SVIJET
POIGRAVANJA SA GENOCIDOM: Između politike i semantike
Objavljeno prije
6 godinana
Objavio:
Monitor online
Američko priznanje genocida nad Jermenima i turski osvrt na pitanja o američkim starosjediocima prizivaju ružna sjećanja i ponavljaju stare šablone. Samo u dvadesetom vijeku je između 60 i 120 miliona ljudi na neki način osjetilo brutalnost genocida izvođenih „u ime naroda”. Svijet danas nije ništa skloniji intervenciji radi sprečavanja budućeg genocida nego što je bio prije vijek
Da nijesmo mi na Balkanu jedini koji se igraju sa velikim tragedijama, pokazala su nedavna prepucavanja na međunarodnoj sceni. Dok se na ovim prostorima manipuliše sa stradanjima, i negira i genocid od prije dvije i po decenije i nešto više od pedeset godina, svjetske zvjerke u sjećanje prizivaju masovna stradanja od prije cijelog vijeka. Ovo svjedoči da ćemo još dugo čekati na razrješenja, te da će ovakvi događaji uvijek plivati u sferama dnevnih politika i služiti za kusuranja ili potpaljivanja vatre.
Za mnoge neočekivano, novi američki predjsenik Džo Bajden objavio je da: „Amerikanci odaju počast svim Jermenima koji su poginuli u genocidu započetom prije tačno 106 godina“.
Bajden se ovim riječima postavio u odnosu na podatke da je u Osmanskom carstvu tokom i poslije Prvog svjetskog rata ubijeno 1,5 miliona Jermena. Jermeni nemaju dvojbi – u pitanju je genocid.
Za Jermene je 24. april 1915. početak masovnih deportacija i masakra u kome su turske snage ubile 1.5 miliona njihovih sunarodnika. Za Turke, kako to obično biva u ovakvim pričama, ta brojka je znatno manja između 250.000 i 500.000 ljudi i vezana je za ratna djelovanja u kojima su stradale obje strane. Ankara i dalje insistira da je to bila ratna tragedija koja je pogodila i Turke u istoj meri kao i Jermene. Po njima nema ni govora o genocidu.
U međunarodnoj javnosti neki su već odavno usvojili priču o genocidu. Na stogodišnjici ovog događaja u Jerevanu prisutni su bili Fransoa Olan, tadašnji predjsenik Francuske i Vladimir Putin, i tada i danas neprikosnovena figura u Rusiji. Evropski savjet je 2001. priznao genocid u Jermeniji, a među zemljama koje ga priznaju su između ostalih: Argentina, Austrija, Belgija, Brazil, Kanada, Njemačka, Italija, Grčka, Danska, Češka, Švajcarska, Vatikan…
SAD se držala podalje od ove teme, a Bajden je prvi američki predsjednik koji je u ovom kontekstu iskoristio riječ „genocid“. Otkuda je došlo prestrojavanje američke politike, pitaju se mnogi. Status Turske kao članice NATO-a i dugogodišnjeg regionalnog saveznika sprečavao je američke predsjednike u formalnom imenovanju doađaja iz 1915. kao genocida, ali odnosi između Vašingtona i Ankare se očigledno mijenjaju. Navodno se Bajden, u svojim prvim danima vođenja američke administracije, na ovaj način razračunava sa još jednim u nizu autokrata.
Turski predsjednik Taip Redžep Erdogan izjavio je da američki predsjednik daje neosnovane izjave, nepravedne i suprotne realnosti. „Mislimo da su te riječi ubačene u izjavu poslije pritisaka jermenskih radikalnih grupa i antiturskih krugova. Ipak, to ništa ne mijenja u destruktivnom uticaju tih riječi za odnose između dvije zemlje”, rekao je Erdogan. Turski i američki predsjednik, inače djelovi iste alijanse, trebalo bi da se sastanu u julu ove godine, na margini samita NATO-a u Briselu. Kako će sve izgledati i da li će ova tema biti na tapetu, saznaćemo uskoro.
Za Erdogana možemo tvrditi sve, osim da je naivan. Kada je njegov kolega potegao sto godina star problem, jednom prostom rečenicom turski predsjednik je prizvao sve duhove koji se gomilaju oko ideje bijele Amerike. „Ako kažete genocid, onda treba da se pogledate u ogledalo, pa onda sudite. Indijanci! Ne moram ih ni pominjati. Ono što se dogodilo je jasno“.
Zaista, vjerovatno najpodmukliji genocid koji je prošao ispod radara modernog svijeta desio se preko Atlantika, odakle sada stižu osude.
Nekoliko vjekova ubijanja, borbi, zakulisnih radnji pregovora svelo je populaciju sjevernoameričkih starosjedilaca, domorodaca sa brojki između pet i petnaest miliona (u zavisnosti od izvora) na nešto preko 200.000. „Pitomi ljudi od kojih nema boljih na cijelom svijetu” pisao je Kristifor Kolumbo španskom kralju i kraljici po dolasku na američko tlo. U naredna tri vijeka komad po komad indijanske zemlje je otiman, a oni koji nijesu završili u rezervatima mogli su biti „lovljeni kao životinje”.
Ovakva politika je dolazila sa samog vrha, a najopasniji protivnik onih u čiju je zemlju došao, bio je američki predsjednik Endrju Džekson ili Oštri nož jezikom starosjedilaca.
On je dugo bio zagovornik Indian Removal Act-a (Zakon o preseljenju Indijanaca). Kao vojni general, proveo je godine vodeći brojne brutalne kampanje koje su rezultirale prenosom stotina hiljada hektara indijanske zemlje bijelim farmerima. Kao predsjednik, 1830. godine potpisao je Zakon o preseljenju Indijanaca.
Na terenu, naravno, stanje je bilo još brutalnije nego na papiru. Ostali su brojni zapisani tragovi poput proglasa guvernera Kolorada Džon Evansa kojim je ovlastio bijelo stanovništvo te savezne države da „grupno i pojedinačno, nemilosrdno progone neprijateljske Indijance” i da izbjegavaju one koji su se povinovali zakonima bijelog čovjeka. Dokumenata, koja su na ovaj način ozvaničavali lov na američke starosjedioce, ne nedostaje u istoriografiji. Nedostaje etiketa – genocid.
Kolonijalne sile su često povezivane sa zločinima gigantskih razmjera. Do 2015. godine bilo je nezamislivo da neka od njih sjedne sa svojim bivšim kolonijama za pregovarački sto. Dobro su poznata zbivanja oko Holokausta, genocida nad Jevrejima, i „iskupljenja“ moderne Njemačke države. Ova zemlja učinila je korak dalje i te 2015. godine. Prihvatila je činjenicu da je u osvit XX vijeka počinila genocid nad dva afrička plemena na teritoriji današnje Namibije. Njemačke kolonijalne snage brutalno su tada ugušile pobune dva glavna naroda u zemlji, Herero i Nama. Ubistva, protjerivanja, logori, odsijecanje od izvora vode… Procjenjuje se da je stradalo 65.000 od 80.000 Herera i vjerovatno 10.000 od 20.000 Nama. O brutalnim akcijama Njemaca svjedoče riječi generala Lotara fon Trote: „Unutar njemačkih granica će svaki Herero – sa oružjem ili bez njega, sa stokom ili bez nje – biti odstrijeljen. Više ne primam žene i djecu, otjerajte ih nazad njihovom narodu i dozvolite da se i na njih puca“. Za malo više od sto godina Njemačka je uspjela da preokrene stvari. I porodica zloglasnog generala se u Namibiji 2007. godine izvinila i izrazila veliku sramotu koju osjeća zbog postupaka svog pretka.
Nažalost ovo je rijedak primjer suočavanja sa prošlošću.
Tokom dva svjetska rata akcije i gore od onih nad Jermenima, Herero i Namama bile su skoro pravilo. Kulminiralo je sa akcijama vezanim za „konačno rješenje“ u kojima je nestalo oko šest miliona Jevreja.
Ni naši prostori, znamo, nijesu bili izuzeti od ovakvih akcija. Još uvijek se problematizuju i Jasenovac i Srebrenica iako je slika veoma jasna. Ivo Goldstein, koji je napisao knjigu o ustaškom logoru za vrijeme NDH, smatra da istinu znaju svi koji to žele. On u intervjuima redovno podsjeća da je popisano nešto više od 83.000 žrtava, ali smatra da je ukupan broj stradalih Srba, Jevreja, Roma i političkih protivnika, antifašista, Hrvata, Bošnjaka (Muslimana) i pripadnika drugih jugoslovenskih naroda, u Jasenovcu između 90 i 100.000. Sa preko 8.000 srebreničkih žrtava se kalkuliše češće zbog svježine tih rana i problematičnih odnosa koji još vladaju politikom ovog dijela Evrope. Problematizovanje Srebrenice živimo i ovih dana dok čekamo ishod skupštinskog razrješenja ministra pravde Crne Gore zbog negiranja ovog genocida.
Dok se političari bave semantikom, genocidi se dešavaju. Na svim meridijanima. Zločin nad Rohinjama u Mjanmaru je već previše dugo medijska vijest. Međunarodni krivični sud istražuje tu zemlju zbog zločina protiv čovječnosti. Različiti izvori navode da je u Mjanmaru u akcijama izvođenim tokom 2017. godine stradalo najmanje 6.700 pripadnika ove muslimanske manjine. U istom period Ljekari bez granica su zabiježili oko 700.000 raseljenih. Brojke raseljenih se mijenjaju iz dana u dana, a svijet brinu najnovija dešavanja u toj zemlji. Nakon puča, mnogi misle da dolaze novi teški dani za Rohinje.
U nekoliko zona u Južnom Sudanu 2016. godine je sprovođen proces etničkog čišćenja, koji se manifestovao kroz ekstremnu glad, kolektivna silovanja i uništavanja sela. Južni Sudan je postao država 2011. godine, da bi ga dvije godine nakon toga zahvatio plamen građanskog rata u kojem su se sukobile snage lojalne predsjedniku Salvi Kiiru, koji je pripadnik naroda Dinka, i pristalice njegovog ranijeg potpredsjednika Rika Mašara, iz naroda Nuer. U sukobima u Južnom Sudanu poginulo je na hiljade ljudi a više od 1,5 miliona bilo je primorano da napusti svoje kuće.
Na dalekom istoku ekstremisti iz tzv. Islamske države počinili su genocid nad Jazidima, te zločine protiv čovječnosti, etničko čišćenje i ratne zločine nad drugim manjinama – hrišćanima, Turkmenima, Šabacima… navodi se u izvještaju Sajmon – Skjot centra za sprečavanje genocida.
Slične priče stizale su u novije vrijeme i iz Darfura. Najsvježiji primjer je, po raznim izvorima, diskriminatorski i nasilan odnos Kine prema Ujgurima, pripadnicima muslimasnke manjine.
Najnovija vijest vezana za ovaj slučaj je da se Novi Zeland povukao od nazivanja kineskog zlostavljanja Ujgura genocidom. Dok su zemlje poput Kanade, Holandije i naravno SAD-a odavno ovo deklarisale kao genocid, parlament Novog Zelanda raspravljaće o kršenju ljudskih prava od strane Kine. Dok se šalju oštre note Kini, Ujguri su i dalje na meti Pekinga.
Američko-turske političke igre oko genocida nad Jermenima i američkim starosjediocima prizivaju ružna sjećanja i ponavljaju stare šablone. Samo u dvadesetom vijeku, stručnjaci smatraju da je između 60 i 120 miliona ljudi na neki način osjetilo brutalnost genocida izvođenih „u ime naroda”. Najžalosnije je što svijet danas nije ništa skloniji intervenciji radi sprečavanja budućeg genocida nego što je to bio slučaj prije jednog vijeka. To što poneki visoki zvaničnik vidi trn u tuđem oku na kraju se svede na političarenje. Nevine žrtve i dalje čekaju pravdu.
Dragan LUČIĆ
Komentari
Izdvojeno
GLOBALNA JEDNAČINA SA TRI NEPOZNATE: Pregovori u Šenženu odrediće Trampove planove za Rusiju i Evropu
Objavljeno prije
5 danana
14 Novembra, 2026
SAD ostaju jedina zemlja koja Rusiji može ponuditi ono što joj je prijeko potrebno, a zauzvrat iznuditi prekid neprijateljstava. Za razliku od EU, Tramp nema ništa protiv toga da Rusija zadrži teritorije koje je osvojila, uz povlačenje ukrajinskih snaga iz onog dijela Donbasa koji je pod kontrolom Ukrajine. Međutim, on neće pomoći Rusiji da to postigne sve dok ne definiše kakvi mu odnosi s Rusijom i Evropom zapravo trebaju
Hongkonški list The South China Morning Post – koji kineska vlada često koristi za iznošenje svojih stavova – objavio je 11. novembra, da se na trilateralnom sastanku lidera SAD-a, Rusije i Kine neće razgovarati o situaciji u Ukrajini. Sastanak je planiran na marginama ekonomskog samita APEC-a, koji će se održati u kineskom gradu Šenženu 18. i 19. novembra.
Ruski predsjednik Vladimir Putin zasigurno je bio obaviješten o nespremnosti kineskog lidera Si Đinpinga da u dnevni red sastanka uvrsti mirovno rješenje za Ukrajinu, i to mnogo prije nego što je to javno saopšteno. Zbog toga su pregovori u Abu Dabiju, održani 10. i 11. novembra, bili osuđeni na propast i prije nego što su počeli.
Putin prije svega želi da ga smatraju vladarom koji je Rusiji vratio status globalne sile. Ubrzo nakon aneksije Krima, u Kremlju se pojavila ideja o pregovorima između Rusije, SAD-a i Kine – svojevrsnoj novoj konferenciji u Jalti, nalik onoj iz februara 1945. godine, kada su Staljin, Ruzvelt i Čerčil dogovorili podjelu poslijeratnih sfera uticaja. Bilo je jasno da Bajdenova administracija nikada neće pristati na takve pregovore. Dakle, realizacija projekta „Nova Jalta” je odgođena. Ali Kremlj na njega nikada nije zaboravio.
Trilteralni sastanak, planiran u Šenženu bi doprinio stvaranju utiska da je Rusija priznata kao jedna od globalnih sila. Moskvi bi pružilo priliku da dogovori ozbiljne ustupke kako bi se okončao rat u Ukrajini. U tom slučaju, ostavljanje dijela Donbasa izvan sastava Rusije izgledalo bi kao žrtva podnesena u ime konsenzusa između tri globalna lidera.
Ako se o situaciji u Ukrajini ne bude razgovaralo, Putin gubi priliku da napravi teritorijalne kompromise, a da pritom ne mora priznati vlastiti neuspjeh. U takvoj situaciji, on nema razloga da smanjuje svoje zahtjeve za teritorijalnim dobicima. Čini se da je Kremlj pregovore u Abu Dabiju posmatrao kao uvod u sastanak tri najveće svjetske nuklearne sile. Zbog toga Moskva insistira na raspravi o sigurnosnoj arhitekturi cijele Evroazije (a ne samo Evrope). Cilj je pronaći izgovor za uključivanje Kine u definisanje uslova mirovnog rješenja u Ukrajini. Kremlj je čak organizovao Međunarodni forum o kolektivnoj sigurnosti, uz učešće predstavnika država članica Šangajske organizacije za saradnju. Forum je održan 10. novembra, istog dana kada su počeli pregovori u Abu Dabiju.
Nakon što je Peking odbio raspravljati o uslovima mira u Ukrajini, razgovor o evroazijskoj sigurnosnoj arhitekturi izgubio je praktični smisao za Kremlj. Šef ruske delegacije u Abu Dabiju Vladimir Medinski – savjetnik ruskog predsjednika – pretvorio je razgovore o sigurnosnim pitanjima u farsu. Zahtijevao je povlačenje vojne infrastrukture i NATO snaga iz svih zemalja koje su se pridružile savezu nakon 1997. Iznio je i zahtjev da se Rusiji prepuste sve ukrajinske teritorije koje su okupirale ruske trupe, čak i one izvan regija koje Rusija smatra novim dijelom svoje teritorije. Rekao je da zemlja na koju je kročio ruski vojnik treba da pripada Rusiji. To je odbijanje i pomisli na mir prije kapitulacije Ukrajine.
Izjave Medinskog ne treba shvatiti kao konačan stav Kremlja koji se ne može promijeniti. Riječ je o pokušaju da se rasprava privremeno zaustavi, sve dok Putin ne procijeni da bi okončanje rata za njega bilo korisnije od nastavka. Očekivao je da će mu Kina pružiti dobar izgovor za ustupke, ali to se neće dogoditi. Lideri EU ne žele da Rusija izgleda kao pobjednik, što je delegacija EU u Abu Dhabiju još jednom jasno pokazala. Stoga SAD ostaju jedina zemlja koja Rusiji može ponuditi ono što joj je prijeko potrebno, a zauzvrat iznuditi prekid neprijateljstava. Treba imati na umu da se finansijske poteškoće s kojima se Rusija suočava zbog rata – uprkos visokim cijenama nafte – sve više produbljuju. Zbog toga će Putinovi zahtjevi neminovno morati biti smanjeni.
Za razliku od EU, Donald Trump nema ništa protiv toga da Rusija zadrži sve teritorije koje je osvojila, uz povlačenje ukrajinskih snaga iz onog dijela Donbasa koji je još uvijek pod kontrolom Ukrajine. Međutim, on neće pomoći Rusiji da to postigne sve dok ne definiše kakvi mu odnosi s Rusijom i Evropom zapravo trebaju.
Trumpove planove dodatno su poremetile namjere Xi Jinpinga da dnevni red razgovora prilagodi kineskim interesima. Trumpu je od ključne važnosti da zaustavi širenje kineskog nuklearnog arsenala, koji prvenstveno prijeti Japanu i Južnoj Koreji – glavnim američkim saveznicima u istočnoj Aziji – te koji osigurava kinesku vojnu dominaciju u toj regiji. Peking je, s druge strane, zainteresovan za jačanje vlastitih nuklearnih kapaciteta.
Trump i američki državni sekretar Marco Rubio izjavili su da Kina mora biti uključena u novi sporazum o ograničavanju nuklearnog naoružanja, te da bi o tom pitanju trebalo razgovarati u Shenzhenu. Peking je, međutim, kategorički odbacio svaku mogućnost trilateralnih pregovora o toj temi. Kina ne želi biti ograničena nikakvim međunarodnim ugovorom, a njen nuklearni arsenal i dalje je znatno manji od ruskog ili američkog. Ukoliko Kini ne bude dozvoljeno da proširi svoj nuklearni arsenal, Peking neće moći svojim saveznicima ponuditi onakvu vojnu zaštitu kakvu pružaju Sjedinjene Države. To bi također moglo omesti kinesku globalnu ekspanziju, koja bi, u trenutnim okolnostima, mogla postati ključna za očuvanje već postignutog nivoa ekonomskog prosperiteta.
Prema dostupnim informacijama, Kina je predložila da se rasprava usmjeri na uvođenje ograničenja u pogledu integracije vještačke inteligencije u nuklearne arsenale. Ishod takvih rasprava mogao bi biti nepovoljan za američke planove. Zauzimanje vodeće pozicije u svijetu na polju vještačke inteligencije nalazi se na samom vrhu zvanične liste prioriteta Bijele kuće. Trumpovoj administraciji nisu potrebna nikakva ograničenja koja bi mogla spriječiti ostvarivanje svih mogućih prednosti koje proizlaze iz takvog globalnog liderstva.
Očekivanja SAD, Rusije i Kine od njihovog trilateralnog sastanka značajno se razlikuju. Do sada nisu uspjele prevazići ni nesuglasice oko formata i dnevnog reda pregovora. Peking insistira da se sastanak odvija prema unaprijed utvrđenom scenariju, kako bi se izbjegao bilo kakav neočekivani tok rasprave. Trumpova administracija insistira na slobodnoj razmjeni mišljenja, neopterećenoj krutim protokolom. Xi Jinping mora izbjegavati sve što je nepredvidivo; njemu od predstojećeg samita nije potrebno ništa osim propagandnog efekta koji bi mogao uticati na javno mnijenje.
Nedavni plenum Centralnog komiteta Komunističke partije Kine (KPK), usvojio je rezoluciju kojom se KPK poziva na jačanje unutrašnje discipline i borbu protiv nepotizma. To znači da će se nastaviti antikorupcijska kampanja koju je 2012. godine pokrenuo Xi Jinping. Podaci o rezultatima ove kampanje nisu dostupni, ali je poznato da je do 2023. godine gotovo 2,4 miliona državnih i partijskih birokrata (uključujući pripadnike policije i vojske) bilo krivično gonjeno ili disciplinski kažnjeno. Od tada je intenzitet kampanje dodatno pojačan. Plenum je zabilježio historijski nisku stopu prisutnosti od samo 74 posto, čak 97 članova nije prisustvovalo, a pretpostavlja se da su izostali jer su pod istragom. Plenum je potvrdio isključenje 33 člana iz Centralnog komiteta, što predstavlja rekord. S obzirom na kontinuirane pokušaje Xi Jinpinga da suzbije protivljenje vojske njegovoj vojnoj strategiji, među isključenima se našlo 16 vojnih zapovjednika, čime je zastupljenost vojske značajno smanjena. U takvim okolnostima, Xi Jinping ne može djelovati ni previše popustljivo, ali ni previše agresivno po pitanjima nacionalne sigurnosti, te mora izbjegavati pregovore koji bi mogli dovesti do pogubnih odluka. Stoga on ne može ni razmatrati značajnije ustupke koji bi mogli utjecati na nacionalnu sigurnost ili ekonomski razvoj.
Trump će morati pojačati pritisak na Kinu kako bi prisilio Peking na pregovore. Da bi to postigao, potrebna mu je Rusija na njegovoj strani; Rusija bi trebala postati politički ovisna o Trumpovoj administraciji. Zbog toga bi se konfrontacija između EU i Rusije trebala intenzivirati, dok bi SAD trebale zadržati dobre odnose s obje strane. Moskva mora biti u velikoj mjeri ovisna o američkoj podršci i dovedena na rub vojnog sukoba s EU. Samo u tom slučaju može je se navesti da pristane na američke zahtjeve za postizanje sporazuma o ograničavanju nuklearnih arsenala. Eskalacija sukoba između Rusije i EU mogla bi biti izuzetno opasna za obje strane, no Trumpa to gotovo nimalo ne zabrinjava. Barem dok postoji mogućnost da manipuliranjem Putinom dobije ono što mu treba.
Dmitri GALKIN
Komentari
Izdvojeno
INSTITUCIONALNA KRIZA U POLJSKOJ: „Sudnji utorak“ i njegove nepredvidive posljedice
Objavljeno prije
2 sedmicena
8 Novembra, 2026
Događaji od 3. novembra, zbog kojih je taj dan nazvan „Sudnji utorak“ gurnuli su zemlju u opasan institucionalni ćorsokak. Naime, osam sudija Ustavnog tribunala, koje je imenovala proevropska parlamentarna većina, suspendovalo je na mjesec dana predsjednika i potpredsjednika tog suda. Sutkinja bliska vlasti, preuzela je rukovođenje institucijom. Glasnogovornik poljskog predsjednika Navrockog, objavio je da je predsjednik otvoren za razgovor s premijerom Tuskom o ustavnoj krizi. To je pružilo krhku nadu da bi se sukobi između liberala i konzervativaca – koji prijete uništenjem političkog sistema Poljske – mogli prevazići
Glasnogovornik poljskog predsjednika, Karola Nawrockog, objavio je 3. novembra da je predsjednik otvoren za sastanak s premijerom Donaldom Tuskom kako bi razgovarali o eskalirajućoj ustavnoj krizi. To je pružilo krhku nadu da bi se sukobi između liberala i konzervativaca – koji prijete uništenjem političkog sistema Poljske – mogli prevazići. Događaji od 3. novembra, zbog kojih je taj dan nazvan „Sudnji utorak“ (polj. Sądny Wtorek), gurnuli su zemlju u opasan institucionalni ćorsokak. Naime, osam sudija Ustavnog tribunala (Trybunał Konstytucyjny – TK), koje je imenovala trenutna proevropska parlamentarna većina, suspendovalo je na mjesec dana predsjednika tog suda Bogdana Święczkowskog i potpredsjednika Bartłomieja Sochańskog. Anna Korwin-Piotrowska, sutkinja bliska vlasti, preuzela je rukovođenje institucijom.
Postoje dva važna detalja vezana za ovaj sastanak osam sudija koje podržava vlast. Prvo, sve ih je imenovala vladajuća koalicija predvođena Tuskom, ali predsjednik države nije primio zakletvu od njih petoro. Karola Nawrockog podržava stranka Pravo i pravda (PiS), koja je i dalje najveća stranka u parlamentu, iako je izgubila većinu nakon parlamentarnih izbora 2023. godine. Očigledno je da je predsjednik, iz političkih razloga, opstruirao sudije koje je izabrala liberalna koalicija. Ipak, zakon nalaže polaganje zakletve, a predsjednik Ustavnog tribunala Bogdan Święczkowski imao je proceduralni osnov da novim sudijama onemogući obavljanje dužnosti.
Drugo, Ustavni tribunal broji 15 sudija koje na mandat od devet godina bira Sejm, donji dom parlamenta. Međutim, prema poljskom zakonu, za rad je neophodno prisustvo dvije trećine od ukupnog broja sudija, a na sastanku ih je bilo samo osam. Stoga se odluke donesene na „Sudnji utorak“ ne mogu smatrati pravno valjanim. Ipak, Donald Tusk to ne namjerava priznati. Premijeru je potrebno imenovanje novih sudija u Ustavni sud (TK) kako bi ispunio zahtjeve Evropske unije.
Tokom predizborne kampanje 2023. godine, Donald Tusk je obećao ukidanje gotovo potpune zabrane abortusa, što je njegovoj Građanskoj koaliciji donijelo veliki broj glasova žena. U oktobru 2020. godine, Ustavni sud je potvrdio da je abortus dozvoljen samo ako je trudnoća posljedica krivičnog djela (silovanja ili incestuoznog odnosa) ili ako predstavlja prijetnju po zdravlje žene. Tusk nije ispunio svoje obećanje. Vladajuća parlamentarna koalicija, pored Tuskove liberalne stranke i saveza Nova ljevica, uključuje i stranke koje zavise od podrške ljudi s vjerskim uvjerenjima. Zbog toga izmjene zakona, koje je Sejm usvojio 20. oktobra, samo ublažavaju kazne za pomaganje ženama pri prekidu trudnoće i dozvoljavaju abortus u slučajevima teških fetalnih anomalija. Velika je vjerovatnoća da će predsjednik države staviti veto na ove izmjene, a njegovu odluku podrža bi konzervativni Ustavni sud, koji je i dalje pod uticajem stranke Pravo i pravda (PiS).
Dana 30. oktobra počela se razvijati opasna politička kriza. Sudije koje podržava vlada preuzele su silom kontrolu nad sudom. Policija je raspoređena u zgradi Ustavnog suda i oko nje. Pristalice Święczkowskog pokušale su probiti policijske kordone kako bi mu osigurale ulazak u zgradu. Vlada je izjavila da je bila primorana upotrijebiti silu kako bi uspostavila demokratsku vladavinu prava u sudu koji su nezakonito kontrolisali kadrovi stranke PiS.
Tusk nastoji učiniti Poljsku liberalnijom. Ipak, krajnji ishod njegovog djelovanja može se znatno razlikovati od njegovih namjera. U savremenom društvu, demokratija mora biti usmjerena na pravila i procedure. U suprotnom, demokratske institucije će neizbježno postati predmet manipulacije u korist najmoćnijih političkih i poslovnih grupa. Demokratske procedure mogu djelovati dugotrajno i dosadno, a mogu se koristiti i za ometanje progresivnih promjena, ali za njih ne postoji alternativa.
Uticajni novinar Paweł Lisicki, glavni urednik nezavisnog političkog sedmičnika Do Rzeczy” (Do poente), uporedio je preuzimanje Ustavnog suda (TK) s postupcima demonstranata u Srbiji koji su 26. oktobra ušli u redakciju televizije Informer, prekinuli rad tog kanala i izveli njegovog vlasnika Dragana Vučićevića iz zgrade.
U oba slučaja, cilj je bio olakšati provođenje progresivnih promjena, ali najznačajniji ishod bila je dalja polarizacija društva.
Predsjednik Nawrocki je osudio preuzimanje Ustavnog suda kao neustavan „državni udar”. Nakon „utorka presude”, predsjednička administracija je zvanično najavila podnošenje krivičnih prijava protiv vlade zbog nezakonitog preuzimanja državne institucije. Premijer je izjavio da „u određenim pitanjima ne može biti kompromisa”, iako su protesti već postali žestoki, a za zaštitu zgrade suda bila je potrebna intervencija policije za suzbijanje nereda.
Lider stranke PiS, Jarosław Kaczyński, brzo je postao glavna figura protesta. Pridružili su mu se lideri stranke Konfederacija, koja je do tada nastojala ostati po strani u sukobu između Kaczyńskog i Tuska. Još je značajnije to što je stranka Konfederacija zvanično okarakterisala postupke Donalda Tuska kao „državni udar” i „uzurpaciju”.
Bivši premijer Mateusz Morawiecki, koji je predvodio posljednju vladu stranke Pravo i pravda (PiS) – smijenjenu nakon izbora 2023. godine – također je došao da pruži podršku protestu. Pridruživanje aktivnostima koje predvodi PiS očigledno šteti njegovim vlastitim političkim planovima. Morawiecki je 24. jula isključen iz stranke PiS, a ubrzo nakon toga najavio je osnivanje vlastite političke stranke i samostalan nastup na izborima 2027. godine. Iako su ga pristalice PiS-a ispred zgrade Ustavnog suda dočekale hladno, to ga nije spriječilo da pruži punu podršku zahtjevima Jarosława Kaczyńskog.
Morawiecki je 2. novembra najavio formiranje istražnog odbora koji će se baviti postupcima saradnika Donalda Tuska, te ih upozorio na posljedice. Obećao je da će osigurati da „svi odgovorni za nezakonito preuzimanje Ustavnog suda”- uz pomoć policije – budu zakonski kažnjeni.
Iako parlamentarna većina može blokirati planove Morawieckog za pokretanje parlamentarne istrage o postupcima policije, Službe za državnu zaštitu i vladinih predstavnika, konzervativci su danas ujedinjeniji nego ikada, i Kaczyńskog smatraju svojim privremenim liderom. Konzervativci su spremni za borbu protiv vlade Donalda Tuska. To se, za sada, može smatrati glavnim ishodom „utorka presude”.
Sukob između liberala i nacional-konzervativaca mogao bi duboko podijeliti zemlju. Ukoliko se ne zaustavi, Poljska će biti primorana da se fokusira na prevazilaženje unutrašnjih podjela, što će neminovno dovesti do smanjenja njenog angažmana na međunarodnoj sceni. Takav razvoj događaja mogao bi ozbiljno ugroziti planove američke administracije za izgradnju nove evropske sigurnosne arhitekture, u kojoj bi Poljska trebala imati ključnu ulogu.
Čini se da je pogrešno očekivati da će američki predsjednik Donald Trump odustati od svojih međunarodnih projekata – koji su inače nevažni za američko javno mnjenje – te da će se usredotočiti na domaće probleme kako bi povratio popularnost Republikanske stranke nakon njenog poraza na izborima na sredini mandata.
Trump gradi carstvo i prijeko mu je potreban pouzdaniji lider u EU od Njemačke i Francuske, koje pokušavaju pružiti otpor njegovim planovima. Uz američku podršku, Poljska bi mogla postati politički lider Evrope. Njena vojska postaje sve snažnija, a ekonomska ovisnost o Njemačkoj značajno se smanjila. Čini se da je to jedina zemlja u Evropi u kojoj i konzervativci i liberali smatraju Rusiju glavnim protivnikom; stoga ne postoji opasnost od uspostavljanja samostalnih veza između Rusije i Poljske. No, ako bi Poljska – uslijed posljedica „sudbonosnog utorka” – postala podijeljena, izgubila bi svaku vrijednost za Trumpove planove, i bila bi prisiljena odustati od vlastitih geopolitičkih ambicija.
Dmitri GALKIN
Komentari
Izdvojeno
IZRAEL NAKON NOVIH PARLAMENTARNIH IZBORA: Kako pomiriti nepomirljive?
Objavljeno prije
3 sedmicena
31 Oktobra, 2026
Netanjahuova koalicija predvođena njegovim Likudom uzela je najviše glasova, ali je sadašnji premijer izgubio vladajuću većinu i njegova politička sudbina zavisi od raspoloženja opozicionih jevrejskih partija. Tik iza je koalicija Gadi Ajzenkota. Istorijski rezultat ostvarile su arapske stranke. Pred Izraelom je nekoliko scenarija. Među njima su i novi izbori, ali i formiranje vlade naconalnog jedinstva kojoj bi ratne kampanje mogle dati vjetar u leđa
Jesen nam je donijela nekoliko izuzetno važnih izbora. Jedni od njih su i oni koji su održani ovog utorka u Izraelu. I to usred ratnih kampanja u koje ih je uvukla posljednja vlada Benjamina Netanjahua. Vjerovatno za to je i odziv bio viši nego na brojnim prethodnim izborima. Rezultati su pokazali potpunu podijeljenost zemlje.
Konačni rezultati, odnosno prebrojavanje svih glasova moglo bi potrajati još nekoliko dana, a posljednji će biti prebrojani glasovi birača koji su glasali van svojih biračkih mjesta. Većina tih glasova dolazi od vojnika na dužnosti.
Dosadašnji premijer je izgubio vladajuću većinu i njegova politička sudbina zavisi od raspoloženja opozicionih jevrejskih partija. Gadi Ajzenkot i veliki dio njegovog bloka podržavaju rat u Gazi i nastojali su da izbore pretvore u referendum o Netanjahuu. Lider opozicije je već pričao da neće koalirati sa arapskim strankama. Jair Golan, vođa Demokrata lijevog centra, manjeg partnera u Ajzenkotovom bloku, pozvao je Ajzenkota da pregovara sa dvije palestinske stranke, Zajedničkom listom i Ra’amom, odnosno Ujedinjenom arapskom listom. Komentatorka Noa Landau u Haaretzu je ocijenila da je Ajzenkot, postavljajući cionizam kao uslov za formiranje koalicije i time isključujući potencijalne partnere, dok premijer to nije činio, upao „u zamku koju mu je Netanyahu postavljao tokom izborne kampanje“.
I pored nekih prognoza, Netanjahu, višestruki premijer Izraela, se pokazao kao tvrd orah. Političke strukture opozicionog kandidata Gadi Ajzenkota nijesu uspjele da pridobiju dovoljan broj glasova za preuzimanje vlasti. Netanjahuova koalicija predvođena njegovim Likudom uzela je najviše glasova, ali trebaće pomoć u sklapanju vlade. Tas na vagi u normalnim okolnostima bile bi ojačane arapske partije koje su postavile rekord u broju osvojenih sjedišta u Knesetu. Netrpeljivost i mržnja će se najvjerovatnije ispriječiti na putu ka ovakvoj koaliciji, a iz nedavne prošlosti možemo i vidjeti kako se sve završilo.
Kada je 2019. arapska lista pružila podršku, bez učešća u vlasti, koaliciji okupljenoj oko Beni Ganca kako bi se iz vlasti izbacio Netanjahu, nekoliko zastupnika je zbog te saradnje napustilo Gancov blok. Ganc će sa Bibijem napraviti kratkotrajnu koaliciju. U međuvremenu se raspala i arapska lista. To je rezultiralo većim brojem arapskih partija i manjim brojem mandata na narednim izborima.
Izraleci su u utorak glasali na šestim parlamentarnim izborima od 2019. godine, nakon višegodišnjeg perioda u kojem ni Netanjahuov tabor, ni njegovi protivnici nijesu uspijevali da obezbijede stabilnu većinu. Nijedna stranka nikada nije osvojila 61 mandat potreban za samostalno formiranje vlade, a ako koalicija ne bude formirana u predviđenom roku, zemlja ponovo izlazi na izbore. Dvije ture izbora održanih 2019. godine završene su političkom blokadom usljed nemogućnosti rješavanja političkih pitanja. Vlada jedinstva Netanjahua i Beni Ganca, formirana poslije trećih izbora 2020. godine, pala je u decembru te godine jer nije usvojila budžet. Koalicija osam stranaka, koju su predvodili Naftali Benet i Jair Lapid, smijenila je Netanjahua 2021. godine. Stranke je prvenstveno ujedinjavao cilj da okončaju njegovu vladavinu. Zbog odlaska poslanika koalicija je izgubila većinu i godinu kasnije raspustila parlament što je obezbijedilo povratak starog premijera. Uslijedili su ratni poduhvati u Palestini, Siriji, Iranu… Bibi je zaokružio cijeli mandat i evo ga sad u trci za još jednim.
Ni posljednje projekcije ne pokazuju jasan put ka formiranju vladajuće koalicije, a ponovljeni izbori postaju sve vjerovatniji. Vlada jedinstva koju bi predvodio Netanjahu, prelazak opozicionih poslanika u njegov tabor i manjinska vlada Gadi Ajzenkota su takođe mogući scenariji, ali izazovi su ogromni. Neočekivano dobar rezultat arapskih stranaka zakomplikovao je koalicione računice obje strane, pa ni Netanjahu, ni Ajzenkot nemaju očigledan put do većine bez njihovog učešća ili podrške. Ovu mogućnost je odavno odbilo nekoliko stranačkih lidera.
U izraelskom parlamentarnom sistemu predsjednik poslije izbora uglavnom povjerava mandat za sastavljanje vlade kandidatu za kojeg se procjenjuje da ima najveće izglede da obezbijedi parlamentarnu podršku. Ako ti pokušaji propadnu, Izrael bi mogao ponovo na izbore, dok bi Netanjahu ostao na funkciji premijera u tehničkom mandatu do formiranja nove vlade.
Pojedini predstavnici opozicionog bloka strahuju da bi Netanjahu mogao pokušati da zaoštri bezbjednosne tenzije. Tako bi otežao nastojanja da bude smijenjen i izvršio pritisak na suparničke stranke da se pridruže vladi za vanredne okolnosti.
Svjetski mediji Netanjahuove riječi nakon izborne noći da cionistička većina mora da se urazumi i ujedini, tumače kao neku vrstu poziva za sastavljanje vlade jedinstva. Ali bez jasnih obrisa koje bi pozicione i opozicione strukture činie takvu tvorevinu. Ajzenkot je više puta obećao da ni pod kojim okolnostima neće biti u vladi s Netanjahuom. Čak je izjavio da bi u toj situaciji već narednog dana podnio ostavku.
Bivši premijer Naftali Benet, lider stranke Beyachad, i Avigdor Liberman, predsjednik nacionalističke stranke Yisrael Beytenu, takođe su isključili mogućnost ulaska u vladu koju bi predvodio Netanjahu. Zbog ovakvog stava lidera prema premijeru, ima analitičara sklonih tezi da će svoje „saveznike“ Likud tražiti u određenim opozicionim poslanicima.
Za sada sve projekcije ukazuju na rascjepkan Kneset u kojem nijedan od glavnih blokova ne može samostalno da vlada. Politička budućnost Izraela zavisi od teških koalicionih pregovora, mogućeg odustajanja od predizbornih obećanja. Ili opet put glasačkih mjesta.
Inače izlasnost je bila visoka. Do 20 sati glasalo je 74,3 odsto birača, najviše u tom terminu još od 1988. Ta brojka je blizu apsolutnog rekorda otkako se 1973. počela voditi evidencija izlaznosti po satima. Izlaznost je znatno porasla u odnosu na 66,3 odsto u istom terminu na izborima 2022. godine.
Netanjahu je na društvenim mrežama objavio niz uzbunjujućih poruka kako bi podstakao svoje birače da glasaju. Na primjer, upozorio je da je izlaznost arapskih birača u oblasti Negev znatno veća od izlaznosti Jevreja. Nije objašnjavao porijeklo ovih podataka. „Morate izaći i glasati”, poručio je. „Na kocki je budućnost naše jevrejske države”, rekao je uz upozorenje da bi pobjeda opozicionih cionističkih i arapskih partija označila kraj jevrejske države kakvu poznaju.
Stanovnici većinski arapskih mjesta na jugu prijavljivali su neuobičajeno duge redove i spor postupak provjere identiteta, što je izazvalo optužbe da je riječ o namjernom pokušaju ometanja glasanja. Jaela Ranan iz tima koji se zalaže za integritet izbora u beduinskoj zajednici izjavila je za Haaretz da ljudi čekaju po nekoliko sati da glasaju.
Prijavljivana su i druga kršenja izbornih pravila. Organizacija Građanski nadzor izbora, koja okuplja oko 20.000 posmatrača na biračkim mjestima radi zaštite integriteta izbora, saopštila je da je primila brojne prijave da članovi biračkih odbora ili predstavnici partija pokušavaju da prebrojavaju birače suprotno smjernicama Centralne izborne komisije. Prema navodima organizacije, prijave su stigle sa 308 biračkih mjesta u 118 naselja širom Izraela. U najmanje 100 slučajeva osobe čije je postupanje dokumentovano identifikovane su kao predstavnici Likuda. Organizacija je takođe navela da su aktivisti partija Agudat Yisrael i Ujedinjeni judaizam Tore tražili od birača da im prijave da su glasali, a u nekim slučajevima i da dostave identifikacione brojeve.
Na redu su pregovori. Za formiranje posljednje vlade Izraela trebalo je 58 dana. Kako će teći novi proces saznaćemo brzo. Iako na prvi pogled djeluje malo vjerovatno, izraelski komentatori posljednjih sedmica razmatrali su još jednu mogućnost. Formiranje vlade nacionalnog jedinstva, u kojoj bi Netanjahu odbacio krajnje desničarske saveznike i ultraortodoksne partije i udružio se sa Ajzenkotom, koji dijeli njegove stavove o mnogim bezbjednosnim pitanjima. Amit Segal, glavni politički analitičar Kanala 12 i novinar koji se smatra bliskim Netanjahu u, ocijenio je da se premijerov poziv vezan za cionističku većinu može protumačiti kao pružanje ruke Ajzenkotu.
I predsjednik Isak Herzog, prema izvještajima nekih izraelskih medija, zagovara okupljanje odlazeće koalicije i opozicije u vladi jedinstva. Jedan od mogućih elemenata pregovora moglo bi biti predsjedničko pomilovanje Netanjahua u vezi sa postupcima koji se protiv njega vode zbog korupcije.
Takav ratni kabinet bio bi naročito moguć ako bi ponovo izbio otvoreni rat sa Iranom. Posljednjih dana pred izbore Netanjahu je nagovijestio tu mogućnost. Generalštab izraelske vojske, prema izvještajima, ne vidi razlog za novu rundu sukoba. No uprkos tome, ovaj ratno-izborni scenario može postati najizgledniji.
Dragan LUČIĆ
Komentari

INSTITUTIONAL CRISIS IN POLAND: “Judgment Tuesday” and its unpredictable consequences
EU PUT I NEKAŽNJENI RATNI ZLOČINI: Saglasni u zaboravu
STANOVI ZA PRIVILEGOVANE IZMEĐU PARLAMENTA I USTAVNOG SUDA: Što se grbo rodi…
Izdvajamo
-
IN ENGLISH3 sedmiceBACKGROUND OF MIHAILO ZINČUK’S MISSION IN MONTENEGRO: Helped to be discovered
-
IN ENGLISH3 sedmiceUncertain Fate of Wars in Ukraine and Iran: Trump Does Not Need Peaceful Solutions Before a Deal with China
-
IN ENGLISH2 danaINSTITUTIONAL CRISIS IN POLAND: “Judgment Tuesday” and its unpredictable consequences
-
IN ENGLISH3 sedmiceDROUGHT AND TWO WARS CREATE GRAIN SHORTAGE: On the brink of global famine
-
DRUŠTVO4 sedmiceŠKOLE NA SJEVERU: Za deceniju 4000 manje osnovaca
-
DRUŠTVO4 sedmiceBUDVA IZMEĐU DVA MEĐUNARODNA KONKURSA: Za ideje utrošeno 300.000 a promenada i dalje čeka
-
DRUŠTVO4 sedmiceDRI DALA DVOSTRUKO NEGATIVNO MIŠLJENJE MINISTARSTVU ZDRAVLJA: Milioni bez potpunog revizorskog traga
-
Izdvojeno4 sedmiceNEIZVJESNA SUDBINA RATOVA U UKRAJINI I IRANU: Trampu nisu potrebna mirna rješenja prije sporazuma s Kinom
