Povežite se sa nama

SVIJET

POIGRAVANJA SA GENOCIDOM: Između politike i semantike

Objavljeno prije

5 godina

na

Američko priznanje genocida nad Jermenima i turski osvrt na pitanja o američkim starosjediocima prizivaju ružna sjećanja i ponavljaju stare šablone. Samo u dvadesetom vijeku je između 60 i 120 miliona ljudi na neki način osjetilo brutalnost genocida izvođenih „u ime naroda”. Svijet danas nije ništa skloniji intervenciji radi sprečavanja budućeg genocida nego što je bio prije vijek

 

Da nijesmo mi na Balkanu jedini koji se igraju sa velikim tragedijama, pokazala su nedavna prepucavanja na međunarodnoj sceni. Dok se na ovim prostorima manipuliše sa stradanjima, i negira i genocid od prije dvije i po decenije i nešto više od pedeset godina, svjetske zvjerke u sjećanje prizivaju masovna stradanja od prije cijelog vijeka. Ovo svjedoči da ćemo još dugo čekati na razrješenja, te da će ovakvi događaji uvijek plivati u sferama dnevnih politika i služiti za kusuranja ili potpaljivanja vatre.

Za mnoge neočekivano, novi američki predjsenik Džo Bajden objavio je da: „Amerikanci odaju počast svim Jermenima koji su poginuli u genocidu započetom prije tačno 106 godina“.

Bajden se ovim riječima postavio u odnosu na podatke da je u Osmanskom carstvu tokom i poslije Prvog svjetskog rata ubijeno 1,5 miliona Jermena. Jermeni nemaju dvojbi – u pitanju je genocid.

Za Jermene je 24. april 1915. početak masovnih deportacija i masakra u kome su turske snage ubile 1.5 miliona njihovih sunarodnika. Za Turke, kako to obično biva u ovakvim pričama, ta brojka je znatno manja između 250.000 i 500.000 ljudi i vezana je za ratna djelovanja u kojima su stradale obje strane. Ankara i dalje insistira da je to bila ratna tragedija koja je pogodila i Turke u istoj meri kao i Jermene. Po njima nema ni govora o genocidu.

U  međunarodnoj javnosti neki su već odavno usvojili priču o genocidu. Na stogodišnjici ovog događaja u Jerevanu prisutni su bili Fransoa Olan, tadašnji predjsenik Francuske i Vladimir Putin, i tada i danas neprikosnovena figura u Rusiji. Evropski savjet je 2001. priznao genocid u Jermeniji, a među zemljama koje ga priznaju su između ostalih: Argentina, Austrija, Belgija, Brazil, Kanada, Njemačka, Italija, Grčka, Danska, Češka, Švajcarska, Vatikan…

SAD se držala podalje od ove teme, a Bajden je prvi američki predsjednik koji je u ovom kontekstu iskoristio riječ „genocid“. Otkuda je došlo prestrojavanje američke politike, pitaju se mnogi. Status Turske kao članice NATO-a i dugogodišnjeg regionalnog saveznika sprečavao je američke predsjednike u formalnom imenovanju doađaja iz 1915. kao genocida, ali odnosi između Vašingtona i Ankare se očigledno mijenjaju. Navodno se Bajden, u svojim prvim danima vođenja američke administracije, na ovaj način razračunava sa još jednim u nizu autokrata.

Turski predsjednik Taip Redžep Erdogan izjavio je da američki predsjednik daje neosnovane izjave, nepravedne i suprotne realnosti. „Mislimo da su te riječi ubačene u izjavu poslije pritisaka jermenskih radikalnih grupa i antiturskih krugova. Ipak, to ništa ne mijenja u destruktivnom uticaju tih riječi za odnose između dvije zemlje”, rekao je Erdogan. Turski i američki predsjednik, inače djelovi iste alijanse, trebalo bi da se sastanu u julu ove godine, na margini samita NATO-a u Briselu. Kako će sve izgledati i da li će ova tema biti na tapetu, saznaćemo uskoro.

Za Erdogana možemo tvrditi sve, osim da je naivan. Kada je njegov kolega potegao sto godina star problem, jednom prostom rečenicom turski predsjednik je prizvao sve duhove koji se gomilaju oko ideje bijele Amerike. „Ako kažete genocid, onda treba da se pogledate u ogledalo, pa onda sudite. Indijanci! Ne moram ih ni pominjati. Ono što se dogodilo je jasno“.

Zaista, vjerovatno najpodmukliji genocid koji je prošao ispod radara modernog svijeta desio se preko Atlantika, odakle sada stižu osude.

Nekoliko vjekova ubijanja, borbi, zakulisnih radnji  pregovora svelo je populaciju sjevernoameričkih starosjedilaca, domorodaca sa brojki između pet i petnaest miliona (u zavisnosti od izvora) na nešto preko 200.000. „Pitomi ljudi od kojih nema boljih na cijelom svijetu” pisao je Kristifor Kolumbo španskom kralju i kraljici po dolasku na američko tlo. U naredna tri vijeka komad po komad indijanske zemlje je otiman, a oni koji nijesu završili u rezervatima mogli su biti „lovljeni kao životinje”.

Ovakva politika je dolazila sa samog vrha, a najopasniji protivnik onih u čiju je zemlju došao, bio je američki predsjednik Endrju Džekson ili Oštri nož jezikom starosjedilaca.

On je dugo bio zagovornik Indian Removal Act-a (Zakon o preseljenju Indijanaca). Kao vojni general, proveo je godine vodeći brojne brutalne kampanje koje su rezultirale prenosom stotina hiljada hektara indijanske zemlje bijelim farmerima. Kao predsjednik, 1830. godine potpisao je Zakon o preseljenju Indijanaca.

Na terenu, naravno, stanje je bilo još brutalnije nego na papiru. Ostali su brojni zapisani tragovi poput proglasa guvernera Kolorada Džon Evansa kojim je ovlastio bijelo stanovništvo te savezne države da „grupno i pojedinačno, nemilosrdno progone neprijateljske Indijance” i da izbjegavaju one koji su se povinovali zakonima bijelog čovjeka. Dokumenata, koja su na ovaj način ozvaničavali lov na američke starosjedioce, ne nedostaje u istoriografiji. Nedostaje etiketa – genocid.

Kolonijalne sile su često povezivane sa zločinima gigantskih razmjera. Do 2015. godine bilo je nezamislivo da neka od njih sjedne sa svojim bivšim kolonijama za pregovarački sto. Dobro su poznata zbivanja oko Holokausta, genocida nad Jevrejima,  i „iskupljenja“ moderne Njemačke države. Ova zemlja učinila je korak dalje i te 2015. godine. Prihvatila je činjenicu da je u osvit XX vijeka počinila genocid nad dva afrička plemena na teritoriji današnje Namibije. Njemačke kolonijalne snage brutalno su tada ugušile pobune dva glavna naroda u zemlji, Herero i Nama. Ubistva, protjerivanja, logori, odsijecanje od izvora vode… Procjenjuje se da je stradalo 65.000 od 80.000 Herera i vjerovatno 10.000 od 20.000 Nama. O brutalnim akcijama Njemaca svjedoče riječi generala Lotara fon Trote: „Unutar njemačkih granica će svaki Herero – sa oružjem ili bez njega, sa stokom ili bez nje – biti odstrijeljen. Više ne primam žene i djecu, otjerajte ih nazad njihovom narodu i dozvolite da se i na njih puca“. Za malo više od sto godina Njemačka je uspjela da preokrene stvari. I porodica zloglasnog generala se u Namibiji 2007. godine izvinila i izrazila veliku sramotu koju osjeća zbog postupaka svog pretka.

Nažalost ovo je rijedak primjer suočavanja sa prošlošću.

Tokom dva svjetska rata akcije i gore od onih nad Jermenima, Herero i Namama bile su skoro pravilo. Kulminiralo je sa akcijama vezanim za „konačno rješenje“ u kojima je nestalo oko šest miliona Jevreja.

Ni naši prostori, znamo, nijesu bili izuzeti od ovakvih akcija. Još uvijek se problematizuju i Jasenovac i Srebrenica iako je slika veoma jasna. Ivo Goldstein, koji je napisao knjigu o ustaškom logoru za vrijeme NDH, smatra da istinu znaju svi koji to žele. On u intervjuima redovno podsjeća da je popisano nešto više od 83.000 žrtava, ali smatra da je ukupan broj stradalih Srba, Jevreja, Roma i političkih protivnika, antifašista, Hrvata, Bošnjaka (Muslimana) i pripadnika drugih jugoslovenskih naroda, u Jasenovcu između 90 i 100.000. Sa preko 8.000 srebreničkih žrtava se kalkuliše češće zbog svježine tih rana i problematičnih odnosa koji još vladaju politikom ovog dijela Evrope. Problematizovanje Srebrenice živimo i ovih dana dok čekamo ishod skupštinskog razrješenja ministra pravde Crne Gore zbog negiranja ovog genocida.

Dok se političari bave semantikom, genocidi se dešavaju. Na svim meridijanima. Zločin nad Rohinjama u Mjanmaru je već previše dugo medijska vijest. Međunarodni krivični sud istražuje tu zemlju zbog zločina protiv čovječnosti. Različiti izvori navode da je u Mjanmaru  u akcijama izvođenim tokom 2017. godine stradalo najmanje 6.700 pripadnika ove muslimanske manjine. U istom period Ljekari bez granica su zabiježili oko 700.000 raseljenih. Brojke raseljenih se mijenjaju iz dana u dana, a svijet brinu najnovija dešavanja u toj zemlji. Nakon puča, mnogi misle da dolaze novi teški dani za Rohinje.

U nekoliko zona u Južnom Sudanu 2016. godine je sprovođen proces etničkog čišćenja, koji se manifestovao kroz ekstremnu glad, kolektivna silovanja i uništavanja sela. Južni Sudan je postao država 2011. godine, da bi ga dvije godine nakon toga zahvatio plamen građanskog rata u kojem su se sukobile snage lojalne predsjedniku Salvi Kiiru, koji je pripadnik naroda Dinka, i pristalice njegovog ranijeg potpredsjednika Rika Mašara, iz naroda Nuer. U sukobima u Južnom Sudanu poginulo je na hiljade ljudi a više od 1,5 miliona bilo je primorano da napusti svoje kuće.

Na dalekom istoku ekstremisti iz tzv. Islamske države počinili su genocid nad Jazidima, te zločine protiv čovječnosti, etničko čišćenje i ratne zločine nad drugim manjinama – hrišćanima, Turkmenima, Šabacima… navodi se u izvještaju Sajmon – Skjot centra za sprečavanje genocida.

Slične priče stizale su u novije vrijeme i iz Darfura. Najsvježiji primjer je, po raznim izvorima, diskriminatorski i nasilan odnos Kine prema Ujgurima, pripadnicima muslimasnke manjine.

Najnovija vijest vezana za ovaj slučaj je da se Novi Zeland povukao od nazivanja kineskog zlostavljanja Ujgura genocidom. Dok su zemlje poput Kanade, Holandije i naravno SAD-a odavno ovo deklarisale kao genocid, parlament Novog Zelanda raspravljaće o kršenju ljudskih prava od strane Kine. Dok se šalju oštre note Kini, Ujguri su i dalje na meti Pekinga.

Američko-turske političke igre oko genocida nad Jermenima i američkim starosjediocima prizivaju ružna sjećanja i ponavljaju stare šablone. Samo u dvadesetom vijeku, stručnjaci smatraju da je između 60 i 120 miliona ljudi na neki način osjetilo brutalnost genocida izvođenih „u ime naroda”. Najžalosnije je što svijet danas nije ništa skloniji intervenciji radi sprečavanja budućeg genocida nego što je to bio slučaj prije jednog vijeka. To što poneki visoki zvaničnik vidi trn u tuđem oku na kraju se svede na političarenje. Nevine žrtve i dalje čekaju pravdu.

Dragan LUČIĆ

Komentari

POVEZANE VIJESTI:

Izdvojeno

AFERE U UKRAJINSKOM VRHU: Ko je Forest i gdje mora trčati

Objavljeno prije

2 dana

na

29 Augusta, 2026

Objavio:

Irina Mudra, zamjenica šefa predsjedničkog ureda, uhapšena  u okviru istrage koju je proveo Nacionalni antikorupcijski biro Ukrajine (NABU), ostavljena je u pritvoru dok se ne plati kaucija od 390.000 eura. U predsjedničkom uredu bile su samo dvije osobe višeg ranga od Mudre: šef ureda Kirilo Budanov i predsjednik Ukrajine Volodimir Zelenski. U predsjedničkom uredu Mudra je  bila odgovorna za reformu pravosuđa.  Nema sumnje da NABU ne bi započeo takvu operaciju  bez odobrenja (ili čak zahtjeva) svojih američkih partnera

 

 

Ukrajinski Visoki antikorupcijski sud je 25. augusta odlučio obustaviti pritvor Oleksiju Stupaku, predsjedniku državne Sense banke, zbog njegovog lošeg zdravstvenog stanja. Dan ranije, Irina Mudra, zamjenica šefa predsjedničkog ureda, uhapšena u okviru iste istrage koju je proveo Nacionalni antikorupcijski biro Ukrajine (NABU), ostavljena je u pritvoru dok se ne plati kaucija od 20 miliona grivni (390.000 eura). Relativno nizak iznos kaucije za Mudru i uvažavanje Stupakovog zdravstvenog stanja mnogi ukrajinski novinari protumačili su kao znak da su oboje pristali na saradnju sa NABU-om. Postoje dobri razlozi za to vjerovanje.

Stupak, Mudra i nekoliko drugih državnih službenika i poduzetnika optuženi su za pranje novca prikupljenog za plaćanje kaucije za Hermana  Halushchenka, koji je prvo bio ministar energetike, a zatim ministar pravde. Priveden je 15. februara, a kaucija za njega iznosi 150 miliona grivni (2,9 miliona eura). Budući da je sav novac koji je pripadao Halushcenku i  njegovoj porodici bio zamrznut, NABU je pokrenuo novu operaciju kako bi saznao kako će se novac prikupiti. Telefoni onih koji bi mogli biti uključeni u puštanje Halushchenka iz zatvora su prisluškivani, a NABU je već objavio neke od presretnutih razgovora.

NABU je ovu operaciju nazvao Forest Gump. Najpopularnije objašnjenje takvog naziva je da ga je za Halushchenka koristio jedan od učesnika ove sheme pranja novca. Govoreći o imovini koja pripada Halushchenku, rekao je da samo mentalno retardirana osoba može osnovati trust za dio porodičnih troškova i u njega prebaciti novac stečen korupcijskim shemama. Dakle, pranje novca za njegovu kauciju trebalo bi nazvati spašavanje Forest Gumpa.

Međutim, utjecajni politički novinar Jurij Višnevski sugerirao je da NABU nije koristio ime glavnog lika poznatog filma da bi se rugao bivšem ministru. Obratio je pažnju na to da  frazu Bježi, Foreste, bježi pamte  svi koji su gledali film.

U tom slučaju, poruka je jasna. Osobi koja je trebala biti meta poruke, NABU savjetuje da napusti svoju poziciju. Mudra je u razgovorima s drugim učesnicima nekoliko puta ponovila da je njeni nadređeni tjeraju da požuri s Halushchenkovim oslobađanjem. U predsjedničkom uredu bile su samo dvije osobe višeg ranga od Mudre. Šef ureda Kirilo Budanov i predsjednik Ukrajine Volodimir Zelenski. Čini se vrlo malo vjerovatnim da je NABU želio poslati bilo kakvu poruku Budanovu. I nema sumnje da NABU ne bi započeo takvu komunikaciju bez odobrenja (ili čak zahtjeva) svojih američkih partnera.

Nakon njenog hapšenja, ispostavilo se da je Irina Mudra mnogo bogatija nego što su joj dozvoljavali njeni legalni prihodi. Više od 6 miliona eura pronađeno je na njenim depozitima i računima u Ukrajini i Izraelu. Također je postala aktivni investitor u građevinske projekte, posjeduje pet skupih stanova u Kijevu. Nema misterije u izvoru Mudrinog bogatstva. Kada je uhapšena u 7 sati ujutro, skandalozno poznati investitor i bivši član parlamenta Maksym Mykytas pronađen je u njenom stanu. I on je pritvoren uz relativno zakonsku kauciju od samo 580 000 eura.

Mykytas je postao osumnjičeni u nekoliko antikorupcijskih istraga (ne računajući operacije Forest Gump). Posljednjih godina morao je dugo ostati u pritvoru, a njegovi bivši partneri su ga prevarili i izvukli se iz posla. Mykytas se obratio Vadymu Stolaru, članu parlamenta iz bivše proruske stranke i jednom od najvećih ukrajinskih investitora, koji preferira život u inostranstvu. Stolar je pomogao Mykytasu da povrati kontrolu nad građevinskim kompanijama i lokacijama u njegovom vlasništvu.

Mudra je, kako se može zaključiti iz objavljenih zapisa, aktivno učestvovala u vraćanju Mykytasovih imovinskih prava. U skladu sa svojim prezimenom, davala mu je korisne savjete kako da utiče na sudije i djelovala je u njegovo ime u ministarstvu pravde. Jednom su se čak i posvađali, jer je Mykytas nije upozorio da je izmislio neke od sudskih odluka.

Treba napomenuti da je u predsjedničkom uredu Mudra, između ostalog, bila odgovorna za reformu pravosuđa. Ali najzanimljivije pitanje je zašto su se Mudra i Mykytas uključili u shemu pranja novca za Halushchenkovu kauciju. To nije bilo povezano s njihovim poslovnim interesima. Jedini mogući razlog je da je Mudra bila prisiljena to učiniti. I tu počinje najzanimljiviji dio. Hapšenje Halushchenka bio je jedan od ishoda Operacije Mida koju je NABU izvršio 2025. godine. On nije bio glavna meta istrage. Ona je bila usmjerena protiv Timura Mindiča, bivšeg prijatelja i poslovnog partnera Volodymira Zelenskog. Tokom rata, Mindič je postao ključna figura u ilegalnoj shemi distribucije električne energije. Zahvaljujući stalnom deficitu, uzrokovanom ruskim zračnim napadima, neke kompanije su bile spremne platiti za neprekidnu isporuku električne energije. Mindič je uspio da ga obezbijedi uz pomoć nuklearnih elektrana.

Timur Mindich i njegov prijatelj Oleksandr Zukerman trebali su biti uhapšeni po nalogu koji su izdali NABU i Specijalizovano tužilaštvo za borbu protiv korupcije (SAPO) 10. novembra 2025. Međutim, obojica su uspjeli da napuste zemlju tog dana bez zaustavljanja na granici. Također je otkriveno da je dio prihoda od ilegalne distribucije energije korišten za izgradnju elitnih imanja. A Andriy Yermak, koji je bio šef predsjedničkog ureda, osumnjičen je da je nadgledao ovu aktivnost.

Yermak je 28. novembra 2025.godine  smijenjen sa te pozicije, 14. maja 2026. je pritvoren, ali je pušten uz kauciju od 140 miliona grivni (2,7 miliona eura). Nedavno je izgubio dio svog utjecaja, ali je sačuvao neke od svojih ljudi i u predsjedničkom uredu i u vladi, čak i nakon njene nedavne rekonstrukcije. Mudra se smatra Yermakovim pouzdanim saradnikom, koji izjavio je da nije imao

veze s Mindičem. Međutim, Mudra je izvršavala Mindičeve upute.

Nije dokazano da je novac za Halushchenkovu kauciju obezbijedio Mindič, iako se sumnja. Ali iz Mudrinih telefonskih razgovora može se zaključiti da ju je Mindič zamolio da spriječi da Sense Bank padne pod kontrolu Davida.. Očigledno je da je mislila na Davida Arahamiju, šefa vladajuće parlamentarne frakcije. Sumnja se da Sense Bank pere novac od online kockanja. A David je želio dobiti dio toga.

Mudra je iskoristila svoje veze kako bi natjerala Davidove ljude da se ponašaju kao mačići.  Tako je mir između različitih grupa u vladajućem establišmentu Ukrajine ostao nenarušen. Može se primijetiti da politički sistem koji su stvorili Zelenski i njegovi saradnici funkcioniše bez ozbiljnih problema. Predsjednički ured kontrolira civilne sudove i birokratiju na najvišem nivou. A Arahamija može postići željene rezultate glasanja u parlamentu zahvaljujući svojim neformalnim interakcijama s nekim od opozicionih grupa, uključujući bivšu prorusku opoziciju.

NABU i SAPO stvaraju ozbiljne prepreke za nesmetano funkcionisanje. Prošle godine, predsjednički ured je pokušao lišiti NABU i SAPO njihove nezavisnosti, ali ga je zaustavila američka administracija. Čini se da je lekcija naučena i agencije za borbu protiv korupcije nastavljaju djelovati bez ograničenja. One mogu uzrokovati poteškoće predsjedničkim saradnicima, ali ne mogu promijeniti sistem. To se može postići samo izborima, za koje predsjednik tvrdi da su nemogući tokom rata.

Bivši ukrajinski ministar odbrane Mihailo Fedorov pozvao je, 18. augusta u svom obraćanju Ukrajincima na potragu za pravnim i sigurnim mehanizmom koji bi omogućio nastavak izbornog procesa u Ukrajini. Fedorov je izjavio da je korupcija široko rasprostranjena pod Zelenskim i da je treba smatrati simptomom duboke krize upravljanja. Sljedećeg dana, Mudra je uhapšena.

Zelenski je sugerirao da je Fedorova na priču o raspisivanju izbora mogla prisiliti vanjska sila. Bivši ministar je to negirao. Ali njegovi planovi da u bliskoj budućnosti posjeti SAD zaslužuju pažnju. Direktor CIA-e John Ratcliffe neočekivano je stigao u Moskvu 25. augusta. Cilj njegove posjete nije poznat, ali američka administracija se potrudila da otkrije Ratcliffeovo putovanje u Rusiju. Putovao je transportnim avionom Boeing C-17A Globemaster III američkog ratnog zrakoplovstva koji je prirodno privukao pažnju na moskovskom aerodromu, poput američke diplomatske kolone na moskovskim ulicama. Prije Ratcliffeovog putovanja, SAD su obavijestile Ukrajinu da će visoka delegacija putovati u Moskvu i zatražile od nje da obustavi napade do odlaska delegacije. Može se pretpostaviti da je američka administracija željela obavijestiti Zelenskog da postoje pregovori između SAD-a i Rusije o pitanju koje mu ostaje tajna.

To može biti dobar način da se osobi, koja poput Foresta Gumpa ima problema s razumijevanjem stvarnosti, kaže da je situacija vrlo ozbiljna. I da bi za nju bilo bolje da se ne bori protiv neophodnih promjena. Čak i ako će je one natjerati da napusti svoju poziciju.

Dmitri GALKIN

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

SAD ZAGLAVLJENE U ZALIVU: Trampov neuspjeli pokušaj prikrivanja poraza

Objavljeno prije

1 sedmica

na

21 Augusta, 2026

Objavio:

Rat je, po Trampovoj zamisli, trebao da se završi za nekoliko dana i donese američku kontrolu nad iranskim izvozom nafte i uticaj na Kinu. Povećao je globalni uticaj Kine, ojačao međunarodnu poziciju Irana, iscrpio ​​raketne zalihe SAD-a, što ukazuje na američku stratešku slabost. Ako Tramp ne uspije učiniti čudo i dobiti rat koji se čini izgubljenim, ovaj sukob može započeti novo poglavlje svjetske istorije. Ne tako povoljno za SAD

 

 

Dana 10. augusta, britanski ženski fudbalski klub Chelsea objavio je na svom računu na društvenoj mreži Threads da će u svoj profil uključiti komentar na objavu koja će dobiti najviše lajkova. Za nekoliko dana postalo je jasno da je glavni komentar Slobodna Palestina, koji je dobio 136.000 lajkova. Klub nije uvrstio glavni komentar na svoj profil, kako je bilo obećano. Umjesto toga, komentar je izbrisan zajedno s cijelom objavom.

Dana 18. augusta, Ministarstvo unutrašnjih poslova njemačke savezne pokrajine Hessen zabranilo je antiizraelsko udruženje Palestina e.V. Optuženo je za širenje antisemitske propagande, a policija je pretresla njegove skladišne prostore.

Ova dva događaja se mogu smatrati dokazom da podrška Izraelu može stvoriti probleme u tako različitim evropskim zemljama kao što su Britanija i Njemačka. Ona izaziva sukob između uprave fudbalskog kluba i njegovih navijača, povećava aktivnost radikalnih grupa i potkopava povjerenje javnosti u političke institucije. Ali ni Velika Britanija, ni vodeće zemlje EU, ne mogu odustati od podrške Izraelu, jer nemaju stvarnu alternativu svojoj tradicionalnoj strategiji. Iako su se Velika Britanija i EU okrenule kritičnijem pristupu izraelskoj politici, ne mogu je osuditi i prisiliti izraelsku vladu da je promijeni.

Američka administracija ima znatno manje slobode u ovom aspektu. Mnogo je angažovanija u sukobima na Bliskom istoku nego bilo koja evropska zemlja. Washington pokušava uspostaviti kontrolu nad regijom koristeći pomoć Tel Aviva. Ako bi Izrael bio strateški oslabljen, američki utjecaj u jednoj od najvažnijih globalnih regija bio bi nepovratno smanjen. Dakle, američka administracija ne može okončati rat s Iranom, jer je jedan od glavnih iranskih uvjeta prekid neprijateljstava na svim frontovima, uključujući i Pojas Gaze. A izraelska vlada želi zadržati barem dio Gaze pod okupacijom pod izgovorom prijetnji nacionalnoj sigurnosti.

Zvanično, u Gazi postoji primirje, ali prekršile su ga obje strane. Najvažnije je da Izrael nema namjeru napustiti Gazu. Štaviše, izraelski ministar sigurnosti Itamar Ben-Gvir je u podcastu 16. augusta izjavio da smatra da je cijela Gaza dio izraelske teritorije. Poručio je da izraelske trupe trebaju ostati u Gazi i nastaviti ubijati Palestince, najmanje 30 ili 40 svake noći. Svi koji mogu predstavljati prijetnju moraju biti meta, čak i ako nisu militanti, jer u Gazi postoje ljudi koji ne zaslužuju živjeti, smatra on. Izraelskom premijeru Benjaminu Netanyahuu potreban je savez s krajnje desničarskim strankama, koje dijele stav Ben-Gvira. Stoga se mirovni sporazum o Pojasu Gaze čini gotovo nedostižnim.

Američki predsjednik Donald Trump ulaže napore da ga postigne. Njegov zet, specijalni izaslanik Bijele kuće za mir Jared Kushner imao je direktne razgovore 17. augusta s vođom Hamasa Khalilom al-Hayyom. Njihovom sastanku, održanom u Egiptu, prisustvovali su predstavnici posredničkih država Egipta, Katara i Turske. Američka administracija je odbila komentarisati rezultate, ali je postalo poznato da je Hamas zahtijevao povlačenje izraelske vojske iz dijelova Pojasa Gaze do određene linije kao primarni uslov za podršku američkom mirovnom planu.

Netanyahu, koji se sljedećeg dana sastao s Kushnerom, vjerovatno je insistirao na prethodnom razoružanju Hamasa. Navedeno je da nije postignut nikakav dogovor. Kushner je spomenuo da su razgovori bili pozitivni. No i najpozitivniji razgovori ostaju beskorisni ako ne dovedu do sporazuma o primirju. A bez njega, Teheran se ne može dogovoriti s Washingtonom. SAD ne mogu napustiti Izrael. Na isti način, Iran ne može iznevjeriti Hamas.

Politika Izraela nije jedini razlog zašto Memorandum o razumijevanju (MOU), nije donio mir u roku od šezdeset dana, kako se očekivalo. Rat između SAD-a i Irana nastavlja se uglavnom zbog Trumpove nemogućnosti da prizna da nije ostvario svoje ciljeve. Očigledno je pogrešno protumačio MOU. Izgleda da je vjerovao da mu Memorandum o razumijevanju daje kontrolu nad iranskim izvozom nafte i prometom kroz Hormuški moreuz. Ispostavilo se da Teheran smatra MOU listom međusobnih obaveza i da neće praviti jednostrane ustupke samo radi okončanja neprijateljstava.

Generalni sekretar UN-a António Guterres je 17. augusta, preko svog glasnogovornika, upozorio: „Ne postoji vojno rješenje za ovaj sukob.“ Trump ne može priznati da je to istina. Stoga on i dalje negira stvarnost. Izjavio je da su SAD stekle kontrolu nad Hormuškim moreuzom. Međutim, on je i dalje zatvoren. Postoji određeni promet kroz tjesnac. Ali on jedva prelazi dva broda dnevno, dok je u mirnodopsko vrijeme prosječan broj bio oko 140. Iako su SAD uspjele uspostaviti blokadu iranskih luka, Iran i dalje puca na brodove koji pokušavaju proći kroz moreuz. Iranska vlada ostaje pri svom stavu da neće ponovo otvoriti Hormuški moreuz dok SAD ne ispune svoje obaveze prema Memorandumu o razumijevanju, uključujući obezbjeđivanje 300 milijardi dolara kompenzacije i oslobađanje zamrznute imovine u vrijednosti od 100 milijardi dolara.

Iran koristi trenutnu situaciju kako bi povećao utjecaj u regiji. Predsjednik iranskog parlamenta Mohammed Bagher Ghalibafthe je 19. augusta stigao u Bagdad kako bi s iračkim premijerom Ail al-Zaidijem razgovarao o iranskoj pomoći njegovim planovima da iračke oružane frakcije stavi pod državnu kontrolu. Snage međunarodne koalicije formirane pod vodstvom SAD-a protiv ISIL-a   trebale bi se povući iz Iraka 30. septembra. Budućnost iračke države nakon povlačenja stranih vojnih snaga ostaje nejasna. Vlada se čini preslabom da bi natjerala oružane frakcije da predaju oružje. Iran može pružiti vrlo korisnu pomoć.

Iran je također započeo pregovore s Omanom, koji se nalazi na južnoj obali Hormuškog tjesnaca. Oman i Iran mogu postići dogovor o tome kako će se regulirati plovidba kroz Hormuški moreuz bez učešća SAD-a. Ako se to dogodi, poraz SAD-a neće se moći sakriti čak ni od Trumpovih pristalica. Takva perspektiva izazvala je oštru reakciju američkog predsjednika. Trump je 17. augusta za Fox News rekao: „Ako nam Oman stane na put, bombardirat ćemo ih na komadiće”. Trumpove prijetnje američkom savezniku ne mogu se ostvariti. Ne zbog međunarodne uloge Omana, koji posreduje u regionalnim krizama i naziva se Švicarska Bliskog istoka. I ne zato što će Kina imati velike koristi od sukoba između SAD-a i još jedne od zemalja Perzijskog zaljeva. U trenutnim okolnostima, Trump mora ograničiti vojne aktivnosti. U suprotnom, Republikanska stranka će definitivno izgubiti međuizbore zakazane za 3. novembar.

Iransko rukovodstvo shvata da Trump ne može prevazići ograničenja, koja su nametnuta masovnim neodobravanjem rata među američkim biračima. Politikolog Robert Pape smatra da je Trump uhvaćen u zamku eskalacije. Iran ga otporom gura na daljnju eskalaciju sukoba, jer je jasno da će Tramp ili pokušati da to izbjegne ili će potkopati svoju političku poziciju unutar SAD-a.

Ponovno pokretanje opsežnih vojnih operacija sigurno će okončati političku dominaciju Trumpa ne samo na nacionalnom nivou, već i unutar Republikanske stranke. Ocjene odobravanja padaju. Ali čini se još važnijim to što sve više kandidata koje Tramp podržava gubi republikanske predizbore. Trump je već okrivio svoju stranku za mogući ishod međuizbora, unaprijed se oprostivši od odgovornosti.

Ako želi utjecati na izbor sljedećeg republikanskog predsjedničkog kandidata, Tramp mora izgledati uspješno barem u svojoj vanjskoj politici. Da bi prikrio svoj neuspjeh, on pretvara rat u farsu, dajući izjave koje nemaju praktičnog smisla, ali ih njegovi pristalice mogu cijeniti. Trump je obećao anektirati Hormuški moreuz.  Strateški vitalni plovni put, prema Trumpovim riječima, bit će vrlo brzo proglašen teritorijom SAD-a, nakon što se osigura pobjeda. Zamjenik iranskog ministra vanjskih poslova Kazem Gharibabadi savjetovao je američkom predsjedniku da se ostavi zabluda i prihvati realnost poraza. U suprotnom, Iran će nastaviti provoditi blokadu.

Ako je, obećavajući američkim glasačima da će zauzeti Hormuški moreuz, Trump želio sakriti svoj poraz od američke javnosti, očito je podbacio. Mnogi vojni stručnjaci i komentatori iz svih sfera spektra priznali su da su SAD pretrpjele strateški poraz. Rat je, po Trumpovoj zamisli, trebao završiti za nekoliko dana i donijeti američku kontrolu nad iranskim izvozom nafte i utjecaj na Kinu. Povećao je globalni utjecaj Kine, ojačao međunarodnu poziciju Irana, iscrpio ​​raketne zalihe SAD-a, što ukazuje na američku stratešku slabost.

Ako Trump ne uspije učiniti čudo i dobiti rat koji se čini izgubljenim, ovaj sukob može započeti novo poglavlje svjetske historije. Ne tako povoljno za SAD.

Dmitri GALKIN

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

NETANJAHUOVO „NE“ ZA TRAMPOV PLAN: Devet krugova mira u Gazi

Objavljeno prije

2 sedmice

na

15 Augusta, 2026

Objavio:

Gaza je ponovo tačka na kojoj se sudaraju Netanjahuova potreba da zadrži podršku izraelske desnice i Trampov pokušaj da nametne politički izlaz iz rata i divljenje kod kuće i u svijetu. Odavno ovo liči na beskrajni rat koji se odvija preko leđa nemoćnog palestinskog naroda

 

 

Gaza! Ni dvije godine i deset mjeseci od crnog oktobra 2023. i gotovo deset mjeseci od primirja koje je iznuđeno uz posredovanje Donalda Trampa, ovaj komad planete nema mira. Prekid vatre nije donio i prekid stradanja. Izrael je primirje, na koje je Hamas pristao i koji je navodno stupio na snagu prošlog oktobra, tretirao na isti način kao i druga primirja: nije okončao ofanzivne vojne operacije, već je samo donekle smanjio njihov intenzitet. Malo je koga iznenadila najnovija izjava premijera Izraela Benjamina Netanjahua da njegova zemlja neće nastaviti sa planom za Gazu.

Prema podacima Ministarstva zdravlja Gaze, od sklapanja primirja do ovog ponedjeljka 10. avgusta ubijeno je najmanje 1.258 Palestinaca, a 4.139 je ranjeno. Iz ruševina je izvučeno 807 tijela. Izrael je zadržao kontrolu nad većim dijelom Pojasa Gaze, a politički proces koji je trebalo da vodi ka razoružavanju Hamasa, povlačenju izraelske vojske i obnovi teritorije ostao je uglavnom blokiran.

Većina preživjelog stanovništva Gaze živi u šatorskim kampovima sa veoma lošim sanitarnim uslovima. Iako je glad ublažena, nestašice hrane i dalje su široko rasprostranjene. Stručnjaci za bezbjednost hrane upozorili su da će, prema procjenama, više od 70.000 djece do aprila 2027. godine morati da bude liječeno zbog akutne neuhranjenosti.

Oktobar stiže. Sa njim treća godišnjica rata, ali i parlamentarni izbori u Izraelu. Ovih dana novinski stupci se pune novim problemima vezanim za tamošnji mir. Spor oko Trampovog plana za Gazu pokazuje koliko je tamo sve krhko. Benjamin Netanjahu je javno odbacio plan od 15 tačaka i uslovio svako izraelsko povlačenje potpunim razoružavanjem Hamasa, iako izvještaji iz Izraela ukazuju da je njegova vlada istovremeno iza kulisa učestvovala u pripremama za moguću narednu fazu sporazuma.

Gaza je ponovo tačka na kojoj se sudaraju Netanjahuova potreba da zadrži podršku izraelske desnice i Trampov pokušaj da nametne politički izlaz iz rata i divljenje kod kuće i u svijetu. Odavno sve liči na beskrajni rat, a ovakvi detalji samo prodrmaju one uspavane koji su zaboravili da je mirotvorac ne tako davno dijelio AI generisane videe Gaza rivijere.

Odbacivanje plana za Gazu pod vođstvom Sjedinjenih Američkih Država od strane izraelskog premijera otvorilo je hitna pitanja o krhkom mirovnom procesu i produžavanju patnje više od dva miliona Palestinaca na toj teritoriji.

Plan od 15 tačaka, koji se pominje, svojevrsna je mapa puta, nastavak onoga što je započeto u oktobru prošle godine. On predviđa da Hamas položi oružje u zamjenu za postepeno povlačenje izraelske vojske i prenošenje upravljanja na tehnokratski palestinski komitet, uz podršku međunarodnih bezbjednosnih snaga. Od stupanja na snagu primirja Izrael nije nastavio planirano povlačenje, već i dalje vojno kontroliše većinu Pojasa Gaze. Rojters je 10. avgusta procjenjivao da je riječ o oko dvije trećine teritorije. Ove nedjelje Netanjahu je praktično paralizovao dalji diplomatski proces insistirajući na tome da se izraelske snage neće povući sve dok Hamas ne bude istinski razoružan.

„Nažalost, postoji određeni strah, jer je ovo povezano s mogućnošću da Netanjahu preduzme korake ka obnavljanju operacija likvidacija, bombardovanja i napada u blizini žutih područja“, rekao je politički analitičar iz Gaze Ejad al-Kuara za Al Džaziru, misleći na jednostrano uspostavljenu Žutu liniju, koja u praksi predstavlja izraelsku tampon-zonu i potiskuje Palestince na sve manji prostor. On nije jedini koji ovakvu odluku Tel Aviva vidi kao nastavak djelovanja na uništenju Palestine.

Nakon Netanjahuove izjave Hamas je ponovo potvrdio da prihvata originalnu mapu puta Trampovog Odbora za mir, uz zahtjev da se poštuju dogovoreni uslovi o prekidu vatre, izraelskom povlačenju, pomoći i obnovi… Brojni  analitičari tvrde da Netanjahuov zahtjev za potpunim razoružavanjem prije bilo kakvog povlačenja nije bezbjednosni zahtjev, već namjerno osmišljen mehanizam za blokiranje sprovođenja sporazuma. Na to smo odavno navikli. Čeka se Vašington.

Izraelsko odbacivanje plana je ipak praćeno promjenama na terenu. Prema podacima Ministarstva zdravlja Gaze, prijavljeni broj ubijenih Palestinaca naglo je opao, sa 47 u periodu između 27. jula i 3. avgusta, koji obuhvata i dane neposredno nakon Trampove prvobitne objave sporazuma o razoružavanju, na osam tokom naredne sedmice, zaključno sa 10. avgustom.

Zanimljiv je trenutak u kome se sve dešava. Netanjahu pokušava da balansira između krajnje desnice u svojoj koaliciji i zemlji i američkih partnera uoči oktobarskih parlamentarnih izbora. Lider Likuda suočava se sa više optužbi za korupciju koje datiraju još iz 2019. godine i potencijalno bi mogao završiti u zatvoru ukoliko bude proglašen krivim. Njegova koalicija je na staklenim nogama zbog mnogih neriješenih pitanja, počev od regrutacija u Izraelu, pa do agresivne spoljne politike.

Netanjahu je svjestan da su ankete za njega nepovoljne i da je eventualna naredna vlada zavisna od desničarskih struja izraelske politike. Vjerovatno je ovo način da kod kuće pokaže da je vrijedan još jednog mandata. Pitanje je koliko će ga koštati ovo „ne“ Trampu.

„IDF se neće povući sve dok Hamas ne bude razoružan. A kada kažem razoružavanje Hamasa, mislim na teško naoružanje, lako naoružanje, svo naoružanje. I govorimo o stvarnom razoružavanju, a ne fiktivnom razoružavanju“, rekao je izraelski premijer. „Želim da budem precizan: Izrael ne prihvata dokument od 15 tačaka“, bile su jasne riječi premijra Izraela u uvodnom obraćanju na nedjeljnoj sjednici izraelske vlade. Da ne bi bilo zabune, ponovio je izrečeno. „Čuo sam ljude kako govore: ‘Nijesi to rekao.’ Zato evo, ponoviću: Izrael ne prihvata dokument od 15 tačaka“, potcrtao je. Njegove izjave zatekle su čak i izraelske vojne komandante, koji su svega nekoliko dana ranije na sastancima sa Netanjahuom i načelnikom Generalštaba IDF-a Ejalom Zamirom razgovarali o sprovođenju tog plana, izvijestila je izraelska televizija Kanal 12.

Američkom predsjedniku,  čija iranska avantura odavno izgleda besmisleno, treba mir u Gazi. Njegov Odbor za mir, prisjetimo se hvalospjeva, postigao je „istorijski sporazum“ sa Hamasom o njegovom potpunom razoružavanju. Glavni izaslanik Odbora Nickolaj Mladenov na platformi X pažljivo je objasnio da bi uklanjanje oružja moralo da se odvija uporedo sa povlačenjem izraelskih snaga, sugerišući postepeni proces tokom kojeg bi se Izraelske odbrambene snage (IDF) u fazama povlačile sa položaja unutar Gaze, dok bi Hamas predavao svoje oružje. Nakon nedjelje i sjednice izraelske vlade svijetu ostaje nada da je to još jedno kockanje.  Međutim, u svjetlu već dugotrajnih neslaganja Vašingtona i Tel Aviva, ovo „ne“ ima i drugačiji eho. Suprotstavljanje Trampu u okolnostima u kojima se on nalazi u SAD-u predstavlja rizik. Naročito kada je Izrael međunarodno izolovan i zavistan od Vašingtona. Ima i onih koji u svemu vide dogovore dva partnera.

Londonski Gardijan podsjeća da je Netanjahuov napad na plan Odbora za mir djelovao kao posebno otvoreno odbacivanje američkih ciljeva jer je uslijedio ubrzo nakon navodne posjete admirala Brada Kupera, komandanta Centralne komande SAD-a. Prema izvještajima izraelskih medija, Kuper je došao da lično prenese poruku da Trampova administracija želi da Izrael okonča ratove u Gazi i Libanu.

Od Trampa ni glasa o izraelskom zaokretu, ni na njegovoj društvenoj mreži. U izraelskim medijima se pojavio Mladenov: „Ni od koga se ne zahtijeva da učini bilo šta, a najmanje od Izraela, prije nego što na terenu zaista budemo imali potvrđene konkretne korake. Ako dođe do potvrđenog uklanjanja oružja, ako ono bude oduzeto frakcijama, uskladišteno i na kraju onesposobljeno za upotrebu, Izrael se potom povlači iz Gaze“.

Treba imati na umu i da rat SAD i Izraela sa Iranom i dalje predstavlja veliko odvlačenje pažnje sa drugih problema čak i unutar Bliskog istoka. Izraelskoj vladi premijera Netanjahua takva situacija potpuno odgovara. Predstava Irana kao regionalnog bauka već dugo služi izraelskom cilju da međunarodnu pažnju skrene sa sopstvenog djelovanja. Može se razmišljati i o tome da je i to jedan od razloga zbog kojih Izrael podstiče beskrajnu konfrontaciju s Iranom i koristi svaku situaciju da sabotira mir.

Izraelski medij Haaretz, poznat po kritici vladine politike, piše da se ni u Libanu stvari nijesu odvijale onako kako se Trampova administracija možda nadala. Izraelska i libanska delegacija nastavile su bilateralne sastanke o planiranom povlačenju Izraela i povratku libanske vojske na jug zemlje. Posljednja runda razgovora završena je nedavno u Rimu. Međutim, libanski front nije bio miran. Mediji su prenijeli aktivnosti s obje strane linije rata.

Za sada izgleda da će se stvari zatezati i popuštati makar do 27. oktobra. Nakon što se završe izbori u Izraelu, praviće se neka nova ili možda u slovo ova ista vlada. I nakon treće godišnjice rata na Bliskom istoku kao konstanta ostaje  patnja Gaze.

Dragan LUČIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo