Rast cijena ne može se posmatrati bez adekvatnih podataka o zaradama. Da shvatimo kako zaposleni sa minimalnom zaradom (250 eura) danas jedva mogu kupiti hranu koju bi, prošle godine u ovo doba, platili 200 eura. Pa bi im od tadašnjeg minimalca ostala 22 eura za ostale troškove. Političari za to ne mare. Njih more durge brige

Gorivo je, od utorka, ponovo skuplje. Pekari su već u srijedu najavili poskupljenje kvalitetnijih vrsta hljeba. Očekuje se da će dodatno poskupiti i druge vrste prehrambenih proizvoda, cijena prevoza, usluge svih vrsta.

Hrana je od prošle jeseni već skuplja za nekih 20–25 odsto. I golim okom je vidljivo da su osnovne životne namirnice: ulje, brašno, šećer… značajno skuplje. Poskupila je i stočna hrana, vještačko đubrivo, građevinski materijal, obuća, odjeća.

Podaci MONSTAT-a pokazuju da je cijena stanova u novogradnji i komercijalnoj prodaji u prvom tromjesečju ove godina veća za 8,5 (na nivou države) do 11,5 odsto (u Podgorici) u odnosu na isti period prošle godine. Potražnja je ostala  približno ista dok su cijene građevinskog materijala u odnosu na kraj prošle godine uvećane i za 100 odsto, objašnjava Mileta Grujić, predsjednik Odbora za građevinarstvo Privredne komore Crne Gore. „Građevinskom željezu cijena je uvećana za preko 50 odsto, stiroporu i bakru za preko 70 odsto. Zbog rasta cijena nafte povećani su i troškovi prevoza kao i cijene bitumena…“.  Grujić naglašava da je od svih materijala korišćenih u novogradnji naš samo pijesak. I nešto stolarije proizvedene u domaćim fabrikama i radionicama. Pored željezare Toščelik mi i armaturu – uvozimo.

Pojeftinila je struja (politička odluka predstavnika novih vlasti koji rukovode EPCG). Bijeli je hljeb zadržao staru cijenu. Na sreću onih koji većom potrošnjom hljeba pokušavaju nadomjestiti odsustvo drugih, skupljih, namirnica. Ali i tu imamo drugu stranu medalje. Neobičnu koliko i potencijalno opasnu.

„Trgovci uvoze smrznuti hljeb iz Rumunije, skidaju etiketu, podgrijavaju ga i tako prodaju“, tvrdi u ovdašnjim medijima Svetozar Radonjić, predsjednik Udruženja pekara Crne Gore, „Nijedna država na svijetu to ne bi tolerisala“.

Javnost je najglasnije odreagovala na poskupljenje goriva. Iako je, prije nekih pet-šest godina tadašnji premijer Milo Đukanović tvrdio da je gorivo luksuz, pravdajući odluku vlade da poveća namete na naftne derivate. Kasnije je taksa ukinuta, odlukom Ustavnog suda, ali su državni nameti uključeni u cijenu goriva i dalje vrlo visoki (preko 60 odsto maloprodajne cijene). To gorivo u Crnoj Gori čini bitno skupljim u odnosu na zemlje slične kupovne moći: BiH, Albanija, Makedonija.

Oni koji su prećutali Đukanovićevu priču o luksuzu, dok su bili dio DPS vlasti, zahtijevaju od nove vlade da se odrekne dijela akciza i tako utiče na smanjenje cijena. Optužuju Vladu za nesposobnost da kreira podnošljiv ekonomski ambijent, iako „stari rekord“ cijena goriva u Crnoj Gori svjedoči da njihovi izabranici nijesu bili ni bolji ni drugačiji. Makar kada je akcizna politika u pitanju. Opet, oni koji su do 30. avgusta rado govorili o neophodnom smanjenju državnih nameta na naftne derivate, sada imaju preča posla. Uglavnom, i jedni i drugi putuju u službenim (državnim) automobilima koje „hrane“ novcem iz državne kase.

Mnogima nije svejedno. „Zbog ukupne krize izazvane pandemijom koronavirusa koja je prouzrokovala gubitak radnih mjesta, smanjenje zarada, pad ekonomske i kupovne moći pojedinca i porodica, došlo je do urušavanje životnog standarda naših građana“, navodi se u saopštenju Unije saveza sindikata (USSCG) povodom najnovijeg rasta cijena goriva. „Od januara je cijena nafte i naftnih derivata drastično porasla, pa je krajnje vrijeme da se preispita njena politika utvrđivanja“,  konstatuju sindikalci podsjećajući da je minimalna cijena rada u Crnoj Gori najniža u regionu. Zbog čega bi očekivani novi talas poskupljenja mogao donijeti još veće probleme.

Nove cijene goriva nijesu prećutali ni u Uniji poslodavaca. „Efekti povećanja cijene bilo kog energenta, a posebno goriva, proizvode rast ostalih cijena“, upozorio je i Predrag Mitrović, predsjednik Unije i prvi čovjek Socijalnog savjeta (čine ga članovi vlade, sindikata i poslodavaca). On se nada da će već  na narednioj rednoj sjednici Savjeta doći do zajedničkih rješenja kako bi „zaštitili standard građana i pomogli očuvanju likvidnosti privrede“.

„Isključivi razlog za rast cijena goriva u proteklih nekoliko mjeseci je konstantan porast cijena nafte i energenata na svjetskim berzama, zbog zagrijevanja svjetske ekonomije nakon krize izazvane pandemijom“, saopšteno je iz Ministarstva kapitalnih investicija. Oni podsjećaju da je aktuelna vrijednost akciza usklađena sa minimalnim iznosima koji su propisani direktivama EU. Moguća rješenja vide u smanjenju akciza (za tu odluku Vladi treba podrška većine u parlamentu, pošto treba mijenjati Zakon o akcizama) i formiranju strateških rezervi naftnih rezervata. Zato iz Ministarstva kapitalnih investicija najavljuju pripremu zakona o državnim rezervama. Mada je veliko pitanje koliko bi i on, u dogledno vrijeme, mogao pomoći. Pošto bi i tu naftu nečim trebalo dopremiti, negdje skladištiti, pa distribuirati. Država je odavno ostala bez kapaciteta neophodnih za takve aktivnosti. Jednako, i smanjenje akciza zvuči lijepo, sve do momenta dok ne shvatimo da bi ta odluka dovela do nedostatka novca za zdravstvenu zaštitu, obrazovanje, penzije i plate državnih službenika i javnih službi.

Iz Ministarstva finansija i socijalnog staranja su, paralelno, odlučili da se pozabave rastom cijena životnih namirnica. Ministar Milojko Spajić, skupa sa predstavnicima Ministarstva ekonomskog razvoja, sredinom nedjelje sastao se  sa predstavnicima najvećih trgovačkih lanaca. „Ministarstvo finansija i socijalnog staranja i Ministarstvo ekonomskog razvoja intenzivno razmatraju jedan broj kriznih mjera, koje bi bile vremenski ograničene i koje bi dovele do regulacije i snižavanja maloprodajnih cijena osnovnih životnih namirnica“, saopštio je ministar Spajić obraćajući se trgovcima. I poručio: „Na tom putu, neophodna je zajednička saradnja svih nas“.

Onda smo od razmatranih kriznih mjera saznali jednu: Vlada od trgovačkih lanaca traži da smanje marže. Argumentujući svoj zahtjev računicom da su one znatno veće od sedam odsto, koliko na ime PDV-a na osnovne životne namirnice prihoduje država. Od predstavnika trgovačkih lanaca stigli su kontraargumenti. Troškovi pomorskog transporta porasli su za 2-3 puta u posljednjih 12 mjeseci, tvrde, ukazujući i na trend globalnog poskupljenja cijena hrane za oko 25 odsto, počev od 2020.

Tome svjedoče i podaci Agencije UN za hranu i poljoprivredu, prema kojima (majski izvještaj) cijene hrane na svjetskim tržištima rastu, u kontinuitetu, 11 mjeseci. Dostigle su najveći nivo od 2014.

„Bilježimo konstantan rast cijena stočne hrane na tržištu“, piše i u vladinoj Informaciji o potrebi pružanja pomoći crnogorskim proizvođačima mlijeka. Uz  važan detalj: „Upoređujući cijene u Crnoj Gori sa regionom, cijena stočne hrane je u prosjeku veća 12–18 odsto. Osnovni razlog veće cijene je to što se cjelokupna koncentrovana stočna hrana uvozi“.

Baš kao i manje-više sve ostalo u Crnoj Gori. Uz bojazan da će i postojaća proizvodnja, posebno poljoprivredna, biti smanjena ili ugašena zbog izostanka adekvatne pomoći države. Tada bi i hrana mogla postati još skuplja. A manje kvalitetna.

Rast cijena se ne može se posmatrati bez podataka o zaradama. Tek tako dobijemo valjan kontekst. Zaposleni sa minimalnom zaradom (250 eura) danas jedva da mogu kupiti hranu koju bi, prošle godine u ovo doba, platili 200 eura. U oba slučaja nedovoljno. Ali bi im lani od minimalca ostala 22 eura za ostale troškove. A sada, nakon dugo čekanog povećanja, ništa.

Prema podacima koje je Monitor dobio od Uprave za prihode, ukupan fond bruto zarada koje su u aprilu ove godine isplaćene zaposlenima u Crnoj Gori (podaci za maj i jun još nijesu kompletni) iznosi nešto više od 95,1 miliona eura. To je za 20 miliona manje od bruto zarada u istom mjesecu prošle godine, a za 23,3 manje od aprila 2019. Da problem bude veći, broj obračunatih (legalnih) zarada u aprilu ove godine manji je za 40.000 od prošle, a za 50.000 od broja zarada isplaćenih u istom mjesecu 2019.

Ako su cijene porasle za 20–25 odsto, ukupan fond isplaćenih bruto zarada smanjen je za 20–25 odsto, dok je broj onih koji (zvanično) primaju platu manji za 50.000 za 24 mjeseca – kako živi Crna Gora? Na to pitanje trebamo brz odgovor. Tonemo.

Zoran RADULOVIĆ