na njihov predlog Tomo je dobio Patizansku spomenicu 1941“ – kaže Barjaktarović.

Nakon izgradnje hidrolektrane u Lušcu, Tomo Dimić je na istom principu konstruisao hidrolektranu na izvoru kod manastira Đurđevi stupovi.

„Izgradnju te male elektrane finansirao je tadašnji Sreski odbor, a sa nje su struju dobile sve važnije društvene ustanove u gradu“ – kaže Barjaktarović.

Hidrocentrale Toma Dimića bile su samo neke od velikog broja koje su postojale na području Gornjeg Polimlja, odnosno opština Berane, Petnjica, Plav i Andrijevica. Neki podaci govore da je na ovom prostoru do početka pedesetih godina prošlog vijeka i masovne elektrifikacije, bilo čak 35 malih hidroelektrana. Nijedna nije sačuvana.

Potreba za njima prestala je izgradnjom hidroelektrane na Mušovića rijeci kod Kolašina. Tada je električna energija u Gornje Polimlje i na čitav sjever Crne Gore dovedena dalekodovom sa ove hidrocentrale.

Barjaktarović objašnjava da su te hodroelektrane iz sadašnje perspektive bile primitivne i veoma male, ali da su neke od njih u to vrijeme bile vrlo značajne.

„To su bile centrale snage od jednog do četrdeset kilovat sati. Od ukupno 35, šesnaest ih je bilo koje su snabdijevale strujom po jednu kuću, pet koje su snabdijevale po nekoliko kuća, i 14 sa kojih su se strujom napajala čitava naselja” – priča Barjaktarović.

Tomo Dimić je, nakon što je popravio termoelektranu u Beranama, bio njen upravnik. Zatim se odselio za Beograd i tamo doživio duboku starost.

„Nikada neću zaboraviti taj naš posljednji susret u staračkom domu, kada je drhtavom rukom nacrtao skicu vodenog točka i šemu po kojoj je u mladosti gradio prve hidrocentrale“ – prisjeća se hroničar malih elektrana Miodrag Barjaktarović.

Da Barjaktarović to nije zapisao u svojoj knjizi, danas se niko ne bi sjećao pionira elektrifikacije iz dalekih poratnih vremena koji su život podredili dobrobiti zajednice koja se rađala. Njihovo djelo ostalo je samo u tragovima, kao što su ostaci male elektrane kod manastira Đurđevi stupovi.

Nepuni vijek kasnije, tajkuni su uzurpirali mnoge od rijeka na kojima su nekada bile te prve protočne elektrane. Uništili su prirodu i napunili džepove, a narod preko računa za struju plaća izgradnju tih elektrana.

Ekološke tragove njihovih elektrane biće teško sanirati i izbrisati.

                                                                                                   Tufik SOFTIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

TRI DECENIJE OD PROGLAŠENJA EKOLOŠKE DRŽAVA: Građani prinuđeni da protestima brane prirodu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dan uoči obilježavanja 30. godina od proglašenja ekološke države, ekolozi su najavili protest. Smatraju da se nema što slaviti. I pored silnih obećanja nove vlasti, mještani su i dalje prinuđeni da protestima brane svoju životnu sredinu

 

U ponedjeljak 20. septembra obilježiće se 30 godina od proglašenja Crne Gore za ekološku državu. Biće svečano. A na terenu i nema mjesta za pretjerano slavlje. Veliki zagađivači Termoelektrana Pljevlja, Kombinat aluminijuma, Željezara, i dalje nesmetano truju vazduh i prirodu. A kao i prije promjene vlasti građani su prinuđeni da protestima brane životnu sredinu u kojoj žive.

Desetak mještana potkomovskih sela u Andrijevici su prošlog četvrtka uhapšeni nakon što su blokirali prolaz kamiona preduzeća Bojkomerc. Mještani su poručili da je dosta bilo pljačke njihovog bogatstva i traže od Vlade da što hitnije preispitaju koncesione ugovore i da zaustave svaku dalju sječu šume na tom prostoru.

,,Posebno tražimo da se zaustavi izvođenje bilo kakvih radnji u dijelu Bradavca gdje se nalaze izvori pitke vode s kojih se nekoliko sela napaja vodom. To je naš ultimatum, jer ako dozvolimo da se nastavi dalja sječa šume, onda će naša sela zbog pokretanja strmog terena nestati s lica zemlje”, poručio je mještanin Strado Babović.

I prije i poslije hapšenja, mještani zahtijevaju da se što prije, u cilju sprečavanja daljeg uništavanja šuma, vodoizvorišta i putne infraksture od strane koncesionara, iniciraju izmjene zakona o upravljanju državnim resursima.

Vladi se ne žuri, a važeći zakon je na strani koncesionara. Nakaradni zakoni i ugovori iselili su narod sa ovih prostora, kazao je na protestnom skupu održanom u nedjelju u Konjuhu Rašid Marković, koji je govorio u ime drvoprerađivača. ,,Evidentno je da je šumaska mafija potpomognuta svim institucijama i kapacitetima države. S prirodnim resursima nestaje narod sa sjevera i to je državni udar”, istakao je Marković.

Na protestu je drvoprerađivač iz Plava Edin Šarkinović objasnio: ,,Jedan kamion koncesionara preveze u prosjeku oko 40 kubika balvana. Ta drvena masa se prodaje za oko 4.000 eura i ta sirovina ide preko granice. Kada bi taj jedan kamion građe lokalni drvoprerađivači pretvorili u neku uglačanu dasku, imali bi prihod od 12.000 eura, a ako bi od tog drveta uradili patos imali bi 20.000 eura. Takođe, država bi preradom tog drveta uzela četiri puta veći prihod po osnovu PDV-a, u odnosu na ono što daje koncesionar. Uz to, određenim vidom poluprerade zaposlio bi se značajan broj radnika. Sve zajedno ukazuje da je po srijedi velika pljačka naroda i države”.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

KAKO SE FABRIKA PEŠKIRA NAŠLA U STEČAJNOJ MASI AUTOPREVOZNOG PREDUZEĆA SIMON VOJAŽ: Gume, kočnice, peškiri, dizalice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ispostavilo se da  fabriku peškira u bihorskom selu Savin bor nije gradio ni  turski bisnismen Ismail Arslan, kako se mislilo, niti predsjednik Opštinskog odbora DPS u Petnjici Mehmed Adrović, suvlasnik “Simon vojaža”, prije uvođenja stečaja.

 

Kada je nedavno objavljen oglas za prodaju beranske autoprevozne kompanije “Simon vojaž” kroz stečaj, saznalo se da je u stečajnu masu ušla, i da je zajedno sa cjelokupnom imovinom , na prodaju data i imovina u selu Savin Bor. Tada se i otkrilo da se radi o nesuđenoj fabrici peškira u tom bihorskom selu.

Tako se ispostavilo da ovu fabriku niti je gradio turski bisnismen Ismail Arslan, kako se mislilo, niti predsjednik Opštinskog odbora DPS u Petnjici Mehmed Adrović, koji je bio suvlasnik “Simon vojaža”, prije uvođenja stečaja.

Kada su stupili u štrajk polovinom 2020. godine, radnici “Simon vojaža” su javno pitali zašto je Adrović njihovim novcem pravio fabriku u svom rodnom selu. Tada to niko nije demantovao, a sada se ispostavilo da fabrikazaista  jeste građena novcem “Simon vojaža” i ušla je u stečajnu masu koja će se polovinom oktobra naći na javnoj licitaciji.

Kakvi su samo hvalospjevi ispjevani Ismailu Arslaniju, kome sada nama ni traga, i Mehmedu Adroviću te 2017. godine, neposredno pred lokalne izbore u Petnjici. Četrdesetdvogodišnji Arslani je predstavljen kao suvlasnik kompanije “Euro Bor” u okviru koje je trebalo da radi fabrika peškira i partner Mehmeda Adrovića.

Navodno je tih dana dopremio iz Turske prve metre sirovine za izradu bihorskog peškira koji će, kako je tvrdio „pokoriti“ region.

Arslanov partner u poslu, Mehmed Adrović tada je govorio da je optimizam turskog tekstilca opravdan, a da je njegov portfolio više nego impresivan.

Lokalni mediji pod kontrolom DPS-a potrudili su se i da objave po nešto iz njegove biografije, kao na primjer, da je rođen u Denizliju, turskom gradu poznatom po razvijenoj tekstilnoj industriji. Da je dvadeset godina u poslu sa tekstilom, kao i da je oženjen i da ima troje djece, “koja ga gledaju samo tokom praznika”.

“Moj put je manje-više sličan mnogim biznismenima. Počeo sam kao običan radnik, pekao sam zanat i znao sam svoje sposobnosti. Vrlo brzo sam otvorio fabriku u Denizliju gdje sam zapošljavao 200 radnika” – pričao je Arslani za portal Radio Petnjica.

Ostalo je zapisano i da su njegovi počeci vezani za ogromno tursko tržiše ali je, kako je ispričao, brzo uvidio mogućnosti internacionalnog poslovanja, pa je počeo da osvaja tržišta Francuske, Njemačke, Austrije, SAD, Balkana.

“Već dvije godine radim i za UN. Ne mogu reći o kojim konkretno instituciojama se radi jer je ugovorima to zabranjeno ali mogu reći da je riječ o veoma ozbiljnim poslovima” – tvrdio je Arslani.

Ovaj turski biznismen je ispričao da je sa prijateljem iz Izmira obišao Balkan. Rekao je da zna za Balkan sa istorijskog aspekta kao bitan “ali i to da je sada bitan i kao poželjno tržište”.

“Obišli smo sjever Crne Gore, imali smo puno sastanaka, od kojih su neki bili potpuni promašaji, a neki pun pogodak. Tako sam otkrio i Petnjicu kroz lik i djelo ozbiljnog privrednika Mehmeda Adrovića” – kazao je tada Arslani.

Mehmed mu je navodno u tri sata ujutru, kada su se sastali, rekao da “želi da učini nešto za ovaj narod i da vjeruje u uspjeh”.

“Njegove potrebe i ozbiljnost su se poklopile sa mojim razmišljanjem. Tako je sve krenulo” – pričao je Arslan.

 

Tufik SOFTIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

NOVO OBEĆANJE O BOLJEM GAZDOVANJU SPORTSKOM INFRASTRUKUROM KOLAŠINA: Država opet najavljuje pomoć  

Objavljeno prije

na

Objavio:

Najvažniji  objekti kolašinske sportske  infrastrukture  primjer su nebrige i neuspješnih pokušaja Opštine da brine o njima. Ovih dana iz Vlade opet stižu  obećanja o drugačijem  gazdovanju Domom mladih i sportskom halom

 

Sportska hala i Dom mladih u Kolašinu izgrađeni su prije 20 godina, a nijedan od ta dva objekta nije potpuno stavljen u funkciju. Štaviše,  Dom mladih je već deceniju bez ikave namjene i skoro je ruina.  Prema onome što je nedavno, prilikom posjete Kolašinu,  izjavio ministar ekonomskog razvoja Jakov Milatović, slijedi obiman posao rješavanja i pravnih i infrastrukturnih problema.

Oba objekta se nalaze u tzv. Sportskoj zoni i oba su dio premabicioznih višedecenijskih planova o Kolašinu kao centru za pripreme vrhunskih sportista. Zajedničko im je i to što ni posle dvije decenije od kako su izgrađeni,  nemaju upotrebne dozvole. Dom mladih, prema podacima,  Uprave za katastar i državnu imovinu Crne Gore,   ni građevinsku.

Taj turistički objekat radio je  svega nekoliko godina i bio je dat na upravljanje privatniku, odnosno Košarkaškom klubu (KK) Gorštak.  Nakon toga, Opština,  čije tada bio vlasništvo, prepustila ga je vandalima i zubu vremena.  Iz objekta je   ukraden namještaj, električni aprati,  polomljena vrata i prozori, fasada uništena…

Gradnja sportske hale u neposrednoj blizini, počela je u  maju 1996. godine. Bio je to  kapitalni projekat podrške  ekonomskom i turističkom razvoju Kolašina. Stavljena je u funkciju 13. jula 2001. godine, a već deceniju kasnije započela je njena kompletna rekonstrukcija. Izgradnju tog objekta, preko tadašnje Direkcije javnih radova, finansirala je Vlada.  Opština je samo ustupila zemljište.   Iz državnog budžeta izdvojen je novac i za rekonstrukciju, koja je podrazumijevala zamjenu  parketa, grijanje na plin i modernizovane svlačionice. Međutim, sve do sada nije završena fasada. Za rekonstrukciju je potrošeno  više od million eura.

Oba objekta su sada vlasništvo države. Dio  imovine u Sportskoj zoni,  prije nekoliko godina,   Opština  je ustupila državi i tako kompenzovala dio pozamašnog poreskog duga.

U više navrata propali su pokušaji kolašinske lokalne vlasti da halom i Domom mladih  gazduje domaćinski.  Formirano je bilo i preduzeće koje je trebalo da  upravlja tiim objektima i ostalom sportskom infrastrukturom.  Međutim, jedinu korist od njega je imao direktor Srećko Medenica.  On je, tokom 2011.  godine bio direktor JP Sportski centar i za to primao zaradu, a u preduzeću niti je bilo više  zaposlenih niti je poznata čime se bavilo.

Hala je Opštini postala prevelik teret i zbog tuga za utrošenu struju od skoro 200.000 eura.   Nekoliko godina  tom objektu je bila isključena električna energija. Sportisti trenirali uz svjetlost šterika, a prostorije su zagrijavali ložeći peći na drva.

U međuvremenu je država navila formiranje novog preduzeća Centar  za pripreme sportista. Te planove sugrađanima je 2014. godine prenio tadašnji predsjednik Opštine Darko Brajušković.

„Imam uvjeravanja sa državnih adresa i da će smještajni kapaciteti u Domu mladih biti preuređeni i podignuti na veći nivo, daleko uslovniji za boravak. Sve to, računajući i nadavno završeni fudbalski teren i još neke infrastrukturne investicije, omogućiće Kolašinu da postane konkurentno mjesto za pripreme sportista, za šta je klimatski idealan”, saopštio je tada  Brajušković.

Projektom, kako je najvaljivano, trebalo je da bude  biće obuhvaćena pored dva objekta i zemljište od 30.000 matara kvadratnih.  Planovi se nikad nijesu obistinili, pa su i Opština i država još jednom pokazale da nijesu imale  volje da brine o vrijednom dijelu sportske infrastrukture.  U Kolašinu sada opet imaju velika očekivanja od države.

Dragana ŠĆEPANOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo