Povežite se sa nama

REGION

Politika drugim sredstvima

Objavljeno prije

na

Još se ne zna ko su dobitnici nacionalnih penzija Srbije u 2013. U najužem izboru Ministarstva kulture je 50 kandidata, za jednu penziju prijavljivalo se po sedam kandidata, a ko će biti povlašćeni primalac odlučuje Ministarstvo finansija.

Više od 30 dobitnika nacionalnih penzija je umrlo, a penzije nisu odjavljene, nego su stizale na adrese preminulih! Penzije zaslužnima uvedene su 2007. godine, iznos je 500 eura mesečno. Srećni dobitnici uz to primaju i običnu penziju. Novac za primanja povlašćenih obezbeđuju građani Srbije u kojoj je prosečna penzija 210 eura. Iz državnog budžeta se izdvaja znatna suma novca i za dopunjavanje „običnog” penzionog fonda, jer je Fond PIO prokockan na ratove. Kada je nacionalna penzija prvi put dodeljena, bilo je 267 dobitnika.

Posle višemesečnih političkih pritisaka, na listi potencijalnih nosilaca materijalnog priznanja našla se glumica, pevačica i mitingašica vladajuće Srpske napredne stranke Olivera Katarina. Film Skupljači perja, u kojem je ona igrala, trijumfovao je na Kanskom festivalu, obrazloženo je. Nagrade je pokupio film, a u njemu osim Katarine ima još 18 glumaca. Katarina je ministru kulture Bratislavu Petkoviću, poslastičaru, koga ne treba mešati sa drugim poslastičarem, Željkom Ražnatovićem Arkanom, odbrusila: ,,Snimila sam 30 filmova, više od Merilin Monro”. Monro je za 36 godina snimila 28, a Katarina za 73 godine 22 filma.

Među potencijalnim dobitnicima nacionalne penzije je i trubač Fejat Sejdić koga polovina oslovljava sa „Feat”, višestruki pobednik zamašćenog festivala oznojenih u Guči, narodnjak Dragan Živković Tozovac, koji je „napisao preko 270 pesama”. Tokom pet decenija Tozovac je snimio 30 singlova, 20 albuma i naplaćivao karte za više od 300 koncerata u bivšoj SFRJ, Francuskoj, Engleskoj, Kanadi, Americi.

Kao „kulturni poslenik” doživotnu apanažu očekuje Spasoje Grdinić, organizator proslava Dana mladosti, prvi direktor Studentskog kulturnog centra u Beogradu, jedini počasni građanin beogradskog Studentskog grada, predsednik AKUD Španac, umetnički direktor Svetskog festivala omladine i studenata u Istočnom Berlinu, na Kubi i u Moskvi, provodadžija Danici i Vuku Draškoviću, Nadiri i Azemu Vlasiju, urednik u JUTEL-u i šef Filmskih novosti, stanar u spornom stanu.

Nacionalnu penziju je dobio David Albahari koji živi, piše i prevodi u Kanadi već 19 godina. Tamo je prosečna godišnja plata 48.000 dolara. Albahari je iz zemlje dobrovoljnog izgnanstvu dobio nagradu Ivo Andrić u zajednici sa novčanim iznosom, NIN-ovu od 9.000 eura, koja na tržištu garantuje klasu bestselera, Vitalovu, nagradu fabrike ulja i majoneza iz Vrbasa. Nagrada se sastoji od umetničke slike i 400 eura, te nagradu Slovenačkog uduženja književnika. Laureat naplaćuje tantijeme od prevoda svojih književnih ostvarenja na 11 jezika, baš kako je opisao u knjizi „Dijaspora i druge stvari”. U dijaspori uživa nacionalnu penziju Srbije i Milovan Danojlić, koji je 29 godina u Francuskoj. U tuđini je osmislio naslov jedne od svojih 70 knjiga – Balada o siromaštvu.

Povlašćenu penziju su dobili Dragan Nikolić koji pred praznike ispija ogromne količine preplaćene Grand kafe na TV ekranima, Merima Njegomir sa 24 albuma, Miroslav Ilić, pevač narodne muzike, koji je 1983. godine prodao album Pozdravi je, pozdravi u više od milion primeraka. Ilić je tast bivšeg ministra iz Demokratske stranke Dragana Šutanovca kome je kum na venčanju bio predsednik Srbije Boris Tadić. U 62. godini počeo je da zarađuje kao maneken. Snimo je 22 albuma i 19 singl ploča.

Ombudsman Saša Janković traži ocenu ustavnosti uredbe o povlašćenim penzijama. Nijedna od zemalja bivše SFRJ i regiona nema slična priznanja osim Crne Gore.

Nacionalne penzije dobijaju sportisti stariji od 40 godina, kako profesionalci tako i amateri u visini od 390 do 1.170 eura, a akademici po 780 eura. VIP penzije vrede više od osam miliona eura. Za novac koji ode na račune 93 redovna člana SANU, 358 umetnika i 538 bivših sportista i trenera moglo bi da se isplati 38.190 prosečnih penzija. U Srbiji je najveća invalidnina 64 eura, za ratne vojne invalide država koja nije bila u ratu u proseku daje 50 eura, dečji dodak u zemlji koja je po stopi nataliteta na poslednjem mestu u Evropi je 22 eura.

Rudari koji više od 30 godina rade u najtežim uslovima imaju plate na nivou prosečnih, pa će i njihov penzionerski hleb imati sedam kora. Oni i profesori čiji su đaci pobedili na svetskim takmičenjima su inferiorniji od estradnih umetnika koji za novogodišnje veče zarade od 50.000 do 100.000 eura, a posle biznismena drugi su na listi onih koji angažuju privatno obezbeđenje, sportista koji su potpisivali milionske ugovore, sportista koji su se jednom u životu našli na spisku za neko svetsko ili evropsko takmičenje, odsedeli ga na klupi, a posle se nisu odazivali pozivima u reprezentaciju…

SFRJ je imala Orden junaka socijalističkog rada, četvrti u hijerahiji odličja i Orden rada.

Iz federalnog budžeta Nemačke koji je 302 milijarde eura, oko 13 odsto je namenjeno umetnosti i kulturi. Budžet za kulturu čini 0,62 odsto budžeta Srbije. Savezna vlada Nemačke sa 35 miliona eura promoviše usavršavanje umetnika inovatora i prekograničnu saradnju. Ministarstvo za kulturu i medije stipendira umetnike u inostranstvu i finansira projekat Writers in Exile u Nemačkoj za prognane pisce. Za dostignuća u umetnosti i nauci dobija se Orden pour le mérite koji nije novčani, a zaslužilo ga je 38 Nemaca i 35 stranaca.

Građani Ruske Federacije zaslužni za kulturu primaju osim penzije mesečno još tri „socijalne” penzije, od kojih je svaka oko 138 eura. Predsednik Ruske Federacije daje mesečno 790,5 eura stipendije sportistima, trenerima i drugima koji rade za reprezentativce i olimpijce. Ruskim građanima koji primaju penziju za zasluge u sportu, šampionima na olimpijskim igrama, država mesečno dodaje blizu 300 eura.

Olimpijski komitet SAD ne prima stalno novac od države. Vrhunske sportiste časte filantropske organizacije i korporativni sektor. McArthur Foundation je lane podelila 23 puta po 500.000 dolara a dobitnici su dečji neurohirurg, ekolog mora, advokat siromašnih i dirigent hora. Nagrada Pulitzer se dodeljuje 20-orici pisaca, novinara i kompozitora, svakom po 10.000 dolara, a novinar koji je nagrađen za izveštavanje o javnim službenicima dobija samo zlatnu medalju. Najviša nagrada američke vlade pojedincima za kulturu je The Presidential Medal of Freedom, nije novčana i nije ograničena na američke državljane.

Švedska već tri godine smanjuje broj umetnika kojima garantuje prihod. Sada ih ima 152. Svaki je lane dobio 24.800 eura. U Velikoj Britaniji oni koji su doprineli nacionalnoj kulturi ili sportu bivaju nagrađeni titulom sir, a u Francuskoj ordenom.

U besklasnoj Rusiji postoje tri klase umetnika: običan, „zaslužni” i „narodni umetnik”, a nacionalnu penziju mogu da zarade šumari, rudari, veterinari, izumitelji, graničari, hranitelji, ali i članovi Ruskog društvenog komiteta za odbranu Ratka Mladića, u kome su beneficirani „narodni umetnici” i slavisti. To je zajednička tačka sa Srbijom u kojoj nacionalnu penziju ima Gojko Đogo, potpredsednik Međunarodnog odbora za istinu o Radovanu Karadžiću.

Tamara KALITERNA

Komentari

nastavi čitati

REGION

USTANAK ZELENIH U SRBIJI: O bagerima, rijekama i ljudima

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zatrovanost vode, vazduha, zemlje i javnog prostora, krajem novembra dovela je u Srbiji atmosferu do usijanja. Vladine taktike motke, čekića i spinova su učinile da ni decembarski mraz neće moći da je ohladi. Proljeće donosi izbore i nove slojeve problema

 

„Blokada, blokada! Do sudnjega dana! ”, poziva se sa veb adresa organizacije Ekološki ustanak koja je prethodnog vikenda na ulice gradova Srbije okupila rijeke ljudi.

Zatrovanost vode, vazduha, zemlje i javnog prostora, krajem novembra dovela je u Srbiji atmosferu do usijanja. Vladine taktike motke, čekića i spinova su učinile da ni decembarski mraz neće moći da je ohladi. Narod je još jednom svoje nezadovoljstvo izlio na ulice gradova u Srbiji. A proljeće donosi izbore i nove slojeve problema.

Novu epizodu u igri sa svojim građanima, Vlada Srbije je započela 25. novembra kada je izglasan Zakon o referendumu i narodnoj inicijativi koji je u paketu sa predlogom izmjena Zakona o eksproprijaciji zemljišta izazvao nezadovoljstvo velikog broja građana.

„Zakon o referendumu daje pravo manjini da upravlja imovinom većine. Neće više građani Srbije imati mogućnost da utvrđuju pravičnu naknadu prilikom suda, jer se sada kao razlog za eksproprijaciju navodi bukvalno sve što je njima (vlasti) palo na pamet”, rekao je advokat Božo Prelević.

Ekolozi sumnjaju da su izmjene zakona povezane sa projektima Rio Tinta i sličnih kompanija, kako bi im se olakšalo uzimanje privatnog zemljišta. Iz Vlade negiraju ovakve navode.

Jedan od organizatora protestnih skupova i dugogodišnji eko-aktivista Aleksandar Jovanović – Ćuta za naš nedjeljnik dao je komentar na situaciju iz prvih redova ove borbe. „Oni su se jako opustili, jer im je prolazilo sve. Radi  se o ljudskom besnilu i pohlepi. E, sad imaju pobunu“.  Po njegovom mišljenju digli su se svi koji imaju problem, a problema je na stotine. „Pobuna jača, a pohlepa ne može da prestane. Mislili su da bez problema mogu da smisle zakon, koji nije zakon, već bazakonje – otimanje zemlje. Tu je kulminiralo“, kaže Aleksandar Jovanović – Ćuta.

Nakon čekića i bagera, masa nezadovoljnih je narasla. Podršku daju glumci, sportisti, naučni radnici…

Znaju SNS-ovci, to manjina teroriše većinu. Istaknuti vladini medijski kerberi govorili su o dvadesetak bahatih protestanata. Premijerka Ana Brnabić je tugovala za bakicama koje ne mogu doći do terapije, a Aleksandar Vulin objašnjavao javnosti koliko protest šteti državnoj kasi.

Kada taktike koje vlasti u Srbiji baštine još iz 90-ih nijesu uspjele i kada je slika masovnih protesta otišla u svijet, došlo je vrijeme je za prestrojavanje. Vlada Srbije je na sjednici 8. decembra donijela odluku da iz skupštinske procedure povuče Zakon o eksproprijaciji.

To je rezultat Vučićevoog shvatanja da je vrag odnio šalu. To je mogao da primijeti i kada je 4. decembra tokom protesta otišao da obiđe ugroženu dolinu Jadra. Iz dostupnih videa sa susreta sa mještanima saznaje da su brojne njihove nevolje. Sportski tereni, zapošljavanje… ali i rudnik litijuma. „Nikada nismo dobili odgovor na kojoj smo udaljenosti bezbedni. Treba ekološka struka da kaže da nismo ugroženi i ekonomska struka da kaže kakva je korist od tog rudnika”, rekao je tokom Vučićeve posjete jedan mještanin.

Dio odgovora na pitanje tog mještanina se može naći u tekstu peticije STOP rudniku litijuma. „Proces proizvodnje bi se odvijao na 20 km od Drine i koristio bi 300 kubnih metara vode svakog sata, dok bi se zagađena voda vraćala u reku Jadar. Izlivanje neizbežno zagađene vode, kao i podzemni tokovi vode u prisustvu arsena, žive i olova, kontaminirali bi čitave rečne slivove i nastavili put preko Jadra u Drinu i Savu, zagađujući ne samo Srbiju već i druge zemlje. Tretman agresivnim kiselinama proizvodi otrovne gasove koji se mogu širiti u radijusu od preko 10 km“, stoji u peticiji ekoloških organizacija.

U međuvremenu, protestanti su izašli sa novim zahtjevima. Od Skupštine traže da zabrani Rio Tintu i drugim kompanijama da prave rudnik litijuma u dolini Jadra i da predsjednica Olivera Zekić i svi članovi Regulatornog tela za elektronske medije podnesu ostavku. Jedan od organizatora protesta iz Ekološkog ustanka Đorđe Miketić smatra da je ona time što je ljude koji su protestovali nazvala „batinašima“ izabrala stranu, te da ne može biti na toj funkciji.

„Povlačenje Zakona o eksproprijaciji i najavljene izmene i dopune Zakona o referendumu i narodnoj inicijativi predstavljaju veliki uspeh građana, ali ovo nikako ne znači da je bitka protiv Rio Tinta i drugih štetnih projekata, gotova i dobijena”, slavili su iz inicijative Ne davimo Beograd uz potrebnu dozu opreza.

Književnik Marko Vidojković za Monitor kaže da  svaki protest, pa i ekološki, u Srbiji ima političku dimenziju, jer Srbija nije demokratsko društvo. „Srbija je hibridni autokratski sistem, u kom se Aleksandar Vučić prihvatio uloge Čarobnjaka iz Oza, koji se pita za bukvalno sve, gazeći po svim ustavnim ovlašćenjima, a zapravo je na čelu bande pljačkaša, švercera i ubica. Tako je borba protiv pretvaranja cele zemlje u veliki prljavi rudnik, paralelno i borba za vraćanje demokratije građanima Srbije”, smatra Vidojković.  „Ako na svaku blokadu režim šalje bandu svojih članova, naoružanih motkama, čekićima, spremnih na obračun, šta li će tek biti kada budu krenuli protesti protiv izborne krađe u aprilu”, pita se Vidojković.

Mnogi smatraju da je zakonima i reakcijom na njih počela izborna kampanja. Srbiju u aprilu očekuju predsjednički, parlamentarni i izbori u Beogradu. Protesti bi mogli dati prijeko potrebnu dozu svježe krvi opozicionoj sceni u Srbiji.

 

ALEKSANDAR JOVANOVIĆ ĆUTA, EKOLOŠKI USTANAK:
Pobuna zdravog razuma

MONITOR: Nakon godina borbe za čistu vodu i vazduh, kako posljednji događaji izgledaju iz Vašeg ugla?

JOVANOVIĆ: Počelo je pre četiri godine na Staroj planini. Ta energija se kasnije prosula svuda po Srbiji. Srbija je tempirana bomba, švedski sto, gde je Vučić konobar. Svi koji su bili na vlasti, a pogotovo poslednja vlast, svakome ko je naišao sve je dala na izvol'te. Izgubili smo sve, i na kraju smo došli do osnovnih elemenata: vode, zemlje i vazduha. To je ono bez čega elementarno ne možemo da opstanemo, jer je sve prodato multikompanijama u saradnji sa domaćim investitorima, bankama i vlašću… Rio Tinto, koji je tu od 2004, je napipao sve što je ispod zemlje. Ne samo Rio Tinto, nego i druge rudarske kompanije. Mi pojma nismo imali šta su istražna prava, šta je zakon o rudarenju… Kao i kod  mHe, sve se završi tako što se jedan dan pojavi bager i nekakvi likovi sa papirima i građevinskim dozvolama kažu mi smo to dobili, a vi da se selite ili da ostanete bez vode. Biće zatrovano sve živo.

MONITOR: Kakve promjene čekaju Srbiju sa ovom pozicijom i opozicijom?

JOVANOVIĆ: Retko ćete naći na ovim prostorima ljude koji dođu na vlast, a da već nisu bili na vlasti. Znam da ljudi koji su se okupili oko pokreta kome pripadam nisu nikad bili u politici. Mi sebe vidimo kao neke narodne tribune koji imaju mesto u skupštini i koji će sa terena dolaziti da ukazuju gde su problemi. To je i struka i motika.

Neki koje koaliciono biram, jesu bili u politici. Mislim na Zelenovića, koji je bio gradonačelnik Šapca. Zašto biram njega? Zato što je pre svega pristojan i zato što čovek ima rezultat.

MONITOR: Može li se u Srbiji prepisati zagrebački scenario?

JOVANOVIĆ: To je prirodno. Poslije 30 godina, uglavnom užasa, ljudi su umorni. Zato ne izlaze na izbore. Nude im se isti ljudi. Sada se pojavila voda, zemlja i vazduh. Ako će se oko nečega okupljati, to su ti osnovni elementi. Onima koji im budu pokazali da iskreno žele da se bore da zakoni prirode budu iznad svih zakona, dakle prvo zaštita prirode, pa onda građevinarstvo i energetika, ljudi će verovati.

MONITOR: Jeste li očekivali ovoliki odziv građana?

JOVANOVIĆ: Znao sam da će biti sveopšta pobuna. Pobuna zdravog razuma. Ono što gledamo i živimo zadnjih 30 godina je sve, samo ne zdrav razum. Čuvamo ono što nam je preostalo. Oni to otimaju, slepi od besa i pohlepe. No što je opasnost veća, to je pobuna jača.

Treba da se dozovemo pameti, da kada dođe do smene režima, na mestima koja su ključna za život konačno da dođu stručni ljudi sa dobrim namerama. To nismo videli 30 godina. Uvek su na ta mesta postavljani ljudi iz čistih interesa i pohlepe. Ako se ikada bude desilo da ja o tome odlučujem, ljudi koji imaju znanje će morati da budu na funkcijama gde se to znanje traži. Vreme je da se u javnom prostoru počnu pojavljivati neki normalni ljudi.

MONITOR: Očekivanja od narednih okupljanja?

JOVANOVIĆ: Predsednik je već šokiran i blokiran. Nastavićemo do ispunjenja oba glavna zahteva, a onda su tu novi zahtevi. Rio Tinto i druge predatore iz Srbije možemo oterati samo zakonom. Izmenama zakona o zaštiti prirode, zakona o rudarstvu, uredbom ili novim zakonom o zabrani eksploatacije litijuma na čitavoj teritoriji Srbije.

Pa gde žurimo sa tim litijumom? Ajde da sačekamo, možda će neko smisliti naprednu tehnologiju, pa da to može da se eksploatiše, a da i dalje zuje pčele, vrca med, pasu krave… Kad to budemo videli, e onda to da uradimo. Do tad – moratorijum!

 

Rio Tinto – svjetsko, a srpsko

Rio Tinto, od svog osnivanja 1930, ima istoriju uništavanja životne sredine, saradnje sa profašističkim režimom generala Franka, podržavanje aparthejda… ”, navodi se u peticiji inicijative Kreni – promeni.

Pravni centar za ljudska prava sa sjedištem u Melburnu naveo je da je kompanija kriva za višestruka kršenja ljudskih prava u Papui Novoj Gvineji. Rudnik kojim su upravljali zagadio je vodu, polja, uništio rječnu dolinu.

Gotovo da nema meridijana gdje nije stigla ova kompanija. Mongolija, Mozambik, Madagaskar ili Australija u kojoj su uništili stotine drevnih aboridžinskih artefakata. Rio Tinto je ispisao redove i u Pandora papirima.

U Srbiji kompanija sprovodi geološka istraživanja od 2004. godine. Procijenili su da se u ležištu Jadra nalazi blizu 10 odsto istraženih resursa litijuma u svijetu.

Prema pisanju CINS, firma je već otkupila više od 40 odsto zemlje na kojoj će se nalaziti rudnik.

Ova i druge kompanije u potrazi za litijumom targetiraju i druge gradove Srbije poput Požege i Valjeva.

Dragan LUČIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

PANDORA I U SRBIJI – ĆUTANJE NADLEŽNIH: Još jedna „zavera protiv Srbije“

Objavljeno prije

na

Objavio:

Objave o srbijanskim političarima i poslovnim ljudima bliskim državnom vrhu, umiješanim u aferu Pandora, pažljivo su prećutane. Tek kad su par dana kasnije  počeli stizati demanti iz Vlade Republike Srbije saznalo se da postoje i dokumenta koja se odnose na Srbiju. Premijerka Ana Brnabić je čvrsto stala  u odbranu napadnutog joj ministra finansija i bivšeg gradonačelnika Beograda Siniše Malog

 

Kada je 3. oktobra Međunarodni konzorcijum istraživačkih novinara (ICIJ) sa sjedištem u Vašingtonu (SAD) u saradnji sa partnerima iz 117 zemalja počeo objavljivati procurjela dokumenta o skrivenim offshore poslovanjima svjetskih političara i moćnika vijest je dospjela na naslovnice svih glavnih svjetskih medija. Ono što je nazvano Pandora papiri objavili su i režimski beogradski mediji široko citirajući dokumenta o skrivenim poslovima i imovini bivšeg britanskog premijera Tonija Blera, jordanske kraljevske porodice, češkog premijera Andreja Babiša i mnogih drugih. RTS, tabloidi i drugi provladini mediji su sa posebnom slašću izvijestili o otkrićima ICIJ-a i crnogorskog MANS-a o trustovima i firmama crnogorskog predsjednika i njegovog sina Blaža Đukanovića koje su sakrili preko Britanskih Djevičanskih Ostrva (BVI). Međutim, slične objave KRIK-a i ICIJ-a o srbijanskim političarima i poslovnim ljudima bliskim državnom vrhu su pažljivo prećutane. Tek kad su počeli par dana kasnije stizati demanti iz Vlade Republike Srbije saznalo se da postoje i dokumenta koja se odnose na Srbiju. Premijerka Ana Brnabić je na pressu izjavila da „koliko je videla podatke, to je laž ili pogrešna interpretacija, slučajna ili namerna“ time čvrsto stajući u odbranu napadnutog joj ministra finansija i bivšeg gradonačelnika Beograda Siniše Malog. Ona je pozvala nadležne „da reaguju i da istraže“ rekavši da u papirima nema ništa novo na što već ranije nije odgovoreno.

U Pandori se pojavljuje i uticajni biznismen u oblasti energetike Nikola Petrović. On je bivši direktor Elektromreže Srbije (EMS) i kum predsjednika Srbije Aleksandra Vučića čiji poslovi su procvjetali od dolaska Vučićeve Srpske napredne stranke na vlast 2012. godine. Dok je bio direktor EMS-a Petrović je bio vlasnik Arkshore International Ltd. na Britanskim Djevičanskim Ostrvima preko koje je imao otvoren bankovni račun u Švajcarskoj. Firmu nije prijavio Agenciji za sprečavanje korupcije iako je to bio dužan uraditi po zakonu. Osim na Karibima, Petrović je osnovao i Fabergé Advisors, offshore firmu sa sjedištem u Luksemburgu. Sakriven iza te firme ušao je u Srbiju u unosne poslove uvoza ljekova, razvoja tehnologije za solarnu energiju i avioprijevoza što je naknadno otkrilo zajedničko istraživanje pariskog Le Mond-a, OCCRP-a i KRIK-a.

Od ljudi bliskih vlastima se pojavljuje i kontroverzni beogradski advokat Igor Isailović, dugogodišnji prijatelj i saradnik Ane Brnabić i Malog. Isailović je čest pravni zastupnik Nikole Petrovića kao i prorežimskih tabloida kao što je Srpski telegraf i Alo. Najkontroverzniji klijent Isailovića je Zvonko Veselinović, biznismen sa Kosova koga tamošnje vlaste dovode u vezu za organizovanim kriminalom i optužuju za ubistvo uticajnog srpskog kosovskog političara Olivera Ivanovića. Interesanto je i da su Nikola Petrović i supruga Veselinovića suvlasnici energetske kompanije Storenergy. Isailović je, prema podacima koje je objavio KRIK, bio vlasnik i direktor offshore New Moments Consulting na BVI koju je osnovao preko agencije Trident Trust 31. jula 2015. Sa istim Trident Trust-om je od ranije poslovao Siniša Mali. Samo 15 dana prije osnivanja offshore na BVI, Isailović je u Srbiji osnovao firmu Energy & Innovation sa premijerkom Brnabić koja je i javno izjavila da je sa Isailovićem „vremenom postala prijatelj“. Poslovanje zajedničke firme u Srbiji registrovane za inžinjerske djelatnosti je ostalo za sada nepoznato dok je firma na Karibima ugašena nepunu godinu kasnije. Brzo otvaranje i gašenje firmi na offshore destinacijama po riječima stručnjaka često može da znači da su osnovane radi obavljanja pojedinačnih sumnjivih transakcija i ubiranja provizija iz takvih poslova.

Najveća zvijezda Pandora papira je Siniša Mali. Još 2015. godine je KRIK otkrio da je Mali preko dvije offshore firme sa BVI tokom 2012. i 2013. kupio 23 luksuzna apartmana na bugarskom crnomorskom ljetovalištu Sveti Nikola. Jedan apartman je kupio na svoje ime. Prosječna veličina apartmana je bila 129m2. Ukupna vrijednost stanova je bila oko 5 miliona eura (računajući srednji vrijednost apartmana) dok su prijavljeni godišnji prihodi Malog iznosili oko 34 hiljade eura. Stanovi su najvećim dijelom kupljeni preko karipskih firmi Malog od firme Akladi iza koje je stajao Srđan Dabić, bivši direktor srbijanskog predstavništva ruske kompanije Lukoil koja je preuzela Beopetrol pumpe 2003. godine. Privatizaciju je tada u ime Republike Srbije nadzirao Siniša Mali kao direktor Centra za tendere u Agenciji za privatizaciju. Čitav proces je od Saveta za borbu protiv korupcije označen kao „nepošten i koruptivan“ kojim je Beopetrolu i Srbiji nanesena milionska šteta dok su obaveze investiranja 93 miliona eura izvrdane kroz davanje kredita ćerke firme majci koji je trebao da služi kao pokrivalo za „investicije“. Prema zvaničnim izvještajima Mali nije kontrolisao privatizacioni proces niti je Agencija za privatizaciju kaznila Lukoil zbog kršenja ugovora. Nakon što je obavelje „posao“ Mali je prešao u Beopetrol gdje je ostao do februara 2005. godine. Dok je još bio u Agenciji za privatizaciju Mali je pomogao svom ocu Borisavu i jednom porodičnom prijatelju da preuzmu lokalnog proizvođača vagona Bratstvo. Mađarska firma koja je sama bila zainteresirana za posao je optužila Malog da je odavao povjerljive informacije svome ocu i time omogućio da ponudi povoljnije uslove za Bratstvo. Nakon toga će firma biti isisana i već kao uništena biti vraćena državi nakon pet godina.

KRIK će kasnije objaviti da je 2009. godine Mali obavio interesantnu transakciju sa samim sobom. Svoju firmu Ferdi Genetics je prodao offshoru Alessio Investment Ltd. za pola miliona eura. U trenutku prodaje, direktor i vlasnik Alessio Investment Ltd. je bio niko drugo do Mali. Banka preko koje je sprovedena ova transakcija je posumnjala na pranje novca, i o tome izvijestila Agenciju za borbu protiv korupcije.  Obavještenje je proslijeđeno Višem javnom tužilaštvu u avgustu 2017. godine. Za Malog je ova transakcija završena bez ikakvih posljedica.

Mali je na vrijeme napustio Demokratsku stranku i pridružio se Vučićevoj Srpskoj naprednoj stranci što je vjerovatno dalo sigurnost da se nikada neće ništa loše desiti. Isti epilog se desio i kada je firma Malog dok je bio gradonačelnik Beograda prisvojila 10 hektara državne zemlje kod Vršca.

Nakon objave 2015. o kupovini stanova Mali je sazvao hitnu konferenciju za štampu gdje je sve negirao nazvavši novinarske tvrdnje „lažima“ osim stana koji je kupio na svoje ime. Tada je izjavio da „ukoliko utvrdite da sam vlasnik bilo kojeg od ovih stanova, svi su vaši, dobićete ključ istog trenutka“. Tvrdio je da je njegov kupoprodajni potpis krivotvoren i da je bugarski vještak koga je on unajmio to potvrdio. Međutim Mali nikada nije dostavio nalaze pomenutog vještaka. U odbranu Malog se uključio i lično Aleksandar Vučić koji je ranije ove godine izjavio da ima „apsolutno poverenje“ u Malog i podsjetio na „sve laži o njemu, o 24 stana u Bugarskoj,… mediji su lagali“.

Međutim, curenjem podataka iz Trident Trusta u okviru Pandora projekta će se nedvosmisleno utvrditi da su djevičanske offshore firme Brigham Holding & Finance Inc. i Etham Invest & Finance Corp. vlasništvo Siniše Malog.  Preko njih je zatim kupio dvije firme u Bugarskoj – Erma 11 i Erul 11 u čijem vlasništvu je bio dio apartmana u ekskluzivnom bugarskom ljetovalištu.

Kada su dokumenta o vlasništvu objavljena Ana Brnabić je promijenila priču izjavivši da dokumenta bez pravnog tumačenja zaista nisu dokaz bilo čega, nikada nisu ni bila, pa nisu ni sada“. Slično je izjavilo i Više javno tužilaštvo u Beogradu koje je još 2017.razmatralo izveštaj o imovini i prihodima za funkcionera Sinišu Malog“ koji je dostavila Agencija za borbu protiv korupcije, zajedno sa Upravom za sprečavanje pranja novca i Odeljenjem za suzbijanje organizovanog finansijskog kriminala. Tužilaštvo je izjavilo da je analizom izvještaja i dokumenata „utvrđeno da ne postoje dokazi koji bi ukazali da su se u radnjama Siniše Malog stekli elementi bilo kog krivičnog djela iz nadležnosti Višeg javnog tužilaštva u Beogradu.

Takođe Brnabićeva i režimski tablodi su priču prebacili na napade na Dragana Đilasa, jednog od lidera srbijanske opozicije, optuživši ga da je čitava priča oko Pandore iskonstruirana kako bi se sakrili poslovi Đilasa i da Đilasov brat „nije imao stan ili je imao jedan, a nakon političke karijere svog brata ima najmanje 29 stanova u centru grada“. Informer je nakon Pandore lansirao svoje „višemesečno istraživanje“ nazvano Veritas papiri koje se kao slučajno poklopilo sa istraživanjem ICIJ-a i po kojem je omraženog Đilasa firma Multikom u periodu od četiri i po godine ( od 2016. do 2020) isplatila preko 2 miliona eura raznim nepatriotskim novinarima, analitičarima i političarima u vidu pozajmica od kojih većina nije vraćena, a time ni registrovana za naplatu poreza.

Opet se oglasio Siniša Mali na optužbe oko 24 stana i offshore poslovanja pozivajući se na „otkrovenje“ premijerke da dokumenta bez pravnog tumačenja nisu dokaz pa je ponovio da su tvrdnje „sve laži“ i da je „prava meta, zapravo, predsednik Srbije Aleksandar Vučić“. Na kraju je Mali pozvao da se sve što se ima protiv njega iznese „nadležnim organima“ koji će, u to niko ne sumnja, posao obaviti „nezavisno“ i sa istim rezultatima kao i do sada.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

REGION

NA 26. GODIŠNJICU OLUJE: Pretihe poruke mira

Objavljeno prije

na

Objavio:

Činilo se prošle godine da su  stvari pokrenute. Na 25. godišnjicu Oluje u Kninu je bio potpredsjednik Vlade iz srpske manjine Boris Milošević. Premijer Andrej Plenković išao je na komemoraciju srpskim civilnim žrtvama Oluje u Varivodama, a potpredsjednik Vlade i ministar hrvatskih branitelja Tomo Medved na komemoraciju u Gruborima. Ove godine napravljen je  zastoj

 

Ovih dana blagdani u Hrvatskoj. Prisjeća se susjedna zemlja avgusta 1995. godine kada je u vojno-policijskoj akciji Oluja oslobođen Knin i ostala mjesta u Krajini, i kad je prestala da postoji samoproglašena Republika Srpska Krajina.  „Započevši 4. kolovoza, u ranim jutarnjim satima, akcija Oluja nastavila se oslobađanjem Svetog Roka i više gradova na širem okupiranom području. Petoga kolovoza, točno u podne, na kninskoj tvrđavi zavijorila se dvadesetmetarska hrvatska zastava“, stoji na veb prezentaciji Hrvatskog sabora.

Tri dana kasnije akcija Oluja je završena. Nakon 84 sata.

U  Srbiji početkom avgusta svake godine informativni prilozi u Srbiji puni su opijela za stradale u Oluji.

Nakon prošlogodišnjeg pomena „tuđih stradanja“, malo ko od hrvatskih zvaničnika pominje kolone Srba koji su napustili tu zemlju kao ni to da je proces njihovog povratka dao zanemarljive rezultate. Da novija istorija ipak proganja zvaničnu Hrvatsku pokazao je slučaj iz posljednjih dana jula. Vrhovni sud Hrvatske potvrdio je prvostepenu presudu Županijskog suda u Rijeci kojom je bivši pripadnik Hrvatske vojske osuđen na 10 godina zatvora zbog ubistva troje srpskih civila u Lici u avgustu 1995.

Na sajtu Radija Slobodna Evropa je objavljeno: „Prema podacima Državnog odvjetništva, za kaznena djela za vrijeme Oluje i nakon nje – ubojstva, pljačke i palež – osuđeno je 2.380 osoba, međutim oni su suđeni za ‘obične’ zločine, a ne za ratne zločine. Za ratne zločine nad starijim srpskim civilima u danima i tjednima nakon Oluje postoje svega dvije pravomoćne sudske presude, a niz slučajeva još je u sudskom postupku, postupak uopće nije pokrenut ili je postupak vođen, ali nitko nije osuđen za zločine“.

Hrvatski helsinški odbor za ljudska prava došao je do podataka da je tokom i nakon operacije Oluja, ubijeno nekoliko stotina Srba, a više od 200.000 njih je prebjeglo.

U školskim udžbenicima, traju paralelni svjetovi.  U onom za osmi razred osnovnog obrazovanja u Srbiji koji smo pronašli na stranici tamošnjeg Zavoda za udžbenike, uz podatak da je rat u Hrvatskoj okončan akcijama Bljesak i Oluja uz progon preko 200.000 Srba, stoji da je cilj Oluje prema riječima Franja Tuđmana: „Da nanesemo takve udarce da Srbi praktično nestanu s ovih prostora“.

U Hrvatskoj ovako:  „…Preostali dio hrvatskog teritorija pod srpskom okupacijom oslobođen je u kolovozu 1995. u vojno redarstvenoj operaciji Oluja. Pobjeda je omogućila početak povratka prognanika i gospodarskog oporavka te prometno povezivanje Hrvatske“.

Prema popisu iz 1991. godine, u Hrvatskoj je živjelo oko 500.000 Srba. Danas ih je oko 150.000. U Hrvatsku se nakon Oluje vratilo 150.000 Hrvata i drugog nesrpskog stanovništva koji su protjerani iz toga područja od 1991.

Činilo se prošle godine da su  stvari pokrenute. Na  25. godišnjicu Oluje u Kninu je bio potpredsjednik Vlade iz srpske manjine Boris Milošević. Premijer i predsjednik Hrvatske demokratske zajednice (HDZ) Andrej Plenković išao je na komemoraciju srpskim civilnim žrtvama Oluje u Varivodama, a potpredsjednik Vlade i ministar hrvatskih branitelja Tomo Medved na komemoraciju srpskim civilnim žrtvama u Gruborima.

Avgust 2021. U Donjem Skradu gdje je u utorak Srpsko narodno vijeće (SNV) održalo komemoraciju za šestoro ubijenih srpskih civila tokom i nakon Oluje nije bilo predstavnika hrvatske Vlade, a ni srpski predstavnici nijesu išli na središnju državnu proslavu u Kninu.

„Prošle godine je bilo važno. Pravi trenutak je bio lani, kad je Milošević prvi put postao potpredsjednik Vlade i kad je bilo 25 godina i ta simbolika je konzumirana“, izjavio je premijer Andrej Plenković za hrvatski Dnevnik. I Milorad Pupovac predsjenik SDSS-a se složio da ove godine komemoracija neće imati tu vrstu formata.

„Sjećat ćemo se svojeg, a nećemo zaboravljati stradanje drugog”, poručeno je. Potpredsjednik Vlade RH Boris Milošević, predsjednik SNV-a Milorad Pupovac, te predstavnica Documente Vesna Teršelič posjetili su i obližnje spomen obilježje trojici hrvatskih branitelja. „Želim  da ovo bude dan pomirenja“, istakao je Milošević.

Pupovac upozorava da su komemorativne politike sjećanja pretvorene u neku vrstu ratovanja, bez svijesti da pravi mir može biti postignut promjenom takvih praksi. „Umjesto da slijedimo primjere Francuske i Njemačke, Poljske i Njemačke, Jugoslavije i Njemačke, Jugoslavije i Italije, koje su već 26 godina nakon rata stvarale zajedničku Europu i otvarale prostor prijateljstvima, mi na prostorima bivše Jugoslavije, prije svega na prostorima Hrvatske, Srbije i BiH, i dalje produbljujemo rovove svojim politikama sjećanja”.

Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić i srpsko rukovodstvo 4. avgusta u Busijama kod Batajnice gdje uglavnom žive izbjeglice iz Hrvatske i BiH su obilježili 26. godišnjicu progona Srba iz Hrvatske. Njegov megafon, Aleksandar Vulin ovaj čin je nazvao najvećim etničkim čišćenjem u Evropi poslije Drugog svjetskog rata.

Vučić je ranije zahtijevao da svi ministri budu na ovom događaju. „Kome more bude preče od obeležavanja stradanja srpskog naroda, nema potrebe ni da se vraća sa odmora“, poručio je.

Na skupu je poručio da su u srpski identitet ugrađene kolone, ubistva i nečija ideja da Srba više nema u Hrvatskoj, ali i da će pružiti ruku svima koji misle da na ovim prostorima treba živjeti zajedno. Milorad Dodik je Oluju uporedio sa stradanjem biblijskih razmjera i konačnim rješenjem, prenosi portal Nova. Patrijarh Porfirije je pozvao da pamtimo stradale bližnje, ali ne zlopamtimo. „Osveta i mržnja umanjuju onoga koji su opsednuti njima“, rekao je.

Vučić je onih ratnih dana pravio rane, ali odlučne političke korake. Kao poslanik Narodne skupštine Srbije i desna ruka Vojislava Šešelja posjetio je par mjeseci prije Oluje Glinu, u Baniji. I grmio. „Nikada ovde više ustaška vlast neće moći da dođe. Nikada više oružanim putem, nikada više onako kako su namerili”. Usput je optužio Slobodana Miloševića i njegovu garnituru da u saradnji sa stranim silama pokušavaju da se otarase „vekovnih srpskih teritorija u Republici Srpskoj Krajini”.

Vučić sada tuguje nad sudbinom onih koje je sa svojim partijskim šefovioma sokolio  da krenu u boj za veliku Srbiju. Na crti – Karlobag, Karlovac, Virovitica, boj je izgubljen.  Poslije 26 godina krajiške žrtve u Srbiji nemaju status civilnih žrtava rata. U martu 2020. godine, u Srbiji je usvojen Zakon o pravima boraca, vojnih invalida, civilnih invalida rata i članova njihovih porodica, ali ni tu žrtve Oluje nisu prepoznate.

Svi pogođeni Olujom danas su nevidljive žrtve za institucije svih zemalja u regionu. Gdje god da žive nemaju materijalnu, zdravstvenu ni psihosocijalnu podršku institucija, navodi se u saopštenju podgoričkog Centra za građansko obrazovanje.

„Srbija se treba izviniti što nije učinkovitija u pronalaženju nestalih”, poručio je u srijedu izaslanik srbijanskog predsjednika za rješavanje problema nestalih s Hrvatskom Veran Matić. On je na konferenciji Oluja, nekažnjeni zločin – proces traženja nestalih sve usporeniji, rekao da prioritet treba da bude potraga za nestalima, a ne za ratnim zločincima.

Nakon 25. godišnjice Oluje za Monitor je  Žarko Puhovski i dao tmurni presjek stanja koji je i danas aktuelan. „Pravi je problem u dugogodišnjem podjednako neukusnom i konstitutivnom trijumfalizmu s hrvatske strane (‘pobjeda čista kao suza!?’), te u podjednako trajnom i neukusnom samooplakivanju sa srpske strane (‘najveće etničko čišćenje u Evropi!?’). Pri tom se hrvatska strana tradicionalno nije obazirala na stotine pobijenih srpskih civila nakon Oluje, a srpska je smatrala posve nevažnom činjenicu da je u jesen 1991, zajedničkim djelovanjem JNA i srpskih dragovoljaca, s trećine hrvatskog teritorija prognano više ljudi no 1995. iz krajinskoga područja. O uzrocima, kontekstu i, ponajprije, o odgovornosti za (sve) žrtve godinama se gotovo nigdje ni riječi nije moglo čuti“, rekao je Puhovski.

So na  ratne rane uspješno dosipa predsjednik Hrvatske.  Zoran Milanović je i  ove godine nastavio sa dijeljenjem odlikovanja spornim figurama ratova devedesetih. Lani je penzionisanom generalu HVO Zlatanu Miji Jeliću, optuženom u BiH za ratne zločine nad bošnjačkim civilima u Mostaru 1993. i 1994. godine, dodijelio priznanje za Specijalnu policiju MUP-a samoproglašene Hrvatske Republike Herceg-Bosne.

Godinu kasnije Milanović   je evo  dodijelio odlikovanja „za postrojbe Hrvatskog vijeća obrane”, i to one  koje se dovode u vezu sa ratnim zločinima!  Odlikovana Postrojba za posebne namjene Ludvig Pavlović, dobila je ime po jednom od ustaških terorista koji su izveli upad u Jugoslaviju kod Bugojna davne 1972. Analitičar Davor Gjenero ukazuje je da ovakve odluke vuku Hrvatsku u ono što je bilo najlošije u Tuđmanovoj političkoj filozofiji.

I na ovakve slučajeve se mogu odnositi riječi Milorada Pupovca da se kod pomirenja ne radi samo o jednom gestu. „Treba stvarati atmosferu, otklanjati se od ratnih politika”.

 

Haški ostali ožiljci

Posebno konfrontirane ocjene u  srpskoj i hrvatskoj javnosti izazivaju presude za zločine. Generali Ante Gotovina i Mladen Markač su u Hagu prvo jednoglasno proglašeni krivim i osuđeni na 24, odnosno 18 godina zatvora. U žalbenom postupku obojica su oslobođeni tijesnom većinom glasova. Tri naspram dva.

Ipak, naglašeno je da su tokom Oluje počinjeni brojni zločini nad srpskim civilima i da se to ne dovodi u pitanje.

U Hrvatskoj posebno ističu, da nijednom od vodećih generala (Veljko Kadijević, Blagoje Adžić) komandanata JNA koja je učestvovala u okupaciji 30 posto hrvatske teritorije nije suđeno u Hagu, niti igdje drugo.

Dragan LUČIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo