Povežite se sa nama

OKO NAS

PLJAČKA UMJETNINA IZ HOTELA BERANE: Ukradene i slike Toškovića i Prijića

Objavljeno prije

na

Beranci i turisti koji su nekada znali kako izgleda hotel Berane u punom sjaju, sklupturu pod nazivom Kupačica danas mogu vidjeti samo kao kopiju, odnosno drugi odlivak, na plaži Ričardova glava u Budvi. Mnogi, tako, i ne znaju da je ova skulptura pravljena specijalno za fontanu terase hotela u Beranama početkom šezdesetih godina prošlog vijeka. Sada se u Budvi prodaju suveniri sa motivom Kupačice.

Od vremena nesrećne privatizacije Hotelsko-turističkog preduzeća Berane do današnjih dana ne zna se sudbina ni drugih značajnih umjetničkih djela koja su krasila objekte te kompanije, iako njihova ukupna vrijednost daleko prevazilazi sumu po kojoj je grupa berzanskih špekulanata došla do većinskog paketa akcija.

Uzalud javnost postavlja pitanje gdje je nestao triptih čuvenog slikara Uroša Toškovića koji je krasio enterijer hotela Berane, kakva je sudbina simbola ovog hotela, pa i grada, skulpture Kupačica akademskog vajara Dragana Mitrovića, šta je bilo sa velikim platnom Aleksandra Prijića, i mnogim drugim umjetninama, nakon što je ovaj odavno zatvoreni ugostiteljski objekat promijenio više vlasnika?

Tri slike kombinovane tehnike, koje čine cjelinu, iz jednog ranijeg perioda Toškovićevog stvaralaštva davno su kupljene za nekoliko desetina hiljada maraka. Naravno, da je vrijednost triptiha neprocjenjivo porasla u kasnijem periodu, kada je ovaj crnogorski umjetnik u Parizu označen kao „najveći živi crtač na planeti”.

Triptih se nalazio u manjem salonu u prizemlju, kada mu se izgubio svaki trag, kao i drugim umjetničkim djelima. Neki vjeruju da je samo Toškovićeva slika danas sigurno vrijedna onoliko koliko su ti berzanski mešetari platili većinski paket akcija čitavog hotelsko-turističkog preduzeća, što je iznosilo svega oko sto pedeset hiljada eura.

Takođe se vjeruje da su neke umjetnine iznesene iz zemlje. Sigurno da nije teško utvrditi u kojem periodu je nestao, recimo, Tošković, ko je mogao i kome da ga proda. Zna se tačno kako je i kojim redosljedom hotel mijenjao vlasnike na papiru. Na taj način bi se i triptihu i svim ostalim umjetničkim djelima ušlo u trag.

Hotel Berane je do 2003. godine bio najznačajniji objekat hotelsko- turističkog preduzeća u ovom gradu. Ta godina je početak pljačke i početak njegovog kraja. Monitor je već pisao da je 2003. godine ovu ugostiteljsko-turističku kompaniju privatizovala nepoznata firma Euroturist GMBH. Kola su brzo krenula nizbrdo. Za društvo okupljeno oko Euroturista problemi su počeli već krajem 2004. Ponestajalo je obrtnih sredstava, sve manje se radilo, a plate zaposlenima nijesu isplaćivane. Tinjalo je nezadovoljstvo, počeli štrajkovi.

Šlag na torti bio je neizmireni kredit kod Atlasmont banke, zbog kojeg je ova banka HTP-u 2005. godine zaplijenila hotel Berane. Ovaj hotel, površine hiljadu kvadrata u osnovi, puta tri sprata, sa 17 hiljada metara kvadratnih zemljišta nad obalom Lima, Atlasmont banka je cijenila 700 hiljada eura, a prodala, tek iz trećeg puta, za svega 200 hiljada. Navodno, istim vlasnicima pod drugim imenom.

Izvor iz filijale Atlasmont banke u Beranama rekao nam je, međutim, da je ova filijala zaplijenila samo objekte i zemljište, ali ne i inventar. Vrata hotela su plombirana, ali je plomba brzo oštećena, a inventar i dalje nestajao.

„Nijesmo postali vlasnici inventara, i nijesmo bili u posjedu popisa sredstava, tako da nam nije poznata sudbina umjetničkih djela. Ne znam zbog čega, ali ključevi od hotela su završili u Podgorici, a ne kod nas”, rekao je Monitoru jedan bankarski službenik.

U Podgorici je obavljena i prodaja, koju je u ime banke potpisao generalni direktor Mihailo Banjević, a u ime kupca preduzeća Monte invest, čiji je vlasnik na papiru bio Slovenac Matjaž Trtnik, Snežana Perović. Kupci se nikada nijesu pojavili u Beranama, ali je Slovenac navodno ovlastio Monte nekretnine Berane, kao firmu kćerku, da preuzme ključeve. Hotel nije stavljen u funkciju, a vjeruje se da je upravo u ovom periodu došlo do nestanka najvećeg broja umjetničkih slika i drugih umjetničkih djela i predmeta.

Osim Toškovićevog triptiha i Prijićeve slike veličine četiri puta tri metra, samo u hotelu Berane bilo je i nekoliko slika beogradskog umjetnika Zorana Radovića, veliki broj slika drugih umjetnika, unutrašnjih skulptura od drveta i bronze.

Upravo u to vrijeme iz fontane na terasi hotela nestala je Mitrovićeva statua Kupačica. Za originalnu Kupačicu se vjeruje da je završila daleko od Crne Gore. Jasno je, kažu bivši radnici, i to da je Kupačica razmontirana vrlo stručno, što ukazuje na to da je neko „radio” mirno i bez straha, odnosno da to sigurno nijesu uradili kradljivci starog bakra i bronze.

Neko je pokušao da ukrade i skupocjeni klavir Petrof, koji je krasio veliki salon hotela, i iz njega izvukao mehanizam. Danas, kada ovaj hotel djeluje sasvim avetinjski, u njemu je od svih umjetnina ostala samo velika zidna tapiserija dužine preko deset metara, sa motivima momaka i djevojaka u crnogorskim narodnim nošnjama. Nevjerovatno da se neko nije sjetio i nju da skine i odnese.

Skoro da su u potpunosti uništene i dvije drvene zidne instalacije, takođe značajne vrijednosti, djelo beogradskog umjetnika koji ih je, svojevremeno, izrađivao na licu mjesta, živeći u hotelu. Lopovi su ih skunuli sa zida, ali nijesu uspjeli da ih u komadu iznesu. Ostale su kao obična gomila drveta ispod zidova na kojima su se nalazile decenijama.

Više nije imalo šta da se ukrade. Tu je bio kraj pljačke umjetnina nekadašnjeg Hotelsko-turističkog preduzeća Berane, koje su iz ruke u ruku stigle ko zna dokle. U civilizovanim zemljama u kojima se cijene umjetnost i umjetnici poput Uroša Toškovića, Aleksandra Prijića, Zorana Radovića, Dragana Mitrovića, odavno bi istraga o tome bila pokrenuta. Ova umjetnička djela su bila ne samo vlasništvo kompanije, već grada i države. Zar ih ne bi trebalo vratiti državi i gradu?

Tufik SOFTIĆ

Komentari

Izdvojeno

AZBESTNE CIJEVI I DALJE U VODOVODIMA: Prosipanje vode i vremena

Objavljeno prije

na

Objavio:

Azbestno-cementne cijevi jedan su od razloga što vodovodi u Crnoj Gori u svojim sistemima bilježe prosječne gubitke od blizu 70 odsto. Voda otiče mimo cijevi, kao i vrijeme da se šteta i rizici po zdravlje preduprijede. Projekat zamjene ovih cijevi, za koji je potrebno oko 150 miliona eura zastao je – ne samo zbog para, već i politike

 

Zbog zdravstvene zaštite i ogromnih tehničkih gubitaka u vodovodnim mrežama već godinama se upozorava na neophodnost zamjene azbestno-cementnih cijevi. U Crnoj Gori imamo vodovodnu mrežu od preko 600 kilometara cijevi napravljenih smješom azbesnih vlakana i cementa, materijala koji su izbačeni iz upotrebe u Evropskoj uniji još 2005. godine. U Crnoj Gori zabrana stavljanja u promet i upotrebu azbesta uvedena je Zakonom o životnoj sredini iz 2016.

Privilegiju da ne piju vodu iz azbestno-cementnih cijevi trenutno imaju samo stanovnici Plužina i Petnjice. Drugi mogu jedino da se tješe kako ne postoje pouzdani dokazi o štetnom uticaju unošenja azbestnih vlakana u organizam – ako se piju. Ako se ta vlakna udišu, dokazano su kancerogena. Iz Instituta za javno zdravlje su ranije objasnili da nijesu dovoljno razjašnjeni svi detalji u pogledu zdravstvenih efekata unošenja azbesta putem vode za piće koja prolazi kroz azbestno-cementne cijevi. Ipak se smatra da je ovakav unos daleko manje značajan sa zdravstvenog aspekta od udisanja čestica azbesta. Svjetska zdravstvena organizacija do sada nije utvrdila kancerogenost azbesta unijetog gutanjem tečnosti, pa zbog toga i ne postoje smjernice o dozvoljenoj količini u vodi. Prepoznat je rizik za radnike koji rade na uklanjanju azbestnih cijevi, jer mogu udahnuti čestice ovog materijala.

Ono što se sa sigurnošću zna je da cijevi imaju nedostatak zbog velikog gubitka vode koja protiče kroz njih – do dvije trećine.

U rješavanje ovog problema krenulo se 2019. godine, ali se nije daleko odmaklo. NVO Udruženje za unaprijeđenje vodosnadbijevanja, tretman i odlaganje otpadnih voda Crne Gore uz finansijsku podršku UNDP-a, od 9.050 eura, realizovalo je projekat Zamjena azbestnih cijevi u vodovodnim mrežama Crne Gore. Urađeni su projektni zadaci za 21 opštinu i prikupljeni podaci o ukupnoj dužini azbestnih cijevi u gradskim vodovodima koja iznosi 614,21 kilometar.

Iz Ministarstva ekologije, prostornog planiranja i urbanizma za Monitor objašnjavaju da ,,naredni korak koji je trebao da uslijedi jeste izrada Glavnog projekta zamjene azbestno-cementnih cijevi u vodovodnim mrežama i obezbjeđivanje finansijskih sredstava za implementaciju projekta. Izrada Glavnih projekata rekonstrukcije azbestno-cementnih cijevi je aktivnost koja je definisana i Akcionim planom za ispunjavanje završnih mjerila za Poglavlje 27- životna sredina i klimatske promjene. Nosilac aktivnosti je Udruženje za unapređenje vodosnabdijevanja, tretman i odvođenje otpadnih voda Crne Gore”.

NVO Udruženje vodovoda i Zajednica opština obratili su se Eko-fondu sa zahtjevom za uključivanje u projekat i finansijsku podršku. ,,Imajući u vidu da je prema procjenama Udruženja potrebno oko 150 miliona eura za realizaciju projekta i ograničena finansijska sredstva kojima raspolaže Eko-fond, dogovoreno je da Eko-fond može pružiti finansijsku podršku samo za izradu Glavnog projekta zamjene azbestno-cementnih cijevi”, kazao je za Monitor Draško Boljević, izvršni direktor Eko-fonda.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 20. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ČEREČENJE SOLANE I ULCINJSKIH PREDUZEĆA: Grad stečaj

Objavljeno prije

na

Objavio:

Stečaj je jedna od najneomiljenijih riječi u Ulcinju. Stečajem su redovno urnisana sva nekadašnja uspješna ovdašnja  preduzeća, počevši od Agroulcinja preko građevinske firme Primorje i Hotelsko-turističkog preduzeća Ulcinjska rivijera pa sve do Solane. Zato se očekuje da će specijalni tužilac otvoriti istrage i u ovim slučajevima

 

Slučaj ulcinjske Solane pokazuje šta su pohlepa i gramzivost, uz asistenciju države u stanju da devastiraju u kratkom roku. Agonija najstarije ulcinjske kompanije kreće 2004. godine kada Eurofond, koji je kontrolisao biznismen Veselin Barović, postaje većinski vlasnik Solane Bajo Sekulić u stečaju, za oko 800.000 eura. Godinu kasnije pokreće se postupak ,,programiranog stečaja” zbog duga za struju od 13.000 eura, a u međuvremenu, Eurofond podiže kredite zalažući imovinu Solane i emitujući akcije. Banke istovremeno stavljaju pod hipoteku milione kvadratnih metara zemljišta u neposrednom zaleđu Velike plaže.

Nekadašnji rukovodilac finansija u Solani Veselin Saša Mitrović kaže da je najteži udarac ta kompanija doživjela 2010. godine kada je, kako tvrdi, ukradeno 20 hiljada tona soli i milion eura iz blagajne. „Tada je i stavljena tačka na rad Solane, a radnici opljačkani. Kasnije i izbačeni na ulicu, a da niko nije odgovarao za to. I danas kada pitate te ljude iz Privrednog suda oni govore da su radili sve po zakonu!? Zato ih mi radnici i zovemo stečajna mafija“, naglašava Mitrović.

Konačno, 2011. godine uveden je u ovu firmu klasični stečaj rješenjem Privrednog suda. Od tada kontrola nad čitavom Solanom, ostacima ostataka njene pokretne i nepokretne imovine, kao i finansijskim sredstvima, prelazi kompletno u Podgoricu.

U posljednjih deset godina organizovano  je 15 neuspješnih pokušaja prodaje imovine Solane iako je bilo sporno da li Eurofond ima pravo na korišćenje ili svojine nad zemljištem. Ovi javni oglasi služili su da  bi se kupovalo vrijeme dok se ne završi posao definitivnog uništenja Solane.

Već deveta je godina da na Solani nema berbe soli, koja je preduslov da se očuva njen biodiverzitet, te da ona i dalje bude raj za ptice, što je čini staništem koje je važno u svjetskim okvirima. Zato se ona posebno navodi u svim godišnjim izvještajima Evropske komisije za Crnu Goru.

Stečajni postupak još traje, a u toku je procedura kojom se cjelokupna imovina Solane nastoji uknjižiti kao državna svojina, dok bi Vlada Crne Gore bila označena kao nosilac prava raspolaganja. Stečajni upravnik Solane, Žarko Ostojić, najavio je čak da će podnijeti tužbe Upravnom i Privrednom sudu, zbog odluke Savjeta za privatizaciju da ne pretvori pravo korišćenja u pravo svojine, odnosno da je imovina Solane državna svojina.

Mustafa CANKA
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 20. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

NACIONALNI PARK PROKLETIJE ŽRTVA BESPRAVNE GRADNJE: Uništavanje šume na privatnom posjedu zakon ne prepoznaje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Gusinjanin Đ.V. u potpunosti je uništio planinarsku stazu ka Volušnici u zaštićenom području Nacionalnog parka (NP) Prokletije – dolini Grebaje, kada je odlučio da postojeći putić proširi i produži kako bi došao do svog posjeda. Reakcija nadležnih službi je zakasnila

 

Planinarska staza ka Volušnici u zaštićenom području Nacionalnog parka (NP) Prokletije – dolini Grebaje u potpunosti je uništena kada je Gusinjanin Đ.V, uz pomoć građevinskih mašina odlučio da postojeći putić proširi i produži kako bi došao do svog posjeda. Reakcija nadležnih službi je zakasnila. Prilikom probijanja puta dužine kilometar, oko 300 stabala oboreno je, srušeno, polomljeno ili iščupano, a zemljište isprevrtano.

Radovi su trajali dva dana, 6. i 7. maja. Prema riječima direktora NP Prokletije Marinka Bajraktarovića, nadzornik tog terena je drugog dana radova čuo mašine i zaustavio ih. Uprava nacionalnog parka o tome je obavijestila Upravu za inspekcijske poslove i Komunalnu inspekciju Opštine Gusinje dva dana kasnije – 9. maja. Inspekcija je na lice mjesta izašla sjutradan, a nadzoru su prisustvovali direktor i radnik službe zaštite NP Prokletije i Đ.V. Tada je konstatovano da su radovi sprovedeni na zemljištu u vlasništvu Gusinjanina. Oko 400 metara staze, širine tri metra, vlasnik je proširio, i taj se dio nalazi u trećoj zoni zaštite NP Prokletije. Ostalih 600 metara je u potpunosti novoizgrađen put, i to u drugoj zoni zaštite parka.

,,Nijesmo dali saglasnost za izvođenje radova u zaštićenom području Prokletija. U toku je proces u kome su preduzete mjere u saradnji sa Upravom za inspekcijske poslove i lokalnom upravom u Gusinju. Obiđen je teren, sačinjen izvještaj, a radovi su stopirani u istom trenutku kada ih je nadzornik uočio, i ne stoje tvrdnje da su se nelegalne radnje vršile naočigled zaposlenih u NP Prokletije, već su sve radnje učinjene po važećim zakonskim procedurama”, naveli su iz Nacionalnih parkova Crne Gore (NPCG) u saopštenju.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 20. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo