Povežite se sa nama

HORIZONTI

IZJAVA I DOKAZI ADVOKATA TOBIJA KEDMANA U VESTMINSTERSKOM SUDU U LONDONU: Pažin, Katnić i Čađenović tražili da Džozef Asad lažno svjedoči protiv lidera DF-a

Objavljeno prije

na

Britanski advokat Tobi Kedman koji je zastupao Asada nakon njegovog hapšenja u Emiratima u septembru 2018. po Interpolovoj potjernici iz Crne Gore, ljetos je pred Sudom u Vestminsteru, London, ispričao kako je išla komunikacija sa crnogorskim vlastima. „Glavni specijalni tužilac je pokušavao da me impresionira pričom da će goniti mog klijenta i njegove zaposlene ako ne bude sarađivao sa njima na njihov način, a to je značilo davanje izjave pod okolnostima koje bi oni diktirali i koja bi obuhvatala i članove političke opozicije bez obzira da li je g. Asad imao neposredna saznanja o tome ili ne“

 

Nedavno hapšenje specijalnog državnog tužioca Saše Čađenovića zbog navodnih kriminalnih veza sa kavačkim narko-kartelom pokrenulo je pitanja i sumnje šta se još sve dešavalo u Specijalnom državnom tužilaštvu (SDT) za vrijeme mandata prethodnog rukovodioca. „Nije uhapšen bilo ko, već desna ruka Milivoja Katnića“, izjavio je premijer Dritan Abazović nedugo nakon objave SDT-a. „Imamo konačno ljude iz iste institucije prema kojima se sprovodi zakon…“.

Čađenović je ranije pominjan u sklopu drugih afera, prvenstveno Carine i Telekom gdje su ga kritičari optuživali da je radio sve da se izvuku ljudi bliski predsjedniku države, uključujući i predsjednikovu sestru. Međutim, do sredine 2020. godine, kada je po navodima SDT-a postao član kavačkog narko-klana, najviše se „proslavio“ po Državnom udaru i suđenju liderima Demokratskog fronta (DF), gdje su nemali broj puta njegove i Katnićeve groteskne konstrukcije optužbi zasmijavale crnogorsku javnost. Da priča o puču sponzorisanom od Rusije ima puno rupa shvatili su i Milivojev SDT i partijski vrh DPS-a pa su krenuli u „pojačavanje“ dokaza. Godine 2018. su zavjerenicima dodali ime Džozefa Asada, bivšeg operativca američke CIA-e (Centralne obavještajne agencije) i kasnijeg vlasnika kompanije Peregrine Consulting, specijalizovane za razne vrste bezbjednosnih usluga. Njega je, po Milivoju, angažovao Izraelac Aron Šaviv, šef kampanje DF-a za parlamentarne izbore zakazane za 16. oktobar 2016. godine. Asad je navodno bio dio logističke mreže koja je pripremala terorističke napade na dan izbora.

Britanski advokat Tobi Kedman, koji je zastupao Asada nakon njegovog hapšenja u Emiratima u septembru 2018. po Interpolovoj potjernici iz Crne Gore, ispričao je ljetos pred Sudom u Vestminsteru, London, kako je išla komunikacija sa crnogorskim vlastima. Kedman je svjedočio u sklopu zahtjeva Crne Gore za izručenjem biznismena Duška Kneževića gdje engleski sud treba da utvrdi da li bi Knežević imao fer i pošteno suđenje u sistemu kojim i dalje vlada njegov bivši prijatelj i predsjednik države.

Kedman je primio poziv oko 21. septembra 2018, dok je bio u Minhenu, od kolege iz Amerike koji ga je zamolio da preuzme slučaj. Kedman je i ranije imao dosta iskustva sa Crnom Gorom, jer je od 2002. do 2010. radio na projektima reforme i obuke crnogorskih institucija, prvenstveno pravosudnog sistema, koji je finansiralo britansko Ministarstvo vanjskih poslova, razvojnih programa i Komonvelta. Tokom perioda od 8 godina Kedman je posjetio Crnu Goru najmanje 12 puta i upoznao veliki broj crnogorskih tužilaca, sudija i državnih zvaničnika.

Nakon poziva iz Amerike, Kedman je u Crnu Goru stigao preko Ćilipa 22. septembra 2018. gdje su ga čekali zvaničnici crnogorske policije i odmah prevezli u Podgoricu do kabineta potpredsjednika Vlade i ministra pravde Zorana Pažina (kome je ranije tokom projekata reformi i obuke sudija i tužilaca Kedman bio mentor). Osim Pažina u kabinetu je bio i Glavni specijalni tužilac Katnić. U tom momentu su crnogorske vlasti vjerovale da je Asad i dalje u pritvoru u Abu Dabiju, iako je on već bio oslobođen i na putu kući. Kedman navodi da je sastanak bio kratak i da mu „jasno stavljeno do znanja da Crna Gora nema namjeru da procesuira Asada već želi da on bude svjedok u slučaju pokušaja državnog udara protiv vodećih ljudi opozicione koalicije, uključujući Andriju Mandića i Milana Kneževića“.

Tokom sastanka su predstavnici vlasti bili veoma agresivni, pogotovo Pažin. Na ponovnom sastanku idućeg jutra je izgleda javljeno i Podgorici da je Asad pušten, pa je ton prema Kedmanu bio „još agresivniji“ sa pojačanim prijetnjama prema Asadu. „Glavni specijalni tužilac je pokušavao da me impresionira sa pričom da će goniti mog klijenta i njegove zaposlene ako ne bude sarađivao s njima na njihov način, a to je značilo davanje izjave pod okolnostima koje bi oni diktirali i koja bi obuhvatala i članove političke opozicije bez obzira da li je g. Asad imao neposredna saznanja o tome ili ne“.

Kedman je putovao u Crnu Goru još tri puta i svaki put mu je saopštavano da „g. Asad nije meta istrage već da se samo traži od njega da bude svjedok tužilaštva i da pruži dokaze protiv članova političke opozicije“. Kasnije, 9. novembra 2018. američko Ministarstvo pravde (DoJ) je pisalo Kedmanu da će u Vašingtonu u Ministarstvu biti organizovan sastanak iduće sedmice na zahtjev SDT-a na koji će doći zamjenik specijalnog tužioca Saša Čađenović. Sastanku su prisustvovali prestavnici DoJ i FBI-ja (Federalni istražni biro). Asad nije bio prisutan. Čađenović je prvo tražio da Asad svjedoči preko video linka, na šta su Kedman i drugi advokat Vins Citro pristali, ali je nakon nekog vremena Čađenović rekao da Asad ipak mora lično doći u sud jer tako nalaže crnogorski zakon, što su njegovi advokati odbili.

Kedman je opet došao u Podgoricu oko 1. decembra i Katnić mu je saopštio da „želi veoma jaku izjavu koja će obuhvatiti rukovodstvo političke opozicije“. Kedman je na sastanku dobio 12 fotografija osoba koje Specijalno tužilaštvo želi da njegov klijent pomene na način koji to žele tužioci. Na fotografijama su bili Sreten Šošić, Andrija Mandić, Jovan Jole Vučurović, Slaven Radunović, Milutin Đukanović, Mihailo Čađenović, Pregrag Bulatović, Nebojša Medojević, Koča Pavlović, Milan Knežević, Janko Vučinić i Branko Radulović. Katnić je na sastanku rekao da oni (SDT) imaju dokaze u vidu fotografija Džozefa Asada sa ovim osobama. „Tražio sam da mi pokažu te dokaze da bih mogao upoznati Asada sa tim“ i da će „Asad iznijeti samo ono što je istina oko tih dešavanja“. Ove riječi i zahtjev da vidi „dokaze protiv Asada“ su „izazvale ljutitu reakciju Specijalnog državnog tužioca i potpredsjednika Vlade koji su počeli ponavljati prijetnje da će procesuirati Asada ako ne bude dao izjavu protiv osoba na fotografijama“ objašnjava Kedman na londonskom sudu. Katnić je na sastanku još rekao da će poslati detalje izjave koju Asad treba da nauči i da će biti u kontaktu sa Čađenovićem jer Katnić „ne govori engleski“. Nakon tri dana Kedman je kontaktirao Čađenovića preko Whatsapp-a i tražio mu izjavu koja mu je najavljena na sastanku sa Katnićem. Čađenović je odgovorio da će dobiti tekst u vidu pitanja i odgovora (WhatsApp komunikacija od 3. decembra 2018. u 20:34:57).

Dana 6. decembra 2018. Čađenović je poslao e-mail sa adrese novikorisnik@gmail.com koji je potpisan sa Saša i dobio je nekoliko poruka preko Whatsapp-a sa Čađenovićevog broja kojim ga obavještava da mu je poslao e-mail u formi pitanja i odgovora koje je Asad trebao naučiti. Kedman navodi da odgovori svjedoka koje je SDT „pripremio“ za Asada su bili „daleko od onoga što smo se prije dogovarali i informacije (u odgovorima) su bile potpuno netačne“.

Kedman je ponudio da Asad ispriča ono što stvarno zna o predmetnom događaju umjesto lagarije koju je SDT nudio. Međutim, Kedman navodi da mu je jasno predočeno, i lično i kroz WhatsApp pozive i serije dopisivanja putem poruka sa potpredsjednikom Vlade Pažinom (kroz aplikaciju CONFIDE koja automatski briše pročitane poruke) da pričanje samo istine „neće biti dovoljno i da ako g. Asad ne bude sarađivao na način na koji se to traži i ako ne da izjavu po diktatu SDT-a da će biti gonjen, i da će takođe goniti njegove kolege i još njegovu suprugu“.

Nakon toga je Kedman poslao izjavu Asada koju je on bio spreman dati, i koja je dostavljena Čađenoviću (WhatsApp komunikacija od 21. decembra). Kada je vidio izjavu „zamjenik specijalnog tužioca je ljutito reagovao i krenuo sa bujicom prijetnji“.

Nakon ponovljenih prijetnji od strane SDT i „dokazima“ koje imaju protiv Asada, Kedman je u komunikaciji preko WhatsApp-a 23. decembra 2018. opet tražio da mu SDT dostavi fotografije Asada sa osobama koje je trebao optužiti u izjavi. Na to je Čađenović odgovorio da imaju dokaze komunikacije Asada „sa nekim od osoba na fotografijama“. Kedman je blefirajući sugerirao Čađenoviću da sa takvim „dokazima“ može pritisnuti Asada da pomogne u istrazi. Kedman kaže da mu je bilo „sasvim jasno da takvi dokazi ne postoje i da je to bila samo taktika“.

Nakon još nekoliko komunikacija sa Čađenovićem pred kraj 2018. god. Kedman naredne godine više nije imao kontakta sa SDT-om ni sa Pažinom.

Marta 2020. godine SDT je pokušao reaktivirati tzv. crvenu potjernicu Interpola za Asadom. Kedman je dostavio podnesak Interpolovoj Komisiji za kontrolu fajlova (CCF) gdje je tražio brisanje zahtjeva crnogorskih vlasti. Komisija je 2. jula 2020. utvrdila da crnogorski zahtjev nije u skladu sa pravilima Interpola i da se treba izbrisati iz Interpolove datoteke.

Da li će se crnogorski istražitelji pozabaviti i ovom epizodom iz bogate Katnićeve i Čađenovićeve karijere ostaje da se vidi. Spisi ovog svjedočenja sa priloženom prepiskom su na Tužilačkom savjetu od januara prošle godine, ali za sada nema nikakvih reakcija. Sve će, izgleda, opet zavisiti od politike.

                                         Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

HORIZONTI

POSLIJE NAPADA NA POLICIJU I KRVOPROLIĆA NA KOSOVU: Teški  izazovi za Beograd i Prištinu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ni pet dana nakon krvavog oružanog sukoba u kosovskom selu Banjska, tik uz granicu sa Srbijom, nije jasnija pozadina i motivi pucnjave i krvoprolića  Nakon uspostavljanja kontole, kosovska policija je u manastiru Svetog Arhiđakona Stefana  pronašla  ogromnu količinu naoružanja i opreme koje su paramilitarci ostavili pri povlačenju. Predsjednik Srbije  Vučić je odbacio „insinuacije da iza incidenta stoji Srbija“  i rekao  da se te uniforme i oružje „mogu svuda nabaviti“

 

U ranim jutarnjim satima u nedjelju 24. septembra u kosovskom selu Banjska,  dobro naoružana paramilitarna jedinica je blokirala most sa dvoje oklopljenih vozila. Kada je stigla patrola kosovske policije da izvidi situaciju otvorena je vatra na njih. Policija je uzvratila vatru i pozvala pojačanje. Kasnije su paramilitarci upali u obližnji manastir Svetog Arhiđakona Stefana iz 14. vijeka odakle su nastavili sukob sa policijom do kasnijeg izvlačenja preko obližnjeg brda i šume i povukli se u Srbiju. Nakon što je policija ušla u manastir pronašla je ogromnu količinu naoružanja i opreme koje su paramilitarci ostavili pri povlačenju. Među zaplijenjenim oružjem su i ručni raketni bacači, granate, eksploziv i ostala oprema koja je dovoljna, prema riječima kosovske policije, za jedinicu od 100 ljudi.

Ni pet dana nakon krvavog oružanog sukoba u selu Banjska, tik uz granicu sa Srbijom, nije jasnija pozadina i motivi pucnjave  i krvoprolića.

Prva reakcija srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića prošle nedjelje, nakon informacija o pogibiji jednog i ranjavanju dvojice kosovskih policajaca je za mnoge upućene bila u najmanju ruku čudnovata. Vučićev nastup nije pratila uobičajena teatralnost i samouvjerenost priznavši da je njegovoj administraciji trebalo „mnogo vremena da ispitamo šta se dogodilo, šta se zbivalo jutros, tokom popodneva“. Štaviše, predsjednik je odavao dojam da i dalje nema sve informacije na raspolaganju što je odmah protumačeno kao previd, slučajni ili namjerni, srbijanskih službi. Ipak u svom prvom obraćanju naciji Vučić je zadržao političku prisebnost i osudio ubistvo policajca uz standardnu generičnu konstataciju da je kosovski premijer Albin Kurti „glavni organizator haosa na Kosovu i Metohiji… koji želi rat i skukobe“ navevši broj od 62 akcije policije na pretežno srpskom sjeveru zemlje. Od toga su navodno 56 bile „etnički motivisane“. Međutim, indikativno je da Vučić nije optužio Kurtija za izazivanje krvoprolića na noć između subote i njedjelje. Vučić je dodao i da su „trojica Srba stradala  sa KiM, dvojica od snajperske vatre sa velike udaljenosti, nepotrebno, dvojica su teško ranjena i pretpostavlja se da je četvrto lice stradalo“. Da je i četvrti napadač na policiju preminuo je bila novost je su do tada kosovske službe raspolagale informacijama da su trojica napadača likvidirani u razmjeni vatre. Četvrti je bio zapravo ranjen i kasnije izdahnuo u bolnici u Novom Pazaru u koju je, prema informacijama nezavisnih medija, dopremljeno 6 ranjenih iz istog sukoba. Vučić je opravdao i upad u manastir rekavši da je „naoružana grupa Srba došla do manastira Banjska jer su imali dvojicu povređenih mladića i da su želeli da im pruže pomoć“. Istakao je da crkva „ni na koji način nije bila umešana u incident“. Ubrzo nakon toga Vučićevi mediji u zemlji i regionu su počeli pričati o Srbima koji su se morali organizovati da bi se odupreli „teroru takozvane policije Kosova“.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 29. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

HORIZONTI

SPC O ISTORIJSKOM REVIZIONIZMU I ANTISRBIJI U CG: Sinod u odbrani komunističkih „istina“

Objavljeno prije

na

Objavio:

Sinod SPC osudio ,kako tvrde, neistinite izjave „o broju žrtava  koncentracionog logora smrti Jasenovac“ . Problem je,  kaže se u saopštenju , što takve neistine emituju razna glasila po bivšoj Jugoslaviji i u „onim krugovima Crne Gore koji funkcionišu kao Antisrbija

 

Sinod Srpske pravoslavne crkve (SPC) je 14. septembra izdao saopštenje „povodom revizionističke kampanje o broju žrtava koncentracionog logora smrti Jasenovac“ kojim se osuđuje jedna „stara, inače potpuno netačna i krajnje štetna – izjava o broju srpskih žrtava u genocidu… na teritoriji NDH“. Problem je što takve neistine emitiraju razna glasila po bivšoj Jugoslaviji i u „onim krugovima Crne Gore koji funkcionišu kao Antisrbija“. Saopštenje Sinoda je potpisao i crnogorski mitropolit Joanikije Mićović kao njegov član.

Povod za ovakvu reakciju Sinoda su ranije izjave episkopa pakračko – slavonskog Jovana Ćulibrka koji je doveo u sumnju zvanični narativ lansiran od komunističkih vlasti poslije Drugog svjetskog rata da je u konc-logoru Jasenovac stradalo 700 hiljada Srba. Vladika Jovan je rekao da je na sceni revizionizam u suprotnom pravcu, tj. da „mi imamo sada slučaj revizionizma u Srbiji i Republici Srpskoj koji je masivan s naše strane“.  Radi se o „podršci lažnoj priči sa profesorom Gideonom Greifom…svi istoričari znaju ko je on, da je cirkus, jer Greif govori o 1.4 miliona žrtava Jasenovca“.  Vladika Jovan je kritikovao i tvrdnje pokojnog istoričara Milana Bulajića koji je u svojim „radovima“ govorio o 1.1 miliona žrtava jasenovačkog logora, što je više nego što je sva Jugoslavija izgubila u ratu, bilo civila, bilo pripadnika dvije sukobljene strane. Pozvao je na to da se postavi „pitanje etike u struci istoričara“ jer „u Srbiji struka ne postoji“ i „imamo državni projekat revizije, nemojmo se zavaravati“. Episkop je objasnio da „govori kao neko ko je realno upućen u stanje nauke u tom pogledu“ te da „broj žrtava Jasenovca u budućim enciklopedijama genocida i holokausta… neće biti 600 ili 700 hiljada“. „Fizička granica ispod koje ne može da se ide su pobrojane žrtve po imenu i prezimenu… oko 90 hiljada” zaključio je Ćulibrk.

Reakcije prije sinodskog saopštenja su brzo stigle od dežurnih čuvara srpstva i mitomanija, prije svega Srpske akademije nauka i umetnosti (SANU). U pismu koje je upućeno patrijarhu, Sinodu, Arhijerejskom saboru i Vladi Republike Srbije izražena je razočarenje u „nečasnu rabotu… i postojan angažman vladike slavonskog Jovana Ćulibrka“ gdje se traži da se on „razriješi svih dužnosti vezanih za Jasenovac i stradanje Srba u NDH, prije svega sa mjesta predsjednika Odbora za Jasenovac i ostala stratišta”. U pismu se se postavlja i pitanje „da li je Ćulibrk dostojan vladičanskog čina” jer je „stolovanje vladike Jovana blizu Jasenovca neka vrsta ponovnog klanja”. Apel su potpisali kao „vjerna čeda svetosavske nam majke crkve“ zbog „revizije stradanja Srba u NDH i srpskog umanjivanja žrtava zloglasnog logora Jasenovaca“ akademici Vasilije Krestić, Danilo Basta, Radomir Saičić i više desetina drugih aktivista „srpskoga sveta” i svetosavlja, uključujući i nastavnika istorije iz Berana Gorana Kikovića.

U svom saopštenju Sinod ističe da istorijska istina o genocidu u NDH poslije rata nije dovođena u pitanje jer je o njoj „svedočio ostatak zaklanog naroda“. U tom kontekstu on je  „prije više godina iznio svoju privatnu- po nama proizvoljnu, istorijski neutemeljenu procjenu o broju jasenovačkih žrtava“ pa mu je Sveti Arhijerejski Sinod  „zvanično svojom odlukom oduzeo pravo da se u javnosti oglašava po tom pitanju“ kako ne bi neprijatelji SPC-a i srpskog naroda „izvršili zamjenu teza i usamljeno lično mišljenje prikazali kao stav  same naše Crkve“. Na isti način je ranije naređeno episkopu Maksimu da ućuti nakon izjave da SPC nema dokaza o tomosu i autokefalnosti koju je navodno dobio Sveti Sava 1219.godine.

Sinod je dodao i da „poštenja radi treba dodati da se pomenuti episkop svih ovih godina doslovno držao sinodske odluke“. Sinod je i naglasio da je „Crkva vjekovna budna čuvarka autentičnog istorijskog narodnog pamćenja“, pogotovo onih koji su stradali „za krst časni i slobodu zlatnu“. Na kraju se ukazuje na uvijek spremne izdajnike srpstva koji se odriču „svetih mučenika poričući njihovo postojanje“ i pozvala „predvodnike suštinski bogohulnog revizionizma“ na pokajanje i javno odricanje od datih izjava.

Revizije brojki same po sebi ne mogu biti „bogohulne“. Brojke za broj stradalih u Aušvicu su zvanično revidirane, nakon velikih istraživanja, sa prvotnih 4 miliona ubijenih na 1.1 milion. U saopštenju se, moguće je, misli i na kritike kanonizacije svetog Vukašina Jasenovačkog kao svetitelja crkve koji je poznat po navodnim riječima „radi ti dijete svoj posao“ ustaši koji ga je mučio. Vukašinove freske se nalaze danas u mnogim crkvama SPC-a. Sa druge strane, kritičari su doveli u pitanje priču o sv. Vukašinu Mandrapi kao ličnosti čije postojanje uopšte nije dokazano, a kamoli njegovo svetiteljstvo. Postoje različiti podaci o njegovom prezimenu, prebivalištu i pominje se kao „neidentifikovani stari Vukašin“ u knjizi Milana Bulajića, jednog od glavnih velikosrpskih mitomana. Za Vukašina se pouzdano ne zna čak ni kad je umro i na koji način.

Isto tako je i sa tvrdnjama koje ni zvanični Beograd ni SPC nikada nisu mogli dokazati o 700 hiljada do 1.1 ili 1.4 miliona jasenovačkih žrtava. Srpska crkva i Beograd su se isključivo pozivali na proizvoljne ili namjerno krivotvorene ocjene komunističkih vlasti koje su eksponencijalno uvećavali broj stradalih Jugoslovena sa nešto preko milion na 1.7m kako bi dobili veću sumu njemačkih ratnih reparacija. Njemačka nije priznala toliki broj a kasnije je, sa padom komunizma i otvaranjem arhiva dokazano da su brojke stradalih drastično uvećavane radi finansijske i političke dobiti. Tome treba dodati i demografska istraživanja koja su nezavisno radili Vladimir Žerjavić i Bogoljub Kočović na osnovu rezultata popisa iz 1931. i 1948. godine. Obojica su došla do maltene identičnih rezultata od miliona ratnih žrtava i oko 70-80 hiljada stradalih u Jasenovcu. Javna ustanova Spomen područje (JUSP) Jasenovac ima poimenice pobrojane nešto preko 83 hiljade žrtava od kojih su Srbi blizu 47 i po hiljada, što je svakako i dalje jeziva brojka. Spisak nije ni kompletan ni skroz tačan. Do sada je otkriveno oko hiljadu imena stradalih koji su poginuli na drugim mjestima, bilo da su poginuli u borbi kao partizani ili su likvidirani na drugim stratištima. Isto tako, među žrtvama se nalazi i jedan broj pripadnika kvislinških formacija koje su tamo masovno likvidirani nakon predaje sila Osovine, što su pokazala iskopavanja 1964. godine. Na tadašnjim uzorcima na pojedinim lokacijama ispalo je da se nalazi višestruko manje žrtava od broja koji su zagovarale tadašnje komunističke vlasti, pa su dalja iskopavanja obustavljena.

Interesantno je i to da se SPC i srbijanske vlasti čvrsto drže proizvoljnih (i nekad direktno krivotvorenih) nalaza komunističkih vlasti o broju ubijenih dok sa druge strane odbacuju sve podatke koji govore o broju stradalih od ruke četnika i karakteru četničke kolaboracije sa nacistima i ustašama. Srbija je i sudski rehabilitirala glavne četničke koljače kojima srpski episkopi redovno drže parastose za „njihovu službu Bogu“. Broj tačno ubijenih u Jasenovcu i drugim stratištima se vjerovatno nikada neće saznati do kraja, ali ogromna većina stručne javnosti odbacuje naduvane  brojke iz vremena komunističkog režima,  kojih se drže episkopi srpske crkve.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

HORIZONTI

NEZAVISNO NOVINARSTVO I ANTIRATNI AKTIVIZAM U RUSIJI: Po tankoj crvenoj liniji

Objavljeno prije

na

Objavio:

Od dolaska Vladimira Putina na kremaljski tron ubijeno je 7 novinara Novaja Gazete zbog svog novinarskog rada, uključujući prestižna imena Jurija Ščekočikina, Ane Politkovskaje i Anastasije Baburove uz još par desetina novinara drugih medijskih kuća. Advokat Stanislav Merkolov koji je zastupao Politkovskaju je ubijen zajedno sa Baburovom u blizini Kremlja 2009. godine. U blizini Kremlja je stradao i ruski opozicionar i kritičar režima Boris Njemcov

 

Rusija je jedna od najopasnijih zemalja na svijetu za nezavisne novinare i aktiviste civilnog sektora.  Otvorena kritika i pisanje o kršenjima ljudskih prava, korupciji i organizovanom kriminalu na državnom nivou je koštala desetine života, a mnogi su ostali bez zdravlja i/ili slobode na dugi vremenski rok. Sa početkom agresije na Ukrajinu 24. februara 2022. situacija za sve slobodoumne ljude je postala još opasnija, a mnogi si spas potražili u inostranstvu. Novaja Gazeta je u martu 2022. morala prestati sa štampanjem, a u aprile iste godine je pokrenuto evropsko izdanje novine u Rigi, Latvija kako bi izbjegli državnu cenzuru i teror u Rusiji. Država je u septembru prošle godine i zvanično uskratila dozvolu za štampu dok je pristup portalu blokiran. Glavni urednik novina  Dmitrij Muratov je samo pola godine ranije, oktobra 2021. godine  dobio Nobelovu nagradu za mir zbog borbe za očuvanje slobode govora i mišljenja u Rusiji. Od dolaska Vladimira Putina na kremaljski tron ubijeno je 7 novinara Novaja Gazete zbog svog novinarskog rada, uključujući prestižna imena Jurija Ščekočikina, Ane Politkovskaje i Anastasije Baburove uz još par desetina novinara drugih medijskih kuća. Advokat Stanislav Merkolov koji je zastupao Politkovskaju je ubijen zajedno sa Baburovom u blizini Kremlja 2009. godine. U blizini Kremlja je stradao i ruski opozicionar i kritičar režima Boris Njemcov.

Nisu samo stradali ruski državljani, a ubijanja su počela znatno prije Putinove intronizacije. Glavni urednik ruskog izdanja magazina Forbs Amerikanac ruskog porijekla Pol Klebnikov je ubijen 2004. godine zbog pisanja o ruskim oligarsima i organizovanom kriminalu. Anatolij Levin-Utkin je ubijen avgusta 1998. godine tako što mu je u liftu smrskana lobanja metalnom šipkom.  Levin-Utkin je bio zamjenik glavnog urednika nedjeljnika Juridičeski Petersburg Segodnja. Nedjelju dana prije toga su objavljena dva istraživačka izvještaja o velikim neregularnostima u carinskim i obavještajnim službama uključujući i tvrdnje da je potpukovnik Federalne službe bezbjednosti (FSB) Vladimir Putin postavljen za direktora FSB-a mimo internih pravila te špijunske organizacije. Levin-Utkin je radio i na trećem tekstu u seriji istraživanja koja se bavila navodima o Putinovom učešću u koruptivnim aferama dok je radio za gradske vlasti Sankt Petersburga. Još jedan novinar  – Artjom Borovik, koji se zanimao za Putinovu, navodno prekrečenu biografiju prije nego što je postao predsjednik, je nastradao u avionskoj nesreći pod sumnjivim okolnostima. Samo tri dana prije nego je trebala biti objavljena priča o Putinovom djetinjstvu u Gruziji, koja protivurječi zvaničnom narativu. Borovik je takođe istraživao seriju bombaških napada u Moskvi i drugim gradovima 1999. i u kojima je stradalo preko 300 civila a povrijeđeno preko 1700. Za napade su zvanično optuženi čečenski teroristi koji su operisali iz, do tada, de fakto samostalne Čečenije. Međutim, postojalo je i puno tvrdnji da su postavljene bombe bile djelo FSB-a kojim je rukovodio Putin i koje su bile povod za Drugi čečenski rat i ponovno potčinjavanje čečenskog naroda moskovskoj vlasti. Bivši agent Aleksandar Litvinenko koji je optužio Putina za bombaške napade i namjerno ubijanje ruskih civila i sam je ubijen od strane FSB-ovih agenata u Engleskoj 2006. godine, kako je ustanovio tamošnji sud, tako što mu je sipan radioaktivni polonijum u čaj. Zvanična Moskva je negirala sve navode.

Preostali slobodomisleći novinari u Rusiji moraju i te kako paziti šta pišu. Ono što vlasti zovu  “diskreditacija ruskih oružanih snaga” može donijeti 5 godina zatvora, dok za širenje “lažnih informacija” o armiji i njenim aktivnostima može rezultirati robijom do 15 godina.

Ivan Safronov je bio veoma cijenjen novinar Komersanta (vlasništvo centralnoazijskog oligarha bliskog Kremlju Ališera Usmanova) koji je 2020. godine, nakon što je postao savjetnik šefa Roskosmosa Dmitrija Rogozina, uhapšen i optužen za špijunažu zbog izvještavanja o onome za što je tvrdio da je bila javno dostupna informacija. U septembru prošle godine osuđen je na 22 godine zatvora sa maksimalnim obezbjeđenjem. U roku od nekoliko dana od izricanja presude, urednički tim Komersanta preduzeo je hrabru akciju da objavi protestno pismo u znak podrške svom bivšem kolegi, rizikujući i sam gnjev Kremlja.

U julu je istraživačka novinarka Novaja Gazete i aktivista ljudskih prava Elena Milašina napadnuta  pred čečenskim sudom na kome je trebala prisustvovati saslušanju. Brutalno je premlaćena, obrijana joj je glava i posuta je antiseptičkom zelenom bojom. Slike su obišle svijet i izazvale oštre osude. Kremlj je opet negirao da ima bilo kakve veze sa tim incidentom.

Postoji još  hrabrh. Na pres-konferenciji s ruskim predsjednikom u julu 2023. nakon samita Rusija-Afrika, specijalni dopisnik Komersanta Andrej Kolesnikov bio je jedini novinar koji je Putinu postavio direktno pitanje o nedavnim hapšenjima pojedinaca koji su govorili o ratu. “Ljudi se hapse zbog izgovorenih ili napisanih riječi. Je li to normalno? Hvala Bogu, nismo u 1937. godini… ili je možda, kako neki misle, 1937.?” upitao je Kolesnikov. Godina 1937. je bila vrhunac Staljinovog terora, kada su stotine hiljada nevinih ljudi pogubljene ili zatvorene jer su bili domaći “subverzivni elementi i izdajnici”. Putin je odgovorio da smo “u 2023. godini, a Ruska Federacija je u stanju oružanog sukoba sa susjedom” i da “misli da treba imati određeni odnos prema onim ljudima koji nam nanose štetu unutar zemlje”.

U martu 2023., dopisnik američkog Wall Street Journal/-a (WSJ) Evan Gerškovič uhapšen je pod optužbom za špijunažu i već je proveo više od 100 dana u zatvoru čekajući početak suđenja zbog kojeg bi mogao biti osuđen na doživotnu kaznu. Gerškovič i njegova redakcija oštro negiraju navode optužnice. Američki predsjednik Džozef Bajden izjavio je sredinom jula da Bijela kuća aktivno radi na sporazumu o razmjeni zatvorenika. Nedavno su se pojavile informacije da bi Putin mogao biti zainteresiran za razmjenu, ali da za Gerškoviča i bivšeg marinca Pola Vilana sa svoje strane traži puštanje plaćenog ubice Vadima Krasikova koji je u ime FSB-a ubio čečenskog pobunjenika i gruzijskog državljanina Zemlikana Kangošvilija u Berlinu 2019. godine. Kangošvilija je Moskva sumnjičila za organizaciju napada u Rusiji ali su mu njemčke vlasti pružile utočište iako mu je odbijen zahtjev za azil. Inače, Rusija je od 2006. god. legalizirala tajne operacije izvan zemlje koje takođe uključuju obračun na bilo koji način sa onima koji se smatraju neprijateljima režima.

Ruski aktivisti i novinari imaju probleme i izvan granica Rusije i vazalne Bjelorusije. Reporteri bez granica (RSF) su oštro osudili srpsko hapšenje Nataše Tiškevič, bivše kourednice ruskih studentskih novina DOXA.  Nakon što je prošle godine pobjegla iz Rusije, kako bi izbjegla namještenu kaznu od dvije godine prisilnog rada. Ona je objavila video o metodama zastrašivanja snaga sigurnosti prema studentima i aktivistima koji su protestvovali zbog tretmana ruskog opozicionara Alekseja Navaljnog koji je osuđen po raznim osnovama i izdržava kaznu u kažnjeničkoj koloniji iz koje vjerovatno neće izaći za Putinova života. Tiškevič je našla utočište u Njemačkoj. Kako nije imala vizu u privremenom putnom dokumentu koji su joj izdale njemačke vlasti, srbijanska policija ju je držala skoro dva dana na beogradskom aerodromu nakon što je tamo sletjela 7. avgusta. Iako se takve vize dobijaju odmah na dolasku uz plaćanje takse ,to nije bio slučaj i sa ovom Ruskinjom. Šef odjela RSF-a za EU-Balkan Pavol Sazal je ovaj postupak vlasti označio kao dodvoravanje Kremlju. Na kraju je Tiškevička ipak vraćena na Maltu odakle je doletjela u Srbiju, umjesto da bude izručena Moskvi. Ruske vlasti su izdale nalog za njeno hapšenje u novembru 2022.

Nataša nije jedina antirežimska Ruskinja koja je imala problem u Srbiji. Rusko demokratsko društvo (RDD), organizacija koja u Srbiji okuplja ruske antiratne aktiviste, saopštilo je na društvenim mrežama krajem jula da je jednom od osnivača i aktivisti Volodimiru Volohonskom, odbijen zahtev za produženje boravka u Srbiji. Naime, uručeno mu je rješenje policije za strance kojim se odbija njegov zahtjev za produženje privremenog boravka po osnovu zapošljenja uz obrazloženje da se BIA 29. maja 2023. izjasnila da “postoje bezbednosne smetnje da se produži boravak”. Prema pisanju srpske Nova.rs, pripadnici ruske političke opozicije su pod prismotrom srpskih obavještajnih službi koji podatke dijele za Moskvom. Sadašnji šef Bezbedonosno informativne agencije (BIA) Aleksandar Vulin je nedavno stavljen na crnu listu američkog Ministarstva finansija zbog omogućavanja malignog ruskog uticaja, ali i bavljenja organizovanim kriminalom i trgovinom narkotika. U Srbiji je Vulin, koji je ranio bio i ministar policije i ministar vojske,  često optuživan za korupciju koju je uvijek negirao

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo