Vučiću ne treba potrebna aktivna podrška Rusije. Ona bi čak mogla dovesti do poraza. Dovoljno je ako Kremlj ostane blagonaklon. Podrška Donalda Trampa izgleda mnogo efikasnije. A Vučić je već dobio. Tramp, koji je uveo carine, što je trebalo da najviše pogodi Srbiju na Balkanu, pristao je na njihovo značajno smanjenje. Vučić je 24. jula objavio da su SAD ukinule 35 posto carina na uvoz iz Srbije, te da su američke carine na srpsku robu privremeno pale na nulu

Aleksandar Vučić, predsjednik Srbije, napisao je 28. jula na svom Instagram nalogu da Srbija ide ukorak sa svijetom, koji se mijenja brže nego ikad, i da ne smije stati. Ako kretanje naprijed znači osiguranje pobjede vladajuće stranke, bez obzira na masovno nezadovoljstvo, onda je Aleksandar Vučić potpuno u pravu.

Naravno, ishod parlamentarnih izbora nije zagarantovan, ali aktuelni predsjednik ima veliku šansu da na osnovu njihovih rezultata postane budući premijer. Vučić je 26. jula, rekao da ako njegova Srpska napredna stranka (SNS) izgubi izbore, neće napustiti Srbiju. Potvrdio je namjeru da podnese ostavku i objavio da je primio prijetnje smrću.

Takve izjave su jasan znak da Vučić vjeruje da sve ide dobro i da je potrebno samo malo drame da bi se njegovi pristalice više motivisale. Nikada ne bi priznao priliku za poraz, da mu je to zaista prijetilo. Ali, potrebno je da ga njegovi pristalice doživljavaju kao heroja, koji će nastaviti da se bori za zemlju, šta god da se desi, bez obzira na bilo kakvu opasnost.

Međutim, da bi uspješno zaobišao srbijanski ustav i zadržao kontrolu nad zemljom kao premijer, Vučić ne mora samo motivirati one koji mu ostaju lojalni, već i privući na svoju stranu one koje politika ne zanima mnogo, te demotivirati one koji će vjerovatno podržati opoziciju.

To nije lak zadatak. Veliki dio Srba, koji nisu bili uključeni u masovne proteste, niti visoko cijene predsjednika, žele da se Srbija pridruži EU. To te birače čini potencijalnim pristalicama opozicije. Da bi spriječio opozicione stranke da dobiju njihove glasove, Vučić mora pokazati da će moći olakšati evropske integracije Srbije kada postane šef vlade.

Ali postoji i drugi dio srbijanske „tihe većine“ koji se boji da će opozicioni lideri izdati nacionalne interese. Ti ljudi se boje da će povećanje evropskog utjecaja potkopati nacionalno jedinstvo i ograničiti vanjsku politiku Srbije. Za to imaju neke razloge, jer birokratija EU ne uzima u obzir nacionalne osjećaje u zemljama kandidatima za EU.

Ako Vučić postane previše proevropski orijentisan, birači koji ne žele da naprave previše ustupaka u zamjenu za članstvo u EU, postat će demotivisani. Mogu ostati kod kuće na dan izbora ili neki od njih mogu čak podržati opoziciju zbog njenih antikorupcijskih narativa.

Postoji vrlo popularan taktički manevar, čiji je cilj da se aktuelni šef države predstavi kao najuravnoteženija figura u političkom prostoru. Njega bi trebali kritikovati radikalni pristalice ideološkog koncepta koji mu donosi većinu birača, ali ga sprečava da proširi svoju bazu podrške. U slučaju Vučića, koncept koji mu pruža glasove, ali sprečava opozicioni rast, jeste otpor evropskom političkom pritisku u ime nacionalnog suvereniteta i srbijanskog jedinstva.

Postoje neki prilično poznati srbijanski političari i medijske ličnosti koji će rado kritikovati Vučića zbog vođenja previše proevropske vanjske politike. Aleksandar Vulin, koji je bio potpredsjednik vlade u vladi Miloša Vučevića, to već neko vrijeme radi. Na primjer, 26. jula dao je intervju jednoj od najpopularnijih antievropskih internet platformi DDGeopolitics. Vulin je izjavio da srbijanski predsjednik ne zaslužuje podršku političkih snaga koje se bore protiv Brisela, jer gura Srbiju ka EU.

I osnivači DDGeopolitics-a i Vulin ne kriju svoje veze sa ruskim vladinim strukturama. Ali, Vučić ne mora da brine o reakciji Kremlja na optužbe protiv njega, jer nastavlja da pokazuje lojalnost Rusiji, barem na simboličnom nivou.

Srpski birači povezuju naziv novoimenovane izborne liste SNS-a, Ujedinjena Srbija sa nazivom nacionalističke stranke u Republici Srpskoj i antikomunističkog opozicionog pokreta formiranog 1990.  Međutim, u Kremlju će postojati samo asocijacija s nazivom vladajuće stranke u Rusiji (slično zvuči i u ruskom prijevodu). Zahvaljujući tome, rebrendiranje izborne liste sigurno će se doživljavati kao omaž Rusiji, gdje je kampanja za parlamentarne izbore već počela.

Možda bi ruska vlada više voljela političke akcije nego političke simbole. No u trenutnoj situaciji Kremlj mora cijeniti sve znakove lojalnosti, jer u posljednje vrijeme gubi saveznike. Osim toga, Vučiću nije potrebna aktivna podrška Rusije. Ona bi čak mogla ometati kampanju i dovesti do poraza, kao što je pokazao primjer bivšeg mađarskog premijera Viktora Orbana. Bit će dovoljno ako Kremlj samo ostane blagonaklon i suzdrži se od aktivne pomoći.

U postojećem geopolitičkom pejzažu, podrška američkog predsjednika izgleda mnogo efikasnije. A Vučić ju je već dobio. Donald Trump, koji je uveo carine, što je trebalo da najviše pogodi Srbiju na Balkanu, pristao je na njihovo značajno smanjenje. Aleksandar Vučić je 24. jula objavio da su SAD  ukinule 35 posto carina na uvoz iz Srbije, te da su američke carine na srpsku robu privremeno pale na nulu i da će na kraju biti stabilizovane na oko 10 do 12 posto. Nove američke carine mogu privući strane investitore, koji planiraju da proizvode robu za američko tržište. Ali čini se važnijim to što je američka administracija omogućila da se američko tržište posmatra kao alternativa Njemačkoj, koja ostaje glavni trgovinski partner Srbije.

Njemačka se suočava sa ekonomskom stagnacijom, a srpski izvoz je već pogođen njome. Srpski automobilski dijelovi, bakar i metalni proizvodi mogu se izvoziti u SAD, ako potražnja u Njemačkoj nastavi da pada. Osim toga, američka administracija ne želi da povećava politički pritisak ni na Rusiju, ni na Kinu. Stoga će Srbija moći da održava dugoročne veze sa ovim zemljama bez izazivanja američkog nezadovoljstva. Njemačka je zainteresirana za sukob između Rusije i Evrope, jer se sada čini da je to jedini način za jačanje unutrašnjeg jedinstva EU i povećanje njenog geopolitičkog utjecaja.

Novi sporazum s Washingtonom smanjuje vjerovatnoću da Berlin koristi ekonomske poluge na Beograd kako bi promijenio svoju vanjsku politiku.

Čini se vrlo vjerovatnim da Trump pokušava preuzeti kontrolu nad izvozom ruske nafte. Američki Senat je 28. jula ubjedljivom većinom glasao za usvajanje zakona o sankcijama Rusiji koji je davno predložio nedavno preminuli senator Lindsey Graham. To se nikada ne bi dogodilo bez Trumpovog odobrenja. Stoga se očekuje da će bez poteškoća usvojiti Predstavnički dom.

Zakon pogađa rusku flotu tankera za naftu u sjeni i nameće visoke carine zemljama koje uvoze rusku naftu. Međutim, predsjedniku daje široka ovlaštenja za izuzeće, a Trump će ih sigurno koristiti za pravljenje izuzetaka za svoje saveznike. Sa te tačke gledišta, nove sankcije protiv Rusije mogu donijeti prednosti Srbiji, ako može održati bliske veze sa SAD-om. Vučić može dobiti pristup jeftinoj ruskoj nafti, a vodeće zemlje EU će biti lišene toga. Srbija može postati dio Trumpove strategije usmjerene na povećanje energetske ovisnosti Evrope o SAD-u.

Značajno je da je smanjenje američkih tarifa najavljeno sedmicu dana nakon što su ministar vanjskih poslova Srbije Marko Đurić i državni sekretar SAD-a Marco Rubio potpisali memorandume o razumijevanju o energetskoj saradnji. Trumpovo odricanje od ovlaštenja najbolja je garancija da će naftna kompanija NIS nastaviti s radom, pa čak i postati profitabilnija.

Politička strategija Vučića, zasnovana na mješavini nacionalističkih osjećaja s obećanjima ekonomskog rasta zahvaljujući saradnji s EU, može postati alat američkog utjecaja u Evropi. Ako se srpska ekonomija integrira u ekonomski prostor EU, a srpska vlada bude u mogućnosti promovirati nacionalističke ideje, Beograd može pomoći širenju nacionalizma ne samo na cijelom Balkanu, već i u zemljama EU. Snažni politički pokreti zasnovani na nacionalističkim idejama potrebni su kako bi se spriječilo da EU postigne unutrašnje jedinstvo i stratešku autonomiju. Stoga je američka administracija zainteresirana da pomogne Vučiću da iskoristi proevropska očekivanja kako bi dominirao srpskim političkim prostorom i oslabio političku opoziciju.

Češki premijer Andrej Babiš, koji sebe opisuje kao trumpistu, izjavio je tokom posjete Beogradu da Srbija ne bi trebala  ostati izvan šengenskog prostora. Izražavajući svoju „veliku zahvalnost“ Babišu „na podršci Srbiji na njenom evropskom putu“, Vučić je rekao da je za Srbiju u narednim godinama najvažnije da bude dio jedinstvenog tržišta Evrope i da ima otvorene granice, kako u regionu tako i prema svim državama članicama EU.

Nijedan opozicioni lider nije mogao obećati više u pogledu evropskih integracija. Jer, zahvaljujući želji SAD-a da oslabe i potčine EU, i nemogućnosti lidera EU da promovišu demokratske vrijednosti, evropske integracije su prestale biti put ka političkoj demokratiji.

Dmitri GALKIN

Predsjednik Ukrajine želi biti najpopularniji vojni vođa i ne trebaju mu rivali. U februaru 2024. godine smijenio je Valerija Zalužnog, tadašnjeg vrhovnog komandanta Oružanih snaga, jer je postao opasno popularan. Sadašnja rekonstrukcija visoke vojne komande, započela je 16. jula, kada je Volodimir Zelenski smijenio bivšeg ministra odbrane Mihaila Fedorova, čije je najveće dostignuće  to što je dao izglede za vojnu pobjedu nad Rusijom. Ključna greška Zelenskog je u tome što nije predvidio da će mladi (35 godina), inteligentni Fedorov postati toliko popularan u tako kratkom vremenu

Predsjednik Ukrajine Volodimir Zelenski je 21. jula obavijestio Olexandra Syrskyja, vrhovnog komandanta Oružanih snaga, da je smijenjen i da je na njegovo mjesto došao visokorangirani komandant Generalštaba Mikhail Drapaty. Već 22. jula je objavljeno da je smijenjen i načelnik Generalštaba Andrii Hnatov, a da ga je naslijedio njegov zamjenik Ihor Skybiuk. Ova rekonstrukcija visoke vojne komande, započela je 16. jula, kada je predsjednik smijenio bivšeg ministra odbrane Mikhaila Fedorova. Čini se da visoki zvaničnici, koji su lišeni svojih pozicija, to nisu očekivali.

Olexandr Syrsky  je 20. jula, kada je postalo jasno da ulične akcije podrške Mikhailu Fedorovu neće same od sebe nestati, objavio članak u glavnom vojnom časopisu Ukrajine. Objasnio je da nije imao sukob s Fedorovim i da je bio veoma iznenađen kada je ministar odbrane spomenuo njihov lični sukob kao glavni uzrok njegove smjene. Syrsky je zamolio Fedorova da mu oprosti ako je stekao takav utisak, uvjeravajući ga da su svi njihovi sukobi isključivo nastali iz želje da se bolje bore protiv Rusije. On je zamjerio bivšem ministru odbrane što se previše koncentriše na dronove i potcjenjuje važnost artiljerijskih sistema i drugog tradicionalnog oružja. Obećao je da će kao vrhovni komandant Oružanih snaga nastaviti jačati vojne kapacitete Ukrajine.

Sljedećeg dana, Olexandr Syrsky je izgubio tu mogućnost. A 22. jula je objavljeno da su se njegove  pristalice pomiješale na ulicama sa demonstrantima, koji su zahtijevali povratak Fedorova.

Takav savez mora izgledati prilično čudno jer je, suprotno onome što je Syrsky  naveo  u svom članku, bilo opšte poznato da je on u sukobu sa Fedorovom. Njihovo neslaganje, uzrokovano različitim pristupom razvoju vojnih snaga, počelo je i prije nego što je Fedorov postao ministar odbrane. Kao prvi potpredsjednik vlade zadužen za razvoj digitalnih tehnologija, Fedorov je insistirao na pretvaranju dronova u glavno oružje rata. Takve prijedloge su kritikovali visoki vojni lideri. Kada je u januaru 2026. Fedorov imenovan za ministra odbrane, smatralo se da je glavna namjera Zelenskog bila da iskoristi Fedorova za obuzdavanje uticaja  Syrskog.

Predsjednik želi biti najpopularniji vojni vođa i ne trebaju mu rivali. U februaru 2024. godine smijenio je Valerija Zalužnog, koji je tada bio vrhovni komandant Oružanih snaga, jer je postao opasno popularan. Sirski koji je zamijenio Zalužnog, nije davao razloga za istu zabrinutost, ali u slučaju da to postane ozbiljan problem za predsjednika, Fedorov bi lako mogao stvoriti osnovu za Sirskovo smjenjivanje. U međuvremenu, sukob između Sirskog i Fedorova učinio je Zelenskog konačnim autoritetom u svim pitanjima vezanim i za vojno snabdijevanje i za strategiju na bojnom polju.

Ključna greška Zelenskog bila je u tome što nije predvidio da će Fedorov postati toliko popularan u tako kratkom vremenu. U januaru se trenutna situacija nije mogla predvidjeti, jer se činilo da je američki predsjednik Donald Trump zainteresiran za sklapanje saveza s Rusijom. Međutim, izgubio je takve namjere. Možda neće imati ništa protiv preuzimanja kontrole nad ruskim izvozom nafte i plina, ali više nema potrebe da Rusiju smatra mogućim geopolitičkim partnerom. Zato je početkom marta Ukrajina dobila američke podatke svemirske obavještajne službe i pomoć vojnog sistema umjetne inteligencije za duboke zračne napade na industrijske i infrastrukturne objekte. Neposredno prije toga, Elon Musk je isključio Starlink za sve ruske korisnike, što je otežalo operacije dronova iza linija fronta za ruske snage. Osim toga, zahvaljujući Fedorovoj koncentraciji na dronove, njihov broj u ukrajinskim trupama se naglo povećao, a Ukrajina je postala  superiorna u količini i kvaliteti dronova, dostupnih svakodnevno. To je pomoglo da se kompenzira ruska prednost u artiljerijskim sistemima i značajno uspori ruska ofanziva, čak i u regiji Donbasa.

Sve je to učinilo mladog (ima 35 godina) i inteligentnog Fedorova izuzetno popularnim. Također je važno da je Fedorov umio dotaknuti javna osjećanja. Uništavanje energetskih objekata na Krimu, koji je Rusija anektirala uz podršku velikog dijela lokalnog stanovništva, i zračni napadi na Moskvu, iako neuporedivi s onim što Kijev mora podnijeti kao odgovor, daju osjećaj osvete. Najvažnije Fedorovo dostignuće je to što je dao izglede za vojnu pobjedu nad Rusijom. Ukrajinsko društvo je toga lišeno od jeseni 2022. godine, kada je Zalužni uspio probiti rusku odbranu i osloboditi ogromne teritorije u Harkovskoj oblasti.

Ovog puta pobjeda se očekivala ne kroz ofanzivu na bojnom polju, već kroz zračne napade na Krim i rusku industriju, koji bi trebali nanijeti veliku štetu ruskoj ekonomiji i učiniti život na Krimu nepodnošljivim. U javnosti se očekuje se da će Putin pristati na primirje ili čak na predaju nekih od osvojenih teritorija zbog teških društvenih posljedica ukrajinskih zračnih napada. Naravno, takav plan će ostati fantazija bez ekonomskog i političkog pritiska Washingtona na Kremlj. Ali u svakom slučaju takva očekivanja mnogo su bolja od ratnog umora i očaja koji su se širili u ukrajinskom društvu prije ovog proljeća.

Osim toga, Fedorov je uvjerio ukrajinsku javnost da će zahvaljujući novom dronu, koji se razvija pod njegovim vodstvom, ukrajinske trupe dobiti toliko veliku prednost nad ruskim da neće biti potrebe za opskrbom ukrajinske vojske novim vojnicima, barem ne u broju kakav je trenutno. Važnost ovog obećanja za mlade i sredovječne ukrajinske muškarce, njihove supruge i majke ne može se precijeniti. Serija ovih dronova, koji bi trebali sve promijeniti, zove se Rusoriz (Rusosec). Ovo ime je veoma omiljeno među nacionalistima, koji u trenutnim uslovima ostaju najaktivnija politička snaga.

Zelenski je smijenio popularnog ministra odbrane kako bi spriječio opasnost za svoju političku dominaciju. Vrlo je loš znak što su takvo ponašanje, koje nema ništa zajedničko ni sa jačanjem demokratskih institucija, ni sa uspostavljanjem odgovorne uprave, prihvatili lideri EU. Oni žele da Zelenski ostane na vlasti, bez ikakve brige za ukrajinsku demokratiju.  Nepokolebljiva podrška EU i nedostatak bilo kakve pažnje SAD-a prema političkom procesu u Ukrajini navode Zelenskog da vjeruje da može raditi šta god želi kako bi ostao na vlasti, jer unutar zemlje nema političkih snaga koje bi ga mogle ometati. Takva iluzija uništila je Viktora Janukoviča, a politička kriza koja je uslijedila nakon njegovog pada omogućila je Rusiji da anektira Krim i izazove vojni sukob na Donbasu. Zelenski pravi istu grešku i već je dezorganizovao vojno rukovodstvo svojim postupcima, što može imati opasne posljedice.

Zelenski nije mogao tek tako smijeniti popularnog ministra odbrane, kojeg je podržavao i javno hvalio. Zato je odlučeno da sruši čitavu vladu. U tom slučaju, predsjednik bi mogao jednostavno ne predložiti Fedorova parlamentu za novog ministra odbrane. Čini se da je Zelenski vjerovao da će Fedorov biti zadovoljan pozicijom koja bi mu omogućila da kontroliše proizvodnju dronova i njihovu isporuku vojsci.

Bivša premijerka Julija Sviridenko nije bila važna figura. Njene glavne funkcije bile su zastupanje interesa Andrija Jermaka, bivšeg šefa predsjedničkog ureda, koji uprkos optužbama za korupciju ostaje jedan od najuticajnijih političara u zemlji. Serhij Koretskij, novi premijer, također je povezan s Jermakom (iako manje blisko nego Sviridenko). Tako je najbliži saveznik predsjednika (barem u nedavnoj prošlosti) dobio svoju nagradu.

Cijela kombinacija je krenula po zlu, jer je Fedorov javno odbio ponudu koju je trebao prihvatiti. Predsjednik, koji je želio stvoriti iluziju obične rekonstrukcije vlade radi jačanja njene odgovornosti, počinje da se smatra protivnikom bivšeg ministra odbrane. Suprotno svojim željama, Zelenski se pokazao kao saveznik tradicionalnih vojnih lidera u njihovoj borbi protiv Fedorova.

Volodimir Zelenski i njegovi saradnici nisu očekivali masovne proteste podrške Fedorovu, niti reakciju koju je izazvala njegova smjena na društvenim mrežama. Kad su krenuli protesti, Zelenski je shvatio da će se suočiti s ozbiljnim padom rejtinga, umjesto jačanja svoje političke pozicije. Stoga se odlučio za smjenu Syrskog i Hnatova, kako ne bi bio smatran saveznikom glavnih Fedorovljevih neprijatelja. To će neminovno potkopati moral vojnika, ali teško da će zadovoljiti demonstrante. Glavno pitanje sada nije politička sudbina Fedorova, već sposobnost ukrajinskog društva da se odupre autoritarnim tendencijama. Uprkos njihovom prihvatanju od strane EU.

 Dmitri GALKIN

U Ankari je još jednom dokazana nemogućnost SAD i EU da prevaziđu neslaganja. Ubrzo nakon dolaska u tursku prijestonicu, Tramp je objavio da je razočaran NATO-om. Okrivio je Britaniju, Italiju, Njemačku i Francusku za napuštanje SAD-a u ratu s Iranom, koji je ponovo započeo posljednjeg dana samita NATO-a. Rekao je da se pita zašto SAD troše stotine milijardi dolara na svoje evropske saveznike „ako oni nisu tu za nas“. Izjavio da ne bi došao na NATO samit da njegov prijatel Redžep Erdogan, nije bio domaćin

U svojoj proklamaciji posvećenoj 250. godišnjici usvajanja deklaracije o nezavisnosti, američki predsjednik Donald Trump proglasio je „novu eru američke veličine“. Obećao je da će ona donijeti „prosperitet, zdravlje, prilike i sreću“ svakoj američkoj porodici. Njegova „sveta obećanja“ uključivala su i mnogo dobrih stvari. Zakon i red će biti vraćeni na ulice. Američka zastava će biti postavljena „među crvenim dinama Marsa“. Energija ispod američkog tla će biti oslobođena. Američki suverenitet će biti osiguran.

Nedostajale su dvije stvari, koje su se činile bitnim za američku političku retoriku od Drugog svjetskog rata – promovisanje slobode u svijetu i zaštita američkih saveznika. Aktuelna američka administracija ne osjeća nikakvu obavezu prema bivšoj američkoj ulozi u svijetu kao zaštitnika političke i ekonomske slobode. SAD se smatraju jedinom globalnom silom koja bi trebala sklapati saveze isključivo na osnovu vlastitih nacionalnih interesa. Washington nema namjeru da brani bilo kakve ideale i vrijednosti.

Naravno, propagiranje demokratije se u prošlosti često koristilo kao izgovor za geopolitičku ekspanziju. Ali to je također bila osnova za blisku saradnju sa zemljama koje su proklamovale slične vrijednosti, prije svega za transatlantske veze sa evropskim zemljama. Sada američka administracija smatra da je dijeljenje globalne dominacije sa EU i Velikom Britanijom nepotrebno opterećenje. Washington je siguran da SAD previše pružaju svojim evropskim saveznicima, a premalo dobijaju zauzvrat.

Evropske članice NATO-a su se potrudile da uvjere Trumpa da pokušavaju ispuniti njegove zahtjeve za povećanjem ulaganja u odbranu. Samit NATO-a u Ankari započeo je 7. jula Forumom odbrambene industrije na kojem su sklopljeni ogromni poslovi s oružjem. Šef NATO-a Mark Rutte najavio je novu eru transatlantske industrijske saradnje i izvijestio da novi ugovori o odbrani vrijede više od 40 milijardi eura. Međutim, američki predsjednik ne može biti zadovoljan ovim dostignućem. EU teži da podrži vlastitu industriju. A kada je Trump pozvao članice NATO-a da povećaju svoje troškove za odbranu i sigurnost na 5 posto BDP-a, očigledno je očekivao da će to povećati američku proizvodnju oružja. U međuvremenu, udio američkih korporacija u NATO-ovim poslovima s oružjem se smanjio. Neke evropske kompanije, poput švedskog SAAB-a, profitirale su od želje vodećih evropskih zemalja da ispune zahtjeve Donalda Trumpa i istovremeno poboljšaju vlastite odbrambene sposobnosti.

Politika smirivanja osuđena je na propast. To je još jednom dokazano u Ankari nemogućnošću SAD-a i EU da prevaziđu svoja neslaganja. Ubrzo nakon dolaska u tursku prijestonicu 7. jula, američki predsjednik je objavio da je razočaran NATO-om. Okrivio je Britaniju, Italiju, Njemačku i Francusku za napuštanje SAD-a u ratu s Iranom, koji je praktično ponovo započeo posljednjeg dana samita NATO-a. Trump je rekao da su vodeće evropske zemlje „odbile“ SAD, i da se pita zašto SAD „troše stotine milijardi dolara“ na svoje evropske saveznike „ako oni nisu tu za nas“.

Trump je čak izjavio da ne bi došao na NATO samit da njegov prijatelj, predsjednik Turske Recep Erdogan, nije bio domaćin. Zemljama EU se, naglasio je, ne može vjerovati, ali je pohvalio Tursku kao pouzdanog saveznika sa snažnim vojnim sposobnostima. Demonstrirajuća bliskost između SAD-a i Turske, zajedno sa Trumpovom odlučnom podrškom Zelenskom (iako bez ikakvih neposrednih koristi za Ukrajinu), može se smatrati glavnim rezultatima samita u Ankari.

Erdoganu su obećani borbeni avioni F-35, ali je američki Kongres 2020. godine zabranio njihovu prodaju Turskoj, osim ako se ne uklone ili neutraliziraju sistemi protivvazdušne odbrane S-400 kupljeni od Rusije. Još je važnije da je Trump podržao Erdoganove aktivnosti u regiji. Američki predsjednik se čak sastao sa sirijskim liderom Ahmedom al-Sharaaom, koji je došao na vlast 2024. godine zahvaljujući Erdoganovoj pomoći i ostaje pod njegovim utjecajem. Sankcije nametnute Siriji, kada je bila pod Assadovim režimom, bit će ukinute i sve barijere koje su ometale sirijski ekonomski razvoj. To treba smatrati velikim uspjehom Erdogana, koji će dobiti priliku da nastavi geopolitičku ekspanziju Turske i moći će se osjećati nesputano u svojoj domaćoj politici.

Dva dana prije samita NATO-a, izraelski premijer Benjamin Netanyahu zatražio je od američkog predsjednika da se suzdrži od isporuke oružja Turskoj koje može pomoći Ankari da proširi svoje vojne kapacitete i promijeni ravnotežu snaga u regiji.  Donald Trump je ignorisao njegov zahtjev. Na zajedničkoj konferenciji za novinare s Eroganom, objasnio je Netanyahuov stav ličnim neslaganjima s turskim liderom.

Netanyahuove zabrinutosti izgledaju opravdane. Američka politička podrška i pristup američkom oružju omogućit će Erdoganu da postane snažan rival i Izraelu i EU. To može biti korisno Washingtonu, jer će pritisak na EU od strane Trumpove administracije biti sve veći. Trump će ponovo pokrenuti spor oko Grenlanda, koji želi anektirati od Danske, bliskog američkog saveznika. On je tokom samita u Ankari podsjetio da je Grenland okružen ruskim i kineskim brodovima. To je očito pretjerivanje, jer Kina neće moći rasporediti značajne snage u Sjevernom Atlantiku barem nekoliko godina. Ali je dobar izgovor za zastrašivanje EU mogućnošću vojne konfrontacije sa SAD-om. To je već jednom uspjelo i pomoglo da EU odobri trgovinski sporazum pod američkim uslovima. Trenutno to može natjerati EU da odustane od pokušaja postizanja strateške autonomije.

Na samitu u Ankari, Trump je izjavio da bi Evropa trebala biti zabrinuta za svoju energetsku sigurnost. Također je poručio da SAD imaju dovoljno nafte čak i “bez uključivanja Venecuele”. Može se dodati da Trump ima šansu da dobije kontrolu nad dijelom ruskog izvoza nafte. Ako se nastave ukrajinski zračni napadi na rusku naftnu industriju i visokotehnološku proizvodnju, ruska vlada će biti prisiljena zamoliti američku administraciju da ukine sankcije na kupovinu industrijske opreme. A ako je EU uplašena prijetnjom konfrontacije oko Grenlanda, može biti prisiljena kupovati naftu i plin koji se isporučuju pod američkom kontrolom.

Stratešku autonomiju EU će biti teško postići, a još teže održati. EU sa svojom krhkom unutrašnjom strukturom čini se teško sposobnom da to sebi priušti. Ali evropski lideri moraju shvatiti da će u trenutnim okolnostima nedostatak strateške autonomije neizbježno uzrokovati prepreke ekonomskom razvoju. Prije petnaest godina, EU se mogla osloniti na zaštitu SAD-a, jeftine ruske ugljikovodike i pristup kineskom tržištu. Sada je sve to nestalo, a opstanak EU kao centra globalnog razvoja ovisi o njenoj sposobnosti da pronađe zamjene. A zamjena SAD-a čini se kao najteži problem.

Ne samo želja američke administracije da kontrolira europsko snabdijevanje energijom, već i Trumpovo odbacivanje vanjske politike zasnovane na vrijednostima, objašnjavaju sigurnosne probleme s kojima se EU počela suočavati. Od kraja Drugog svjetskog rata, a posebno od kraja 1970-ih, Washington je insistirao na tome da se demokratsko upravljanje smatra značajnom vrijednošću. Zbog toga su evropski i azijski saveznici SAD-a pokušavali izgraditi i održati demokratske institucije. U sadašnje vrijeme, zemlje koje ostaju američki saveznici više nemaju takve motivacije. Političkim liderima, koji se smatraju važnim partnerima, gotovo je otvoreno dozvoljeno da suzbijaju opoziciju.

Časopis POLITICO je 4. jula objavio članak Iva Daaldera, bivšeg američkog ambasadora pri NATO-u, u kojem tvrdi da američki saveznici mogu doživjeti brzi pad demokratije ako ne uspiju formirati saveze zasnovane na demokratskim vrijednostima koji će steći stratešku autonomiju. U takvim okolnostima, najranjivije izgledaju „manje zemlje poput Fidžija, Crne Gore i Surinama“, koje su obnovile svoje političke institucije na demokratskim principima uprkos ozbiljnim preprekama. Ivo Daalder smatra da je „gravitacijska sila članstva u EU nosila Crnu Goru i Albaniju prema pravilima“, čak i dok je Washington odbijao da nastavi vanjsku politiku usmjerenu na promociju demokratskih vrijednosti.

Transatlantsko partnerstvo je u stanju kolapsa, ali američka administracija će povećati svoj utjecaj u Evropi. Djelovat će ne kao saveznik, već kao rival vodećih evropskih zemalja, pokušavajući ih spriječiti da dobiju stratešku autonomiju. I u tom slučaju, Balkan  prvi put u poslijeratnom periodu može postati jedna od najvažnijih regija Evrope. Ova regija je predodređena da bude poprište transatlantskog rivalstva, koje zamjenjuje transatlantsko partnerstvo.

Dmitri GALKIN