Povežite se sa nama

OKO NAS

ŠTA JE OSTALO OD MLJEKARE U BERANAMA: Zora hita prema nuli

Objavljeno prije

na

mljekara-zora

Nedavno je iz kompanije Šimšić Lazine, koja je prije dvije godine privatizovala beransku fabriku mlijeka Zora, saopšteno da proizvodnja sira u kriškama teče planiranom dinamikom i da se svaki drugi dan preradi po dvije hiljade litara mlijeka. Zapošljeno je osam radnika, a mašine se radi uštede energenata pale svaki drugi dan.

„Još radimo na tome da do kraja ove godine dođemo na nulu i da onda krenemo uzlaznom putanjom”, izjavio je suvlasnik kompanije Milutin Đuranović.

Sa stanovišta firme Lazine to je nesumnjivo veliki uspjeh. Sa druge strane, iz ugla nekadašnjeg projekta pod nazivom „Razvoj mljekarstva na sjeveroistoku Crne Gore”, ovo bi trebalo da bude utjeha za definitivnu propast tog velikog, ili bolje reći glamuroznog projekta.

Potvrđeno je još jednom da od linije za proizvodnju dugotrajnog mlijeka, zbog čega je fabrika pravljena, neće biti ništa zato „što su mašine stare, popravke skupe, a nema ni dovoljno sirovine da bi taj posao bio profitabilan”.

Crna Gora sasvim sigurno neće imati mljekaru dugotrajnog mlijeka. Ostaje pitanje ko je sve, osim stranca Tomasa Hodža, učestvovao u pljačkanju beranske mljekare? Ko je Škotlanđaninu pomogao da iz Crne Gore iznese milione namijenjene Crnoj Gori?

Kada se svedu računi moglo bi još i ispasti da se deset ili više miliona eura opranih kroz projekat MEDNEM nazovu promašena investicija. Ali ta investicija, dobro je znano, nije promašila džepove domaćih i bjelosvjetskih prevaranata i lopova.

Nije nepoznato da je Zora donirana od razvijenih članica Evropske unije i da je trebalo da pospješi zapošljavanje crnogorskih građana koji su u to vrijeme deportovani iz Luksemburga. No, na vrijeme su stručnjaci i poznavaoci prilika na terenu upozoravali da su ti projekti bazirani na nerealnim procjenama.

Kada je Zora građena, trebalo je prikazati što više muznih grla. Tako se fingiranim popisom došlo do brojke od jedanest hiljada, dok su precizne računice govorile da ni tada ni danas na području beranske opštine nije bilo više od dvije-tri hiljade krava. Ti lažni parametri bitno su uticali na to da luksemburška vlada razvije projekat MEDNEM – razvoj mljekarstva na sjeveroistoku Crne Gore, u startu vrijedan, kako je zvanično saopšteno, sedam miliona eura. Kasnije je donirano još četiri miliona. Okosnicu projekta je činila mljekara Zora, sa ukupnim dnevnim kapacitetom od gotovo pedeset hiljada litara mlijeka, ili sedam-osam hiljada litara na sat. Mljekara je imala i više otkupnih centara raspoređenih po sjeveroistoku države.

Skoro da je i laicima bilo jasno da je fabrika sa tim kapacitetima u Beranama bila osuđena na neuspjeh. Tako je jedina fabrika dugotrajnog mlijeka u Crnoj Gori radila sa minimalnim kapacitetima, a već početkom 2010. godine proizvodnja je zbog velikih gubitaka i dugovanja novca seljacima za sirovinu, kao i stalnih kvarova na staroj i komplikovanoj UHT liniji, morala stati.

Pokušaj prve privatizacije nije uspio, da bi u jesen 2012. bila prodata za dvjesta pedeset hiljada eura preduzeću Šimšić Lazine. Vlada je toliko prodala svoj paket akcija od 99,5 procenata koji su joj luksemburkški donatori prenijeli u vlasništvo.Vlada je tada preuzela i vraćanje duga fabrike od preko osamsto pedeset hiljada eura, što je i učinila.

Velika pljačka ove strane donacije namijenjene za fabriku mlijeka Zora u Beranama nikada nije do kraja rasvijetljena, a za malverzacije i zloupotrebe odgovarao je i osuđen samo jedan strani državljanin, dok je njegova crnogorska logistika, bez koje tu pljačku nije mogao realizovati, ostala do danas nerazotkrivena i nekažnjena.

Nekadašnji direktor mljekare Zora, iz vremena kada je ova fabrika pravljena i kada su se u nju slivale milionske strane donacije, Škotlanđanin Tomas Hodž, osuđen je pravosnažno na godinu dana zatvora zbog pljačke i korupcije. Dugo je izbjegavao pravdi, dok početkom ove godine nije po međunarodnoj potjernici uhapšen na jednom aerodromu u Njemačkoj. Nakon toga je ekstradiran Crnoj Gori i sada kaznu izdržava u zatvoru u Spužu.

Monitor je ranije pisao o tome da je to prvi prvi put da jedan stranac, koji je u Crnoj Gori dugo uživao diplomatske privilegije i imao punu podršku visokih državnih zvaničnika, osuđen za pljačku, korupciju i prevaru.

Domaći lopovi koji su u toj pljački učestvovali ovom presudom su odahnuli. Njih neko vrijeme niko neće dirati niti uznemiravati. Varijanta da je za sve kriv stranac odgovara i crnogorskim vlastima, kako se ova tema ne bi otvarala i ne bi postavljalo pitanje pokradenih donatorskih miliona, uz nesumnjivi njihov blagoslov. Pitanje je samo da li će Škotlanđanin da ćuti i provede tu minimalnu kaznu u zatvoru, ili će, eventualno, konačno odriješiti jezik i progovoriti nešto o domaćim jatacima.

Milionska donacija konstantno je pljačkana i topila se naočigled javnosti koja je upozoravala da stvari od početka nijesu bile na svom mjestu. Monitor je takođe pisao i o tome kako je uz velike malverzacije nabavljena polovna oprema za ovu fabriku, da bi bila prikazivana kao nova.

Prvi je o tome javno pričao inženjer Dragan Miljković, jedan od domaćih stručnjaka zapošljenih u mljekari, nakon učestalih kvarova i zastoja. On je upozorio da su mašine kupljene za ovu fabriku stare i do trideset godina, zbog čega se našao na udaru tadašnjeg poslovodstva. Miljković je ispričao kako su neki djelovi opreme kada su stigli bili čak potpuno neupotrebljivi i da su morali biti vraćeni.

On je objasnio i da je velika greška bio izbor mašina, odnosno proizvođača, i da mu nije poznato da još neka mljekara ili fabrika sokova u regionu radi sa austrijskim ‘kombi-blokom’. Miljković je kazao, kad je već kupljena takva oprema, trebalo odmah osposobiti domaće stručnjake kako se ne bi dešavalo, što je kasnije postala praksa, da se za najmanji kvar dovode majstori iz Austrije.

Ovaj hrabri čovjek iznio je u javnost još mnogo drugih informacija u vezi nabavke i montiranja opreme, o opasnim kvarovima na drugim mašinama, kao i o isparavanju vodonik peroksida čime je ugrožavano zdravlje radnika. On je još tada čitav posao oko izgradnje fabrike nazvao kriminalom.

Vrlo brzo počeo je ravanšizam i pritisci od strane poslovodstva, na čelu sa Škotlanđaninom. Miljković nije želio da to trpi. Napustio je fabriku, a potom i Crnu Goru, pošto je zaključio da bi poslije svega bilo rizično boraviti u Beranama.

Šta je poenta svega? Škotlanđanin u zatvoru, domaća logistika na slobodi, milioni nestali, fabrika propala. Sada treba da se radujemo kada se saopštava kako uspješno radi osam radnika i proizvode sir u kriškama, i kako se mašine pale svaki drugi dan za dvije hiljade litara mlijeka, da bi se krajem godine iz minusa koji su ostavili lopovi došlo do nule. Koliko su samo hvalospjeva svojevremeno ispjevali državni mediji, dok su svi drugi označavani neprijateljima koji ne žele da svane ni Zori ni Beranama.

Tufik SOFTIĆ

Komentari

Izdvojeno

ŠTA ĆE BITI SA ZAPOSLENIMA MONTENEGROERLAJNSA: Ni na nebu, ni na zemlji

Objavljeno prije

na

Objavio:

Radnici MA su u ozbiljnoj nevolji. Lišeni bilo kakve pomoći, a čini se, i razumijevanja nadležnih iz Vlade Crne Gore

 

Nova nacionalna avio-kompanija poletjeće do početka ljeta, najavio je izvršni direktor ToMontenegro Predrag Todorović. Ne zna se gdje će i koliko često ToMontenegro letjeti, na koje aerodrome će slijetati, koliko će imati zaposlenih.

Umjesto toga, član borda nove kompanije Pavle Tripković obavijestio nas je da on i njegove kolege žele raditi besplatno, ukoliko postoji takva zakonska mogućnost. Budu li ipak morali da primaju naknadu, novac će proslijediti u humanitarne svrhe, saopštio je Tripković odluku borda. I obrazložio: „I na ovaj način želimo da se solidarišemo sa radnicima Montenegroerlajnsa (MA)“.

Zgodno zvuči, ali ostaje  strah da se ne potvrdi ona stara – koliko para toliko i muzike. A radnici MA su u ozbiljnoj nevolji. Lišeni bilo kakve pomoći, a čini se, i razumijevanja nadležnih iz Vlade.

Montenegroerlajns, akcionarsko društvo u većinskom vlasništvu Crne Gore (država posjeduje više od 99,98 odsto akcijskog kapitala) zapošljava oko 350 radnika. Dobar dio njih svakodnevno dolazi na posao. I radi. Neko čuva zgrade, radionice, magacine. Neko posprema prostorije ili kuva kafu. Računovođe spremaju završni račun za 2020. godinu… Dok oni koji trenutno nemaju baš nikakvog posla – letačko osoblje, prije svih – čekaju da im isteknu teško stečene licence.

Svi su posljednju platu (septembarsku) primili 15. oktobra (bez letačkog dodatka koji čini između trećine i polovine mjesečne zarade kabinskog osoblja). Penziono i zdravstveno osiguranje nije im plaćeno od 2017.  Ipak, zaposleni MA ne nalaze se na popisu djelatnosti i kompanija čijim radnicima Vlada pomaže da prežive (i bukvalno) tokom epidemije korone, uplaćujući im mjesečni minimalac od 222 eura. Na njih se ne odnosi ni odluka o privremenoj obustavi otplate kredita za one kojima je plata smanjena više od 10 odsto, pošto zaposlenima u MA nije smanjena platu. Samo je ne primaju već pet mjeseci. I to se ne (do)tiče ni njihovog poslodavca (država, odnosno Vlada), ni stanodavca, ni kreditora (banaka).

Avioni MA ne lete od 25. decembra prošle godine, nakon što je postala izvjesna opasnost da neki od njih bude zaplijenjen zbog  dugova.  Dva dana ranije iz nove Vlade je saopšteno da je kompanija osuđena na propast, pošto ne postoji zakonska mogućnost da se nastavi neophodna finansijska pomoć države. Do najavljenog stečaja još nije došlo, iako je račun MA  blokiran za iznos od blizu 20 miliona eura.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ISPOVIJESTI IZ PORODILIŠTA: U porođajnim mukama

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok su društvene mreže preplavljene ispovijestima porodilja koje najviše boli nehuman odnos medicinskog osoblja, u bolnicama žalbi skoro da i nema. Monitor je posjetio Kliniku za ginekologiju u KCCG, u kojoj je tokom prošle godine zabilježena samo jedna žalba na neljubaznost zdravstvenog radnika

 

„Imala sam rizičnu trudnoću i bilo je neophodno da budem prebačena u Klinički centar Crne Gore. Prevoz je bio loš i neuslovan. Vozila sam se starim kolima i potrebno je bilo da ležim i budem mirna u vozilu ali su kola bila stara. Kada sam stigla, porođaj je obavljen dobro, ali tretmanom kasnije nisam bila zadovoljna. Vidjela se razlika u odnosima prema različitim pacijentima”, priča za Monitor svoje iskustvo jedna Bjelopoljka.

Ispovjestima porodilja posljednjih nedjelje preplavljene su društvene mreže. „Oblači se da ti ne napravim treće!“; „Što si stisla noge, hoćeš da ti dođe Bred Pit pa da raširiš?“; „Au, ti kao da si stajala pored puta“; „Što kukaš, nijesi kukala dok si ga pravila“; „Spolja tako lijepa, a iznutra tako kvarna“… neki su od 300 komentara koje su primile administratorice Fejsbuk profila Vala, Ljeposava.

Ministarka zdravlja Jelena Borovinić-Bojović nedavno je odgovorila na pismo grupe građana koji su na društvenim mrežama podijelili svoja iskustva u oblasti ginekologije: „Iskustva u ginekologiji su užasavajuća, učinićemo sve da građankama obezbijedimo najoptimalnije uslove”, obećala je ministarka.

Na ova iskustva, pored ministarke, reagovala je i direktorka Kliničkog Centra Crne Gore Ljiljana Radulović. Najavili su da će na Klinici za ginekologiju i akušerstvo angažovati kliničkog psihologa i uputiti pacijente da se za neprimjereno postupanje medicinskog osoblja prijave zaštitniku prava pacijenata KCCG.

U petak smo posjetili Kliniku za ginekologiju i akušerstvo. Priatno smo izenađeni onim što smo zatekli – novom opremom, uslovima i higijenom.  Direktorica Klinike za ginekologiju i akušerstvo Vesna Čolaković za Monitor je objasnila da je taj dio KCCG renoviran od aprila do avgusta 2020. godine.

Zaštitnica prava pacijenata Alma Mutapšić nije krila iznenađenje iskustvima koja se ovih dana mogu pročitati na internetu. Kaže da ona objašnjava pacijentima da imaju pravo na prigovor. Čak i anonimno, ali  primjedbi skoro da nema.

Mutapšić za Monitor objašnjava da na svakoj klinici u sklopu KCCG obavljaju dobrovoljna i anonimna anketiranja koja sadrže pitanja koja se odnose na dužinu čekanja prijema u bolnici, informisanost o zdravstvenom stanju, informisanost o načinu i mogućnostima liječenja, odnosu ljekara i medicinskih sestara. U toku 2020. godine, od 7.851 pacijenta koji je primljen na Klinici za ginekologiju i akušerstvo, anketirano je 2.582. Žalilo se samo 92 pacijenta a samo jedna od njih se odnosila na neljubaznost zdravstvenih radnika.

U najnovijem izvještaju obrađenom u februaru, u koji je Monitor imao uvid, od 314 ispitanika samo troje su iskazale kritiku: primjedba na neudobnost ležaja, na neukusnu hranu i primjedba na nehigijenske uslove toaleta.

Jovana PETRIČEVIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

PODSTANARSTVO U CRNOJ GORI: Na rubu    

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Crnoj Gori ne postoji registar podstanara. Zbog toga, subvencije koje daje država nemaju smisla niti mnogo efekta, a podstanari su prisiljeni da uglavnom iznajmljuju stanove bez ugovora. Dosadašnja stambena politika ne haje za ko zna koliko ljudi koji u strahu dočekuju jutro – hoće li biti izbačeni na ulicu ili od čega će platiti kiriju

 

„Od podstanarstva je teži samo zatvor, a o tome niko ne govori”, kaže jedan od članova NVO Udruženje podstanara Crne Gore – Moj Dom, novog udruženja, i jedinog te vrste u Crnoj Gori. Za svega par dana priključio mu se veliki broj članova.

,,Dvadeset dvije godine sam podstanar i 15 puta sam se selio. Država ne zna koliko ima podstanara, nema evidencije. Pokušano je da se 2014. godine situacija riješi Zakonom o sprečavanju nelegalnog poslovanja, ali – bezuspješno. Tada je izračunato da država, godišnje, na obračun srednje vrijednosti od samo 150 eura za stanarinu, gubi 3,5 miliona eura. Uglavnom je sve bez ugovora, a tako su svi na gubitku”, kaže za Monitor osnivač udruženja Dragan Živković.

Prema riječima Živkovića, hitno treba uspostaviti registar podstanara u Crnoj Gori. „On mora postojati. Mora se znati ko su podstanari u ovoj državi, jer jedino tako ona može prepoznati najugroženiju grupu i direktno joj pomoći. Samo na taj način će subvencije imati smisla i znatno više efekta. To je jedan od najprečih zadataka našeg udruženja. Nadamo se da ćemo naići na razumijevanje državnih organa. Do tada, držimo se koliko možemo i umijemo”.

„Podstanar sam sa suprugom u Herceg Novom 26 godina. Imamo dvoje djece. Radim u Ministarstvu unutrašnjih poslova. Dva puta su me odbijali kada sam konkurisao za projekat za stanove Hiljadu plus, iako sam ispunjavao sve uslove. Ne može da me zapadne stan od 45 metara kvadratnih po cijeni od hiljadu eura, i to još da ga vraćam dok sam živ. U međuvremenu, supruga je oboljela od karcinoma. Nemam riječi da opišem šta me snašlo i kakve se sve namještaljke čine pri dodjeli stanova po tom projektu”, iskustvo je još jednog od članova Udruženja Moj Dom.

Posljednji dostupni podaci o broju podstanara u Crnoj Gori su iz Popisa stanovništva, domaćinstava i stanova iz 2011. godine, rečeno je Monitoru iz Uprave za statistiku Monstat. Prema tim podacima, u Crnoj Gori ima 192.242 domaćinstava. Prosječno ima tri člana. Od ukupnog broja domaćinstava, 78,2 odsto ili 150.288 su vlasnici ili suvlasnici stana u kome žive, dok kod roditelja, djece ili drugih rođaka stanuje 5,7 odsto ili 10.980.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo