Kada se govor mržnje s vrha političke scene proširi među sljedbenicima, „po dubini”, stvari postanu mnogo gore. I opasnije. Evropski sud za ljudska prava konstatovao je, u više navrata, da političari moraju izbjegavati komentare koji mogu da podstaknu na netoleranciju, a da govor mržnje nije govor koji štiti Konvencija o ljudskim pravima

Evropa, kojoj s ne baš mnogo uspijeha „pristupamo” evo ima 15 godina, nije samo besplatan novac iz  pristupnih fondova. Ima nešto i u propisima i standardima. Koji nijesu samo mrtvo slovo.

Listajućí arhivu Evropskog suda za ljudska prava nailazimo na slučaj (bivšeg) belgijskog političara Danijela Fereta (predstavka broj 15616/07). Riječ je doktoru medicine, nekadašnjem poslaniku i predsjedniku Nacionalnog fronta, partije naglašeno desne orijentacije. Feret je u Belgiji, još prije petnaestak godina, proglašen krivim za podsticanje mržnje i diskriminaciju prema imigrantima, pa je osuđen na 250 sati besplatnog rada u sektoru integrisanja lica sa stranim državljanstvom (imigranata i izbjeglica), uslovnu zatvorsku kaznu i desetogodišnju zabranu obavljanja javnih funkcija. Njegov zločin bile su izrada i distribucija novina, letaka i postera sa kojih je, pored ostalog, poručivao da treba zaustaviti „islamizaciju Belgije”, spasiti „naše ljude od rizika koji predstavlja islam”, protjerati nezaposlene imigrante i izbjeglice pošto oni imaju „kriminalni um i želju da eksploatišu prednosti života u Belgiji”.

„Politički govori koji podstiču na mržnju zasnovanu na vjerskim, etničkim ili kulturnim predrasudama predstavljaju opasnost za društveni mir i za političku stabilnost u demokratskim državama“, navodi se u presudi. „Sud smatra da za podsticanje na mržnju nije nužno potrebno pozivanje na neki od činova nasilja ili na neko drugo kažnjivo djelo. Povrede lica počinjene vrijeđanjem, izvrgavanjem podsmijehu ili klevetanjem nekih djelova stanovništva ili nekih njegovih specifičnih grupa, kao što je to bilo u konkretnom slučaju, dovoljne su da bi organi vlasti dali prednost borbi protiv rasističkog govora u odnosu na neodgovornu slobodu izražavanja koja vrijeđa dostojanstvo, ili čak ugrožava bezbjednost tih djelova ili tih grupa stanovništva.

Evropski sud za ljudska prava potvrdio je tu presudu (2009. godine) konstatujući da političari moraju izbjegavati komentare koji mogu da podstaknu na netoleranciju, a da govor mržnje nije govor koji štiti Konvencija o ljudskim pravima. „Svako negativno stereotipno tretiranje neke grupe, kada dostigne određeni nivo, može da utiče na osjećaj identiteta, ugleda i samopouzdanja njenih članova”, navodi se u presudu.

To je Evropa. A ovo je Crna Gora.

Prije nekih mjesec dana Zaštitnik ljudskih prava i sloboda (Ombudsman) donio je Mišljenje da je Nevenka Bošković Ćirović, nekadašnja novinarka a sada konzul Crne Gore u Srbiji, na svom fejsbuk profilu „pokrenula i usmjeravala nedopustivo primitivnu i opasnu raspravu…, u kojoj su iznijeti stavovi, mišljenja i komentari koji predstavljaju govor mržnje, kao oblik diskriminacije”. Konzulki je preporučeno da ubuduće uklanja komentare koji „sadrže elemente govora mržnje i poziva na nasilje”. I na tome se, otprilike, završilo.

Prije nešto više od tri godine svjedočili smo sličnoj priči iz svijeta diplomatije. Mirna Nikčević, tadašnja savjetnica u Ambasadi Crne Gore u Turskoj, učestvovala je u polemici na društvenim mrežama vezanoj za djelovanje SPC (u njenoj interpretaciji „popovi mrzni”) i porukom „zapalila bi Sram (Saborni hram u Podgorici) i sva goveda tamo”. Ministarstvo vanjskih poslova suspendovalo je svoju službenicu a Sud za prekršaje kaznio je, zbog govora mržnje, novčanom kaznom od 600 eura. Tu se nije završilo. Mirna se ubrzo pohvalila kako su njenu kaznu, zajednički, platili ambasadori Crne Gore u Vašingtonu, Vatikanu i Beču.

Kako bi objasnili svoj postupak, ambasadori su izdali zajedničko saopštenje. „Lako je kazniti Mirnu Nikčević, a teško je trpjeti i ćutati na nepoštovanje i ugrožavanje Crne Gore i zatiranje svega crnogorskog”, objasnili su svoj „patriotski čin” finansijski pokrovitelji govora mržnje. „Kada bi se, za svaki govor mržnje i nacionalističke poruke sa duhovnih i svetovnih adresa u kojima se negira i država Crna Gora naplaćivao i deseti dio ovoga što Mirna Nikčević treba da plati, mnogo bi se novca sakupilo za crnogorski budžet”.

Oni drugi su gori od nas, mi se samo branimo ne birajući riječi. To je, još od 90-ih prošlog vijeka, zajednički izgovor ovdašnjih političara kada im neko zamjeri zbog govora mržnje.

Radi konteksta, podsjetimo se na dio atmosphere. koji je tada (baš kao i danas) bio valjano zastupljen na političkoj sceni. „Ako je Nikola (Rovčanin) zaista onakav kakvog sam ga ja doživljavala prilikom naših susreta, neće moći da mu kao Srbinu potpredsjednik partije bude musliman niti predsjednik političkog Savjeta Albanac”, napisala je na društvenim mrežama dugogodišnja poslanica DF-a Marina Jočić komentarišući odluku odbornika te koalicije u Pljevljima da pređe u drugu partiju. Naknadno je pojašnjavanjala kako u njenoj izjavi nema elemenata mržnje i netrpeljivosti. Samo „prirodna” realnost: „Ja pripadam NSD, nacionalnoj stranci. To je nacionalna stranka baš kao i DSA, BS, HGI… Ni u jednoj od pomenutih stranaka nema pripadnika drugih naroda i mislim da je većini ljudi to prirodno. Dakle, ja sam samo konstatovala da moj bivši kolega nije onaj za koga se do prije neki dan izdavao kad može da uđe u DCG koja je neka verzija komunističke partije. Dakle, samo sam govorila o promjeni njegove ideologije…”.

Kolege iz DF-a podržali su takav stav. Potom nam je Nebojša Medojević dodatno otvorio oči. Nakon izbora u avgustu 2020, i promjene vlasti, Medojevića je brinula moguća (ne)lojalnost GP URA i njenog lidera Dritana Abazovića.

„Dritanu sad stižu pozivi s Kosova i od vjerskih zajednica da ne ide u koaliciju sa ostatkom opozicije, biće izložen udarima udbe, albanskih nacionalista, islamskih fundamentalista, a mi ga ohrabrujemo da izdrži pritisak jer se ovdje ne radi o nacionalnim pitanjima, već o demokratskim. Bilo bi dobro da imamo širu koaliciju i da bošnjačke i albanske stranke budu dio nove većine jer nas čekaju bolne reforme”, piše Medojević na svom tviter nalogu uoči formiranja Vlade Zdravka Krivokapića. Godinu kasnije, uoči njenog pada, Medojević ponovo problematizuje Abazovićevu nacionalnost: „Reći ću mu da će biti odgovoran za dezintegraciju Crne Gore, da pokušava da napravi antisrpsku vladu, da će to dovesti do homogenizacije srpskog faktora, do radikalizacije njihovih zahtjeva što može voditi i dezintegraciji države Crne Gore. Možda je to i cilj gospodina Abazovića kao etničkog Albanca, da napravi ono što je napravio Stipe Mesić, da kaže ja sam bio posljednji predsjednik Vlade Crne Gore i poslije toga ona više ne postoji”.

Istu temu obrađivali su i s druge strane ovdašnjeg „političkog fronta”. Naglašeno je to došlo do izražaja nakon što je Vlada potpisala Temeljni ugovor sa SPC.   „Nezabilježena je bestidnost i cinizam da o sudbini crnogorske duhovne baštine, zajedno s Aleksandrom Vučićem i Porfirijem, odlučuju Dritan Abazović i Fatmir Đeka”, ocijenio je predsjednik Crnogorskog društva nezavisnih književnika Milorad Popović (dobitnik Njegoševe nagrade u vrijeme DPS vladavine): „Ovi politički predstavnici Albanaca u Crnoj Gori, danas podstiču – ili se prave nevješti – progon nacionalnih Crnogoraca, koji je umnogome sličan diskriminaciji Albanaca devedesetih godina”.

Čuvari pravnog poretka u navodno građanskoj državi (odrednica iz Ustava Crne Gore) nacionalne prozivke ovog tipa nijesu, izgleda, čuli. Baš kao što im nije smetalo kada predsjednik države Milo Đukanović govori o Srpskoj pravoslavnoj crkvi kao o „kvazivjerskoj zajednici” i „klerofašističkoj menažeriji” koja je „odgovorna za genocide u Srebrenici i većinu zločina tokom ratova ’90-ih”. Dok je, istovremeno, za tadašnjeg premijera Zdravka Krivokapića Crnogorska pravoslavna crkva „takozvana” i „nevladina organizacija” koja za cilj ima „ne da uspostavi vjeru nego da uzme imovinu”.

Kada se govor mržnje s vrha političke scene, proširio među sljedbenicima, „po dubini” društvenih mreža, stvari su postale mnogo gore.

„Kako ljepo prićam šćiptarski u šćiptarski skupštin Maljzi”, tvitovao je Radomir Radonjić, tadašnji direktor HE Pive, uz fotografiju poslanika albanske nacionalne manjine u Parlamentu. „Nisi ti kriv Šiptarčino agresivna glibava, kriva je stoka guzičarska crnogorska”. Pošto se njegova objava pročula, baš kao i one u kojima piše o „ustaškoj Crnoj Gori” i „ustaškom Cetinju” Radonjić je podnio ostavku.  Sada je, kako saznajemo, savjetnik direktora HE Piva.

Miljan Mijušković, savjetnik za turizam, kulturu i vjerska pitanja opštine Nikšić, nije uradio ni toliko, nakon što je odjeknula njegova internet objava nakon ljetošnje tragedije na Cetinju u kojoj je ubijeno 11 osoba, a 6 teško ranjeno: „Neka se okanu skrnavljenja svetinja i zatraže oproštaj od Boga kako bi dobili blagoslov za grad. Neće na ovom stati dok to ne urade.”

Da ne zaobiđemo jug: na septembarskoj sjednici SO Herceg Novi odbornik vladajuće koalicije Savo Niković požalio se kako grad čiste „vrlo, vrlo bahati smećari romske nacionalnosti” sa kojima se, kako je rekao, „ne može ništa uraditi osim zamjeranja”. Reakcija skoro da nije ni bilo. Osim par nevladinih organizacija i pojedinaca koji su osudili (još jedan) verbalni napad na romsku zajednicu. I, kako je neko primijetio, uvredu za „sve komunalne radnike u Crnoj Gori”.

„Građani su nekako čini mi se postali apatični kada je govor mržnje u pitanju i ne vjeruju mnogo nijednoj instituciji”, kaže Zaštitnik ljudskih prava i sloboda Siniša Bjeković naglašavajući kako su zloupotrebe društvenih mreža u cilju širenja govora mržnja pravno nedovoljno uređene. A političari to koriste ne bi li dobili koji glas više. Ne mareći za cijenu.

Zoran RADULOVIĆ