Povežite se sa nama

OKO NAS

PIONIRI SEOSKOG TURIZMA U CRNOJ GORI: Domaće po austrijskom receptu

Objavljeno prije

na

Seoski turizam do sada je postojao samo u planovima resornog ministarstva, raznim strategijama, predizbornim obećanjima… U praksi do skoro nijesmo bili u prilici da vidimo primjer funkcionisanja svega toga. Ono što nije pošlo za rukom ministarstvima, nacionalnoj i lokalnim turističkim organizacijama, uspjelo je prije nekoliko mjeseci Regionalnoj razvojnoj agenciji (RRA) za Bjelasicu, Komove i Prokletije. Na sjeveru Crne Gore tako su udareni temelji seoskom turizmu, pa šest porodica u kolašinskim, bjelopoljskim i beranskim selima, u svojim domovima već primaju prve, uglavnom, inostrane goste.

RRA je u oviru projekta prekogranične saradnje, koji se finansira iz evropskih fondova, za svega 250.000 eura, obezbijedila osnovne preduslove da šest, do sada uzornih poljoprivrednih proizvođača, postanu i turistički poslenici, ali i znatno unaprijedila neophodnu infrastrukturu za planinski turizam.

Prema riječima direktorice RRA Jelene Kričević, projekat, za koji im je lokalni partner bila Turistička organizacija Mojkovca, u potpunosti je fokusiran na planinski turizam, speleologiju, slobodno penjanje, biciklizam, pješačenje i seoski turizam.

„U svakoj od tih komponenti razvili smo neke nove projekte. Imamo tri nove lokalne biciklističke staze, četiri nove pješačke, tri nove stijene za penjanje (Kolašin, Mojkovac, Berane). U tri sela u regionu nastali su pioniri seoskog turizma, prva domaćinstva koja se time bave – dva su u Lipovu (Kolašin), porodice Puletić i Dulović, u Bistrici (Bijelo Polje) porodice Čindrak i Pilice i u Lubnicama (Berane) porodice Kljajić i Obradović”, kaže Jelena Kričević.

Sva ta domaćinstva uveliko su spremna za goste. Njihove web prezentacije, na kojima se može saznati šta sve nude, imaju neočekivano mnogo pregleda. Jedan od prioriteta bio je da ta domaćinstva očuvaju tradicionalni stil, a u tome se i uspjelo.

Kričević ističe kako su domaćinstva, pogodna za pružanje turističkih usluga, već prije nekoliko godina odabrali eksperti iz Austrije. To vrijedno austrijsko iskustvo pokazalo se kao višestruko korisno. Vodilo se računa da sela budu dobro saobraćajno povezana sa gradom, da u blizini imaju i druge vidove turističke ponude, ali da ipak budu dobar primjer tradicionalnog načina života na sjeveru Crne Gore. RRA je odabranim poljoprivrednim proizvođačima obezbijedila grantove od po 2.000 eura, ali i besplatnu obuku, na kojoj su naučili kako da naprave prve korake u novom poslu.

,,Namjera nam je bila, a uspjeli smo u tome, da ojačamo njihove kapacitete konkretnom i praktičnom obukom, kako bi se mogli samostalno baviti turizmom . Bitno je da su predstavnici svih šest domaćinstava potpisali i memorandum o saradnji, a to u praksi znači da će zajednički nastupati na tržištu, ali i reklamirati jedni druge. I to je vrlo bitno. Jako smo ponosni, jer je na ovaj način pružena šansa mnogima, da po uzoru na poljoprivrednike u Lipovu, Bistrici i Lubnicama, naprave nešto slično”, tvrdi Kričević.

Da je isplativo biti među pionirima seoskog turizma u Crnoj Gori, potvrđuje i mladi bračni par – Maja i Milan Kljaić iz Lubnica. Njihova porodična kuća, stara preko stotinu godina, u kojoj su primili i prve goste, ujedno je i mali etnografski muzej. Kažu da će svi turisti koji se odluče za boravak kod njih imati pravi doživljaj drevnog načina života u planinskom selu. Upravo za projekat Agro turizam – obezbjeđenje smještaja za eko turiste u autentičnoj seoskoj kući dobili su Kljajići prvu nagradu Fonda braće Rokfeler na Forumu zelenih ideja na Zapadnom Balkanu.

Pčelarstvo im je porodična tradicija koja se njeguje generacijama, pa su u posao već uključena i djeca. Milan i Maja proizvode vrhunski organski med, med s voćem, medovinu i rakije od meda. Jednako ozbiljno bave se i voćem i povrćem, pa viškove svojih proizvoda prodaju bez problema – najviše malinu, šargarepu, krompir. Domaćica gostima nesebično otkriva i svoje recepte za sokove i salate, za zdrav život.

„Imam najbolja iskustva u saradnji s RRA. Sve je u povoju, ali sam pun optimizma i smatram da ćemo, uz podršku koju dobijamo, uspjeti da se na najbolji način prilagodimo tržištu i pružimo kvalitetnu uslugu u seoskom turizmu. – kažu Kljajići.

Seosko domaćinstvo Miškova farma, vlasništvo Milijanke i Miška Puletića u Lipovu, ljubiteljima odmora u prirodi nudi mnogo toga, a glavni aduti su im, kako kažu, jutarnji pogled na Tornu i druge moračke planine, lisnati sir, kačamak, pastrmka iz njihovog ribnjaka…

,,Naša kuća stara je preko 100 godina, obnovljena je sredinom prošlog vijeka. Tada je samo za zamjenu krova trebalo prodati 50 ovaca. U kući je pod od dasaka, postelje su ručno rađene – ručno tkani prekrivači od vune, jorgani od vune. Među brojnim specijalitetima koje nudimo, naročito smo ponosni na domaću rakiju s lincurom. Gosti mogu sami da pripreme roštilj ili neku drugu vrstu hrane – navode Puletići dio svoje turističke ponude.

Strani turisti naročito cijene priliku da u ovom domaćinstvu budu uključeni u seoske poslove – mužu krava, skupljanje sijena, pravljenje sira i kajmaka…

Zahvaljujući dugogodišnjem boravku u Njemačkoj, bračni par Pilica, Hajrija i Mifto, odlično govore njemači jezik, a jedan od njihovih sinova, inače turistički vodič, pravi je poliglota. To, kako kažu, znatno olakšava komunikaciju s gostima. Svi koji su odmor proveli u njihovoj kući imali su priliku da probaju lokalne gastronomske specijalitete, ali i da uživaju u pješačkim i biciklističkim turama i istraživanjima bistričkih zanimljivosti.

Najstarija kuća, u kojoj će turisti ubuduće moći odmarati, vlasništvo je porodice Dulović iz Lipova. Izgrađena je 1860. godine. Široki kameni zidovi i mnogo starih predmeta, škrinja, kreveta od lučevine, dušeka i jastuka od vune, ručni radovi, vraćaju u prošlost i dočaravaju kulturu življenja koja se polako zaboravlja.

Gordana i Dragan Dulović odavno su svoj život vezali za selo. Svojim gostima su i vodiči, pa im rado pokažu gdje da nađu kupine, borovnice, maline, divlje kruške, čajeve…

Dragana ŠĆEPANOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

TRI DECENIJE OD PROGLAŠENJA EKOLOŠKE DRŽAVA: Građani prinuđeni da protestima brane prirodu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dan uoči obilježavanja 30. godina od proglašenja ekološke države, ekolozi su najavili protest. Smatraju da se nema što slaviti. I pored silnih obećanja nove vlasti, mještani su i dalje prinuđeni da protestima brane svoju životnu sredinu

 

U ponedjeljak 20. septembra obilježiće se 30 godina od proglašenja Crne Gore za ekološku državu. Biće svečano. A na terenu i nema mjesta za pretjerano slavlje. Veliki zagađivači Termoelektrana Pljevlja, Kombinat aluminijuma, Željezara, i dalje nesmetano truju vazduh i prirodu. A kao i prije promjene vlasti građani su prinuđeni da protestima brane životnu sredinu u kojoj žive.

Desetak mještana potkomovskih sela u Andrijevici su prošlog četvrtka uhapšeni nakon što su blokirali prolaz kamiona preduzeća Bojkomerc. Mještani su poručili da je dosta bilo pljačke njihovog bogatstva i traže od Vlade da što hitnije preispitaju koncesione ugovore i da zaustave svaku dalju sječu šume na tom prostoru.

,,Posebno tražimo da se zaustavi izvođenje bilo kakvih radnji u dijelu Bradavca gdje se nalaze izvori pitke vode s kojih se nekoliko sela napaja vodom. To je naš ultimatum, jer ako dozvolimo da se nastavi dalja sječa šume, onda će naša sela zbog pokretanja strmog terena nestati s lica zemlje”, poručio je mještanin Strado Babović.

I prije i poslije hapšenja, mještani zahtijevaju da se što prije, u cilju sprečavanja daljeg uništavanja šuma, vodoizvorišta i putne infraksture od strane koncesionara, iniciraju izmjene zakona o upravljanju državnim resursima.

Vladi se ne žuri, a važeći zakon je na strani koncesionara. Nakaradni zakoni i ugovori iselili su narod sa ovih prostora, kazao je na protestnom skupu održanom u nedjelju u Konjuhu Rašid Marković, koji je govorio u ime drvoprerađivača. ,,Evidentno je da je šumaska mafija potpomognuta svim institucijama i kapacitetima države. S prirodnim resursima nestaje narod sa sjevera i to je državni udar”, istakao je Marković.

Na protestu je drvoprerađivač iz Plava Edin Šarkinović objasnio: ,,Jedan kamion koncesionara preveze u prosjeku oko 40 kubika balvana. Ta drvena masa se prodaje za oko 4.000 eura i ta sirovina ide preko granice. Kada bi taj jedan kamion građe lokalni drvoprerađivači pretvorili u neku uglačanu dasku, imali bi prihod od 12.000 eura, a ako bi od tog drveta uradili patos imali bi 20.000 eura. Takođe, država bi preradom tog drveta uzela četiri puta veći prihod po osnovu PDV-a, u odnosu na ono što daje koncesionar. Uz to, određenim vidom poluprerade zaposlio bi se značajan broj radnika. Sve zajedno ukazuje da je po srijedi velika pljačka naroda i države”.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

KAKO SE FABRIKA PEŠKIRA NAŠLA U STEČAJNOJ MASI AUTOPREVOZNOG PREDUZEĆA SIMON VOJAŽ: Gume, kočnice, peškiri, dizalice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ispostavilo se da  fabriku peškira u bihorskom selu Savin bor nije gradio ni  turski bisnismen Ismail Arslan, kako se mislilo, niti predsjednik Opštinskog odbora DPS u Petnjici Mehmed Adrović, suvlasnik “Simon vojaža”, prije uvođenja stečaja.

 

Kada je nedavno objavljen oglas za prodaju beranske autoprevozne kompanije “Simon vojaž” kroz stečaj, saznalo se da je u stečajnu masu ušla, i da je zajedno sa cjelokupnom imovinom , na prodaju data i imovina u selu Savin Bor. Tada se i otkrilo da se radi o nesuđenoj fabrici peškira u tom bihorskom selu.

Tako se ispostavilo da ovu fabriku niti je gradio turski bisnismen Ismail Arslan, kako se mislilo, niti predsjednik Opštinskog odbora DPS u Petnjici Mehmed Adrović, koji je bio suvlasnik “Simon vojaža”, prije uvođenja stečaja.

Kada su stupili u štrajk polovinom 2020. godine, radnici “Simon vojaža” su javno pitali zašto je Adrović njihovim novcem pravio fabriku u svom rodnom selu. Tada to niko nije demantovao, a sada se ispostavilo da fabrikazaista  jeste građena novcem “Simon vojaža” i ušla je u stečajnu masu koja će se polovinom oktobra naći na javnoj licitaciji.

Kakvi su samo hvalospjevi ispjevani Ismailu Arslaniju, kome sada nama ni traga, i Mehmedu Adroviću te 2017. godine, neposredno pred lokalne izbore u Petnjici. Četrdesetdvogodišnji Arslani je predstavljen kao suvlasnik kompanije “Euro Bor” u okviru koje je trebalo da radi fabrika peškira i partner Mehmeda Adrovića.

Navodno je tih dana dopremio iz Turske prve metre sirovine za izradu bihorskog peškira koji će, kako je tvrdio „pokoriti“ region.

Arslanov partner u poslu, Mehmed Adrović tada je govorio da je optimizam turskog tekstilca opravdan, a da je njegov portfolio više nego impresivan.

Lokalni mediji pod kontrolom DPS-a potrudili su se i da objave po nešto iz njegove biografije, kao na primjer, da je rođen u Denizliju, turskom gradu poznatom po razvijenoj tekstilnoj industriji. Da je dvadeset godina u poslu sa tekstilom, kao i da je oženjen i da ima troje djece, “koja ga gledaju samo tokom praznika”.

“Moj put je manje-više sličan mnogim biznismenima. Počeo sam kao običan radnik, pekao sam zanat i znao sam svoje sposobnosti. Vrlo brzo sam otvorio fabriku u Denizliju gdje sam zapošljavao 200 radnika” – pričao je Arslani za portal Radio Petnjica.

Ostalo je zapisano i da su njegovi počeci vezani za ogromno tursko tržiše ali je, kako je ispričao, brzo uvidio mogućnosti internacionalnog poslovanja, pa je počeo da osvaja tržišta Francuske, Njemačke, Austrije, SAD, Balkana.

“Već dvije godine radim i za UN. Ne mogu reći o kojim konkretno instituciojama se radi jer je ugovorima to zabranjeno ali mogu reći da je riječ o veoma ozbiljnim poslovima” – tvrdio je Arslani.

Ovaj turski biznismen je ispričao da je sa prijateljem iz Izmira obišao Balkan. Rekao je da zna za Balkan sa istorijskog aspekta kao bitan “ali i to da je sada bitan i kao poželjno tržište”.

“Obišli smo sjever Crne Gore, imali smo puno sastanaka, od kojih su neki bili potpuni promašaji, a neki pun pogodak. Tako sam otkrio i Petnjicu kroz lik i djelo ozbiljnog privrednika Mehmeda Adrovića” – kazao je tada Arslani.

Mehmed mu je navodno u tri sata ujutru, kada su se sastali, rekao da “želi da učini nešto za ovaj narod i da vjeruje u uspjeh”.

“Njegove potrebe i ozbiljnost su se poklopile sa mojim razmišljanjem. Tako je sve krenulo” – pričao je Arslan.

 

Tufik SOFTIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

NOVO OBEĆANJE O BOLJEM GAZDOVANJU SPORTSKOM INFRASTRUKUROM KOLAŠINA: Država opet najavljuje pomoć  

Objavljeno prije

na

Objavio:

Najvažniji  objekti kolašinske sportske  infrastrukture  primjer su nebrige i neuspješnih pokušaja Opštine da brine o njima. Ovih dana iz Vlade opet stižu  obećanja o drugačijem  gazdovanju Domom mladih i sportskom halom

 

Sportska hala i Dom mladih u Kolašinu izgrađeni su prije 20 godina, a nijedan od ta dva objekta nije potpuno stavljen u funkciju. Štaviše,  Dom mladih je već deceniju bez ikave namjene i skoro je ruina.  Prema onome što je nedavno, prilikom posjete Kolašinu,  izjavio ministar ekonomskog razvoja Jakov Milatović, slijedi obiman posao rješavanja i pravnih i infrastrukturnih problema.

Oba objekta se nalaze u tzv. Sportskoj zoni i oba su dio premabicioznih višedecenijskih planova o Kolašinu kao centru za pripreme vrhunskih sportista. Zajedničko im je i to što ni posle dvije decenije od kako su izgrađeni,  nemaju upotrebne dozvole. Dom mladih, prema podacima,  Uprave za katastar i državnu imovinu Crne Gore,   ni građevinsku.

Taj turistički objekat radio je  svega nekoliko godina i bio je dat na upravljanje privatniku, odnosno Košarkaškom klubu (KK) Gorštak.  Nakon toga, Opština,  čije tada bio vlasništvo, prepustila ga je vandalima i zubu vremena.  Iz objekta je   ukraden namještaj, električni aprati,  polomljena vrata i prozori, fasada uništena…

Gradnja sportske hale u neposrednoj blizini, počela je u  maju 1996. godine. Bio je to  kapitalni projekat podrške  ekonomskom i turističkom razvoju Kolašina. Stavljena je u funkciju 13. jula 2001. godine, a već deceniju kasnije započela je njena kompletna rekonstrukcija. Izgradnju tog objekta, preko tadašnje Direkcije javnih radova, finansirala je Vlada.  Opština je samo ustupila zemljište.   Iz državnog budžeta izdvojen je novac i za rekonstrukciju, koja je podrazumijevala zamjenu  parketa, grijanje na plin i modernizovane svlačionice. Međutim, sve do sada nije završena fasada. Za rekonstrukciju je potrošeno  više od million eura.

Oba objekta su sada vlasništvo države. Dio  imovine u Sportskoj zoni,  prije nekoliko godina,   Opština  je ustupila državi i tako kompenzovala dio pozamašnog poreskog duga.

U više navrata propali su pokušaji kolašinske lokalne vlasti da halom i Domom mladih  gazduje domaćinski.  Formirano je bilo i preduzeće koje je trebalo da  upravlja tiim objektima i ostalom sportskom infrastrukturom.  Međutim, jedinu korist od njega je imao direktor Srećko Medenica.  On je, tokom 2011.  godine bio direktor JP Sportski centar i za to primao zaradu, a u preduzeću niti je bilo više  zaposlenih niti je poznata čime se bavilo.

Hala je Opštini postala prevelik teret i zbog tuga za utrošenu struju od skoro 200.000 eura.   Nekoliko godina  tom objektu je bila isključena električna energija. Sportisti trenirali uz svjetlost šterika, a prostorije su zagrijavali ložeći peći na drva.

U međuvremenu je država navila formiranje novog preduzeća Centar  za pripreme sportista. Te planove sugrađanima je 2014. godine prenio tadašnji predsjednik Opštine Darko Brajušković.

„Imam uvjeravanja sa državnih adresa i da će smještajni kapaciteti u Domu mladih biti preuređeni i podignuti na veći nivo, daleko uslovniji za boravak. Sve to, računajući i nadavno završeni fudbalski teren i još neke infrastrukturne investicije, omogućiće Kolašinu da postane konkurentno mjesto za pripreme sportista, za šta je klimatski idealan”, saopštio je tada  Brajušković.

Projektom, kako je najvaljivano, trebalo je da bude  biće obuhvaćena pored dva objekta i zemljište od 30.000 matara kvadratnih.  Planovi se nikad nijesu obistinili, pa su i Opština i država još jednom pokazale da nijesu imale  volje da brine o vrijednom dijelu sportske infrastrukture.  U Kolašinu sada opet imaju velika očekivanja od države.

Dragana ŠĆEPANOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo